[Type text]

INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK U TRAVNIKU

FAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

TRAVNIK

TEMA: TIPOVI I GENERACIJE RAČUNARA

SEMINARSKI RAD

PREDMET: OSNOVE RAČUNARSTVA

Predmetni nastavnik: Student:

Prof.dr. sc Mharem Kozić Dženis Skopljak

Asistent : Tanita Salkić PT-01/17

Travnik,oktobar 2017.

1
[Type text]

Sadržaj:
1.0UVOD....................................................................................................................................3
2.0 MEHANIČKI STROJEVI ZA RAČUNANJE.....................................................................5
2.1 MEHANIČKI KALKULATORI......................................................................................5
2.1.1 Analitički sroj.............................................................................................................7
3.0 ELEKTRONSKI RAČUNARI.............................................................................................8
3.1 ELEKTRONSKA CIJEV..................................................................................................8
3.2 ENIAC.........................................................................................................................10
3.2.1 Unaprijeđenja........................................................................................................12
3.2.2 Nastanak i razvoj(Glavne karakteristike)..........................................................12
4.0 GENERACIJE RAČUNARA.............................................................................................13
4.1 PRVA GENERACIJA ELEKTRONSKIH RAČUNARA(1951-1958)..........................14
4.2 DRUGA GENERACIJA ELEKTRONSKIH RAČUNARA(1959-1963)..................14
4.3 TREĆA GENERACIJA RAČINARA(1964-1970).................................................15
4.4 ČETVRTA GENERACIJA RAČUNARA(1990-...)...........................................16
4.5 PETA GENERACIJA RAČUNARA(1990-...)..............................................17
5.0 ZAKLJUČAK.....................................................................................................................19
6.0 LITERATURA...................................................................................................................20

2
[Type text]

1.0UVOD

U uvodnom dijelu osvrnuti čemo se na rana pomagala za računanje, stonehenge (koji je

korišten za računanje mjesečevih mijena), osvrnut ćemo se na doba mehanički strojeva za
računanje, u nastavku biće spomenute generacije računara i karakteristike bitne za svaku
posebno.Računanje je staro koliko i čovječanstvo. Prvi znakovi kojima su ljudi bilježili
članove plemena, stoku, zemljište,vrijeme, urezivani su u kamenu, na drvenim stubovima i
slično.

Slika 1;Prvi znakovi i šema obnovljenog Stonehenga

Znanje računanja primjenjivalo se praktično još u starom vijeku, prije otprilike 5000
godina, u drevnom Babilonu,Sumeru,Egiptu,Kini i Indiji. Graditelji golemih

3
[Type text]

piramida,hramova i drugih građevina morali su se koristiti računskim znanjima.Prvi

poznati računar u svijetu je

takozvani engleski „Stonehenge“. On je omogućio još prije 4000 godina tačno predviđanje

Mjesečevih mijena. Uz pomoć Mjeseca koji je bacao sjenu kamenja na tačno označena
mjesta na tlu moguće je bilo predvidjeti vrijeme sljedećeg punogMjesecate pomračenje
Mjeseca. Prvi prijenosni računar je abak,(grčki abaxu što u prijevodu znači ploča za
računanje). Prvi poznati abak postojao je u Babilonu prije 5000 godina.
Njime se računalo pomoću kamenčića koji su se umetali u žlijebove napravljene u pijesku.
Zatim se abak razvio u oblik kao na slici koji se sastojao od okvira i razapetih žica na koje
su postavljane pločice ili kuglice. Takvim su se abakom koristili u Egiptu i u Kini 2500
godina, a
nešto kasnije i u antičkoj Grčkoj.

Slika 1.1 Razne vrste abaka,primjeri izračunavanja i primjeri različitih znakova za brojeve

Abaci se mmogu razlikovati po vrijednostima koje se dodijeljuju pojedinim stupcima i

redovima.Stupci ne moraju uvijek biti potencije broja deset, nego to mogu biti potencije

4
[Type text]

broja 12,16 i dr.Zahvaljujući abaku u Kini, Mezopotamiji i Kini postoje najstariji zapisi o
brojevima kojisu sačuvani do današnjeg dana. Usavršeni abak i danas koriste za
svakodnevno računanje nasrodi Rusije, Kine i Japana. Pretpostavlja se da je dekadski
sistem brojeva razvijen kod većine naroda zbog toga što su svi koristili deset prstiju za
računanje.

2.0 MEHANIČKI STROJEVI ZA RAČUNANJE

2.1 MEHANIČKI KALKULATORI
U konstruisanju mehaniĉki strojeva za računanje pomogao je način rada mehanički satova
i njihova izrada. Mehanički računski strojevi radili su na tom principu sve do četrdesertih
godina xx vijeka kada su se počeli izrađivati elektromehanički i elktronski strojevi za
računanje. Nakon izuma abak ništa se u svijetu nije događalo sve do početka 15 vijeka,
kada je Leonardo da Viciskicirao ideju za mehanički stroj za računanje.John Napier 1612 -
otkriva pojam logaritma i izdaje prve logaritamske tablice, dok već 1617 uvodi spravu
poznatu pod imenom "Napierove kosti" (engl. Napier's Bones) izrađenu od slonoveili neke
druge kosti koja je utemeljena na logaritmima. Glavna je novost bilo to što se
množenjemoglo izvoditi zbrajanjem, a dijeljenje oduzimanjem. Tako se slaganjem štapića
jednog na drugi ili jednog pored drugog moglo množiti i dijeliti.

Slika 2; Napierove kosti

Prema nekim izvorima, prvu mašinu za računanje napravio je Wilhelm Schickard

izTibingena u Nemačkoj 1623. godine. Konstruisao je različite mašine kao, na primer, za

5
[Type text]

računanje astronomskih datuma i za hebrejsku gramatiku. Nije poznato da li je mašinu za

računanje i realizovao jer je u svojim pismima Kepleru tokom 1623 i 1624 godine slao
samo nacrte za nju, uz sugestije da je koristi za računanje efermida.

Ocem prve računske mašine koja je mogla da sabira i oduzima unijete brojeve smatra se
BlezPaskal(Blaise Pascal). Ova mašina je dobila ime Paskalina.

Slika2.1 Paskalina

Mehanizam mašine zasnivao se na zupčanicima sličnim današnjim brojačima na

automobilu. Međutim, problemi u konstrukciji bili su mnogo veći jer se tadašnja
francuskanovčanica livra djelila na 20 sola, a jedan sol je imao 12 denija. Do 1652.
proizvedeno je pedeset mašina, ali su se one slabo prodavale, jer su korisnici upotrebu
smatrali komplikovanom, pa je proizvodnja obustavljena. Nemački naučnik Gotfrid
Vilhelm fon Lajbnic(Gottfried VVilhelm von Leibnitz)1671. je izumeo računsku mašinu,
koja je napravljena 1694. godine. Ona je mogla da sabira, a posle nekih izmena da se
koristi i za množenje uzastopnim sabiranjem. Lajbnic je smislio specijalni mehanizam s
koračnim zupčanikom za unošenje brojeva koji se sabiraju i taj se mehanizam koristio do
današnjih dana.

6
[Type text]

Slika 2.2 Računarska mašina

1820. godine, Čarls Havijer Tomas (Charles Xavier Thomas) napravio je prvi uspješni
mehanički kalkulator koji je mogao da sabira, oduzima, množi i djeli. Posle toga su mnogi
pronalazači unapređivali ovaj kalkulator, tako da su oko 1890. godine ova unapređenja
obuhvatala:

•akumulaciju parcijalnog rezultata,

•uskladištavanje i automatski pristup poslednjim rezultatima (memorisanje),

•štampanje rezultata.

2.1.1 Analitički sroj

Charles Babbage, engleski matematičar,dao je veliki doprinos razvoju mehaničkih
strojeva za računanje.Njegova zasluga u razvoju računara,zbog čega je nazvan ocem
računara,ogleda se u postavljenom na čelu rada računar a koji se koristi i danas. On je
funkcije stroja podijelio u tri dijela:pohrana, procesiranje i kontrola.Predložio je da se
pohrana odnosno ono što danas nazivamo memorija podijeli u dva spremnika: jedan za
brojeve (podatke) nad kojima se vrše operacije i drugi za spremanje instrukcija radi
određivanja operacija koje će se vršiti nad brojevima.Prvi je, znači u mehanički stroj unio i
memorijske mogućnosti i to na karticama s izbušenim rupicama.Analitički stroj nastao je
kao proširenje ideja koje je Charles Babbage oprobao u diferencijalnom stroju, s tim da je
analitički stroj bio programibilan. Analitički stroj je imao je sve odlike modernih računara,
što uključuje:

• binarni sistem →svaki računar današnjice koristi takav brojevni sistem, koji se sastoji
samo od jedinica i nula.

• ulazno-izlazna jedinica →(input/output unit) → jedinicu za upis podataka u računar i

zaispisivanje rezultata (pisač).

• jedinica za pohranu podataka →Charles Babbage je zamislio korištenje bušenih kartica za

svoj računar,a upravo to se kasnije koristilo za pohranjivanje podataka dok se nije otkrilo
magnetno zapisivanje.

7
[Type text]

• centralna jedinica za obradu →jedinica koja će vršiti obradu podataka.

• programski jezik → analitički stroj imao je skup naredbi s kojima se upravljalo s

podacima i funkcijama centralne jedinice.

Slika 2.1.1 Bušena kartica

 Slika prikazuje karticu s rupicama gdje različiti uzrok rupica predstavlja različiti broj
ili,ako se radi o kontrolskoj kartici, različitu naredbu. Instrukcije su bile vrlo jednostavne,
npr. uzmi broj s kartice, oduzmi 1 od toga broja, idi na slijedeću karticu s instrukcijama itd.
To načelo koristilo se i kod prvih elektronskih računara, čak do osamnesetih godina
XX.Vijeka.

3.0 ELEKTRONSKI RAČUNARI

Snažniji razvoj strojeva za računanje potaknula je upotreba električne energije i pronalazak

elektronske cijevi. Pojavila se i ideja o univerzalnom stroju koji bi se koristioza različite
zadatke. Alan Turing razvio je teorijski model takvog stroja i prvi put za njega uporabio
naziv computer. Elektronska cijev razlikuje samo dva stanja (prisutnost ili odsutnost
električkog signala) te je logično uslijedio prelazak nabinarni brojevni sustav.Uz upotrebu
znanstvenih i tehnoloških dostignuća, 1943. završenje u strogoj tajnosti prvi elektronski
računar Collosus, koji je korišten za dešifriranje povjerljivih njemačkih poruka. Tri godine
poslije u SAD-u je predstavljen ENIAC, prvi računar opšte namjene koji je mogao izvoditi
različite zadatke. S njim je započela era elektronskih računara.

3.1 ELEKTRONSKA CIJEV

Elektronska cijev je aktivni elektronički element čiji se rad temelji na protoku slobodnih
elektrona u zrakopraznom prostoru između dvije ili više elektroda.Danas su u većini
primjene elektronske cijevi zamijenjene manjim i jeftinijim tranzistorima u diskretnoj ili
integriranoj izradi. Međutim još uvijek se koriste u radijskim odašiljačima velikih snaga,
pojačalima posebne namjene,a također i u posebnim izumima kao što su magnetron u
mikrovalnim pećnicama i katodna cijev za prikaz slike u televizorima i računarskim
monitorima. Slične elektronskim cijevima su i plinom punjene cijevi kod kojih osim
slobodnih elektrona vodljivosti doprinose i slobodni joni npr. tiratron koji je imao primjenu

8
[Type text]

sličnu današnjem tiristoru.Zapažanje toplinske emisije potječe još od druge polovine XIX
vijeka i prvi puta ga je usvom radu zapisao Frederick Guthrie, 1873. godine, premda ga je
patentirao Thomas Edison 1884. godine ne uviđajući sve potencijale otkrića.Prvu
elektronsku cijev diodu sa svojstvima propuštanja električne struje u samo jednom smjeru
konstruirao je na samom početku XXstoljeća John Ambrose Fleming, engleski fizičar da bi
odmah nakon toga Lee De Forest konstruirao svoj "audion", prvu elektronsku cijev s
mogućnosti pojaĉanja, kasnije poznatu podimenom trioda.Ova otkrića označila su temelje
jednog novog područja elektrotehnike:elektronike.Kroz dolazeće godine elektronska cijev
je tehnološki usavršavana (bolji vakuum,duža trajnost), dodavane su i izvođene nove
rešetke te je elektronska cijev do šezdesetih godina XX stoljeća bila dio većine
elektronskih uređaja.Trioda je svakako prvi aktivni elektronski element sa svojstvima
pojačanja.Kako se kod triode upravljačka rešetka nalazi znatno bliže katodi nego anoda,
električno polje između rešetke i katode znatno je više utjecalo na veličinu anodne struje u
odnosu na električno polje između anode i katode. Na taj je jednostavno ostvareno i
naponsko pojačanje elektronske cijevi.Triodi se u krug katode stavljao otpor kako bi se
osigurao odgovarajuči prednapon za postavljanje radne tačke u najlinearnije područje
radne karakteristike i izbjegla prepobuda.

Trioda je u to vrijeme, međutim, bila dosta nestabilna u radu na pojavu oscilacija, a

kapacitet anoda/rešetka je nepovoljno utjecao na naponsko pojačanje pojačala s
elektronskim cijevima na višim frekvencijama. Te su se poteškoće pokušale riješiti
ugradnjom druge rešetke kako bi tarešetka spriječila utjecaj kapacitivne veze
anoda/rešetka. Tako izvedena cijev nazvana je tetroda.Druga rešetka tetroda imala je
prema tome ulogu svojevrstnog “zaslona” i zaklanjala jeupravljačku, prvu rešetku od
anode. Druga rešetka spajana je na pozitivan potencijal i zaizmjenične komponente
uzemljena na katodu odgovarajućim kapacitetom.Tetroda je mogla osigurati dovoljnu
izlaznu snagu za pobudu zvučnika ili odašiljača, mogla je raditi na višim frekvencijama i
imala je znatno veći faktor naponskog pojačanja u odnosu na triodu.Pentoda je
konstruirana krajem tridesetih godina prošlog vijeka i našla je široku primjenu,od
komercijalnih radio prijemnika, vojnih urešaja, TV prijemnika do drugih razliĉitih
elektronskih sklopova uključujući tu nešto kasnije i prve elektronske računare izvedene
elektronskim cijevima.Zamisao o elektronskoj cijevi s dvije upravljačke rešetke koja bi
“miješala” ulazne signale bila je u to vrijeme već duže prisutna u istraživaĉkim krugovima.
Isprva je triodi naprosto dodana druga upravljačka rešetka, gdje se takva elektronska cijev
nikako nije smjela smatrati tetrodom kojoj je druga rešetka bila na visokom pozitivnom
potencijalu. U novoj izradi elektronske cijevi miješali su se ulazni signali pomoću dvije
upravljačke rešetke i djelovanjem nelinearne prijenosne karakteristike cijevi na izlazu su se
pojavili električni signali kojima je frekvencija bila jednaka zbiru, odnosno razlici
frekvencija ulaznih elektriĉnih signala. Međutim, kapacitivna veza između obje
upravljačke rešetke bila je prevelika te su se tražila nova rješenja.Edwin Armstrong je
1918. godine ostvario efekt amplitudne demodulacije koristeći par trioda u istomkućištu
elektronske cijevi ugrađene u super heterodinski prijemnik, gdje je jedna poslužila kao
oscilator, a druga kao miješalo signala. U heptodi se na taj način na katodu druge
elektronske cijevi dovodio električni signal oscilatora, na upravljačku rešetku primljeni

9
[Type text]

signal s antene, a signal Heksoda je, iznenađujuće, proizvedena nakon heptode. Razvijena
je u Njemačkoj, ali od početka je bila zamišljena s odvojenim triodnim oscilatorom.Ulazni
signal je doveden na prvu rešetku, rešetke 2 i 4 su, obiĉno interno, spojene zajedno kao
zakrilne rešetke kod tetrode, a rešetka 3 poslužila je kao ulaz oscilatora. Glavna je prednost
bila što je ulazni signal doveden na prvu rešetku te je time povećana osjetljivost
prijemnika. Slijedile su i druge kombinacije te je, na primjer, u elektronsku cijev ECH35
bio u jedno stakleno kućište ugrađen sustav trioda/hexoda.Premda nema 5 rešetki, ova
elektronska cijev bez sumnje koristi princip elektronske cijevi s pet rešetki ("pentagrid").
Dodatkom još jedne rešetke smanjena je sekundarna emisija s anode i time ostvarena
dodatna energetska ušteda kod radio prijemnika na baterije koji su tada bili vrlopopularni.
Bilo je raznih izvedbi, no ona vrijedna spomena je svakako Philipsova oktoda,gdje je tok
elektrona oba sistema bio usmjeren u uži snop, na koji način je međudjelovanje trebalo biti
potisnuto.

3.2 ENIAC

ENIAC je skraćenica od engleske složenice Electronic Numerical Integrator And

Computer i ime je prvog programabilnog računala konstruisanog u Americi pri
Univerzitetu Pensilvanija. ENIAC je bio predstavljen široj javnosti 14.februara 1946
godine i radio je sve do 2.novembra 1955. god. kada je bio demontiran. ENIAC je bio
unikatni proizvod i nikada nije pušten u serijsku proizvodnju.Između 1943. i 1946. na
osnovi projekta kojeg su razradili Dr John Mauchly i John AdamPersper Eckert, inače
zaposlenici u Moore školi inženjerstva. Zbog jagme za bržim računskim strojevima tokom
drugog svjetskog rata američka vojska je bila zainteresovana za bilo kakvu ideju, no ideju
o elektronskom računaru zasnovanom na eletronskim cijevima mnogi su tada smatrali ne
ostvarivom zbog niske pouzdanosti tada dostupnih osnovnih jedinica - elektronskih cijevi.
Bez obzira na osnovne nedostatke i opiranje pojedinih stručnjaka toga vremena
JohnMauchly i Pres Eckert smatrali su da je brzina računanja koju je elektronski stroj
mogao postići bio dovoljan argument za njegovu izgradnju. Bez obzira na osnovne
nedostatke elektronsko računalo je puno brže nego bilo koji mehanički ili elektromehaniĉki
stroj tada dostupan ili u izgradnji (Harvard Mark I). Mauchly i Eckert smatrali su da se
pouzdanost novog stroja može postići statistiĉkom selekcijom elemenata kao i pažljivom
konstrukcijom sklopova i cjelina.Preko kapetana američke vojske Hermana Goldstina,
Mauchly i Eckert uspjeli su osigurati novčanu potporu tako da je ENIAC postao službeni
projekt pod nazivom W-G70-ORD-4926 s inicijalnim budžetom USD $67,000 (1943), dok
je do kraja gradnje bilo utrošeno nešto manje od USD $500,000.ENIAC je bio zamišljen
kao namjenski stroj za potrebe izračunavanja balističkih tablica za topove koje je ispitivao
Ballistics Laboratory u Aberdeen Proving Grounds, Maryland Pensilvanija. Nedugo nakon
službenog puštanja u pogon, 1947. ENIAC je bio prebačen u Aberdeen Proving Grounds
gdje je ostao sve do završetka svoga rada 1955.

10
[Type text]

Slika 3.2ENIAC

Osnovne komponente ENIAC-a bile su elektronske cijevi korištene u radio prijemnicima i

ostalim elektronskim uređajima toga vremena. Svaka elektronska cijev imala je 8 nožica i
ove cijevi zvale su se oktalne cijevi. Prlikom konstrucije korišteno je 7 raznih inačica
elektronskih cijevi:

•elektronske cijevi tipa "6SN7" korištene za bistabile koji su stvorili dekadne akulumatore-
memoriju ENIAC-a

•elektronske cijevi tipova "6L7", "6SJ7", "6SA7" i "6AC7" korištene su za logičke

sklopove I, ILI, NE

•elektronske cijevi tipova "6L6" i "6V6" korištene za slanje signala i za pojačavanje

signala između sklopova sistema

Elektronske cijevi su poznate po svojoj nepouzdanosti i mnogo vremena ENIAC je proveo

na popravkama zbog zamjene izgorjelih cijevi..Zato je uvedeno nekoliko novina:

•ENIAC se nije nikada nikada gasio. U većini slučajeva elektronske cijevi su se kvarile

prilikom zagrijavanja i dok su se hladile, zbog efekta koji se zove termalni stres. Ovom

tehnikom inženjeri ENIACa trebali su promijeniti prosječno po jednu elektronsku cijev

svaka dva dana.

•napajanje komponenti je smanjeno 10% od nominalnog– smanjenjem napona smanjivala

11
[Type text]

se opterećenost unutar elektronske cijevi i time produživao radni vijek

•sve komponente su bile dostupne na prednjoj strani računala što je omogućavalo bržu
zamjenu elektronskih cijevi, te omogućavalo promatranje rada računala po paljenju i
gašenju pojedinih cijevi

3.2.1 Unaprijeđenja

•1948 – dodan je ROM Ova modifikacija je usporila brzinu izvođenja računskih operacija
za 6 puta, no ova izmjena je ubrzala programiranje. Više nije bilo nužno premještati žice za
programiranje računala, te je za programiranje ENIACa bilo potrebno utrošiti sate, a ne
dane ili tjedne kao prije. Ovo unaprijeđenje je povećalo iskoristivost stroja ENIAC-a.

•1948 – upotrijebljene su cijevi s većom izdržljivošću

• 1949 – dodana je magnetska memorija veličine od 500 10-znamenkastih brojeva

•Pojavom elektronike završilo je doba mehaničkih i elektromehaničkih strojeva.

3.2.2 Nastanak i razvoj(Glavne karakteristike)

1939.g. pristupilo se izradi prvog elektronskog digitalnog računara na Iowa State
University. Razvijali su ga John Vincent Atanasoff i Clifford Berry i nazvali ga Atanasoff i
Berry Computer (ili ABC), no taj projekt nikad nije do kraja završen.1943.g. John
W.Mauchly iJohn Prosper Eckert sa univerziteta u Pensilvaniji Moore School započinju za
vojne potrebe razvoj novog elektronskog računara ENIAC(Electronic Numerical Integrator
and Computer).ENIAC je prvi elktronski računar koji je radio.Sastojao se od 17.468
elektronskih cijevi,bio je težak oko 30 tona, snage 174 kW, zauzimao je prostoriju
10x15m, ukupna zapremina bilaje 100m3,izvodio jeoko 300 računskih operacija u sekundi
1000 puta brže od Mark I.Ulaz i izlaz podataka tekao je preko bušenih kartica.Bio je
namijenjen za rješavanje balističkih problema,ali kako je završen tek 1946. godine, u
izvornu svrhu nije korišten.Namjena mu je preinačena u procjenjivanje efekata atomskih
napada. Postojanje ENIAC-a je objavljeno 16.02.1946. godine i taj se dan smatra početak
razdoblja elektronskih digitalnih računar a. Iako je ENIAC bio za tadašnje prilike vrlo brzo
računalo, nije bio programibilan u današnjem smislu riječi.Tijekom rada, uočena su dva
velika nedostatka ENIAC-a: mala memorija i mogućnost rješavanja samodva zadatka za
koje je bio napravljen. Za druge zadatke trebalo je prespojiti mnogo žica i djelomice
preraditi stroj. Ideju o tome kako računalo može rješavati različite zadatke ovisno o
programu dao je mađarski matematičar John von Neumann (1903. – 1957.), suradnik na
projektu ENIAC. Njegova ideja bila je ključna za daljnji razvoj računara pa se i današnji
računari uglavnom temelje na Von Neumannovoj arhitekturi.Von Neumannova arhitektura
podrazumijeva pet osnovnih jedinica:

12
[Type text]

- glavnu memorijsku jedinicu u kojoj su pohranjeni podaci i instrukcije kao i programikoji

kontroliraju normalno funkcioniranje cijele arhitekture-aritmetičko – logičku jedinicu koja
vrši aritmetičke i logičke operacije

-ulazne jedinice koje služe za unos podataka u računalo iz vanjskog svijeta

-izlazne jedinice koje služe za prikaz konačnih rezultata prema vanjskom svijetu i

-kontrolne jedinice (ili upravljačke jedinice) koja nadzire i upravljaju radom svih ostalih
jedinica.

Nakon ENIAC-a slijedi čitav niz elektroničkih digitalnih računala Manchester Baby i
njegov nasljednik Manchester Mark 1, Ferranti Mark 1, LEO, EDSAC, EDVAC, sovjetski
MESM,australski CSIRAC, te čitav niz drugih računara koje predstavljaju tzv. “nultu
generaciju elektronskih računara”.ENIVAC je imao 3300 ugrađenih cijevi, i mnoštvo
drugih dijelova povezanih sa oko 80 km žice.Bio je hiljadu puta brži od tadašnjeg
mehaničkog računara, čime je završile era mehaničkih strojeva za računanje. Mušice koje
su se lijepile na vruće elktronske cijevi uzorkovale su pogreške u radu računara. Od tada
pogrešku u radu računara nazivamo BUG(bug=mušica).1947. izumljen je tranzistor.(W.
BRATTEN, J. BARDEEN i W. SHOCKLEY).Tranzistor se temelji na svojstvu
poluprovodljivosti silicija. Od tada do danas sva se računala temelje na silicijumu i ovo se
doba može nazvati silicijsko doba.

4.0 GENERACIJE RAČUNARA

Pojam generacija elektronskih računara koristi se za označavanje različitih tipova računara
s obzirom na tehnologiju njihove izrade – ugrađene osnovne elektronske elemente koji
dovode do značajnih skokova u mogućnostima računara.Tako se računarima prve
generacije obično nazivaju prvi računari opšte namjene zasnovani na elektronskim
cijevima.

Početkom šezdesetih elektronske cijevi zamjenjuju tranzistori što dovodi do pojave druge
generacije raĉunara sa magnetskim diskovima a računari postaju sve manji i brži.Treću
generaciju karakterizira pojava integriranih krugova koji zamjenjuju tranzistore.Postaje
moguće multi programiranje (simultano procesiranje nekoliko programa) te tzv. time-
sharing (više korisnika može istovremeno koristiti isti računar, pri čemu svaki radi na svom
terminalu). Od 1971. do danas razvija se četvrta generacija računara koja koriste LSI
(LargeScale Integration), odnosno integrirane krugove visokog stepena. Komunikacija s
računarom postaje lakša i sami računari postaju jeftiniji te pristupačniji u široj upotrebi. Što
će biti glavna karakteristika pete generacije računara (za koju se smatra da je započeta
1990. godine) stručnjaci se ne slažu u potpunosti, no dalji razvoj supervodiča, optički
krugovi, paralelno procesiranjevelikog broja procesora, te druge tehnološke inovacije čine
13
[Type text]

razvoj računara najdinamičnijim područjem ljudske djelatnosti. U svakoj novoj generaciji

računar postaje brži, manje se kvari, jeftiniji, tiši, troši manje električne energije i ima veće
mogućnosti.

4.1 PRVA GENERACIJA ELEKTRONSKIH RAČUNARA(1951-1958)

Proizvodnjom prvih računara za masovnu upotrebu započinje prva generacija elektronskih

računara. Osnovni element od kojeg se sastoje računari ove generacije su elektronske
cijevi. Programi za računar pisani su u strojnom jeziku.Kao ulazni medij korištene su
bušene kartice i papirna traka, a kao vanjske memorije bušene kartice i magnetski bubanj
ograničenih mogućnosti. Navedeni računari su bila najmanje 1000 puta brži
odelektromehaniĉkih računara. Najpoznatiji predstavnik ove generacije je UNIVAC 1
(engl.Universal Automatic Computer) – prvi računar koji se prodavao na masovnoj
komercijalnojosnovi, a korišten je i za popis stanovništva u SAD-u 1951.god.UNIVAC
(UNIVersal Automatic Computer) je bio prvi računar koji je ušao u komercijalnu upotrebu.
Razvila ga je kompanija koju su osnovali Džon Ekert i Džon Moĉli,konstruktori ENIAC i
EDVAC računara, koji su bili i glavni dizajneri ovog računara. Ovo je bio prvi računar od
koga je proizvedeno više primeraka, od kojih je prvi instaliran 1951. u Birou za popis
stanovništva SAD-a 1951. godine. Peti računar iz ove serije je koristila kompanija
CBS(Columbia Broadcasting System) za predviđanje rezultata predsedničkih izbora. Na
osnovu 1%-og uzorka oni su ispravno procenili da će na izborima pobediti predsednički
kandidat Eisenhower (Ajzenhauer).Ovaj računar je bio težak 29000 funti (oko 13 tona),
imao je 5200 vakuumskih cijevi i obavljao je1900 operacija u sekundi, a časovnik mu je
radio brzinom od 2.25MHz. Zauzimao je 35.5 metara kvadratnih prostora. Imao je
memoriju na principu linija za kašnjenje, radio je dekadno (koristo je binarno kodiranu
decimalnu aritmetiku), a kao memorijsku jedinicu uveo je magnetne trake.Prvi UNIVAC
računari su se veoma dugo koristili čak i onda kada su postali tehnološki zastarjeli. Biro za
popis je koristio dva UNIVAC I računara do 1963. godine, a jedna komapanija za
osiguranje iz SAD-a je svoj UNIVAC računar prestala da koristi tek 1970.godine,
posletrinaest godina korišćenja.U vreme nastanka računara prve generacije ušli su u
upotrebu termini hardware daoznače računar i svu pridruženu opremu, a programi,
odnosno skup instrukcija koje upravljajuradom računara software.Softver prve generacije
računara je pisan na mašinskom jeziku. Svaki računar je imao svoj mašinski jezik koji je
bio usklađen sa elektronskim komponentama tog računara.

Programeri koji su pisali programe na mašinskom jeziku pisali su binarni kod za bilježenje
instrukcija, za adresiranje memorije i za bilježenje podataka. Programiranje na mašinskom
jeziku bilo je veoma teško i podložno greškama. Rani računari su mogli da izvršavaju
samo jedan po jedan program, a posle završetka rada jednog programa, računar je morao
da se dovede u početno stanje da bi moglo početi izvršavanje drugog programa.

4.2 DRUGA GENERACIJA ELEKTRONSKIH RAČUNARA(1959-1963)

14
[Type text]

Godina 1947. bila je presudna prekretnica za daljnji razvoj računara zbog otkrića
tranzistora (Bardeen, Brattain, Shockly). Upotreba tranzistora je dovela do smanjenja
dimenzija i cijene računara uz istodobno povećanja njihove pouzdanosti. U odnosu na
elektronsku cijev tranzistor je bio neusporedivo manjih dimenzija, manje se grijao i bio je
pouzdaniji u radu.Glavni princip rada tranzistora temelji se na svojstvima poluvodiča,
tipiĉno silicija. Razdoblje druge generacije računala trajalo je od 1959. do 1964. godine i u
tom su vremenu razvijeniosnovni programski jezici koji olakšavaju upotrebu računara i
njihovu primjenu u poslovne svrhe. Za razliku od prve generacije, druga generacija
računara je bila itekako manja jer je koristila tranzistore. Glavna namjena ovih računara je
bila u atomskoj industriji, za kontrolukomplikovanih elektrana, postrojenja itd. Glavni
predstavnici su IBM 7030 te LARC.IBM 7030 također poznat kao Stretch, IBM je bio prvi
tranzistorovani super računar.Prvi je isporučen na Los Alamos u 1961. Originalan po cijeni
od 13,5 milijuna dolara, njegovneuspjeh da ispuni svoje agresivne performanse procjenjuje
prisiljenje cijena se spustila na samo7,78 milijuna dolara i povlacenje iz prodaje.

Slika 4.2 IBM 7030

4.3 TREĆA GENERACIJA RAČINARA(1964-1970)

Treća generacija računara obuhvata računare koji su se pojavili vremenu između 1965.
i1964. Treća generacija računara koristi integrirane sklopove kao osnovnu tvornu jedinicu
za izradu računara. Kada je na poluvodič smješten veći broj tranzistora i veznih elemenata,
nastao je integrirani krug (engl. integrated circuit, IC, chip). Prvi radni integrirani krug
nezavisno jedan od drugoga razvili su Jack Kilby dok je radio za tvrtku Texas Instruments
i Robert Noyce iz tvrtke Farichild Semiconductors. Isprva je integrirani krug objedinjavao
malo sastavnih dijelova (niski stupanj gustoće elektroničkih elemenata), ali je s vremenom
taj broj elemenata rastao (povećanjegustoće).Računari treče generacije mogli su da izvrše
oko milion operacija u sekundi. Treća generacija računara dovela je do razvoja operativnih
sistema kao grupe programa koja upravlja inadgleda rad računarskog hardvera. Sa

15
[Type text]

operativnim sistemom koji nadgleda memoriju računara,postalo je moguče istovremeno

izvršavanje više programa (eng. multitasking). Umjesto grupisanja podataka u pakete, treća
generacija računara omogučava obradu na liniji (eng. on-lineprocessing) gde se ulazni
podaci direktno unose u računar i njegov odgovor se "trenutno" dobija.Ovakva vrsta
obrade dovela je do razvoja nove vrste aplikativnog softvera. Za stovarišta je razvijen
softver za prijem narudžbi koje se odmah obrađuju. Aviokompanije su razvile sisteme za
on-line rezervaciju i kupovinu karata.Za programiranje računara korišteni su viši
programski jezici. Korištenje ovih jezika eliminisalo je potrebu da programer za svaki
računar uči njegov asemblerski jezik. Tako je 1957.godine nastala prva verzija jezika
FORTRAN (od FORmula TRAnslaion). Jezik je ušao u široku upotrebu šezdesetih godina,
a njegove novije verzije koriste se do današnjih dana. FORTRAN je omogučavao da se u
jednom programskom iskazu zada složeno matematicko izracunavanje, jer jednom
programskom iskazu odgovara više mašinskih instrukcija.

Slika 4.3 Integrisano kolo

4.4 ČETVRTA GENERACIJA RAČUNARA(1990-...)

Četvrta generacija računara obuhvata računare koji su se pojavili od 1971. do

danas.Četvrta generacija računara koriste mikroprocesor kao osnovnu jedinicu za izradu
računara.Američka tvrtka Intel 1970. godine proizvodi prvi mikroprocesor (engl.
microprocessor).Mikroprocesor je pločica poluvodiča na koju su smješteni svi elektronski
elementi potrebni zarad središnje jedinice računara (engl. central processor unit). Kenbak–
1 je bio prvi mikroračunar koji imao mikroprocesor. Izrađen je u Americi 1971. godine u
seriji od svega 40 komada.Godine 1973. stvoren je lični računar Xerox Altos, ali se moglo
nabaviti samo u dijelovima. 1975. godine proizveden je računar koji se smatra prvim
ličnim računarom – Altair8800. Altair 8800 je bio zasnovan na Intelovom mikroprocesoru
8080, a umjesto ulaznih i izlaznih uređaja imao je samo sklopke i žaruljice.Prvo
sastavljeno, komercijalno, stolno, lični računar pojavio se 1977. godine– bio je to računar
AppleII. Apple II je imao tastaturu,priključak za monitor i ugrađene programe, 16 KB

16
[Type text]

RAM, a cijena mu je bila 2500 $.Tvrtka Apple 1984. godine proizvela je prvi lični računar
s grafičkim operacijskim sistemom pod nazivom Lisa. Sljedeći model je bio prvi od
mnogih Macintosha, računalo s grafičkim korisničkim suĉeljem i mišem. Tijekom svog
razvoja tvrtka Apple je uvela mnogeinovacije (Firewire, WiFi) i trendove koje mnoge
tvrtke slijede ili oponašaju.Tokom 80-ih godina započeo je “bum” koji je doveo do
pojavljivanja liĉnih računara ugotovo svakom domu. Najveću ulogu tu su odigrali računari
ZX Spectrum i Comodore 64, tekasnije računari Atari i Amiga.Pet godina nakon prve
verzije Applea, 1980. tvrtka IBM proizvodi liĉni računar komercijalnog naziva IBM PC.
IBM PC je imao procesor koji je radio naradnom taktu 4,77 MHz, 16 KB RAM memorije,
a nije imao čvrsti disk nego disketnu jedinicu kapaciteta 160 KB. Zbog svoje otvorene
arhitekture pokrenulo je cijelu industriju kompatibilnih strojeva, te je IBM PC arhitektura
zbog svoje dostupnosti najraširenija računarska arhitektura.

Slika 4.4; Mikroprocesor

4.5 PETA GENERACIJA RAČUNARA(1990-...)

Obuhvata računare koji su se pojavili nakon 1990. godine. Ova generacija i dalje koristi
mikroprocesore. Razvoj ide prema umjetnoj inteligenciji, prepoznavanju glasa i paralelnim
procesorima.U to slobodno možemo ubrojati robote, neki roboti su sposobni sami odlučiti
neke stvari (ali ipak ograničeno).Robot je uređaj za pomoć ljudima u svakodnevnom životu
koji obavlja zadatke umjesto čovjeka. Robotika je nauka koja se bavi robotima. Riječ robot
potječe iz češkog jezika, a prvi ga put spominje češki pisac Karel Èapek u svojoj drami
(R.U.R.). U Americi 1958. godine, a kasnije i Rusiji sastavljeni su prvi roboti Scart i Maša.
Prvog hrvatskog robota sastavio je ing.Branimir Makanec zajedno s grupom mladih

17
[Type text]

stručnjaka 1966. godine. Robotika je danas najviše primjenjivana u automobilskoj

industriji a njena najveća središta su u Japanu, Kini, Americi iEuropi.

18
[Type text]

5.0 ZAKLJUČAK

Od davnina čovjek ima potrebu za računanjem,te se javljaju razna pomagala koja bi

olakšala računanje. Abak (abakus) najstarije je poznato pomagalo za računanje. To je
usvari primitivna računaljka,starosti oko 2500 godina koja se koristila u raznim
civilizacijama. Čak je i danas uupotrebi u azijskim zemljama. U 17.vijeku pojavljuju se
prvi mehanicki automatski uređaji. Prva takva mašina je izgubljena, a sastavio ju je
Wilhelm Schickard. Blaise Pascal je nekoliko godina kasnije konstruirao mašinu koja je
mogla sabirat i oduzimati. Naprednija mašina pojavljuje se krajem 17.vijeka,mogla je
izvodit sve četiri računske operacije. Konstruirao ju je Gottfried Wilhelm von Leibniz.
Pricip rada svih ovih mašina bazirao se na župcanicima slicno kao usatnim
mehanizmima.Za daljni napredak računara zaslužan je Charles Babbage kojeg
smatraju„ocem računara“. Prvi je predložio koncept mašine koja odgovara današnjim.
Nakon puno izgubljenih godina rada i ogromne količine izgubljenog novca, Babbage
odustaje od projekta1833. godine. Bio je ispred svog vremena nekih stotinjak godina,te
nije odustajao od daljih misli te kreče u razvoj tkz . analitičke mašine,te se smatra da se tad
rodio princip rada računara.Trebala je posjedovat memoriju za smještanje podataka kao i
izlazne jedinice za prikazrezultata,dok su se programi trebali ispisivat na bušene papirne
kartice. Medutim ova Babbageova mašina bila je preglomazna,te nikad nije realizirana.U
današnje doba tzv. savremeno doba razvoj računara i računarske tehnologije drastično se
povećava tj. iz dana u dan imamo nove izume, samo još uvijek čekamo vrhunac vještačke
inteligencije. Ko zna možda jednog dana i u našim domovima sve bude robotizovano.

19
[Type text]

6.0 LITERATURA

1. http://www.lecad.unze.ba/nastava/INFORMATIKA/Info3Racunari%20i
%20Njihova%20Primjena/Info3_2.pdf

2. http://hr.wikipedia.org/wiki/ENIAC
3. http://www.gimnazijaparacin.edu.rs/index.php?
option=com_content&view=article&id=6&Itemid=18
4. http://bs.wikipedia.org/wiki/Prva_generacija_ra%C4%8Dunara
5. http://generacije-racunara.vacau.com/
6. http://www.google.com/cse?cx=003714436511272670876%3Acv2g-w-
yuci&ie=UTF-8&q=rayvoj+racunara&sa.x=0&sa.y=0#gsc.tab=0&gsc.q=razvoj
%20racunara http://www.singidunum.ac.rs/

 
 

20
[Type text]

21