SADRŽAJ

UVOD.................................................................................................................................................2

1. RANI SOCIJALNOI I EMOCIONALNI RAZVOJ...................................................4

2. POSLJEDICE PRIVRŽENOSTI U NAJRANIJOJ DOBI.......................................6

3. ULOGA OCA............................................................................................................................7

4. ULOGA DJEDOVA I BAKA.............................................................................................7

5. RODITELJI ZLOSTAVLJAČI..........................................................................................8

6. SMRT RODITELJA...............................................................................................................9

7. PRINOVA U OBITELJI.....................................................................................................10

ZAKLJUČAK................................................................................................................................11

LITERATURA..............................................................................................................................12
UVOD

Svaki aspekt djetetova razvoja, pa tako i socijalni i emocionalni su pod utjecajem okoline u
kojoj se razvoj događa. Tijekom ranih godina, najvažniji čimbenik za dijete je kontekst
obitelji. Jer u okruženju obitelji dijete provodi najveći period vremena, stječe mnoge važne
socijalne i kognitivne vještine i razvija ono najbolje ili najgore- niz stavova, uvjerenja ili
vrijednosti. Bronfenbrenn tvrdi da je obitelj, zajedno sa školom susjedstvom, crkvom i tako
dalje, dio mikrosustava koji je temeljna okolina koja najizravnije utječe na dijete. No, obitelj
je sama po sebi dinamički sustav u kojem svaki član utječe na druge članove. Transakcijska
priroda obiteljskog sustava znači da neki događaj ili promjena u bilo kojem njezinu dijelu
utječu na svakoga- na primjer kad se dijete rodi, kad djed ili baka dođu živjeti s obitelji.
Budući da je obitelj najutjecajniji faktor za razvoj djece u ranoj dobi, u ovom seminarskom
radu ćemo razmotriti neke od načina utjecaja obiteljskog okruženja na djetetov razvoj, kako
na pozitivan, tako i na negativan način.

2
1. RANI SOCIJALNOI I EMOCIONALNI RAZVOJ

Socijalni svijet dojenčeta sastoji se od nekoliko značajnih pojedinaca, poput majke, oca, braće
ili sestara. Inicijalni odnosi između dojenčeta i jednog od značajnih pojedinaca za njegov
socijalni svijet mnogo su utjecajniji i imaju dugoročnije učinke na djetetov socijalni i
emocionalni razvoj, na razvoj ličnosti. Djeca razvijaju jake emocionalne veze, posebno s
majkom ( ali i s ocem i s drugima), lakše i intenzivnije tijekom dojenačkih godina, što
upućuje na to da rani socijalni i emocionalni razvoj može uključivati psihološke procese koji
su različiti od onih koji se javljaju kasnije u životu. Možemo reći da je socijalno- emocionalni
razvoj u ranom djetinjstvu značajnim dijelom određen roditeljskim ponašanjima i postupcima
prema djeci, odnosno samim odgojem djece. Preduvjet za uspješan socijalno- emocionalni
razvoj u ranom djetinjstvu, ali i za cjelokupni razvoj djeteta predstavljaju pozitivni odgojni
postupci i uvažavanje dječjih emocija od strane oba roditelja. Roditelji moraju biti svjesni
pozitivno- negativnih posljedica na djetetov socijalno- emocionalni razvoj od prvih dana
djetetova života. Temeljni socijalizacijski kontekst u kojem dijete uči i usvaja različite oblike
ponašanja je odnos roditelj - dijete. Taj odnos je dvosmjeran, roditelj svojim postupcima i
ponašanjima utječe na dijete, ali i dijete svojim reakcijama i ponašanjima utječe na ponašanje
i postupke roditelja. 1Iako je odnos dvosmjeran, u djetinjstvu će roditelj svojim osobinama i
ponašanjima ipak više utjecati na dijete nego li obrnuto, pružajući mu sigurnost i zaštitu, ali i
poticaj, poduku i usmjerenje. Kod utjecaja roditelja na socijalno-emocionalni razvoj djeteta,
potrebno je razlikovati roditeljski stil od roditeljskih postupaka. Roditeljski stil formira
kontekst i emocionalnu klimu odnosa roditelj - dijete, a roditeljski postupci predstavljaju
određeno ponašanje koje roditelji koriste pri usmjeravanju djece ka postizanju raznih
socijalizacijskih ciljeva. Specifična dimenzija emocionalnosti, odnosno toplina, prihvaćanje i
njega, nužna je pri odgoju djeteta. Ta se dimenzija se odnosi na emocije koje roditelji iskazuju
pri kontaktu s djetetom. Navest ćemo razlike između emotivno toplih i hladnih roditelja:

 emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružajući im pažnju, razumijevanje

i podršku, koristeći objašnjenja, ohrabrivanja i često pohvale u odgoju.
 emocionalno hladni roditelji čine suprotno od gornje kategorije, i u skladu s opisnim
pridjevom vlastite kategorije: neprijateljski se ophode spram vlastitog djeteta,
zanemarujući ga, često kritizirajući i kažnjavajući dijete.

1
http://predskolska.ba/razliciti-postupci-roditelja-djecijim-negativnim-emocijama/
Roditelji su prvi i najvažniji izvor socijalizacije djeteta. Oni oblikuju način dječjeg reagiranja
u različitim emocionalnim situacijama, svojim odnosom i ponašanjem prema dječjim
emocijama. Na taj način roditelji potiču mogućnost za proces socijalizacije emocija. Ponajviše
svojim reakcijama na djetetovo izražavanje različitih emocija, sudjeluju u socijalizaciji
izražavanja emocija svoje djece.

Roditelji mogu imati dvojake reakcije:

 podržavajuće - tješenje, ohrabrivanje, pomaganje u rješavanju problema koji je

uzrokovao negativnu emociju: to je pozitivno vezano sa širokim spektrom pozitivnih
ishoda za dijete, poput smanjenja negativne emocionalnosti, pozitivnih odnosa s
vršnjacima, smanjenog rizika za internalizirane i eksternalizirane probleme te
općenito, veće socijalne i emocionalne kompetencije.
 destruktivne - pri tome se misli na negativne emocionalne reakcije, i na sebe
usmjerene emocije, što stvara veći rizik za lošu socijalnu prilagodbu poput
eksternaliziranih problema i teškoća u odnosima s vršnjacima te manje socijalne
kompetencije.

Postupanje s dječjim emocijama kao dimenzija varijable metaemocija nije odvojeno od

varijable roditeljstva, pa postoje tri dimenzije roditeljskog ponašanja:

1. Roditeljsko umanjivanje odnosno ismijavanje, kritiziranje i nametanje kao negativna

dimenzija.
2. Roditeljska toplina koja uključuje toplinu roditelja u interakciji s djecom.
3. Oslanjanje i nagrađivanje, odnosno, roditeljsko pozitivno uključivanje, odgovornost,
entuzijazam, općenito govoreći, radi se o tzv. afektivnom roditeljstvu.

Druga i treća dimenzija odnose se na pozitivne dimenzije roditeljskog ponašanja. Način na

koji će se roditelj odnositi prema svome djetetu, tj. koji će odgojni postupci koristiti dječjim
emocijama i djetetovom daljnjom razvoju.

Roditeljski odgojni postupci kao specifična ponašanja koje roditelji koriste u usmjeravanju
djece prema postizanju socijalizacijskih ciljeva mogu biti:

 pozitivni - induktivna disciplina, prihvaćanje/toplina.

 negativni - tjelesno kažnjavanje i popustljivost.

4
2. POSLJEDICE PRIVRŽENOSTI U NAJRANIJOJ DOBI

Uspostavljanje privrženosti u ranoj dobi između djeteta i majke, temelj je za razvoj djeteta
tijekom djetinjstva i adolescencije, ali i u odrasloj dobi. Brojni teoretičari razvoja naglašavaju
važnost ranog djetinjstva i privrženosti iz rane dobi za kasniju prilagodbu i mentalno zdravlje
pojedinca, djeteta. Tako Erik Erikson u svojoj cjeloživotnoj teoriji psihosocijalnog razvoja
smatra da je razvojna kriza dojenčeta, kriza između povjerenja ili nepovjerenja 2, pri čemu se
dijete uči osjećati i vjerovati brizi roditelja, ili pak razvija nepovjerenje prema svijetu.
Optimalan razvoj u toj dobi je razvoj opće sigurnosti, optimizma i povjerenja u druge. Dijete
koje razvije povjerenje u najranijoj fazi, vjeruje kako je svijet dobro, sigurno mjesto. Suprotno
tome dijete koje u najranijoj fazi nije razvilo povjerenje, ne očekuje ljubaznost i
razumijevanje drugih pa se povlači od socijalnih interakcija. Obrasci privrženosti
uspostavljeni su na relaciji dijete- majka i utječu na sve aspekte dječjeg razvoja. Negdje
između djetetovih znakova i našeg propitkivanja rađa se privrženost, način na koji
zadovoljavamo potrebe svoje bebe i brinemo o njoj. Ne možemo uvijek znati najbolje, nekada
ćemo pogriješiti pa pokušati ponovno, shvatiti da dijete ne voli npr. da ga se nosi nego voli da
mu se pjeva međutim ako većinu vremena uspijemo uskladiti svoje postupke sa bebinim
potrebama stvorit će se sigurna privrženost.3 Sigurna privrženost uspostavljena u ranom
djetinjstvu zaštitni je čimbenik za razvoj emocionalnih ponašanja u djetinjstvu. Istraživanja su
pokazala da je kvaliteta privrženosti povezana s razinom postignuća tijekom djetinjstva i
kasnije, da je niska privrženost povezana s većom vjerojatnošću delinkventnog ponašanja, da
sigurno privržena djeca pokazuju više samopouzdanja i samostalnosti te su socijalno
kompetentnija i sklona pomaganju drugim. Za razvoj djetetovih potencijala bitno je od prvog
dana omogućiti mu interakciju s majkom koja je osjetljiva na njegove potrebe i koja
adekvatno reagira na njih. Jer se upravo u prvim godinama života razvijaju djetetove
sposobnosti privlačenja pažnje, uspostavljanja privrženosti, kao i temeljno povjerenje u
bezuvjetnu ljubav roditelja. Za uspostavljanje sigurne privrženosti najvažniji je razvojni
zadatak najranije dobi u čemu ključnu ulogu ima majka. Stoga je posebno važno ukazati
budućim roditeljima koliko je važna njihova uloga u procesu uspostavljanja privrženosti u
najranijem razdoblju života djeteta, koja će se odraziti i na djetetov kasniji razvoj.

2
http://documents.tips/documents/erik-erikson-i-psihosocijalni-razvoj-covjeka-5593879f3bf92.html
3
http://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/razvoj-djece/razvijanje-sigurne-i-nesigurne-privrzenosti/

5
3. ULOGA OCA

Očevi također poput majki, imaju veliku ulogu u obitelji i sigurno su važni za malu djecu.
Zanimljivo je da očevi općenito provode manje vremena s djecom od majki, čak i kada su oba
roditelja kod kuće. Što ne znači da očevi nemaju sposobnost da budu dobri skrbnici. Unatoč
tome briga o djetetu nije tipičan način interakcije očeva s djecom. Puno češća interakcija otac-
dijete podrazumijeva fizičku stimulaciju i igru, posebno kada je riječ o dječacima. Pitanje je
hoće li dijete razviti snažnu emocionalnu privrženost, prema ikom drugom osim prema
primarnom skrbniku (majci). Odgovor je jasno potvrdan. Djeca postaju snažno sigurno
privržena svojim očevima, očevi povratno doživljavaju iste osjećaje. Drugo jednako važno
pitanje je da li je djetetov odnos s ocem nužno jednak kao odnos s majkom. Čini se da
djetetova privrženost ocu može biti sasvim različita i da djetetova privrženost ocu također
odražava očevu osjetljivost i reakcije prema djetetu. Ove činjenice podupiru hipotezu da
sigurnost djetetove privrženosti skrbniku ovisi o skrbnikovoj osjetljivosti na dječje ponašanje.
Čak i onda kada dijete i otac imaju jako siguran odnos, on vjerojatno nije toliko snažan kao
odnos između djeteta i majke. Istraživanja pokazuju da djeca kada su uplašena, prije traže
kontakt s majkom nego s ocem. Važno je što očevi imaju značaj u djetetovu usvajanju spolne
uloge. 4

4. ULOGA DJEDOVA I BAKA

Uloga djedova i baka u nekim obiteljima ima brojne važne uloge. Oni mogu biti izvori
emocionalne i financijske podrške roditeljima i mogu povremeno biti učitelji, suigrači,
odgajatelji ili zamjenski roditelji za svoju unučad. Priroda njihovog odnosa s djecom i
unucima, te uloga koju imaju ovisi o nekoliko činitelja. Jedan od činitelja je ustroj u obitelji.
Djedovi i bake imaju manje izravan utjecaj na unuke i više su u pozadini, u obiteljima s dva
roditelja. Kada je jedan od roditelja odsutan uloga djedova i baka se povećava, te djeca s
njima ostvaruju veću bliskost. To se posebno odnosi na djedove. Utvrđeno je da je odnos
djedova i baka s unucima povezan s dobi i spolom djeteta. U jednako bliskim odnosima i s
djedovima i s bakama, dječaci i djevojčice su ranijoj dobi. Međutim u pubertetu, dječaci
postaju bliži djedu i baki, dok se djevojčice udaljavaju, posebno od djedova. Jedno od
predloženih objašnjenja za ovu razliku jest da je pubertet razdoblje emocionalnog stresa, koji
4
Vasta R. Haith, M.M., Miller, S.A. (2004). Dječja psihologija, Jastrebarsk: Naklada Slap.

6
dovodi do toga da se djeca ponešto udaljavaju od svojih roditelja i traže podršku negdje
drugdje. Dječacima će tu potrebu zadovoljiti baka i djed, dok je za djevojčice vjerojatno da će
utjehu potražiti kod prijateljice.5

5. RODITELJI ZLOSTAVLJAČI

Iako je obitelj utočište, izvor sigurnosti i zaštite za malu djecu, katkad se može dogoditi
suprotno. Kada se govori o roditeljskim ponašanjima vezanim uz pojavu nasilja među djecom,
mora se priznati kako je u razdoblju 20. i 21. stoljeća ovaj problem u porastu. Velike razvojne
posljedice za djecu ima njihovo zlostavljanje i zanemarivanje. Zlostavljana djeca, od prve
godine imaju usporen i socijalni i kognitivni razvoj, te se te posljedice nastavljaju u
djetinjstvu i adolescenciji. Mnogi razvojni psiholozi vjeruju da je ovaj problem nastao zbog
nedostatka sigurne privrženosti s majkom. Mnoge majke koje zlostavljaju svoju djecu, ne
razviju učinkovit komunikacijski sustav sa svojom djecom. Iako će djeca postati privržena čak
i majkama čija je skrb loša, kvaliteta odnosa privrženosti trpi. Možda se iz tih razloga
anksiozni obrazac privrženosti češće javlja među zlostavljanom djecom. Neke od majki
zlostavljaju svoju djecu tjelesnim kažnjavanjem, aktivnim neprijateljstvom i upadom u njihov
dječji svijet. Usmjeravajući se više na svoje potrebe nego na potrebe djeteta, one često sile
dijete da radi ono što one žele, umjesto da usklade svoja ponašanja s ponašanjem djeteta. Ovaj
stil brige za dijete naziva se pretjerano stimulirajućim i povezan je s tjelesnim zlostavljanjem ,
poput batinanja i udaranja, te s anksiozno- izbjegavajućim obrascem privrženosti. Nasuprot
tome, neosjetljivija briga nekih majki poprima oblik povlačenja i neuključenosti. Ovaj stil se
naziva nedovoljno stimulirajućim, povezan je s tjelesnim i emocionalnim zanemarivanjem i
uzrokuje anksiozno- ambivalentni obrazac privrženost. Osim Ainsworthova tri izvorna
obrasca, zlostavljana djeca pokazuju i nekoliko drugih. Na primjer, neka djeca, ne samo da
izbjegavaju majku tijekom ponovnog susreta, nego i plaču, te se opiru majčinim pokušajima
da im se približi. Neka djeca ne pokazuju nikakve dosljedne obrasce ponašanja, te često imaju
neka od ponašanja iz svake kategorije, katkad udružena s neobičnim reakcijama poput
hladnoće, zauzimanja neobičnih položaja ili izraza, ili pokreta koji su isprekidani ili učinjeni u
krivo vrijeme. Ova ponašanja svrstavaju djecu u kategoriju neorganizirane i neorijentirane

5
Vasta R. Haith, M.M., Miller, S.A. (2004). Dječja psihologija, Jastrebarsk: Naklada Slap.

7
djece. Problem u razvoju zlostavljane djece je rizik da razviju agresivno i antisocijalno
ponašanje.6

6. SMRT RODITELJA

Smrt je zasigurno jedno od šokantnijih životnih iskustava djeteta. Događaj ima snažni efekt na
određene fizičke, psihološke i socijalne posljedice. Tugovanje koje slijedi nakon smrti je
različito iskustvo za sve članove obitelji, sa posebno specifičnim efektom na djetetov
socijalno-emocionalni razvoj. U skladu sa tim, u literaturi su opisane dvije teorije tugovanja:

1. Teorije tugovanja koje se usmjeravaju na pojedinca - postoje četiri osnovne

faze (šok i negiranje, žudnja, dezorganizacija, reorganizacija).
2. Teorije tugovanja koje se bave obiteljima - usmjeravaju se na značenje koje
gubitak ima za obitelj, prirodu događaja, dostupne resurse i strategije
suočavanja.7

Način reagiranja na gubitak kod djece različite dobi:

1. djeca od 1 - 3 godine
 nemaju pojam vremena pa tako ni budućnosti
 nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja
 nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak, smrt i
odsutnost za njih imaju isti učinak
2. djeca od 3 - 7 godina
 ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna
 postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)
 personificiraju i mistificiraju smrt
 nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju
 izražavaju emocije
 mogu imati teškoća u koncentraciji i dosjećanju
 doživljavaju smrt kao kaznu
6
Vasta R. Haith, M.M., Miller, S.A. (2004). Dječja psihologija, Jastrebarsk: Naklada Slap.
7
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci
tugujucem-djetetu/

8
  mogu imati poteškoće sa spavanjem
 često reagiraju tjelesnim simptomima
 pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku
odraslu osobu.
3. djeca od 7. godine do adolescencije
 razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti
 pokazuju emocije
 povlače se od ostalih
 imaju jaku potrebu da zadrže kontakt s umrlim
 mogu imati poteškoće u koncentraciji i dosjećanju
 javlja se osjećaj gubitka kontrole u životu
 javlja se gubitak samopoštovanja
 pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu
osobu
 pokazuju jaku zabrinutost za sigurnost svojih bližnjih, separacijska
tjeskoba, mogu biti zaokupljeni ispravnošću vlastitih postupaka
 mogu se javiti poremećaji spavanja
 imaju tjelesne simptome.

7. PRINOVA U OBITELJI

Reakcija prvog, starijeg djeteta uvelike ovisi o dobi djeteta. Mlađa djeca će teže verbalno
izraziti svoje osjećaje te će potencijalno reagirati regresijom, tj. ponašanjem kao da su se
„vratili“ na raniju razvojnu stepenicu. Mogu ponovno posegnuti za dudom koju su već bili
odbacili, tražiti svoju bočicu, tepati i slično. Druga djeca mogu tražiti pažnju odbijanjem
hrane, neposluhom, plačem itd. Što je dijete starije, to će lakše moći riječima izraziti što
osjeća. Neugodne reakcije prolazne, i mogu biti jednostavnije ako roditelji dovoljno dobro
promatraju i slušaju starije dijete te unaprijed dogovore načine kako bi mu se posvetila
dodatna pažnja.8

ZAKLJUČAK
8
Mamino sunce http://www.maminosunce.hr/drugo-dijete-u-obitelji/

9
Na kraju s ovog seminarskog rada možemo zaključiti da je socijalno- emocionalni razvoj
djece snažno određen odgojnim postupcima roditelja nasuprot djece. Pozitivni odgojni
postupci i uvažavanje dječjih emocija od strane roditelja stvaraju preduvjet za uspješan
socijalno- emocionalni razvoj u ranom djetinjstvu. Samim tim se pospješuje pozitivan razvoj
djece, te njihovo sazrijevanje. Temeljni socijalizacijski kontekst u kojem dijete uči i usvaja
različite oblike ponašanja je odnos roditelj- dijete, u kojem i roditelj i dijete utječu jedan na
drugoga.

10
LITERATURA

1. Vasta R. Haith, M.M., Miller, S.A. (2004). Dječja psihologija, Jastrebarsk:

Naklada Slap.
2. Mamino sunce. Drugo dijete u obitelji. http://www.maminosunce.hr/drugo
dijete-u-obitelji/
3. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba. Kako pomoći tugujućem djetetu?
http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/
4. http://predskolska.ba/razliciti-postupci-roditelja-djecijim-negativnim-
emocijama/
5. http://documents.tips/documents/erik-erikson-i-psihosocijalni-razvoj-covjeka-
5593879f3bf92.html
6. http://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/razvoj-djece/razvijanje-sigurne-i-
nesigurne-privrzenosti/

11