Becket, Samuel - U Očekivanju Godota

Biblioteka M&H
U OČEKIVANJU
GODOTA
Samuel Beckett
I izdanje
Zagreb, 1996.
1
Osobe:
ESTRAGON
VLADIMIR
LUCKY
POZZO
DJEČAK
PRVI ČIN
Cesta izvan grada, stablo. Veče.

Estragon sjedi na zemlji i objema rukama pokušava izuti cipelu. Napreže se i stenje pri tom.
Odustaje sav iscrpljen, odmara se dašćući i pokušava iznova. Igra se ponavlja.
Ulazi Vladimir.
ESTRAGON (odustaje ponovo): Ne ide pa ne ide.
VLADIMIR (približava se, raskrečenih nogu, sitnim ukočenim koracima): I meni se već
ponekad tako čini. (Ostaje nepomičan.) Dugo sam se branio od te pomisli.
Govorio sam sam sebi: Vladimire, budi pametan, nisi još sve pokušao. I
nastavljao sam borbu. (Zaustavi se pri pomisli na borbu. Estragonu): Dakle, ti si
opet tu.
ESTRAGON: Čini ti se?
VLADIMIR: Drago mi je što te opet vidim. Mislio sam da si otišao zauvijek.
ESTRAGON: I ja.
VLADIMIR: Kako da proslavimo taj ponovni sastanak? (Razmišlja.) Ustani da te zagrlim!
(Pruži Estragonu ruku.)
ESTRAGON (razdraženo): Čekaj! Čekaj malo! (Tišina.)
VLADIMIR (uvrijeđen, hladno): Smijem li pitati gdje je gospodin proveo noć?
ESTRAGON: U jarku!
VLADIMIR (zaprepašten): U jarku! Gdje to?
ESTRAGON (bez pokreta): Tamo.
VLADIMIR: I nisu te tukli?
ESTRAGON: Jesu... Ali ne baš jako.
VLADIMIR: Opet oni isti?
ESTRAGON: Isti? Ne znam. (Tišina.)
VLADIMIR: Kad samo pomislim... cijelo to vrijeme... pitam se... što bi bilo od tebe... da
mene nema... (Odlučno): Bio bi danas još samo hrpica kostiju, o tom nema
sumnje!
ESTRAGON (pogođen u srce): No, pa što onda.
VLADIMIR (klonulo): To je odviše za jednog čovjeka. (Stanka. Zatim živo): A s druge
strane, zašto da sada izgubimo hrabrost, to ja sam sebi kažem. Trebalo je davno,
davno prije na to misliti, negdje oko tisuću devetstote.
ESTRAGON: Prestani. Pomozi mi da izujem tu svinjariju.
VLADIMIR: Rukom o ruku mogli smo se strmoglaviti s Eiffelova tornja, među prvima.
Onda smo još pristojno izgledali. Sada je prekasno. Ne bi nas uopće pustili
gore. (Estragon pokušava silom skinuti cipelu.) Što to radiš?
ESTRAGON: Izuvam cipele. Tebi se to još nikada nije dogodilo?
VLADIMIR: Otkad ti već govorim da ih treba izuvati svaki dan! Bolje bi bilo da me slušaš.
ESTRAGON (slabim glasom): Ta pomozi mi!
VLADIMIR: Boli te?
ESTRAGON: Boli! On me pita da li me boli!
2
VLADIMIR (plane): Samo ti uvijek trpiš, samo ti! Ja ništa ne značim. Htio bih te jednom
vidjeti na svom mjestu. Pa da te onda čujem.
ESTRAGON: I tebe je boljelo?
VLADIMIR: Boljelo! On me pita da li me boljelo!
ESTRAGON (pokazuje kažiprstom): To još nije razlog da budeš raskopčan.
VLADIMIR (nagne se naprijed): Imaš pravo. (Zakopča hlače.) Samo nikakve nemarnosti u
sitnicama.
ESTRAGON: Što da radim s tobom! Uvijek čekaš do posljednjega časa.
VLADIMIR (sanjarski): Posljednji čas... (Razmišlja.) To je daleko, ali će biti dobro. Tko je
to rekao?
ESTRAGON: Nećeš mi pomoći?
VLADIMIR: Katkad mi se čini da je to ipak sve bliže. Tada se tako čudno osjećam. (Skine
šešir, gleda unutra, turne ruku u nj, istrese ga i stavi opet na glavu.) Kako da
kažem? Odlane mi, a u isti sam mah... (traži izraz)... užasnut. (Emfatično): U-
ŽA-SNUT. (Opet skine šešir i gleda unutra.) No, tako nešto! (Lupa po šeširu
kao da hoće nešto istresti iz njega, opet gleda unutra i ponovo ga stavi na
glavu.) Napokon... (Estragonu polazi za rukom da uz najveći napor skine
cipelu. Gleda unutra, uvuče ruku u nju, okrene cipelu, istrese je, gleda da li je
što palo na zemlju, ne nađe ništa, turne ruku ponovo unutra gledajući pri tom
odsutno preda se.) No, što je?
ESTRAGON: Ništa.
VLADIMIR: Da vidim.
ESTRAGON: Nemaš što vidjeti.
VLADIMIR: Pokušaj je opet navući.
ESTRAGON (pošto je pregledao svoju nogu): Neka se radije malo prozrači.
VLADIMIR: Eto kakav je čovjek: grdi cipelu, a zapravo je noga kriva. (Opet skine šešir,
gleda unutra, turne ruku u nj, istrese ga, lupi po njemu, puhne unutra i ponovo
ga stavi na glavu.) To već postaje neugodno. (Tišina. Estragon maše nogom,
miče prstima da se bolje prozrače.) Jedan se od dvojice razbojnika spasio.
(Stanka.) To je dobar postotak. (Stanka.) Gogo...
ESTRAGON: Što je?
VLADIMIR: A kad bismo se pokajali?
ESTRAGON: Zbog čega?
VLADIMIR: Pa... (Traži izraz.) Ne bismo baš morali ulaziti u pojedinosti.
ESTRAGON: Zbog toga što smo se rodili? (Vladimir se glasno nasmije, no odmah naglo
prekine smijeh i stavi ruku na donji dio trbuha, iskrivivši lice.)
VLADIMIR: Čovjek se ne smije više ni smijati.
ESTRAGON: I to mi je neki gubitak!
VLADIMIR: Samo se još može smješkati. (Smiješi se koliko može; ali smiješak mu se ukoči
na licu, ostaje takav još neko vrijeme, a tada se naglo ugasi.) To nije isto.
Uostalom... (Stanka.) Gogo...
ESTRAGON (razdraženo): Što hoćeš?
VLADIMIR: Jesi li čitao Bibliju?
ESTRAGON: Bibliju... (Prisjeća se.) Vjerojatno sam nekoć zavirio u nju.
VLADIMIR (začuđen): U školi u kojoj se ne uči o Bogu?
ESTRAGON: Ne znam da li se učilo ili nije.
VLADIMIR: To je zacijelo bilo u popravnom domu.
ESTRAGON: Može biti. Sjećam se zemljopisnih karata Svete zemlje. U boji. Vrlo lijepih
karata. Mrtvo je more bilo blijedomodro. Čim bih ga samo pogledao, uhvatila bi
3
me žeđ. Mislio sam u sebi, ondje ćemo provesti medeni mjesec. Plivat ćemo.
Bit ćemo sretni.
VLADIMIR: Trebalo je da postaneš pjesnik.
ESTRAGON: I bio sam. (Pokazuje svoje prnje.) Zar se to ne vidi? (Tišina.)
VLADIMIR: Što sam ono htio reći... Kako tvoja noga?
ESTRAGON: Otiče.
VLADIMIR: Aha, znam, ona pripovijest o dvojici razbojnika. Sjećaš se?
ESTRAGON: Ne.
VLADIMIR: Hoćeš li da ti je ispričam?
ESTRAGON: Ne.
VLADIMIR: Da nam prođe vrijeme. (Stanka.) To su bila dva lupeža koji su zajedno sa
Spasiteljem bili pribijeni na križ. Kažu...
ESTRAGON: S kim to?
VLADIMIR: Sa Spasiteljem. Dva lupeža. Kažu da je jedan od njih bio spašen, a drugi...
(traži riječ suprotna značenja)... proklet.
ESTRAGON: Od čega spašen?
VLADIMIR: Od pakla.
ESTRAGON: Idem ja. (Ne miče se.)
VLADIMIR: Pa ipak... (Stanka.) Kako je moguće da... Ja ti, nadam se, ne dosađujem.
ESTRAGON: Ne slušam.
VLADIMIR: Kako je moguće da samo jedan od četvorice evanđelista tako prikazuje stvari?
Ta sva su četvorica bila ondje - ili bar negdje u blizini. A samo jedan od njih
spominje spašenog razbojnika. (Stanka.) Slušaj, Gogo, ti mi moraš s vremena
na vrijeme parirati.
ESTRAGON: Ja slušam.
VLADIMIR: Samo jedan od četvorice. Od ostale trojice dvojica ne kažu ništa o tom, a treći
kaže da su ga obadva obasipala pogrdama.
ESTRAGON: Koga?
VLADIMIR: Kako?
ESTRAGON: Ništa ne razumijem... (Stanka.) Koga su obasipali pogrdama?
VLADIMIR: Spasitelja.
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Jer ih nije htio spasiti.
ESTRAGON: Od pakla?
VLADIMIR: Ta ne! Od smrti.
ESTRAGON: Pa što onda?
VLADIMIR: Onda je trebalo da obadvojica budu prokleti.
ESTRAGON: Pa što?
VLADIMIR: Onaj je rekao, zar ne, da je jedan od njih bio spašen.
ESTRAGON: Da? Eto, ne slažu se u tom, i to je sve.
VLADIMIR: Sva četvorica su bila ondje. A samo jedan od njih govori o spašenom
razbojniku. Zašto bi se njemu vjerovalo više nego ostalima?
ESTRAGON: Tko mu vjeruje?
VLADIMIR: Ta svi! Samo je ta verzija poznata.
ESTRAGON: Ljudi su blesani. (Ustane s mukom, šepajući ide prema lijevoj kulisi, zaustavi
se, gleda u daljinu zaklanjajući rukom oči, okrene se, ide na desnu stranu i gleda
opet u daljinu. Vladimir ga prati pogledom, tada pođe i podigne cipelu, pogleda
unutra i naglo je ispusti.)
VLADIMIR: Pi! (Pljune na zemlju.) (Estragon se vrati na sredinu pozornice i gleda u
pozadinu.)
4
ESTRAGON: Divno mjestance. (Okrene se, ide prema rampi, gleda u publiku.) Čarobni
vidici! (Okrene se Vladimiru.) Hajde, idemo!
VLADIMIR: Ne možemo.
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Čekamo Godota.
ESTRAGON: A, da. (Stanka.) Jesi li siguran da je to baš tu?
VLADIMIR: Što?
ESTRAGON: Da baš tu moramo čekati.
VLADIMIR: On je rekao ispred drveta. (Gledaju stablo.) Vidiš li još gdjegod kakvo drvo?
ESTRAGON: Što je to?
VLADIMIR: Kao da je vrba.
ESTRAGON: Gdje joj je lišće?
VLADIMIR: Mora da se posušila.
ESTRAGON: Odžalila je svoje tužna vrba.
VLADIMIR: A možda se radi o godišnjem dobu.
ESTRAGON: Nije li to zapravo drvce?
VLADIMIR: Grm.
ESTRAGON: Drvce.
VLADIMIR: To je - (prekine se.) Što hoćeš time reći? Da smo na krivom mjestu?
ESTRAGON: On bi već morao biti ovdje.
VLADIMIR: Nije baš čvrsto obećao da će doći.
ESTRAGON: A ako ne dođe?
VLADIMIR: Doći ćemo sutra ponovo.
ESTRAGON: I onda opet prekosutra.
VLADIMIR: Možda.
ESTRAGON: I tako dalje.
VLADIMIR: To znači...
ESTRAGON: Dok ne dođe.
VLADIMIR: Ti si nemilosrdan.
ESTRAGON: Jučer smo već bili ovdje.
VLADIMIR: Ni govora, sad si se porezao.
ESTRAGON: Što smo jučer radili?
VLADIMIR: Što smo radili jučer?
ESTRAGON: Da.
VLADIMIR: Pa... (Ljutito): Kad treba ubaciti sumnju, tu si glavni.
ESTRAGON: Ja mislim da smo bili ovdje.
VLADIMIR (gleda naokolo): Mjesto ti se čini poznato?
ESTRAGON: To ne tvrdim.
VLADIMIR: Dakle?
ESTRAGON: To ništa ne znači.
VLADIMIR: Ipak... ovo drvo... (okreće se prema publici)... ovaj šljam.
ESTRAGON: Siguran si da je to večeras?
VLADIMIR: Što?
ESTRAGON: Da je večeras trebalo čekati.
VLADIMIR: Rekao je: u subotu. (Stanka.) Bar mi se tako čini.
ESTRAGON: Poslije dnevne šljake.
VLADIMIR: Moram to imati negdje zapisano. (Prevrće po džepovima, koji su krcati
najrazličitijim smećem.)
ESTRAGON: Ali koje subote? Je li danas uopće subota? Nije li možda nedjelja? Ili
ponedjeljak? Ili petak?
5
VLADIMIR (izbezumljeno gleda oko sebe, kao da je datum ispisan negdje u okolici): Nije
moguće.
ESTRAGON: Ili četvrtak?
VLADIMIR: Što da radimo?
ESTRAGON: Ako se jučer uzalud ovamo potrudio, onda možeš misliti da danas neće doći.
VLADIMIR: Sam kažeš da smo sinoć bili ovdje.
ESTRAGON: Možda se varam. (Stanka.) Šutimo jedan čas, hoćeš li?
VLADIMIR (slabim glasom): Da, meni je pravo. (Estragon sjedne ponovo na zemlju.
Vladimir velikim koracima uzbuđeno hoda tamo-amo, s vremena na vrijeme
stane i ispituje horizont. Estragon zaspi. Vladimir se zaustavi pred Estragonom.)
Gogo... (Tišina.) Gogo... (Tišina.) GOGO! (Estragon se trgne oda sna.)
ESTRAGON (opet svjestan svog užasnog položaja): Spavao sam. (Prijekorno) Zašto mi
nikada ne daš da spavam?
VLADIMIR: Osjećao sam se osamljenim.
ESTRAGON: Sanjao sam.
VLADIMIR: Nemoj pripovijedati.
ESTRAGON: Sanjao sam da...
VLADIMIR: NEMOJ PRIPOVIJEDATI!
ESTRAGON (pokazuje prema svemiru): Tebi je ovo dovoljno? (Tišina.) To nije lijepo od
tebe, Didi. Komu ću pripovijedati svoje strašne snove, ako neću tebi?
VLADIMIR: Zadrži ih za sebe. Dobro znaš da ja to ne podnosim.
ESTRAGON (hladno): Ponekad se pitam ne bi li bilo bolje da se raziđemo.
VLADIMIR: Ti ne bi daleko stigao.
ESTRAGON: To bi zaista bila velika šteta! (Stanka.) Zar ne, Didi, to bi bila velika šteta?
(Stanka.) Kad čovjek misli na ljepotu puta. (Stanka.) I na dobrotu putnika.
(Stanka. Ulagujući se): Zar ne, Didi?
VLADIMIR: Budi miran.
ESTRAGON (željno): Miran!... Miran!... (Sanjarski): Englezi kažu »kaaam«. To su calm
ljudi. (Stanka.) Poznaješ li onu priču o Englezu u bordelu.
VLADIMIR: Da.
ESTRAGON: Pričaj mi je!
VLADIMIR: Prestani!
ESTRAGON: Neki se Englez napio i pošao u bordel. Mamica ga pita hoće li plavojku, crnku
ili crvenokosu. Pričaj dalje.
VLADIMIR: PRESTANI! (Vladimir izlazi. Estragon ustane i pođe za njim do ruba
pozornice. Njegova je mimika potpuno jednaka mimici gledalaca boks-meča.
Vladimir se vraća, prođe pokraj Estragona, prijeđe preko pozornice poniknuta
pogleda. Estragon pođe prema njemu nekoliko koraka, zaustavi se.)
ESTRAGON (blago): Htio si sa mnom razgovarati? (Vladimir ne odgovara. Estragon ide
korak naprijed.) Imaš mi nešto reći? (Tišina. Stupi još korak naprijed.) Reci,
Didi...
VLADIMIR (ne okreće se): Ništa ti nemam reći.
ESTRAGON (još korak naprijed): Ljutiš se? (Tišina. Korak naprijed.) Oprosti! (Tišina.
Korak naprijed. Dotakne Vladimirovo rame.) Ali, Didi. (Tišina.) Daj mi ruku.
(Vladimir se okrene.) Zagrli me. (Vladimir se ukoči.) Ne budi takav! (Vladimir
se smekša. Zagrle se. Estragon ustukne.) Smrdiš po bijelom luku.
VLADIMIR: To je radi bubrega. (Tišina. Estragon pažljivo gleda stablo.) Što ćemo sada
raditi?
ESTRAGON: Čekati.
VLADIMIR: Da, ali dok čekamo.
6
ESTRAGON: Da se objesimo?
VLADIMIR: To bi bar bio način da jedanput svršimo.
ESTRAGON (napeto): Pri tom se svršava?
VLADIMIR: Sa svime što za tim slijedi. Ondje kamo to padne niču mandragore. Zato i viču
kad ih čupaju. Nisi to znao?
ESTRAGON: Hajde da se odmah objesimo.
VLADIMIR: O granu? (Priđu stablu i promatraju ga.) Nemam povjerenja.
ESTRAGON: Možemo, napokon, pokušati.
VLADIMIR: Pokušaj.
ESTRAGON: Poslije tebe.
VLADIMIR: Ne, prvo ti.
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Ti si lakši od mene.
ESTRAGON: Baš zato.
VLADIMIR: Ne razumijem.
ESTRAGON: No, hajde, promisli malo. (Vladimir razmišlja)
VLADIMIR (napokon): Ne razumijem.
ESTRAGON: Razjasnit ću ti. (Razmišlja.) Grana... grana... (Bijesno): Ta, pokušaj razumjeti!
VLADIMIR: Samo mi ti možeš u tome pomoći.
ESTRAGON (napreže se): Gogo lagan - grana ne pukne - Gogo mrtav. Didi težak - grana
pukne - Didi sam. (Stanka.) Dok naprotiv... (Traži pravi izraz.)
VLADIMIR: Na to nisam mislio.
ESTRAGON (našao je pravu riječ): Tko može izdržati mnogo, može i malo.
VLADIMIR: Jesam li ja uopće teži od tebe?
ESTRAGON: To ti tvrdiš. Ja ne znam. Šanse stoje jedan naprama jedan. Tako otprilike.
VLADIMIR: Dakle, što da radimo?
ESTRAGON: Ništa. To je pametnije.
VLADIMIR: Pričekajmo da čujemo što će nam on reći.
ESTRAGON: Tko?
VLADIMIR: Godot.
ESTRAGON: Tako je.
VLADIMIR: Pričekajmo da budemo načistu.
ESTRAGON: S druge strane, možda bi bilo bolje da kujemo gvožđe dok se nije sasvim
ohladilo.
VLADIMIR: Radoznao sam da čujem što će nam reći. To nas ni na što ne obavezuje.
ESTRAGON: Što smo ga mi zapravo molili?
VLADIMIR: Zar nisi i ti bio prisutan?
ESTRAGON: Nisam pazio.
VLADIMIR: Pa... Zapravo ništa određeno.
ESTRAGON: Neka vrsta molbe.
VLADIMIR: Tako je.
ESTRAGON: Neodređena zamolba.
VLADIMIR: Tako nešto.
ESTRAGON: A što je on odgovorio?
VLADIMIR: Da će vidjeti.
ESTRAGON: Da ne može ništa obećati.
VLADIMIR: Da mora razmisliti.
ESTRAGON: Trijezno i smireno.
VLADIMIR: Vidjeti što kaže njegova porodica.
ESTRAGON: Njegovi prijatelji.
7
VLADIMIR: Zastupnici.
ESTRAGON: Korespondenti.
VLADIMIR: Poslovne knjige.
ESTRAGON: Bankovni račun.
VLADIMIR: Prije no što donese odluku.
ESTRAGON: To je prirodno.
VLADIMIR: Zar ne?
ESTRAGON: Čini mi se.
VLADIMIR: I meni. (Predah.)
ESTRAGON (uznemireno): A mi?
VLADIMIR: Molim?
ESTRAGON: Rekao sam, a mi?
VLADIMIR: Ne razumijem.
ESTRAGON: Kakva je u tom naša uloga?
VLADIMIR: Naša uloga?
ESTRAGON: Ne žuri s odgovorom.
VLADIMIR: Naša uloga?... Molitelji.
ESTRAGON: Dotle smo dotjerali?
VLADIMIR: Misli li gospodin da može postavljati zahtjeve?
ESTRAGON: Zar mi više nemamo nikakvih prava? (Vladimirov smijeh, koji se naglo
prekida, kao i prošli put. Igra se ponavlja, samo bez smiješka.)
VLADIMIR: Ti bi me natjerao u smijeh, kad bih se samo mogao smijati.
ESTRAGON: Izgubili smo ih?
VLADIMIR (razgovijetno): Profućkali smo ih. (Tišina. Ostanu nepomični, opuštenih ruku,
pognute glave, povijenih koljena.)
ESTRAGON (slabim glasom): Pa mi nismo ničim vezani? (Stanka.) Ha?
VLADIMIR (digne ruku): Slušaj! (Osluškuju, groteskno ukočeni.)
ESTRAGON: Ne čujem ništa.
VLADIMIR: Pst! (Osluškuju. Estragon izgubi ravnotežu još malo, i srušio bi se. Grčevito se
prihvati za Vladimirovu ruku, tako da Vladimir zatetura. Osluškuju, jedan
oslonjen o drugoga, gledajući jedan drugome u oči.) Ni ja! (Odahnu s
olakšanjem. Napetost popušta. Raziđu se.)
ESTRAGON: Uplašio si me.
VLADIMIR: Mislio sam da je to on.
ESTRAGON: Tko?
VLADIMIR: Godot.
ESTRAGON: Baš! Vjetar u trsci.
VLADIMIR: Bio bih se zakleo da netko viče.
ESTRAGON: Na koga bi on vikao?
VLADIMIR: Na svoga konja. (Tišina.)
ESTRAGON: Hajde, idemo.
VLADIMIR: Kamo? (Stanka.) Večeras ćemo možda kod njega spavati, u toplom, na suhom,
s punim želucem, na slami. Radi toga se isplati čekati. Zar ne?
ESTRAGON: Ne cijelu noć.
VLADIMIR: Još je dan. (Tišina.)
ESTRAGON: Gladan sam.
VLADIMIR: Hoćeš li mrkve?
ESTRAGON: Nemaš ništa drugo?
VLADIMIR: Vjerojatno imam još koju repicu.
8
ESTRAGON: Daj mi mrkvu! (Vladimir prevrće po džepovima, izvuče jednu repicu i pruži je
Estragonu.) Hvala. (Zagrize u nju. Plačljivo): To je repica!
VLADIMIR: O, oprosti! Bio bih se zakleo da je mrkva. (Ponovo prevrće po džepovima, no
nalazi same repice.) Same repice. (I dalje traži.) Valjda si pojeo posljednju.
(Traži.) Čekaj, tu je. (Napokon izvuče mrkvu i pruži je Estragonu.) Evo ti.
(Estragon je obriše o rukav i počne jesti.) Vrati mi repicu. (Estragon mu vrati
repicu.) Jedi polako, nema ih više.
ESTRAGON (žvače): Nešto sam te pitao maloprije.
VLADIMIR: Aha.
ESTRAGON: Jesi li mi odgovorio?
VLADIMIR: Je li dobra ta mrkva?
ESTRAGON: Slatka je.
VLADIMIR: To bolje, to bolje. (Stanka.) Što si htio pitati?
ESTRAGON: Ne sjećam se više. (Žvače.) I to me muči. (Gleda zadivljeno mrkvu i vrti je u
zraku, držeći je vršcima prstiju.) Izvrsna je ta tvoja mrkva. (Zamišljeno siše
krajičak mrkve.) Čekaj, sjetio sam se. (Odgrize komadić.)
VLADIMIR: No, što je?
ESTRAGON (punih usta, rastreseno): Mi nismo vezani, zar ne?
VLADIMIR: Ništa ne razumijem.
ESTRAGON (žvače, guta): Pitam da li smo vezani.
VLADIMIR: Vezani?
ESTRAGON: Vezani.
VLADIMIR: Kako vezani?
ESTRAGON: Vezanih ruku i nogu.
VLADIMIR: Ali za koga? Od koga?
ESTRAGON: Za onog tvog tipa.
VLADIMIR: Za Godota? Vezani za Godota? Kako si došao na tu ideju? Ni govora. (Stanka.)
Još - nismo. (Naglašava »još«.)
ESTRAGON: Zove se Godot?
VLADIMIR: Čini mi se.
ESTRAGON: Gle! (Podigne okrajak mrkve do visine očiju i, držeći ga za batrljak stabljike,
obrće ga tamo-amo.) Čudno je to, što dulje jedeš, to ti manje prija.
VLADIMIR: Kod mene je obratno.
ESTRAGON: Kako to?
VLADIMIR: Ja se postepeno privikavam na okus.
ESTRAGON (pošto je dugo razmišljao): A to je obratno?
VLADIMIR: Stvar temperamenta.
ESTRAGON: Karaktera.
VLADIMIR: Protiv toga čovjek ne može ništa.
ESTRAGON: Praćakao se koliko mu drago!
VLADIMIR: Ostaje ono što jest.
ESTRAGON: Izvijao se koliko mu drago.
VLADIMIR: U biti se čovjek ne mijenja.
ESTRAGON: Što se tu može! (Pruža Vladimiru ostatak mrkve.) Hoćeš li je ti pojesti do
kraja? (Strašan krik odjekne posve blizu njih. Estragonu ispadne mrkva iz ruke.
Oni se ukoče, a zatim potrče prema kulisama, Estragon se zaustavi na pola puta,
vrati se, pokupi mrkvu, strpa je u džep, potrči prema Vladimiru koji ga čeka,
ponovo se zaustavi, vrati se, pokupi svoju cipelu i tada potrči do Vladimira. Oni
čekaju zagrljeni, s glavama uvučenim među ramena, okrenuti leđima opasnosti
što im prijeti. Ulaze Pozzo i Lucky. Pozzo vodi Luckyja pred sobom na užetu
9
koje ovija Luckyjev vrat, tako da se prvo vide Lucky i uže. Uže je tako dugačko
da Lucky može doći do sredine pozornice prije no što Pozzo izađe iz kulisa.
Lucky nosi težak kovčeg, stolicu za rasklapanje, košaru s hranom i preko ruke
ogrtač; Pozzo ima bič.)
POZZO (još iza kulisa): Brže! (Pucanj biča. Pozzo se pojavi. Prelaze preko pozornice. Lucky
prođe ispred Vladimira i Estragona i izađe s pozornice. Pozzo se zaustavi kad
ugleda Vladimira i Estragona. Uže se napne. Pozzo snažno povuče uže.)
Natrag! (Čuje se da je nešto palo. To se Lucky s cijelim svojim teretom srušio
na zemlju. Vladimir i Estragon gledaju u njega i neodlučni su da li da mu
priteknu u pomoć ili da se ne miješaju u stvari koje ih se ne tiču. Vladimir pođe
korak prema Luckyju, Estragon ga uhvati za rukav i zadrži.)
VLADIMIR: Pusti me!
ESTRAGON: Ostani miran!
POZZO: Oprez! On je opasan! (Estragon i Vladimir ga gledaju.) Za strance.
ESTRAGON (tiho): Je li to on?
VLADIMIR: Tko?
ESTRAGON: No, taj...
VLADIMIR: Godot?
ESTRAGON: Da, on.
POZZO: Da vam se predstavim: Pozzo.
VLADIMIR: Ta ne!
ESTRAGON: Rekao je: Godot!
VLADIMIR: Ta ne!
ESTRAGON (Pozzu): Gospodine, jeste li vi možda gospodin Godot?
POZZO (strašnim glasom): Ja sam Pozzo. (Tišina.) To ime za vas ništa ne znači? (Tišina.)
Pitam vas, zar vam to ime ništa ne znači? (Vladimir i Estragon pogledaju upitno
jedan drugoga.)
ESTRAGON (kao da se hoće prisjetiti): Bozzo... Bozzo...
VLADIMIR (isto tako): Pozzo...
POZZO: PPPOZZO!
ESTRAGON: A, Pozzo... da, da... Pozzo...
VLADIMIR: Pozzo ili Bozzo?
ESTRAGON: Pozzo... ne, ne mogu se sjetiti.
VLADIMIR (pomirljivo): Poznavao sam porodicu Gozzo. Majka se bavila vezenjem.
(Pozzo, prijeteći, pođe nekoliko koraka prema njima.)
ESTRAGON (živo): Mi nismo odavde, gospodine.
POZZO (zaustavi se): Pa ipak ste ljudska bića. (Natakne naočale.) Kao što vidim. (Skine
naočale.) Od iste vrste od koje sam i ja. (Grohotom se smije.) Iste vrste kao i
Pozzo! Božanskog porijekla!
VLADIMIR: Naime...
POZZO (upadne mu u riječ): Tko je Godot?
ESTRAGON: Godot?
POZZO: Vi ste mislili da sam ja Godot.
VLADIMIR: O ne, gospodine, ni časka, gospodine.
POZZO: Tko je to?
VLADIMIR: Pa to je... to je naš znanac.
ESTRAGON: Ta idi, molim te, gotovo ga i ne poznajemo.
VLADIMIR: Dakako... ne poznajemo ga pobliže... ali ipak...
ESTRAGON: Što se mene tiče, ja ga više ne bih prepoznao.
POZZO: Vi ste mislili da sam ja on.
10
ESTRAGON: Naime... mrak... umor... slabost... čekanje... priznajem... jedan sam trenutak...
pomislio...
VLADIMIR: Ne slušajte ga, gospodine, ne slušajte ga!
POZZO: Čekanje? Znači, vi ste ga čekali?
VLADIMIR: Naime...
POZZO: Ovdje? Na mojoj vlastitoj zemlji?
VLADIMIR: Nismo pri tom ništa zlo mislili.
ESTRAGON: U dobroj namjeri.
POZZO: Cesta je svačija.
VLADIMIR: Tako smo i mi mislili.
POZZO: To je sramota, ali tako je.
ESTRAGON: Što se tu može.
POZZO (s velikodušnom kretnjom): Ne govorimo više o tom. (Povuče uže.) Ustaj! (Stanka.)
Svaki put kad padne, zaspi. (Povuče uže.) Ustaj, mrcino! (Čuje se kako Lucky
ustaje i skuplja svoje stvari. Pozzo vuče uže.) Natrag! (Lucky ulazi hodajući
natraške.) Stoj! (Lucky stane.) Okret! (Lucky se okrene. Vladimiru i Estragonu,
ljubazno): Prijatelji, drago mi je što sam vas sreo. (Pred njihovim sumnjičavim
pogledima.) Dakako, iskreno mi je drago. (Povuče uže.) Bliže! (Lucky pođe
nekoliko koraka.) Stoj! (Lucky stane. Vladimiru i Estragonu): Vidite, put se čini
dugačak kad čovjek posve sam ide, punih... (gleda na sat)... punih... (računa)...
šest sati, da, točno, šest sati bez zastoja, a da ne susretne ni žive duše.
(Luckyju): Ogrtač! (Lucky odloži kovčeg, priđe bliže, pruži ogrtač, odstupi
natrag, prihvati opet kovčeg.) Drži to! (Pozzo mu pruži bič, Lucky priđe i,
budući da nema slobodne ruke, sagne se, prihvati bič zubima i odstupi. Pozzo
počinje oblačiti ogrtač, zaustavi se.) Ogrtač! (Lucky odloži sve na zemlju, priđe,
pomogne Pozzu obući ogrtač, odstupi i uzme opet sve u ruke.) Zrak je svjež!
(Zakopča sva dugmeta na ogrtaču, sagne se, pregleda da li je sve u redu, uspravi
se.) Bič! (Lucky priđe, sagne se, Pozzo mu istrgne bič iz usta, Lucky odstupi.)
Vidite, prijatelji, ja ne mogu biti dugo bez svojih bližnjih (gleda tu dvojicu
bližnjih), čak ni onda kad mi po izgledu nisu baš bliski. (Luckyju): Stolicu!
(Lucky odloži kovčeg i košaru, priđe, otvori stolicu za rasklapanje, stavi je na
zemlju, odstupi, uzme kovčeg i košaru opet u ruke. Pozzo gleda stolicu za
rasklapanje.) Bliže! (Lucky odloži kovčeg i košaru, priđe, pomakne stolicu više
naprijed, odstupi i opet podigne kovčeg i košaru. Pozzo sjedne, dotakne krajem
bičala Luckyja u prsa i gurne ga.) Natrag! (Lucky ide natrag.) Dalje! (Lucky ide
još više natrag.) Stoj! (Lucky stane. Vladimiru i Estragonu): Zato ću, ako mi
dopustite, ostati časak kod vas prije no što se uputim dalje. (Luckyju): Košaru!
(Lucky priđe, pruži mu košaru i odstupi.) Na svježem zraku čovjek ogladni.
(Otvori košaru, izvadi iz nje komad piletine, komad kruha i bocu vina.
Luckyju): Košaru! (Lucky priđe, uzme košaru, odstupi i ostane nepomičan.)
Dalje! (Lucky ide više natrag.) Tako! (Lucky stane.) On smrdi. (Snažno
potegne iz boce.) U naše zdravlje! (Odloži bocu na zemlju i počne jesti.)
(Tišina. Estragon i Vladimir malo su se osmjelili pa obilaze oko Luckyja i
razgledaju ga sa svih strana. Pozzo pohlepno zagriza u piletinu i baca kosti
pošto ih je isisao. Luckyju se polagano povijaju koljena, dok kovčeg ne dodirne
zemlju; naglo se uspravi, a tada opet klone, kao čovjek koji stojeći spava.)
ESTRAGON: Što mu je?
VLADIMIR: Izgleda umoran.
ESTRAGON: Zašto ne odloži prtljagu?
VLADIMIR: Što ja znam. (Približe mu se.) Pazi!
11
ESTRAGON: Da mu se obratimo?
VLADIMIR: Gledaj ti ovo!
ESTRAGON: Što?
VLADIMIR (pokazuje): Vrat.
ESTRAGON (promatra vrat): Ne vidim ništa.
VLADIMIR: Stani ovamo. (Estragon stane na Vladimirovo mjesto.)
ESTRAGON: Zaista.
VLADIMIR: Do krvi.
ESTRAGON: To je od užeta.
VLADIMIR: Od trljanja.
ESTRAGON: Što se tu može!
VLADIMIR: Od čvora.
ESTRAGON: Jasno. (Pregledavaju dalje i zaustave se promatrajući lice.)
VLADIMIR: Nije loš...
ESTRAGON (slegne ramenima, s grimasom): Čini ti se?
VLADIMIR: Djeluje malo ženskasto.
ESTRAGON: Slini.
VLADIMIR: Logično.
ESTRAGON: Pjeni se.
VLADIMIR: Možda je idiot.
ESTRAGON: Kreten.
VLADIMIR (ispruži vrat): Kao da ima gušu.
ESTRAGON (ista igra): Tko to kaže!
VLADIMIR: Dašće.
ESTRAGON: Normalno.
VLADIMIR: A njegove oči!
ESTRAGON: Što je s njima?
VLADIMIR: Izbuljene su.
ESTRAGON: Po mom sudu, on tek što nije lipsao.
VLADIMIR: Tko to kaže! (Stanka.) Pitaj ga nešto.
ESTRAGON: Misliš?
VLADIMIR: Što nam se može dogoditi?
ESTRAGON (plašljivo): Gospodine...
VLADIMIR: Glasnije.
ESTRAGON (glasnije): Gospodine...
POZZO: Ostavite ga u miru. (Oni se okrenu prema Pozzu, koji je prestao jesti i briše usta
nadlanicom.) Zar ne vidite da se odmara? (Izvadi lulu i stane je puniti. Estragon
opazi na zemlji pileće kosti, pohlepno zuri u njih. Pozzo kresne šibicu i
pokušava pripaliti lulu.) Košaru! (Lucky se ne miče, Pozzo ljutito odbaci šibicu
i povuče uže.) Košaru! (Lucky tek što nije pao, dolazi k sebi, priđe, stavi bocu u
košaru, vrati se na mjesto i zauzme svoj prijašnji stav. Estragon ne skida
pogleda s kostiju. Pozzo kresne još jednu šibicu i pripali lulu.) Što ćete, to nije
njegov posao. (Povuče jedanput iz lule i ispruži noge.) Ah, sad se bolje
osjećam.
ESTRAGON (plašljivo): Gospodine...
POZZO: Što je, sinko?
ESTRAGON: Ovaj... vi ne jedete... ovaj... vi ne trebate više... ove... kosti... gospodine?
VLADIMIR (indignirano): Nisi mogao pričekati?
POZZO: Zašto, zašto, ne smeta ništa. Trebam li ove kosti? (Gurne ih bičalom nešto dalje.)
Ne, ja ih lično više ne trebam. (Estragon pođe prema kostima.) Ali... (Estragon
12
se zaustavi.) Ali one u načelu pripadaju nosaču. Prema tome, njega morate
pitati. (Estragon se okrene prema Luckyju, oklijeva.) Pitajte samo, pitajte ga, ne
bojte se, on će vam reći. (Estragon priđe Luckyju i zaustavi se pred njim.)
ESTRAGON: Gospodine... oprostite... gospodine... (Lucky ne reagira. Pozzo pucne bičem.
Lucky digne glavu.)
POZZO: Tebi govore, svinjo. Odgovori! (Estragonu): Hajde!
ESTRAGON: Oprostite, gospodine, ove kosti... hoćete li ih vi? (Lucky dugo gleda u
Estragona.)
POZZO (uživa): Gospodine! (Lucky spusti glavu.) Odgovori! Hoćeš li ih ili nećeš? (Lucky
šuti. Estragonu): Vaše su. (Estragon se baci na kosti, podigne ih i stane glodati.)
To je ipak čudno! On je sada prvi put odbio kost. (Uznemireno gleda Luckyja.)
Nadam se da mu neće pasti na pamet da se razboli. (Povuče dim iz lule.)
VLADIMIR (plane): To je sramota! (Tišina. Estragon je zaprepašten, prestao je glodati kosti,
naizmjence gleda čas Vladimira čas Pozza. Pozzo je vrlo miran. Vladimir je sve
smeteniji.)
POZZO (Vladimiru): Ciljate na nešto određeno?
VLADIMIR (odlučno i zamuckujući) : S čovjekom (pokazuje Luckyja) ovako postupati... ja
to smatram... ljudsko biće... ne... to je sramota!
ESTRAGON (neće da zaostane za njim): Skandal! (Nastavlja glodati kosti.)
POZZO: Oštri ste, bogami. (Vladimiru): Ne bih htio biti indiskretan, ali koliko vam je
godina? (Tišina.) Šezdeset?... Sedamdeset? (Estragonu): Koliko mu može biti
godina?
ESTRAGON: To pitajte njega.
POZZO: Ja sam indiskretan. (Istrese lulu lupkajući njom o bičalo i ustane.) Ostavit ću vas
sada. Hvala vam na društvu. (Premišlja.) A kako bi bilo da popušim još jednu
lulu s vama? Što kažete? (Oni ne kažu ništa.) O, ja sam umjeren pušač, vrlo
umjeren. Ne običavam popušiti dvije lule zaredom. Od toga (stavi ruku na srce)
dobivam lupanje srca. (Stanka.) To je od nikotina; čovjek ga udiše unatoč svim
mjerama opreza. (Uzdiše.) Što ćemo! (Tišina.) Ali vi ste možda nepušači. Da?
Ne? Uostalom, to je sporedno. (Tišina.) Ali kako da sada, pošto sam ustao, opet
neusiljeno sjednem? A da se ne čini kao da sam se - kako da kažem -
pokolebao? (Vladimiru): Rekli ste nešto? (Tišina.) Možda niste ništa rekli?
(Tišina.) Uostalom, nije važno. No, da... (Razmišlja.)
ESTRAGON: Ah, sad se bolje osjećam. (Baci kosti.)
VLADIMIR: Idemo!
ESTRAGON: Već?
POZZO: Jedan čas. (Povuče uže.) Stolicu! (Pokaže bičem drugo mjesto. Lucky pomakne
onamo stolicu.) Dalje! Tu! (Sjedne opet, Lucky odstupi, uzme ponovo u ruke
kovčeg i košaru.) Tako, sad sam se opet smjestio! (Počinje puniti lulu.)
VLADIMIR: Idemo!
POZZO: Nadam se da ne odlazite zbog mene. Ostanite još malo, neće vam biti žao.
ESTRAGON (koji njuši milostinju): Imamo vremena!
POZZO (Pošto je pripalio lulu): Druga je uvijek lošija (izvadi lulu iz usta i promatra je) od
prve, htio sam reći. (Stavi lulu ponovo u usta.) Ali je ipak dobra.
VLADIMIR: Ja idem.
POZZO: On više ne može podnositi moju nazočnost. Ja možda zaista nisam suviše čovječan,
ali zar je to neki razlog? (Vladimiru): Promislite prije no što počinite kakvu
nesmotrenost. Recimo, da odete sada, dok je još dan, jer ipak je još uvijek dan.
(Sva trojica pogledaju u nebo.) Dobro. Što bi onda bilo (Izvadi lulu iz usta,
promatra je) - aha, ugasili smo se - (ponovo pali lulu) - što bi onda bilo... što bi
13
onda bilo... što bi onda bilo s vašim sastankom s tim... Godetom... Godotom...
Godinom... (Tišina.) Uostalom, znate koga mislim, onoga o kom ovisi vaša
budućnost... (Tišina.) Ili bar vaša neposredna budućnost.
ESTRAGON: On ima pravo.
VLADIMIR: Kako ste to saznali?
POZZO: Gle, gle! On opet razgovara sa mnom. Na kraju ćemo još postati dobri prijatelji.
ESTRAGON: Zašto on ne odloži svoju prtljagu?
POZZO: I meni bi bilo drago da ga sretnem. Što više ljudi susrećem, to sam sretniji. I uz
najbeznačajnije stvorenje čovjek proširuje svoje znanje, obogaćuje se, potpunije
doživljava svoju sreću. Čak i vi... (Pažljivo gleda jednog pa zatim drugog, kako
bi im pokazao da je riječ o obojici.) Tko zna, možda ste mi čak i vi nešto dali.
POZZO: Ali to mi se baš ne čini vjerojatnim.
VLADIMIR: Vama je upravljeno jedno pitanje.
POZZO (Oduševljen): Pitanje! Od koga? Kakvo? (Tišina.) Maloprije ste mi još dršćući
govorili »gospodine«. Sada mi postavljate pitanja. To će loše svršiti.
VLADIMIR (Estragonu): Čini mi se da te sada sluša.
ESTRAGON (koji se opet vrti oko Luckyja): Što?
VLADIMIR: Sad ga možeš pitati. Sad je na to spreman.
ESTRAGON: Što da ga pitam?
VLADIMIR: Zašto onaj ne odloži prtljagu.
ESTRAGON: To se i ja pitam.
VLADIMIR: Pitaj njega, hajde!
POZZO (Pažljivo je pratio razgovor, u strahu da bi oni mogli zaboraviti pitanje): Pitate me
zašto on ne odloži svoju prtljagu, kako vi to kažete.
VLADIMIR: Tako je.
POZZO (Estragonu): Vi ste mislili to isto?
ESTRAGON (dalje obilazi oko Luckyja): Hvata zrak kao tuljan.
POZZO: Odgovorit ću vam. (Estragonu): Samo se smirite, preklinjem vas, idete mi na živce.
VLADIMIR: Dođi ovamo.
ESTRAGON: Što je?
VLADIMIR: On će govoriti. (Nepomično stanu jedan uz drugoga i čekaju.)
POZZO: Izvrsno! Jesu li svi tu? Gledaju li svi u mene? (Pogleda prema Luckyju, povuče uže.
Lucky digne glavu.) Gledaj u mene, svinjo! (Lucky gleda u njega.) Izvrsno!
(Stavi lulu u džep, izvuče iz džepa malu prskalicu, poprska grlo, stavi prskalicu
opet u džep, malo se nakašlje, pljune, izvadi ponovo prskalicu, još jedanput
poprska grlo, stavi prskalicu ponovo u džep.) Ja sam spreman. Slušaju li me
svi?:(Pogleda Luckyja, povuče uže.) Više naprijed! (Lucky ide malo naprijed.)
Tako! (Lucky stane.) Jesmo li svi spremni? (Gleda svu trojicu, Luckyja
posljednjeg. Povuče uže.) Hoće li skoro biti? (Lucky digne glavu.) Ne želim
govoriti u prazno. Dobro. Dakle... (Razmišlja.)
ESTRAGON: Ja idem.
POZZO: Što ste me ono zapravo pitali?
VLADIMIR: Zašto on...
POZZO (bijesno): Ne upadajte mi u riječ! (Stanka, mirnije): Ako budemo svi govorili u isti
mah, nećemo nikamo stići. (Stanka.) Što sam ono rekao maloprije? (Stanka,
glasnije): Što sam ono rekao maloprije? (Vladimir prikazuje mimikom čovjeka
koji nosi težak teret. Pozzo ga gleda, ali ne razumije.)
14
ESTRAGON (naglašeno): Prtljaga! (Pri tom pokazuje Luckyja.) Zašto? Uvijek drži.
(Prikazuje čovjeka koji je klonuo i hvata zrak.) Nikada ne odloži. (Otvori šake i
uspravi se s olakšanjem.) Zašto?
POZZO: Aha. Morali ste to prije reći. Zašto se ne opusti i ne predahne. Pokušajmo raščistiti
stvar. Zar nema na to prava? Ima, dakako. Znači, on neće. To je bar logično! A
zašto neće? (Stanka.) Gospodo, sad ću vam reći.
VLADIMIR: Pazi!
POZZO: Da bi mene impresionirao. Da bih ga zadržao kod sebe.
ESTRAGON: Kako?
POZZO: Možda sam se loše izrazio. On me pokušava dirnuti, kako bih odustao od namjere
da se od njega rastanem. Ne, nije posve točno.
VLADIMIR: Želite li da ga se riješite?
POZZO: On bi me htio nasamariti, ali mu to neće poći za rukom.
VLADIMIR: Želite da ga se riješite?
POZZO: On sebi umišlja, ako se pokaže kao dobar nosač, da ću ja poželjeti da ga i ubuduće
upotrebljavam u tom svojstvu.
ESTRAGON: Ne želite ga više držati?
POZZO: On, naime, nosi upravo svinjski. To nije njegova struka.
POZZO: Uvrtio je sebi u glavu da ću požaliti svoju odluku kad vidim kako je neumoran. To
je njegov bijedni računčić. Kao da ja nemam dovoljno težaka. (Sva trojica
gledaju Luckyja.) Atlant! Jupiterov sin! (Tišina.) Tako. Mislim da sam
odgovorio na vaše pitanje. Imate li još koje? (Opet prska grlo.)
POZZO: Ne zaboravite da sam ja mogao biti na njegovu mjestu, a on na mojem. Da se slučaj
nije tome usprotivio. Svakome svoje.
POZZO: Kako molim?
POZZO: Zapravo je tako. Ali umjesto da ga otjeram, kao što sam mogao, naime, umjesto da
ga naprosto nogom u stražnjicu izbacim na ulicu, vodim ga tako sam, eto, dobar
na spasovski sajam, gdje vjerujem da ću još moći nešto izvući za njega. Iskreno
rečeno, otjerati takva stvorenja nije moguće. Najbolje bi bilo naprosto ih ubiti.
(Lucky plače.)
ESTRAGON: On plače.
POZZO: Stari psi imaju više dostojanstva. (Pruži Estragonu svoju maramicu.) Tješite ga, kad
ga već sažaljevate. (Estragon se skanjuje.) Uzmite. (Estragon uzme maramicu.)
Obrišite mu oči. Tada se neće osjećati tako osamljenim. (Estragon se još uvijek
skanjuje.)
VLADIMIR: Daj ovamo, ja ću. (Estragon ne da maramicu. Dječji pokreti.)
POZZO: Požurite. Uskoro više neće plakati. (Estragon se približi Luckyju i sprema se da mu
obriše suze. Lucky ga snažno udari nogom u cjevanicu. Estragon ispusti
maramicu na zemlju, odskoči, šepajući trči naokolo po pozornici i urliče od
bola.) Maramicu! (Lucky odloži kovčeg i košaru, podigne maramicu, priđe,
preda je Pozzu, odstupi, uzme kovčeg i košaru opet u ruke.)
ESTRAGON: Gad jedan! Konj! (Zadigne nogavicu.) Osakatio me!
POZZO: Rekao sam vam da ne trpi strance.
VLADIMIR (Estragonu): Da vidim. (Estragon mu pokaže nogu. Pozzu, ljutito): Krvari.
POZZO: Dobar znak!
ESTRAGON (digne povrijeđenu nogu): Neću više moći hodati.
15
VLADIMIR (nježno): Ja ću te nositi. (Stanka.) Ako bude potrebno.
POZZO: Ne plače više. (Estragonu): Vi ste ga, tako reći, smijenili. (Sanjarski): Količina suza
na svijetu je nepromjenljiva. Zbog svakoga tko počne plakati prestane negdje u
svijetu plakati netko drugi. Isto je i sa smijehom! (Smije se.) Ne govorimo dakle
ništa loše o našem vremenu, ono nije nesretnije od prijašnjih. (Tišina.) Ne
govorimo o njemu ni dobro. (Tišina.) Ne govorimo uopće o njemu. (Tišina.)
Istina je da se pučanstvo povećalo.
VLADIMIR: Pokušaj hodati. (Estragon prijeđe šepajući nekoliko koraka, zastane ispred
Luckyja, pljune na njega i sjedne opet na mjesto gdje je sjedio kad se zastor
digao.)
POZZO: Znate li od koga sam naučio sve te lijepe stvari? (Stanka. Pokaže prstom Luckyja.)
Od njega!
VLADIMIR (gleda u nebo): Zar nikada neće pasti noć?
POZZO: Bez njega ne bih bio nikada ništa drugo mislio i ništa drugo osjećao osim trivijalnih
stvari kojima se bavim u svom zvanju, kao... nije važno. Ljepota, ljupkost,
najviše istine bile su za mene nedohvatljive, to sam znao. Zato sam uzeo knuka.
VLADIMIR (nehotice zainteresiran, prestane gledati nebo): Knuka?
POZZO: Tome će uskoro biti šezdeset godina... (računa u glavi)... da, blizu šezdeset.
(Ponosno se uspravi.) Ne bi čovjek rekao, zar ne? (Vladimir pogleda Luckyja.)
Kraj njega izgledam kao mladić, zar ne? (Stanka. Luckyju): Šešir! (Lucky
odloži košaru i skine šešir. Sad mu bujna sijeda kosa uokviruje lice. Stavi šešir
ispod ruke i podigne opet košaru.) Pogledajte sada ovamo! (Pozzo skine svoj
šešir. On je potpuno ćelav. Opet stavi šešir na glavu.) Jeste li vidjeli?
VLADIMIR: Što je to knuk?
POZZO: Vi niste odavde. A jeste li uopće iz ovog stoljeća? Nekada su ljudi držali lakrdijaše.
Sada drže knukove. Dakako, oni koji za to imaju mogućnosti.
VLADIMIR: I vi ga sada tjerate od sebe? Tako starog, tako vjernog slugu?
ESTRAGON: Đubre! (Pozzo se sve više uzbuđuje.)
VLADIMIR: Pošto ste mu isisali i posljednju kap krvi, odbacujete ga kao... (traži izraz)...
kao koru banane. Priznajte da...
POZZO (stenje i hvata se za glavu): Ne mogu više... ne mogu više podnositi što on radi... vi i
ne znate... to je strašno... on mora otići... (lamata rukama)... poludjet ću...
(Klone. Lice prekrije rukama.) Ne mogu više... ne mogu više... (Tišina. Svi
gledaju Pozza. Lucky dršće.)
VLADIMIR: On više ne može.
ESTRAGON: Strašno.
VLADIMIR: Poludjet će.
ESTRAGON: Odvratno.
VLADIMIR (Luckyju): Kako možete biti takvi? Sramota! Tako dobar gospodar! A vi ga
tako mučite! Nakon toliko godina! No znate! Sva lica nose polucilindre.
POZZO (jeca): Prije mi je bio... dobar... pomagao mi je... znao me razonoditi... bio je moj
dobri duh... sada me tjera u grob...
ESTRAGON (Vladimiru): Traži li on zamjenu?
VLADIMIR: Kako?
ESTRAGON: Nisam razumio da li traži zamjenu za nj ili neće poslije njega više nikoga
uzimati.
VLADIMIR: Ne vjerujem.
ESTRAGON: Kako?
VLADIMIR: Ne znam.
ESTRAGON: Pitaj ga.
16
POZZO (umiren): Gospodo, ne znam što je to sa mnom bilo. Oprostite, molim vas.
Zaboravite sve to. (Sve više ovladava sobom.) Ne znam više što sam govorio,
ali možete mi vjerovati da nijedna riječ nije bila istinita. (Uspravi se udarajući
se u prsa.) Zar ja izgledam kao čovjek koji zbog nekoga pati? No, slušajte!
(Traži po svojim džepovima.) Kamo sam zametnuo lulu?
VLADIMIR: Sjajno veče.
ESTRAGON: Nezaboravno.
VLADIMIR: A još nije završilo.
ESTRAGON: Čini se da nije.
VLADIMIR: Tek započinje.
ESTRAGON: Strašno.
VLADIMIR: Kao da smo na predstavi.
ESTRAGON: U cirkusu.
VLADIMIR: U varijeteu.
ESTRAGON: U cirkusu.
POZZO: Kamo sam samo zametnuo svoju finu lulu?
ESTRAGON: Što je silan! Izgubio je svoj čibuk. (Smije se glasno.)
VLADIMIR: Odmah ću se vratiti. (Ode prema kulisi.)
ESTRAGON: Na kraju hodnika, lijevo.
VLADIMIR: Čuvaj mi mjesto. (Izlazi.)
POZZO: Izgubio sam svog Abdulaha.
ESTRAGON (previja se od smijeha): Da pukneš od smijeha.
POZZO (digne glavu): Jeste li možda vidjeli gdje... (Opazi da Vladimira nema. Očajno.): Oh,
on je otišao!... A nije mi rekao ni zbogom. To nije lijepo od njega! Trebalo je
da ga zadržite.
ESTRAGON: On je sam dosta dugo zadržavao.
POZZO: Aha. (Stanka.) To je nešto drugo.
ESTRAGON: Dođite ovamo!
POZZO: Zašto?
ESTRAGON: Vidjet ćete već.
POZZO: Da ustanem?
ESTRAGON: Dođite... dođite... brzo. (Pozzo ustane i priđe Estragonu.)
ESTRAGON: Gledajte!
POZZO: Oho-ho!
ESTRAGON: Gotovo! (Vladimir se vraća mračna pogleda, gotovo sruši Luckyja, prevrne
udarcem noge stolicu za rasklapanje, uzbuđeno hoda tamo-amo.)
POZZO: Nije zadovoljan?
ESTRAGON: Propustio si sjajan prizor. Šteta. (Vladimir se zaustavi, podigne stolicu i dalje
hoda tamo-amo, nešto mirnije.)
POZZO: Smiruje se. (Gleda naokolo.) Uostalom sve se smiruje, osjećam to. Veliki se mir
spušta na zemlju. Čujete li? (Digne ruku.) Pan spava.
VLADIMIR (zastane): Zar nikada neće pasti noć? (Sva trojica gledaju u nebo.)
POZZO: Vi nećete otići prije?
ESTRAGON: Ne... naime...
POZZO: Ali to je sasvim prirodno, sasvim prirodno. I ja bih isto tako na vašem mjestu, kad
bih imao dogovor s nekim Godinom... Godetom... Godotom... znate koga
mislim, i ja bih čekao duboko u noć prije no što bih digao ruke od svega. (Gleda
stolicu za rasklapanje.) Rado bih opet sjeo, ali ne znam pravo kako da to
izvedem.
ESTRAGON: Mogu li vam ja pomoći?
17
POZZO: Možda, kad biste me zamolili.
ESTRAGON: Što?
POZZO: Kad biste me zamolili da opet sjednem.
ESTRAGON: Time bi vam bilo pomoženo?
POZZO: Čini mi se.
ESTRAGON: Dobro. Sjednite opet, gospodine, molim vas.
POZZO: Ne, ne, nije potrebno. (Stanka. Tiho): Budite malo uporniji.
ESTRAGON: Ali ja vas molim, nemojte ovako stajati, nahladit ćete se.
POZZO: Mislite?
ESTRAGON: Bez sumnje, sasvim sigurno.
POZZO: Vjerojatno imate pravo. (Sjedne ponovo.) Mnogo vam hvala, prijatelju. I tako sam
se opet smjestio. (Gleda na sat.) Ali vrijeme je da vas ostavim, ako ne želim
stići prekasno.
VLADIMIR: Vrijeme se zaustavilo.
POZZO (prinosi sat uhu): Nemojte to misliti, gospodine, nemojte to misliti. (Stavi sat opet u
džep.) Sve što god hoćete, samo to ne.
ESTRAGON (Pozzu): On danas sve vidi crno.
POZZO: Osim nebeskog svoda. (Smije se zadovoljno svojoj dosjetki.) Ali budite samo
strpljivi, noć će već doći. No, ja znam u čemu je stvar, vi niste odavde pa ne
znate kakav je kod nas sumrak. Hoćete li da vam ja kažem? (Tišina. Estragon
opet pregledava svoju cipelu, a Vladimir svoj šešir. Luckyjev šešir padne na
zemlju, a da on to i ne primijeti.) Rado ću vas zadovoljiti. (Igra se prskalicom.)
Smijem li vas zamoliti da budete časak pažljivi? (Estragon i Vladimir ne daju se
smesti u svom poslu. Lucky je napola zaspao. Pozzo zavitla bičem, no bič
pucne vrlo slabo.) Što se to dogodilo s tim bičem? (Ustane i puca jače bičem,
napokon s uspjehom. Lucky se trgne. Estragonu ispadne iz ruke cipela, a
Vladimiru šešir. Pozzo odbaci bič.) Ništa više ne vrijedi taj bič. (Gleda svoje
slušaoce.) Što sam ono bio rekao?
VLADIMIR: Hajde, idemo.
ESTRAGON: Nemojte tako stajati, nazepst ćete.
POZZO: To je istina. (Sjedne opet. Estragonu): Kako se vi zovete?
ESTRAGON (kao iz puške): Katul.
POZZO (koji nije slušao): Ah da, noć. (Digne glavu.) Ta budite malo pažljiviji, inače
nećemo nikamo dospjeti. (Pogleda u nebo.) Gledajte. (Svi gledaju u nebo, osim
Luckyja, koji je opet zadrijemao. Pozzo to opazi i povuče uže.) Hoćeš li gledati
u nebo, svinjo? (Lucky zabaci glavu.) Dobro, dosta je. (Svi opet spuste glave.)
Što je na njemu tako neobično? Na njemu kao takvom. Blijedo je i blistavo kao
bilo koje nebo u ovo doba dana. (Stanka.) Na ovoj geografskoj širini. (Stanka.)
Kad je lijepo vrijeme. (Glas mu počinje pjevušiti.) Prije jednog sata, (gleda na
sat, prozaično) otprilike, (opet lirski) pošto nas je, (zastane, govori dalje
prozaično) recimo od deset sati ujutro, (opet lirski) neumorno preplavljivalo
valovima crvenog i bijelog svjetla, počelo je gubiti svoj sjaj, postajati sve
bljeđe, (postepeno spušta obje ruke sve niže) sve bljeđe, uvijek sve bljeđe i
bljeđe, a onda odjednom (dramatska stanka, široko razmakne ruke u
vodoravnom položaju) stop, gotovo je, sve se zaustavilo! (Tišina.) Ali (digne
opominjući jednu ruku) - ali iza tog vela blagosti i spokojstva (podigne oči
prema nebu, ostali također, osim Luckyja) u trku juri noć (glas vibrira još jače) i
zaskočit će nas (pucne prstima) pfft, ovako (inspiracija ga napušta) u trenutku
kad budemo najmanje na to spremni. (Tišina. Mračnim glasom): Tako je to na
ovoj prokletoj zemlji. (Duga stanka.)
18
ESTRAGON: Samo kad čovjek zna na čemu je.
VLADIMIR: Tada može biti strpljiv.
ESTRAGON: Zna što može očekivati.
VLADIMIR: Nema više razloga da se uznemiruje.
ESTRAGON: Treba samo da čeka.
VLADIMIR: Mi smo na to navikli. (Podigne šešir sa zemlje, pogleda unutra, istrese ga i stavi
ga opet na glavu.)
POZZO: Što vam se čini, kakav sam bio? (Estragon i Vladimir gledaju ga ne shvaćajući.)
Dobar? Osrednji? Podnošljiv? Slab? Od srca loš?
VLADIMIR (prvi je shvatio): O, vrlo dobar, vrlo, vrlo dobar!
POZZO (Estragonu): A vama, gospodine?
ESTRAGON (s engleskim naglaskom): A, vrlo dobar, vrlo, vrlo dobar!
POZZO (oduševljeno): Hvala vam, gospodo! (Stanka.) Meni je tako potrebno ohrabrenje.
(Razmišlja.) Na kraju sam malo popustio. Niste opazili?
VLADIMIR: Oh, možda sasvim neznatno.
ESTRAGON: Ja sam mislio da tako mora biti.
POZZO: Krivo je moje slabo pamćenje. (Tišina.)
ESTRAGON: Međutim, ništa se ne događa.
POZZO (očajno): Vi se dosađujete?
ESTRAGON: Pomalo.
POZZO (Vladimiru): A vi, gospodine?
VLADIMIR: Nije baš osobito zabavno. (Tišina. Pozzo se lomi u sebi.)
POZZO: Gospodo, vi ste bili... (traži izraz)... pristojni prema meni.
ESTRAGON: Ali ne!
VLADIMIR: Ni govora!
POZZO: Ta jeste, jeste, bili ste korektni. Tako da se pitam... Što bih ja sa svoje strane mogao
učiniti za ove valjane ljude koji se tako dosađuju?
ESTRAGON: Pa, i koja stotka bi nam dobro došla.
VLADIMIR: Mi nismo prosjaci.
POZZO: Što bih mogao učiniti, pitam se ja, da im ne bude tako dugo vrijeme? Dao sam im
kosti, pričao sam im o mnogočemu, objasnio sam im što je sumrak. To je
činjenica. A to još i nije sve. No, je li to dovoljno, to me upravo sada muči, je li
to dovoljno?
ESTRAGON: Makar koja para.
VLADIMIR: Ušuti!
ESTRAGON: Na najboljem sam putu.
POZZO: Je li to dovoljno? Vjerojatno jest. Ali ja sam velikodušan. To je u mom karakteru.
Danas. To gore po mene. (Povuče uže. Lucky ga pogleda.) Jer meni će biti
teško, to je sigurno. (Ne ustajući sa stolice, sagne se i podigne bič.) Što biste
više voljeli? Da pleše, da pjeva, da glumi, da misli, da...
ESTRAGON: Tko?
POZZO: Tko? Valjda vi, vi znate misliti, ne?
VLADIMIR: On misli?
POZZO: Dakako. Glasno. Prije je čak znao vrlo lijepo misliti, mogao sam ga satima slušati.
Sada... (Prođe ga jeza.) No da, što mogu. Dakle, hoćete li da nam nešto misli?
ESTRAGON: Meni bi bilo draže da pleše, to bi bilo veselije.
POZZO: Nije baš sigurno.
ESTRAGON: Zar ne, Didi, da bi to bilo veselije.
VLADIMIR: Ja bih ga volio čuti kako misli.
19
ESTRAGON: Mogao bi možda najprije plesati, a onda misliti. Ako time ne bismo od njega
suviše tražili.
VLADIMIR (Pozzu): Bi li to išlo?
POZZO: Kako da ne. Ništa lakše. To je, uostalom, prirodan tok stvari. (Kratak smijeh.)
VLADIMIR: Onda neka pleše. (Tišina.)
POZZO (Luckyju): Čuješ li?
ESTRAGON: Nikada ne odbija?
POZZO: To ću vam kasnije objasniti. (Luckyju): Pleši, nakazo. (Lucky odloži kovčeg i
košaru, pođe malo prema naprijed i okrene se prema Pozzu. Estragon ustane da
bi bolje vidio. Lucky pleše. Prestane plesati.)
ESTRAGON: To je sve?
POZZO: Još! (Lucky ponovi iste kretnje i opet prestane.)
ESTRAGON: No znaš, dragoviću! (Imitira Luckyjeve pokrete.) To znam i ja. (Imitira dalje, i
samo što se ne sruši.) Uz malo vježbe.
VLADIMIR: Umoran je.
POZZO: Prije je plesao farandolu, almeju, branl, žigu, fandango, pa čak i hornpajp.
Poskakivao je. Sada radi još samo ovo. Znate li kako on to zove?
ESTRAGON: Smrt bijednika.
VLADIMIR: Starački rak.
POZZO: Ples s mrežom. On sebi umišlja da se zapleo u mrežu.
VLADIMIR (Prenemažući se poput esteta): Ima nešto u tom... (Lucky se uputi prema svojoj
prtljazi.)
POZZO (kao što se viče konju): E-ha! (Lucky stane.)
ESTRAGON: Nikada ne odbija?
POZZO: Objasnit ću vam to. (Prevrće po džepovima.) Čekajte. (Prevrće.) Kamo je dospjela
moja loptica? (Prevrće.) Tako nešto! (Diže glavu, zaprepašten. Iznemoglim
glasom): Izgubio sam svoju prskalicu!
ESTRAGON (iznemoglim glasom): Moje je lijevo pluće veoma slabo. (Kašljuca. Gromkim
glasom): Ali moje je desno pluće zdravo kao dren!
POZZO (normalnim glasom): No dobro, mogu i bez nje. Što sam ono bio rekao?
(Razmišlja.) Čekajte! (Razmišlja.) Tako nešto! (Digne glavu.) Pomozite mi!
ESTRAGON: Razmišljam.
VLADIMIR: I ja.
POZZO: Čekajte! (Sva trojica u isti čas skinu šešire, stave ruku na čelo, koncentriraju se,
zgrčeni. Duga stanka.)
ESTRAGON (trijumfalno): Ha!
VLADIMIR: Sjetio se!
POZZO (nestrpljivo): No, što je?
VLADIMIR: Ni govora.
POZZO: Jeste li sigurni da nije to?
VLADIMIR: No slušajte, pa to ste nam već rekli.
POZZO: To sam vam već rekao?
ESTRAGON: To nam je već rekao?
VLADIMIR: Uostalom, on ju je odložio.
ESTRAGON (baci pogled na Luckyja.): A da. No, pa što onda?
VLADIMIR: Budući da je već odložio prtljagu, nije moguće da smo pitali zašto je ne odloži.
POZZO: To je logično.
ESTRAGON: A zašto ju je odložio?
POZZO: Da, zašto?
20
VLADIMIR: Da može plesati.
ESTRAGON: A da.
POZZO (digne ruku): Čekajte! (Stanka.) Šutite! (Stanka.) Evo ga! (Stavi šešir na glavu.)
Imam ga. (Estragon i Vladimir stave na glavu svoje šešire.)
VLADIMIR: Sjetio se.
POZZO: Evo kako se to događa.
ESTRAGON: O čemu se radi?
POZZO: Vidjet ćete. Ali to je teško reći.
VLADIMIR: Onda nemojte reći.
POZZO: O, ne bojte se, već ću ja to izvesti. Ali htio bih da bude kratko, jer je već kasno. A
kako da bude kratko i u isto vrijeme jasno? To vi meni kažite. Čekajte da
razmislim.
ESTRAGON: Neka radije bude dugačko, to će biti kraće.
POZZO (pošto je razmislio): Ići će. Jedno od dvoga je moguće.
ESTRAGON: To je luđački.
POZZO: Ili tražim od njega nešto: da pleše, da pjeva, da misli...
VLADIMIR: Dobro, dobro, razumjeli smo.
POZZO: Ili ne tražim od njega ništa. Dobro. Ne prekidajte me. Pretpostavimo da zatražim od
njega da... pleše, na primjer. Što se događa?
ESTRAGON: On stane fućkati.
POZZO (uvrijeđen): Neću više reći ni riječi.
VLADIMIR: Molim vas, nastavite.
POZZO: Neprestano me prekidate.
VLADIMIR: Nastavite, nastavite, to je silno zanimljivo.
POZZO: Budite malo uporniji.
ESTRAGON (sklopi ruke): Preklinjem vas, gospodine, nastavite svoje izlaganje.
POZZO: Gdje sam ono stao?
VLADIMIR: Vi zatražite od njega da pleše.
ESTRAGON: Da pjeva.
POZZO: Tako je. Zatražim od njega da pjeva. Što se događa? On ili pjeva, kako sam to
zatražio; ili umjesto da pjeva, kako sam zatražio, stane plesati, na primjer, ili
misliti, ili...
VLADIMIR: To je jasno, to je jasno, idemo dalje.
ESTRAGON: Dosta!
VLADIMIR: Ipak, večeras radi sve što od njega tražite.
POZZO: To je zato da bi me umekšao, da bih ga zadržao kod sebe.
ESTRAGON: Sve su to izmišljotine.
VLADIMIR: Možda i nisu.
ESTRAGON: Začas će nam reći da u svemu tome nema ni truna istine.
VLADIMIR (Pozzu): Vi ne protestirate?
POZZO: Umoran sam. (Tišina.)
ESTRAGON: Ništa se ne događa, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno.
VLADIMIR (Pozzu): Recite mu neka misli.
POZZO: Dajte mu njegov šešir.
VLADIMIR: Njegov šešir?
POZZO: Bez šešira ne može misliti.
VLADIMIR (Estragonu): Daj mu njegov šešir.
ESTRAGON: Ja! Poslije onoga što mi je učinio? Nikada!
VLADIMIR: Ja ću mu ga dati! (Ne miče se s mjesta.)
ESTRAGON: Neka ga sam uzme!
21
POZZO: Bolje je kad mu ga netko da.
VLADIMIR: Ja ću mu ga dati. (Podigne šešir sa zemlje i daje ga Luckyju, daleko ispruživši
ruku. Lucky se ne miče.)
POZZO: Morate mu staviti šešir na glavu.
ESTRAGON (Pozzu): Recite mu da ga uzme.
POZZO: Bolje je kad mu ga netko stavi na glavu.
VLADIMIR: Ja ću mu ga staviti. (Oprezno obiđe Luckyja, tiho mu se prišulja s leđa, stavi
mu šešir na glavu i brzo odskoči. Lucky se ne miče. Tišina.)
ESTRAGON: Što još čeka?
POZZO: Odmaknite se malo. (Estragon i Vladimir udalje se od Luckyja. Pozzo povuče uže.
Lucky ga pogleda.) Misli, svinjo! (Stanka. Lucky počne plesati.) Prestani!
(Lucky prestane.) Više naprijed! (Lucky ide prema Pozzu.) Tako! (Lucky
stane.) Misli! (Stanka.)
LUCKY: S druge strane, što se tiče...
POZZO: Prestani! (Lucky zašuti.) Natrag! (Lucky ide natrag.)Tako! (Lucky stane.) Hista!
(Lucky se okrene prema publici.) Misli!
LUCKY (jednoličan govor): Kako na temelju posljednjih javnih radova Poinđona i
Wattmanna proizlazi postojanje ličnog boga kvakvakvakva s bijelom bradom
kvakva izvan vremena prostora koji s visine svoje božanske apatije svoje
božanske atambije svoje božanske afazije nas voli osim nekoliko izuzetaka ne
zna se zašto, ali do toga će se još doći i tako kao božanska (Estragon i Vladimir
napeto prate. Pozzo je utučen, i gadi mu se.) Miranda trpi s onima koji se nalaze
ne zna se zašto, ali još ima vremena u mučilištu u ognju čiji će oganj plamen
ako samo još potraje neko vrijeme, a tko može u to posumnjati napokon zapaliti
grede što znači prenijeti pakao na nebo tako modro ponekad još i danas i mirno
tako mirno mirom koji iako je sporadičan ipak je dobrodošao ali ne
anticipirajmo, a s druge strane s obzirom na to da je kao rezultat nedovršenih
istraživanja ne anticipirajmo istraživanja nedovršenih ali ipak nagrađenih od
Antropopopometričke Akakakakademije u Bernu u Bressi Testua i Conarda
utvrđeno isključujući svaku mogućnost pogrešaka osim one koja je imanentna
ljudskim proračunima da je kao rezultat nedovršenih istraživanja istraživanja
Testua i Conarda utvrđeno je tvrđeno što slijedi što slijedi što slijedi to jest ali
ne anticipirajmo ne zna se zašto kao rezultat radova Poingona i Wattmanna
postaje očito i jednako jasno (Estragon i Vladimir počinju gunđati. Pozzo sve
više trpi.) tako jasno kao i u pogledu na nastojanja Fartova i Belchera
nedovršena nedovršena ne zna se zašto Testua i Conar, da nedovršena
nedovršena očito je da čovjek nasuprot suprotnim mišljenjima da čovjek u
Bressi Testua i Conarda da čovjek napokon ukratko da čovjek ukratko napokon
unatoč napretku ishrane i ukidanju stolice mršavi i u isto vrijeme usporedo ne
zna se zašto usprkos procvatu fizičke kulture bavljenju raznim vrstama sportova
kao kao što su tenis nogomet trčanje i utrke na biciklu plivanje jahanje avijacija
devijacija tenis kuglanje klizanje na ledu i asfaltu tenis avijacija sportovi zimski
sportovi ljetni sportovi jesenski jesenski tenis na tratini na jelovini i na nabitoj
zemlji avijacija tenis hokej na kopnu na moru i u zraku penicilin i surogati
ukratko ponavljam u isto vrijeme usporedo smanjuje se ne zna se zašto
(Estragon i Vladimir se smiruju unatoč tenisu ponavljam avii slušaju dalje.
Pozzo se sve jaciji golfu sa devet kao i sa više uzbuđuje i počinje ječati.)
osamnaest rupa tenisu na ledu ukratko ne zna se zašto u departmanu Seine
Seine-et-Oise Seine-et-Marne Marne-et-Oise to jest u isto vrijeme usporedo ne
zna se zašto mršavi skuplja se ponavljam Oise Marne ukratko budući da je čisti
22
gubitak po tikvi od Voltaireove smrti reda dva prsta stotinu grama po tikvi oko
prosječno otprilike okruglo dobre vage bez odjeće u Normandiji ne zna se zašto
ukratko napokon nije važno činjenice su tu a uzevši u obzir s druge strane što je
još važnije da iz toga proizlazi što je još važnije da u svjetlu u svjetlu tekućih
eksperimenata Steinwega i Petermanna proizlazi što je još važnije da proizlazi
što je još važnije u svjetlu svjetlu prekinutih eksperimenata Steinwega i
Petermanna da je na ladanju u planinama i na obali mora i rijeka i vode i
plamena zrak isti i zemlja to jest zrak i zemlja kod velike hladnoće zrak i zemlja
udešeni prema kamenju kod velike hladnoće na žalost u sedmom stoljeću svoje
ere eter zemlja more prema kamenju u velikim dubinama kod velike hladnoće
na moru na kopnu i u zraku na žalost ponavljam ne zna se zašto unatoč tenisu
činjenice su tu ne zna se zašto ponavljam slijedeći ukratko napokon na žalost
slijedeći prema kamenju tko može u to posumnjati ponavljam ali ne
anticipirajmo ponavljam gla(Povici Vladimira i Estragona. va u isto vrijeme
usporedo ne Pozzo iznenada skoči i povu- zna se zašto unatoč tenisu če uže. Svi
viču. Lucky poteže slijedeći brada plač plamen uže, posrće, urliče. Svi se ba-
kamen tako modar tako mice na Luckyja, koji se otima i ran na žalost glava
glava glaurliče svoj tekst.) va glava u Normandiji unatoč tenisu prekinuta
nastojanja nedovršena još važnije kamen ukratko ponavljam na žalost na žalost
prekinuta nedovršena glava glava u Normandiji unatoč tenisu glava na žalost
kamen Conard Conard... (Gužva. Lucky izbacuje još nekoliko krikova.)
Tenis!... Kamen!... Tako miran!... Conard!... Nedovršeni!...
POZZO: Njegov šešir! (Vladimir zgrabi Luckyjev šešir; Lucky zašuti i sruši se. Duboka
tišina. Pobjednici dašću.)
ESTRAGON: Osvećen sam. (Vladimir promatra Luckyjev šešir, gleda unutra.)
POZZO: Dajte mi to! (Istrgne Vladimiru iz ruku šešir, baci ga na zemlju i počne skakati po
njemu.) Tako, sada više neće misliti!
VLADIMIR: Kako će se onda snalaziti?
POZZO: Ja ću mu već pomoći da se snađe. (Udara Luckyja nogom.) Ustaj, svinjo!
ESTRAGON: Možda je mrtav.
VLADIMIR: Još ćete ga ubiti.
POZZO: Ustaj, mrcino! (Vuče uže, Lucky malo klizne prema naprijed. Estragonu i
Vladimiru.): Pomozite mi.
VLADIMIR: Ali kako?
POZZO: Dignite ga. (Estragon i Vladimir dignu Luckyja, drže ga jedan čas, a onda ga puste.
On se opet sruši.)
ESTRAGON: On to radi namjerno.
POZZO: Treba ga podupirati. (Stanka.) Hajde, hajde, podignite ga.
ESTRAGON: Meni je toga već navrh glave.
VLADIMIR: Ha de, pokušat ćemo još jednom.
ESTRAGON: Što on misli, tko smo mi?
VLADIMIR: Hajde. (Podignu Luckyja i podupiru ga.)
POZZO: Nemojte ga pustiti! (Estragon i Vladimir teturaju.) Ostanite tako. (Pozzo ide po
kovčeg i košaru i donese ih Luckyju.) Samo ga čvrsto držite. (Stavi kovčeg
Luckyju u ruku, no on ga odmah ispusti.) Nemojte ga pustiti! (Pokušava iznova.
U dodiru s kovčegom Lucky malo-pomalo dolazi k sebi, i njegovi prsti napokon
obuhvate ručku.) Držite ga i dalje! (Ista igra s košarom.) Tako, sada ga možete
pustiti. (Estragon i Vladimir odmaknu se od Luckyja, koji posrće, tetura,
koljena mu klecaju, no usprkos tomu stoji i čvrsto drži košaru i kovčeg. Pozzo
se povuče malo natrag i pucne bičem.) Naprijed! (Lucky ide naprijed.) Natrag!
23
(Lucky ide natrag.) Okret! (Lucky načini okret.) U redu je, može hodati. (Obrati
se Estragonu i Vladimiru.) Hvala vam, gospodo, i dopustite da vam - (traži po
džepovima) - da vam zaželim - (traži) - da vam zaželim - (traži) - kamo sam
samo stavio svoj sat? (Traži.) No, tako nešto! (Pogleda ih utučeno.) Sat s
odskočnim poklopcem, gospodo, i s kazaljkom za sekunde. Moj dida mi ga je
poklonio. (Traži po džepovima.) Možda je pao. (Traži na zemlji. Estragon i
Vladimir isto tako. Pozzo prevrne nogom ostatke Luckyjeva šešira.) No, tako
nešto!
VLADIMIR: Možda vam je u džepu od prsluka.
POZZO: Čekajte! (Nagne se naprijed, približi glavu trbuhu i osluškuje.) Ne čujem ništa.
(Daje im znak da priđu.) Dođite, slušajte! (Estragon i Vladimir se približe i
nagnu nad njegov trbuh. Tišina.) Mislim da bi se moralo čuti kucanje.
VLADIMIR: Tišina! (Svi slušaju nagnuti naprijed.)
ESTRAGON: Čujem nešto.
POZZO: Gdje?
VLADIMIR: To je srce.
POZZO (razočarano): Do vraga!
VLADIMIR: Tišina! (Osluškuju.)
ESTRAGON: Možda je stao. (Usprave se.)
POZZO: Koji od vas dvojice tako zaudara?
ESTRAGON: Njemu smrdi iz usta, a meni smrde noge.
POZZO: Sad ću vas ostaviti.
ESTRAGON: A vaš sat s odskočnim poklopcem?
POZZO: Valjda je ostao u dvorcu.
ESTRAGON: Onda, zbogom!
POZZO: Zbogom!
VLADIMIR: Zbogom!
ESTRAGON: Zbogom! (Tišina. Nitko se ne miče.)
VLADIMIR: Zbogom!
POZZO: Zbogom!
ESTRAGON: Zbogom! (Tišina.)
POZZO: I hvala vam.
VLADIMIR: Mi vama zahvaljujemo.
POZZO: Nema na čemu.
ESTRAGON: Kako da ne.
POZZO: Ne, nikako.
VLADIMIR: Kako da ne.
ESTRAGON: Ne, nikako. (Tišina.)
POZZO: Jednostavno ne mogu... (oklijeva)... otići.
ESTRAGON: Tako je to u životu. (Pozzo se okrene, udaljuje se od Luckyja prema kulisi, a
uže mu pri tom klizi kroz ruke.)
VLADIMIR: Idete u pogrešnom smjeru.
POZZO: Moram uzeti zalet. (Kad stigne do kraja užeta, to jest u kulisu, zaustavi se, okrene i
vikne: Maknite se s puta! (Estragon i Vladimir postave se u pozadini pozornice i
gledaju Pozza. Pucanj biča.) Naprijed! (Lucky se ne miče.)
ESTRAGON: Naprijed!
VLADIMIR: Naprijed! (Pucanj biča. Lucky krene.)
POZZO: Brže! (Izađe iz kulise i, idući za Luckyjem, prijeđe preko pozornice. Estragon i
Vladimir skinu šešire i mašu rukom. Lucky izađe s pozornice. Pozzo vitla
užetom i bičem.) Brže, brže! (U času kad je stigao do kraja pozornice, zaustavi
24
se i okrene. Uže se napne. Čuje se kako je Lucky pao.) Moja stolica za
rasklapanje! (Vladimir donese stolicu i preda je Pozzu, a Pozzo je baci
Luckyju.) Zbogom!
ESTRAGON: I
VLADIMIR (domahuju mu): Zbogom! Zbogom!
POZZO: Ustaj, svinjo! (Čuje se kako se Lucky opet diže.) Naprijed! (Pozzo izlazi.
Pucketanje biča.) Naprijed! Zbogom! Brže! Svinjo! Hista! Zbogom! (Tišina.)
VLADIMIR: I tako nam je prošlo vrijeme.
ESTRAGON: Ono bi i bez toga bilo prošlo.
VLADIMIR: Da. Ali ne tako brzo. (Stanka.)
ESTRAGON: Što da radimo sada?
VLADIMIR: Ne znam.
ESTRAGON: Idemo odavde.
ESTRAGON: Zašto?
ESTRAGON: A, da. (Stanka.)
VLADIMIR: Jako su se promijenili.
ESTRAGON: Tko?
VLADIMIR: Ova dvojica.
ESTRAGON: Tako je, hajde da malo popričamo.
VLADIMIR: Zar ne da su se jako promijenili?
ESTRAGON: Možda. Samo se mi nikada ne mijenjamo.
VLADIMIR: Možda? Sasvim sigurno. Zar ih nisi dobro vidio?
ESTRAGON: Jesam, ako baš hoćeš. Ali ja ih ne poznajem.
VLADIMIR: Kako ih ne bi poznavao!
ESTRAGON: Ne poznajem ih.
VLADIMIR: Mi ih poznajemo, kad ti kažem. Ti sve zaboravljaš. (Stanka.) Jedino ako to
možda nisu ista dvojica.
ESTRAGON: Najbolji je dokaz što oni nisu nas prepoznali.
VLADIMIR: To ništa ne znači. I ja sam se držao kao da njih ne poznajem. A nas i tako nitko
nikad ne prepoznaje.
ESTRAGON: Prestani! Trebalo bi... Jao! (Vladimir ne reagira na to.) Jao!
VLADIMIR: Jedino ako to nisu ista dvojica.
ESTRAGON: Didi! Druga noga! (Šepajući ide prema mjestu gdje je sjedio kad se zastor
digao.)
GLAS IZVAN POZORNICE: Gospodine! (Estragon zastane. Obojica gledaju u pravcu
odakle je glas došao.)
ESTRAGON: Opet počinje.
VLADIMIR: Dođi ovamo, dijete moje. (Pojavljuje se dječak; prilazi plašljivo. Zaustavi se.)
DJEČAK: Gospodin Albert?
VLADIMIR: Ja sam to.
ESTRAGON: Što želiš?
VLADIMIR: Dođi ovamo. (Dječak se ne miče s mjesta.)
ESTRAGON (glasno): Rečeno ti je da dođeš ovamo! (Dječak ide plašljivo naprijed i zaustavi
se.)
VLADIMIR: Što je?
DJEČAK: Gospodin Godot... (Umukne.)
VLADIMIR: Dakako. (Stanka.) Priđi bliže. (Dječak se ne miče.)
25
ESTRAGON (glasno): Rečeno ti je da priđeš. (Dječak ide plašljivo naprijed i zaustavi se.)
Zašto dolaziš tako kasno?
VLADIMIR: Donosiš li kakvu poruku od gospodina Godota?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: Onda, da čujemo!
ESTRAGON: Zašto dolaziš tako kasno? (Dječak gleda čas jednoga čas drugoga i ne zna
komu bi odgovorio.)
VLADIMIR (Estragonu): Ostavi ga u miru.
ESTRAGON (Vladimiru): A ti ne gnjavi! (Prilazi dječaku.) Znaš li ti koliko je sati?
DJEČAK (ustukne): Nisam ja kriv, gospodine.
ESTRAGON: Nego sam valjda ja.
DJEČAK: Bilo me strah, gospodine.
ESTRAGON: Strah? Čega? Nas? (Stanka.) Odgovaraj!
VLADIMIR: Znam već, ona su mu dvojica utjerala strah u kosti.
ESTRAGON: Kako si već dugo ovdje?
DJEČAK: Prilično dugo, gospodine.
VLADIMIR: Bilo te strah biča?
VLADIMIR: Krikova?
VLADIMIR: One dvojice gospode?
VLADIMIR: Poznaješ li ih?
DJEČAK: Ne, gospodine.
VLADIMIR: Ti si odavde?
ESTRAGON: Sve je to laž! (Zgrabi dječaka za ruku i drma ga.) Reci nam istinu!
DJEČAK (dršćući): Pa to je istina, gospodine.
VLADIMIR: Ta ostavi ga u miru! Što ti je? (Estragon pusti dječaka, ide natrag, prekrije lice
rukama. Vladimir i dječak ga gledaju. Estragon skine ruke s lica. Lice mu je
izobličeno.) Što ti je?
ESTRAGON: Nesretan sam.
VLADIMIR: Nije moguće. Otkad?
ESTRAGON: Već sam zaboravio.
VLADIMIR: Pamćenje se ponekad tako poigrava s nama. (Estragon hoće nešto reći,
predomisli se, šepajući ode do svog mjesta, sjedne i počne izuvati cipelu.
Dječaku): No, govori.
DJEČAK: Gospodin Godot...
VLADIMIR (prekine ga): Ja sam tebe već vidio, zar ne?
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Ne poznaješ me?
VLADIMIR: Zar nisi jučer bio ovdje?
VLADIMIR: Prvi put dolaziš ovamo?
DJEČAK: Da, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Tako se to uvijek kaže. (Stanka.) No, da. Dalje.
DJEČAK (u jednom dahu): Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem da večeras neće doći,
ali sutra će doći sigurno.
VLADIMIR: To je sve?
26
VLADIMIR: Ti radiš kod gospodina Godota?
VLADIMIR: A što radiš?
DJEČAK: Čuvam koze, gospodine.
VLADIMIR: Je li on dobar prema tebi?
VLADIMIR: Ne tuče te?
DJEČAK: Ne, mene ne, gospodine.
VLADIMIR: A koga tuče?
DJEČAK: Tuče moga brata, gospodine.
VLADIMIR: Ah, imaš brata?
VLADIMIR: A što on radi?
DJEČAK: Čuva ovce, gospodine.
VLADIMIR: A zašto tebe ne tuče?
VLADIMIR: Valjda te voli?
VLADIMIR: Daje li ti dovoljno hrane? (Dječak oklijeva.) Da li te dobro hrani?
DJEČAK: Dosta dobro, gospodine.
VLADIMIR: Nisi nesretan? (Dječak oklijeva.) Čuješ li?
VLADIMIR: No, reci.
VLADIMIR: Ne znaš da li si nesretan ili nisi?
VLADIMIR: Isto kao i ja. (Stanka.) A gdje spavaš?
DJEČAK: Na štaglju, gospodine.
VLADIMIR: Sa svojim bratom?
VLADIMIR: U sijenu?
DJEČAK: Da, gopodine. (Stanka.)
VLADIMIR: Dobro, idi sada.
DJEČAK: Što da kažem gospodinu Godotu, gospodine?
VLADIMIR: Reci mu... (Oklijeva): Reci mu da si nas vidio. (Stanka.) Jer ti si nas vidio, zar
ne?
DJEČAK: Da, gospodine. (Ide natraške, oklijeva, okrene se i otrči.) (Naglo se smračuje. Za
kratak čas pala je noć. U pozadini izlazi mjesec, uspinje se sve više, zaustavlja
se i srebrnastim svjetlom obasjava pozornicu.)
VLADIMIR: Napokon! (Estragon ustane i priđe Vladimiru, držeći obje cipele u rukama.
Stavi ih uz rampu, uspravi se i promatra mjesec.) Što radiš?
ESTRAGON: Isto što i ti, gledam taj blijedi kolut.
VLADIMIR: Ja sam pitao za cipele.
ESTRAGON: Ostavit ću ih ovdje. (Stanka.) Doći će netko drugi, isto takav... isto takav
kakav sam ja, samo s manjim nogama, i bit će sretan kad ih nađe.
VLADIMIR: Ali ne možeš hodati naokolo bosonog.
ESTRAGON: Isus je hodao.
VLADIMIR: Isus? Što ti pada na pamet? Nećeš se valjda s njim uspoređivati?
ESTRAGON: Cijelog sam se života uspoređivao s njim.
27
VLADIMIR: Ali ondje dolje bilo je toplo! I lijepo!
ESTRAGON: Da. I brzo se pribijalo na križ. (Tišina.)
VLADIMIR: Ovdje nemamo više što tražiti.
ESTRAGON: Kao ni drugdje.
VLADIMIR: Slušaj, Gogo, ne budi takav. Sutra će opet biti bolje.
ESTRAGON: Kako to?
VLADIMIR: Zar nisi čuo što je rekao onaj mali?
ESTRAGON: Nisam.
VLADIMIR: Rekao je da će Godot sutra sigurno doći. (Stanka.) Tebi to ništa ne znači?
ESTRAGON: Onda treba samo da čekamo na ovom mjestu.
VLADIMIR: Ti si poludio. Moramo se negdje skloniti. (Zgrabi Estragona za ruku.) Dođi!
(Vuče ga za sobom. Estragon najprije popušta, a tada se odupre. Zaustave se.)
ESTRAGON (gleda drvo): Šteta što nemamo komadić užeta.
VLADIMIR: Dođi. Postaje hladno. (Vuče ga za sobom. Ista igra.)
ESTRAGON: Podsjeti me sutra da ponesem uže.
VLADIMIR: Dobro. Dođi. (Vuče ga za sobom. Ista igra.)
ESTRAGON: Koliko je već vremena prošlo otkako smo neprestano zajedno?
VLADIMIR: Ne znam. Možda pedeset godina.
ESTRAGON: Sjećaš li se dana kad sam se bacio u Duranceu?
VLADIMIR: Bili smo u berbi.
ESTRAGON: Ti si me izvukao iz vode.
VLADIMIR: To je odavno pokopano i zaboravljeno.
ESTRAGON: Moja se odjeća sušila na suncu.
VLADIMIR: Nemoj više na to misliti. Dođi. (Ista igra.)
ESTRAGON: Čekaj.
VLADIMIR: Hladno mi je.
ESTRAGON: Pitam se ne bi li bilo bolje da smo ostali sami, svaki za sebe. (Stanka.) Mi
nismo bili stvoreni da idemo istim putem.
VLADIMIR (ne ljuti se): To baš nije sigurno.
ESTRAGON: Da, ništa nije sigurno.
VLADIMIR: Još se uvijek možemo razići, ako misliš da bi to bilo bolje.
ESTRAGON: Sada to više nema smisla. (Tišina.)
VLADIMIR: Da, sada to više nema smisla. (Tišina.)
ESTRAGON: Onda, idemo?
VLADIMIR: Idemo! (Ne miču se s mjesta.)
Zastor
DRUGI ČIN
Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto.

Estragonove cipele stoje uz rampu, s priljubljenim petama i razmaknutim vrhovima.
Luckyjev je šešir na istom mjestu.
Stablo je prolistalo.
Vladimir ulazi žustra koraka. Zaustavi se i dugo promatra stablo. Tada najednom stane brzo
koračati pozornicom tamo-amo, u svim pravcima. Ponovo se zaustavi pred cipelama, sagne
se, podigne jednu cipelu, pregledava je, ponjuši je i pažljivo je stavi na isto mjesto. Opet
počne žurno koračati tamo-amo. Zaustavi se pred desnom kulisom, gleda dugo u daljinu,
zaklanjajući rukom oči. Opet ide tamo-amo. Zaustavi se pred lijevom kulisom, ista igra.
28
Hoda tamo-amo. Naglo se zaustavi, prekriži ruke na prsima, zabaci glavu i zapjeva iz sveg
glasa.
VLADIMIR: Bio jedan pas... (Kako je intonirao suviše duboko, prestane pjevati, iskašlje se i
počne iznova, nešto višim glasom) :
I bio jedan pas I ukrao je kost
I razljuti se kuhar I razbije mu nos I skupiše se psi Iskopaše mu grob...
(Zaustavi se, malo razmišlja i počne iznova.)
I skupiše se psi Iskopaše mu grob I staviše mu ploču Na kojoj je pisalo:
I bio jedan pas I ukrao je kost
I razljuti se kuhar I razbije mu nos I skupiše se psi Iskopaše mu grob...
(Zaustavi se. Ista igra.)
I skupiše se psi Iskopaše mu grob...
(Prestane pjevati. Ista igra. Tiše):
Iskopaše mu grob...
(Zašuti, stoji jedan čas nepomično, a onda opet u grozničavoj žurbi hoda
pozornicom uzduž i poprijeko. Opet se zaustavi pred stablom, hoda tamo-amo,
zaustavi se pred cipelama, hoda tamo-amo, potrči do lijeve kulise, gleda u
daljinu, trči prema desnoj kulisi, gleda u daljinu. U taj čas pojavi se s lijeve
strane Estragon, bosonog, pognute glave, i polagano ide preko pozornice.
Vladimir se okrene i opazi ga.) Opet si tu! (Estragon se zaustavi, ali ne diže
glavu. Vladimir mu pristupi.) Daj da te zagrlim!
ESTRAGON: Ne dotiči me! (Vladimirovo je oduševljenje splasnulo, rastužio se. Tišina.)
VLADIMIR: Hoćeš li da odem? (Stanka.) Gogo! (Stanka. Vladimir ga pažljivo promatra.)
Tukli su te? (Stanka.) Gogo! (Estragon još uvijek šuti, pognute glave.) Gdje si
proveo noć? (Tišina. Vladimir mu se primiče.)
ESTRAGON: Ne dotiči me! Ništa ne pitaj! Ništa ne govori! Ostani uza me!
VLADIMIR: Zar sam te ikada ostavio sama?
ESTRAGON: Dopustio si da odem.
VLADIMIR: Pogledaj me! (Estragon se ne miče. Gromkim glasom): Pogledaj me, kažem ti!
(Estragon digne glavu. Dugo gledaju jedan drugoga, odmiču se, primiču i
naginju glave kao da su pred kakvim umjetničkim djelom, dršćući idu sve bliže
jedan drugomu, a tada se naglo zagrle, tapšući pri tom jedan drugog po plećima.
Zagrljaj je gotov. Estragon, budući da više nije poduprt, samo što se ne sruši.)
ESTRAGON: Kakav dan!
VLADIMIR: Tko te tako premlatio? Pričaj mi!
ESTRAGON: Opet jedan dan manje.
VLADIMIR: Još ne.
ESTRAGON: Za mene je gotov, ma što se još dogodilo. (Tišina.) Ti si maločas pjevao, čuo
sam.
VLADIMIR: Imaš pravo, sjećam se.
ESTRAGON: To me boljelo. Mislio sam: on je sam, vjeruje da sam otišao zauvijek i pjeva.
VLADIMIR: Čovjek ne može po volji mijenjati raspoloženje. Već sam se od jutros izvrsno
osjećao. (Stanka.) Noćas nisam morao ustajati. Ni jedan jedini put.
ESTRAGON (žalosno): Vidiš, bolje mokriš kad mene nema.
VLADIMIR: Nedostajao si mi - a ipak sam bio zadovoljan. Zar to nije čudno?
ESTRAGON (uvrijeđen): Zadovoljan?
VLADIMIR (pošto je razmislio): To možda nije pravi izraz.
ESTRAGON: A sada?
VLADIMIR (pošto je u sebi sve odvagnuo): Sada... (veselo)... ti si opet ovdje...
(ravnodušno)... mi smo opet ovdje... (tužno) ... ja sam opet ovdje.
29
ESTRAGON: Vidiš da se gore osjećaš kad sam ja uza te. I ja, i ja se također bolje osjećam
kad sam sam.
VLADIMIR (povrijeđen): Pa zašto si se onda opet doklatio?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Ali ja znam. Jer se ne znaš sam braniti. Ja ne bih bio dopustio da te tuku.
ESTRAGON: Ti to ne bi bio mogao spriječiti.
VLADIMIR: Kako to?
ESTRAGON: Bilo ih je deset.
VLADIMIR: Ta ne, htio sam reći da bih bio spriječio da se izlažeš opasnosti od batina.
ESTRAGON: Nisam im ništa učinio.
VLADIMIR: Zašto su te onda tukli?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Znaš kako je, Gogo, ima stvari koje tebi promaknu a meni ne promaknu. To
valjda i sam osjećaš.
ESTRAGON: Kažem ti da im nisam ništa učinio.
VLADIMIR: Može biti da nisi. Ali radi se o tom kako čovjek nastupa, kako nastupa ako mu
je stalo do njegove kože. Uostalom, ne govorimo više o tome. Ti si se, eto,
vratio, i ja sam vrlo zadovoljan.
ESTRAGON: Bilo ih je deset.
VLADIMIR: I ti si zapravo zadovoljan, priznaj.
ESTRAGON: Zašto zadovoljan?
VLADIMIR: Što si se opet sastao sa mnom.
ESTRAGON: Misliš?
VLADIMIR: Reci da jesi, ako to i nije istina.
ESTRAGON: Što da kažem?
VLADIMIR: Kaži: zadovoljan sam.
ESTRAGON: Zadovoljan sam.
VLADIMIR: I ja.
ESTRAGON: I ja.
VLADIMIR: Mi smo zadovoljni.
ESTRAGON: Mi smo zadovoljni. (Tišina.) Što ćemo raditi sada kad smo zadovoljni?
VLADIMIR: Čekat ćemo Godota.
ESTRAGON: A, da. (Tišina.)
VLADIMIR: Ovdje ima nešto novo od jučer.
ESTRAGON: A ako ne dođe?
VLADIMIR (koji ga u prvi mah nije pravo razumio): Vidjet ćemo. (Stanka.) Kažem ti da
ovdje ima nešto novo od jučer.
ESTRAGON: Sve kaplje, kap po kap.
VLADIMIR: Pogledaj malo ovo drvo.
ESTRAGON: Čovjek ne može nikada dvaput stupiti u isti gnoj.
VLADIMIR: Drvo, rekao sam ti, pogledaj ga malo! (Estragon gleda stablo.)
ESTRAGON: Zar jučer nije bilo ovdje?
VLADIMIR: Ta bilo je. Zar ga se ne sjećaš? Još malo, i bili bismo se o nj objesili.
(Razmišlja.) Da, točno tako (pojedinačno naglašava svaku riječ) bili - bismo - se
- o nj - objesili. Ali ti nisi htio. Ne sjećaš se?
ESTRAGON: To si ti sanjao.
VLADIMIR: Zar je moguće da si već to sve zaboravio?
ESTRAGON: Ja sam takav. Ili zaboravim odmah ili ne zaboravljam nikada.
VLADIMIR: A Pozza i Luckyja, zar si i njih zaboravio?
ESTRAGON: Pozza i Luckyja?
30
VLADIMIR: Sve je zaboravio!
ESTRAGON: Sjećam se nekog bjesomučnika koji me udarao nogom. A onda je izigravao
budalu.
VLADIMIR: To je bio Lucky!
ESTRAGON: Toga se sjećam. Ali kada je to bilo?
VLADIMIR: A onog drugog koji ga je vodio, i njega se sjećaš, zar ne?
ESTRAGON: Dao mi je kosti.
VLADIMIR: To je bio Pozzo!
ESTRAGON: I ti kažeš da je sve to bilo jučer?
VLADIMIR: Pa jasno.
ESTRAGON: I to na ovom mjestu?
VLADIMIR: Dakako! Zar ga ne prepoznaješ?
ESTRAGON (iznenada bijesno): Prepoznajem! Što se tu može prepoznati? Cijeli sam svoj
pasji život proveo u pješčanoj pustinji! I ti tražiš od mene da sad razaznajem
nekakve nijanse! (Gleda naokolo.) Pogledaj samo ovu svinjariju! Nikada se
nisam ni maknuo iz nje!
VLADIMIR: Smiri se, smiri se.
ESTRAGON: Onda me prestani klati s tim tvojim krajolicima. Radije mi pričaj kako je pod
zemljom!
VLADIMIR: Nećeš valjda tvrditi da je ovo ovdje (pokazuje rukom) nalik na Vaucluse! To je
ipak velika razlika.
ESTRAGON: Vaucluse! Tko je govorio o Vaucluseu?
VLADIMIR: Pa ti si bio u Vaucluseu?
ESTRAGON: Ne, nikada nisam bio u Vaucluseu! Cijeli sam svoj posrani život proboravio
ovdje, kažem ti! Ovdje! U ovom govnu!
VLADIMIR: Ta zajedno smo bili u Vaucluseu; mogao bih za to staviti ruku u vatru. Bili smo
zajedno u berbi, čekaj, kod nekog Bonnellyja, u Roussillonu.
ESTRAGON (mirnije): Možda. Nisam opazio.
VLADIMIR: Ali, ondje je sve crveno!
ESTRAGON (razdražen): Nisam opazio, kažem ti! (Tišina. Vladimir duboko uzdahne.)
VLADIMIR: Teško je s tobom, Gogo.
ESTRAGON: Bolje bi bilo da se raziđemo.
VLADIMIR: Uvijek to kažeš. A svaki se put vraćaš. (Tišina.)
ESTRAGON: Najbolje bi bilo da me ubiju, kao i onog drugog.
VLADIMIR: Kojeg drugog? (Stanka.) Kojeg drugog?
ESTRAGON: Kao bilijune drugih.
VLADIMIR (poučno): Svatko nosi svoj križić. (Uzdahne.) Dok traje ovo kratkotrajno sada i
ono još kratkotrajnije poslije.
ESTRAGON: A dotle pokušajmo razgovarati bez uzbuđenja, kad već ne možemo šutjeti.
VLADIMIR: Imaš pravo. Mi smo nepresušivi.
ESTRAGON: To je zato da ne mislimo.
VLADIMIR: Imamo opravdanja.
ESTRAGON: To je zato da ne čujemo.
VLADIMIR: Imamo svoje razloge.
ESTRAGON: Sve te mrtve glasove.
VLADIMIR: Što šušte poput krila.
ESTRAGON: Poput lišća.
VLADIMIR: Poput pijeska.
ESTRAGON: Poput lišća. (Tišina.)
VLADIMIR: Svi oni govore u isti mah.
31
ESTRAGON: Svaki svoje. (Tišina.)
VLADIMIR: Bolje reći, šapuću.
ESTRAGON: Mrmore.
VLADIMIR: Šume.
ESTRAGON: Mrmore. (Tišina.)
VLADIMIR: Što kažu?
ESTRAGON: Govore o svom životu.
VLADIMIR: Nije im dovoljno što su živjeli.
ESTRAGON: Moraju o tom govoriti.
VLADIMIR: Nije im dovoljno što su mrtvi.
ESTRAGON: To nije dovoljno. (Tišina.)
VLADIMIR: To je poput šuštanja perja.
ESTRAGON: Lišća.
VLADIMIR: Pepela.
ESTRAGON: Lišća. (Duga šutnja.)
VLADIMIR: Reci nešto!
ESTRAGON: Tražim. (Duga šutnja.)
VLADIMIR (sa zebnjom): Reci bilo što!
ESTRAGON: Što ćemo raditi sada?
VLADIMIR: Čekat ćemo Godota.
VLADIMIR: Kako je to teško!
ESTRAGON: Da zapjevaš nešto?
VLADIMIR: Ne, ne. (Razmišlja.) Treba samo da počnemo iznova.
ESTRAGON: Čini mi se da to zaista ne bi bilo tako teško.
VLADIMIR: Početak je težak.
ESTRAGON: Možemo početi bilo čime.
VLADIMIR: Da, ali moramo se odlučiti.
VLADIMIR: Pomozi mi.
ESTRAGON: Tražim. (Tišina.)
VLADIMIR: Kad čovjek traži, čuje.
ESTRAGON: To je istina.
VLADIMIR: A to mu smeta da pronađe.
ESTRAGON: Tako je.
VLADIMIR: To mu smeta da misli.
ESTRAGON: A on ipak misli.
VLADIMIR: Ta ne, to se ne može.
ESTRAGON: Tako je, hajde da se prepiremo.
VLADIMIR: Ne, ne može se.
ESTRAGON: Čini ti se?
VLADIMIR: Nismo više u opasnosti da mislimo.
ESTRAGON: Na što se onda tužimo?
VLADIMIR: Misliti nije najgore.
ESTRAGON: Dakako, dakako, ali i to je nešto.
VLADIMIR: Kako to, i to je nešto?
ESTRAGON: Tako je, postavljat ćemo pitanja jedan drugomu!
VLADIMIR: Što si time mislio: i to je nešto?
ESTRAGON: To je već nešto u malomu.
VLADIMIR: Točno.
32
ESTRAGON: No, vidiš? Kako bi onda bilo da se osjećamo sretni?
VLADIMIR: Ali, strašno je već što smo prije mislili.
ESTRAGON: Zar nam se to zaista koji put dogodilo?
VLADIMIR: Otkuda samo svi ti leševi?
ESTRAGON: Te kosti.
VLADIMIR: Eto vidiš.
ESTRAGON: Točno.
VLADIMIR: Mora da smo malo mislili.
ESTRAGON: Sasvim u početku.
VLADIMIR: Kosturnica, kosturnica.
ESTRAGON: Naprosto ne treba gledati.
VLADIMIR: Ona privlači pogled.
VLADIMIR: Čak i protiv naše volje.
ESTRAGON: Kako?
VLADIMIR: Čak i protiv naše volje.
ESTRAGON: Trebalo bi se odlučno okrenuti prirodi.
VLADIMIR: Pokušali smo.
VLADIMIR: Oh, to nije ono najgore, dakako da nije.
ESTRAGON: Što to?
VLADIMIR: Što smo mislili.
ESTRAGON: Jasno da nije.
VLADIMIR: Ali, mogli smo biti i bez toga.
ESTRAGON: Što možemo?
VLADIMIR: Znam, znam. (Tišina.)
ESTRAGON: Nije to ni bilo tako loše za početak, kao malo uigravanje.
VLADIMIR: Da, ali sad se moramo domisliti nečem drugom.
ESTRAGON: Pokušajmo!
VLADIMIR: Pokušajmo!
ESTRAGON: Pokušajmo! (Razmišljaju.)
VLADIMIR: Što sam ja ono bio rekao? Na to bismo mogli nadovezati.
ESTRAGON: Kada?
VLADIMIR: Sasvim u početku.
ESTRAGON: U početku čega?
VLADIMIR: Ove večeri. Rekao sam... rekao sam...
ESTRAGON: Sada zaista tražiš od mene suviše.
VLADIMIR: Čekaj malo... zagrlili smo se... bili smo zadovoljni... zadovoljni... što ćemo
raditi sada kad smo zadovoljni... čekat ćemo... jedan čas... sjetit ću se... čekat
ćemo... sada kad smo zadovoljni... čekat ćemo... jedan čas... Aha! Drvo!
ESTRAGON: Drvo?
VLADIMIR: Ne sjećaš se?
ESTRAGON: Umoran sam.
VLADIMIR: Pogledaj ga. (Estragon gleda drvo.)
ESTRAGON: Ne vidim ništa.
VLADIMIR: Ta sinoć je bilo posve crno i golo kao kostur! Danas je puno lišća.
ESTRAGON: Lišća?
VLADIMIR: U jednoj jedinoj noći!
ESTRAGON: Valjda je proljeće.
VLADIMIR: Ali u jednoj jedinoj noći!
33
ESTRAGON: Kažem ti da sinoć nismo bili ovdje. To si ti isfantazirao.
VLADIMIR: A, gdje smo onda bili sinoć, po tvojemu?
ESTRAGON: Ne znam. Negdje drugdje. U nekom drugom kutku. Praznog prostora ima
posvuda dovoljno.
VLADIMIR (siguran u ono što tvrdi): Dobro. Sinoć nismo bili ovdje. A što smo onda radili
sinoć?
ESTRAGON: Što smo radili?
VLADIMIR: Pokušaj se sjetiti.
ESTRAGON: Ovaj... Zacijelo smo brbljali.
VLADIMIR (savladava se): O čemu?
ESTRAGON: Oh... o svemu i svačemu, mlatili smo praznu slamu. (Sigurno): Da, sjetio sam
se, sinoć smo mlatili praznu slamu. To radimo već pola stoljeća.
VLADIMIR: Ne sjećaš se nijednog događaja, nijedne pojedinosti?
ESTRAGON (umorno): Nemoj me mučiti, Didi.
VLADIMIR: Sunca? Mjeseca? Ne sjećaš se?
ESTRAGON: Oni su svakako bili pri tom, kao i uvijek.
VLADIMIR: Ništa ti neobično nije ostalo u sjećanju?
ESTRAGON: Na žalost nije.
VLADIMIR: A Pozzo? A Lucky?
ESTRAGON: Pozzo?
VLADIMIR: Kosti.
ESTRAGON: Kaži radije riblje koščice.
VLADIMIR: Pozzo ti ih je dao.
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: A udarac nogom?
ESTRAGON: Udarac nogom? A, da, udarali su me nogom.
VLADIMIR: Lucky te udario.
ESTRAGON: Sve je to bilo jučer?
VLADIMIR: Daj ovamo nogu.
ESTRAGON: Koju?
VLADIMIR: Obje. Zadigni nogavicu. (Estragon stoji na jednoj nozi, a drugu pruža
Vladimiru; još malo, i srušio bi se. Vladimir uhvati nogu. Estragon zatetura.)
Zadigni nogavicu.
ESTRAGON (ljulja se): Ne mogu. (Vladimir mu zadigne nogavicu, pregledava nogu i ispusti
je. Još malo, i Estragon bi se srušio.)
VLADIMIR: Drugu. (Estragon pruža istu nogu.) Drugu, kažem ti! (Ista igra s drugom
nogom.) Evo ozljede; na najboljem je putu da se upali.
ESTRAGON: No, i onda?
VLADIMIR: Gdje su ti cipele?
ESTRAGON: Valjda sam ih bacio.
VLADIMIR: Kada?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Zašto?
ESTRAGON: Zato što se ne mogu sjetiti.
VLADIMIR: Ne, pitam te zašto si ih bacio?
ESTRAGON: Jer su me žuljale.
VLADIMIR (pokazuje cipele): Evo ih. (Estragon gleda cipele.) Na istom mjestu gdje si ih
sinoć ostavio. (Estragon priđe cipelama, sagne se i promatra ih izbliza.)
ESTRAGON: To nisu moje.
VLADIMIR: Nisu tvoje!
34
ESTRAGON: Moje su bile crne. Ove su žute.
VLADIMIR: Siguran si da su tvoje bile crne?
ESTRAGON: Naime, bile su sive.
VLADIMIR: A ove su žute? Da vidim.
ESTRAGON (podigne jednu cipelu): No da, ove su zelenkaste.
VLADIMIR (priđe bliže): Da vidim. (Estragon mu pruži cipelu. Vladimir je pregleda i
bijesno odbaci.) Tako nešto!
ESTRAGON: Eto vidiš, to su sve...
VLADIMIR: Znam što je to. Da, znam što se dogodilo.
ESTRAGON: Sve su to...
VLADIMIR: Sve je to jasno kao dan. Netko je došao i uzeo tvoje, a tebi je ostavio svoje.
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Njegove mu nisu bile dobre. Zato je uzeo tvoje.
ESTRAGON: Ali moje su bile premalene.
VLADIMIR: Za tebe, ali za njega nisu.
ESTRAGON: Umoran sam. (Stanka.) Hajde, idemo.
ESTRAGON: Zašto ne?
ESTRAGON: A, da. (Stanka.) Onda, što da radimo?
VLADIMIR: Tu se ne može ništa uraditi.
ESTRAGON: Ali ja više ne mogu.
VLADIMIR: Hoćeš li rotkvicu?
ESTRAGON: To je sve što imaš?
VLADIMIR: Imam rotkvice i repice.
ESTRAGON: Mrkve više nemaš?
VLADIMIR: Ne. Uostalom, ti pretjeruješ s tim svojim mrkvama.
ESTRAGON: Onda mi daj rotkvicu. (Vladimir prekapa po džepovima, no nalazi same
repice. Napokon izvuče jednu rotkvu i pruži je Estragonu, koji je ogleda sa svih
strana i njuši.) Crna je!
VLADIMIR: To je rotkva.
ESTRAGON: Ja volim samo crvene, znaš i sam!
VLADIMIR: Dakle ovu nećeš?
ESTRAGON: Ja volim samo crvene!
VLADIMIR: Onda mi je vrati. (Estragon vraća rotkvu.)
ESTRAGON: Idem potražiti koju mrkvu. (Ne miče se.)
VLADIMIR: Sada to već zaista postaje beznačajno.
ESTRAGON: Još uvijek ne dovoljno. (Tišina.)
VLADIMIR: Da pokušaš još jednom?
ESTRAGON: Sve sam već pokušao.
VLADIMIR: Htio sam reći: da pokušaš obuti cipele.
ESTRAGON: Misliš?
VLADIMIR: Tako će nam proći vrijeme. (Estragon oklijeva.) Vjeruj mi, to će ipak biti neka
promjena.
ESTRAGON: Razonoda.
VLADIMIR: Zabava.
ESTRAGON: Razonoda.
VLADIMIR: Pokušaj.
ESTRAGON: Pomoći ćeš mi?
VLADIMIR: Dakako.
35
ESTRAGON: Ipak se mi sasvim dobro snalazimo, zar ne, Didi, kad smo zajedno?
VLADIMIR: Da, da. Hajde, prvo ćemo pokušati s lijevom.
ESTRAGON: Uvijek pronađemo nešto, zar ne, Didi, tako da imamo dojam da živimo?
VLADIMIR (nestrpljivo): Da, da, mi smo čarobnjaci. Ali sada nas ne smije ništa odvratiti od
naše odluke. (Podigne jednu cipelu.) Dođi, daj mi nogu. (Estragon mu priđe i
digne nogu.) Drugu, prase. (Estragon digne drugu nogu.) Više! (Čvrsto
oslonjeni jedan o drugoga teturaju preko pozornice. Vladimiru napokon pođe za
rukom da obuje Estragonu cipelu.) Pokušaj hodati. (Estragon hoda.) No, kako
je?
ESTRAGON: Dobra je.
VLADIMIR (izvadi iz džepa uzicu): Svezat ćemo je.
ESTRAGON (žestoko): Ne, ne, neću vezice, neću vezice!
VLADIMIR: Nemaš pravo. Pokušajmo sada s drugom. (Ista igra.) No, kako je?
ESTRAGON: I ova je dobra.
VLADIMIR: Ne žuljaju te?
ESTRAGON (stupa po pozornici nekoliko koraka): Još ne.
VLADIMIR: Onda ih zadrži.
ESTRAGON: Prevelike su mi.
VLADIMIR: Možda ćeš kadgod dobiti čarape.
ESTRAGON: A, da.
VLADIMIR: Onda, hoćeš li ih zadržati?
ESTRAGON: Prestani govoriti o tim cipelama.
VLADIMIR: Da, ali...
ESTRAGON: Prestani! (Tišina.) Ali sad ću ipak sjesti. (Traži pogledom kamo da sjedne, a
tada sjedne onamo gdje je sjedio na početku prvog čina.)
VLADIMIR: Tu si sjedio i sinoć. (Tišina.)
ESTRAGON: Da mi je zaspati.
VLADIMIR: Sinoć si spavao.
ESTRAGON: Pokušat ću. (Sklupča se, s glavom među koljenima, kao u majčinoj utrobi.)
VLADIMIR: Čekaj! (Približi se Estragonu i stane pjevati glasno): Haji paji, haji paji.
ESTRAGON (digne glavu): Ne tako glasno.
VLADIMIR (tiše): Haji paji, haji paji, Haji paji, haji paji, Haji paji, haji paji, Haji paji, haji...
(Estragon zaspi. Vladimir skine kaput i stavi ga Estragonu preko ramena, a tada
stane koračati tamo-amo, lamatajući rukama da se ugrije. Estragon se trgne oda
sna, ustane i, izbezumljeno, učini nekoliko koraka. Vladimir potrči k njemu i
ogrli ga.)
VLADIMIR: No... no... tu sam ja... ništa se ne boj!
ESTRAGON: Ah!
VLADIMIR: No... no... već je prošlo.
ESTRAGON: Padao sam.
VLADIMIR: Prošlo je. Ne misli više na to.
ESTRAGON: Bio sam na nekom...
VLADIMIR: Ne, ne, nemoj govoriti. Dođi. Malo ćemo hodati. (Uhvati Estragona pod ruku i
hoda s njim tamo-amo, dok se Estragon ne usprotivi.)
ESTRAGON: Dosta je. Umoran sam.
VLADIMIR: Radije samo stojiš na mjestu i ne radiš ništa?
ESTRAGON: Da.
VLADIMIR: Kako te volja. (Ostavi Estragona, digne svoj kaput i obuče ga.)
ESTRAGON: Hajde, idemo.
36
ESTRAGON: A, da. (Vladimir opet hoda tamo-amo.) Smiri se već jedanput!
VLADIMIR: Hladno mi je.
ESTRAGON: Prerano smo došli.
VLADIMIR: Uvijek dolazimo kad se spušta noć.
ESTRAGON: Ali noć se ne spušta.
VLADIMIR: Spustit će se iznenada, kao jučer.
ESTRAGON: I onda će biti noć.
VLADIMIR: I mi ćemo moći otići.
ESTRAGON: I onda će opet biti dan. (Stanka.) Što da radimo? Što da radimo?
VLADIMIR (zastane, sa žestinom): Hoćeš li prestati jadikovati? Pomalo mi počinješ ići na
živce s tim svojim kukanjem.
ESTRAGON: Idem onda.
VLADIMIR (opazi Luckyjev šešir): Gle!
ESTRAGON: Zbogom!
VLADIMIR: Luckyjev šešir! (Priđe šeširu.) Već sam jedan sat ovdje, a nisam ga opazio!
(Vrlo zadovoljan.) To je sjajno.
ESTRAGON: Nećeš me više vidjeti.
VLADIMIR: Dakle, nisam došao na krivo mjesto. Sad možemo biti mirni. (Digne Luckyjev
šešir, promatra ga i namjesti u prijašnji oblik.) Mora da je nekada bio lijep šešir.
(Stavi ga na mjesto svog šešira, koji pružli Estragonu.) Drži!
ESTRAGON: Što?
VLADIMIR: Drži mi to. (Estragon uzme Vladimirov šešir. Vladimir sa obje ruke namjesti
Luckyjev šešir. Estragon stavi Vladimirov šešir na mjesto svog, a svoj pruži
Vladimiru. Vladimir uzme Estragonov šešir. Estragon namjesti sa obje ruke
Vladimirov šešir. Vladimir stavi Estragonov šešir na mjesto Luckyjevog, koji
pruži Estragonu. Estragon uzme Luckyjev šešir. Vladimir namjesti sa obje ruke
Estragonov šešir. Estragon stavi Luckyjev šešir na mjesto Vladimirovog, koji
pruži Vladimiru. Vladimir uzme svoj šešir. Estragon namjesti sa obje ruke
Luckyjev šešir. Vladimir stavi svoj šešir na mjesto Estragonovog, koji pruži
Estragonu. Estragon uzme svoj šešir. Vladimir namjesti svoj šešir sa obje ruke.
Estragon stavi svoj šešir na mjesto Luckyjevog, koji pruži Vladimiru. Vladimir
uzme Luckyjev šešir. Estragon namjesti svoj šešir sa obje ruke. Vladimir stavi
Luckyjev šešir na mjesto svog šešira, koji pruži Estragonu. Estragon uzme
Vladimirov šešir. Vladimir namjesti sa obje ruke Luckyjev šešir. Estragon pruži
Vladimiru njegov šešir, Vladimir ga uzme i pruži Estragonu, koji ga uzme i
pruži Vladimiru, koji ga uzme i baci. Oni to sve rade brzim pokretima.)
VLADIMIR: Kako mi stoji?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Ne, reci kako ti se sviđam. (Okreće koketno glavu desno i lijevo, držeći se pri
tom kao maneken.)
ESTRAGON: Ružan si.
VLADIMIR: Valjda ne ružniji nego obično?
ESTRAGON: Jednako.
VLADIMIR: Onda ga mogu zadržati. Moj me žuljao. (Stanka.) Kako da kažem? (Stanka.)
Grebao me.
ESTRAGON: Idem ja.
VLADIMIR: Nećeš se igrati?
ESTRAGON: Što bismo se igrali?
37
VLADIMIR: Mogli bismo se igrati Pozza i Luckyja.
ESTRAGON: Ne znam tu igru.
VLADIMIR: Ja ću igrati Luckyja, a ti Pozza. (Stane kao Lucky, koji se gotovo ruši pod
svojim teretom. Estragon ga gleda zaprepašteno.) Hajde, počni!
ESTRAGON: Što da radim?
VLADIMIR: Deri se na mene!
ESTRAGON: Gade jedan!
VLADIMIR: Jače!
ESTRAGON: Đubre! Vucibatino! (Vladimir ide naprijed i natrag, još uvijek sav povijen.)
VLADIMIR: Kaži mi da mislim.
ESTRAGON: Kako to?
VLADIMIR: Kaži: misli, svinjo!
ESTRAGON: Misli, svinjo! (Tišina.)
VLADIMIR: Ne mogu!
ESTRAGON: Prestani!
VLADIMIR: Reci mi da plešem.
ESTRAGON: Idem ja.
VLADIMIR: Pleši, prase! (Izvija se na mjestu. Estragon pobjegne.) Ne mogu. (Digne glavu,
vidi da Estragona više nema i krikne prodorno.) Gogo! (Tišina. Gotovo trči po
pozornici na sve strane. Estragon dotrči bez daha, poleti prema Vladimiru.
Zaustave se obojica na nekoliko koraka udaljenosti jedan nasuprot drugomu.)
Napokon si opet ovdje!
ESTRAGON (hvata dah): To je prokletstvo!
VLADIMIR: Gdje si bio? Mislio sam da si otišao zauvijek.
ESTRAGON: Bio sam do ruba ponora. Oni dolaze.
VLADIMIR: Tko?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Koliko ih je?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR (slavodobitno): To je Godot! Napokon! (Zagrli Estragona, sav je izvan sebe.)
Gogo! To je Godot! Spašeni smo! Idemo pred njega! Dođi! (Povuče Estragona
za sobom prema kulisi. Estragon se otima, istrgne se, potrči na drugu stranu i
nestane s pozornice.) Gogo! Vrati se! (Tišina. Vladimir juri prema kulisi,
otkuda se čas prije pojavio Estragon. Gleda u daljinu. Estragon se vrati trčeći i
poleti prema Vladimiru, koji se okrene prema njemu.) Ti si i opet ovdje!
ESTRAGON: To je prokletstvo!
VLADIMIR: Jesi li bio daleko?
ESTRAGON: Do ruba ponora.
VLADIMIR: Zaista, ovdje smo na platou. Izloženi smo kao da smo servirani na pladnju.
ESTRAGON: Odande također dolaze.
VLADIMIR: Opkoljeni smo. (Estragon, izbezumljen, trči prema zastoru u pozadini, zaplete
se u nj i padne.) Glupane, ondje nema izlaza. (Vladimir ga podigne, dovede do
rampe. Pokaže mu gledalište.) Tu nema nikoga. Bježi ovamo. Hajde! (Gura ga
prema orkestru. Estragon uzmiče užasnut.) Nećeš? No da, to je razumljivo. Što
da se radi? (Razmišlja.) Preostaje još jedino da nestaneš.
ESTRAGON: Kamo?
VLADIMIR: Iza drveta. (Estragon oklijeva.) Brzo! Iza drveta! (Estragon potrči i sakrije se
iza drveta, koje ga samo djelomično zaklanja.) Ne miči se! (Estragon izlazi iz
svog skrovišta.) Ovo se drvo zaista ne može ni za što upotrijebiti. (Estragonu):
Da nisi poludio?
38
ESTRAGON (mirnije): Izgubio sam glavu. (Pokunji se, posramljen.) Oprosti! (Ponosno
digne glavu.) Prošlo je. Da vidiš sada! Reci mi samo što da učinim.
VLADIMIR: Ništa se ne može učiniti.
ESTRAGON: Ti ćeš se postaviti ovdje. (Povuče Vladimira do lijeve kulise i tako ga postavi
da može osmatrati cestu leđima okrenut pozornici.) Tako, ne miči se i dobro
otvori oči. (Potrči prema desnoj kulisi. Vladimir preko ramena gleda za njim.
Estragon stane, gleda u daljinu, a tada se okrene. Obojica gledaju preko ramena
jedan drugoga.) Pleća o pleća, kao u dobrim starim vremenima! (Gledaju jedan
drugoga još neko vrijeme, a tada osmatraju dalje. Duga šutnja.) Ništa ne vidiš
da dolazi?
VLADIMIR (okrene se): Kako?
ESTRAGON (glasnije): Ništa ne vidiš da dolazi?
VLADIMIR: Ne.
ESTRAGON: Ni ja. (Osmatraju dalje. Duga šutnja.)
VLADIMIR: Zacijelo si se prevario.
ESTRAGON (okrene se): Kako?
VLADIMIR (glasnije): Zacijelo si se prevario.
ESTRAGON: Ne deri se. (Osmatraju dalje. Duga šutnja.)
VLADIMIR: i
ESTRAGON (u isti čas okrenu glave jedan prema drugome): Jesi li...
VLADIMIR: O, oprosti!
ESTRAGON: Samo reci!
VLADIMIR: Ta ne.
ESTRAGON: Ta da.
VLADIMIR: Upao sam ti u riječ.
ESTRAGON: Ja sam tebi. (Ljutito gledaju jedan drugoga.)
VLADIMIR: Hajde, samo bez formalnosti.
ESTRAGON: Ne budi tako tvrdoglav.
VLADIMIR (odlučno): Izgovori do kraja svoju rečenicu, kažem ti.
ESTRAGON (isto tako): Izgovori ti svoju do kraja. (Tišina. Podu jedan prema drugom i
zastanu.)
VLADIMIR: Huljo!
ESTRAGON: Tako je. Hajde da psujemo jedan drugoga. (Dobacuju jedan drugom pogrde.
Tišina.) A sada, hajde da se pomirimo.
VLADIMIR: Gogo!
ESTRAGON: Didi!
VLADIMIR: Daj mi ruku!
ESTRAGON: Evo ti!
VLADIMIR: Dođi u moj zagrljaj!
ESTRAGON: Tvoj zagrljaj?
VLADIMIR (raširi ruke): Ovamo!
ESTRAGON: Hajde! (Zagrle se. Tišina.)
VLADIMIR: Kako vrijeme prolazi kad se čovjek zabavlja! (Tišina.)
ESTRAGON: A što ćemo sada raditi?
VLADIMIR: Dok čekamo?
ESTRAGON: Dok čekamo. (Tišina.)
VLADIMIR: Da radimo gimnastiku?
ESTRAGON: Naše vježbe.
VLADIMIR: Za razgibavanje.
ESTRAGON: Za opuštanje.
39
VLADIMIR: Za savitljivost.
ESTRAGON: Za opuštanje.
VLADIMIR: Da se ugrijemo.
ESTRAGON: Da se smirimo.
VLADIMIR: Hajdemo. (Počne skakati. Estragon ga imitira.)
ESTRAGON (prestane): Dosta je. Umoran sam.
VLADIMIR (prestane): Nismo u kondiciji. Izvedimo ipak nekoliko vježbi za disanje.
ESTRAGON: Neću više disati.
VLADIMIR: Imaš pravo. (Stanka.) Hajde da ipak napravimo vagu, radi ravnoteže.
ESTRAGON: Vagu? (Vladimir pravi vagu. Zatetura.)
VLADIMIR (prestane): Sad ti. (Estragon pravi vagu i tetura pri tom.)
ESTRAGON: Misliš da me Bog vidi?
VLADIMIR: Treba zatvoriti oči. (Estragon zatvori oči i zatetura još jače.)
ESTRAGON (prestane, zalomi rukama, stisnutih šaka, i krikne iz sveg glasa): Bože, smiluj
mi se!
VLADIMIR (krivo mu je): A meni?
ESTRAGON (kao prije): Meni! Meni! Smiluj se! Meni! (Ulaze Pozzo i Lucky. Pozzo je
oslijepio. Lucky je natovaren kao i u prvom činu. Uže kao i u prvom činu, samo
mnogo kraće, da bi Pozzo lakše slijedio Luckyja. Lucky ima nov šešir. On
zastane kad ugleda Vladimira i Estragona. Pozzo, koji ide dalje, naleti na nj.
Vladimir i Estragon ustuknu.)
POZZO (prihvati se za Luckyja, koji zatetura pod tim novim teretom): Što se dogodilo? Tko
je to vikao? (Lucky se sruši ispustivši sve iz ruku i u padu povuče za sobom
Pozza. Ostaju nepomično ležati na zemlji među prtljagom.)
ESTRAGON: Je li to Godot?
VLADIMIR: U pravi čas. (Priđe toj hrpi. Estragon za njim.) Napokon pojačanje!
POZZO (bezbojnim glasom): U pomoć!
ESTRAGON: Je li to Godot?
VLADIMIR: Bili smo počeli popuštati. Sada je kraj večerašnjeg programa osiguran.
POZZO: Pomozite!
ESTRAGON: On zove u pomoć.
VLADIMIR: Više nismo sami u očekivanju noći, u očekivanju Godota, u očekivanju - u
očekivanju. Cijele smo se večeri borili samo svojim vlastitim snagama. Sada je
to prošlo. Sada je već sutrašnji dan.
ESTRAGON: Ali, oni su samo u prolasku.
POZZO: Pomozite!
VLADIMIR: Već vrijeme protječe sasvim drugačije. Sunce će zaći, mjesec će izaći, i mi
ćemo otići - odavde.
ESTRAGON: Ali oni samo prolaze ovuda.
VLADIMIR: To će biti dovoljno.
POZZO: Smilujte se!
VLADIMIR: Jadni Pozzo!
ESTRAGON: Znao sam da je to on.
VLADIMIR: Tko?
ESTRAGON: Godot.
VLADIMIR: Pa to nije Godot.
ESTRAGON: To nije Godot!
VLADIMIR: To nije Godot.
ESTRAGON: Tko je to onda?
VLADIMIR: To je Pozzo.
40
POZZO: Ja sam to! Ja sam to! Dignite me.
VLADIMIR: Ne može se dići.
ESTRAGON: Zašto?
ESTRAGON: A, da.
VLADIMIR: Možda ima još kosti za tebe.
ESTRAGON: Kosti?
VLADIMIR: Od pileta. Ne sjećaš se?
ESTRAGON: To je bio on?
VLADIMIR: Da.
ESTRAGON: Pitaj ga.
VLADIMIR: Da mu najprije pomognemo?
ESTRAGON: U čemu?
VLADIMIR: Da se digne.
ESTRAGON: Ne može se dići?
VLADIMIR: Htio bi se dići.
ESTRAGON: Onda neka se digne.
VLADIMIR: Ne može.
ESTRAGON: A što mu je?
VLADIMIR: Ne znam. (Pozzo se previja, stenje, udara šakama o zemlju.)
ESTRAGON: A da prvo zatražimo kosti? Pa ako ih ne da, ostavit ćemo ga da leži.
VLADIMIR: Hoćeš reći da nam je izručen na milost i nemilost?
ESTRAGON: Da.
VLADIMIR: I trebamo postaviti uvjete koje mora ispuniti ako želi naše usluge.
ESTRAGON: Da.
VLADIMIR: Doista, to zvuči pametno. Ali, bojim se jednoga.
ESTRAGON: Čega?
VLADIMIR: Da se Lucky najednom ne pokrene. Onda smo nadrljali.
ESTRAGON: Lucky?
VLADIMIR: Onaj koji te jučer napao.
ESTRAGON: Kažem ti da ih je bilo desetero.
VLADIMIR: Ta ne, prije toga. Onaj koji te udarao nogom.
ESTRAGON: On je ovdje?
VLADIMIR: Pogledaj onamo. (Kretnja.) Zasad se ne miče. Ali svakog se trenutka može
razulariti.
ESTRAGON: Kako bi bilo da ga obojica pošteno izmlatimo?
VLADIMIR: Misliš da bi ga trebalo napasti dok spava?
ESTRAGON: Da.
VLADIMIR: To je dobra ideja. Ali, jesmo li mi za to sposobni? Spava li on zaista? (Stanka.)
Ne, najbolje će biti da iskoristimo Pozzove pozive u pomoć pa da mu
pomognemo, računajući na njegovu zahvalnost.
ESTRAGON: On više ništa ne traži.
VLADIMIR: Kad je izgubio svaku nadu.
ESTRAGON: Možda. Ali...
VLADIMIR: Ne gubimo vrijeme u beskorisnim razgovorima. (Stanka. Žestoko): Učinimo
nešto dok nam se pruža prilika! Mi nismo svaki dan nekomu potrebni. Zapravo,
ni sada nismo baš mi potrebni. Drugi bi to obavili isto tako dobro, ako ne i
bolje. Povik što smo ga maločas čuli upravljen je cijelom čovječanstvu. Ali na
41
ovom mjestu i u ovom trenutku čovječanstvo smo mi, htjeli mi to ili ne htjeli.
Iskoristimo to dok još nije prekasno. Predstavljajmo jedanput u životu dostojno
soj u koji nas je nesretna sudbina uvrstila. Što kažeš na to?
ESTRAGON: Nisam slušao.
VLADIMIR: Istina je, i onda kad skrštenih ruku procjenjujemo sve »za« i sve »protiv« u toj
stvari, mi također služimo na čast svojoj vrsti. Tigar pritječe svojima u pomoć
bez ikakva razmišljanja. Ili pobjegne u najdublju guštaru. Ali problem nije u
tomu. Što mi ovdje radimo, to se trebamo pitati. Imamo sreću da znamo što. Da,
u ovoj neizmjernoj zbrci samo je jedno jasno: mi čekamo da dođe Godot.
ESTRAGON: A, da.
VLADIMIR: Ili da padne noć. (Stanka.) Mi smo ovdje jer je tako dogovoreno, i to je sve.
Nismo nikakvi sveci, ali smo ovdje jer je tako dogovoreno. Koliko ljudi može
to o sebi reći?
ESTRAGON: Čitave gomile.
VLADIMIR: Misliš?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Možda.
POZZO: U pomoć!
VLADIMIR: Sigurno je da u takvim uvjetima vrijeme polagano prolazi i prisiljava nas da ga
ispunimo nekom djelatnošću, koja se - kako da kažem - koja se na prvi pogled
može činiti razumnom, ali mi smo se već na nju navikli. Ti ćeš reći da je to zato
da nam se ne bi pomračio um. Slažem se. Ali zar on već i tako ne luta u vječnoj
tami velikih dubina? To se ja ponekad pitam. Možeš li slijediti moje izlaganje?
ESTRAGON: Svi se mi rađamo ludi. A neki to ostaju.
POZZO: U pomoć! Dat ću vam novaca!
ESTRAGON: Koliko?
POZZO: Sto franaka.
ESTRAGON: To nije dosta.
VLADIMIR: Ja ne bih išao tako daleko.
ESTRAGON: Smatraš da je to dosta?
VLADIMIR: Ne, ja ne bih išao tako daleko da ustvrdim da sam kao luđak došao na svijet.
Ali problem nije u tomu.
POZZO: Dvije stotine:
VLADIMIR: Mi čekamo. Dosađujemo se. (Podigne ruku.) Ne, nemoj mi se protiviti, mi se
dosađujemo nasmrt, to je neosporno. U redu. Sad nam se pruža prilika da se
razonodimo, a što mi radimo? Ostavljamo je da se upljesnivi. Naprijed, na
posao. (Pođe prema Pozzu, zaustavi se.) Za tren će se opet sve rasplinuti, i mi
ćemo ponovo ostati sami, usred pustoši. (Sanjari.)
POZZO: Dvije stotine!
VLADIMIR: Evo nas. (Pokušava podići Pozza, to mu ne polazi za rukom, ponovo pokušava,
spotakne se preko prtljage, padne, hoće da ustane, ali ne može.)
ESTRAGON: Što vam je svima?
VLADIMIR: U pomoć!
ESTRAGON: Ja idem.
VLADIMIR: Ne ostavljaj me! Oni će me ubiti!
POZZO: Gdje sam?
VLADIMIR: Gogo!
POZZO: U pomoć!
VLADIMIR: Pomozi mi!
ESTRAGON: Ja idem.
42
VLADIMIR: Najprije mi pomozi. Onda ćemo otići zajedno.
ESTRAGON: Obećavaš mi?
VLADIMIR: Kunem ti se!
ESTRAGON: I nikada se više nećemo vratiti.
VLADIMIR: Nikada!
ESTRAGON: I otići ćemo u Ariege.
VLADIMIR: Kamo god hoćeš.
POZZO: Tri stotine! Četiri stotine!
ESTRAGON: Oduvijek sam želio lunjati Aričgeom.
VLADIMIR: Lunjat ćeš onuda.
ESTRAGON: Tko je to okinuo?
VLADIMIR: Pozzo.
POZZO: Ja sam to! Ja sam to! Smilujte se!
ESTRAGON: Odvratno!
VLADIMIR: Brzo, brzo, pruži mi ruku!
ESTRAGON: Ja idem. (Stanka. Glasnije): Ja idem.
VLADIMIR: Uostalom, moći ću se valjda i sam dići. (Pokušava ustati, sruši se ponovo.)
Prije ili kasnije.
ESTRAGON: Što ti je?
VLADIMIR: Tornjaj se!
ESTRAGON: Ostaješ ovdje?
VLADIMIR: Zasad.
ESTRAGON: Hajde, digni se. Još ćeš se nahladiti.
VLADIMIR: Ne brini se ti za mene.
ESTRAGON: Hajde, Didi, ne budi tvrdoglav. (Pruži ruku Vladimiru, koji je brzo zgrabi.)
Hajde, ustaj!
VLADIMIR: Vuci! (Estragon povuče, spotakne se i padne. Duga šutnja.)
POZZO: Pomozite!
VLADIMIR: Ovdje smo.
POZZO: Tko ste vi?
VLADIMIR: Mi smo ljudi. (Tišina.)
ESTRAGON: Kako se čovjek na zemlji dobro osjeća!
VLADIMIR: Možeš li ustati?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Pokušaj!
ESTRAGON: Čekaj malo, čekaj malo! (Tišina.)
POZZO: Što se dogodilo?
VLADIMIR (vikne): Ti šuti već jednom! Kakva gnjida! Misli samo na sebe.
ESTRAGON: Da pokušamo zaspati?
VLADIMIR: Jesi li ga čuo? Htio bi znati što se dogodilo!
ESTRAGON: Ostavi ga. Spavaj! (Tišina.)
POZZO: Smilujte se! Smilujte se!
ESTRAGON (trgne se): Što je? Što je to bilo?
VLADIMIR: Spavao si?
ESTRAGON: Čini mi se.
VLADIMIR: To je bio opet taj gad Pozzo.
ESTRAGON: Reci mu da zaveže! Daj mu jednu po gubici.
VLADIMIR (udara Pozza): Jesi li završio? Umukni već jednom! Stjenico! (Pozzo se, vičući
od boli, odvoji od njih i pužući ode dalje. Od vremena na vrijeme zastane, vesla
43
po zraku kao slijepac i doziva Luckyja. Vladimir se oslonio o lakat i gleda za
njim.) Pobjegao je! (Pozzo klone. Tišina.) Pao je!
ESTRAGON: Znači da se bio digao?
VLADIMIR: Ne.
ESTRAGON: A ti kažeš da je pao.
VLADIMIR: Digao se na koljena. (Tišina.) Možda smo malo pretjerali.
ESTRAGON: To nam se ne događa često.
VLADIMIR: On nas je preklinjao za pomoć. Mi smo se oglušili. On je ostao uporan. Mi smo
ga istukli.
VLADIMIR: Ne miče se više. Možda je mrtav.
ESTRAGON: Pa mi smo upali u ovu kašu baš zato što smo mu htjeli pomoći.
VLADIMIR: To je istina.
ESTRAGON: Nisi ga valjda suviše jako lupio?
VLADIMIR: Udario sam ga dobrano nekoliko puta.
ESTRAGON: Nije trebalo.
VLADIMIR: Ti si to htio.
ESTRAGON: To je istina. (Stanka.) Što da radimo sada?
VLADIMIR: Da mogu otpuzati do njega.
ESTRAGON: Ne ostavljaj me sama.
VLADIMIR: Da ga zovnem?
ESTRAGON: Tako je, zovni ga.
VLADIMIR: Pozzo! (Stanka.) Pozzo! (Stanka.) Ne odgovara više.
ESTRAGON: Zajednički!
VLADIMIR i ESTRAGON: Pozzo! Pozzo!
VLADIMIR: Pomakao se.
ESTRAGON: Jesi li siguran da se zove Pozzo?
VLADIMIR (u strahu): Gospodine Pozzo! Vrati se! Nećemo ti ništa učiniti! (Tišina.)
ESTRAGON: Da pokušamo s drugim imenima?
VLADIMIR: Bojim se da je dobio svoje.
ESTRAGON: To bi bilo zabavno.
VLADIMIR: Što bi bilo zabavno?
ESTRAGON: Da pokušamo s drugim imenima, redom. Prošlo bi nam vrijeme. Na kraju
bismo već naletjeli na pravo.
VLADIMIR: Kažem ti da se zove Pozzo.
ESTRAGON: To ćemo već vidjeti. Da vidimo... (Razmišlja.) Abel! Abel!
POZZO: Pomozite!
ESTRAGON: Vidiš li?
VLADIMIR: Meni je već dosta ove teme.
ESTRAGON: Možda se onaj drugi zove Kain. (Zove.): Kain! Kain!
POZZO: Pomozite!
ESTRAGON: Pa to je cijelo čovječanstvo. (Tišina.) Pogledaj malo onaj oblačić.
VLADIMIR (gleda uvis): Gdje?
ESTRAGON: Tamo na zenitu.
VLADIMIR: Pa što je s njim? (Stanka.) Što je na njemu tako neobično? (Tišina.)
ESTRAGON: Hajde da sada prijeđemo na nešto drugo. Hoćeš li?
VLADIMIR: Upravo sam ti ja to isto htio predložiti.
ESTRAGON: Ali na što?
VLADIMIR: To je ono! (Tišina.)
ESTRAGON: Da pokušamo najprije ustati?
44
VLADIMIR: Možemo pokušati. (Ustanu.)
ESTRAGON: I to je bilo tako lako!
VLADIMIR: Treba samo htjeti.
ESTRAGON: A što sada?
POZZO: U pomoć!
ESTRAGON: A, da. (Stanka.) Što da se radi?
POZZO: U pomoć!
VLADIMIR: Da mu pomognemo?
ESTRAGON: A što bi trebalo učiniti?
VLADIMIR: Hoće ustati.
ESTRAGON: Da, pa što onda?
VLADIMIR: Hoće da mu mi pomognemo pri ustajanju.
ESTRAGON: No, onda mu pomozimo. Što još čekamo? (Pomognu Pozzu da ustane i onda
se udalje od njega. Pozzo se opet sruši.)
VLADIMIR: Moramo ga podupirati. (Ista igra. Pozzo se drži uspravno, ovješen njima o
vrat.) Mora se opet priviknuti na stojeći stav. (Pozzu): Je li vam sada bolje?
POZZO: Tko ste vi?
VLADIMIR: Zar nas ne prepoznajete?
POZZO: Slijep sam. (Tišina.)
ESTRAGON: Možda on vidi jasno u budućnost?
VLADIMIR (Pozzu): Otkad?
POZZO: Imao sam izvrstan vid - ali jeste li vi prijatelji?
ESTRAGON (glasno se nasmije): Pita da li smo prijatelji!
VLADIMIR: Ne, on je pri tom mislio da li smo njegovi prijatelji.
ESTRAGON: Pa?
VLADIMIR: Dokaz je to što smo mu pomogli.
ESTRAGON: Tako je. Zar bismo mu bili pomogli da mu nismo prijatelji?
VLADIMIR: Možda.
ESTRAGON: Svakako.
VLADIMIR: Ne natežimo se oko toga.
POZZO: Niste razbojnici?
ESTRAGON: Razbojnici! Zar izgledamo kao razbojnici?
VLADIMIR: Pa on je slijep.
ESTRAGON: Do đavola! Istina je. (Stanka.) Bar on tako tvrdi.
POZZO: Ne ostavljajte me sama!
VLADIMIR: Ni govora.
ESTRAGON: Za sada.
POZZO: Koliko je sati?
ESTRAGON (gleda u nebo, ispitujući): Da vidimo...
VLADIMIR: Sedam sati?... Osam?...
ESTRAGON: Zavisi od godišnjeg doba.
POZZO: Je li sada večer? (Tišina. Vladimir i Estragon gledaju prema zalazu sunca.)
ESTRAGON: Čini se kao da uzlazi.
VLADIMIR: Nije moguće!
ESTRAGON: A ako je zora?
VLADIMIR: Ne govori gluposti. Ondje je zapad.
45
ESTRAGON: Baš ti znaš!
POZZO (u strahu): Je le sada večer?
VLADIMIR: Uostalom, nije se ni pomaklo s mjesta.
ESTRAGON: Kažem ti da uzlazi.
POZZO: Zašto mi ne odgovarate?
ESTRAGON: Jer vam nećemo podvaliti bilo što.
VLADIMIR (umiruje ga): Večer je, gospodine, došla je napokon večer. Moj prijatelj me
pokušava smutiti i moram priznati da sam se načas pokolebao. Ali, ja nisam
uzalud proživio ovaj dugački dan, i zato vam mogu pouzdano reći da je njegov
program gotovo pri kraju. (Stanka.) A inače, kako se osjećate?
ESTRAGON: Kako ćemo ga dugo još morati prtiti? (Ispuste ga načas, no opet ga prihvate
kad vide da će se srušiti.)
ESTRAGON: Nismo mi nikakve karijatide.
VLADIMIR: Rekli ste da ste nekoć imali dobar vid, ako sam točno razumio.
POZZO: Da, izvrstan. (Tišina.)
ESTRAGON (nestrpljivo): Nastavite! Nastavite!
VLADIMIR: Ostavi ga u miru. Zar ne vidiš da se prisjeća svoje sreće? (Stanka.) Mernoria
praeteritorum bonorum - to mora da je teško.
POZZO: Da, izvrstan!
VLADIMIR: I to vam se dogodilo iznenada?
POZZO: Izvrstan!
VLADIMIR: Pitam vas da li vam se to iznenada dogodilo.
POZZO: Jednog sam se lijepog dana probudio slijep kao sudbina. (Stanka.) Ponekad mi se
čini da još uvijek spavam.
VLADIMIR: Kada je to bilo?
POZZO: Ne znam.
VLADIMIR: Još jučer ste...
POZZO: Ne ispitujte me. Slijepci nemaju pojam o vremenu. (Stanka.) Oni ne vide ni
manifestacije vremena.
VLADIMIR: Gle! A ja bih se bio zakleo da je upravo obrnuto.
ESTRAGON: Ja idem.
POZZO: Gdje smo?
VLADIMIR: Ne znam.
POZZO: Nismo li na mjestu zvanom Daska?
VLADIMIR: Ne poznajem to mjesto.
POZZO: Kako izgleda ovdje?
VLADIMIR (gleda naokolo): Ne može se opisati. Nikako ne izgleda. Nema ničega. Samo
jedno drvo.
POZZO: Onda to nije Daska.
ESTRAGON (povija se već): I to ti zoveš razonodom.
POZZO: Gdje je moj sluga?
VLADIMIR: Tamo.
POZZO: Zašto ne odgovara kad ga zovem?
VLADIMIR: Ne znam. Čini se kao da spava. Možda je mrtav.
POZZO: Što se zapravo dogodilo?
ESTRAGON: Zapravo!
VLADIMIR: Obojica ste pali.
POZZO: Pogledajte je li povrijeđen.
VLADIMIR: Ne možemo vas pustiti.
POZZO: Ne morate ići obojica.
46
VLADIMIR (Estragonu): Idi ti.
POZZO: Da, da, neka ide vaš prijatelj. On tako zaudara!
VLADIMIR: Hajde, probudi ga.
ESTRAGON: Nakon onoga što mi je učinio! Ni za što na svijetu.
VLADIMIR: A, napokon si se sjetio da ti je nešto učinio.
ESTRAGON: Ničega se ja ne sjećam. Ti si mi to rekao.
VLADIMIR: Točno. (Pozzu): Moj se prijatelj boji.
POZZO: Nema se čega bojati.
VLADIMIR (Estragonu): Uostalom, oni ljudi što si ih vidio, kamo su nestali?
ESTRAGON: Ne znam.
VLADIMIR: Možda su se negdje šćućurili i vrebaju nas.
ESTRAGON: Pa da.
VLADIMIR: Ili su se možda naprosto zaustavili.
ESTRAGON: Pa da.
VLADIMIR: Da se odmore.
ESTRAGON: Da se okrijepe.
VLADIMIR: A možda su se i vratili.
ESTRAGON: Pa da.
VLADIMIR: Možda je to bila vizija.
ESTRAGON: Iluzija.
VLADIMIR: Halucinacija.
ESTRAGON: Iluzija.
POZZO: Što on čeka?
VLADIMIR (Estragonu): Što čekaš?
ESTRAGON: Čekam Godota.
VLADIMIR (Pozzu): Rekao sam vam da se moj prijatelj boji. Jučer ga je vaš sluga napao,
iako mu je on samo htio obrisati suze.
POZZO: S tim ljudima nikada ne treba biti ljubazan. Oni to ne podnose.
VLADIMIR: Što bi on zapravo morao učiniti?
POZZO: Dakle, najprije neka povuče uže, ali pri tom, dakako, neka pazi da ga ne uguši.
Obično on reagira na to. Ako ne bude reagirao, neka ga udara nogom u donji
dio trbuha i u lice što jače može.
VLADIMIR (Estragonu): Vidiš, ne moraš se ničega bojati. Čak ti se pruža prilika da mu se
osvetiš.
ESTRAGON: A, ako se bude branio?
POZZO: Ne, ne, on se nikada ne brani.
VLADIMIR: Onda ću ti ja priteći u pomoć.
ESTRAGON: Ne skidaj pogled s mene! (Ide do Luckyja.)
VLADIMIR: Prvo pogledaj da li je još živ. Nema smisla da ga mlatiš ako je već mrtav.
ESTRAGON (nagne se nad Luckyja): Diše.
VLADIMIR: Onda naprijed! (Estragon se iznenada razulari i urličući počne nogom udarati
Luckyja. No, pri tom nabije nogu pa se udalji šepajući i ječeći. Luckyju se vraća
svijest.)
ESTRAGON (ostane stajati na jednoj nozi): Ah, životinja! (Estragon sjedne i pokušava izuti
cipele. No, ubrzo će od toga odustati, skutrit će se i položiti glavu na koljena, a
ruke pred glavu.)
POZZO: Što se to opet dogodilo?
VLADIMIR: Moj se prijatelj udario.
POZZO: A Lucky?
VLADIMIR: Dakle, to je ipak on?
47
POZZO: Kako molim?
VLADIMIR: To je ipak Lucky?
POZZO: Ne razumijem.
VLADIMIR: A vi ste Pozzo?
POZZO: Dakako, ja sam Pozzo.
VLADIMIR: Oni isti od jučer?
POZZO: Od jučer?
VLADIMIR: Mi smo se jučer sastali. (Tišina.) Ne sjećate se više?
POZZO: Ne sjećam se da sam se jučer bilo s kim sastao. Ali ni sutra se više neću sjećati da
sam danas bilo koga susreo. U pogledu obavještenja, ne oslanjajte se dakle na
mene. A sada dosta o tom. Ustaj!
VLADIMIR: Vodili ste ga na spasovski sajam da ga prodate. Razgovarali ste s nama. On je
plesao. Mislio je. Vi ste dobro vidjeli.
POZZO: Neka vam bude. Pustite me sada, molim. (Vladimir se ukloni.) Ustaj!
VLADIMIR: On ustaje. (Lucky ustane i podigne prtljagu.)
POZZO: Ima pravo.
VLADIMIR: Kamo idete sada?
POZZO: To nije moja briga!
VLADIMIR: Kako ste se izmijenili! (Lucky s prtljagom stane pred Pozza.)
POZZO: Bič! (Lucky odloži prtljagu, traži bič, nađe ga, pruži ga Pozzu i opet uzme prtljagu
u ruke.) Uže! (Lucky odloži prtljagu, stavi kraj užeta Pozzu u ruku i podigne
opet prtljagu.)
VLADIMIR: A što je u ovom kovčegu?
POZZO: Pijesak. (Povuče uže.) Naprijed! (Lucky pođe, Pozzo za njim.)
VLADIMIR: Jedan čas! (Pozzo stane. Uže se zategne, Lucky se sruši, sve mu ispadne iz
ruku. Pozzo posrne, na vrijeme ispusti uže, zatetura na mjestu. Vladimir ga
pridrži.)
POZZO: Što se dogodilo?
VLADIMIR: Pao je.
POZZO: Brzo, natjerajte ga da se digne prije no što je zaspao.
VLADIMIR: Nećete pasti ako vas pustim?
POZZO: Mislim da neću. (Vladimir udara Luckyja nogom.)
VLADIMIR: Diži se, svinjo! (Lucky ustane, pokupi prtljagu.) Digao se.
POZZO (pruža ruku): Uže! (Lucky odloži prtljagu, stavi kraj užeta Pozzu, u ruku i podigne
opet prtljagu.)
VLADIMIR: Nemojte još otići.
POZZO: Odlazim.
VLADIMIR: Što radite kad padnete, a nema nikoga da vam pritekne u pomoć?
POZZO: Čekamo dok se opet ne uzmognemo dići. Onda idemo dalje.
VLADIMIR: Prije no što odete, recite mu da pjeva.
POZZO: Komu?
VLADIMIR: Luckyju.
POZZO: Da pjeva?
VLADIMIR: Da. Ili da misli. Ili da glumi.
POZZO: Pa on je nijem.
VLADIMIR: Nijem!
POZZO: Potpuno. Ne može čak ni stenjati.
VLADIMIR: Nijem! Od kada?
POZZO (iznenada bijesno): Prestanite me već jednom gnjaviti s tim svojim vremenom! To je
besmisleno! Kada? Kada? Jednoga dana, to vam nije dosta? Jednoga dana,
48
sličnog ostalim danima, on je onijemio, jednog sam dana ja oslijepio, jednog
ćemo dana oglušiti, jednog smo se dana rodili, jednog ćemo dana umrijeti,
istoga dana, istog trenutka, to vam nije dosta? (Smirenije.): One rađaju
raskrečene nad grobom, dan zasja jedan trenutak, i onda je opet noć. (Povuče
uže.) Naprijed! (Odu. Vladimir ih slijedi do ruba pozornice i gleda za njima. Po
štropotu i po Vladimirovoj mimici razabire se da su se ponovo srušili. Tišina.
Vladimir priđe Estragonu, koji spava; promatra ga neko vrijeme, a tada ga
probudi.)
ESTRAGON (izbezumljeni pokreti, nesuvisle riječi. Napokon): Zašto mi nikada ne daš da
spavam?
VLADIMIR: Osjećao sam se osamljenim.
ESTRAGON: Sanjao sam da sam sretan.
VLADIMIR: I tako nam je prošlo vrijeme.
ESTRAGON: Sanjao sam da...
VLADIMIR: Šuti! (Tišina.) Da mi je znati je li on zaista slijep?
ESTRAGON: Tko?
VLADIMIR: Zar bi pravi slijepac ikada rekao da nema pojam o vremenu?
ESTRAGON: Tko?
VLADIMIR: Pozzo.
ESTRAGON: On je slijep?
VLADIMIR: Tako je rekao.
ESTRAGON: Pa što?
VLADIMIR: Meni se činilo da nas vidi.
ESTRAGON: To si ti sanjao. (Stanka.) Hajde, idemo. Ne možemo. A, da. (Stanka.) Jesi li
siguran da to nije bio on?
VLADIMIR: Tko?
ESTRAGON: Godot.
VLADIMIR: Tko to?
ESTRAGON: Pozzo.
VLADIMIR: Ni govora! Ni govora! (Stanka.) Ni govora.
ESTRAGON: Sad ću ipak ustati. (Ustaje s mukom.) Au!
VLADIMIR: Ne znam više na čemu sam.
ESTRAGON: Moje noge! (Opet sjedne i pokušava izuti cipele.) Pomozi mi!
VLADIMIR: Zar sam ja spavao dok su drugi trpjeli? Spavam li ovoga trenutka? Sutra, kad
mi se bude činilo da se budim, što ću reći o ovom danu? Da sam sa svojim
prijateljem Estragonom na ovom mjestu do noći čekao Godota? Da je Pozzo
prošao sa svojim nosačem i da je razgovarao s nama? Vjerojatno. Ali, što će od
svega toga biti istina? (Estragon se uzalud naprezao oko svojih cipela pa je
ponovo zadrijemao. Vladimir ga gleda.) On neće ništa znati. Govorit će o
udarcima koje je primio, a ja ću mu dati mrkvu. (Stanka.) Raskrečene nad
grobom - i težak porod. Iz dubine jame grobar sanjarski pruža kliješta. Čovjek
ima vremena da ostari. Zrak je pun naših krikova. (Osluškuje.) Ali navika ih sve
prigušuje. (Promatra Estragona.) I mene promatra netko drugi, netko tko misli u
sebi: on spava, ne zna ništa, neka spava. (Stanka.) Ne mogu dalje. (Stanka.) Što
sam to rekao? (Uzbuđeno hoda tamo-amo, zaustavi se napokon kod lijeve kulise
i gleda u daljinu. S desne strane pojavi se onaj dječak od sinoć. Zastane. Tišina.)
DJEČAK: Gospodine... (Vladimir se okrene prema njemu.) Gospodin Albert...
VLADIMIR: Počnimo iznova. (Stanka. Dječaku): Ne prepoznaješ me?
VLADIMIR: Ti si i jučer bio ovdje?
49
DJEČAK: Nisam, gospodine.
VLADIMIR: Dolaziš prvi put?
VLADIMIR: Šalje te gospodin Godot.
VLADIMIR: On neće doći večeras.
DJEČAK: Neće, gospodine.
VLADIMIR: Ali će doći sutra.
VLADIMIR: Posve sigurno.
VLADIMIR: Jesi li sreo koga?
DJEČAK: Nisam, gospodine.
VLADIMIR: Dva druga... (oklijeva)... čovjeka.
DJEČAK: Nikoga nisam vidio, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Što radi gospodin Godot? (Stanka.) Čuješ li?
VLADIMIR: No, reci.
DJEČAK: Ne radi ništa, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Kako je tvojem bratu?
DJEČAK: Bolestan je, gospodine.
VLADIMIR: Možda je to on bio jučer ovdje.
DJEČAK: Ne znam, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Nosi li bradu gospodin Godot?
VLADIMIR: Plavu ili... (oklijeva)... crnu?
DJEČAK (oklijevajući): Mislim da je bijela, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Smiluj nam se. (Tišina.)
DJEČAK: Što da kažem gospodinu Godotu, gospodine?
VLADIMIR: Reći ćeš mu... (prekine se)... reći ćeš mu da si me vidio i da... (razmišlja)... da
si me vidio. (Stanka. Vladimir ide naprijed, dječak uzmiče. Vladimir stane,
dječak stane također.) Reci, jesi li sada siguran da si me vidio, nećeš mi sutra
reći da me nisi nikada vidio? (Tišina. Vladimir naglo korakne naprijed, dječak
odjuri strelovitom brzinom. Tišina. Sunce zalazi, izlazi mjesec. Vladimir stoji
ne mičući se. Estragon se probudi, skine cipele, ustane, drži cipele u ruci, stavi
ih na rampu, priđe Vladimiru i gleda ga.)
ESTRAGON: Što ti je?
VLADIMIR: Ništa mi nije.
ESTRAGON: Ja idem.
VLADIMIR: I ja. (Tišina.)
ESTRAGON: Jesam li dugo spavao?
VLADIMIR: Ne znam. (Tišina.)
ESTRAGON: Kamo idemo?
VLADIMIR: Ne daleko.
ESTRAGON: Ne, ne, otiđimo daleko odavde!
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Moramo sutra opet doći ovamo.
ESTRAGON: Radi čega?
VLADIMIR: Da čekamo Godota.
50
ESTRAGON: A, da. (Stanka.) Nije došao?
VLADIMIR: Ne.
ESTRAGON: A sada je već prekasno.
VLADIMIR: Da, već je noć.
ESTRAGON: A da dignemo ruke od njega? (Stanka.) Da dignemo ruke od njega?
VLADIMIR: On bi nas kaznio. (Tišina. Promatra stablo.) Samo drvo živi.
ESTRAGON (gleda stablo): Što je to?
VLADIMIR: To je drvo.
ESTRAGON: Ne, koja vrsta?
VLADIMIR: Ne znam. Vrba.
ESTRAGON: Da vidimo. (Povuče Vladimira do drveta. Stoje nepomični pred njim. Tišina.)
A da se objesimo?
VLADIMIR: Čime?
ESTRAGON: Nemaš komadić užeta?
VLADIMIR: Ne.
ESTRAGON: Onda ne možemo.
VLADIMIR: Hajde, idemo.
ESTRAGON: Čekaj, tu je moj pojas.
VLADIMIR: Prekratak je.
ESTRAGON: Ti ćeš me povući za noge.
VLADIMIR: A tko će povući mene?
ESTRAGON: A, da.
VLADIMIR: Daj da ipak vidimo. (Estragon odriješi čvor na konopcu koji mu drži hlače.
Suviše široke hlače skliznu mu do gležanja. Oni razgledaju konopac.) Išlo bi za
nuždu. A je li dosta čvrsto?
ESTRAGON: Vidjet ćemo. Drži! (Svaki od njih prihvati konopac za jedan kraj i počne vući.
Konopac se prekine. Još malo, i oni bi se srušili.)
VLADIMIR: Nije ni za što. (Tišina.)
ESTRAGON: Kažeš da sutra moramo ponovo doći?
VLADIMIR: Da.
ESTRAGON: Onda ćemo donijeti dobro uže.
VLADIMIR: Tako je. (Tišina.)
ESTRAGON: Didi.
VLADIMIR: Da.
ESTRAGON: Ja više ne mogu tako dalje.
VLADIMIR: To se samo tako kaže.
ESTRAGON: Da se raziđemo? Možda bi bilo bolje?
VLADIMIR: Sutra ćemo se objesiti. (Stanka.) Ako Godot ne dođe.
ESTRAGON: A ako dođe?
VLADIMIR: Onda smo spašeni. (Vladimir skine svoj šešir - Luckyjev šešir - gleda unutra,
turne ruku u nj, istrese ga i opet ga stavi na glavu.)
ESTRAGON: Onda, idemo?
VLADIMIR: Digni hlače.
ESTRAGON: Kako?
VLADIMIR: Digni hlače.
ESTRAGON: Da skinem hlače?
VLADIMIR: PODIGNI hlače!
ESTRAGON: A. da. (Digne hlače. Tišina.)
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo! (Ne miču se s mjesta.)
51
Zastor
52
APSURD SVIJETA I ČEKANJE MILOSTI
Buntovnik i scenski novator, rušitelj dramskih konvencija i svojevrsni znak modernosti u

kazalištu, Samuel Backett (1906-1989) rodio se u Dublinu 1906. godine, gdje je učio na
Trinity-Collegeu francuski, a potom je radio kao lektor za engleski jezik na pariškoj školi
Ecole Normale Supćrieur, gdje mu je jedan od poznatijih kolega spisatelj i filozof J. P.
Sartre. Beckettovo djelo obilježava bilingvalnost ili dvojezičnost, pa u prvo vrijeme
objavljuje djela na engleskom, da bi po preseljenju u Francusku, od 1945. godine objavljivao
isključivo na francuskom jeziku.
Godine 1969. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Ono što je odredilo
središnji Beckettov književni opus djela su na francuskom jeziku. Njegovi prijelomni
teatarski uspjesi i proza, u tadašnjoj kritici pronalaze prepoznatljive uzore. U teatarskom
smislu spominje se Pirandello, a prozni postupak kritika traži i nalazi u još jednom velikom
Dublincu, Jamesu Joyceu. Napomenimo kako je Samuel Beckett, višegodišnji književni
sekretar Joycea, pisac za koga možemo reći kako nije ostao u sjeni svog književnog
poslodavca. Kritika je, pogotovo ona koja je u Beckettu gledala neku vrst »spisateljskog
čudovišta«, a i ona koja pisca drame »U očekivanju Godota« smatra ideološkim protivnikom,
nihilistom koji traži i nalazi u svijetu samo prljavštinu, nemoć i rasulo, - voljela citirati
dijelove Beckettova prvog romana »Murphy« (1938) kao bjelodani dokaz vlastite
argumentacije. Roman započinje rečenicom: »Nemajući drugog izbora, sunce je sjalo na ništa
nova pod suncem.« Roman marginalnih ljudi, odbačenih i upućenih nekoj vrsti ludila i
zgađenosti nad životom, sadrži očigledno glavne tematske tokove kasnija Beckettova djela.
Glavni junak romana, mladi Irac Muphy okončava život samoubojstvom, »moleći da njegov
pepeo bace u zahod«.
Ako su Beckettu, kao i svakom piscu, tražili uzore ne umanjujući mu stvaralački značaj, za
povijest književnosti jest činjenica da je, uz Ionescoa i Genšta glavni predstavnik »kazališta
apsurda«, tvorac djela gdje će se aktualni pesimizam zapadnjačke kulture, suočene s
posljedicama dva strašna svjetska rata i porazom čovjekova racionalizma i vjere u
humanistički utemeljen razvoj svijeta i čovjeka, objediniti s nihilizmom. Nihilizam je
svojevrsna inventura, čišćenje svijeta, pesimizam tek uvod u znanje. Stoga bi, posebno za
Becketta mogli reći kako mu svijest o apsurdnosti svijeta služi poput ključa kojim otvara
bravu novog viđenja, osiromašenog ili redukcionističkog viđenja svijeta.
Pisac nije tu da uljepšava i slatkoćom poboljšava svijet vlastitom umjetnošću, umjetnost mu
služi da kao skalpelom odbaci kaos površinskog« i dopre do same suštine njegova apsurdna
mehanizma. Nema kod Becketta psihologije i motivacionih krugova, stroge determinacije
vremena, određenih mjesta, a kada govorimo o radnji u njegovim djelima, najbolje je
karakterizirana primjedbom da ona otkriva Beckettovu želju da odbaci sve što je površna
dramska motorika. Stoga je pozicija likova u njegovim dramama i romanima »ne dolazak,
nego čekanje«. Beckettove drame su drame čovjekove bačenosti u »stanje čekanja«, u hladni
i ravnodušni svijet, a junaci su upravo »oni koji čekaju«, a ne djelatni, pokretljivi i
razgovorljivi borci koji pobjeđuju sudbinu i preokreću skretnice ljudske povijesti. Kompletna
se ljudska povijest srušila i razmrvila, pred nama su ljudi ispražnjelih svrha, nesigurni u
vlastitost, svijet se raspao i sveo na »veličinu smočnice«: stoga su mjesta »zbivanja«
Beckettovih drama: pusto raskrižje, pijesak i pustinja ili kante za smeće napunjene pijeskom.
Poslije velikog povjerenja u ljudske sposobnosti, spremnosti i uvjerenja kako se svijet može
mijenjati i programirati, Beckett propituje pesimizam i sumnju u sposobnosti čovjeka i svrhu
ljudskog i božanskog cilja. Na taj se način, kako upozorava kritika, približio skrušenoj
sumnji tragičke drame nastale u osvit zapadnjačke kulture, koja je utvrdila kako su »okružja
razuma, poretka i pravde strahovito ograničena«. Sumnju kako nikakav napredak neće moći
53
otkloniti ludilo, kaos i nepravdu, koji gotovo bezrazložno, kao dio drugosti čovjeka i svijeta,
čine besmislenim i sam smisao koji čovjek pronalazi.
Po odsustvu psihološke motivacije i ogoljelosti radnje na puka stanja čovjekove egzistencije,
Becketta su s pravom uspoređivali s Kafkom. Dok je u prozi koristio unutrašnji monolog
poput Joycea, u teatru je očigledno umjesto klasične motivacije prihvatio Kafkino određenje
nelagode i apsurda kao osnovnih postulata drame. No, valja nešto reći i o tom općem
osjećaju apsurda koji pokreće ili bolje reći utemeljuje Beckettovu dramatrugiju: to nije
filozofski pojam, nego prije stajalište prema životu ili filozofsko uvjerenje. Uviđanje i
prihvaćanje besmislenosti života opći je uvjet apsurdnog osjećanja života, te čovjek mora,
kao što bilježi Camus, biti spreman »živjeti suočen s besmislicom vlastita postojanja«. Da bi
to razotkrio, da bi to stanje učinio teatarski vidljivim, Beckett razara fabulu, likove i
kontinuitet misli, upućujući se tako onome što smo spomenuli kao svojevrsno »čišćenje scene
od svega nepotrebnog«, a isto tako polemizirajući s ukupnom dotadašnjom kulturom. Ova
pozicija oporbe spram kulture i njezino razaranje nastavak je nadrealističke tradicije, vrlo
jake između dva svjetska rata u Europi. Valja spomenuti da Becketta prvi prihvaćaju upravo
francuski nadrealisti i tumače ga kao jednog od značajnih nastavljača vlastite tradicije.
Čekajući Godota, Svršetak igre, Posljednja vrpca, Divni dani, Beckettova su dramska djela
reprezentativna za ovakav način postavljanja apsurda kao dramskog temata. Na scenu se
iznose apsurdne životne situacije, apsurdni likovi, a govor je često toliko razmrvljen da
predstavlja teškoću rekonstruirati njegovu poruku. No, poruka i nije, kao što smo rekli, u
govoru, nego u stanju likova. Često se koristi crni humor, ironija, a likovi imaju crte groteske
poznate iz humora Charlija Chaplina.
Beckettovu dramu U očekivanju Godota današnja kazališna kritika uzima za dramski
predložak koji se uspješno odhrvao eroziji vremena. Postavljena u različitim redateljskim
interpretacijama ona kazališno živi i danas. Drama ima dva čina, igraju pet lica, Estragon,
Vladimir, Pozzo, Lucky i Dječak, a postavljena je na neodređeno mjesto nekog raskrižja,
jarka pored ceste s rahitičnim drvetom poput križa. Drugi čin počinje didaskalijom (uputom
za glumca i redatelja) s naznakom da je to »sutradan, isto vrijeme, isto mjesto«. Iz razgovora
Vladimira i Estragona dešifriramo kako oni očekuju nekoga koji se zove »Godot«, koji će
vjerojatno doći, a možda i neće, sve dok Dječak u ulozi glasnika ne prekine njihove
monološke rasprave i najavi kako Godot »večeras neće doći, ali će sutra doći sigurno«. Ista
stvar s Dječakom zbiva se i na kraju drugog čina, samo što smo svjedoci potpunog
propadanja Pozza i Luckya, a glasnik objavljuje kako je on prvi put među njima i da Godot
ne dolazi večeras, nego sutradan. U tako pojednostavljenim naznakama, naravno, teško je
prepoznati što su glavne karakteristike drame, ili bolje reći antidrame U očekivanju Godota.
Beckett kritički polemizira s ukupnom tradicionalnom kulturom, a ovdje posebno s klasičnim
dramskim predloškom. Europska kazališna tradicija utvrđena je, najvećim svojim dijelom, na
iskustvu koje objašnjava već Aristotelova Poetika. Aristotel smatra kako su fabula, karakter i
misao najvažniji dijelovi tragedije. Kod Becketta upravo su temelji tragedije poljuljani, jer
njegove drame nemaju fabule, karaktera i teško je izvlačiti misao koja bi se dramski
artikulirala. Godot očigledno počinje s nečim što je već bilo, a sve što se događa ima karakter
slučajnosti. Jednom riječju, drama U očekivanju Godota, kako navodi M. Solar, »Izravno
osporava tradiciju europske dramske književnosti ironijom, karikaturom te svjesnim i
namjernim razaranjem svih elemenata koji su smatrani bitnim dijelovima dramske strukture.«
Pitanje je, naravno, kako U očekivanju Godota onda i smatrati dramom? Upravo u odnosu
oporbe spram dramske tradicije, ali i u poznavanju dramske tradicije vlastite kulture. Beckett,
kako smo već rekli, pravi svojevrsnu kulturnu inventuru, ali i ta i takva inventura mora se
sagledati kroz znanje i poznavanje kulture koju odbacuje. Beckett, kako navodi kazališna
kritika, nije samo novator i negator, on je na neki način »posljednji glas iz starijeg vremena«,
ili kako kaže kritičar R. Williams, dramatičar koji snažno izgovara »osjećanje izgubljene
54
zemlje i izgubljene ali još uvijek ključne vjere«. Beckettova drama stoga je prije svega
kritika i odbacivanje logike smislene cjelovitosti života, uspješnosti i istinitosti ljudske
komunikacije, vrijednosti općih ciljeva. Autor ne dovodi u pitanje ove ključne vrijednosti
koristeći mehanizam tradicionalne drame. U očekivanju Godota nije dakle, ni žanrovska
komedija, ona razara i samu strukturu starog dramskog predloška upozoravajući nas da je
čitav svijet starih vrijednosti mrtav. Pustoline praznih raskrižja, čudna zaokupljenost
Vladimira i Estragona sporednim stvarima, krhotine razgovora i citata, znak su raspada
ljudske priče i govora, raspada smisla neizdržive prazne cjeline života. Pozzo i Lucky
iskušavaju samo još jednu varijantu ljudske sudbine- odnos gospodara i sluge, prakticiranja
vlasti koje se nameće kao još jedna od izazovnih i ispraznih svrha ljudskog života. Njihovo je
propadanje i potrošenost, ako je to kakva beckettovska utjeha, vidljivije i strašnije od
Vladimirova i Estragonova prihvaćanja apsurda. Vladimir i Estragon očigledno i ne
pokušavaju »živjeti« neki životni smisao što je još jedna od ljudskih iluzija. U očekivanju
Godota stoga uspostavlja stanja i paradigme, potrošene ljude i istrošene ljudske odnose i
veze, no to nije samo subjektivno stanje Beckettovih junaka, nego neka vrst
ekspresionističkog općeg stanja kulture koje traži i nalazi razumijevanje za osjećaj opće
napuštenosti i besmisla. Bog i sudbina kao da više i nemaju što tražiti od Beckettovih junaka.
Georg Steiner s pravom kaže kako se na njih već ranije oborilo sve što se imalo oboriti.
Nema tog pakla koji bi ih smatrao vrijednim napastvovanja, a niti ih njihova krv, već
ohlađena, može na zlo navesti. Beckettove drame stoga su slike rasapa i pada, koji se već
dogodio i uvjetovao stanja njegovih junaka. Oni istražuju ostatke mogućih ljudskih odnosa:
odnos sudrugova i odnos gospodara i sluge. Jedan je, bez obzira na tragičnu bačenost u svijet
apsurda, oblik tople »solidarnosti u padu«, drugi okrutne simbioze sve kraćim konopcem
kojim su vezani onaj koji obdržava vlast i potlačeni.
Beckett kao reprezentant anti-drame, drame apsurda, dakle »kazališta apsurda«, računa, kao i
većina autora slične orijentacije, ne samo na razumijevanje kulturne tradicije kojoj se
suprotstavlja, nego i na kritičko shvaćanje suvremenosti. Interpretacije njegove drame U
očekivanju Godota mogu stoga imati vrlo široka i zahtijevna, čak i suprotstavljena stajališta.
U središtu jedne od njih svakako jest uključeno i pitanje o milosti koju se može očekivati na
dnu pada, pitanje hoće li Godot konačno doći i što njegovim dolaskom dobiva čovjek u
apsurdnu svijetu?
Kritičari su s pravom upozorili da suho stablo s raskrižja, gdje Beckettovi junaci očekuju
Godota, u drugom činu prolista. Znači li to da milost oživljava drvo koje kao i Vladimir i
Estragon, Pozzo i Lucky, traje svoju suhoću i ispražnjelost? Suho stablo postaje stablo novog
života, milost je ponuđena, no Beckettovi junaci »promašuju sastanak«, zauzeti sobom i
slijepi od izricanja tragike vlastita pada, zauvijek mmri. Godot je došao, a ljudi i dalje čekaju
nekoga tko ne odgovara pojavnosti koju su u vlastitoj sljepoći izgradili.
Branimir Bošnjak
KAZALO
Samuel Beckett: U OČEKIVANJU GODOTA
Branimir Bošnjak: APSURD SVIJETA I ČEKANJE MILOSTI
55

Becket, Samuel - U Očekivanju Godota

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Becket, Samuel - U Očekivanju Godota

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Biblioteka M&H

Cesta izvan grada, stablo. Veče.

Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto.

Buntovnik i scenski novator, rušitelj dramskih konvencija i svojevrsni znak modernosti u

You might also like