Ostaje staza koja vodi u našem smeru....

ostaje smer ka kom će neko ipak stići....

Ostaje stizanje koje vodi u nemoguće....
ostaje nemoguće koje vodi u sve mogućnosti...

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.

Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andric

Ranko Slijepcevic - Molitva

Slopljene su ruke
i od tebe trazim spas
vidis li mi lice
i cujes li mi glas

Nocas ti se moli
ova dusa slomljena
dusa koja nika
nije bila voljena
ostavljena
i nikom potrebna

Nestala zauvijek
jedna ljubav sanjana
opija me nocas miris tamjana
i ova je svijeca
samo za nju gorjela
za nju sto me nikad
nikad nije voljela
sto patnju bol i nemire
je donijela

Boze
nocas ti se molim
kazi kako da prebolim
da je ne volim
sam sa sobom ja se borim
ne daj da izgorim
da je pozelim
i neka mir u meni pociva
da je dusa nikada ne doziva
daj mi snage da oprostim
da zaboravim
i da na nju ne pomislim
kad se probudim

Boze moj
sad mi snage daj

Ranko Slijepčević

DOJAVA ZNANCA

Moja će duša pri tvojoj biti

i kada stidno iznemogne juli,
nedozrela jesen kad počne liti,
riječi slutnje kad budemo čuli.
1/5
Osjećanja skrivena u hodu i bilu
daljina zvôn što svaku noć sniva
marame šum zamotan u svilu,
dojava znanca da si negdje i da si živa.

Sunovrat neona i tame sloboda

nisu zatočenstva u meni našli,
još sam neuhvatljiva voda,
brzaka huk, odjek jak, znaš li!

Sve poznato na onoj obali je stalo,

odlazi vrijeme bez reda i stajanja,
šta je sve moglo a nije dalo,
gubitak nosim lakše od kajanja.

Moja će duša pri tvojoj biti

i kada novembar nebo sliva,
radost ću od samog sebe skriti
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

Tražeći ono što oboma godi,

a i sam ne znam tačno šta je,
samo ću sjenu pratiti na vodi
misliti da sve je isto i da traje.

Od godine isti su dani

a ja se mijenjao brzo i često,
ništa u meni nije kao lani
sve je izgubilo red i svoje mjesto.

Ni muke veće nit gorčijeg jada

od ove zloslutne i jake kobi,
što s dušom ovom magli i vlada
sva se dala a ništa ne dobi.

Ili to lažem samoga sebe

dok rime i bez mene brode,
još ima smisla, još ima potrebe
držati glavu iznad vode.

Gubitak nosim lakše od kajanja

i grijehove svoje doplaćujem snom,
strahujem od svakoga javljanja
savjesti ove što bdi nada mnom.

Moja će duša pri tvojoj biti

pa neka bude kako i biva.
Osmijeh ću davnim vremenom skriti
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

Najljepšu riječ tamničim u peru

kroz ove dane bijede i praznina,
što mi budućnost gnječe i žderu
a sve je dalje od svakih daljina.

I ti si odbjegla u nepoznat kraj,

tamo gdje nema tuge i stradanja,
budi tu gdje si – novom životu se daj.
Gubitak nosim lakše od kajanja.

Tamo te niko poznati neće

i neće znati jesi li kriva,
moje će pjesme rasti jače i veće
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

Moja će duša pri tvojoj biti

2/5
kroz jadne dane i pokisle noći
strunom ću za te pjesmu sviti
nit me prolazi niti će me proći.

Ova studen na obrazu što blijedi,

ravnice zvon od krša zavičaj,
prebrzo starim, brada mi sijedi
ni dodira usne ni mirisa čaj.

Čudan sam, eto, samome sebi,

duše i tijela ovoga razdvajanja,
ni lijevo ni desno, ne znam gdje bi.
Gubitak nosim lakše od kajanja.

Koji bi dan radosnim zvali

ako ne onaj što tvoje ime nosi,
i mladost za koju nismo znali
što se svakom ruga i prkosi.

Silama teže i zakonu jadnom

što nije mogao da sniva
koliko će pjesmu činiti vrijednom
dojava znanca da si negdje i da si živa.

Gubitak nosim lakše od kajanja

prokletstvo moje tu sićušnu kaznu,
ne brojim dane tvoga nejavljanja,
godinu jednu uzdižem znanu i važnu.

U njoj bijaše svega moga,

i mene samog više je bilo
zapitkuješ li koga ima li Boga
ili se sve u tebi izbistrilo.

Ona jesen i studen naopaka

kako su vješto zavjeru tkali
namjerom da se prokaže svaka
misao moja što mi sada fali.

Da kažem šta u meni baulja i trune,

ćutanju da odmognem jednom,
dok se svi preci u meni bune
mjereći te dostojnom i vrijednom.

Jesi li za me i našega roda,

sad više nema nikavog smisla
ko kojim drumovima hoda
kakav ti je naum i kome si išla.

Nevažno je tu adresu znati

mogao bih tamo naći svašta,
molitva moja neka te prati
i neka prašta ko treba da prašta.

Znali smo štošta u bijesu reći,

za sve sam kriv, za sve si kriva,
lako je sada preko svega preći
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

Ni moje adrese nisu iste,

velike torbe nosim, riječi od trajanja,
nemam ni planove ni odredište
gubitak nosim lakše od kajanja.

Stihom starosti potirem breme

sve je više stopa i usporen je bat
kao kad usitniš vrijeme
3/5
oprezno trošiš sat po sat.

Ti ne smiješ umrijeti prije mene

jer onda neću imati koga
voljeti kroz riječi zamagljene,
postoji nešto veće i još sto razloga.
U meni stoji da opravdam tugu,
što nada mnom bdije, sa mnom noćiva
nepouzdana vijest što klizi niz prugu
dojava znanca da si negdje i da si živa.

Moja će duša pri tvojoj biti

ona je uvijek uz nju i bila
rijeka će se iz korita izliti
i zadnja kap se istočila.

U oku nema ni mrve bijesa,

ni zora nije onako siva
drugačije svijetli sa nebesa
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

Ti ne smiješ prije mene umrijeti,

tako bi me jedino izdala,
fale mi tvoje riječi i pokreti
i moje ime što jedina si znala.

Falim sam sebi, jak i svoj,

kuražan i uvijek protiv sviju
treperim u noći promrzloj
dok zadnji sati kroz nju biju.

A bol u meni vri tamna i jaka,

ocvala pjesma mrtva počiva,
zbori kroz ždrijelo mojih predaka
dojavom znanca da si negdje i da si živa.

I svjetlost svijeće slavske

da vidim pre smrti i rađanja
kad s lica skinem sve maske
gubitak nosim lakše od kajanja.

HERCEGOVINA

Moja je zemlja suncu data,

kamenom diše i nebom zbori,
tu su moje duše vrata
tamo mi pjesma užegla gori.

Sva naprsla zemlja žedna

vode ište i nikad joj dosta
umiljata, gorda ,surova i čedna
i nad njom duša mi prosta.

Uvijek joj nekako pred zoru banem

jabuku nosim u džepu kaputa,
snovi me vuku da tamo stanem
želja je jača od dalekog puta.

Nisam ja stranac, mirišemo isto,

vinovom lozom i zadahom bora
i ne bih nikada više pristo
pa neka se sto puta mora

4/5
Otići od nje daljinom što ćuti,
čeznuti za drumom da me vrati,
korijen i rodoslov u meni bukti
odakle sam, čiji sam, da razum pamti.

Ona je oduvijek bila moja

i stidno se u pjesmu svila
tu niče cvijet ispod osoja
Hercegovina zemlja – tegobna i mila.

Mater moja, očiju blaženstva,

i maćeha stroga što daje malo
sreće svake i bolnoga prokletstva
što je nad njom koračalo.

Lijepa je zemlja moja,

svjetlo do neba u njoj kliče,
nit bilo čija nit bilo koja
bol i sreća jedna drugoj liče.

Pelina miris i rijeke moje

što dušu ovu tješi i liječi
dane otužne kantari broje
dok mi u sluhu zvone riječi.

Nisam ja stranac, mirišemo isto

ja sam odvajkada ovdje i bio,
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
predak je moj ognjište svio.

Na stotine godina brojati mogu

ponosit na njih i pleme svoje
i kad se noćas pomolim Bogu
tu su u meni, vječno postoje.

Da pomenu ime zemlje naše,

Hercegovine ove čemerom slatke,
bistrim umom čovjek ukrašen
vođen kroz sreće i nevolje svake.

Lijepa je zemlja moja,

presavija niti nebeskoga svoda,
tu mi duša traži spokoja
da zavežem jedra umornoga broda.

Nisam ja stranac, mirišemo isto,

odbrojavaš udar moga bila
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
Hercegovino, zemljo, tegobna i mila.

5/5