Petar Bosnić Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus
Petar Bosnić Petrus

NOVA BIBLIJA ZAPADA
ili
Manifest novog poretka
Ili pak
TAJNA POVIJEST
Filozofski pogled na SVIJETA
čovjeka i njegov put
(Nepotpuni tekst)
Riječ dvije o autorstvu ove knjige.

Kao autor, odnosno suautor trebala je biti navedena i moja suprugaAlica, jer je knjiga
nastajala kroz naš zajednički rad. Ona mi je pomagala onako kao što je legendarna
Ksantipa pomagala Sokratu, ili, još puno više, Mesalina Klaudiju. I da nije bilo nje, ova
bi knjiga bila puno drugačija.
Na kraju, kad je tekst bio gotov i kad sam joj rekao da je na sebi svojstven način
sudjelovala u nastanku knjige, te bi i sama trebala biti potpisana kao koautor, ona je to
odbila. Ipak, ostaje činjenica da je ona znatno utjecala na konačni oblik ove knjige i njen
sadržaj. Ova knjiga, dakle, sadrži brojne njene utjecaje, te je moja dužnost da to jasno
kažem.
Mojim prijateljima: Damiru i Željki Fresl

Riječ unaprijed
Nije bilo vremena, razdoblja ili povijesne epohe u kojoj čovječanstvo nije težilo ka
potpunoj, cjelovitoj ili barem što cjelovitijoj spoznaji svijeta u kojem živi, spoznaji svog
podrijetla, cilja svog opstanka i djelovanja i sličnih stvari. Ta je težnja bila naročito
intezivna u vremenima velikih povijesnih previranja, promjena, nesigurnosti opstanka i
nedoumica.
Ovog puta, u našem vremenu tu su težnju podstakle nedoumice koje su proizišle iz
toga što senisu zbile neke značajne promjene koje su se očekivale već stoljećima. Njihov
izostanak doveo je u pitanje istinitost postojećeg, već stoljećima izgrađivanog
samorazumijevanja čovjeka, i razumijevanja povijesti, i mi se ponovo upinjemo ne bi li
otkrili što je moguće jasniju i cjelovitiju istinu o sebi i svom djelovanju.
Iako je ovu težnju ili stremljenje o kojem je riječ – s većim ili manjim intezitetom
– uvijek osjećalo cijelo čovječanstvo – cijela ljudska vrsta - odgovor na nju mogle su
davati isključivo individue. Ovo je moja, osobna reakcija na nju, odnosno moj odgovor na
ona pitanja na koja se čovjek nikako ne može oglušiti, niti ih zaobići.
Toliko, da položim računa o onim općim razlozima koji su doveli do nastanka ove
knjige.
A sada, da razračunamo sa njenim naslovom.
Prethodni prijedlozi naslova bili su: Nova
» Biblija Zapada», «Manifest novog
Poretka», «Peto Evanđelje» i neki drugi, kojih se više i ne sjećam. A, kao što vidite, na
kraju sam se ipak opredijelio za ovaj;Tajna povijest svijeta.
Zašto?
Vidjet ćete u tekstu koji slijedi.
No radi toga da bih sriječio nastajanje neosnovanih i pogrešnih predrasuda, odmah
napominjem da se ovdje ne radi o nekoj novoj, ponajmanje ezoteričkoj ili zavjereničkoj
http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 1/117
teoriji povijesti, nego naprosto o spoznaji da do sada nijedovoljnoadekvatnog

bilo
znanja, odnosno razumijevanja povijesti, pa se stoga ona prava,zbiljskapovijest zbivala
neprimjetno, u tajnosti od čovjeka, iako mu se zbivala «pred nosom» i sasvim otvoreno,
štaviše, vapeći za tim da bude primjećena i shvaćena.
Toliko u svrhu demistifikacije naslova ove knjige.
A sada riječ, dvije o njenom sadržaju.
Vjerujem da posredstvom ove knjige možete doći u posjed nekih od onih istina za
kojima je čovjek tragao sve otkad postoji. Otkrivanju tih istina, svoj život nisu posvećivali
samo proroci i veliki mislioci, neke znanosti i znanstvenici; umjetnici, a i razne «obične» i
karizmatične individue, nego također neki mitovi, religije, crkve, a na svoj način i razni
crkveni i ne-crkveni redovi; Templari, Rosencreuzeri...; tajna društva; Masoni, Teozofi,
Iluminati...
Istina povijesti o kojoj je ovdje riječ, njen smisao, te smisao čovjekovog života i
djelovanja, usprkos tisućgodišnjim strastvenim nastojanjima, ipak su, sve do današnjih
dana, ostali velikim tajnama. Ona istina o tim stvarima koja se ovdje otkriva, svojevrsno je
iznenađenje, jer je suprotna dosadašnjim uvjerenjima i očekivanjima.
Ove, netom izrečene riječi mogle bi uroditi uvjerenjem da je ta istina nešto
fantastično. Ona je međutim vrlo jednostavna. Ipak, kao istinu prepoznati će ju samo
rijetki, nadahnuti ili odabrani ljudi.
Još nešto iznimno važno.
Iako su, kako sam već rekao, moje misli u suprotnosti, odnosno antitezi spram
dosadašnjih, one ih ne negiraju, nego, štaviše, afirmiraju, i to, kako vjerujem, na najbolji
mogući način. Ova knjiga, zapravo, na jedan kreativan način otkriva i objašnjava,
dešifrira onu duboku, tajanstvenu poruku koju nam već tisućljećima pokušavaju saopćiti
velika svjetska učenja – poruku koja je presudno važna za sudbinu čovječanstva.
Toliko o sadržaju i duhovnom mjestu ove knjige među ostalima koje su išle za
istim ciljevima. A sada riječ dvije o nenoj praktičnoj važnosti.
Iako ovaj tekst govori uglavnom o povijesti i povijesnosti, čvrsto sam uvjeren da
budućnost,
takvom odnosno
tekstu sudbina cjelokupne
ili projektu kakav je civilizacije u velikoj
ovaj. Današnja, mjeri ovisi
prilično upravoali
razvijena, o nekom
sebi
nerazumljiva, nepoznata, nesamosvijesna civilizacija može u njemu prepoznati svoj pravi
lik i pronaći puteve koji će ju odvesti dalje, u pravu, istinsku budućnost – takvu kakvu
čovjek priželjkuje u svojim razumnim i osnovanim očekivanjima i kakva mu doista
pripada s obzirom na njegovu narav.
Sloboda, red, sigurnost i blagostanje koje je čovjek tek bio počeo stvarati, nekako
su - usprkos znatnom tehnološkom napretku, koji ih je trebao potpomoći - iščezli iz
ljudskog svijeta. Ovaj rad ima, pored ostalog i zadatak da pomogne onom nastojanju koje
bi da ih ponovo vrati tamo gdje im je mjesto i da budućnost čovječanstva utemelji na
pravdi, jer bez nje nisu mogući, ni budućnost, ni red i mir, ni sloboda, a niti išta drugo što
bi trebalo odlikovati smislen i dobar čovjekov opstanak.
U velikom dijelu teksta, na jedan racionalan, ne-eshatološki način, bavio sam se
općim ciljevima povijesnog i civilizacijskog razvoja i krajnjim, ultimativnim ciljevima
ljudske vrste. Njih je važno znati, ili barem naslućivati, jer ako ih ne poznamo, ne
možemo jasno i pouzdano razlučivati dobro od zla u čovjekovoj povijesnoj djelatnosti, a
niti funkcionalnu i svrsidhodnu djelatnost od one koja nije takva i koja ne vodi ka
ostvarenju ciljeva vrste.
***
Pri sāmom kraju knjige rekao sam nekoliko kritičkih riječi o ovom kulturnom,
političkom, vjerskom i općenito, duhovnom pluralizmu u kojem živimo i koji se hvali na
sva usta i na sve moguće načine. I ovdje, na početku, htio bih («ponovo») istaknuti da to
ne mora biti nekakvo dobro. Sličan pluralizam vladao je u stoljećima između Aristotelove
i Hadrijanove smrti i nije čovječanstvu donio takva dobra kakva su se od njega (nekritički)
očekivala. Izvrsno ga je opisao G. FlaubertIskušenjimau svetog Antuna. I ovaj,
današnji, bujni i pjenušavi duhovni, kulturni i politički pluralizam može se shvatiti kao
nekakva noćna mora čovječanstva ili pak lutanje, bauljanje i zastranjivanje u potrazi za
nekim pravim produktivnim putem.
Čovječanstvo se ne može rukovoditi sa tisuću različitih fundamentalnih ili općih
ideja u isti mah, jer to ne vodi nikamo. Ontogenične ideje, ideje koje doista vode ka
ostvarivanju ciljeva vrste, i kojima se valja rukovoditi, vrlo su rijetke, teško se shvaćaju i
prihvaćaju, i još teže postaju vodičima čovječanstva.
Ovim pojavama kao da vlada slijedeći paradoks: dok ljudi ne razumiju sasvim
dobro predmet o kojem pišu ili govore, o njemu nastaje bezbroj najnevjerojatnijih,
smionih, čak vrlo dopadljvih, blistavih, sterilnihali teorija, a kad ga konačno
shvate...samo jedna, i obično je vrlo jednostavna.
Još nešto.
Gore spomenuta kulturna, civilizacijska, ili duhovna zapjenušenost može se
tretirati i kao opasna povijesna pojava,kriza, jer ideje koje imaju stanovitu vrijednost i
težinu lako tonu kroz onu pjenu i padaju na udno, zaborav.
Stih jedne pjesnikinje kaže:
«Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina»
Iz toga bi se dalo deducirati i slijedeće:
Ona duhovna i kulturna zapjenušenost samo je privid onog istinskog što je
skriveno izaboravljeno u dubini.
Tamo, pri već spomenutom kraju knjige, gdje sam govorio o tome da postoji i da
je oduvijek
ljudske postojao
vrste), samo
naglasio i topravi
samjedan,da ćeput razvoja
nužno civilizacije,
propasti sve ono (put ostvarivanja
što suviše zastrani,ciljeva
zaostane,
ili se udalji od njega. To ne treba biti nimalo čudno, jer svaki se entitet razvija samo na
sebi svojstven način.Civilizacija(kao oruđe za ostvarivanje ciljeva vrste),
svrsishodan je
entitet koji se, poput ostalih, razvija na sebi svojstven način i koji se može razvijati
jedino tako kako mu određuje njegova narav i specifični zakoni njegovog razvoja.
Oni subjekti koji ne pridonose razvoju civilizacije ili ga ometaju, ti subjekti, dakle
obesmišljavaju i upropaštavaju napore ljudske vrste, a i svoj vlastiti opstanak.
Ali, možda se povijesni procesi ne mogu odvijati bez ovakvih ili sličnih kriza?
Hegel kaže da tamo gdje nema opreka, nema niti povijesti, niti povijesnog napretka.
To bi moglo biti točno. No, ako je to točno, onda bi trebalo biti točnim i jasnim i
to da se oni se ne mogu niti produktivno nastavljati razvijati, niti postizati svoje ciljeve
bez uspješnih,ontogeničnih rješenja tih kriza, u kojima su one Hegelove «opreke»,
neposredno sučeljene jedna drugoj.
Nova Biblija Zapada,ili, Manifest tzv. Novog poretka, odnosno ovaTajna
povijest svijeta jedan je od pokušaja da se pronađe i odredi upravo taj pravi, jedini i
jedinstveni, spasonosni put daljnjeg razvoja civilizacije. Na čitateljma je da prosude: je li
to doista onaj pravi,ontogeničniput ili tek još jedna od bezbroj jalovih ideja zapjenjene
današnjice?
Sažetak
Okosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav moguće
svjetske, tj. globalne države, novi Evropski ustav i ustavi sličnih federacija ili unija, a
zatim, i ustavi nacionalnih građanskih država.
Zakoni o kojima je ovdje riječ temeljniji su i važniji od sāmih ustava, jer nisu
isključivo pravne, nego i ontološko-metodološke tvorevine.Pomoću njih razrješava se
jedna pogubna antimomija -privatno-društveno– zbog koje je do sada proliveno
mnogo krvi - i uspostavlja jedan novi vid vlasništva, različit od postojećeg privatnog
vlasništa i od društvenog . Pored toga određuju se neka opća pravila za život i ponašanje
pripadnika ljudske vrste, pravila pomoću kojih je moguće ostvariti one krajnje i najvažnije
ciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak
za izradu produktivnih,ontogeničnihdruštvenih zakona.
Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona moguće je uvidjeti jedino na
osnovu istinskog razumijevanja čovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je on
ostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga će prvi dio teksta govoriti
baš o tim stvarima.
ontogenično biće -biće
U tom se dijelu iznosi shvaćanje da je čovjek, prije svega
koje je sposobno stvoriti bićevito oruđe ili
umjetno biće. Ono čovjeku treba poslužiti kao
nadpovijesnih
bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških i ciljeva
ljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bića. Civilizacija se shvaća kao njegov
materijalni oblik - opće materijalno sredstvo s kojim se ostvaruju
ozbiljeni, otjelotvoreni,
oni ultimativni ciljevi ljudske vrste.
Društvo i država su neophodna organizacijska, odnosnopolitička sredstva za
njihovo ostvarivanje.
Usprkos općoj nevjerici koju će izazvati ove riječi, moram odmah ovdje reći da je
birokracija, odnosno administracija - što ću kasnije doista dokazati - jedini politički i
društveni subjekt današnjeg društva koji nas može uspješno povesti ka ostvarenju tih
ciljeva, ali također i jedini subjekt koji se može uspješno i dugo, na štetu cijelog
čovječanstva, nastaviti
No, vratimo suprotstavljati
se umjetnom biću.njihovom ostvarivanju.
Tokom posljednjih desetak tisuća godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan
za drugim, neki važni elementi, tj. momenti umjetnog bića. To je dovodilo do promjena i
usavršavanja društava u kojima je čovjek živio, a i cjelokupne civilizacije. U nekoliko
bićevitogsredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspješno je
zadnjih stoljeća stvaranje tog
privedeno kraju.
Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome što je gore bilo rečeno
i da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog društva i takve civilizacije koji bi
mogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, čije bi
ostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadašnjoj čovjekovoj djelatnosti.
Ponovo naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego o
nastavku razvoja i sintezi ključnih spoznaja nekih klasičnih znanosti.
Ovaj je tekst vrlo sažet i to prvenstveno stoga što, iskreno govoreći, ne znam
napisati neku «debelu» knjigu. Tješim se mišlju da to možda proizlazi odatle što se, radi
što veće jasnoće i preglednosti, uvijek težim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka i
vrijedna, onda to i nije tako loše, jer današnji, a ni budući čitatelji, pored velikog broja već
napisanih, vrijednih i važnih knjiga, neće imati vremena za čitanje nekakvih nepotrebno,
ili nasilno opširnih tekstova. Također mi se čini da bi kratka i jasna knjižica mogla imati
veći i povoljniji utjecaj na praktičnu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona
dva koje će čitatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude ništa od toga, nadam se da
će ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji će utjecati na samoosvješćivanje
civilizacije kojoj pripadamo.
Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada.
Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadašnjih shvaćanja povijesti, a i mog vlastitog.
Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog društva. Poslije njih biti će prikazana
ona dva zakona i njihov mogući utjecaj na kretanja u ljudskom društvu i daljnji razvoj
civilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbioloških i
nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja
je shvaćena kaoontogeničkiproces – proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.
Filozofija povijesti
Vjerojatno vam je poznato da je pitanje o tome: što je povijest, jedno od pitanja s
kojim se već oko 1500 godina rve filozofsko mišljenje, i to uglavnom neuspješno.
Neuspješno, kažem, stoga što najznačajnija mišljenja u zadnjih 150 godina implicitno ili
eksplicitno pokazuju da više nemaju starih iluzija o razumijevanju povijesti, a niti nekih
novih spoznajao njoj. Nakon tisuću i petsto godina postojanjafilozofije povijesti
, ostale
su još samo nedoumice i zbunjenost.
Promišljanje povijesti utemeljeno je u dijalektici, koja je misaono-spoznajni
instrument za promatranje bića kao autopoietičnogentiteta – nečega što je utemeljeno na
moći samorazvoja i samoreprodukcije (samoodržanja). Dijalektika je instrument za
promatranje i prikazivanje razvojnog procesa i razvojnih etapa, stupnjeva razvoja – teze
antiteze i sinteze.
Nasuprot dijalektici, logika je misaono-spoznajni instrument za promatranje i
shvaćanje bića kao nečeg nepromjenjivog. Ona nas ovdje ne zanima.
A o dijalektici će kasnije, u posebnom poglavlju, biti nešto više riječi.
Iako prvi historiografi potječu iz Stare Grčke, (Herodot, Tukidid, Ksenofont,
Plutarh...), Grci nisu uočavali
njegovo promišljanje počelo jeono što kasno,
dosta mi zovemo
tek spoviješću. Uočavanje
A. Augustinom, oko povijesnog toka i
400. god. poslije
Krista. Augustin je bio prvi mislilac, koji je ukazao na to da se unutar ljudskog svijeta
zbiva nekakav razvojni proces kojemu će trebati puno vremena da dosegne svoj cilj.
Poviješću je označio vrijeme tog razvojnog procesa i sam proces. Smatrao je da je cilj
povijesti spas čovječanstva. Uvjet spasa je stvaranje oruđa spasa. To oruđe je tzv. Božja
država ovdje na zemlji - CIVITAS DEI. Ona je zapravo kršćanska civilizacija. Augustin je
smatrao da cjelokupni povijesni proces ima one tri dijalektičke etape, tj. tri razvojna
stupnja: tezu - etapu Oca, (Svijet poganskih civilizacija), antitezu - etapu Sina (koja
počinje s rođenjem Krista) i sitnezu - etapu Duha Svetoga, koja je trebala otpočeti tek
poslije Augustinove smrti.
Nakon Augustina, svaki je značajniji mislilac postavio pitanje: što je povijest, i
pokušao odgovoriti na nj. Eriugena, Scotus, Toma… No svi su oni, a kasnije i mnogi
drugi mislioci, pod Augustinovim utjecajem, shvaćali povijest “proces kao:
napredovanja ka spasu”. Od novijih mislilaca povijesti, značajniji je G. B. Vico. On je
nauku o povijesti istrgnuo iz krila teologije i postavio ju kao “civilnu znanost”. U povijesti
je razlikovao one tri dijalektičke etape: epohu bogova, epohu heroja i epohu ljudi. Samo
Providnost zna prave ciljeve ljudske djelatnosti i vodi povijesni proces ka njihovom
ostvarenju. Poslije njega, veliki doprinos filozofiji povijesti dao je francuski mislilac,
osnivač pozitivizma i sociološke znanosti, Auguste Comte. On je ustvrdio da je povijest
ustvari proces razvoja ljudskog duha i razlikovao je u njemu tri stupnja: religijski,
metafizički, i pozitivni. Svaki od tih stupnjeva ospoljavao se u realnom svijetu i tvorio
specifičnu civilizaciju i specifično društvo.
Filozofija povijesti postiže najviši doseg u Hegelovom mišljenju. On smatra da je
povijest vrijeme u kojem Svjetski duh,vraćajući se k samom sebi , napreduje u shvaćanju
samog sebe kaoslobode. Njegovo vođenje svjetske povijesti nije transparentno, nego se
zbiva posredstvom specifičnih lukavstava. On čini da ljudi vjeruju kako idu za nekim
svojim ciljevima, dok zapravo ostvaruju ono o čemu nisu ni sanjali. Povijest je, po
njegovu mišljenju počela na Istoku, a završila se na Zapadu. U ljudskom svijetu, taj se
napredak pokazivao prvenstveno kao širenje političke slobode. Poput prethodnih
mislilaca, i Hegel, u povijesnom razvoju razlikuje ona tri razvojna stupnja: tezu, antitezu i
sintezu.Teza je istočnjački tip despocije u kojemslobodan
je samo despot . Antiteza se
ozbiljuje kao antičko društvo u kojemslobodna
je cijela jedna klasa , a , sinteza razvoja
je germansko građansko društvo uspostavljeno najprije u formi Napoleonskog carstva, a
potom etabilirano kao ustavna, odnosno parlamentarna monarhija. Svi pripadnici tog
društva imaju političku slobodu i ravnopravni su pred zakonom. Hegel je, nadalje,
smatrao da povijest završava stvaranjem Pruske monarhije (na političkom planu), te s
njegovom djelatnošću i s njegovom filozofijom, (na planu opće kulture i civiliziranosti),
jer je u njoj i kroz nju Svjetski duh konačno spoznao da je OnSloboda.
sāma
Kasnije ću vam vrlo zorno pokazati da ne izvodim nikakvu sprdnju s Hegelom kad
kažem da su se te njegove smione tvrdnje, u velikoj mjeri pokazale istinitima.
Zbiljski kraj povijesti, koji se najintezivnije zbivao negdje od sredine 18. do
sredine, ili kraja 19. stoljeća izazvao je mnoge duhovne, i kulturne katastrofe u Zapadnoj
civilizaciji. Svaka obrazovanija duša tog vremena, iako nije razumjela, osjetila je, da se
zbiva očekivani kraj povijesti, ali ne i tisućama godina očekivani spas, oslobođenje, ili
barem rješenje nekih velikih problema koji su mučili čovjeka. Štoviše, umjesto rješenja,
počeli su se, jedan za drugim, pojavljivati neki novi, do tada nepoznati problemi. Odatle
ono golemo, esencijalno razočaranje sudbinom čovjeka, spleen i takozvanasvjetska bol –
Weltschmerz.
Neke od najranijih i najtipičnijihmisaonih reakcija na taj kraj, npr. Nietzseova i
Schoppenhauerova izražavale su uvjerenje da ono što se podrazumjevalo pod poviješću ne
postoji, niti se ikada zbivalo. Kasnije su neki filozofi i sociolozi pokušali izgraditi teorije
prilagođene novoj zbilji, a neki su revitalizirali istočnjačko, ili pak ranogrčko shvaćanje
vremena i na njemu izgradili nova, tzv. ciklička shvaćanja povijesti. No iz toga nije
proizašlo ništa što bi bilo vrijedno pažnje i spomena u ovom kratkom prikazu. Svojevrstan
kraj, nalik ludilu ili smrti, filozofija povijesti doživljava u Spenglerovom mišljenju, u
njegovoj knjiziPropast Zapada. On uočava ono povijesno, ali ne vidi nikakav smisao ni
svrhu u razvoju povijesnih, tj. kulturnih entiteta ili pojava, ratio
a nitiessendi povijesti
uopće.
Krāj same povijesti i sve ono što se zbivalo poslije njega još i danas smućuje i drži
u mraku čak i najsnažnije i najdublje duhove. Naš suvremenik, F. Fukoyama, koji je
pokušajima razumijevanja povijesti posvetio takoreći cijeli život, u svojoj"Kraj knjizi
povijesti…" pokazuje da nije otišao dalje od čuđenja i zbunjenosti njome. Završio je
tamo gdje Augustin još nije bio ni počeo.
Uz promišljanje povijesti, najtješnje je bilo vezano i promišljanje napretka.
Što je napredak? Ili, što je to što se razvija kroz povijest?
Mišljenja su se uglavnom slagala oko toga da ono što se razvija jest duh, ili pak,
čovjek, i da je napredak ostvarivanje, tj. ozbiljavanje sve boljih, viših ili savršenijih oblika
njegovog postojanja. Već smo vidjeli neke od tih mišljenja., a kao najilustrativnije
navodim još i mišljenje velikog njemačkog mislioca I. Kanta. On je tvrdio da se kroz
povijest razvija sāmo čovječanstvo. U prvoj etapi svog razvoja, ono se civilizira, u drugoj
kultivira, a u trećoj postaje moralno. To lijepo zvuči, ali mi se svakim danom sve više i
čvršće uvjeravamo da ne odgovara istini. Današnje čovječanstvo nije ništa kulturnije, a
kamoli moralnije od, npr. Antičkog.
***
Iz onoga što sam izložio, moglo bi vam se učiniti da je pitanje o povijesti čisto
školsko-filozofsko pitanje, i da izvan uskih akademsko-filozofskih krugova nema nikakve
važnosti.
Ali, varate se.
Znanje, ili nekakvo uvjerenje o povijesti, ili pak uvjerenje o tome da je uopće
nema, ne samo da određuje što ćemo svaki dan raditi, nego i to kako ćemo biti raspoloženi
- da li ćemo biti depresivni i suicidni ili pak obrnuto - vedri i poletni. Utjecaj tog pitanja
još je puno dublji i širi nego što sam ovdje nagovijestio, ali sada ne mogu o tome.
Reći ću još samo to da je pitanje o povijesti jedno od onih pitanja na koje se ljudski
um nikako ne može oglušiti, te da, htio on to ili ne, nekako ipak mora odgovarati na njega.
A od toga kakav mu je odgovor, u velikoj mjeri ovisi i to kakav će mu biti život i sudbina.
U umjetnosti i svakodnevnom životu problem povijesti postavlja se na popularniji
način, najčešće u obliku pitanja::Tko « smo?»… «Odakle dolazimo?»… «Kamo
idemo?»...itd.
***
Na osnovu kritički promišljene, pretpostavke: da uopće postoji, tj. da se doista

zbiva nešto takvo kao što je povijesni proces ili povijest, ponovo postavljamo pitanje:
Što je ona?se da su proteklih deset tisuća godina historiografskog iskustva povijesti
I nadamo
i tisuću i pol godina postojanja filozofije povijesti barem minimalni uvjeti odnosno
najneophodnija predznanja za postavljanje tog pitanja i neki ozbiljniji odgovor na nj.
Radi kratkoće, ovdje ću najdirektnije navesti moj odgovor na to pitanje.
Povijest je ontogenički proces - proces stvaranja i razvijanjaumjetnog bića.
Započeo je prije oko deset tisuća godina a završio, kako sam već naveo, tokom
osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Realni prostor razvijanja tog, umjetnog bića je
ljudski svijet - civilizacija - koja je ustvari materijalni ili tjelesni oblik njegovog
postojanja. Povijest vidimo kao razvoj civilizacije, a sām razvoj civilizacije je pojavni
oblik razvoja umjetnog bića. Povijest, dakle, nije ništa drugo do fenomenologija umjetnog
bića. Fenomenologija, u hegelijanskom, a ne huserlovskom smislu tog termina.
Pod bićem ovdje podrazumjevamo nešto autopoietično - nešto što ima moć
samorazvoja i samoodržanja. Stvar je nešto što nema tih moći. Ona heteropoietična
je ili
alopoietična. Umjetno biće jesvrsishodno biće. Ono postoji radi čovjeka, dok je
prirodno bićesamosvršno, jer postoji radi samog sebe.
To umjetno biće o kojem je ovdje riječjest kapital, odnosno bitno točnije:
kapital je umjetno biće.
Evo kako sam ga prikazao u knjizi Suma ekonomije:
«Kapital, prije svega, nije prirodno biće, nego umjetno. Nije samosvršan kao
prirodna bića, nego svrsishodan. Razlika je u slijedećem: Prirodna bića (živa i neživa) su
samosvršna, što znači da svrhu svog postojanja imaju u samom svom postojanju – sama
su sebi svrha. Svrha postojanja kapitala nije u njemu sāmom, nego u nečemu izvan njega
– u čovjeku. On je biće koje je primjereno ili podobno za ozbiljenje nečega izvan njega
sāmoga. Kapital nije živo biće, no pošto je on Nešto tek u cjelini s čovjekom, on nije niti
neživo biće. Sam po sebi nije uman, iako je, pored ostalog i reproducirani čovjekov
svrsishodni um. No on nije niti bez-uman, dijelom zbog toga što je reproducirani čovjekov
svrsishodni um, a dijelom i zbog toga što je živi, izvorni čovjekov um njegov neodvojiv
moment. Kapital nije stvar (RES, HREMA ili PRAGMA), jer za razliku od stvari ima moć
samorazvoja. Stvar je, naime, Nešto što nema tu moć. Međutim, on ne bi mogao postojati
ako se ne bi pojavljivao i kao stvar. Kapital se može shvatiti i kao bogatstvo, ali to je
najmanje važna njegova karakteristika, jer je on više od svega i prije svega biće (ENS ili
TO ON)- bićevito oruđe koje je stvoreno radi toga da ljudsku vrstu oslobodi robovanja
radu. I na kraju, kapital nije samoodnos
« » kako kažu marksisti, jer on postoji realno i
zbiljski. Ne postoji, dakle, samo kao relacija (čovjekov odnos spram stvari i drugog
čovjeka), nego također kaosupstancija.»
Toliko za sada u prilog razumijevanju kapitala. Naknadno ću još ukratko prikazati
proces i stupnjeve njegovog razvoja.
U slijedećim odjeljcima, govorit ću uglavnom o pojavnom obliku povijesnog
procesa, tj. orazvoju civilizacije, a neposredno, o razvoju samog kapitala još samo na
jednom mjestu.
Dakle:
Razvoj civilizacije
Antropolozi obično smatraju da na Zemlji postoji nekoliko autohtonih civilizacija,
ili tzv. "civilizacijskih krugova”. Ja sam, međutim, u prethodnim knjigama, dobrim
argumentima, kako vjerujem, potvrdio Hegelovu tvrdnju da se na Zemlji zbivao samo
jedan povijesni proces (koji je počeo na Istoku, a završio na Zapadu) pa, prema tome,
postoji i samo
civilizacija jedna
ljudske civilizacija,
vrste. a to je cjelokupna
Ona je, međutim, ljudska
prošla kroz ili svjetska
tri etape, odnosnocivilizacija
tri razvojna-
stupnja. Ostaci prethodnih stupnjeva razvoja postoje i žive još i danas, a toliko se
međusobno razlikuju, da, na prvi pogled, doista izgledaju kao nekakve autohtone
civilizacije.
Stupnjeve razvoja civilizacije odredila je opća zakonomjernst razvoja - dijalektika.
Ja ih razlikujem po načinu na koji je ljudska vrsta održavala svoj život. To su:
1.Teza, Neolit,
2. Antiteza, Antika, i
3. Sinteza, Zapad, a sada počinje ulaziti u
4. četvrti stupanj, Epitezu, kojeg, u nedostatku nekog boljeg termina najčešće
nazivamAntropotehnološkom civilizacijom , ili antropotehnološkim univerzumom.
(Nekome se može učiniti da bi dobar naziv za ovu civiliaciju «globalna
bio »,ali
on bi bio donekle pogrešan, jer mislim da bi se ta naša civilizacija trebala prostirati, i da
će se stvarno prostirati i na jedan, manji dio galaksije u kojoj se nalazimo i da će njene
antropomorfne odlike biti izvanjska razlika spram mogućih civilizacija nekih drugih
ontogeničnih vrsta.)
1.Teza
U Neolitskojcivilizaciji, sām čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada"
prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu te
riječi.
2. Antiteza
Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od
svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a gospodari
umni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.
3. Sinteza
U Zapadnoj civilizaciji, koja jesinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja,
čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranje umjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši
proizvode njegovog rada.
Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvaren ciljjepovijesti, a sāma
povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja
svijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjem
umjetnog bića, stvoreno je tek neophodno «sredstvo spasa», kako bi rekli stari, ili pak;
kako bi rekao Hegel, tek «orudje samooslobodjenja Svjetskog duha». Ja ga sām nazivam
sredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskih ciljeva
vrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvom
koje jebićevito, autopoietično.
4.Epiteza
U ovoj, četvrtoj,postpovijesnojetapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako sam
već rekao, najčešće nazivam Antropotehnološkom, civilizacijom ili
antropotehnološkim univrezumom,umjesto revolutivnog razvijanja, tj.stvaranja
umjetnog bića, prevladavati će njegovo korištenje ili upotreba kao neophodnog,
bićevitog oruđa za ostvarivanje onih ključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti do
njegovog daljnjeg, epitetičkogevolutivnog
ili razvoja.
***
Pod antropotehnološkim univrezumom ili civilizacijompodrazumijevam
područja na kojima se umjetno biće dodiruje s prirodnim, prirodom, i, istovremeno se
odvaja, odjeljuje
svrsishodna od njega.čovjekovim
– odredjena Dodirno-rastavna područja
potrebama, umjetnog
ciljevima i prirodnog
i njegovim bića su
estetskim
nazorima. Ta područja nosečovjekov pečat. To je razlog zbog kojeg govorimo o
antropo-tehnološkoj civilizaciji, antropo
ili -tehnološkom univerzumu.
Ako ljudska vrsta uspješno iziđe u svemir i održi se u njemu, stvorit će u
galaktičkim prostranstvima, a možda i u unutrašnjosti samih zvijezda gore spomenuta
dodirna područja s prirodnim bićem na kojima će obitavati i ostvarivati svoje ultimativne
ciljeve.
U brošurici koja govori o gravifugalnoj letjelici i knjizi New physics,
Bloomington, USA. 2001. iskazao sam to slijedećim riječima:
«Mišljenja sam da čovjek mora ovladati antigravitacijom tj. gravifugalnom
(
silom) ili nečim sličnim, jer ljudska se vrsta – ako ne radi svoje misije, a ono radi golog
opstanka - mora rasprostraniti i odomaćiti u kozmičkim prostranstvima. Ostanemo li
isključivo na ovom planetu, mogli bi smo se degenerirati i izumrijeti. Galaktički prostori,
koji nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoće i smrti, zapravo obećani
su
Rajski vrtovi,ali samo za one inteligentne vrste koje su se trudile toliko razviti da ih
mognu koristiti kao takve, te su stoga i zaslužile da u njima uživaju svoju vječnost.»
Eto.
No, ovdje treba ponovo odgovoriti na pitanje:
Što je zapravo civilizacija?
Ali i na pitanje:
Što ona nije?
***
Sa stajališta ove, a i drugih mojih rasprava, to je, najopćenitije rečeno, onaj, gore
spomenutisvrsishodni kontaktumjetnog i prirodnog bića – kontakt koji nekoj kreativnoj
vrsti omogućuje specifičan način opstanka, preživljavanja i ostvarivanje onih
transhistorijskih ciljeva.
Danas se kontakt umjetnog i prirodnog bića zapaža samo na selu. To je podstaklo
L. Mumforda, M. Mcluana i njihove sljedbenike da upravo nastajuću i buduću
antropotehnološku civilizaciju nazovu «globalnim selom». To, nažalost nije ništa drugo do
ruralizacija mišljenja ili shvaćanja civilizacije. Prava, potpuno razvijena civilizacija bit će
kozmički grad – kozmopolis a– ne neko globalno ili kozmičko selo. Razvoj civilizacije
ne pretvara grad u selo, nego, baš obrnuto, selo u grad.
Za ruralizaciju mišljenja civilizacije odgovorno je stanovito nerazumijevanje
civilizacije, a i površnost u promatranju i razlikovanju grada i sela. Dobar obol toj
ruralizaciji dao je čak i M. Weber, tj. točnije baš, njegova vrlo površna rasprava o
nastajanju gradova, koja je trebala otkriti bit grada, a mogla je to učiniti jedino
ukazivanjem na bitne razlike između grada i sela – što ona nije učinila.
Grad je otjelotvoreni, tjelesni oblik umjetnog bića, jedan od neposrednih ciljeva
njegovog razvoja, dok je selo naprosto pogon za transformaciju nekih elemenata
prirodnog bića u umjetno. Na selu se umjetno biće penetrira u prirodno, a prirodno
također produžuje na «teritorij» umjetnog.
Na prvi pogled, naime, čini se, doista, da samo na selu dolazi do kontakta
umjetnog bića sa prirodnim. Međutim, pažljivije promatranje pokazat će da tamo
susrećemo samo one najgrublje i najočiglednije, površinske, osjetilne kontakte – one o
kojima ovisi puko biološko preživljavanje vrste. U gradu pak, u njegovim fabrikama,
laboratorijima, istraživačkim institutima i sveučilištima i kabinetima mislilaca dolazi do
onih dubljih,
otuđenog, korjenitijih
«usnulog» oblikakontakata.
– prirodom.TuTesesu,umjetno biće upoznaje
pak, spoznaje sa duhomiz svog
neki od elemenata kojih
nastaju viši, potpuniji oblici razvoja umjetnog bića.
Najviše stupnjeve njegovog razvoja i njihove oblike teško je ili nemoguće čak i
predočavati. A da se sada susretnemo s njima, vjerojatno ih uopće ne bi smo prepoznali
kao nešto što ima sasvim određeni smisao i svrhu. Njihov odnos prema materijalnom
aspektu svog postojanja sigurno je puno drugačiji nego danas, također nezamisliv. Stoga
mi o tim oblicima postojanja možemo govoriti samo u okviru najviših filozofskih
kategorija ili rodova - generalno – onako kako se to nadaje iz zakonomjernosti razvoja.
Uostalom, to je posao umjetnosti - SF-a - da predočava one buduće, razvijenije, poželjne i
nepoželjne oblike postojanja umjetnog bića.
Potpuno razvijeno umjetno biće, odnosno onaj, gore spomenuti kozmopolis -čiji
je antropo-tehnološki moment samo jedan mali beznačajni dio - zapravo je analogon
Aristotelovom «Prvom nepokrenutom pokretaču» ili Hegelovoj Apsolutnoj ideji, koji su
vječni i izvorni, sebi znani oblici postojanja uopće i koji kontaktiraju svoj «drugobitak» -
prirodu, ili materiju (HYLE) – i u njoj otkrivaju onaj «usnuli», otuđeni oblik sebe samoga.
(O tom potpuno razvijenom umjetnom biću bit će kasnije više govora.) Na planetima kao
što je Zemlja, i to pomoću kreativnih,ontogeničnihvrsta, među koje spada i ljudska, ono,
recimo, za sada, pra-umjetno»
« biće budi prirodu i,kroz povijesni razvoj,ponovo ju
povezuje(re-ligit) sa sobom i dovodi do svijesti o tome da je ona sāma samo «usnuli»,
10
«otuđeni» oblik,antiteza onog «pra-umjetnog», odnosno nečeg apsolutnog i savršenog.
***
Još nešto što je od velike važnosti, iako se na prvi pogled neće učiniti takvim.
čudo.
Civilizacija nije ništa drugo do ozbiljeno
čudo kao suspendiranje
Čitatelj vjerojatno zna da, teolozi i svećenici, shvaćaju
prirodnih zakona na nekom mjestu i djelovanje nasuprot i usprkos njima. Nakon njih, I.
Kant je govorio da se čovjek razlikuje od životinje po tome što je sposoban prekinuti
«lanac kauzaliteta prirode», i na njegovom mjestu postaviti «lanac kauzaliteta s
pomoću slobode»- djelovati u skladu s načelom slobode.
Našim riječnikom pak, kad govorimo o genijalnosti, odnosno kreativnom činu,
govorimo upravo o tom istom o ćemu su govorili teolozi i Kant, jer kreativni čin je
djelovanje koje suspendira prirodne zakone i uspostavlja djelovanje utemeljeno u slobodi,
odnosno svjesnoj svrsishodnosti - djelovanje kojemu je krajnja svrha ozbiljenje potpuno
razvijenog umjetnog bića. Umjetno biće, dakle, nije ništa drugo do produkt najistinskije
čudotvornosti, a civilizacija je samo njegov potpuni, tjelesni oblik. Tamo gdje god postoji,
ono (umjetno biće), trajno suspendira prirodne zakone i djeluje po načelima
svrsishodnosti.
Mi živimo usredčuda.
čudo, ali
Teolozi su, dakle, i ne shvaćajući svoje riječi, sasvim točno definirali
nisu primjetili da se ono zbiva i postoji svuda oko njih, nego su ga predočavali kao neku
nevjerojatnu cirkusku majstoriju koju je sposoban izvesti jedino Bog ili neki njegov
odabranik. Kant je pak izvrsno razvio tu misao, koju su začeli teolozi, ali je mislio da
suspendiranjem kauzaliteta prirode i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog u slobodi
nastaje samo moral. Čini se da je Rousseau, Društvenom
u ugovoru, na mjestima na
kojima govori o slobodi, bio najbliže jednom potpunijem i adekvatnijem shvaćanju naravi
čuda, tj. onog čina kroz kojeg nastaje umjetno biće, odnosno civilizacija, ali se on o tome
izrazio suviše
najdublji općenito,
i najvredniji i maglovito,
podtekst tako
njegove da tek interpretacija njegovog teksta otkriva onaj
misli.
Ovdje bi možda još trebalo reći što je priroda.
Čini se da ju također možemo shvatiti kao produkt specifične čudotvornosti –
sposobnosti ili moći potpuno razvijenog umjetnog bića da se suzdrži, apstinira od
djelovanja ili opstanka po načelu slobode, odnosno svrsishodnosti, ili pak potpuno
svjesnog opstanka, te, na mjesto njega, odnosno, na mjesto sāmoga sebe, uspostavi
opstanak utemeljen u potpunoj nesvjesnosti, u kauzaliteu slijepe nužnosti.
Ali to može zapaziti i shvatiti samo duhovno zreo, misaon promatrač, koji se
oslobodio naivnog shvaćanja: da je priroda ono izvorno, početno. - shvaćanja koje je
proizišlo iz mode i iz postojećeg, jako malog, uskog i površnog iskustva kakvog za sada
posjeduje ljudska vrsta. Priroda je (a to nije mislio samo Hegel), doista samo privid, sebe-
nesvjesni, krajnje pojednostavljeni oblik onog apsolutnog, savršenog i vječnog – onog što
je svjesno sebe i što se zasniva apsolutnom
na umijeću(TEHNE ili ARS) bivanja, i na
apsolutnoj, bezuvjetnoj (SLOBODNOJ – samom sobom uvjetovanoj) volji da se bude,
biva.
Ovdje se mogu pozvati i na Bibliju, Ivanovo Evanđelje, koje kaže:
«U početku bijaše Riječ»Logos
( ).
Tu «Riječ» možemo shvatiti i kao sebe-pojmljeni, sebe-iskazani i sebe-iskazujući
bitak, dakle, ono apsolutno i savršeno, ono štoalfajei omega, vječno podne i vječna zora
11
sveukupnog bivanja. Ono «u početku» i «bijaše» (aorist) stavljeno je tamo samo radi
slikovitosti i radi toga da se izbjegne prekomjerno filozofiranje. Bitak – ono što jest, ili
Onaj Koji Jest - nema vremenskog početka niti nekakvog uistinu prošlog vremena. To su
pisci Biblije - prvi veliki dijalektičari – sasvim točno naslućivali. O tome svjedoči cijeli
Novi Zavjet, a kasnije i teologija. Savršenstvo - ono izvorno - nije na «početku», nego na
«kraju» vremena. Izvori rijeka dobijaju svoju vodu iz oceana u kojeg sve rijeke uviru.
Nešto više o tome, čitatelj može pročitati u novom, popravljenom rukopisu moje
knjige «Uvod u politologiju» . Mi sada moramo, ali sasvim ukratko, napomenuti
nekoliko riječi o dijalektici čije je razumijevanje od presudne važnosti za razumijevanje
svih ostalih stvari koje su iznesene i koje će se još iznijeti u ovom tesktu.
Dakle.
***
Napomena o dijalektici
Pod dijalektikom podrazumijevam zakonomjernost samorazvoja bića . (Logika je
svijest ili znanje o zakonomjernosti njegove samoreprodukcije - prostog opstanka u
nepromjenjivosti) Dijalektika se pojavljuje kao svjesna i nesvjesna. Nesvjesna dijalektika
je prirodni razvoj bića, razvoj «po sebi», a svjesna je misaono-spoznajni istrument,
organon kojim biće reflektira, prati i spoznaje vlastiti razvoj i nastoji ga produžiti i
dovršiti.
Čitalac vjerojatno primjećuje da se dijalektika kojom se ovdje služim ponešto
triadičke, dijalektike, koja je bila postavljena s Novim zavjetom,
razlikuje od uobičajene,
a svoj potpuni, pojmovni oblik postigla u Hegelovoj filozofiji. Tu, triadičku dijalektiku
smatram nerazvijenom, krnjom dijalektikom. Pomoću nje razvoj se ne može shvatiti točno
onako kako se doista zbiva.
Ova, pak, kojom se ja služim,tetradička, poredteze, antiteze i sintezesadrži još i
epitezu. Epiteza je, po mom mišljenju nužni, četvrti stupanj u razvoju svakog bića, pa
mora biti i moment misaono-spoznajnog aparata pomoću kojeg pratimo i shvaćamo
njegovTeza,
razvoj.
antiteza isinteza su etaperevolutivnog razvoja bića . U sintezi razvoja
nastaje moć samoreprodukcije, odnosno moć samoodržanja bića. Ona je svrha i
istinski rezultat cjelokupnog razvoja. Biće koje se ne može održati u postojanju nije
istinsko biće i mora propasti. Epiteza je etapa djelovanja te moći samoodržavanja
- etapa
bića. Biće se održava tako što iznalazi sve svrsishodnije metode samoodržavanja -
evoluira. Kad samametoda samoodržavanja postane vrednija od osnove koju bi trebala
održavati, onda ta metoda postaje novom osnovom, tj. novom tezom i započinje novi, viši
ciklus razvoja.
Aristotel, načelno gledajući, nije dijalektičar. No kad govori o razvoju, onda,
sasvim ispravno kaže slijedeće:
«Ono, naime, što je neka stvar po završenom razvoju, to nazivamo njenom
prirodom, na primjer čovjek, konj, kuća. Uz to, svrha zbog koje je nešto nastalo
(potcrtao B:P:)
predstavlja najviši cilj. A samodovoljnost je i cilj i najveće dobro».
Pod »samodovoljnošću» ovdje, u Politici 1252 b 8, ali također i u Metafizici i
Fizici, Aristotel podrazumijeva ono isto što i mi pod «moći samoreprodukcije» ili «moći
samoodržanja». Ona nastajesinteziu a manifestira se ili zbiva, djeluje tokomepiteze.
Epiteza je etapa djelovanja te moći.
Kod triadičke ili tročlane, «Hegelove dijalektike» nema te «samodovoljnosti» ili
«moći samoodržanja». Sinteza je ujedno i teza novog višeg ciklusa razvoja i ukida se,
12
revoluira ili revolucionira isto kao i prethodni stupnjevi - teza i antiteza.

Evo jednog dobrog, pouzdanog, ali nesretnog povijesnog, odnosno praktičkog
dokaza o necjelovitosti i neadekvatnosti Hegelove dijalektike:
Rukovodeći se, naime, sasvim nekritički, Hegelovim shvaćanjem razvoja, tj.
njegovom dijalektikom, Marx je mislio da građansko društvo (za koje jenaslućivao
točno
da je sinteza razvoja ljudskog društva), treba odmah ukinuti, te da njegovo ukidanje,
odnosno revolucioniranje treba poslužiti kao sredstvo za uspostavljanje komunizma, s
kojim počinje novi viši ciklus društvenog i civilizacijskog razvoja. Njegovi su sljedbenici
poslušno i požrtvovno slijedili ovaj naputak.
No, to je bila greška, velika i krvava greška.
Prema potpuno razvijenoj, tetradičkoj dijalektici, a i prema stvarnom
razvoju kojeg ona opisuje, nakon sinteze više nije moguća revolucija. Sinteza razvoja
društva, građansko društvo - ukoliko je uistinu zbiljska i uspješna sinteza, rezultat - mora
se moći oduprijeti ukidanjuodržati
i se u postojanju. A održava se tako da, kako je već
rečeno, iznalazisve svrsishodnije metodesamoodržavanja. To je epitetičkaevolutivna
ili
etapa postojanja društva – etapa u kojem se manifestira njegovasamodovoljnost»
« .
Čitatelju je vjerojatno poznato da kontinentalno evropsko mišljenje razvoja,
ukorijenjeno u dijalektici, priznaje samorevolutivni vid razvoja, dok mišljenje koje se
korijeni u Anglo-Saksonskom dijelu evropske i svjetske kulture priznaje evolutivni
samo
oblik razvoja.Natura non facit saltum – priroda ne čini skokove- kažu oni. Isto
pravilo, po njima, važi i za ne-naturu, tj. za kulturu i civilizaciju.
Prema tetradičkoj dijalektici, potpuni razvoj bića određen je zakonomjernom
izmjenom revolucija i evolucije.
Iz gornjeg teksta već je jasno da civilizaciju, društvo i srodne im pojave smatramo
specifičnim bićima. S obzirom na to, za njih važe ovdje opisani zakoni dijalektike isto kao
i za sva druga bića.
Jedna druga, opća stvar koja je važna za istinsko razumijevanje razvoja i
dijalektike koja ga prikazuje jest razvoj bića uopće. Ono se tokom teze antiteze i sinteze
razvija kaoodređena
cjelovitost, zrelost. To,i međutim
konačna individua, a vrhunac
nije kraj razvoja. Zrelarazvoja doživljava
individua, ukoliko kao svojuzrela
je doista
i pravilno razvijena, osposobljena je samoreprodukciju
za (samoodržanje).U epitezi,
međutim, i to upravo činom samoreprodukcije individuenastajevrsta koja je potpuni
i beskonačni oblik postojanja bića.Ali, činom samoreprodukcije kroz kojeg nastaje
vrsta, nastajetakođer i nova individua.
Evo kratke, dijagramske deskripcijeprirodnog razvoja čovjeka:
1. teza - rođenje
revolucija
2. antiteza – razvitak
revolucija
3. sinteza – zrelost
evolutivna samoreprodukcija
4. epiteza – vrsta + nova individua
Vrstu, stoga što je beskonačna , smatramo višim oblikom postojanja bića nego
individuu, i zato joj u ovim radovima pridajemo i srazmjerno veću važnost. Individue i
narode, tamo gdje je to umjesno i potrebno, tretiramo samo kao sredstva za održanje
života, tj. za opstanak vrste i ostvarivanje njenih ciljeva.
13
povijesnograzvoja
Evo i kratke skice
1. teza – ljudska (ontogenična) vrsta

revolucija
2. antiteza – kreativna (ontogenična) djelatnost, povijest
revolucija
3. sinteza – umjetno biće
evolutivna samoreprodukcija
4. epiteza – evolutivno samoodržavanje umjetnog bića - utemeljeno na nužnosti
sve rafiniranijeg zadovoljavanja ljudskih potreba i efikasnijeg ostvarivanja
ciljeva vrste.
Ono prvo bio je individualni, prirodni razvoj, utemeljennesvjesnoj
na dijalektici,
svjesnom i uspješnom usklađivanju
a ovo drugo, povijesni, utemeljen na više ili manje
čovjekove djelatnosti sa zakonima dijalektike, odnosno općim zakonima samog razvitka.
Prvi, prirodni ciklus razvoja je svrhovit, samosvršan, a drugi svrsishodan.
Jedan mali korak unatrag.
Tvrdnja da je čovjek ontogeničko bićenije u suprotnosti s glasovitom
Aristotelovom izrekom da je čovjek ζωόν
: λογον έχων- zoon logon ehon– životinja
koja ima razum –animal rationale - jer se onaj “razum” može shvatiti i kao
umijeće ili
intelektualni instrument stvaranja umjetnog bića. To je upravo ono što čovjekov “razum”
razlikuje od “razuma” ostalih životinja. Nije u suprotnosti niti sa glasovitom modernom
izrekom B. Francklina - da je čovjek: a tool
“ making animal” –životinja koja pravi
alat, oruđe- jer se ono“a tool”- alat - može i treba shvatiti kao umjetno biće. Ono,
naime, kako smo već rekli, i nije ništa drugobićevito
do oruđeza ostvarivanje ciljeva
ljudske vrste.
Toliko, ukratko o shvaćanju čovjeka kao ontogeničkog bića i odnosu tog
shvaćanja prema ostalima koja važe kao duboka i istinita. Ono ih, dakle, ne negira, nego,
štaviše, afirmira, a njihov pravi smisao i dubinu dovodi do još veće jasnoće i
očiglednosti.
Jedan prigovor tetradičkoj dijalektici
Najčešći prigovor ideji četveročlane, tetradičke dijalektike bio je slijedeći:
Ako postoji četveročlana dijalektika, onda bi mogla postojati i peteročlana, šesteročlana
itd.
No takve dijalektike ne mogu postojati naprosto zato jer u razvoju bića možemo
razlikovati najviše i najmanje četiri bitno različita stupnja razvoja, koji se stalno
ponavljaju u svakom razvojnom ciklusu. Da nema nekakvog petog ili šestog stupnja, i da
ga ne treba ni biti, može se vidjeti i iz slijedećih redaka koji prikazuju daljnji razvoj
umjetnog bića, koji je nastavak i završetak razvoja bića uopće – bića kao bića.
Umjetno biće, reproducirajući se, ne stvara vrstu, niti kakav rod, nego ostaje
«individua», jedno, koje se usavršava putem evolutivne samoregeneracije. tj.
posredstvom stvaranja sve savršenijih generacija elemenata od kojih se sastoji (što je
svojevrsno samopomlađivanje), Usavršavanje ide sve dotle dok umjetno biće ne postane
Etapa epiteze je, dakle,
bitno savršenije, trajnije, i rezistentnije od prirodnih vrsta.
evolutivni proces koji beskonačno mnoštvo bića, koje je apsolutna apstrakcija, pretvara
natrag u nešto apsolutno konkretno i nužno ono Jedno, koje je svrsishodni poredak svega
što uopće može postojati. (Termini «apstraktno» i «konkretno» uzeti su ovdje u onom
značenju koje im je dao Hegel.).Umjetno biće se razvija do tog stupnja radi toga da bi
14
moglo trajno i neprekidno očuvati živi kreativni duh koji ga je stvorio. To je antiteza u
procesu njegovog vlastitog razvoja. Na tom stupnju razvitka ono postaje sredstvom
čovjekovog povratka i života u galaktičkim prostranstvima - prapostojbini koja mu je bila
predodređena.
Pretpostavljene druge kreativne (ontogenične) vrste u univerzumu također stvaraju
«svoja umjetna bića». No kako sva ona nastaju na osnovu iste svrhe i istih zakona na
osnovu kojih je uspostavljeno i «čovjekovo umjetno biće», ne razlikuju se bitno jedno od
drugoga i pri kontaktu se spajaju u jednu beskonačnu individuu, Jedno, koje prožima
cijeli univerzum. Ono treba da bude vječno, i da u sebi, u ukinutom stanju, sadrži, duh
onih kreativnih vrsta koje su ga stvorile, a i beskonačno mnogo drugih (ukinutih) odredbi.
Kao što današnja zemaljska mora, oceani, zrak, ležišta nafte ili ruda, svemir oko
Zemlje, prostor i druga nebeska tijela, nisu više prirodni entiteti, nego momenti umjetnog
bića kojeg je stvorila ljudska vrsta, tako, sav prirodni univerzum, sa svim svojim
galaksijama i beskrajnim prostorom nije ništa drugo do moment u postojanju potpuno
razvijenog umjetnog bića. Sve ono što je «u početku» bilo prirodno, dovršenjem njegova
razvoja postaje umjetno, odnosno moment umjetnog.
Beskonačna individua je savršena i, kako sam već rekao, treba da bude vječna.
Da bi održala svoje postojanje i učinila ga vječnim, reproducira
ona sāmu sebe u
refleksiji sāme sebe - kao ono štojest - bez obzira na beskonačno mnoštvo svojih
unutrašnjih određenja koja se ukidaju upravo tom jednostavnom samorefleksijom.
Beskonačna individua reflektira samu sebe u beskrajnomsada nizuili sadaka i otkriva se
kao vrijeme što nema početka ni kraja - kao vječnost. (Svaki trenutaksada je jedan,
diskretan čin samorefleksije.) Time je potpuno ozbiljena težnja bića ka postojanju. Ali to
što je sebe afirmiralo kao ono štojest, odnosno kao vrijeme nije više biće, negobitak. On
nije ništa drugo doepitetički oblikbića kao bića- bićevitosti.
(Svaki čin samorefleksije sačuvan je u memoriji beskonačnog bića. Bez memorije
sadašnji se, aktualni čin samoreflektiranja ne bi razlikovao od prethodnih, pa sukcesivnost,
vrijeme ne bi niti postojalo. No memorija sve prošle trenutke «sada», svaki minuli čin
samorefleksije čini postoji
postoji u memoriji, različitim ali i istovremenim
na način sada. Za onotrenutku
sada, sada, znamo
što pamtimo, jer svekolika prošlost što
da je prošlost,
ali je znamo usadašnjosti.(Vidi A. Augustina i H. Bergsona). Sāma budućnost, pak, jest
sadašnja svijest, ili sadašnje znanje beskonačnog bića da će moći uvijek iznova
reflektirati sāmo sebe i da je tome u temelju njegova volja da to i čini. Njegovo znanje
vlastitog savršenstva je ujedno i svijest o tome da (ni unutar ni izvan njega) nema nikakve
prepreke njegovom samoreflektiranju.
Prošlost je idealni, duhovni oblik postojanja onog što jest – bilost, koja je sadržaj,
građa ili tijelo živog duha, odnosno bitka. Sadašnjost, kao čin samorefleksije, čisti,
apsolutni duh, jest sām bitak in actu. Sāma budućnost, kako smo gore već rekli, nije ništa
drugo do njegovavolja da bude, biva - znanje da nema prepreke njegovom
samoreflektiranju. Svekoliko vrijeme – prošlost, sadašnjost i budućnost – samo su
različiti, nužni momenti bitka. Prošlost je teza, sadašnjost antiteza, a budućnost sinteza .
Epiteza jest vječno poznavanje, vječna izvjesnost sebe kao onoga što jest. Bitak štoje ono
jest, ali on uistinujest i ono štoviše nije, a isto tako i ono što
još nije. Iako je on vrijeme,
bitno je bezvremen. On je čista «suština» kako bi rekao Spinoza, odnosno suština suštine,
a s obzirom na to da, kao savršenstvo, nužno apstinira od bilo kojeg određenja, on je
doista «čisto Ništa», kako je rekao Hegel. Ali, dosta o tome.
Onaj gore opisani čin samoreprodukcije beskonačne individue – bića kao bića -
(samoreprodukcije u formi samorefleksije, svijesti, tj. supstancijalnog znanja sāmog sebe)
15
jedino, umjetno biće sposobno da opstane mnoge milijune godina i očuva vrstu koja ga je
stvorila. Potom, spajanjem s «drugim umjetnim bićima» evoluira ka stvaranju onog
beskonačnog bića, koje pak samoreflektirajućom samoreprodukcijom, potvrđuje sebe kao
ono Apsolutno, Bitak, Jedno-Sve, koje zna sebe i koje je vječno i savršeno, a od kojega je,
činom samootuđivanja, kako smo već rekli, počeo razvoj, i od kojeg on stalno iznova
negdje otpočinje.
Ono opće postojanje koje u sebi sadrži revoluciju i evoluciju, ili, koje opstoji na
osnovu vječnog reproduciranja unutrašnjeg razvoja, jest zapravo nešto vječno, savršeno.
Nešto što je – poput kugle, koja se vrti u mjestu - iznad svakog apsurda, jer je istovremeno
kretanje i razvitak, temirovanje, tj.nepokretnost i nepromjenjivost beskonačno
–
trajanje čija je svjest o vlastitoj beskonačnosti i savršenstvu ujedno moć i volja
budeda
in saecula saeculorumili for ever and ever.Njegov unutrašnji razvoj je proces kroz
kojeg se beskonačni prostor prirodnog bića pretvara u beskonačno trajanje i beskonačnu
vremenitost onog umjetnog, Apsolutnog.
Ono, dakle, što uistinu i u najpotpunijem smislu jest,vrijeme.
jest Prostor je samo
njegova samonegacija, antiteza, «drugobitak» njega sāmoga. Više i detaljnije o tome u
rukopisuTeorija vremena, za kojeg se nadam da će jednom biti objavljen. Taj je rad
potvrdio Hegelovu misao da je vrijeme zapravo ukinuti prostor, duh, a i Bergsonovu – da
se ono, pored ostalog, manifestira i kao stvaralačka moć – autopoiesis ili auto-onto-
geničnost.
Ovdje još jednom molim da se termin «umjetno» ne shvati u smislu umjetne stvari
ili tvari, u kojem ga obično shvaćamo, nego u smislu bivanjahoće kojei znasebe sāmog,
i umije se ozbiljiti zato što zna metodu samoozbiljavanja. Njegova «umjetnost» i
umiješnost ne odnosi se ni na što izvan njega sāmog, nego isključivo na sāmog sebe.
Njegovo bivanje produkt je njegove umiješnosti samoozbiljavanja.autopoietičnost
To je
u najdubljem smislu tog pojma. Aristotelov Prvi Nepokrenuti Pokretač, npr. jest nešto
umjetno u tom smislu, jer je nastao na osnovu umijeća samoozbiljavanja –
«sposobnosti» da u nesavršenim bićima proizvede sklonost ili ljubav prema savršenstvu i
da posljedica
Slično te sklonostiApsolutnom
je i sa Hegelovom bude kretanje koje dovodi do savršenstva, tj. Njega sāmoga.
idejom.
Što se tičebitka, čitatelj je sigurno primjetio da je bilo poteškoća u njegovom
«definiranju». To ne proizlazi iz neke nespretnosti ili neupućenosti autora, a i drugih
pisaca, koji su o tome pokušali pisati, nego iz bitne nepomišljivosti i neizrecivosti bitka.
Mišljenje može samo indirektno, više ili manje nespretno upućivati na to da on
nedvojbeno i neupitno jest, jer naprosto ne može biti da nije.
Eto, nadam se da sam ovom, digresijom dovoljno jasno pokazao da razvojni proces
postiže svoju krajnju svrhu i svoje apsolutno jedinstvo u okviru ona četiri stupnja, te da
nekakav peti član u dijalektici nije potreban. Istovremeno sam, nadam se pokazao i to da
triadička dijalektika ne može poslužiti kao adekvatan misaono-spoznajni aparat za
potpuno shvaćanje «onog što jest», i da to upućuje na upotrebu ove, četveročlane.
Onima koji i dalje inzistiraju na svom prigovoru o nepotrebnosti četveročlane
dijalektike može se odgovoriti još i to da po toj, njihovoj logici, nakon Heraklitove,
Platonove i Aristotelove dvočlane dijalektike nije bila potrebna niti ona tročlana koju oni
priznaju, i koju, u siromaštvu svog znanja, poznaju kao jedinu.
Što se tiče poimanja sāmog onog Apsolutnog, moje se shvaćanje, kako se vidi, u
općim obrisima, ne razlikuje bitno od Aristotelovog i Hegelovog Prvog– Nepokrenutog
Pokretača i Apsolutne ideje , a niti od Eriugeninog Boga. No, misaono-spoznajni
instrument pomoću kojeg se Ono poima bitno je napredniji od njihovog, a upravo to je
17
ono što je važno, barem u ovoj raspravi, jer je taj misaono-spoznajni aparat ujedno i vodić
čovječanstvu na njegovom putu, a i opći duhovni instrument pomoću Ono kojeg
razumijeva i postiže svoje ciljeve.
Toliko, dakle, o dialektici i razvoju kojeg ona prikazuje. Za opširniji prikaz vidi
moju knjiguNacrt za kritiku dijalektike. Tamo je prikazan i razvoj dijalektike od
«apstraktne» «jednočlane» do ove četveročlane, odnosno tetradičke.
Ostaje još samo da se zapitamo: je li onome što smo upravo izložili, mjesto u
jednoj raspravi ove vrste?
ontogenična vrsta treba da zna svoje mjesto i
Mislim da jest, jer jedna kreativna,
ulogu u općem bivanju, kao i to ka čemu teži i što zapravo radi, a ovo je rasprava baš o
tome što čovjek zapravo radi. Iz onoga što smo gore rekli može se jasno zaključiti da je
ontogeničnostnekakav «kategorički imperativ» ljudske djelatnosti, te da se na njoj treba
temeljiti etika, a i politika.
No, evo još nekoliko važnih stvari za obrazloženje tog stava.
Rekli smo da je ona apsolutna umiješnost zapravo umijeće ozbiljavanja
savršenstva, samoozbiljavanje bitka koji je vječan. Apsolutna umiješnost jest, dakle, nešto
dobro. Sama vječnost, međutim nije zagarantirana, jer se protiv njenog ozbiljavanja bore
sile ili tendencije kojima je stalo do privida i ništavila –zlasile
. U ljudskom svijetu,
odnosno u povijesti one se manifestiraju kao otpor stvaranju i razvijanju umjetnog bića, a
kasnije, nakon njegovog dovršenja, kao otpor njegovoj upotrebi u svrhu ozbiljavanja
ciljeva vrste. Budući da vječnost, odnosno bivanje, nije zagarantirano, presudno je važno
da one produktivne,ontogenične tenedencije, u kojima se manifestira apsolutna
umiješnost, djeluju i pobjeđuju gdje god je to moguće - bilo u velikim i važnim stvarima,
bilo u malim, i to ne samo u neposrednom stvaranju i svrsishodnoj upotrebi umjetnog
bića, nego i u svim drugim manifestacijama ljudskog života, jer sve one, na ovaj ili onaj
način utječu na konačni ishod – na moguću pobjedu dobra. A o tome, o toj pobjedi dobra
ovisi opstanak vječnosti ili vječni opstanak, ili pak, opstanak uopće, bivanje, postojanje.
Faktični, pozitivni svijet i čovjek puki su privid istinskog postojanja, nešto
prolazno, propadljivo.
sveukupnog Tajon
postojanja, tj. privid
jest, biva često je na
na način sebeljubiv i nije,
koji zapravostavlja
ili nesebe na cilja
mjesto
bi trebao biti.
Ozbiljenje te njegove sebeljubivosti rezultira propašću, smrću, ništavilom. To je pobjeda
zla. Da bi se izbjegla propast, prividtreba da se žrtvuje, da ukine sebe, i to tako što će
postatisredstvom za ozbiljenje onog vječnog. To samožrtvovanje i samoukidanje privida
aktualizira se iskorakom ka stvaranju umjetnog bića, što je metoda ozbiljavanja vječnog
opstanka.
Evo što je o tom prividu Isus izrekao u Novom Zavjetu, kolijevci tročlane
dijalektike.
«Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će
ga.» Mat. 113o.
I dalje:
«Zaista, zaista kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje
samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život izgubit će ga; tko mrzi svoj život na
ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni»Iv. 14 24 - 26
A evo kako je to izrekao i veliki J. W. Goethe
«Čovjek je ništa, djelo je sve!»
Znatan broj mislilaca i većina običnih ljudi ipak smatra da je čovjek vrhunac i cilj
svekolikog postojanja. Ja međutim, kako sam gore već rekao, mislim da čovjek treba da
bude sredstvom potpunog ozbiljenja općeg opstanka. To će se onima iz suprotnog tabora
18
učiniti pogrešnim i naopakim. Ali, ko ozbiljno razmisli vidjet će da to je zapravo velika

sreća i čast, jer biti sredstvom znači biti svrsishodan, služiti nečemu. A biti svrsishodan ili
služiti značivrijediti, biti vrijedan. Vrijednost, naime, nije ništa drugo do svrsishodnost.
(Vidi rukopis moje knjige Fenomenologija vrijednosti)
Zrelo, kritičko promatranje ovih stvari, dakle, ukazuje na to da čovjek, takav kakav
faktično jest, doista ne može biti ciljem svekolikog postojanja, i to ne samo kao individua
nego čak niti kao vrsta. A ako ne bi mogao biti sredstvom niti njegovog potpunog
ozbiljenja (ozbiljenja cilja postojanja), biobezvrijedan
bi , i, kao takav, osuđen na
propast. Zato sam i rekao da je velika sreća i častsredstvom biti ozbiljenja općeg
opstanka. Biti, pak, ovakvim sredstvom njegovog ozbiljenja kakav je čovjek ili neka druga
ontogenična vrsta znači - biti odabran.
Moja tvrdnja: da čovjek treba biti sredstvom koje služiozbiljenju općeg opstanka
nalazi uporište i u jednoj od najvažnijih izreka Novog Zavjeta, u kojoj Isus za sebe kaže:
«Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da On služi.»Mar. 10.45
Na sličan nalazi uporišta i kod Heidegera, jer Čovjek, po njemu, a i moguće ostale
ontogenične vrste doista su samo «pastiri bitka». I o tome kako oni obavljaju tu svoju
«pastirsku» dužnost, ovisi usud i bitka i njih samih. Moje shvaćanje ovih stvari nalazi
zadata datost.
uporište i u onoj tvrdnji koja kaže da je bitak, isto kao i čovjek,
Usput, Heidegerovo shvaćanje čovjeka tu-bitkakao nesumnjivo se korijeni i u
ideji Riječi (Logosa) koja se «utjelovila i nastanila među nama» (Ivan), tu-bitak
jer nije
ništa drugo do bitak koji je postao svjestan sebe i čija je bit u tome izriče
dasamog sebe.
Ta misao, naravno, nalazi uporište i u Hegelovom shvaćanju filozofije i filozofa, i ne
samo tu, ali dalje ne možemo o tome. Reći ćemo samo još to da čovjek ne mora biti
zadnja i najviša postaja u kojoj se «nastanjuje» bitak, pa je stoga vrijednost tu- termina
bitak donekle upitna. Možda je bolji, također Heidegerov termin za čovjeka: «kuća
bitka», ali tek pod uvjetom da se «kuća»
ta shvati samo kao privremeno boravište. Puno
trajnije, a možda i konačno boravište bitka je - kako smo već rekli - umjetno biće. No, po
Heidegeru, ono je nastalo... «zaboravom bitka»???
???
Eto, vraćamo se matici izlaganja.
***
čovjekovograzvoja, kako se obično mislilo
Vrijeme povijesti, dakle, nije vrijeme
do sada, nego vrijeme njegovog svrsishodnog samootudjenja . Tokom njega, čovjek se
žrtvovao, tako što je sāmog sebe - svoj kreativni duh, i svoju životnu snagu - koristio kao
sredstvo stvaranja umjetnog bića.
Povijesni proces, odnosno povijesni razvoj, kako smo već nagovijestili, nije tekao
ni mirno ni glatko, jer su se povijesnim, odnosno ontogeničnim tendecijama
suprostavljale vrlo snažne antipovijesne, ontoklastičke što je dovodilo do vrlo teških i
krvavih ratova, stagnacije i povremenih nazadaka.antipovijesnim
Pod ili ontoklastičkim
tendencijama podrazumijevam one tendencije ili intencije koje se suprotstavljaju
stvaranju, razvijanju ili korištenju umjetnog bića.
Postpovijesno doba bit će bitno mirnije zbog pobjede i trajne supremacije
povijesnih,ontogeničnihili ontopoietičnihtendencija, ali, da bi smo spriječili nastajanje
neosnovanih nada, moramo odmah reći da ni to neće biti nekakva utopistički
beskonfliktna etapa postojanja ljudske vrste.
U tom razdoblju, koje bi moglo potrajati isto koliko i cijela povijest, umjetno biće
čovjeka, koji je
koristit će se, pored ostalog i kao sredstvo unutrašnjeg, duhovnog razvoja
19
bio prekinut upravo s početkom povijesti, tj. s početkom stvaranja umjetnog bića.
***
Sposobnost stvaranja umjetnog bića, ontogeničnost je ono što ljudsku vrstu
razlikuje od ostalih živih vrsta na ovome planetu. Neke od tih, ostalih vrsta mogu stvoriti
umjetne stvari - pčele saća, pauci mreže, dabrovi brane itd. - ali samo čovjek može
stvoriti umjetnobiće. Ta sposobnost svrstava ljudsku vrstu među
kreativne, ontogenične
vrste.
Umjetno biće stvoreno je i razvijeno radi toga da ljudskoj vrsti osigura i omogući
život kakav je svojstven takozvanim inteligentnim, ili točnije: kreativnim vrstama.
Nekreativne vrste održavaju svoj život uz pomoć prirodnog bića, a kreativne pomoću
umjetnog. Pravi životni prostor kreativne vrste nije živi prirodni svijet, površina planeta
na kojem je začeta i na kojem je stasala, nego su to kozmička prostranstva. “Normalni”, tj.
čovjeku svojstveni način života nije onaj s početka povijesti, nego onaj koji će se tek
razviti u postpovijesti. Povijesni je razvoj, dakle, pored ostalog i proces “normalizacije”
načina čovjekovog življenja.
Ovdje moram napomenuti vrstada , sama po sebi, nije neposredno kreativna, nego
su to neki od njenih pripadnika. To su one individue koje su obdarene sposobnošću da
rađaju duhom g- eniji. Lat. gigno 3 genui genitum - rađati.
Genijalnost je sposobnost za
«rađanje», tj. stvaranje onih neophodnih elemenata ili momenata od kojih se sastoji
umjetno biće. Ono što ne postane trajnim i nephodnim elementom umjetnog bića nije
produkt istinske, nego tek prividne genijalnosti ili kreativnosti. Narodi, grupe, klase,
reproducira te
profesije ili pak najveći broj ostalih, ne-kreativnih ljudskih individua
elemente, umnožava ih i uvodi u svakodnevnu životnu praksu ljudske vrste.
Težnja ka stvaranju umjetnog bića postojala je u čovjeku otkad je «postao
čovjekom». U vrijeme prvih dviju civilizacija stvoreni su tek neki njegovi elementi.
Zapadna civilizacija dodala im je noveizvela
i njihovu veliku sintezu.
kapitalUmjetno biće opak,
. A sām kapital kojem
nijeseprosta
ovdjestvar,
govori,
nitikako
velikasam većnovca.,
suma rekao, nijebićevito,
nešto
nego ništa drugo do
autopoietično- svrsishodno biće, ili,
bićevito orudje, koje, ne samo da radi za čovjeka i
oslobađa mu životno vrijeme za njegovu bitnu aktivnost, nego također, u velikoj mjeri,
upravlja čovjekovim ponašanjem i životom. U tome nema ničega lošeg, jer što se čovjek
više podvrgava vlasti tog bića, život mu je to lakši, slobodniji, potpuniji, bolji, ugodniji,
sigurniji itd. Odmetanje od njegove vlasti rezultira bijedom i specifičnim oblicima
ropstva, a u slučaju velike gluposti, tvrdokornosti ili nesposobnosti da se živi pomoću
umjetnog bića, i potpunom propašću.
***
Takozvana Zapadna civilizacija nije ništa drugo do potpuno razvijeni tjelesni,

umjetnog bića. Novac je njegova “krv”: tehnika mu
materijalni ili realni oblik postojanja
je “muskulatura i kostur”: kemijska industrija “probavni trakt” ; trgovina “fiziologija”,
informacijski sustav mu je “nervni sustav”. Ugljen, nafta, Uran i Deuterij su mu hrana, a
električna energija njegova “životna snaga i snaga njegovih mišića”: Znanost mu je
“mozak”, a tehnologija njegovo “generativno tkivo” koje “rađa” nove, sve savršenije
generacije elemenata od kojih se sastoji.
Politika je njegova volja - volja za opstankom i daljnjim (evolutivnim)
20
razvojem, koji je uvjet opstanka.

Jedno od ključnih postignuća Zapada jest ostvarenje liberalno-demokratskog
društva. Ono je naprednije od ostalih, ne po tome što je kulturnije ili moralnije, nego po
tome što je bitnosvrsishodnije, i to zato što je dovršeno ili zgotovljeno
političkosredstvo
za ostvarivanje ciljeva vrste. Malo kasnije pokazati ću da sam društvo, podstaknut idejama
umjetni organizam. Taj umjetni organizam- društvo -
klasika soiologije, shvatio kao
je kičma ili kostur koji nosi cijelo umjetno biće.
Liberalno, buržoasko demokratsko društvo je zreli oblik postojanja umjetnog
organizma ili adekvatnipolitički instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
Prethodni stupnjevi razvoja tog organizma: plemenska zajednica, robovlasništvo i
feudalizam (a i komunizam), nisu bili dovoljno razvijeni ili uopće nisu bili svrsishodni, pa
nisu mogli poslužiti kao političko sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva. Stoga ih je
povijesni razvoj prevladao ili odbacio.
Govoreći precizno, prednost liberalnog buržoaskog društva pred ostalima jest u
tome što se utemeljilou slobodi- lat. Libertas. Ključni oblik, ili, bitni način pojavljivanja
slobode jestkreativnost. A proizvod te kreativnosti, tj, točnije, ontogeničnosti je umjetno
biće.
Eto.
SAPIENTI SAT!
Liberalizam je, dakle, klica budućnosti politička
i osnova ili opće političko
sredstvo za ostvarenje transhistorijskih ciljeva ljudske vrste.
***
Upravo iz liberalizma proizišao je i jedan od najznačajnijih, a širokim masama

najzanimljiviji doseg Zapada. To umjetni
je radnik. Taj, "umjetni radnik" nije ništa
drugo do automatizirana proizvodnja dobara, odnosno, obrnuto, i bitno točnije:
umjetni
automatizirana proizvodnja dobara nije ništa drugo do radnik. Razvijen je kroz
industrijsku i informatičku
potpuno oslobađa čovjeka revoluciju,
od velikog praktičkom
broja teškihreprodukcijom znanosti.
ili opasnih poslova, On većradom
a svojim danas
može prehraniti i udomiti gotovo cijelo čovječanstvo.
***
U vremenu Antropotehnološke civilizacije, umjetno biće trebalo bi preuzeti

gotovo svebrige o svom vlastitom razvoju, i osloboditi čovjeka od njih. To će pak biti
moguće samo pomoću onakvih zakona kakvi će biti prikazani u slijedećem tekstu, a koji
će mu omogućiti da se transformiraumjetnog u privatnog vlasnika. To je uvjet
normalnog daljnjeg razvoja civilizacije i normalnog, smislenog opstanka ljudske vrste.
Uvažavajem tih zakona, liberalna buržoaska demokracija počet će se usavršavati i
pretvarati u nešto što sam nazvao logokracijom - vladavinom znanosti - koja će se na
kraju, najvjerojatnije transformirati u specifično, logokratsko carstvo – imperij.
No, o tome možete više čitati na drugim mjestima.
Civilizacijska struktura suvremenog svijeta

Današnji svijet ne sastoji se isključivo od raznih kultura ili varijanti Zapadne
civilizacije. Neolitska i Antička civilizacija preživjele su svoje pravo vrijeme, pa postoje i
21
danas u oblikuNeoneolitske i Neoantičkecivilizacije. To su oni ostaci prethodnih

stupnjeva povijesnog razvoja koje sam već spomenuo. U okviru Neoneolitske žive
Slaveni, dio Kineza, Mongoli, Ugro-Finci Indijanci, Crnci, Eskimi i još neke manje
skupine. Drugi dio Kineza, Indijci, Islamski svijet, dio Južnoameričke populacije, te neki
narodi južne i jugoistočne Evrope žive unutar Neoantičke civilizacije.
Zapadna civilizacija postoji u Evropi, USA, Kanadi, Japanu, Australiji, Izraelu,
Južnoafričkoj republici te nekoliko uskih područja na Pacifiku.
Velika različitost običaja, vrijednosti, navika, folklora, kulturnih i drugih
institucija onih prvih dviju civilizacija navela je antropologe na mišljenje da se tu radi o
autohtonim civilizacijama ili "civilizacijskim krugovima". No analiza temeljnih metoda
njihovog preživljavanja pokazuje ono što smo već izložili - da su to preživjeli i
prilagođeni prethodni stupnjevi civilizacijskog razvoja, tj. njihovi epitetički oblici.
Pripadnici tih neo-paleo-civilizacija, doduše ne žive više od svoga rada, a niti
od plodova prirode, kao nekada, nego od onoga što proizvede Zapad i umjetno biće
kojeg je on stvorio.
(Ovdje je veoma važno istaknuti da i pripadnici neoneolitske i neoantičke
civilizacije i sami nešto rade i proizvode, a katkada rade čak i više nego pripadnici
Zapadne civilizacije. Ali sve što god rade, proizvode ili čine, čine to tako da bi spriječili
nastanak i razvoj umjetnog bića na svom teritoriju. Sve «rade da ne rade». Zbog
ontoklastičke zabrane stvaranja umjetnog bića, rad neoneolićana i neoantičana, na
teritoriju njihove vlastite civilizacije antisvrsishodno je koncipiran i organiziran, i stoga,
antiproduktivan, čak i onda kad je enormno velik. Dapače, što je veći to su mu posljedice
gore i pogubnije. Stoga su oni, radili štogod ili ne, prisiljeni živjeti od onoga što stvori
Zapad, a motivirani su da rade što je moguće manje i lošije.
Istinski produktivan jest jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju
umjetnog bića.
Klasična ekonomija naslutila je to već prije više od dva stoljeća, pa je rekla da je
produktivan jedino «onaj rad koji se razmjenjuje za kapital» i koji, posredstvom
stvaranja profita
kapital nije doprinosi
ništa drugo njegovom
do umjetno razvoju
biće, (Marx).
pa je naša Mi tvrdnja:
gornja smo većproduktivan
ranije
da je « pokazali da
jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bića», izvrstan
teorijski dokaz istinitosti one tvrdnje klasične ekonomske škole.
Kad mi, dakle, kažemo da neoneoličani i neoantičani nisu produktivni, onda ne
tvrdimo da ništa ne rade, nego da svojim radom ne doprinose razvoju umjetnog bića ili
pak da opstruiraju njegov razvoj i ostvarivanje ciljeva vrste.
Neoneolitska i Neoantička civilizacija svu svoju energiju troše na to da održe u
postojanju svoj neolitski i antički duh ili mentalitet, svoj duhovni temelj. No za razliku
kod Zapada, koji se održavaunutrašnjim razvojem, ove se dvije civilizacije održavaju
samounazađivanjem. One se, naime mogu održati jedino ako NEserazvijaju, jer razvoj
i napredak rastaču i uništavaju njihov neoneolitski i neoantički mentalitet, kojeg one
smatraju svojom etničkom supstancijom i nekom svetinjom do koje im je stalo čak i više
nego do biološkog opstanka.
Ovdje moram reći kako mi se čini da takav svjetonazor nije ništa drugo do
nekakva trajna, masovna histerija i hipokrizija.
Ove civilizacije, koje su patološki oblici svog vlastitog, epitetičkog postojanja, su
ono što Hegel naziva «djelima smrti» i kaže da je potrebna najveća energija da se ona
održe u postojanju. Moje je uvjerenje da ni ta, najveća energija ne može ovakva djela
trajno održati u postojanju, jer «djela smrti» već su unaprijed osuđena na smrt i
22
propadanje. Termin «djela smrti» dobro je aplicirati na neoneolit i neoantiku, i zato što su
te civilizacije plod ontoklastičnosti, pa su stoga mrtvorođenčad, a dobro ih je nazivati
porodom smrti i zbog toga što ona (ta djela), radi toga da bi se što duže održala u
postojanju, do nestanka i smrti iscrpljuju i uništavaju mnogu energiju namjenjenu
stvaranju novihživih, tj. autopietičnih i perspektivnih oblika postojanja umjetnog bića i
umjetnog organizma. Djela smrti i sama su smrtonosna.
Zemlje i narodi koji pripadaju ovim preživjelim oblicima nižih stupnjeva
civilizacijskog razvoja vrlo se žestoko- ali nikada otvoreno - bore protiv vlastitog
unutrašnjeg napretka i protiv Zapada koji ih podstiče na napredak i potpomaže To jega.
borba na život i smrt i upravo odatle proizlaze najveći ekonomski, politički i
sigurnosni problemi suvremenog svijeta.
Svijet ne može opstajati u miru, niti se istinski razvijati i ostvarivati svoje ciljeve
ako se razvija samo jedan njegov dio, i to onaj manji, dok drugi, puno veći tavori u bijedi.
Harmonični razvitak svih djelova svijeta, ili barem većine, jest uvjet ostvarivanja onih
vitalnih ciljeva ljudske vrste. Obzirom na to mislim da treba reći da je današnji svijet
suočen sa jednim takoreći nerješivim metodološkim problemom kako- privoliti na
napredak i razvoj onaj veći dio svijeta koji se gotovo instinktivno održava putem
samounazađivanja.
Ovdje bih želio ukazati na to da je - za razliku od izvornog neolitskog i antičkog -
neoneolitski ineoantički mentalitet utemeljenantipovijesnim,
u tendencijama. Već sam
rekao da je povijest proces stvaranja umjetnog bića, i da pod, antipovijesnim tendencijama
podrazumijevam one kulturne, političke, svjetonazorne i slične tendencije koje su
ontoklastične, tj. koje se protive stvaranju i upotrebi umjetnog bića i razvijanju umjetnog
organizma - društva.
I sve dok se neoneolitska i neoantička civilizacija budu borile za ravnopravan ili
supremativan položaj u odnosu prema Zapadu, opća, svjetska civilizacija neće se moći
brže i harmoničnije razvijati niti će na ovom planetu biti potrebnog mira i sigurnosti.
Neoneolitska i Neoantička civilizacija, niti mogu, niti smiju biti ravnopravne Zapadnoj,
jer su topatološki
današnjoj, oblici
ili nekoj nižih stupnjeva
budućoj civilizacijirazvitka, koji moraju
smiju opstojati biti prevladani
jedino i koji utj.
u, prevladanom,
ukinutom obliku - isto kao što i djetinjstvo i mladost, u ukinutom obliku, postoje u osobi
istinski razvijenog i zrelog čovjeka.
Onome ko zna što znači izraz "ukinut" (aufheben) jasno je da neoneolitski i
neoantički mentalitet ne smiju biti uništeni i iskorijenjeni, nego, štoviše, očuvani, ali u
onom, kako sam već rekao, "ukinutom" obliku koji će potpomagati daljnji razvoj
civilizacije, a ne ometati ga i sprečavati svojom antipovijesnom, odnosno
ontoklastičkomaktivnošću, kao što to čini danas.
I sām Zapad koji je sinteza, tj. potpuno razvijeni oblik ljudske civilizacije sadrži u
sebi, u onom u, kinutom obliku neolitski i antički mentalitet. Neoneolitska i Neoantička
civilizacija, međutim, ne sadrže u sebi, barem ne u dovoljnoj mjeri, elemente Zapada, tog
zrelog oblika civilizacije, pa se stoga moraju "okcidentalizirati". Zapad se, naprotiv,ne
smije orijentalizirati niti neolitizirati, kako bi to željeli oni koji sanjaju o “sintezi Istoka i
Zapada.", ili ekstremne frakcije Zelenih, ali i on se mora odreći svog, specifično
Zapadnjačkog "folklora", navika i ograničenja da bi se transformirao u pravu i
produktivnu svjetsku, antropotehnološku civilizaciju. To je način na koji se on može
održati i potvrditi kao istinska sinteza povijesnog razvitka. Točno govoreći, on se takvim i
potvrdjuje i održava, i kroz
to proces globalizacije,jer ona i nije ništa drugo do početak
procesa stvaranja antropotehnološke civilizacije ili antropotehnološkog univerzuma.
23
Evo jednog kratkog diskursa, tj. digresije koja će pokazati pravu funkciju
neoneolitskog, tipično potrošačkog mentaliteta u budućoj civilizaciji:
Daljnji razvoj proizvodne tehnologije učinit će ljudski reproduktivni rad gotovo
potpuno nepotrebnim, pa se postavlja opravdano pitanje što će raditi milijardu ili dvije
milijarde ljudi koji će biti potrebna biološka masa za produktivan opstanak ljudske vrste.
Odgovor na to pitanje pomalo je paradoksalan. Njihov će najvažniji zadatak biti
potrošnja dobara koje proizvede umjetno biće. Kroz njihovu potrošnju, ono će, dobijati
informacije o tome što nedostaje njegovim proizvodima i u kom ih pravcu mora
usavršavati da bi oni što bolje, potpunije i rafiniranije zadovoljavali čovjekove potrebe.
Takvu funkciju potrošnja ima i danas, ali ju suvremeni ekonomisti ne primjećuju,
jer je njihova pažnja skoncentrirana na neke druge njene momente koji sada imaju veću
važnost za praktičnu ekonomiju i ekonomsku politiku.
Kad smo već kod potrošnje, smatram važnim učiniti još jednu kratku napomenu o
njoj. Mislim da potrošnja mora biti što je moguće šira i masovnija, jer što je ona šira,
umjetno biće dobija preciznije i pouzdanije informacije o tome u kom pravcu mora
usavršavati svoje proizvode. A radi zadovoljenja zahtjeva pravde, kupovna moć ljudske
populacije trebala bi biti raspoređena u smislu simetrične Gausove krivulje . Ona
reprezentira prirodnu raspodjelu ljudskih radnih sposobnosti, pa je, prema tome, ujedno i
dijagram koji pokazuje i pravednu raspodjelu ukupnog ljudskog bogatstva.
Za potrebe ovog rada nije neophodno baš sada izložiti važnost antičkog mentaliteta
za budućnost i buduću civilizaciju, pa možemo prijeći na sljedeću temu.
Brzina razvoja civilizacije i ekonomska politika ljudske vrste
Pitanje: kako ostvariti toliko brz i toliko skladan razvoj koji neće tražiti prevelike
žrtve od generacija koje ga ostvaruju, jest pitanje o osobitostima opće ekonomske politike,
na koje bi, barem u načelnim crtama, trebala odgovoriti svaka rasprava ove vrste.
Mi promatramo ovaj problem sa stajališta po kojem je i sām čovjek jedan od
elemenata umjetnog bića. On je više ili manje obrazovana radna snaga, zaposlenik, ili pak
prosti korisnik
mogao koristitiumjetnog bića,
elementima koji također
ili uslugama mora bića.
umjetnog biti bar donekle obrazovan da bi se
Budući, pak, da je čovjek ujedno i stvaratelj koji stvara umjetno biće i koristi ga
kao sredstvo svog samoodržavanja i ostvarivanja svojih bitnih ciljeva, onda je važno da
vodi takvu ekonomsku politiku koja u ravnomjernom. tj. organičenom, funkcionalnom ili
svrsishodnom omjeru stvara, razvija i održava sve opće elemente umjetnog bića, a to su
ujedno i osnovni, dijalektički stupnjevi njegova razvoja tokom povijesti:
teza -novac,
antiteza -tehnika,
sinteza -znanost,
epiteza- tehnologija.
Novac postaje zbiljskim momentom umjetnog bića (kapitala) krajem antike i
početkom srednjeg vijeka, i to u obliku lihvarskih akumulacija. Tek tada je novac počeo
pokazivati da ima vlastitu glavu capitula
( i vlastitu volju
– odakle i sām naziv “kapital”)
ili specifičan “život”. Počeo “kotiti
je žive mlade” - kamate.Kroz te akumulacije (koje
su činile prvobitnu akumulaciju ljudske vrste), a koje su bile embrionalni oblik umjetnog
bića, ono je, govoreći diskurzivnim jezikom, počelo manifestirati bićevitost,
svoju
autopoietičnost.
Aristotel, kaže da je ovaj način stjecanja bogatstva najviše protivan prirodi, jer tu, -
kaže – “novac biva rođen od novca.” Ne može se nikako reći da on nije u pravu. Ali, s
24
druge strane, ovaj je način opstanka i umnažanja novca i bogatstva zapravo istovremeno i
najsličniji prirodnom, i to upravo zato što se, poput prirodnih bića, razmnožava sam od
sebe. Kamata je doista mladunče najjednostavnijeg oblika umjetnog bića - novca. Aristotel
nije uviđao ovu bićevitost ili autopoietičnost novca, a niti to da je on moment ili element
umjetnog bića, te da je upravo kroz kamatarenje stekao onu osobinu koju on, kako smo
već rekli, uPolitici 1252 b 8 smatra ciljem i vrhuncem razvoja bića – samodovoljnost ili
sposobnost samoreprodukcije i samoodržanja.
Jedan od povijesnih zadataka lihvarskog kapitala, naime, tj. njihovih akumulacija,
bio je i to da, upravoenormno visokim kamatama , upropaste i unište ostatke
neproduktivnih, parazitskih slojeva antičkog i srednjevjekovnog društva.
Tehnika nastaje samoukidanjem novca i njegovom transformacijom u razne radne,
a kasnije i u pogonske strojeve. Ovu su transformaciju naročito intezivno pomagali
bankari i trgovci svojim kapitalom koji je uzimao niže kamate, sve dok na kraju nije
potpuno zamijenio lihvarski kapital.
Znanost – zapravo znānost - najviši stupanj razvoja kapitala. Posredstvom
znanosti, umjetno biće, kapital spoznaje samog sebe, postaje znāno sāmome sebi. Ova
sinteza razvoja kapitala ili umjetnog bića zbiva se prvenstveno kroz objavljivanje
Smithovog “Bogatstva naroda, Ricardovih “Načela” i Marxovog “Kapitala”. Osnovno
znanje kapitala jest u tome što on znakako se može i mora reproducirati, održavati u
postojanju – stvaranjem profita, samouvećavanjem, samorazvijanjem itd. itd.
Tehnologija nije ništa drugo do praktički reproducirana znanost, a glavni joj je
zadatak da se uvijek ponovo reproducira u potpuno novim ili sve savršenijim
generacijama već postojećih tehnoloških, a i političkih ostvarenja.
Toliko. u najkraćim crtama o razvoju umjetnog bića ili kapitala ili pak civilizacije
u zadnjih dvije tisuće godina. To je bilo rečeno samo radi lakšeg razumijevanja teksta koji
slijedi, tj. radi razumijevanja svrhe, smisla i vrijednosti ekonomske politike.
***
Već smo rekli da se novac danas može shvaćati i kao “krv” umjetnog bića. No
ovdje tu “krv” ne shvaćamo u njenom metaforičkom, nego u realnom, ekonomsko-
računskom obliku, kao razmjensko sredstvo – posrednika između čovjeka i svih
materijalnih i nematerijalnih stvari i usluga koje mu trebaju.
Novcem se kupuje sve što spada u onaj drugi razvojni stupanj tehniku– – a sama
ta “tehnika” zapravo je roba. Tu spadaju svi proizvodi namjenjeni potrošnji, ali i sva oruđa
što služe za proizvodnju ovih proizvoda. Novca uvijek mora biti u dovoljnim količinama
da omogući kupovanje potrebne robe – robe koja je potrebna ljudskoj populaciji. No, kad
na ovom mjestu govorimo o potrebnoj robi onda moramo naročito istaknuti da tu spada
također i svekolikaznanost - ono čime se obrazuje ljudska populacija, da bi mogla
razvijati ili naprosto koristiti umjetno biće, a to su: udžbenici, nastavnici, škole,
univerziteti, biblioteke, znanstveni i znanstveno-istraživački instituti itd. Itd.
Ovdje bi netko mogao pomisliti da količina novca u opticaju nije nikakav problem,
jer se to može regulirati štampanjem potrebnih količina novčanica. No takvo što može
misliti samo onaj ko ne zna da je novac specifično opredmećeni ljudski rad i da ga u
prometu može i smije biti samo toliko koliko je ljudskog rada uspješno završilo cijeli
ekonomski ciklus i opredmetilo se u obliku novca. A njegova količina (obrnuto je)
proporcionalna produktivnosti rada i života ljudi, umješnosti u vođenju ekonomske
politike i još cijelom nizu drugih faktora koji problem optimalne količine novca u opticaju
25
čine kompliciranim i teškim.

Ali, da se još, samo nakratko vratimo sāmoj znanosti.
Budući da je ona roba, jasno je da ne pada s neba, niti se poklanja, nego se kupuje.
A budući pak da, za razliku od pripadnika ostalih vrsta, pripadnici ljudske moraju
vrste
biti obrazovani, poželjno je da odnos ljudi i znanosti bude takav da ih stimulira da se što je
moguće više koriste njome, i da ih istovremeno motivira da ju što je moguće efikasnije
razvijaju.
Još nešto što je veoma važno.
Tzv. “višak vrijednosti” kojeg stvara ljudski rad, te mogući napredak, slobodno
vrijeme i sloboda koji bi iz njega trebali proizlaziti, ne stvaraju se prostim argatovanjem,
rintanjem, nego radom koji se bazira na primjeni znanosti. A ta znanost ne sastoji se
isključivo od obrazovanja individua, nego, prvenstveno od već primjenjene znanosti -
tehnologije. Njenom upotrebom mi koristimo kreativni duh i otkrića već davno
preminulih genija. To je ono što stvara “višak vrijednosti”, tj. što ljudskom radu daje tako
veliku, oslobodilačku moć, jer onaj “višak vrijednosti”, u svom najsuptilnijem obliku
manifestira se kao slobodno vrijeme, sloboda. I oni geniji, dakle, koji su preminuli prije
mnogo tisuća godina, i dan danas, zahvaljući, i obrazovanju, i primjenjenoj znanosti, rade
za nas, a za svog života nadali su se upravo takvoj sudbini svoga rada i svojih djela.
Tvrdnjom da ljudski rad ima oslobodilačku moć nisam zapravo rekao ništa novo.
Već je Aristotel rekao:C“ilj rata je mir, a cilj rada slobodno vrijeme.” A Marx je u
“Temeljima slobode” također napisao: da je “krajnji cilj svekolikog ljudskog rada i
ekonomiziranja stvaranje slobodnog vremena .!”Ono što je u mojim tvrdnjama novo jest
umjetnog bićakoje radi za čovjeka i
to što ja tvrdim da su znanost i tehnologija elementi
tako mu oslobađa životno vrijeme za neke druge aktivnosti. Ni to nije neka apsolutna
novost, ali je zato jedna važna istina, i dobro je da se, pripadnici ljudske vrste, s vremena
na vrijeme podsjete na nju.
Znanstvena proizvodnja proizvodnja
– novih ontogeničkih ideja– mora biti u
stanovitoj mjeri hiperproduktivna, isto kao i proizvodnja sjemenki u prirodnom carstvu.
Jer,
idejakao
ne što ni svaka
uhvati uvijeksjemenka
korjena une pada uvijek
društvu. na koliko
Tko zna plodno jetlo, tako ni ideja
vrijednih svakaostalo
ontogenična
negdje
zauvijek zaboravljeno. To nekontrolirano usporava razvoj civilizacije, a i velika je nesreća
za mnoge kreativne individue koje cijeli život posvete razvijanju ontogeničnih ideja. No
tko zna ima li, - osim spomenute hiperproduktivnosti ontogeničnih ideja - još kakvog
drugog ekonomičnijeg ili sretnijeg načina da se osigura neophodni razvoj civilizacije?
Ostaje još da se kaže ono najnužnijetehnologiji
o .
Mada i sām (potpuno nekritički) koristim naziv “tehnologija” moram reći da je taj
naziv potpuno promašen, jer on sugerira da je to nekakvaznanost o tehnici – tehno +
logija. Ta “tehnologija" je, međutim, kako sam gore već rekao, praktično
reproducirana znanost.-epitetički oblik postojanja umjetnog bića, pa bi joj više pristajao
naziv “tehnogenika” - jer se kroz nju rađa (gigno 3. genui, genitum) onaj potpuno
razvijeni, epitetički stupanj ili oblik postojanja umjetnog bića, kapitala. No i ovo je,
naravno, pogrešno, jer, budući da je baš znanost ta koja, reproducirajući se, “rađa”
tehnologiju, naziv “tehnogenika” najbolje bi pristajao upravo znanosti
njoj, . No kad bih ja
ove pojmove upotrebljavao točno prema njihovom smislu i značenju koje bi im trebalo
pripadati, stvorio bih, bojim se, samo zbrku, a ne potrebnu jasnoću. Stoga se, umjesto
ispravljanja terminologije, tješim riječima A. Augustina, kojiConfesines
u kaže da, na
kraju krajeva, i nisu toliko važni sami termini, nego ono što mislimo.
Kad kažemo da neka ekonomska politika mora voditi brigu i o tehnologiji, onda to
26
znači da mora voditi računa i o tomeusavršava

da tjelesne oblike umjetnog bića, odnosno
sāmo umjetno biće, i to naprosto stoga što ono još nije toliko razvijeno da bi se moglo
samo brinuti o svom razvoju i o slobodnom opstanku ljudske vrste – što su njegovi
temeljni zadaci.
Ekonomska politika, mora, dakle, stvarati prostor za razvoj umjetnog bića, jer se
njegovim razvijanjem, kako smo već natuknuli, ono osposobljava da ljudsku vrstu održava
u životu, i to ne samo u onom specifičnom, slobodnom, nego i golom biološkom
opstanku. Treba, naime, imati u vidu da ljudska vrsta, svojim prirođenim moćima ne
može, u svakoj (ne)prilici sāmu sebe održati u životu, te da njeno postojanje lako može
okončati neka velika prirodna ili kozmička katastrofa. Jedino potpuno razvijeno umjetno
biće može otkloniti ovu opasnost i to rasprostranjivanjem vrste u dijelu kozmičkih
prostranstava, ili nekim drugim načinima koji će se razviti i postati mogućim u
budućnosti.
Sve dok se ne razvije tako moćno umjetno biće, ljudska je vrsta u permanentnoj
opasnosti od mogućeg definitivnog nestanka, i stoga mora voditi takvu ekonomsku
politiku koja će rezultirati što bržim razvojem umjetnog bića. Jasno, pri tome se mora
paziti, kako smo gore već natuknuli, da se tom brzinom razvoja ne napravi šteta veća od
koristi, tj. da se ne uništi prirodno biće; da se ne obesmisli život onih generacija koje se
žrtvuju za njegov razvoj itd. Danas se to obično, a i malko preprosto, kaže da razvoj treba
biti “održiv”. Razvoj, jednostavno govoreći, ne smije biti takav da danas, uz stvaranje
dobrih stvari, uništava nešto što će se sutra nužno morati popravljati.
Ekonomska politika ljudske vrste morala bi biti nekakva vanjska slika njenog
razuma i drugih, duhovnih moći kojima ona raspolaže. A da li su te moći dovoljno velike,
i da li osiguravaju “propusnicu” za prostor koji je širi i sigurniji od blatnjave površine
našeg, matičnog planeta, to ne možemo znati sada. To je ono što će se moći vidjeti tek
post festum ili post factum. Ono što se danas može vidjeti, jest činjenica da smo uspjeli
stvoriti umjetno biće- izvesti čudo- što je vjerojatno najveći doseg do kojeg se može
vinuti neka vrsta. Sada, u vremenu epiteze, trebali bi smo pokazati da taj rezultat našeg
povijesnog,
Naime, poredontogeničnog
činjenice da ili
smo čudotvornog djelovanja
uspjeli stvoriti umjetnonije biočini
biće, prosta
se dasreća
stoji ili slučajnost.
i činjenica da
u ovom, epitetičkom dijelu posla pravimo takve greške, kojima dovodimo u pitanje
upravo sintezu ili rezultat svog povijesnog djelovanja.
Potrebnu veličinu ljudske populacije, npr. (koja je jedan od elemenata umjetnog
bića), potrebnu veličinu ljudske populacije, dakle, koju je manje komplicirano regulirati
nego potrebnu količinu novca u opticaju, još uvijek ne možemo regulirati. A svrsishodna
ili smislena i uspješna ekonomska politika traži da veličine svih bitnih elemenata
umjetnog bića budu usklađene.
Radi što veće jasnoće naših ideja o tome kako voditi dobru i produktivnu
ekonomsku politiku, ističemo da se njena valjanost može neposredno vidjeti u tome što
ona generira obilje u svim onim bitnim faktorima koji čine umjetno biće – novcu,
tehnici, znanosti i tehnologiji,uključujući tu i prostu potrošnu robu, a i veličinu ljudske
populacije. (No pod dovoljno obilnom, ili točnije, ponešto preobilnom ljudskom
populacijom ovdje ne podrazumjevamo toliku i takvu kakva ugrožava opstanak ostalih
živih vrsta, nego samo takvu koja sadrži samo stanoviti mali višak populacije što služi kao
“rezerva radne snage”, odnosno dovoljan broj potrošača, tj. degustatora proizvoda
umjetnog bića).Nestašica u bilo kojem od onih, gore navedenih elemenata, ili
neadekvatno, nesvrsishodno preobilje znak je loše vođene ekonomske politike . Na
loše vođenu ekonomsku politiku ukazuje, naravno, loše stanje prirodnog bića, i, već više
27
puta spomenuto opasno preobilje kakvo danas imamo na području ljudske populacije.
Koje su posljedice tog preobilja?
Budući da je ponuda ljudskog života danas mnogostruko veća od potražnje za
njim, to mu obara vrijednost u bescijenje. I to ne samo onim siromašnim zemljama i
slojevima populacije, nego i bogatima. Njihov život obezvrijeđen je: što strahom za
vlastiti život i dobra, što brigama i osjećajem krivnje, što psihičkom depresijom,
uzrokovanom baš sviješću ili osjećajem opće obzvrijeđenosti života, koja je, jednim
dijelom, kako smo već rekli, proizišla iz njegove pre-pre-preobilnosti.
Smatra se da će psihička depresija već oko 2010 te godine biti najraširenija bolest
na svijetu.
Zamislite sada da ljudska vrsta stvara odgovarajuće obilje u svemu osim u hrani,
gdje vlada oskudica. To bi ljudski život učinilo skupim, bijednim, teškim i nepoželjnim
usprkos obilju u svim ostalim vrstama dobara. Sada, pak, zmislite da se stvara obilje u
svim vrstama dobara, ali nema nikakvog tehnološkog napretka. To bi, usprkos bogatstvu i
lakoći života rezultiralo općim osjećanjem da život nema smisla, teškom depresijom, a
možda i suicidom golemog broja ljudi.
Što se tiče ekonomske politike lokalnih, nacionalnih država, ona se u svojim općim
obrisima treba poklapati sa ekonomskom politikom vrste, ali, dakako da pri tome nacije
nastupaju sa pozicija koje su zauzele u već provedenoj svjetskoj podjeli rada, ili sa
pozicije svojih novih prirodnih ili kulturnih komparativnih prednosti.
Specifičnost njihove ekonomske politike, u odnosu na ekonomsku politiku ljudske
vrste je u tome što su opredjeljene i skoncentrirane na proizvodnju ili razvijanje tek nekih
elemenata umjetnog bića, ali se putem trgovine snabdjevaju sa svim ostalim, jer je njihovo
obilno posjedovanje uvjet dobrog života i normalnog opstanka.
Razvoj društva
Vjerojatno vam je poznato da su osnivači sociologije društvo definirali kao
organizam, supreorganizam ili megaorganizam. To je shvaćanje vrlo blisko istini, jer je
unutrašnja
organizma. struktura društva
Ali ovakvo veoma
shvaćanje sličnaima
društva funkcionalnoj
jedan velikistrukturi visokorazvijenog živog
nedostatak.:
ne- ali
Organizam je prirodni, živi, biološki entitet, a društvo je umjetna, bićevita,
živa tvorevina.
Na prethodnim stranicama već sam rekao da je društvo jedan od temeljnih
elemenata umjetnog bića (njegova, kičma ili kostur) i da je ono ustvari umjetni
organizam koji ga nosi.
Razlike umjetnog, spram živog, prirodnog organizma mogle bi se, ukratko izraziti
na sljedeći način:
Živi organizam temelji se na prirodnim, biološkim zakonima, a umjetni, na
zakonima koji su direktna antiteza prirodnim - na zakonima samoodržavanja i djelatnosti
sebe-svjesnog duha.
Živi organizam je sredstvo
i i ciljvlastitog opstanka, a umjetni,samo sredstvo
ostvarivanja nekih ciljeva izvan njega.
Živi organizam opstaje rukovodećiinstinktom
se , a umjetni -politikom.
Ključni dijelovi živog organizma - organi koji njime upravljaju - i sami su živi.
Kod umjetnog, ovi su organi neživi. Umjetne su naravi i duhovnog porijekla. To su:
zakoni, običaji, moral, institucije itd. Jedini živi element umjetnog organizma su ljudske
individue.
Društvo se nikako ne bi smjelo poistovjetiti sa vrstom.
28
I društvo i vrsta su kolektivni entiteti. Razlikuju se, medjutim, u tome što se vrsta
sastoji odbiološki ifunkcionalno istovrsnihindividua, koje žive na okupu, u grupi - u
fizičkoj kontigenciji - i to prvenstveno radi razmnožavanja i čuvanja potomstva, dok se
društvo sastoji odbiološki istovrsnih, alifunkcionalno bitno različitih individua ili
grupa.Funkcionalne razlike medju njima , kao što je već poznato, nastale su kroz podjelu
rada. Pripadnici društva nisu naprosto okupljeni u neku mehaničku skupinu, grupu, kao
pripadnici vrste, nego su funkcionalno povezani jedan s drugim i mogu živjeti i raditi na
velikoj udaljenosti jedni od drugih. (Durkheim)
Ljudska vrsta, kako smo već rekli, održava se u životu na osnovu instinkta, a
društvo na osnovu politike.
Ljudska sevrsta pretvara u ljudsko društvo kad se instinkt zamijenipolitikom.
Za razliku od drugih poznatih vrsta, ljudska vrsta politogenična
je ili sociogenična -
sposobna stvoriti društvo.
Cilj vrste, ili jednog njenog dijela, grupe, ili čopora jest goli biološki opstanak, a
cilj društva je nešto nad-biološko, i nad-povijesno - sloboda, ili "spas", ili pak nešto što je
slično tome, ali nam ni danas nije sasvim jasno što je to zapravo.
Već je Aristotel ustvrdio da država nastaje radi toga da bi svojim pripadnicima
olakšala život, učinila ih sretnima, moralnima itd. To važi i za društvo. Tome, međutim,
treba dodati nešto što je od presudne važnosti, a što Aristotel nije znao:
da je ključni razlog nastajanja društva to da posluži kao političko ili
organizacijsko sredstvo za ostvarivanje onih nad-bioloških i nad-povijesnih ciljeva
ljudske vrste.
Historijski razvoj društva nije ništa drugo do proces kroz kojeg ga ljudi pokušavaju
učiniti dovoljno svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva.
Neposredni temelj samoga društva su funkcionalni
oni ili svrsishodniodnosi
među individuama, grupama, slojevima itd. Oviodnosi se uspostavljaju i održavaju
pomoću zakona, običaja, institucija itd. Postoje dvije vrste tih odnosa. Prvi su neposredni
O
interpersonalni odnosi, a oni drugi, koji su za nas važniji, posredovani su vlasništvom.
svrsishodnosti
pravedno, bogato, ovihdugovječno
drugih najviše
itd. ovisi to da li će neko društvo biti perspektivno,
Posao otkrivanja novih, sve svrsishodnijih odnosa ove druge vrste jest zadatak
politike i političara. Otkrivanjem takvih odnosa i nagovaranjem ljudi da stupe u njih, oni
postupno usavršavaju ljudsko društvo umjetni
- organizam.
U "Uvodu u politologiju" politiku sam definiraokao nijemu volju umjetnog
organizma. Političari su ljudi koji tu njegovu,
nijemu voljumogu dešifrirati i dovesti do
jasne riječi, te ostvariti njegovu unutrašnju težnju ka razvoju.
«Nijema volja» donekle je analogna onoj Rousseauovoj «volonte generale», koja
se često se tumači kao volja većine. No, to nije sasvim opravdano, jer tu nijemu volju ili
volonte generale najčešće dovode do riječi usamljene pronicljive ili karizmatske osobe, a
tek kasnije, kad ona prestane bivati kao volja, tj. kad se ozbilji u životnoj praksi društva,
kao običaj ili zakon, ona postaje posjedom ili «voljom» većine.
Sāmu političkudjelatnost, pak, definirao sam kaosposobnost stvaranja,
etabliranja i održavanja novih, ali i ukidanja dotrajalih, nefunkcionalnih oblika i
institucija umjetnogorganizma.
Ključno pitanje i problem u ovom, političkom poslu jest:
Kako individue, grupe ili slojeve dovesti odnos
u takveovisnostio vlasništvuu
kojem će im život ovisiti o tome koliko se uspješno brinu o njemu, jer se specifično
ljudski život temelji upravo na brizi o vlasništvu. Čovjek je, između ostalog i sebe-
29
zbrinjavajuće biće.
motiviraju da se brinu
Najbolji i najsvrsishodniji odnosi su oni koji ljude najviše
o vlasništvu.
Prvo veliko i temeljno otkriće na tom području, području politike bilo je otkriće
privatno-vlasničkogodnosa. Po njemu, osoba koja se uspješno brine o svom vlasništvu
biva nagrađena dobrim životom, a osoba koja se ne brine o njemu, kažnjena siromaštvom,
ili propašću.
Ustanovljavanje privatno-vlasničkih odnosa bilo je također i uvođenje
elementarne pravde u ovaj svijet.
Jednako važno, a možda i važnije otkriće bilo je slijedeće:
Kako neke individue, ili grupe dovesti u takav odnos s vlasništvom kroz kojeg će
svoje interese ostvarivati čineći neka dobra drugim članovima društva, tj. zadovoljavajući
neke od njihovih potreba. Ostvarivanje vlastitih interesa na način na koji se
istovremeno ostvaruju i ciljevi društva, a i ciljevi vrste je CONDITIO SINE QUA
NON svake društvenosti.
U “Hrvatskom testamentu” zapisao sam to isto ovim riječima:
“Svi mi, smatra ovaj rad, tj. “Testament” težimo isključivo ka ostvarenjusvojih
vlastitihciljeva. To je sasvim prirodno. No, dobrima i velikima smatramo one među nama
koji tesvojeciljeve ostvarujuna način što istovremeno vodi i ka ostvarenju
ciljeva grupe,
društva ili vrste.To je “kategorički imperativ” svakog istinski političnog i društvenog
djelovanja.”
Ni danas ne mislim drugačije. Ali, pređimo na drugu temu.
Napredak u razvoju društva sastojao se u otkrivanju odnosa koji su, na sve
rafiniraniji i bezbolniji način, sve više motivirali ljude na to da se brinu o vlasništvu, ali i
u tome da se što veći broj temeljnih društvenih klasa odnosno temeljnjih društvenih
subjekata, uvlačio motivacijski
u odnos prema vlasništvu i tako ih činio produktivnima.
Ali, zašto je tajmotivacijskiodnos toliko važan?
Stvar je u slijedećem: Ako netko radi isključivo na osnovu zapovijedi ili prisile,
onda on ne radi
biva dobro za sebenagrađen
i pravedno i svoju dobrobit,
za posaonego
koji za onoga
radi, ondako ćemu
on zapovijeda.
motiviran
biti da radi No,što
ako netko
bolje, jer, bivajući pravedno nagrađivan, on radi za sebe i svoju dobrobit čak i onda kad
obavlja posao koji mu daje nekakav poslodavac s kojim on može biti i u neprijateljskim,
ili antagonističkim odnosima, u kakvima su, npr. bili oni Marxovi “radnici i kapitalisti”.
Gotovo je suvišno napominjati da će onaj ko radi za sebe i svoju dobrobit raditi bolje i
više nego netko tko je prisiljen da radi i muči se za tudje dobro.
Evo jednog kratkog prikaza razvoja ljudskog društva kojeg sam koristio u
“Apokalipsi” i u “Uvodu u politologiju”
Razvoj se odvija kroz četiri etape ili ona četiri dijalektička razvojna stupnja. To su:
1.Teza - neolitska zajednica
2.Antiteza - robovlasništvo
3.Sinteza - građansko društvo
i …4.Epiteza - buduće logokratsko društvo ?
Ove stupnjeve razvoja društva, sociolozi i antropolozi pogrešno nazivaju
globalnim društvima.
Radi što veće jasnoće i kratkoće, društvo ćemo predstaviti pomoću jednog trokuta
čiji vrhovi:A, B, Cpredstavljaju ključne društvene subjekte. A Vrhpredstavlja subjekta
koji upravlja društvom - vladara, vlast ili administraciju,Bvrh predstavlja vlasnika
materijalnih dobara, a vrh C onog subjekta koji radi, argatuje ili rinta. Krug u sredini
30
trokuta,VL. predstavlja vlasništvo, opću imovinu društva.
1 Neolitska zajednica. Njeno z- ajedničko - vlasništvo,VL je priroda, plodni

prirodni okoliš. Budući da nitko ne može utjecati na povećanje ili smanjenje njene
plodnosti, nitko
sposobnosti ne da
prirode mora niti brinuti
se sama brine oosebi,
njoj.i Opstanak
da svojim neolitske zajednice
nusproduktima temelji
održava se nai
u životu
ljude i životinje. Društveni subjekti:A, B, i C nisu strogo ni jasno razlučeni jedan od
drugog.
2 Robovlasništvo . Nastaje kroz dugotrajnu revoluciju, koja zajedničko
vlasništvo pretvara u privatno. U robovlasničkom društvu, samo je subjekt B, vlasnik
robova - koji je bio ujedno i privatni vlasnik raznih vrsta materijalnih dobara što spadaju
u krug VL – dakle, samo je on bio motiviran na brigu o vlasništvu i specifičan
(upravljački) rad. SubjektC, rob nije vlasnik ničega i nije bio motiviran na rad, nego
prisiljen. Ni SubjektA, vladar, načelno gledajući, nije bio vlasnik ničega što je spadalo u
krug VL, ali on je, za razliku od roba, bio doista potpuno slobodan - ni prisiljen ni
motiviran na rad ili brigu o državi.
3 Građansko društvo. U krug motiviranih uvuklo je i subjekta C, radnika, i to,
između ostalog i tako što mu je dalo političku slobodu i učinilo ga privatnim vlasnikom
njegove radne snage. Subjekt A, vlast, odnosno administracija ostala je bez vlasništva i
izvan kruga motiviranih. (Vidi izvrstan Weberov opis nastanka suvremene administracije.)
(Pored ovoga, građansko je društvo samo vlasništvo učinilo bićevitim -
kapitaliziralo ga - a kroz industrijsku revoluciju, automatizaciju i informatizaciju stvorilo
je i “umjetnog radnika”, automatiziranu proizvodnu tehnologiju koja je neusporedivo
produktivnija od živih radnika. O tome je naprijed već bilo riječi).
4 Logokratsko društvo. Ovo bi društvo,u krug motiviranihtrebalo uvući još i
subjektaA, administraciju i političare. To bi se moglo učiniti putem nekog zakona kao što
je naknadno izloženiZakon
“ o kontroli efikasnosti vlasti
”. On bi administraciji oduzeo
mogućnost da " se služi tuđim novcem bez vlastite odgovornosti ”, kako kažu ekonomisti
i motivirao ju, a istovremeno i prinudio na to svoje, da vlastite interese ostvaruje
isključivoefikasnom brigom o napretku ili dobrobiti društva.
Etabliranjem tog zakona, administracija bi konačno stupila u takav odnos prema
društvu u kojem bi joj bogatstvo, ugled, ugodnost življenja, sigurnost i ostalo - isto kao i
običnom privatnom vlasniku - postali ovisni o tome koliko se efikasno brine o dobrobiti
društva. Preciznije govoreći, administracija bi zapravo dobila položaj nekog društvenog
upravljača čije bi bogatstvo i ugled strogo ovisili o efikasnosti njenog upravljanja, što u
31
današnjim društvima nije slučaj. Ona nema adekvatan ugled, niti je dovoljno dobro
plaćena tamo gdje dobro upravlja, a niti odgovarajuće oskudno tamo gdje upravlja loše. A
budući da nije motivirana, nego gotovo isključivo prinuđena na rad, više je i češće sklona
zabušavanju i lošem radu nego dobrom.
Logokratsko društvo, kako mu kaže sāmo ime, zasnivalo bi se na logokraciji –
vladavini znanosti. Ta «vladavina znanosti» nije nikakav novi tip vladavine, nego samo
potpuno razvijeni,epitetički oblik liberalne demokracije, oblik koji joj pomaže da se
trajno održi kao metoda vladanja društvom.
EtabliranjemZakona o kontroli efikasnosti rada managerai posebnoZakona o
kontroli efikasnosti vlastibio bi uspostavljen
umjetni privatni vlasnikna razini cijelog
društva, odnosno nacionalnog kapitala. Time bi se umjetno biće osposobilo za to da se -
slično kao i prirodno biće, priroda - sāmo brine o sebi i svom daljnjem razvoju, te da
svojim proizvodima zadovoljava potrebe ljudske vrste i održava ju u životu i slobodi.
***
"umjetni ili virtualni privatni vlasnik"?
No što je, zapravo taj,
Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje onda,
kad se nekim ovakvim zakonima, kao što Zakon su o kontroli efikasnosti rada
managera i Zakona o kontroliefikasnosti vlastiprirodni interes živog vlasnika kapitala
zamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe sāmoga - umjetni vlasnik.
Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom živih
vlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto rečeno, misli na želju za bogatstvom. Stvaranje
"umjetnog interesa" zapravo je ugrađivanje "želje za bogaćenjem" u sām kapital. Ta
njegova umjetna "želja za bogaćenjem" omogućuje mu da se sām čuva (čak i od svojih
vlasnika i managera, koji ga rado drpaju kad god mogu), te da se stalno uvećava,
usavršava, zapošljava nove radnike, olakšava im posao itd.
Zašto nastaje umjetni privatni vlasnik?
Nasuprot misliocima utopističke orijentacije i mišljenju običnih ljudi, koji na
vlasništvo redovito
vlasnikovanje gledaju
ne sastoji očima čežnje
isključivo od slastiili zavisti, moram
i uživanja, negonajprije
puno istaknuti da se
više od briga,
glavobolja, strahova, nemira, danonoćnog rada na nadziranju vlasništva, pa opet: briga,
strahova, mōra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoćniji vlasnici kapitala mogu
osloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvom
katkada mogu biti i veće od onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjeruje meni,
znanstveniku, teoretičaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekog
zamašnijeg komada kapitala.
Razvoj vlasništva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proizišao je iz
težnje za tim da se otklone, ili barem ublaže oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je na
kraju, u mojim radovima, dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnog
vlasnika. On može preuzeti velik dio poslova i briga o vlasništvu (kapitalu) i obavljati ih
brže i bolje od živog vlasnika, a da pri tome ne doživljava one frustracije, koje proživljava
živi vlasnik, niti pak može dobiti infarkt, ili završiti u ludnici.
Drugi važan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve veće
usložnjavanje vlasnikovanja. Već u prošlom stoljeću ono je postalo toliko kompleksno i
teško da je u najrazvijenijim zemljama na svijetu, baš zbog te složenosti i zamršenosti
došlo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala, što je rezultiralo i padom
dohotka od vlasništva nad njim. Dohodak je, iz ruku vlasnika prešao u ruke managera,
koji su bili obučeni za rad i upravljanje njime. Te činjenice, koje su poznate svakom
32
ekonomistu, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja,

nakon Drugog svjetskog rata počeli razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnog
vlasnika. Ja sam, dugi niz godina proučavao te pojave i radio na zakonima pomoću kojih
bi se mogao uspostaviticjelovitiumjetni vlasnik.
Ali ne radi se samo o problemima koje tradicionalno privatno vlasništvo stvara u
poslovnoj, ekonomskoj sferi. Puno je veći problem to što postojeći oblici privatnog
vlasništva nisu dovoljno funkcionalni niti svrsishodni za ostvarivanje ciljeva vrste.
Tu slabost privatnog vlasništva uočio je već Platon, i postavio zahtjev za
uspostavljanjemdruštvenog vlasništva, za kojeg je vjerovao da je funkcionalnije. Svoj
zahtjev, odnosno ideju izložio je u opsežnom dijalogu Država – Πολϊεία.Aristotel se
suprotstavio toj ideji tvrdnjom da bi društveno vlasništvo ubrzo propalo jer se o njemu
nitko ne bi brinuo. Dvije i pol tisuće godina kasnije, društvena i politička praksa, koja je
kulminirala u komunističkom pokretu - a koju je sam Marx ispravno proglasio vrhovnim
sucem - definitivno je i neosporivo dokazala da je Aristotel bio u pravu. Brojne države
koje su, na Marxov nagovor, bile zasnovanedruštvenom
na vlasništvupropale su baš
zbog toga što se nitko nije brinuo o njemu.
Ali, i Platon je, na neki način, bio u pravu, tj. njegova nepotpuno osviještena
pretpostavka da postojeći oblici privatnog vlasništva nisu dovoljno svrsishodni za
ostvarivanje bitnih čovjekovih ciljeva.
Osnovanost te pretpostavke, odnosno Platonove sumnje u dovoljnu funkcionalnost
privatnog vlasništva opet je potvrdila društvena i politička praksa, i to kroz brojne pokrete
koji su nastajali tokom dvije i pol tisuće godina i težili ka ukidanju privatnog i
uspostavljanju društvenog vlasništva. Već smo rekli da su ti pokreti kulminirali u
komunizmu.Treba imati na umu da se oni nikada ne bi pojavili da su postojeći oblici
privatnog vlasništva bili dovoljno funkcionalni za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
Ovaj rad, dakle, daje za pravo, tj. priznaje istinitost, i Platonovoj slutnji nedovoljne
adekvatnosti postojećih oblika privatnog vlasništva, i Aristotelovoj kritici ideje društvenog
antinomično. Suprotnosti:privatno i društveno
vlasništva. Ali, njihovo je mišljenje
isključuju
razumijevanjajednavlasništva,
drugu, ali tai same sebe. Zbog
antinomičnost
je nepostojanja
, odnosno nekog privatno-
antinomija: dubljeg ili šireg
društveno, (na nesreću), nužno postala temeljem čovjekovog razumijevanja vlasništva, a
njena prividna nerješivost takoreći nepremostiva brana daljnjem razvoju društva. Ovaj rad
otkriva darješenje te antinomije - koja, već dvije i pol tisuće godina, okružena aurom
neupitnosti i nerješivosti, nedodirnuta leži u temelju ljudskog nazora o vlasništvu – dakle,
da rješenje te antinomije ipak postoji i da se ono sastoji u stvaranju
umjetnog privatnog
vlasnika.
Već sam na više mjesta rekao da će on ostvariti mnogo više od onoga o čemu su
sanjali pobornici društvenog vlasništva, među koje spadaju i neki od najvećih mislilaca,
reformatora i umjetnika što ih je dao ljudski rod.
Toliko, o poslovnim, tj. ekonomskim i političkim, odnosno ontogeničnim i
politogeničnim problemima koji su ukazali na nužnost sačinjanja ovih zakona čiji tekst
upravo slijedi.
NACRT ZAKONA O KONTROLI

EFIKASNOSTI RADA MANAGERA
I DIO
33
Član 1.
Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni
vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je
pravnu osobu,
ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu
vlasnika sebe sāmog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni (virtualni) - kojeg u
pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) - imaju
jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji
nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je
ekskluzivno i nepovredivo - privatno.
napomena 1
Kapital već odavno funkcionira kao pravna osoba – npr. u obliku nekog poduzeća
Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem
- i to nije nikakva novost.
ovakvih zakona, dodaju neki momenti fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za
bogaćenjem, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga
također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s
kojima dolazi u dodir. To radikalni
je zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital
čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim,
nižim, manje razvijenim oblicima postojanja kapitalapravne
kao osobe.
Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje,
odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema
njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog
vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima
dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih
interesa umjetnog vlasnika.
Može se odnositi se na poduzeća u državnom, ili društvenom vlasništvu, tzv. javna
poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne mora se nužno odnositi se i na ona
poduzeća
osobu) koja već
– ukoliko imaju
se ne ili će
odredi imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku
drugačije..
Član 2.
Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe
sāmoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad,
pravo na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje živim subjektima, i to
pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na
daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava,
koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo.
II DIO
Član 3.
Funkciju ititulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital
iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su
zaposlene u tim institucijama, kao investitori...
Član 4.
34
Svrha investiranja je profit, dobit.
Član 5.
Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi tablicu)
imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s
kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.
Član 6.
Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke
funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se
određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage, ili pak onom
formulom kojom se određuje i dohodak živih vlasnika, tj. vlasnika kao fizičkih osoba.
(Vidi odjeljak Odnos
“ živog i umjetnog vlasnika”
)
Član 7.
Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili
banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju
njegovog vlasnika.
Član 8.
Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe
poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u
investicionoj banci.
III dio
Član 9.
Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.
Član 10.
Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od
vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.
Član 11.
Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika -
titular
aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava - .
IV dio
Član 12.
Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu
produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.
Član 13.
QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim
troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.
dobit na tržištu 300 $
35
QPK= -------------------------------------, QPK = 3

troškovi proizvodnje 100 $
Član 14.
Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg
dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ u dogovoru sa
sindikatima i ostalim zainteresiranim subjektima, i to u obliku slijedeće tablice, koja
prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim
brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.
TABLICA 1
QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE
RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA U $
1 NKV
1,3 KV
1,7 VKV
2,2 MNG 1 6,2
4,1 MNG 2 8,0
MNG 3
2 1,7 2,2 2,9 6,2 8.0 10,4
3 2,2 2,9 3,7 8.0 10,4 13,5
4 2,9 3,7 4,8 10,4 13,5 17,5
5 3,7 4,8 6,2 13,5 17,5 22,7
6 4,8 6,2 8,0 17,5 22,7 29,5
7 6,2 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3
8 8,0 10,4 13,5 29,5 38,3 49,7
9 10,4 13,5 17,5 38,3 49,7 64,6
10 13,5 17,5 22,7 49,7 64,6 83,9
Kratica MNG znaći manager, a kratice NKV, KV, VKV
označavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti
Član 15.
Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe
ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i
efikasnosti osobnog rada.
napomena 2.
36
Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća
točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi
li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji
ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager - mora pred zakonom,
na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je
ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je
nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a
druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.
Član 16.
Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji,
investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili
smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo
smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek
nakon 25 godina.
V dio
Član 17.
Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na
korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr.
QPK = 2.
Član 18.
Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku
omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 2 puta veći od dohotka kojeg bi
imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.
Obrazloženje
Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog
vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio
kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi
živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem
toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi,
dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo
bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji
bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno
očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.
Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.
Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on time
zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može
prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager
ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.
Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK,
odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala.
Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što
vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s
gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje
37
proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan.
Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.
Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj.
velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja,
managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager
prinuđen daprvenstvenorazvija, usavršava, modernizirapoduzeće, odnosno kapital
kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.
Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da
je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove
neposredne produktivnosti i razvijenosti.
I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on
omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.
Član 19.
Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije
managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelo
koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.
Član 20.
Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i
organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može
prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.
VI dio
Član 21.
Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i
(budućeg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo
poslodavca, bilo radnika.
Članonu
Kapital je dužan plaćati samo 22. kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku
koja mu je ponuđena.
napomena 3.
Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje
ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj
kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.
Član 23.
Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala
kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje zastarjeva npr.
tek nakon 25 godina.
Član 24.
U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od
strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.
napomena 4.
Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije,
38
jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzećem,
nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj
hijerarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog
sata.
napomena 5.
Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to
svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi
naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju
kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom,
ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije
poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od
kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno
razvija poduzeće kojim upravlja.
Dugačak rok zastare prekršaja služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da
zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, nikako mu se
neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugačak rok
zastare prekršaja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da potencijalne prekršitelje
odvrati od činjenja prekršaja.
Moguće posljedice primjene ovog zakona
Sām zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i
revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho,
veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također
tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji
propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.
Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest
smanjenje broja promašenih
se investiranjem investicija,granske
bavile specijalizirane, i opći porast
banke.njihove
Logičnounosnosti,
je, naime,pogotovo
očekivatiako bi
da će
stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito
govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom,
ekonomičnijom i produktivnijom.
Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada,
bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će
radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem
svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili
činjenja štete. »Čovjek - kaže A. Smith - najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za
dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka
kojemu se teži.
Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad državnim i
sličnim poduzećima koja nemaju fizičku osobu za vlasnika. Ali, zar bi se neki vlasnik
tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu
nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja
dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji
39
dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar
neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača
koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese.
Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će
uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi
želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju
neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?
Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao
funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da
bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i
ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu
standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih
vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može
varati, kao što često vara žive vlasnike.
Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik
precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom).
Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:
netto profit x QPK

dohodak =-----------------------
100
Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi
povećavanja svog dohotka - i uvećava svoj kapitali usavršava ga. Dohodak od vlasništva
nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i
usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu,
naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.
(Iz onog što je rečeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik spriječio grabež u
procesu navrat-nanos,
odvijati privatizacije u jer
ex-socijalističkim
bi manager kojizemljama, te da se privatizacija
upravlja poduzećem ne nađe
- dok se ne bi trebala
živi
vlasnik - račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni
vlasnik pogodan je pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji.
Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika broj poduzeća u tzv. tranzicijskim
zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona
vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i
egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a
radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno profit, ako nadležni
državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, pa on može
takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć
sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati
im barem kakvu takvu budućnost.)
Antinomija:privatno – društvenoi osvrt na problem vlasništva
U ovom osvrtu, pored nekih novih misli, ponovit ću i neke stare tvrdnje. No to
ponavljanje neće biti nešto loše, nego, štaviše, dobro, jer ću time istaknuti važnost onih
tvrdnji, a sam tekst dobiti će na jasnoći i preglednosti.
Već sam na više mjesta rekao da je uspostavljanje privatnog vlasništva bilo
uvođenje pravde u ovaj svijet . Privatno je vlasništvo, naime, sudbinu vlasnika i
40
njegovog vlasništva vezalo u jedno, tj. učinilo vlasnika ovisnim o tome koliko se revno i
uspješno brine o svom vlasništvu.
Perspektivan i dobar, ili uspješan bionačelno
je, i općenitogledajući, onaj odnos
kroz kojeg je vlasnik gledao da, pomoću svog poslovanja isvojeg vlasništva,svoje
interese ostvari što boljim zadovoljavanjem potreba ili prohtjeva drugih pripadnika
društva.
Takav je odnos prema predmetu vlasništva i prema drugim subjektima bio korijen
društvenosti i izvanredno snažan motor civilizacijskog napretka.
Privatno vlasništvo etablirano je društvenim ili političkim zakonom, odnosno
zakonima. Prvi poznati zakonici: Hamurabijev, Mojsijev, Harondin, Solonov i drugi nisu,
doduše, sami uspostavili privatno vlasništvo, nego su samo, u pisanoj formi i juridičkom
kodifikacijom,potvrdili vrijednost i važenje narodnih običaja koji su ga već odavno bili
uspostavili.
No privatno vlasništvo nije bila nekakva savršeno funkcionalna i beskonfliktna
uvođenje pravde u ovaj
društvena institucija. Iako je ono bilo, kako sam upravo rekao,
svijet, ono je također znalo, na potpuno bezrazložan, nepravedan način, suprotno svojoj
naravi, bacati u bijedu razne individue i grupe ljudi. Taj njegov čin - kako sam upravo
rekao – nije proizilazio iz njegove vlastite naravi, jer je onopravdotvorno
bilo , nego iz
gluposti ili pokvarenosti njegovih vlasnika, zloupotrebe vlasničkih prava i opće
nesavršenosti ljudi i međuljudskih odnosa .
Platon je vjerojatno bio prvi, ili jedan od prvih mislilaca, koji je uočio da privatno
vlasništvo stvara probleme i nepravde i zatražio da se ono ukine i zamijeni društvenim, ili
“zajedničkim”. On nigdje nije izrijekom naveo da privatno vlasništvo uzrokuje nepravde,
ali je očigledno da je to bila jedna od ključnih premisa ili pretpostavki na kojoj se temeljio
njegov zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva i uspostavljenjem držāva utemeljenih na
društvenom, tj. “zajedničkom” vlasništvu.
Aristotel je - kako je poznato, a kako sam i ja sām gore već istaknuo – rekao da bi
takva država (zasnovana na društvenom vlasništvu) ubrzo propala jer se o društvenom
vlasništvu nitkoi to
od postojećih, nezbog
bi htio brinuti.
toga što biTakođer je rekao
društveno, da bizajedničko
odnosno takve države funkcionirale
vlasništvo stvorilološije
više
nesuglasica, mržnje i neprijateljstava među ljudima nego privatno.
Rimsko pravo utemeljeno u velikom pravnom i društvenom iskustvu ima izreku:
Communio est mater rixarum zajedničko
– vlasništvo je majka svađa.
Činjenica da privatno vlasništvo, pored pravde stvara i nepravde. te opojna
primamljivost ideje društvenog vlasništva, koja je bila proizišla iz njegovog idiličnog
prikazivanja, urodili su i mnogim masovnim pokretima za stvaranje država ili društava
bazirnih na društvenom vlasništvu. No ništa se od svega toga nije uspjelo održati. Tokom
više od dvije tisuće godina, politička je praksa uvijek potvrđivala Aristotelovo mišljenje.
Ključna potvrda zbila se propadanjem komunističkih ili tzv. socijalističkih država, koje su
se, tokom dvadesetog stoljeća, bile rasprostranile u velikom dijelu svijeta.
Sukobom tih dviju neosporno istinitih, ali suprotnih, kontrarnih kritīka - kritike
privatnog i kritike društvenog vlasništva - stvoren je horizont i zatvoren krug
čovjekovog razumijevanja vlasništva, i to u formi jedne velike i bolne društvene i
civilizacijskeantinomije, kojoj se ni danas, izvan ove knjige, koliko mi je poznato, ne
naslućuje rješenje. Zbog te antinomije
je u zadnjih dvije tisuće godina proliveno mnogo
krvi.
Stvarno, produktivno rješenjeantinomije
te – kako sam već više puta rekao – nije:
niti u održavanju postojećeg privatnog vlasništva, niti u stvaranju društvenog, a niti pak u
41
popravljanju ljudi, nego u stvaranjuumjetnog, odnosno virtualnog vlasnika.

Ovdje je veliki problem to što je gotovo cijela ljudska civilizacija prožeta je
naopakom predrasudom da razvoj vlasništva teče od privatnog ka društvenom. Stvar,
međutim, stoji obrnuto. Društveno ili zajedničko vlasništvo je najniži stupanj ili oblik
postojanja vlasništva. Privatno je bitno razvijenije i produktivnije. A umjetno ispravlja i
otklanja bitne nedostatke postojećeg privatnog vlasništva i može se smatrati sintezom ili
rezultatom njegova razvoja.
No, da se još nakratko vratimo poznatom privatnom vlasništvu i problemima koje
ono stvara.
Ovo vlasništvo obično se definira kao isključivo pravo raspolaganja predmetom
vlasništva. A sāmo to “isključivo”, diskreciono pravo temelji se na tri momenta: JUS
UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDIpravo – upotrebe, pravo uživanja
plodova ili koristi, i pravo zloupotrebe svog vlasništva.
JUS UTENDI – pravo isključive, ekskluzivne upotrebe ili korištenja određenog
komada vlasništva nema u sebi nekih problematičnih momenata koji bi nas zanimali. To je
prosto isključivo pravo upravljanja svojim vlasništvom – pravo isključuje
koje (excludo,
3. clusi, clusum ) ili lišava (privo 1. avi, atum) tog istog prava svaku drugu osobu,
odnosno sve druge osobe, uključujući čak i sāmo društvo ili državu.
Skoncentrirajmo se stoga najprije na ono posljednje pravo – JUS ABUTENDI –
pravo zloupotrebe ili nesvrsishodne upotrebe. Očigledno je da postupanje po tom pravu
čini štetu svima koji ovise o vlasništvu s kojim se tako postupa, a također se čini šteta ili
uništava sam predmet vlasništva. Budući da život čovjeka ovisi upravo o njegovu
ponajprije vlasnika, ali često i svih onih
vlasništvu, krajnji rezultat je bijeda ili propast,
koji su ovisili o upropaštenom komadu vlasništva. Abuzivnom upotrebom vlasništva, i oni
dospijevaju u bijedu, ali bez svoje krivnje.
No, s druge strane, ovo pravo – pravoabuzivnu
na upotrebu vlasništva najprije
–
i najviše upropaštava same loše, nespretne, nemarne, rasipne ili nesposobne vlasnike, a
njihovo vlasništvo predaje u ruke onih sposobnijih, koji će ga razvijati i uvećavati. JUS
ABUTENDI je, dakle, koji
vlasnicima, instrument pored već rečenog,
uklanja ujedno i instrument
loše a favorizira, selekcije
i protežira dobre među privatnim
vlasnike.
No prijeđimo na slijedeći moment – JUS FRUENDI.
Na temelju prava JUS FRUENDI živi privatni vlasnik ima ekskluzivno pravo
raspodjele plodova ili koristi od rada s određenim vlasništvom. Pri tome on može
postupati, pravedno, dobrohotno ili svrsishodno, ili pak suprotno tome, gramzivo, lakomo
ili sebično. Takvom, sebičnom, gramzivom, nepravednom ili nesvrsishodnom raspodjelom
dobara, on nepravedno drži u bijedi sve ljude koje zapošljava na svom imanju, odnosno
vlasništvu, a to je zlo, odnosno jedna od temeljnjih društvenih nepravdi zbog koje je
privatno vlasništvo najviše izišlo na loš glas i zbog koje su nastale brojne pobune i pokreti
protiv njega, a i težnja za tim da se uspostavi društveno.
Na abuzivnu upotrebu prava JUS FRUENDI vratit ćemo se odmah nakon
slijedećeg pasusa u kojem ću reći još riječ dvije o pravu JUS ABUTENDI.
Jasno je da se uspostavljanjem društvenog vlasništva ne može ukinuti ili zakonom
zabraniti ono pravo, tj. točnijemogućnostJUS ABUTENDI, jer, budući da nitko svjesno
ili hotimice ne upropaštava svoje vlasništvo, ono ne proizlazi iz zlih namjera ili zle volje,
nego prvenstveno iz poslovnih nesposobnostikoje nisu, niti mogu biti predmet zabrane
ili nekog zakona. Zakon, dakle, ne može zbraniti poslovnu nesposobnost, a niti zapovjediti
poslovnu sposobnost. Najviše što se može (a što smo mi gore i propisali), jest to da se
poslovna nesposobnost brzo detektira i da se funkcija upravljanja poduzećima, kapitalom
42
ili imanjima brzo i lako oduzme iz ruku nesposobnih vlasnika ili managera i preda u ruke
onim pretendentima na njihova mjesta koji bi mogli biti sposobniji. Time moment JUS
ABUTENDI ne bi bio ukinut ili iskorijenjen, nego samo sveden na vrlo malu, relativno
neškodljivu mjeru.
Evo nas ponovo kod prava JUS FRUENDI, kako smo bili i obećali.
Mnogi su plemeniti reformatori i veliki mislioci smatrali da bi se uspostavljanjem
društava baziranih na društvenom vlasništvu ukinula abuzivna upotreba prava JUS
FRUENDI, odnosno nepravedna raspodjela dobara.
No praksa tih društava obistinila je ono Aristotelovo proročanstvo koje je tvrdilo
da takvo očekivanje nije osnovano.
Iako je pravedna raspodjela bila jedan od najvažnijih ciljeva komunizma ili
socijalizma, mnogi danas živući ljudi bili su svjedoci i štaviše učesnici nepravedne
primjene prava JUS FRUENDI, tj. nepravedne i nesvrsishodne raspodjele dobara što ih je
stvaralo društveno vlasništvo. Može se čak reći da je tu raspodjela bila nepravednija ili
manje svrsishodna nego u zemljama zasnovanim na privatnom vlasništvu, i da je upravo
ili najviše zbog toga došlo do kulturnog, tehnološkog i uopće civilizacijskog zaostajanja
komunističkih zemalja za kapitalističkima i njihove konačne propasti.Nesvrsishodna
raspodjela stvorenih dobara, naime, odbijala je sve zaposlenike od svrsishodne
upotrebe vlasništva i brige o njemu, odnosno od svrsishodnog i produktivnog
korištenja prava JUS UTENDI.
umjetni vlasnikima isključivo
Za razliku, od privatnog i od društvenog vlasnika,
mogućnost pravednog i svrsishodnog plaćanja rada. Zakon o kontroli efikasnosti rada
managera zapovijeda da rad zaposlenih mora biti plaćen točno srazmjerno veličini
doprinosa kojeg oni svojim radom dodaju općem društvenom dobru i napretku.
Preplaćivanje i potplaćivanje tretiralo bi se kao kazneno djelo.
Krajnja namjera odredbi koje propisuju takvu raspodjelu nije samo ispravljanje
nepravdi koje se, na području prava JUS FRUENDI čine u zemljama čija su društva
utemeljena na privatnom i društvenom vlasništvu, te što bolji život produktivnih radnih
ljudi,
razvojnego i toi da
društva motivira
sve ljude
civilizacije na što je upotrebu
– na optimalnu moguće brži,
pravabezbolniji i svrsishodniji
JUS UTENDI, tj. predmeta
vlasništva, kako od strane managera, tako i od strane prostih radnika, zaposlenika.
Ključna i najvažnija svrha takve raspodjele jest ostvarivanje onih, često
spominjanih, ultimativnih ciljeva vrste. Bez toga, bez mogućnosti njihova ostvarenja,
nikakva pravda i nikakvo blagostanje, a niti najugodniji mogući život ne bi imali nikakvog
smisla. S druge strane gledano, pak, iluzija je pomišljati da bi se oni ultimativni ciljevi
mogli ostvariti bez pravde i, općenito, motivacijskih društvenih odnosa.
Isti princip primjenjuje se i u slijedećem zakonu,Zakonu o kontroli efikasnosti
vlasti, jer je tu, na razini upravljanja državom, iznimno važno da se vlast što lakše uzima
iz nesposobnih ruku; da se upravlja što produktivnije, tj. svrsishodnije; te da se dobra
raspodjeljuju što pravednije i svrsishodnije, odnosno što stimulativnije.
To bi eto bili oni glavni zadaci radi kojih je zamišljenumjetnitzv. privatni
vlasnik, odnosno ovaj novi, razvijeniji oblik privatnog vlasništva.
Ovdje bi možda trebalo definirati sam pojam vlasništva. Iz dosadašnje ljudske
prakse i onoga što smo mi rekli o tome proizlazi da je vlasništvo, koje nam se na prvi
pogled čini isključivo nekakvom institucijom, ustvari, preciznije i oštrije gledajući,
prvenstvenopravno-politička, ekonomska ili organizacijska metoda kojom se ljude
motivira, stimulira ili pak prisiljava na stvaranje i razvijanje i optimalno korištenje
umjetnog bićai njegovih usluga. A umjetno biće, pak, kako smo već puno puta rekli, nije
43
ništa drugo do neophodno, bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ciljeva koji bi trebali
dati smisao ovom teškom i mučnom čovjekovom opstanku.
Najboljom se može smatrati ona metoda, odnosno onaj oblik vlasništva koji u sebi
sadrži najviše motivacijskih, a najmanje onih opresivnih momenata, prisile. Možda je
također važno reći da nije moguće nekakvo vlasništvo bez tih opresivnih momenata.
Vlasništvo, naime, ili zakon koji ga propisuje može npr.: dozvoljavati isključivo
motivacijski vlasnički odnos, no time on, nehotično ili implicite, ali nužno
zabranjuje
svaku prisilu. A svaka zabrana jest nekakva opresija, prisila. DURA LEX, SED... LEX! –
zakon.
zakon je tvrd, aľ je...
Što bi ljudski život bio bez njega?
logos, bio bi prosti kaos. A kad bi
Da svijet, odnosno kozmos nije zapravo vidljivi
nomosa, ne bio
suvremeni ljudski svijet bio pojava, odnosno ozbiljenje nekog vrijednog
ovako anarhičan, beznadan i frustrativan.
Već smo gore rekli da je važno da se onaj, motivacijski moment odnosi na što veći
broj temeljnih društvenih subjekata, A, B i C, a i onih ne-temeljnih, pa se time više ne
moramo baviti.
No da se vratimo na početak ovog osvrta. Tamo je bilo rečeno da su zakonima koji
su uspostavili privatno vlasništvo prethodili običaji koji su ga uhodali i uveli u
svakodnevnu društvenu praksu.
na osnovu zakona, uspostavlja sezakonom. No zakoni
I umjetni vlasnik nastaje
o kontroli efikasnosti rada managera i kontroli efikasnosti vlastinemaju tako uglednu
i staru prethodnicu kao oni koji živu,
su fizičku osobuučinili vlasnikom, već samo jednu
koja je teško uočljiva, pa će im, čak i ako su dobro zamišljeni trebati puno vremena da
steknu povjerenje i postanu uobičajena društvena praksa.
No ovi zakoni imaju jednog vrlo moćnog saveznika, a to je potreba, nužda. Ona je,
usprkos protivljenju cijelog svijeta, mnogim vrijednim idejama i stvarima pomogla da
postanu ključna dobra kojima se čovjek danas služi.
Vratimo se opet nakratko u povijest, tj. točnije prošlost, pretpovijest.
Prvi oblik
prakticiralo ljudskog
u neolitskoj vlasništva
civilizaciji bilo je
u kojoj je priroda
takozvano zajedničko
“radila” vlasništvo.
i “brinula” Ono
o čovjeku se
i svim
ostalim živim bićima. Tako da se sām čovjek nije morao mnogo brinuti, ni o “svom”,
zajedničkom vlasništvu, a niti o svom opstanku. No kad se, nakon popriličnog broja
tisuća godina čovjekov opstanak počeo temeljiti na proizvodima njegovog vlastitog rada i
brige, zajedničko, neolitsko vlasništvo postalo je nefunkcionalno i bilo je zamjenjeno
privatnim.
(Ovdje ćemo se vjerojatno zapitati: zašto se čovjek istrgnuo iz krila prirode i
ontogeničnu avanturu, i osudio se na vlastiti rad, muku i brigu -
upustio u povijesnu, tj.
zbog koje i kakve misije ??? Ali, tome se ne može raspravljati na ovome mjestu. Naše je
da budemo svjesni toga da se nalazimo usred te avanture i da pokušamo otkriti najbolji
mogući, produktivan izlaz ili rješenje, odnosno metodu koja će nas dovesti do ostvarenja
onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste – ciljeva radi kojih je i došlo do ontogeničke
ove
avanture.)
Sve do Platonovih kritičkih misli Državi”
u“ , privatno je vlasništvo bilo nešto
neupitno, prirodno, “normalno”. I dan danas ono je jedna od temeljnih društvenih
institucija koja je neupitna mnogim glavama, i koja, (još uvijek ???), (u dovoljnoj
mjeri ???), (zadovoljava ???)ljudske potrebe i potrebe razvoja civilizacije. No pojava
krititke privatnog vlasništva i sve učestaliji, krvaviji i masovniji pokušaji njegovog
ukidanja i uspostavljanjadruštvenog, u zadnjih dvije tisuće godina - te na kraju pojava
44
komunizma, koji je bio svjetsko-povijesni pokret - ukazuju na to da poznati nam oblici

privatnog vlasništva ipak više ne odgovaraju potrebama daljnjeg razvoja civilizacije,
barem ne u potrebnoj, odnosno zadovoljavajućoj mjeri.
S druge strane ove tragične antinomije, društvena i političkapraksa, koja je
takoreći nepogrešiv sudac, pogotovo ako se promatra u dužem vremenskom periodu,
pokazala je da nidruštveno vlasništvo ne zadovoljava tu potrebu, i da se ono ne može
smatrati unapređenjem ili poboljšanjem institucije vlasništva, nego, štaviše njenim
kvarenjem. Pažljiva analiza idejā društvenog vlasništva pokazuje da to ne treba biti ni
najmanje čudno, jer je tzv. društveno vlasništvo ustvari, različitim, lijepim i
krasnorječivim, “znanstvenim” frazama prikriveno zajedničko, neolitsko vlasništvo.
Njegov opstanak iziskivao je brigu nekog moćnog subjekta o njemu. Ono (društveno
vlasništvo,koje je ustvari umjetno biće ) nije moglo opstati, jer se prirodno biće, priroda
više nije mogla brinuti o njegovu opstanku, a zakoni koji su ga uspostavili, ni jednog
čovjeka nisu stvarno obvezivali na to. Tako je, usprkos tome što je proizišlo iz žarke
težnje za napredovanjem, uspostavljanje društvenog vlasništva bio jedan veliki
civilizacijski regres.
Mi živimo u vremenu u kojem se traži takav oblik vlasništva koji će biti adekvatan
društveni - vlasnički - temelj za društvene odnose koji će moći nastaviti razvoj
umjetni
civilizacije. Već smo bezbroj puta rekli da je taj novi, poboljšani oblik vlasništva
privatni vlasnik. On ne podliježe Aristotelovu prigovoru da će propasti zato što se nitko
neće brinuti o njemu, a zbog čega je, kako smo već pokazali, doista i propalo društveno
vlasništvo.Umjetni privatni vlasnikje čovjekova tvorevina koja je zadobila potpunu
bićevitost – sposobnost samoodržanja i to upravo krozsposobnost da se sama brine o
sebi i svom razvoju . U praksi, ta se sposobnost potpuno ozbiljava etabliranjem ova dva
zakona:Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti
vlasti.
Njih se može gledati i sa druge strane i reći slijedeće: da će oni ljudskoj vrsti, te
raznim individuama, grupama, klasama, nacijama, generacijama ili drugim subjektima
dozvoljavati da žive
svom vlasništvu, ( toliko dobro,
umjetnom biću),sigurno,
na kojem slobodno
smisleno i
temelje koliko specifičnu,
svoju dobro budu služili
ljudsku,
ontogeničkuegzistenciju.
Za samog umjetnog vlasnika može se reći ostaje privatan, jer prava JUS
UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI ostaju isključiv, ekskluzivanposjed
zakona.
No umjetni vlasnik može se, u stanovitoj mjeri, smatrati društvenim
i , jer moguće
je tvrditi da posredstvom tih zakonadruštvo de facto i de iure postaje vlasnik svih dobara
na koje se zakoni odnose.
Kroz te zakone, ono (društvo) daje mogućnost svim subjektima koji ga čine -
individuama, grupama, poduzećima, profesijama, slojevima, klasama, nacijama,
generacijama itd. – daje im, dakle, mogućnost da ostvaruju svoje vlastite, partikularne
na način kojim se istovremeno ostvaruju i interesi, odnosno ciljevi
interese (ali isključivo
društva ili vrste), tečvrsto pravo da za svoju djelatnost budu nagrađeni srazmjerno
veličini svog doprinosa općoj društvenoj ili ljudskoj dobrobiti.
No ovo mišljenje o društvenoj prirodi umjetnog vlasništva može se osporavati
tvrdnjom da društvo nije i ne može biti vlasnik umjetnog bića, nego da je ono (društvo)
instrument, organizam kojim se umjetno biće služi da bi ostvarilo svoje ciljeve i ciljeve
ljudske vrste. S obzirom na to, status vlasnika ne bi se mogao se pripisati društvu, nego
umjetnom biću.
45
U prilog tom mišljenju govori i činjenica da bi odnosi koji bi se, prema vlasništvu
uspostavili ovim zakonom, tj. umjetnim vlasnikom, bili najsličniji onima koji već
postoje unutar suvremenog privatnog vlasništva, s tom razlikom da bi bila isključena, tj.
onemogućenaabuzivna upotreba prava JUS FRUENDI, a pravo JUS ABUTENDI
svedeno na minimalnu mjeru. Stoga je – usprkos mogućnosti da se kod umjetnog
vlasništva idruštvo - kako smo gore rekli - može smatrati svojevrsnim vlasnikom – stoga
privatnog vlasništva.
je, dakle, kako se čini, ipak uputnije smatrati ga jednim oblikom
Ono ne lišava- non privat - onih prava neke neodređene osobe, nego samo one
koje ta prava loše ili štetno koriste. Privatnost je, dakle, ovdje sredstvo brze i efikasne
selekcije ili oslobađanja od loših upravljača ili radnika.
No izgleda da je najbolji naziv ipak umjetni vlasnik, jer etabliranjem ta dva
zakonaumjetno biće - koje se može smatrati općim čovjekovim vlasništvom - postaje
i svojim vlasnikom . Već sam puno puta rekao da je to najbolji, tj. za sada i jedini poznati,
način na koji seumjetno bićemože samo brinuti o sebii svom daljnjem razvoju, te o
ostvarenju ciljeva ljudske vrste.
Ali gledano sa pravnog gledišta to nije ono što je presudno, nego slijedeće. Kad
govorimo o umjetnom vlasniku onda podrazumijevamo da vlasnička prava JUS
UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI prestaju biti čovjekova prava, a postaju
prava umjetnog bića, kapitala.
Pravo JUS UTENDI daje mu mogućnost da se koristi ljudskim radnim i
upravljačkim sposobnostima i njihovim djelovanjem. Na temelju prava JUS FRUENDI
umjetno biće raspodjeljuje dobra i dobit živim subjektima, srazmjerno veličini rezultata
njihova rada, a za sebe zadržava samo toliko koliko mu je potrebno za samoodržavanje i
razvoj. Pravo JUS UTENDI koristi također kao test radnih i upravljačkih sposobnosti onih
ljudi čijim se sposobnostima koristi, te selekcijski instrument za promptnu i sigurnu
eliminaciju onih nedovoljno sposobnih, nedovoljno poštenih, ili pak onih suviše lukavih
varalica koji bi rado svoj dobar i udoban život temeljili na stvaranju privida dobrih
poslovnih rezultata.
Za razliku od
JUS ABUTENDI živog
kao privatnog
instrument umjetni
ili vlasnika,
mogućnost vlasnik ne može koristiti pravo
samouništavanja.
NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

prethodno obrazloženje zakona
Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata,
jer administracija je stožer ili "nervni sistem" razvijenog društva. To su već odavno
ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.
No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo
opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti
toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno
nabujale i otuđene administracije.
Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju
lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita
način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude
administracija, ali nisu znali
produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajem
nemoći, morali gledati opće propadanje.
Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji.
46
Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to

može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.
Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.
Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi,
pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomistiunutrašnjim
zovu državnim
dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime,
današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne
može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija - pomoću
inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.
Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima
“posuđen” od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili
korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna
beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili
novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka,
“posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga
što ga je napravila administracija - zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnosti.
Sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i EU i druga administrativna carstva,
ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. (Francuska je nedavno svoj
unutrašnji dug učinila nešto većim od tisuću milijardi dolara) U knjizi "Apokalipsa"
pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći
održati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom
planetu.
No mi koji živimo u tzv. tranziciskim zemljama u govnima smo dublje nego
Ameri, Evropljani ili Japanci i ne možemo se brinuti o njima. Moramo spašavati sebe.
Pored toga imamo i administraciju koja je daleko bezočnija, sebičnija i pokvarenija, ne
samo od Američke ili Evropske, nego možda i od svih drugih zajedno. Toliko o tome.
Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument obuzdavanja
administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer administracija je onaj sloj ili dio naroda koji
ima vlast - moć. I DIO
Član 1.
Članovi državne vlade, regionalne, županijske ili lokalne (općinske) uprave, tj. sve
osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama
državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem slobodnih demokratskih izbora.
Član 2.
Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj
administrativnoj jedinici (općini, regiji, republici ili saveznoj državi) imaju isključivo
pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju,
te primanju i otpuštanju službenika itd.
Član 3.
Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vršenje
vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su
putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti -
QEAD-a.
47
Član 4.
QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom
kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima
funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim
teritorijem.
ukupna ušteđevina građana + ukupni profit

QEAD = ------------------------------------------------------
troškovi funkcioniranja administracije
Obrazloženje
Ovaj zakon sačinjen je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja
dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog
života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva
odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra
proizvode se kroz potrošnju radne snage, a radna se snaga proizvodi potrošnjom
materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak
koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove profit
se , a onaj koji nastaje u domaćinstvima
(višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage)
obiteljska ušteđevina- »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste "viška vrijednosti"
su osnovne komponete BNP- a - brutto-nacionalnog-proizvoda.
Administracija je onaj društveni subjekt koji svojom djelatnošću stvara i održava
uvjete i odnose u kojima se proizvode one dvije vrste “viška vrijednosti”- ušteđevina i
profit. Što su bolji ti uvjeti ili odnosi, i što su manji troškovi administrativne djelatnosti, to
ona efikasnija, i je viši BNP i opći društveni životni standard. Cilj je, naravno, što je
moguće viši životni standard i što bolji život pripadnika društva.
QEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje
kolikog dohotka
produktivnim (ukupnog subjektima
društvenim “viška vrijednosti”)
za svaku stvaranje
novčanu omogućuje administracija
jedinicu koja onim
se troši na njeno
održavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je
stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.
Član 5.
Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo
pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr.
2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad
visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.
Član 6.
Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže
dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim ili kaznenim djelom uzurpacije vlasti, koje
će se kazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.
Član 7.
Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se
krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr.
25 godina.
48
Član 8.
Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika
radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.
Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer. Vidi
tablicu. 2.
Tablica 2
Q CIJENE RADNIH SATI RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $
E KOMUNA NACIONALNA DRŽAVA SVJETSKA DRŽAVA
A
D NK KV VK MN MN2 MN3 V NK KV VK MN1 MN2 MN3 NK KV VK MN1 MN2
V V 1 V V V
1 1,0 1,3 1,7 3,7 4,8 6,2 1,0 1,3 1,7 4,8 6,2 8,0 1,0 1,3 1,7 6,2 8,0 1
2 1,3 1,7 2,2 4,8 6,2 8,0 1,3 1,7 2,2 6,2 8,0 10,4 1,3 1,7 2,2 8,0 10,4 1
3 1,7 2,2 2,9 6,2 8,0 10,4 1,7 2,2 2,9 8,0 10,4 13,5 1,7 2,2 2,9 10,4 13,5 1
4 2,2 2,9 3,7 8,0 10,4 13,5 2,2 2,9 3,7 10,4 13,5 17,0 2,2 2,9 3,7 13,5 17,0 2
5 2,9 3,7 4,8 10,4 13,5 17,0 2,9 3,7 4,8 13,5 17,0 22,7 2,9 3,7 4,8 17,0 22,7 2
6 3,7 4,8 6,2 13,5 17,0 22,7 3,7 4,8 6,2 17,0 22,7 29,5 3,7 4,8 6,2 22,7 29,5 3
7 4,8 6,2 8,0 17,0 22,7 29,5 4,8 6,2 8,0 22,7 29,5 38,3 4,8 6,2 8,0 29,5 38,3 4
8 6,2 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3 6,2 8,0 10,4 29,5 38,3 49,2 6,2 8,0 10,4 38,3 49,7 64
9 8,0 10,4 13,5 29,5 38,3 49,2 8,0 10,4 13,5 38,3 49,7 64,6 8,0 10,4 13,5 49,7 64,6 8
10 10,4 13,5 17,0 38,3 49,7 64,6 10,4 13,5 17,0 49,7 64,6 83,9 10,4 13,5 17.0 64,6 83,9 1
Kratice NKV, KV i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MNoznačavaju

3 managerovu
hijerarhijsku visinu.
Član 9
Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu
zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj
je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni
radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.
Član 10.
Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj
jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a,
odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili
smanjivanje cijene radnog sata je krivično djelo.
Član 11.
Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno
iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati
da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.
Član 12.
Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju na
osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost
obiju stranki - vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika - a za raskidanje radnog
odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti - managera),
ili službenika.
49
Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje
(proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti
ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj
brojnik veći je i QEAD.
Budući da je glavni interes administracije što veći QEAD, administracija će
nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će
takve propise koji će im omogućiti što veću profitabilnost.
Općenito govoreći, ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili
o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (koje
namiruje taksama, porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi
svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za
smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih
rješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale granične troškove
funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta
koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju.
Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane
efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.
Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na
bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima
ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle,
koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uređivane društva. To
bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i
veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim ne-privrednim subjektima
u društvu.
Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina i

tko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?
Damože
utopija, li je neki ovakavizprojekt
se vidjeti istinski
toga koliko bisvrsishodno
subjekata usredstvo
društvu za razvojimati
moglo društva ili puka
interesa za
njegovo etabliranje.
Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera
najviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona bi njime dobila puno
izdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i to takav izvor o kojem bi
morala puno manje brinuti nego sada. Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona bude
intezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, već sam pokazao da je ona, u
Zapadnim društvima, već poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlo
sličnog.
Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog plaćanja
rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osim
stanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzeća stavlja
na njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao što bi stvarno i trebali
biti, onda bi on pružao sigurnost i velikoj većini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za
jedan manji dio njih - za one koji svoju karijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepim
«raspolažu tuđim
izgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i, poput političara,
novcem bez vlastite odgovornosti»( novcem države, vlasnika, dioničara, javnih
poduzeća, zaklada itd.), te one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te,
umjerene kriterije.
50
Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, nego
živoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u
svojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.
Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroli
efikasnostivlasti, stvar je malo škakljivija.
Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već i današnjem
društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao
produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to
uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to
uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o
tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike
interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo
neposrednom
u interesu da se on
primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu
formirati.
To možemo vidjeti iz ove formule :
ukupne ušteđevine + ukupni profiti
--------------------------------------------------- = Q E A D
troškovi funkcioniranja administracije
Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe ljudi. Faktor “ukupne ušteđevine”
reprezentirapotrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a ukupni profiti“ sve
vlasnike kapitala i svezaposlene(izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranja
zaposlene u administraciji
administracije” reprezentira sve .
Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svi
zaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihove
dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad
pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.
Među zainteresirane
domaćinstva zaposlenici i spadaju i “ukupneteušteđevine”,
umirovljenici, nezaposlenotj. stanovništo.
potrošači: ženeOnikoje
bi vode
bili
zainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnog
standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putem
snižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.
Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog
zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj
glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog
njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.
Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik,
“troškovi funkcioniranja administracije”, i to zbog straha da bi zakon utjecao na smanjenje
njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne mora nužno biti
opravdan, jer bi primjena našeg zakona, iako bi, u početku, možda???
( ), smanjila
dohodak zaposlenih u administraciji, ipak povećala njen ugled i društvenu moć, a kasnije,
No ovo bi mogli shvatiti samo oni lucidniji i
sasvim sigurno i dohotke administratora.
obrazovaniji pripadnici administracije, tako da bi vrlo rijetki iz tog tabora glasali za
primjenu zakona. Stvar ovdje stoji tim gore što te, obrazovane individue pripadaju
uglavnom administrativnoj vrhuški, koja je dobro plaćena i dobro situirana, pa ne želi
mjenjati svoj status ni položaj.
Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona hipotetska interesna grupa koja bi
51
glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti
pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome što
nedostaju ljudi koji bi širu javnost upoznali sa sāmim zakonom i njegovim prednostima
pred postojećima, i, naravno, u otporu administracije koja bi najradije da takvog zakona
uopće nema, i koja će, u prvo vrijeme, vjerojatno, učiniti sve što je potrebno da on ostane
nepoznat. To je pokazala i dosadašnja politička praksa, tj. dosadašnji odnos političara i
državne administracije prema ovom zakonu.
Mislim da je upravo to ono što će uspješno sprečavati etabliranje nekog ovakvog
zakona, sve dokširi slojevi administracijene počnu shvaćati da on može ojačati njen
društveni položaj. Ne postoji, naime, niti će ikada postojati takva sila koja bi
administraciji moglanametnuti neki takav zakon. Stoga njegovo etabliranje ovisi o tome
koliko će se ona brzo prosvjećivati.
No, da bi ste još jasnije uvidjeli razliku između onog zakona i utopističkih
projekata, pokušajte otkriti da li su postojale i da li postoje interesne grupe koje bi htjele
osnovati neko društvo na osnovu Platonove Države, Morusove Utopije ili Campanellinog
Grada Sunca. Baš zbog nepostojanja neke takve interesne grupe, Platon je otišao na
Siciliju gdje je sam pokušao osnovati državu po svojoj zamisli.
Utopističnost takvih projekata kao što su Platonov, Morusov, Marxov i drugi bila
je u očekivanju da će oni funkcionirati, a utopističnost ovog, mog projekta jest, čini se, u
očekivanju da bi on uopće mogao biti uspostavljen.
možda je u tome što su oni suviše
Govoreći ozbiljno, prava slabost ova dva zakona
egzaktni. Današnje društvo, naime, nije toliko egzaktan entitet, pa ih ono odbija. No, s
druge strane, društvo teži ka sve većoj svojoj, unutarnjoj egzaktnosti, pa tom svojom
težnjom izlazi ususret etabliranju ovakvih zakona.
Toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti ovog
projekta. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.
***
Administracija,
Prethodniterorizam i još neka
prikaz razvoja svjetska
društva zla onog trokuta) pokazao je da etabliranje
(pomoću
onakvih zakona i uvlačenje administracije u krug motiviranih nije ništa drugo do
zakonomjeran nastavak dosadašnjeg razvoja društva. I ako se on ne bude ozbiljio, onda bi
se, umjesto njega, lako mogao ozbiljiti nazadak i kaos.
Već je Adam Smith govorio da vladari i političari rasipaju s mukom stečeno
društveno bogatstvo i da često žive to bolje što ga više i luđe troše. No on nije računao na
to da će se onovremeni vladari i političari individualci transformirati u golemu i
sveprisutnu državnu administraciju, niti je slutio do koje će mjere porasti troškovi njenog
uzdržavanja. Ja sam o tome nešto već rekao u onom “Prethodnom obrazloženju Zakona o
kontroli efikasnosti vlasti.”
No ne radi se samo o tome da administracija oduzima društvu sredstva za nužni
razvoj i tako ga onemogućuje. Tim činom, administracija - koja je glava društva i koja bi
se trebala brinuti o njegovoj dobrobiti - počinje živjeti na račun i na štetu društva. To je
ono početno, antidruštveno ponašanje koje inicira i podstiče i druge oblike
antidruštvenog ponašanja u svim ostalim društvenim slojevima - korupciju, kriminal,
narkomaniju, prostituciju, kocku, a s druge strane, terorizam, militantni fundamentalizam,
socijalne, političke, i religijske ekscese, suicidnost, a onda i velike centrifugalne, tj.
sociofugalne sile koje razaraju društvo.Riba smrdi od glave, kaže jedna stara Grčka
izreka. No o tome sam više pisao na drugim mjestima, a pisali su i drugi pisci.
52
S druge strane, Max Weber je točno uviđao da je administracija, odnosno,

birokracija, kako ju on, s pravom naziva, da je, dakle, ona optimalan instrument
transmisije vlasti, odnosno instrument upravljanja društvom i naslućivao je da je ona
budući gospodar svijeta, pa joj je posvetio veliku pažnju u svojim tekstovima.
Po mom mišljenju, administracija je potpuno razvijeni organ društvene vlasti -
organ pomoću kojeg umjetni organizam upravlja samim sobom. I ja sam, poput
Webera, a i Hegela čvrsto uvjeren da će ona biti taj organ ili subjekt pomoću kojeg će se
vladati svijetom i mogućom Svjetskom državom, jer osim nje ne postoji nikakav drugi
subjekt koji bi mogao uspješno obavljati taj posao. No dalekovidni Weber - a i drugi
značajniji politolozi, sociolozi, a i državnici prve polovine dvadesetog stoljeća - uvidjali
su one, već spomenute, a i brojne druge opasnosti koje u sebi krije vladavina
administracije b- irokracija - i upozoravali na njih. Politička i socijalna zbivanja u drugoj
polovini dvadesetog stoljeća, te u početku dvadesetprvog sasvim jasno pokazuju da su ta
upozorenja bila na mjestu, i da neefikasna i nekontrolirana vladavina administracije, tj.
njeno antidruštveno ponašanje doista može baciti svijet u kaos. Ali o tome sam gore već
nešto rekao. Htio bih dodati samo još ono što mi se čini veoma važnim, a to je slijedeće.
Međunarodni terorizam i militantni vjerski fundamentalizam naroda koji žive u
neoantičkoj civilizaciji usmjeren je uglavnom protiv unutrašnjeg napretka zemalja koje
joj pripadaju. To je jedan od tipičnih načina opstrukcije unutrašnjeg razvoja. Ali, ovom
prilikom treba istaknuti da je uonvelikoj mjeritakodjer i reakcija, ali ne na eksploataciju
od strane Zapadnih zemalja, kako se obično misli, nego na neefikasnost,
neproduktivnost, antidruštveno i anticivilizacijsko ponašanje i eksploatatorski stav, te, u
krajnjoj liniji,bitnu nemoć administracija visokorazvijenih zemalja Zapada i vodeće
svjetske administracije uopće. Ovu tvrdnju uopće nije teško dokazati, ali to ne
dozvoljavaju uski okviri ove rasprave.
Uostalom ne treba imati mnogo pameti da se shvati kako terorizam ne bi bio ni
moguć ni potreban da je administracija razvijenih doista moćna i efikasna. Terorizam, a
takodjer i postojanje raznih lokalnih fašistoidnih lidera koji vode ratove kad se god sjete;
zatim teror
dnevno; nad prirodom
demografska koji, ako koja
eksplozija je vjerovati ekolozima,
stvara na uništava bijednika,
stotine milijuna oko dvjestošto
živih vrsta
kasnije
umiru od gladi i raznih boleština i brojna slična zla pokazuju da ova, najveća moć koja je
ikada postojala nije ni izdaleka tolika kolika bi bila potrebna da bi planet privela kakvom
takvom redu, te da bi takvu političku "moć" možda ipak trebalo imenovati kao političku
nemoć.
Na drugim mjestima, a i u ovom radu već sam natuknuo da pod političkom
moći smatram sposobnost stvaranja umjetnog organizma ili njegovih elemenata,
sposobnost njihovog usavršavanja ili održavanja u dovoljno efikasnom i
funkcionalnom stanju.
Već letimičan pogled na suvremeni svijet ukazuje na to da takvih sposobnosti
nema ili da su vrlo rijetke. No i pored toga, mnogi obični ljudi, a i politolozi i sociolozi,
poput paranoika, često govore o nekakvoj velikoj političkoj moći koja je situirana u
rukama individua, lobija, elita ili različitih društvenih grupa
Ovdje moram naročito istaknuti da se tu ne radi političkoj
o moći,nego o moći
koja tekprividno ima politički karakter, jer ne služi ničemu od onoga gore navedenoga,
nego naprosto vlastoljublju ili ostvarivanju privatnih ili grupnih interesa, i to na štetu
društvenih interesa i interesa drugih društvenih subjekata ili prirodnih resursa. Ova se moć
koristi, ne samo zato da se na prikriven i zaobilazan način ostvare vlastiti interesi, nego
često i za to da se direktno i otvoreno čini šteta drugim društvenim subjektima, na način
53
na koji ju čine monopolisti, tamo gdje god mogu.

Takva moć je ustvaridepolitizirna moć, ili možda čak točnije antipolitička i
antidruštvena, socioklastičnaili politoklastična i trebalo bi ju suzbijati i uklanjati iz
društva.
Kad sam na početku knjige Hrvatski Testament govorio da bi trebalo ojačati
političku sferu društva, a ne oslabljivati ju, onda sam pri tome mislio upravo na vraćanje
moći u njene političke i društvene okvire i funkcije i na njenu svrsishodnu i produktivnu
upotrebu.
Želim još samo skrenuti pažnju čitatelja na paradoks: da se sami Zapadnjaci ne
bune toliko protiv, neproduktivnosti i neefikasnosti vlastite administracije, nego to čine
oni ljudi iz Trećeg svijeta koje to zlo ne pogadja direktno, ali koji, kako se čini, na kraju
plaćaju cjelokupni račun, njene neefikasnosti, ili barem njegov veći dio.
Uvjet istinski produktivne i istinski moćne, poželjnei svjetske vlasti
administracije, kako na svjetskoj, internacionalnoj tako i na nacionalnoj i lokalnoj razini
jest efikasna društvena kontrola njene vladalačke efikasnosti i društvene korisnosti, i to na
onaj način koji je prikazan Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti
, a koji bi, ako bi bio
etabliran, zapravo bioinstrument samokontrole administracije.I ako administracija
doista uspije samu sebe podvrgnuti tom zakonu, onda će tim istim činom steći nužne
neophodnim, i
političke sposobnosti za vlast nad cjelim svijetom, te postati njegovim
štoviše,poželjnim vladarem. Ozbiljit će se ono što je o njoj govorio Hegel - postat će,
živi subjekt,
istovremeno, i gospodar, i sluga svijeta - oruđe vlasti i najviši, vladajući,
iznad kojeg postoji samo onaj, ne-živi, opći gospodar, umjetni organizam, odnosno
cjelokupno umjetno biće.
ECCE, ERGO, CLAVORUM REGNI TERESTRIS !
Gledano sa stajališta zakonomjernosti razvoja, suvremena državna administracija
ili birokracija - koja je neka vrsta kompleksnog , upravno-izvršnog, kolektivnog političara
- jest sinteza razvoja organa pomoću kojeg se upravlja društvom - umjetnim organizmom,
odnosno, kako sam gore već rekao - pomoću kojeg umjetni organizam upravlja samim
sobom. Da bi seadministracija
njome stekla, potvrdila kao mora sinteza,
istinska i održala
pokazati da jedruštveni
sposobnapoložaj i vlast koji
za, vlastito, je
unutarnje
evoluiranje - koje omogućuje postizanje epitetičkog, trajnog i svrsishodnog oblika
postojanja i efikasnog vladanja. To je pak moguće jedino putem gore spomenute vlasti
administracije nad sāmom sobomsamokontrole
- - odnosno putem samopodvrgavanja
pod neki takav zakon kao štoZakon je o kontroli efikasnosti vlasti - koji dovodi do
riječi nijemu volju umjetnog organizma - društva a- samim tim i cjelokupnog
umjetnog bića, jer, etabliranjem tog zakona umjetni organizam potpuno urasta u tkivo i
strukturu umjetnog bića. Ono društveno i ono civilizacijsko, duhovno i materijalno postaju
jedno, konkretna cjelina u najpotpunijem smislu te riječi.
U suprotnom, tj. u slučaju nemogućnosti podvrgavanja administracije pod neki
takav zakon, Zemljom bi mogli vladati teror, strah i kaos,prividna jer moć
administracije, zajedno sa njenim ontoklastičkim i politoklastičkim djelovanjem daje vrlo
velik podstrek i prostor za djelovanje svim anticivilizacijskim i općenito regresivnim
snagama, koje su, nasuprot terorizmu, maskirane imenima i nazivima što sugeriraju
njihovu tobožnju progresivnost, humanost itd.
Što se tiče terora i terorizma, i on, velikim dijelom nosi lažno ime, ali ono kojim
ga je okrstila sama administracija, odnosno birokracija, radi toga da bi lakše obračunavala
s njim. Već smo pokazali da se on, jednim svojim dijelom, nesvjesno korjeni i u
povijesnotvornim,politogeničnim tendencijama te da se, borbom protiv otuđene
54
administracije, kaootuđena protuteža,i ne znajući zapravo bori za ostvarivanje ciljeva

vrste.
No teroristi će ubrzo postati svjesni svoje povijesne funkcije i uvidjeti da - budu li
htjeli biti doista istinskim i priznatim borcima za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i
borcima protiv antipovijesne i politoklastične birokracije - da će, dakle, u tom slučaju
morati praviti bolju selekciju među svojim žrtvama, te, kao i kod regicida, atakirati
isključivo na živote administratora i članova njihovih obitelji, a kloniti se teatralnog
uništavanja materijalnih i kulturnih dobara i ubijanja neutralnih građana, koji su i sami
žrtve svjetske birokracije. A ako doista postupe tako, steći će puno veće i šire simpatije i
potporu tih «neutralnih građana». Uostalom, ono što je na svijet došlo u formi i pod
imenom terorizma i fanatizma već se počelo pretvarati u revolucionarnost, heroizam,
legendu, mit. Terorizam bi se zapravo trebao transformirati u antilevijatanizam.
Da li ste se ikad zapitali zašto špijunske službe raznih vlastodržaca, kojima su pri
ruci uvijek bili spretni uhode, doušnici i dobro opremljeni vojnici nisu mogu uhvatiti
Roben-a Hood-a, Bin Laden-a, ni druge ljude koji su na sličan način prekoračili granice
pisanih i nepisanih zakona?
Takav će novi «teror», kojeg će široke narodne mase cijelog svijeta uzimati u
zaštitu, postati puno raširenijim i efikasnijim nego što je danas i ozbiljno je pitanje tko će
se i kako moći boriti protiv njega?
Moj će vas odgovor na to pitanje malko iznenaditi, iako sam ga zapravo već dao.
Borba protiv terorizma mora se provesti kao borba protiv neefikasnosti
birokracije, tj. borba za to da se ona podvede pod vlast onog zakona koji će
kontrolirati njenu efikasnost i održavati ju na potrebnoj razini.
I sam terorizam imati će uspjeha u svojoj borbi tek kad postane svjestan da je to
onaj ključni cilj ka kojem stremi, odnosno prava svrha njegovog pojavljivanja i njegove
borbe. A kad i ako birokracija zauzme svoje pravo mjesto u društvu i postane produktivan
subjekt u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, nestat će ključnih razloga za opstanak
terorizma i on će se vjerojatno, sam od sebe svesti ne neku sporadičnu društvenu pojavu.
U suprotnom,
neobavljanju otuđena
svoje prave i tek prividno
funkcije, moćnaubirokracija
tj., implicite, (jerkititi
činjenju zla) je moćna
će gajedino u
svojim
vlastitim perjem, tj. proglašavati antipovijesnom i anticivilizacijskom pojavom i tako ga
izolirati da bi lakše obračunavala s njim.
Ovo se ne odnosi toliko na terorizam što nastaje u nerazvijenim zemljama koliko
na onaj što se ponovo počinje razvijati u najrazvijenijim zemljama svijeta. Neposredni
korjen ovog terorizma i akcelerator njegova razvoja, je upravo i jedino neefikasna,
antidruštveno i anticivilizacijski pozicionirana administracija, ili birokracija, koja misli
isključivo na svoje interese, a društvom separazitski koristi kao sredstvom za
ostvarivanje tihsvojih interesa, a ne ciljeva vrste.
U "normalnom", tj. svrsishodnom, ili produktivnom poretku stvari, kako sam već
više puta rekao, ona bi, poput svih ostalih subjekata,svoje interese trebala ostvarivati na
takav način koji bi istovremeno bio i davanje doprinosa razvoju društva i ostvarivanju
ciljeva vrste.
***
Ovdje se nameće misao da bi možda nekakva diktatura, kakva je npr. bila ona
Cromwellova, mogla pomoći etabliranju nekog takvog zakona kao što je Zakon o kontroli
efikasnosti administracije. To nije nemoguće, ali kod takvih razmišljanja treba imati u
55
vidu da je diktatura vladavina kratkog daha i da bi potencijalni diktator trebao uz sebe

imati prilično velik, vjeran i obrazovan tim koji bi bio sposoban kontrolirati provođenje
zakona u zbiljski život.
No i u takvom slučaju ovi bi se zakoni mogli zbiljski etablirati tek kad bi ih
administracija prihvatila i dobrovoljno im se pokoravala i nakon okončanja diktature, a to
pak može biti samo onda kad ona putem prosvjećivanja uvidi da joj pokoravanje takvim
neosporivu
zakonima, koji traže dovoljnu efikasnost, zauzvrat daje najvišu i vlast nad
cijelim svijetom, apsolutni legitimitet.
Ovo zadnje, medjutim - mislim na ono prosvjećivanje administracije – s obzirom
na njenu rigidnost, lako bi se moglo dogoditi AD CALENDAS GRAECAS, ilitiga... na
nigdarjevo.
No, možemo se tješiti i hrabriti time da je prethodno opisani razvoj društva i
vladanja njime jedan nužan korak i da će se, na ovaj ili onaj način, ipak dogoditi, pa kad,
tad.
***
Neki će čitatelji ovdje htjeti upozoriti na to da suvremena administracija, pomoću
takozvane vanjskopolitičke aktivnosti već dovodi svijet u nekakav red - i to stvaranjem
dobrih međudržavnih ugovora, oslobađanjem međunarodne trgovine i stvaranjem tzv.
zajedničkih tržišta, ili pak državnih unija kao što je Evropska. Ova je opaska zaista
donekle opravdana, ali samo donekle.
U Uvodu u politologiju pokazao sam da je ova produktivna vanjskopolitička
samo kompezacijaza veliku i prilično
aktivnost suvremene birokracije ili administracije
opasnu neefikasnost na unutrašnjepolitičkom planu - neefikasnost koja proizlazi upravo iz
toga što administracije suvremenih zemalja nisu motivirane na što bolje upravljanje
državama, pa je administrativni aparat postao preglomazan i preskup, parazitski ili
eksploatatorski, tako da stvara deficite, unutrašnje, i vanjske državne dugove i time
onemogućuje zbiljski razvoj. Vanjskopolitička aktivnost donekle smanjuje ove unutrašnje,
temeljne
otkloniti slabosti, ali ih ne administracije
samo uvlačenjem može otkloniti.u One se, kakodruštvenih
motiviranih
krug sam već više puta rekao, mogu
subjekata.
Vanjskopolitička aktivnost dovodi svijet u stanoviti red, i to je dobro. Dobrim se
može smatrati i to što time administracija širi i učvršćuje svoju vlast.
No loše je to što ovim istim aktivnostima administracija učvršćuje i svoj parazitski
položaj u odnosu na imovinu društva i njegove produktivne subjekte i čini samo to
društvo neproduktivnim , siromašnim a i nepravednim baš za njegove produktivne
subjekte. To može imati vrlo loše posljedice.
***
Ona latinska izreka: FIAT JUSTITIA, PEREAT MUNDUS! Neka bude pravde,
pa makar svijet propao! - upućuje na to da su pravda i pravedno društvo najvažnije
što je sasvim točno
stvari na svijetu, važnije čak i od samoga svijeta, , pa je i stoga
prilično vjerojatno da će čovjek dosta energije uložiti u pokušaj njihovog ozbiljavanja.
Toliko, ukratko, i...ponešto površno o terorizmu, diktaturi, administraciji, njenoj
funkciji i mogućoj budućnosti.
Ovdje bih još htio dodati da “Zakon
je o kontroli efikasnosti vlasti”potreban i
zemljama koje pripadaju neoneolitskoj i neoantičkoj civilizaciji. Njihove administracije,
doduše, ne rasipaju bogatstvo koje je narod s mukom stekao, nego - obiranjem još zelenih,
nezrelih plodova - sprečavaju razvijanje bilo kakvog bogatstva.
56
***
Gornja se moja strahovanja i očekivanja u pogledu nužnosti i mogućnosti kontrole
efikasnosti administrativne djelatnosti ne temelje samo na nekim mojim patološkim
strahovima ili lijepim i plemenitim željama, nego na stvarnim potrebama suvremenog
čovjeka i na opravdanim i promišljenim očekivanjima i zahtjevima sociologa i državnika,
koji su i sami pokušali otkriti kako bi se kapitalistički sistem rada i građansko društvo (ali
i komunističko) mogli učiniti što funkcionalnijim i humanijim, a djelatnost birokracije
boljom i...podnošljivijom.
Auguste Comte govorio je o nekoj novoj, »pozitivnoj religiji« koja bi utjecala na
humanizaciju odnosa u društvu i povećanje njegove funkcionalnosti i progresivnosti.
U «Društvenoj podjeli rada», Durkheim je govorio da će kapitalizam morati
iznaći neki «novi moralni konsenzus» ili kodeks po kojem će se uistinu pravedno plaćati
individualni i profesionalni doprinosi općem društvenom bogatstvu i napretku, a koji će
ujedno, individuama i zajednicama, vrlo jasno pokazivati što one, na osnovu razuma i
opravdano, mogu očekivati od svog rada, kako bi se izbjegle nerealno velike želje, te
razočaranja, depresije, i društvene anomije koje ih redovito prate. Taj bi «novi moralni
konsenzus» urodio bržim i harmoničnijim, ali i lakšim društvenim, odnosno
civilizacijskim napretkom. On bi trebao biti tako projektiran da sprečava tiraniju države i
društvenih organizacija nad individuama, ali i ekstremni individualizam, koji redovito
vodi ka društvenim anomijama, duhovnom regresu i raznim vrstama suicidnih ponašanja
koji mogu zahvatiti i cijele nacije ili društva.
Za razliku od Marxa, Durkheim je vjerovao da se taj «novi moralni konsenzus»
(kojeg smatra neophodnim) može ugraditi u kapitalistički sistem i građansko društvo, te
da je to jedan od nezaobilaznih uvjeta njegovog opstanka.
S druge strane, Marxov učenik i sljedbenik V. I. Lenjin, koji je bio državnik i
«praktičar» često je govorio da revolucionarna promjena od kapitalizma ka socijalizmu
nije dovoljna i naglašavao da socijalizam ima potrebu za nečim takvim kao što je
Durkheimov «novi
napravio ništa, ali moralni konsenzus».
je izoštrio Na uspostavi
viđenje problema tog novogdakonsenzusa
i ustanovio nije doduše
ih uglavnom stvara
administracija, koja bi ih trebala rješavati. Prvi je poveo sustavnu borbu protiv nje.
Nažalost, s potpuno promašenim sredstvima i strategijom. Pokušao je posao administracije
učiniti tako jednostavnim «da ga može obavljati svaki seljak» Jedini rezultat bio je još
slabije funkcioniranje administracije i cijelog društva.
Drugi značajan čovjek koji je pokušao zauzdati administraciju bio je veliki
Američki predsjednik F. D. Roosevelt. Team od kojeg je trebalo početi zauzdavanje
administracije bila je direkcija TWA – uprava za izvođenje javnih radova u dolini
Tenneseya. Administracija je prilično glatko izigrala ovaj Rooseveltov pokušaj i sve
napore njegovih brojnih suradnika koji su se entuzijastički i nesebično borili za njegove (i
svoje) ciljeve (a i ciljeve cijelog društva).
Mao Ze Dong pokušao je u Kini, tokom Kulturne revolucije, provesti akciju vrlo
sličnu Lenjinovoj. Ustvari, cijela se Kulturna revolucija, što otvoreno, što prikriveno
ustremila na obračun s administracijom i pokušaj podvrgavanja njenih interesa interesima
društva. Nije postignut nikakav napredak u tom pravcu, nego, štaviše, samo nazadak, što
je i logično, jer se djelatnost administracije ne može popraviti njenim unutarnjim
kvarenjem, unazađivanjem, sakaćenjem ili devastacijom.
Od brojnih praktičnih pokušaja ovdje je vrijedno spomenuti još i dugotrajne
pokušaje cijelog niza Kanadskih vlada, koje su htjele administraciju učiniti poslušnim i
57
korisnim društvenim instrumentom koji bi surađivao na društvenoj dobrobiti. Jedini

rezultat bio je javno sprdanje kanadske administracije sa političarima na vlasti i hvalisanje
da oni od političara prave budale i sve drugo što god zažele, a da njihove odluke koje bi
škodile interesima administracije lako i jednostavno izigraju i ne provedu ih u stvarnost.
Max Weber je, poput Durkheima, naglašavao neophodnost jednog novog
instrumenta ili institucije koja bi omogućila racionalnije funkcioniranje građanskog
društva, što je takodjer smatrao uvjetom njegovog opstanka. No, za razliku od Durkheima,
koji je govorio o novom moralu, Weber je bio puno bliže istini i izvorištu problema, pa je
govorio o nužnosti parlamentarne kontrole administracije. Parlament bi, po njegovom
mišljenju, morao sadržavati još i nekakav odbor posredstvom kojeg bi zastupnici mogli
kontrolirati rad administracije. Ova njegova ideja nije nigdje provedena u praksu, a i da
jest, prošla bi puno gore nego one, netom spomenute akcije Kanadskih vlada, jer bi lukavi,
stručni, i cijelog života uvježbavani administratori puno lakše izlazili na kraj sa sirotim
parlamentarnim zastupnicima, političarima amaterima, koji nemaju nikakve moći, i o
upravno-pravnim postupcima redovito nemaju gotovo nikakvog pojma, a u politici su tek
privremeno, dok im traje zastupnički mandat.
***
Sustavni terorizam, kako sam gore pokazao, možda bi, ugrožavanjem civilizacije
mogao ozbiljno ugroziti i položaj administracije, a možda čak i pripomoći da se ona
podvrgne efikasnoj društvenoj kontroli, ali anarhizam, u tom pogledu i poslu može samo
odmoći. Ne bi trebala zvučati nevjerojatnom tvrdnja da upravo sama administracija, ili,
birokracija, ako baš hoćete, lukavo i ustrajno podstiče i potpomaže širenje anarhističkih
pokreta, jer upravo njihova totalna impotentnost i društvena bezvrijednost veliku većinu
ljudi orjentira ka preferiranju birokratske vladavine, i to ne samo kao puno bolje, nego i
jedine koja bi mogla spriječiti totalnu društvenu anomiju, anarhiju i kaos.
Čitatelj koji je čitao moje ekonomske spise vidi da dosadašnja borba protiv
administracije u mnogim svojim crtama sliči na borbu protiv kapitala – borbu koju su
tokom mnogih stoljeća
«revolucionari», vodili
«humanisti» moralisti,
i drugi religiozni
subjekti koji nisu iznali
društveni reformatori,
što je zapravo utopisti,
kapital i stoga
ontoklastičkihpozicija. Kako
su, nehotično nastupali s antipovijesnih i anticivilizacijskih,
je poznato, kapital je pokopao i nadživio sve njih, a administracija ili birokracija već je
pokazala da će na sličan način obračunati sa onima koji pokušavaju obračunati s njom.
***
Što dakle s administracijom?

Inspiracija za dopunu i preciziranje našeg odgovora na ovo pitanje dolazi sa
jednog, pomalo neočekivanog mjesta i neočekivanog mislioca, F. Bacon-a
On je svojevremeno rekao da «prirodu pobijeđujemo pokoravajući se njenim
zakonima.»
Njenog se terora se možemo
Slično se može reći i o tiraniji administracije.
osloboditi pokoravajući se zakonima njenog unutrašnjeg razvoja, a i zakonima
razvoja samog društva – umjetnog organizma.
Naprijed izloženiZakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije)
unutrašnji razvoj, koji bi ju trebao učiniti i
stimulirao bi administraciju upravo na njen
funkcionalnijom, uglednijom i udobnijom za rad njenih pripadnika, a također i unosnijim
izvorom osobnih prihoda. Taj bi zakon, dakle, direktno, velikim nagradama, stimulirao
58
administraciju na to da povećava svoju ali da ih

funkcionalnost, vlast, ugled i dohodak,
povećava samo na takav način koji bi doprinosio ostvarenju ciljeva društva Pored
toga taj zakonima i vrlo egzaktno i vrlo precizno mjerilo njene funkcionalnosti
odnosno efikasnosti ili društvene korisnosti, mjerilo koje se ne može izigrati.
Zakon o kontroli
U državi koja bi ozakonila neki takav zakon kao što je izloženi
efikasnosti vlasti (ili administracije)bilo bi svejedno da li bi na položaje današnjih
političara dolazili ljudi iz redova administracije ili odnekud drugdje, jer onaj bi zakon
tražio samo dovoljnu efikasnost. Njegove zahtjeve mogli bi ispunjavati samo najbolji
među najboljima, nezavisno od svog profesionalnog ili društvenog porijekla, i to samo
jedno kratko vrijeme, dok su u optimalnom naponu svojih sposobnosti.
***
Što se tiče budućih političara, u nekom takvom društvu , oni bi morali biti
profesionalcikoji bi izvrsno poznavali upravno-pravne procedure i njihove mogućnosti.
Profesionalni političar morao bi, već na fakultetu, upoznati cjelokupni upravno-pravni
sistem nekog društva, odnosno države koju bi htio voditi.
Ali to ipak nije ono što je za političara presudno važno. On je neka vrsta
društvenog poduzetnika.To znači da, općenito govoreći, mora “imati nos”za to koji
od momenata umjetnog organizma, društva treba ozbiljiti, relizirati u praksi, koji usavršiti,
a koji ukinuti, da bi se društvo razvijalo, ili da barem ne bi nazadovalo u svom bogatstvu.
Za to je potreban smion, poduzetan duh, kakvog administratori obično nemaju.
Ali taj političar mora znati i može
to li sepomoću postojeće upravno-pravne
procedure realizirati neka od njegovih ideja i kako. Jedino bi svojom poduzetnošću
spojenom s dobrim općim poznavanjem upravno-pravnog sistema političari mogli parirati
profesionalnim administratorima, čija je osnovna mana, kako je to uvidio već Weber, da
imaju skučen, učahuren i nepoduzetan duh, s kojim se ne voditi može politika. A i
administratorsko poznavanje upravno pravne procedure - i pored toga što je neusporedivo
veće i bolje nego ono u suvremenih političara – ipak je segmentarno, parcijalno,
specijalističko.
Nedostatak suvremenih političara, pored moguće netalentiranosti za taj posao, je,
kako je već nagoviješteno, u posvemašnjoj nestručnosti - nepoznavanju upravnopravnih
sistema i procedure u državama u kojima obnašaju vlast.
***
Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okušali u kroćenju administracije,

ja ne vjerujem da bi za te svrhe bila dobra neka nova religija ili moral, a ne vjerujem niti
to da bi se to moglo postići nasilnim postupcima nad administracijom niti njenom
devastacijom. Kao što sam već, više nego jasno izložio, to bi se moglo postići
etabliranjem nekog takvog zakona kao što je već izloženi
Zakon o kontroli efikasnosti
vlasti (ili administracije).Taj zakonuvukao bi administraciju u onaj krugmotiviranih
subjekata i tako joj omogućio da, ostvarujućisvoje vlastite,najviše i najveće interese,
ostvari i one ultimativne interese društva i živih ljudi uopće, odnosno, da joj ostvarivanje
ciljeva društva bude sredstvom ostvarivanja vlastitih interesa.
Najparadoksalnije od svega što bi se moglo reći o suvremenoj administraciji jest to
da je ona, u odnosu na društvo kojim upravlja, u istom položaju kao i Rimski robovi u
vrijeme kasnog Rimskog carstva – niti je dobro plaćena ako dobro radi, niti slabo u
59
slučaju lošeg rada. Stoga ona, poput onih kasnoantičkih robova, može biti prisiljena
samo
na upravljanje društvom iše i v joj se, kao što sam već rekao, isplati opstruiranje
vlastitog posla nego produktivno bavljenje njime . I to tim više što taj posao, posao
upravljanja, za golemu većinu administrativnog osoblja, nije nimalo ugodan ni smislen, a
niti dovoljno plaćen. Kamo vodi takav odnos, može se vidjeti i iz sudbine Rimskog
carstva.
Ovo što sam upravo rekao čini se kao nekakav lukavi sofizam, ali podsjetite se,
molim vas, na činjenicu sve češćih i masovnijih štrajkova državne administracije. Pa ne bi
administratori štrajkali da im je dobro!
Aktualniodnos administracije i društva mogao bi se, sažeti na slijedeće:Nit je
administracija zadovoljna društvom, a niti društvo administracijom. To mi se čini
dovoljnim razlogom za razmišljanje o njegovoj promjeni.
EtabliranjemZakon o kontroli efikasnosti vlastiZakona
i o kontroli efikasnosti
rada managera ne bi se izvela nikakva revolucija, ali bi društvo, koje bi u svoj ustav
ugradilo takva dva zakona, postalo približno toliko produktivnije od ostalih, koliko je npr.
robovlasničko društvo bilo produktivnije od plemenske zajednice, ili toliko koliko je
kapitalizam bio produktivniji i progresivniji od feudalizma, kojeg je srušio i na čije se
mjesto postavio.
Crtice iz osnova prava
Posvećeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se žrtvovali, ili će se žtrvovati za
ostvarenje ciljeva ljudske vrste.
Već smo na drugom mjestu rekli da je politika nijema volja umjetnog organizma, a
uspostavljanja produktivnih društvenih odnosa i institucija -
politička praksa djelatnost
organā tog umjetnog organizma – onih koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, ali isto tako
i ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni te tako ometaju njihovo ostvarivanje.
Sociologija
samosvijest umjetnogbi organizma
se mogla. Ekonomija
definirati kao
je znanost o društvu,umjetnog
opća samosvijest ili, možda bićabolje,
-
poznavanje principa i načina njegovog kretanja, odnosno njegove djelatnosti neophodne
za opstanak i razvoj.
Ali, što je s pravom?
Čini se da bi se ono moglo shvatiti kao instrument svjesne, ali ospoljene voljne
samoprisileljudske vrste kojim ona sebe prisiljava da živi i radi na takav način; u takvim
organizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka ostvarivanju već tako često
spominjanih ciljeva vrste. Da bi ostvarila te svoje ciljeve ljudska vrsta mora odnose među
subjektima koji ju čine utemeljiti na dobro provjerenoj, čvrsto određenoj i neopozivoj
svrsishodnoj zakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavlja i društvo,
umjetni organizam, koji je, kako smo rekli organizacijski instrument ostvarivanja
: Ubi societas ibi ius –tamo gdje je
ultimativnih čovjekovih ciljeva. Rimljani su govorili
ubi ius ibi societas -tamo
društvo tamo je i pravo. Možda bi bilo točnije reći obrnuto:
gdje je pravo, tamo postoji i društvo.
No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i ostali koji o tom govore, trebali biti još nešto
precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, običajnoj, bilo u pisanoj
formi ne nastaje baš sāmo društvo, nego prvenstveno država – epitetički, čvrsti i trajni,
samoodrživioblik društva. Društvo i država, kako je poznato, nisu jedno isto, no njihovu
zbiljsku razliku može pokazati samo četveročlana dijalektika, ali ovdje se ne možemo
60
time baviti. Društvo, samo po sebi, ne sadržava ospoljenu voljnu prisilu niti samoprisilu, a
nema nema niti organe prisile, dok ih država ima.
Marx je točno rekao da je država “instrument prisile”, ali ona nije instrument
prinude ili prisile isključivo u rukama vladajuće klase, nego, prije svega instrument
samoprinude same ljudske vrste, kojim ona, kako smo već rekli, putem prava i
odgovarajućih institucija, prisiljava samu sebe, tj. svoje pripadnike da među sobom
održavaju takve odnose i prakticiraju takve djelatnosti koje vode ka ostvarenju njenih
ciljeva, a onemogućava ono što ne vodi ka tome ili sprečava njihovo ostvarivanje.
Za razliku od politike i moralamos - – koji - isto kao ni društvo, nemaju moć
ius- - ju ima. Slikovito rečeno, pravo je zapravo
prisile, a niti pravo na prisilu - pravo
politika koja ima batinu u ruci (ili mač) i dozvolu, ili pak dužnost, da ju upotrijebi tamo
gdje su narušeni oni produktivni, ontogenični ili politogenični odnosi, ili, općenito, oni
odnosi koji su bili dogovoreni «društvenim ugovorom». Politika uspostavlja društvo, ili ga
pak mijenja. Pravo ga prvenstveno održava, reproducira.
Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva,
koji bi trebali biti ontogenični. Stoga, nasuprot općeraširenoj predrasudi, pravo, zakoni i
sudovi uvijek moraju služiti politici. Dobro je dok oni služe nekoj ontogeničnoj politici, a
loše ako služe ontoklastičkoj političkoj doktrini ili isključivo partikularnim, ne-
ontogeničnim ili ne-pravednim interesima neke individue ili društvene grupe.
***
Gledajući narav stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veličinu, vidi se da
je pravo jedna veličanstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali više diviti nego svim
svjetskim čudima, - institucija koja je tokom mnogih milenija privlačila mnoge genije da
ju dograđuju usavršavanju i razvijaju. Možda bi se ono trebalo smatrati najsistematičnijom
i najkoherentnijom, a ujedno i najfunkcionalnijom čovjekovom tvorevinom na ovom
planetu, ali, sasvim sigurno i jednom, od, vrlo uskog kruga, najvažnijih.
reći da No
onousprkos
još nematimonakve
njegovim vrlinamaoi vlastitoj
samosvijesti njegovojnaravi
velikoj razvijenosti,
kakvu ipak izrazili,
smo mi gore se moraa
koja je neophodna, jer ga čini istinski cjelovitim. Evo nekih od najboljih i najuspješnijih
dosadašnjih pokušaja da se shvati i definira pravo.
Klasični Rimski pravnik Ulpijan definira, dakle, pravo kao: Honeste vivere,
alterum non laedere, suum quique tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati i
svakom priznati njegovo. Celsus
A kaže da je pravoArs boni et aequi –umijeće dobrog i
pravednog.
Problem i slabost ovih definicija je to što tek treba objasniti sve pojmove s kojima
se oni služe – dobro, pravedno, pošteno itd. Ove definicije, naime, uopće ne definiraju
sāmo pravo, niti otkrivaju što je ono, nego ukazuju tek na neke načine života koji
proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokušaji shvaćanja i definiranja prava nisu
se ni koraka približili ovim shvaćanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje od
njih.
***
Pravo je u najužoj i najnužnijoj vezi sa pravdom, takoreći nekakvo opće i ključno
aequitas ili
sredstvo njenog ozbiljavanja. Rimljani su govorili: cilj prava jest pravda,
isutitia.
61
In omnibus quidem –govorahu- maxime tamen in iure aequitas spectanda sit

– U svemu, a najviše u pravu treba gledati na pravdu.
Pravda je, dakle, van svake sumnje, ključni moment prava ili čak njegov ratio
essendi, ali sami pravnici, čiji je to predmet, vrlo su malo pridonijeli njenom
razumijevanju. Paradoksalno je to daAristotel
se , koji je živio puno ranije od velikih
Rimskih pravnika i koji nije bio pravnik više približio njenom razumijevanju nego sami
pravnici.
U početku svog istraživanja pravde,N.uEticiAristotel shvatio ju je kao pojavu
kad netko «dobiva prema zasluzi i dostojanstvu». No ubrzo je uvidio da u ljudskoj praksi
nije uvijek tako i da sudovi često moraju intervenirati radi uspostavljanja pravde, pa je u
kasnijim djelovima teksta razlikovao distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna je
ona koju smo već definirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona koju
uspostavljaju sudovi tamo gdje je došlo do neke nepravde. Može zazvučati malko čudno
mišljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ili najdiskurzivnije razumijevanje
pravde.
No Aristotelovo shvaćanje pravde kao «dobivanja prema zasluzi i dostojanstvu»,
iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno o kakvom se dostojanstvu
radi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na to da ono doista može biti
mjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to o kakvim se zaslugama radi. Što
se tiče onog «dostojanstva», čini se da je to bila naprosto jedna «samorazumljiva»
predrasuda starog aristokratskog društva. Ali, ono «prema zasluzi» vrijedno je najveće
pažnje i razmatranja.
Korak bliže istini, premda na jedan grublji način, učinio je tek K. Marx. On je s
pravom zanemario ono «dostojanstvo», a skoncentrirao se na «zasluge», radtj.kojeg
na
je smatrao ključnom «zaslugom», odnosno ključnim faktorom koji stvara tražene i
potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani život uopće. Pravedno bi, po njemu bilo da više
dobija onaj koji više i bolje radi.
Budući da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomista, nego pravnik, i
to
da pravnik
se tolikovrlo misaonog,
interesirao filozofskog
za pravdu duha,
i da ju i da je bio
je, općenito veoma pravdoljubiv,
gledajući, nije ni čudo
tako dobro shvatio, te da
joj je poklonio najveću pažnju u svojim radovima.
Jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, tema u njegovim radovima je ideja
uspostavljanja opće socijalne pravde. Smatrao je da biradnička tzv. klasa trebala biti
najbolje nagrađivana društvena klasa, jer ona stvara sva dobra i humani život, te da bi ona
trebala imati i vlast u društvu.
Ono veliko u Marxovoj teoriji, po čemu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sve ostale
mislioce, jest to što je otkrio da je upravo rad , odnosno njegova veličina (količina),
mjerilo ili ključ za razmjer u distribuciji dobara i ozbiljenje one distributivne pravde. Pod
radom, Marx je prije svega mislio na tzv, društveno
« potrebni rad» i «na produktivni
rad » – «rad koji se razmjenjuje za kapital»
Na drugim mjestima mi smo pokazali da je upravo to onaj rad koji stvara umjetno
biće i ustvrdili da se, baš takvim poimanjem rada, Marx najviše približio istini o ovim
stvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji «koji se razmjenjuje za kapital» i
tako stvara i razvija umjetno bićekapital
- - i jedino je taj rad, načelno gledajući, vrijedan
interesa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravda se zbiva onda taj kadrad
se i
njegova djela adekvatno nagrađuju.
No veliki nedostatak njegova mišljenja je u tome što je on pod radom
podrazumijevao uglavnom one najniže vrste rada. Doista je istina je to da veličina i
62
vrijednost rada treba biti ključ pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja pravde.
Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije ključni rad, odnosno neposredni izvor iz kojeg
nastaje umjetno biće, koje je od početka povijesti bilo krajnji cilj svekolike ljudske
djelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemoguće ostvariti ultimativne ciljeve
povijesna misija- i za
ljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bića - što je bila čovjekova
ostvarivanje onih ciljeva vrste, važnije je nešto kao što je onaj Hegelov «rad pojma», tj.
točnije ontogenički, kreativni rad– pri tome se može misliti na samorazvoj umjetnog
bića i na čovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju i razvijanju. Marx, međutim,
govori uglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu i
tamo, osvrne i na kreativni rad, ključni rad koji je stvorio umjetno biće, i najozbiljnije
uvjerava da su «čak i komponiranje, pisanje, slikanje» itd. nekakav rad ili posao??!!
???!!!
Istina, umjetno biće i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog,
reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije ono
bitno, niti to može biti najadekvatniji ključ ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde.
No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitni korak
naprijed u shvaćanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo ići zakonodavstvo
kojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, ne mogu ostvariti ključni
ciljevi vrste.
***
No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su rečene o pravdi.

Prema nekom takvom mišljenju kao što je Aristotelovo, pravda se zbiva onda kad
društveni subjekti bivaju nagrađivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisa i
robovlasničke aristokracije koja je njime upravljala.
Po Marxovom mišljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humani i
civilizirani život (a to je prvenstveno radnička klasa) dobivaju srazmjerno svom doprinosu
u ostvarivanju takvog života.
Po našem mišljenju - budući da je, stvaranje umjetnog bića imperativ ljudske vrste,
bićevitto sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne može ostvariti svoje ciljeve, te da joj u
nemogućnosti njegova stvaranja i ostvarivanja onih ciljeva opstanak ne bi imao smisla, i
budući da umjetno biće može stvoriti samo cijela ontogenična vrsta, a ne samo jedan ili
nekolicina naroda, niti pak jedna klasa ili tek nekolicina generacija - pravda se zbiva tada
kad ljudi, grupe, narodi i generacije bivaju nagrađivani srazmjerno veličini i vrijednosti
vlastite ontogeničke djelatnosti i svoje žrtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu u
stvaranju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste, ali također i kažnjavani za
sprečavanje, ometanje ili opstruiranje njihovog ozbiljavanja.
Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajališta interesa individue,
građanina ili pak određene klase ili ključnih, ali specifičnih vrijednosti određenog društva.
Mi na te stvari gledamo sa stajališta ljudske vrste i njenih općih, bitnih,ontogeničkih
interesa i ontogeničke djelatnosti , i sa stajališta ozbiljenja onih njenih ciljeva bez kojih
joj opstanak nema smisla.
Čini se da je važno promatrati stvari baš sa tog stajališta, jer onda imamo točniji
uvid u narav, širinu i važnost pravde i vrlo je vjerojatno da će zbog takve svijesti o njoj, iz
legislative lakše proizići zakoni koji će ju točnije, jednostavnije, bolje i trajnije propisivati,
te korigirati nepravedne postupke.
Nadalje iz naše definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne važe samo za individue,
63
kako je proizilazilo iz mišljenja naših prethodnika, nego da mogu, i, štaviše, trebaju,

sasvim egzaktno, važiti i za narode, rase, države i kontinente (kao geopolitičke entitete),
što možda ima presudno veliku važnost i značaj.
Shvaćanje pravde sa aspekta ljudske vrstekao ključnog subjekta (a i objekta) prava
i pravde, i sa aspekta njenih ontogeničkih interesa i vitalnih ciljeva također je značajna
teorijska potporaGrotiusovoj ideji o velikoj važnosti međunarodnog prava i aktualnom
međunarodnom pravu uopće, a i danas, s najvećim pravom, vrlo aktualnim Pravima
čovjeka. Također je podrška ideji koju su zastupale škole tzv. Prirodnog, Umnog ili
Racionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni mogu racionalno deducirati (i da su
deducirani) iz predodžbe ili pretpostavke određenih ciljeva ljudske vrste i nužnosti
postojanja najracionalnijih, odnosno najekonomičnijih, tj. najsvrsishodnijih metoda
njihovog ostvarivanja. Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije ništa drugo do
ius gentium-a – prava koje zna
razvijeni, sebe-svjesni oblik ratio essendisebe samoga i
metodu svog ozbiljavanja. Sam ius gentium – tj. njegove odredbe koje predstavljaju
«prirodno pravo» ljudskog roda – je ustvari najsvrsishodnija, i obavezna
stoga, , metoda
ozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva dužnost
– . Ovdje mislimo na onakav ius
gentium kakvog zastupa ovaj rad, a koji je, kako smo već rekli u početku, ospoljeni
instrument samoprisilne moći ljudske vrste, pomoću kojeg ona sebe primorava na
optimalni način ostvarivanja onih svojih ciljeva treba
koje da ostvari radi osmišljavanja
svog postanka i svoje egzistencije.
A što se tiče legislativnog posla i njegovih produkata, možemo reći da su nevaljali,
tj. ne-ontogenični ili anti-ontogenični (ontoklastični) oni zakoni koji škode ili ometaju
stvaranje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva društva ili vrste, a dobri oni koji im
pogoduju ili ih omogućuju. Od takvih, pak, vrijedniji, i dugovječniji su oni pomoću kojih
neka epoha, civilizacija, društvo ili država ostvarujući
- svoje vlastite interese- daje
značajnije, tj. važnije i dugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su,
opet, vredniji oni koji mogu važiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu važiti samo za neku
klasu, grupu, pleme, ili samo za jedan narod.
***
A sada nekoliko najnužnijih riječi o znanosti o pravu. Pravna znanost je ustvari

samorazumijevanje prava, potpuno razvijena svijest prava o sebi samom.
Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom štastvu,
quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomoću kojih se ono
uspostavlja i od znanja o tome na koji način ono služi ostvarivanju ciljeva vrste. Jedan od
ključnih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti i znanje o
tome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira na ostvarivanje
ciljeva vrste.To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti.
A što se tiče pravne prakse, jasno je, da suneposrednom u praktičkom,
svakodnevnom životu vrste, društva ili neke države potrebniji dobri specijalistički zakoni,
npr, zakon o pravednom plaćanju rada, zakoni o tome kako spriječiti društveno štetno
stvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji šteti prirodnom okolišu i prirodnom biću
uopće, nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakona ove vrste lakše će se doći ako se
zna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja je njihova krajnja svrha, tj. da oni ne smiju
služiti isključivo rješavanju onih problema u vremenu u kojem nastaju i kojem su
urgentno potrebni, nego također i ozbiljenju neke poželjne budućnosti. Vrlo su loši oni
zakoni koji dobro služe i koriste jednoj generaciji, ali već slijedećoj čine štetu.
64
No vratimo se mišljenjima naših prethodnika – njihovom shvaćanju pravde.
***
Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaćanje pravde mogu se učiniti
pogrešnima. Ali za takvo mišljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili su
pravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme.
Podjela ljudi na robove i gospodare i život unutar aristokratskog, ili aristokratsko-
demokratskog robovlasničkog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste na radničku i
vlasničku (kapitalističku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni ili ključni
organizacijski, društveni ili politički doprinosi metodi ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se,
i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila «zasluga i dostojanstvo» ili
«doprinos u proizvodnji humanog, života» pravda nužno zbivala, i kao nagrađivanje
srazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijedni doprinosi dobrobiti
polisa bili su također i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr. stvaranje Solonovih ili
Likurgovih zakona, atenskih ustavā, ili pak Zakonika dvanaest Ius civile,
ploča i te život u
skladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje ili
Antigone itd., a kasnije: otkriće automatske predilice, parnog stroja, benzinskog motora,
električnog generatora; objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih
Načela, i Marxovog Kapitala i drugih velikih djela.
Mišljenje starih, dakle, evidentno nije ni u najmanjoj suprotnosti s našim
mišljenjem. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Naše mišljenje stvara tu svijest, i to
prvenstveno tako što je nešto šire, općenitije, a i preciznije izraženo, te tako ujedno
smanjuje manevarski prostor onim tendencijama koje bi htjele relativizirati pravdu, dobro
i slične stvari.
***
Kad smo već kod

Najopćenitije dobra evo
govoreći:( nekoliko
naravno, samoriječi i o tome.teme ove rasprave), dobro je ono
u okvirima
što na neki pogodan ili vrlo svrsishodan način vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Zlo je
ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbiva onda kad se ta dobra
nagrađuju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veličini, a po istom ključu, tj. po štetnosti,
nepravednosti i veličini zla, kažnjava i učinjeno zlo.
No, da bi se uvidjelo što je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti. Tako
je, nasuprot općem uvjerenju, osnivanje privatnog vlasništva i ropstva nekada bilo nešto
dobro, veliko, ključno dobro.
Danas se, međutim, neke od tih stvari više ne mogu smatrati tako dobrima. Neke
pak više nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstveno na ropstvo, koje, na ne baš malom
broju mjesta, nažalost, i dalje postoji, u prikrivenim oblicima. Današnje je ropstvo, naime,
zlo i sramota, jer tamo gdje je već stvoreno umjetno biće i gdje ono može raditi, ili već
radi umjesto čovjeka,neljudski je i zloteškim radom kinjiti čak i životinje, a kamoli
ljude. Bilo koji element umjetnog bića, naime, može bjesomučno i neprekidno raditi puno
duže i od cijelog životnog vijeka bilo kojeg živog stvora i sve dok se ne pokvatri ili
raspadne, a da pri tome ne osjeti nikakve patnje, umor ili frustracije.
Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su nešto dobro i pored toga što su pri tom
izginuli mnogi ljudi. Teutonski i križarski pohodi nisu bili nešto dobro. Ubojstvo Cezara,
načelno gledajući, nije bilo nešto dobro, dok, npr. ubojstvo Komodijana jest.
65
Dalje, o nečem drugom. Ono strašno jakobinsko giljotinjiranje istaknutijih feudalaca

i njihovih pristalica, te, puno kasnije, obračun sa nacistima i fašistima također se mogu
smatrati dobrim djelima. No Bartolomejska noć ili Noć dugih noževa, ili pokolj Armenaca
to nikako nisu.
Genocid nad veličanstvenom crvenom rasom – Američkim Indijancima – ne može
se upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Crvena rasa gotovo je iščezla zbog
toga što se nije uspjela slijediti brzinu ontogeničkog procesa kojeg su donijeli bijelci i
savladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja se bila razvila u Evropi, a u Americi
dobila neviđen, dodatni razvojni zamah. Sve su ljudske grupe ili rase, uključujući i
Indijance i Crnce pa čak i Eskime bile krenule istim, ontogeničnim putem. Neke ranije,
neke kasnije. Neke sa više ontogeničke sposobnosti, snage i sreće, a neke sa manje. Neke
su izvršile svoje ontogeničke zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek
djelomično, a njihov posao nastavili su drugi.
Bijela rasa obavila je, i još uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko ključnih poslova u
stvaranju umjetnog bića. Onaj najopsežniji dio posla, koji tek predstoji neće obaviti niti
jedna određena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit će joj potrebni
pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uopće ima dovoljno, i sve sposobnosti obaju
spolova.
Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, možemo istinski razlučivati i na upravo opisani,
diskurzivni ili analitički način, ali jedino ako doista znamo tko je ključni subjekt ljudske
djelatnosti; što je ustvari povijest; što je umjetno biće i što su ciljevi vrste čijem bi
ostvarenju trebali služiti, i ljudi, i umjetno biće. Ako nema istinskog znanja o tome, onda
sam razum ne može razlikovati dobro od zla, a sama povijest, ali također i svekolika
«kao mutan san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan»
ljudska djelatnost doista izgledaju
(Eshil). No dosta o tome.
***
Pravda,aequitas
ali općenitije , kako
gledajući, onasuje govorili
jedno odRimljani,
ključnih uistinu treba
duhovnih ciljpak
biti neposredni
ili moralnih ili prava,
psiholoških
sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, jer ona ljude i narode
motivira, a katkada
(pomoću prava, zakona i državnih organa), i prisiljava na njihovo ostvarivanje. Nepravda
demotivira, ali također i obesmišljava ljudski život. Ne treba se čuditi tome da karakterni
ljudi radije biraju smrt, nego nepravedan život, jer ovog zadnjeg smatraju gorim od smrti.
A sam takav izbor afirmira pravdu kao nešto bolje od pukog biološkog preživljavanja
«pod svaku cijenu».
Kako su već rekli Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose u
društvu,pravdu, a mi smo dodali da ona služi kao neophodno motivacijsko sredstvoza
ostvarivanje ciljeva društva ili vrste.
Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagrađivati nisu samo one koje se
mjere radnim vremenom i vrijednošću rada, ili pak hrabrošću u bitkama koja se nagrađuje
počastima, nego također i ontogeničnost i politogeničnost, a i druge vrste kreativnosti što
stvaraju neophodne elemente umjetnog bića.
Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko buduće društvo promptnije nego dosadašnja
nagrađivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojih se sastoji
umjetno biće. Ali to je teško, jer prava se vrijednost, a i bezvrijednost nekih novih
elemenata umjetnog bića ili umjetnog organizma katkada pokaže tek stoljećima nakon
smrti onih ljudi koji su ih stvorili. Sreća ljudske, a možda i drugih ontogeničnih vrsta, je u
66
tome što ontogenične individue, istinski geniji, poput onog mitskog Erosa, sina Porosa i
Penije (Platon – Symposion), stvaraju, svoja djela, ne samo, i bez adekvatne nagrade, i u
velikoj bijedi, nego čak i usprkos okrutnim kaznama i prijetnjama smrću... mitski
Prometej, Isus Nazarećanin, Sokrat, Gallileo, Bruno ... Tu pravda često dolazi s velikim
zakašnjenjem i može, ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, postbiološke ili
postvitalne počasti.
Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mi
kažemo, ontogeničkog procesa. I najnadarenije individue i narodi samo su živa
ontogenična sredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snažno vođeni ontogeničnim
«instinktom» žrtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti,
prijetnje, kazne, ili prepreke.
Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji nego
individue, jer ih ontogenička aktivnost uvijek jača, bogati, i čini dugovječnima i
uglednima.
Korektivna pravda, s druge strane, kako smo već rekli, treba kažnjavati
ontoklastičnost, socioklastičnost, običan kriminal, razne vrste nepravdi iniuria)(
(unjustnesses) a i sve druge, slične pojave koje, ovako ili onako, posredno ili neposredno,
sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ontogeničkih ciljeva društva ili vrste.
Tu stvar stoji nešto povoljnije. Korektivna pravda je brža i stigne kazniti dosta velik
broj ontoklastičkih ili politoklastičkih divljaka. Npr. kažnjavanje nacističkih zločinaca za
vrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. No i ovdje pravda, koja je vrlo moćna, baš
zbog svoje težnje ka pravednosti i zbog mudrog opreza (što se vidi iz izreke: Bolje »
.») pokazuje neke svoje slabosti.
propustiti stotinu krivih, nego kazniti jednog nevinog
Pored toga, ontoklastičnost i politoklastičnost i zlo uopće rijetko kada, i vrlo nerado,
pokazuju svoje pravo lice. Radije se maskiraju u nekakvu dobronamjernost, moralnost,
revolucionarnost i slične maske, pa često zbunjuju i usporavaju pravdu, te tako dosta
uspješno i dugo izbjegavaju kazne.
S druge, opet suprotne, strane, sreća je i to što ontoklastične ljude, grupe ili pokrete
upropasti
Ali, tu senajprije
ne radi njihova
samo ovlastita ontoklastička
pukoj sreći, djelatnost,
nego također jer je naopaka,
o indirektnom antiproduktivna.
djelovanju prava i
pravde, ali i ekonomskih zakona, tako da ove nesretnike kazni nešto blisko onome što je
Schopenhauer nazivao kozmičkom pravdom, a što je zapravo povijesna ili opća
civilizacijska pravda.
No ovdje ipak treba imati na umu da mnogi narodi ne žive u bijedi zbog neke opće
nepravde, nego zbog svoje opće ontoklastičnosti
. Tu, prije svega, mislim da tzv. neo-
neolitske i neo-antičke narode čiji se mentalitet sustavno opire dovršenju stvaranja
umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva povijesti, te ključnih ciljeva ljudske vrste. Njihovo
siromaštvo uglavnom je kazna za njihov ontoklastički mentalitet i ontoklastičku djelatnost.
No o tome sam više i detaljnije pisao u ekonomističkim i politološkim radovima, pa to
sada mogu izostaviti.
Onaj istinski,pravi put, sam po sebi, kažnjava sve one koji idu krivim putem,
natrag ili pak nekakvom nastranom stranputicom. Ali, to dragocjeno i veličanstveno
svojstvo ili moćpravog puta ili općeg prava nije nešto samoniklo, nego nešto što je,
kako kaže Rousseau, stvorio sam čovjek, a što su, iz praktičnih razloga, deificirali obični,
prosti ljudi.
***
67
Čini se veoma važnim reći nekoliko riječi i o pravnoj osobi jer, kako ću pokušati
pokazati, razvoj prava u najvećoj mjeri konicidira sa razvojem pravne osobe, ali i države i
njene unutarnje strukture.
Pod pravnom osobom najčešće se misli neka institucija ili poduzeće. A nasuprot njoj
živa individua obično se naziva fizičkom osobom. Treba, međutim, istaknuti da je živa
individua, u razvijenom društvu, prije svega pravna, pa tek onda tzv. fizička osoba. Živa
osoba opstoji na osnovu bioloških zakonā logos
( -ā), a pravna na osnovu pravnih,
nomos-ima –
društvenih, političkih ili, kako ih već želimo nazvati. Grci su ih nazivali
pravilima.
Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreću tek u kasnijem razdoblju
Rismkog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka
profesionalna udruženja. (Rimska država, imperij, obično se ne smatra pravnom osobom.)
No te vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovim predmetom. Sasvim
jasno definiranu pravnu i fizičku osobu nalazimo već kod Aristotela. On, doduše, ne
govori strogo baš p oravnoj i fizičkoj osobi, nego izvanredno jasno razlikuje
čovjeka
« »
od «građanina» i kaže da su vrline građanina različite od vrlina čovjeka. Ovi Aristotelovi
fizičkii
termini: «čovjek» i «građanin» su termini kojima su se kasnije u pravu označavali
pravni aspekti ljudske osobe.
Ovdje će biti najviše riječi baš o pravnoj
toj osobnostižive fizičke osobe, ljudske
individue.
Treba istaknuti da su npr: pripadnici različitih kastą u Staroj Indiji; bramani,
kšatrije, vajšije i šudre, ili parii, zapravo različite vrste pravnih osoba , jer su imali
različita prava i dužnosti. Isto važi i za babilonske avilume, muškenume i vardume iz
vremena Ešnunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne plebejce,
koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskog razlikovanja
«čovjeka» i «građanina», odnosno pravne i fizičkeosobe. Toliko u prilog gornjoj tvrdnji
da se pravna osobnost počela razvijati zajedno, tj. istovremeno sa pravom i državom.
Ovdje treba još napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobom uglavnom
podrzumijeva
ovakovog nekakvupravne
shvaćanja «neživu osobu»
osobe kao nosioca
je više određenih prava.
nego diskutabilna. Što biNo smislenost
npr. bio onajstrogo
gore
spomenuti municipij bez ijednog živog građanina ili stanovnika, bez ijedne žive duše tj.
žive, ljudske osobe, ili, pak, poduzeće bez živog vlasnika i ijednog živog zaposlenika. Ni
jedno društvo do sada nije groblja tretiralo kao pravne osobe, iako su postojali zakoni i
pravo –ius sepulcri - koje se odnosilo na tu vrstu sakralnih stvari
rerum
– religiosae-
.
grobove i groblja
***
Pravna osobnost žive osobe u najužoj je vezi s pravdom. To se vidi i već iz latinskog
izraza kojeg je koristilo Rimsko pravoaequitas
– – znači pravdu, ali i jednakost. Misli
se na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu na zakonravnopravnost
–
(ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je δίκη
to – dike). Fizičke osobe
međusobno se razlikuju kao lišće u šumi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlika nije
moguće odrediti koja je od njih dala veći doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili
vrste. Upravo radi toga da bi bila moguća komparacija tih doprinosa, i pravedno
nagrađivanje, stvoren je zakon, grčki nomos
- ) , ili latinskilex, ili regula, a i pravna
osoba – tj. živa, je, fizička osoba dobila neka pravna svojstva – društveno potrebne
persona iuridica – cives –kvirit– πολίτης –
standarde, prava i dužnosti - i tako postala
68
polités - citoyen – citizengrađanin

- .
Sve pravne osobe određene vrste podređene su istim društvenim standardima, te
imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogućnosti capacitas
-
iuridicae – tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti -
capacitas agendi- po prirodi, su im različite. Stoga jednakopravnost u odnosu na zakon
daje stanovitu prednost onim osobama koje imaju i manifestiraju veću ili capacitas
bolju
agendi – djelatnu sposobnost. Bolji, dakle, bivaju bolje nagrađeni, idu naprijed i vode
druge, a lošiji ih slijede. To je od velike važnosti za cjelokupno društvo, jer je,
zahvaljujući baš tome, u mogućnosti da bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude
bogatije, naprednije, ostvaruje svoje ciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako važno za
ostvarivanje ciljeva vrste.
živih pravnih osobaje uvjet zbivanja pravde, jer se ona
S druge strane, postojanje
ne odnosi nanežive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu, neposrednu
važnost. Zbog moguće nepravde, naime, ne pati poduzeće, nego njegov vlasnik ili
zaposlenici. No, nepravda može poduzeću učiniti štetu, ili mu pak priskrbiti nezakonitu i
nepravednu dobit ili korist.
Pravo je djelatnost kojom se, između ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravne
osobe, a država je fizičko-pravna institucija koja čuva njihova pravna svojstva, prava, ali
ih također tjera i na izvršavanje njihovih dužnosti, ukoliko se zanemaruju.
U interesu je društva, a i ljudske vrste da bude što manje vrsta pravnih osoba,
odnosno da prava i dužnosti što je moguće većeg broja pravnih osoba budu unificirana.
Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u čemu sve treba vladati
ta jednakost, jer ona nipošto ne smije vladati baš u svemu. Npr. dobra je odredba da su svi
ljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dužnosti djece, koja su mladi ljudi, ipak ne
smiju biti jednaka pravima i dužnostima odraslih ljudi. Ili, drugi primjer: Dva radnika
radila su jednako vremena, svaki po osam radnih sati.. No jedan je radio dobro a drugi
loše. S obzirom na to oni ne bi smjeli biti jednako plaćeni, jer bi se jednakim plaćanjem
činila nepravda i šteta onom koji je radio dobro, a istovremeno nepravedna korist onom
koji je rdio
poguban loše. Nesvrsishodna
po društveni ili život
i civilizacijski nasilna jednakost,
i napredak egalitarizam
jednako može,ilidakle,
kao i anomija bitiili
anarhija
nepravedan zakon. Uostalom, već je Aristotel govorio da je jednakost nejednakih
nepravedna, a to je, na svoj način, puno kasnije rekao i Peter Drucker.
Napredak u razvitku pravne osobe išao je ka unifikaciji pravnih osoba; ka
povećavanju broja njihovih prava i dužnosti i ka povećanju broja samih pravnih osoba.
Jedan rani primjer široke unifikacije pravnih svojstava živih pravnih osoba i njihovog
velikog povećavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz 212. n.e. On je
podijelio jednako pravo građanstva svim slobodnim osobama Rimskog imperija. Tako se
umnogostručio broj istovrsnih pravnih osoba, što je za samo Carstvo bilo od iznimno
velike važnosti i koristi. Puno kasnije, u građanskom društvu, broj živih pravnih osoba
povećao se davanjem jednakih prava ženama kao i muškarcima, te sniženjem dobne
granice u kojoj se postaje punopravnom pravnom osobom.
Aktualni napredak, a i onaj u budućnosti, mogao bi se sastojati u tome da sve
postojeće, žive i nežive vrste pravnih osoba u svim državama podrede velikom broju istih
prava i dužnosti, tj. da se prava i dužnosti pravnih osoba unificiraju, i da jednako važe u
što većem broju postojećih država. Time bi već u velikoj mjeri bio ozbiljen i jedan važan
element globalne države, a današnje lokalne države izgubile bi svoj sadašnji pravni temelj
kojeg su rimski pravnici zvali ius civile,i utemeljile se naius gentium –pravu koje bi
trebalo važiti za cijeli ljudski rod. Ius( gentium nije isto što i tzv. današnjaPrava
«
69
čovjeka», ali imaju dosta dodirnih točaka.)

Ima još nešto što se čini važnim a što se tiče odnosa živih i neživih pravnih osoba –
npr. odnosa nekog običnog čovjeka koji živi od svog rada i nekog poduzeća. I ovdje je,
radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovita unifikacija njihovih
prava. Taj hipotetski čovjek i neko poduzeće moraju imati neka ista prava u odnosu na iste
zakone, inače ne bi mogao biti moguć nikakav pravni ni ekonomski promet ili posao
(negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije, krasti, varati, lažirati rezultate itd.
No capacitates agendi -djelatne sposobnosti - živih i neživih pravnih osoba kvalitativno
se razlikuju - jer je to razlika između djelatne sposobnosti živog čovjeka i umjetnog bića -
pa je ovdje bitno teže izvršiti dobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih učiniti
što kompatibilnijima.
Naprijed izneseniZakon o kontroli efikasnosti rada managerai Zakon o
kontroli efikasnosti vlastičine to na taj način što kapitalu, odnosno poduzećima,
administrativnom aparatu i državnim ustanovama, koje su nežive pravne osobe, daju neka
svojstva živih – sposobnost samoočuvanja, «želju», tj. intenciju ili tendenciju ka
bogaćenju tj. samouvećavanju, samousavršavanju. itd. Čini se da se stvaranjem takve
umjetne pravne osobe, koja ima svojstva živih osoba, izvodi sinteza u razvitku prava i
razvitku pravne osobe, ali i sinteza u razvoju državne organizacije.
***
Evo samo još riječ, dvije razvoju prava tokom povijesti. Prve pisane pravne
tvorevine, poput Hamurabijevog, Mojsijevog i sličnih zakonika i Šerijatskog prava ovdje
nas ne zanimaju, naprosto zato što su suviše općenite. Zanimaju nas pravne tvorevine u
kojima su se počeli izdvajati i pokazivati neke bitni elementi putem kojih je kasnije išao
razvoj prava.
Prvu takvu zanimljivu pojavu srećemo kod starih Grka. Čini se da su oni inzistirali
na tome da formiraju opći pravni, ili državno-pravni sistem, a onda je sam taj sistem
određivao narav, prava i dužnosti svog najmanjeg, ali i najvažnijeg elementa – žive pravne
osobe – građanina.
Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju živu pravnu osobu, a
onda je ona – u zakonitim interakcijama sa drugim živim i neživim pravnim osobama
odredila narav društvenog i državnog sistema. Justinijanov Corpus iuris civilis išao je
istim putem, samo što je postojeće, tj. naslijeđene pravne norme iz prethodnih razdoblja
prilagođavao svojim društvenim prilikama.
Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike ne možemo
smatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove degradacije. Ove su
tvorevine bile pod jakim utjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog prava, ali su, s
druge strane, što je manje poznato, imale iznimno jak utjecaj na humanizaciju Šerijatskog
prava. Donekle slično stoji stvar i s kanonskim prvom. Glosatori, kako izgleda, nisu
stvorili nikakvo novo pravo, ali su omogućili korištenje i specifičan nastavak života
rimskog prava.
Građansko društvo preuzelo je glavnu intenciju Rimskog prava (pretklasičnog,
klasičnog i Justinijanovog) i usvojilo gotovo sve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko
je pravo - doduše u obliku justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog
pandektnog prava - neposredno važilo u Njemačkoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali,
indirektno i kasnije, a tako važi i danas, jer su u građanskom pravu golemog broja država
ostale važiti mnoge njegove pozitivne norme.
70
Kako sam već rekao, piramide i ostala svjetska čuda doista su beznačajne sitnice čak
i u odnosu na sāmo Rimsko pravo, koje je bilo kičma civilizacije sve od vremena
vladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas je to u vrlo
de iure, nego,de facto.
velikoj mjeri, iako ne
((Suvremena Prava čovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo –
definiranjem žive pravne osobe i zasnivanjem pravno-državnog sistema na njenim
određenjima. U slučaju mogućeg razvijanja ovih «Ljudskih prava», te njihovog stvarnog
jačanja i širenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (ali nipošto
totalitarnog) pravno-državnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalne države, u
koju bi nužno i potpuno ravnopravno bile uključene sve nacije i rase, odnosno svi
pripadnici ljudske vrste, pa čak i nezačeti i još nerođeni pripadnici budućih generacija.
Treba posebno naglasiti da se ono pravo koje ne štiti prava tih, još nezačetih i nerođenih
pripadnika budućih generacija ne može smatrati potpuno razvijenim pravom, a niti
odgovarajućim izrazom pravde)).
Ovdje moram skrenuti pažnju na to da je već Rimsko pravo jasno definiralo prava
začetih, ali još-ne-rođenih osobanasciturus
– – i da su ona (premda u mirovanju) bila
jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osoba kojima je budući čovjek
trebao pripadati nakon rođenja i stjecanja punoljetnosti. I danas u suvremenim građanskim
zakonicima postoje slične odredbe.
Ali ovdje se ne radi o tome. Prava ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika budućih
generacija o kojima mi govorimo proizlaze iz pretpostavke da ljudska vrsta neće
izumrijeti, nego će morati nastaviti svoj život u pripadnicima budućih generacija koji još
nisu ni začeti, ali će jednog dalekog dana ili dalekog stoljeća sasvim sigurno biti začeti i
zaživjeti. Njihovo (buduće) vlasništvo danas je u posjedu i vlasništvu živućih ljudi koji ga
mogu upropastiti, a da za to ne moraju odgovarati. To se ne smije dopuštati. Stoga zakon
već danas mora zaštititi vlasništvo tih, još ne začetih i ne živućih pripadnika budućih
generacija od njegovih aktualnih, živućih posjednika i vlasnika. Ne smije se naime,
dozvoliti da se njihovo vlasništvo može upropastiti bez odgovarajuće kazne. Živući bi
ljudi, dakle,
vlasništva trebali,generacija
budućih u stanovitom smislu,
i živjeti tolikobiti
dobrosamo čuvari,
koliko veliktj.doprinos
posjednici
dajui korisnici
razvitku i
uvećanju tog vlasništva. S obzirom na ovo moglo bi se reći da bi tako koncipirano
vlasništvo bilo zapravo opće vlasništvo ljudske vrste, a sami ljudi bili bi njegovi
privremeni posjednici i korisnici,koji bi, kako sam upravo rekao, trebali živjeti toliko
dobro ili loše koliko bi ga dobro ili loše, odnosno produktivno ili neproduktivno
koristili.
To je u velikoj mjeri određeno sa ona dva zakona koje često spominjemo, pa bi bilo
dobro da se taj princip zaštite vlasništva budućih generacija, na odgovarajući način,
aplicira i na neke od onih domena ljudskog života i djelovanja koje ti zakoni ne spominju,
a koje su pogodne za njihovu primjenu.
To mi se za sada čini jedinom funkcionalnom i efikasnom zaštitom sadašnjeg i
budućeg čovjekovog vlasništva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoći da
se ozbilji istinski smisao čovjekovog zagonetnog, upitnog, teškog i mučnog življenja.
Jasno, ovakvo pravo, odredbe ili zakoni neće stvoriti nekakvu idiličnu, beskonfliktnu ili
utopijsku, pravnu i društvenu situaciju, niti će biti garancija ostvarenja ciljeva vrste, ali
ona može, u velikoj mjeri, osigurati i olakšati i otkloniti mnoge patnje, teškoće i bijede sa
čovjekovog puta ka ostvarenju njegovih ultimativnih ciljeva.
Treba, pored toga, imati na umu i to da one ontoklastičke tendencije i snage u
ljudskoj populaciji i kulturi nikad neće mirovati. Ali, njihove su šanse i efekti njihovog
71
djelovanja uvijek to slabiji što su bolji zakoni po kojima se živi. Ona Aristotelova
«korektivna pravda» uvijek će, nažalost, imati nekog posla i uvijek će morati biti jaka i što
je moguće odlučnija i brža. To je, na svoj način i vrlo uvjerljivo pokazao i E. Durkheim.
Dobri zakoni, dakle, jačaju ontogeničke, a oslabljuju ontoklastičke tendencije i snage u
društvu. Za razumnog i trezvenog čovjeka, to je vrlo jak motiv za unapređivanje zakona i
prava uopće.
No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, još jednog razloga koji podupire onaj,
gore prikazani stav o pravima i vlasništvu budućih generacija, razloga koji je vrijedan da
se spomene.
Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnici svih
generacija, i pored toga što obavljaju bitno različite poslove (uostalom, kao i pripadnici
jedne, iste, živuće generacije), moraju imati ista, odnosno jednaka prava – jednaku
društvenu i pravnu osnovu za jednako dobar život u odnosu na jednako velik doprinos
ostvarivanju ciljeva vrste.
Drugo. Kao što današnji zakoni ne dozvoljavaju nekažnjeno činjenje štete drugim,
živućim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovu štetu, i
nekažnjeno
kažnjavaju takve činidbe, tako ni budući zakoni ne bi smjeli dozvoljavati
činjenje štete budućim generacijama od strane živućih. Ta se šteta najčešće čini
poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s druge strane privatnim
obiteljskim rasipništvom, nebrigom za osobno ili obiteljsko vlasništvo, nebrigom za
školstvo i drugim srodnim činidbama, kojima se ustvari nezakonito uzima novac i
ostala materijalna, a i duhovna dobra od budućih generacija . No, o ovoj sam
problematici detaljnije i sa više objašnjenja i argumenata pisao na drugim mjestima - u
ekonomskim spisima.
U nekom takvom pravno-državnom sistemu, zaštita prirodnog bića - za kojeg
ekolozi duhovito kažu da ga nismo naslijedili od minulih, nego posudili od budućih
generacija - ne bi bilo ljudsko pravo, nego ljudska dužnost, a ujedno, i nužno – pravo
prirodnog bića na zaštitu njegova integriteta. Tako bi, eto, nasuprot Hegelovom mišljenju
Osnovnim
upostalo crtama pravnom
svojevrsnom filozofijeosobom,
pravai općoj
što jelogici
doistastvari,
potpunočak i samo njegovoj
suprotno prirodnonaravi.
biće No
to nije nikakav apsurd, niti sideroksilon, nego nužna antiteza u razvojnom procesu
prirodnog bića, odnosno u procesu njegovog vlastitog samoprevladavanja – manifestacija
njegove bićevitosti ili autopietičnosti. Dijalektika, dijalektika.
No vraćamo se onim najvažnijim stvarima.
Građansko društvo izvršava potpunu i vrlo detaljnu unifikaciju živih pravnih osoba.
(To se obično kaže:da su svi dobili političku slobodu) Ustvari, svi pripadnici građanskog
društva dobijaju ista temeljna prava i dužnosti i postaju ravnopravni u odnosu na zakone.
No kvalitativno i kvantitativno različitecapacitates agendi - djelatne sposobnosti -
podijelile su društvo na dvije osnovne vrste ili klase: 1. ljude koji su privatni vlasnici
isključivo svoje radne sposobnosticapacitas
– agendi – i, naravno, svoje zarade i
ušteđevine i 2. bogate vlasnike takozvanih, sredstava za porizvodnju - kapitaliste.
(Postoje, naravno, i međuklase, ali to sad nije važno. Njihovi su članovi potpuno
ravnopravni ostalima.)
Na prvi pogled ovdje se radi o različitim vrstama pravnih osoba, ali to su ustvari
samo različiti tipovi jedne, iste pravne osobe, izdiferencirani na osnovu različitih urođenih
djelatnih sposobnosti capacitates
– agendi –i njihovog učinka. Radnici su najbrojniji i
najmasovniji tip jedne jedinstvene pravne osobe građanskog društva, a postali su naročito
masovni onda kad su i žene dobile građanska prava.
72
No glavni prilog građanskog društva, mislim na priloge razvoju prava, bilo je

uspostavljanjesamoodržive nežive pravne osobe – poduzeća . Poduzeće je neživa, ali
bićevita pravna osoba. Ono, kako je već prije bilo rečeno,capacitas
ima iuridicae i
specifičnucapacitas agendi.Upravo ovaj zadnji moment čini ga samoodrživim, jer mu
namiče sredstva za opstanak i razvoj. Stvaranje poduzeća je golemi korak naprijed u
razvoju pravne osobe i prava uopće, jer se tu takoreći čak i neživa priroda počinje ponašati
nomos-a i pravde.
po načelima svrsishodnih zakona,
No mi smo već na drugim mjestima rekli da je ova vrsta pravne osobe, tj. poduzeće
ipak ovisno o svom živom vlasniku i da stoga nije bićevito u potpunom smislu te riječi.
Od svog živog vlasnika, ono dobija volju za opstankom i volju za razvojem. No pokazali
smo i to da ova živa volja, naročito u zadnje vrijeme, sve češće i u sve većoj mjeri biva
nepouzdanom, neekonomičnom, a i nedoraslom zadatku koji pred nju postavlja naše
vrijeme i proces ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se u samu umjetnu, tj. neživu pravnu
osobu - poduzeće - mora ugraditi umjetna volja za opstankom i razvojem. To se čini
pomoću ona dva zakona. Kroz njih kapital postaje potpuno bićevit ili autopoietičan; dobija
neke karakteristike živog stvora. S druge strane gledano, ono što je bilo podređeno
isključivologosu – prirodnom zakonu, počinje se podređivati
nomosu –zakonu, odnosno
pravilu kojeg je stvorio čovjek i koje određuje život društva.
Tako, eto, prāvo završava krug svog razvoja činom specifičnog životvorstva, a,
istovremeno, i specifičnim samooživljavanjem, buđenjem i samoosvješćivanjem. Ono
prirodno postaje svjesno svog društvenog, svjesno-duhovnog ili umjetnog temelja, temelja
koji ima apsolutne razmjere. «Minervina sova - kako je govorio Hegel, doista i uvijek -
polijeće tek u suton.».
U tom samoosvješćivanju i samooslobađanju, odnosno buđenju duha ne sudjeluje,
naravno, samo prāvo, nego i filozofija i ekonomija i druge znanosti. No dok filozofija
govori o onome što je vječno, ili ukazuje na ono što je vječno u ovom prolaznom svijetu,
dotle prāvo govori upravo o nekim elementima same te prolaznosti. Ono pokazuje koji su
to odnosi među ljudimakoji toj prolaznosti daju nekakav smisao i pomoću kojih sebaš
sama ta prolaznost
to. Prāvo koristi
otkriva koji za vlastito
su optimalni ili osmišljavanje i ostvarivanje
najsvrsishodniji zadanog cilja.
odnosi za ostvarivanje onihI ne samoi
ciljeva
obavezuje na njih.
Zašto?
Zašto obavezuje?
Tko zna?
Možda zato što niti ontogenične vrste, isto kao ni kratkovječne individue, nemaju na
raspolaganju beskonačno mnogo vremena i beskonačno mnogo energije za njihovo
ostvarivanje, pa prijeka potreba i sigurnost opstanka nalažu kao dužnost prakticirati
upravo one najsvrsishodnije odnose, kako bi se ti ciljevi doista i navrijeme ostvarili. Ni
zvijezde nisu vječne, kako se nekad mislilo. I one, čini se, imaju neku svoju funkciju i
neke ciljeve koje trebaju ostvariti prije nego se ugase i nestanu u vječnoj mijeni.
Pored toga što je upravo rečeno, može se također reći da definiranjem prava umjetni
organizam, odnosno, točnije, sama država postaje neposredno svjesna svoje bićevitosti,
svrsishodnosti i metoda pomoću kojih ozbiljuje svrhe ili ciljeve radi kojih nastaje –
postaje svjesnom same sebe. Onim, malo rigidnijim čitateljima napominjem da država nije
prosta stvar, mrtvi sistem ili neka mehanička interakcija, mehanički sistem, nego da je ona
uistinu nešto bićevito. A što je bićevito, nužno ima i mogućnost, barem mogućnost,
samosvijesti, mogućnost koja se i ne mora ozbiljiti, barem ne uvijek i svugdje.
A sada još nekoliko riječi o samoj državi.
73
Rekli smo da je pravo instrument samoprisile čovjeka na takve međuljudske i

stvarne odnose (u smislu ius ad rem ) i takovo djelovanje koje može ostvariti ciljeve
ljudske vrste, te da se pravo ozbiljuje kao određenadruštvena struktura, odnosno, puno
točnije, kaoodređeni tip države, jer «država je epitetički, čvrsti, samoodrživi oblik
postojanja društva». Država je, dakle, doslovno, utjelovljenje prava, realni ili realizirani
umjetni organizam – «potpuna i samodovoljna» (Aristotel) pravna osoba. Budući da
je puno šira i bitno kompleksinja od poduzeća, država je u bitno većoj mjeri i
samodovoljna i samoodrživa nego što je to poduzeće.
Također smo se složili s Marxovim mišljenjem da je država «instrument prisile», ali
smo njegovo mišljenje korigirali dodatkom da država nije isključivo «instrument u prisile
rukama vladajuće klase», nego takođerinstrument samoprisile ljudske vrste , na -
kako smo upravo rekli - «na takve odnose i takvo djelovanje koje može ostvariti ciljeve
vrste». S obzirom na to, potpuno razvijena država, mora imati samoprisile i moć ili
samoprinude.
Čini se da razvoj države konicidira s njenom transformacijom, od statusa proste
prisilne društvene institucije u pravnu osobu - institucije koja je, u početku, mogla izvršiti
prinudu samo nad subjektima koji su ju sačinjavali, ali ne i nad sobom samom, što ima
najmoćnija, najcjelovitija, i, što je naročito važno - a
presudnu važnost, jer je ona najviša,
što, na svoj način, uviđa već Aristotel najvažnija
- umjetna ili neživapravna osoba.
«Onaj ko je osnovao državu začetnik je najvećeg dobra .-.A..»
Od početaka svog postojanja pa sve donedavno, do uspostavljanja liberarno-
demokratske građanske države, prema svim subjektima koji su ju sačinjavali, država se
mogla odnositi, i odnosila se, jedino kao despot - osoba koja propisuje zakone, tj. način
ponašanja, ali ga sama ne poštuje - propisuje zakone za druge, ali najčešće u svoju
neposrednu, dnevnu korist. Takva država, iako je doista, za tadašnje doba, bila istinsko
«najveće dobro», nije ni izdaleka dovoljno dobro mogla služiti kao sredstvo za
ostvarivanje ciljeva niti vrste, pa je, čini se, morala nekako evoluirati.
Njen unutrašnji razvoj donio je na svijet pravne odredbe i institucije koje su mogle
izvršiti
pravimaprinudu i nad izjednačila
i dužnostima samom državom, tako
s prostim se ona, kao
individuama pravna
kao osoba,
pravnim u nekim svojim
osobama.
Današnja, razvijena država može biti tužena sudu jednako kao i neka individua koja
je drugome učinila štetu, a neke od državnih institucija mogu izvršiti naplatu, plijenidbu
ili ovrhu nad imanjem opće države i predati ga oštećenoj osobi, ako je ova dobila sudski
spor.
Još u vijeme Rimskog prava država se nije smatrala pravnom osobom, a nije to
doista ni bila i to baš stoga što nije mogla izvršiti nikakvu prinudu nad samom sobom –
nije imala nikakvih dužnosti. Njena volja, predstavljena nekim osobnim suverenom,
senatom, ili demoktatskom skupštinom, načelno gledajući, bila je ustvari prosta
samovolja, koja je, iako često, čak vrlo često, ali ipak više slučajno nego planski ili
intencionalno pogodovala ostvarivanju ciljeva društva ili ciljeva vrste.
Ono veliko u pravu jest upravo ona moć koje je otkrila i ozbiljila norme i metode
pomoću kojih je država mogla izvršiti prinudu nad samom sobom, te što je pokazala u
čemu su: obična živa individua i cijela država jednake - ravnopravne u odnosu na važeće
zakone - a koja je također smislila i propisala takve zakone u odnosu na koje bi svi umni i
volitivni subjekti mogli bitisvrsishodno ili funkcionalno i produktivno jednaki–
tvoriti jednakostravnopravnost
( ) koja je kreativna, i ... pravedna.
Da nema ove mogućnosti samoprinude države, ne bi bilo moguće ostvariti ciljeve
ljudske vrste. Država je, naime – kako smo već puno puta rekli – «čvrsto i samoodrživo
74
političko ili organizacijsko sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste» i ukoliko ona ne bi
mogla korigirati samu sebe i učiniti se svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva, tj., ako bi
bila suviše rigidna, onda bi ih, kako smo upravo rekli, bilo nemoguće i ostvariti.
Pravo je prinudilo najmoćniju pravnu osobu na svijetu državu
- - da vrši prinudu
o-pravdava čini
nad samom sobom i da se svako malo korigira, u-pravlja, ili popravlja,
pravednom i svrsishodnom, jer jedino ako je pravedna može poslužiti kao sredstvo
ozbiljavanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.
To nije samo triumf pravde, nego i onog suptilnog stvaralačkog ljudskog duha, jer
ovdje se ne radi o prostoj mehaničkoj, nego svrsishodnoj ili svrhovitoj svrsishodnosti, a ne
radi se također niti o egalitarističkoj jednakosti, nego takvoj koja je produhovljena i vrlo
suptilna, svrsishodna, kako smo upravo rekli, i koja jedino kao takva može poslužiti kao
instrument za postizanje ili ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, ali istovremeno, i
materijalnih, emotivnih, moralnih, duhovnih i drugih ciljeva živih, odnosno živućih
individua, njihovih obitelji, udruženja itd.
Pored toga, time se ostvaruje nešto uistinu božansko pravda
– – poredak koji vodi
ka onome što je najviše, sveto – svjesnom postojanju univerzuma, koji je svjestan sebe, ili
zna samog sebe, kao dobro, nešto dobro, možda čak najviše dobro.
To je apsolutni triumf pravde, jer čini se je da o njenom pojavljivanju na ovom
svijetu, u velikoj mjeri, ovisi i opstanak onog najvišeg, apsolutnog.
Unutrašnji razvoj države u znatnoj se mjeri podudara sa razvojem društva koji se
prikazan onim trokutom nekoliko prethodnih knjiga. Ali ti nas aspekti njenog razvoja
ovdje ne zanimaju. Zanimaju nas unutrašnji momenti onog subjekta A koji predstavlja
vlastodršca ili vlast.
Sociologiji, politologiji i pravnoj znanosti već je poznato da je, s vremenom, unutar
njega došlo do trihotomije, trodiobe na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Ovim momentima
vlasti u zadnje se vrijeme dodaje i četvrti - monetarna vlast – a možda će doći i do daljne
podjele. To ovisi o potrebama umetnog organizma – društva.
Svrha ove unutarnje diobe je međusobna kontrola momenata vlasti i mogućnost da
se država u svojstvu
i mogućnost državnetužitelja suprotstavi
samoprinude. To je sama sebi prostora
otvaranje u slučajuzakršenja zakona,
djelovanje oneaAristotelove
samim tim,
korektivne pravdena najvišoj i najvažnijoj razini.
Svaki od ovih momenta vlasti trebao bi se rukovoditi prvenstveno motivacijom:
dobra plaća, ugled i priznanja za dobar rad, ali, s druge strane, i mogućnošću promptnog
kažnjavanja, te, lakog gubljenja dobro plaćenih društvenih funkcija, i, naravn, male plaće
za loš rad.
No usprkos trihotomiji ili tetratomiji i unutrašnjem suprotstavljanju momenata vlasti
i njihovih interesa, država može biti korumpirana i loše, čak vrlo loše funkcionirati. To se
nažalost često i dešava čak i među najrazvijenijima. U takvim situacijama ljudi se često
uzdaju u nekakvu moralnu obnovu ili reformu, pomoć od strane religijijskih institucija ili
dobronamjernih karizmatičnih individua. No takva se očekivanja gotovo uvijek pokažu
jalovima ili pogrešnima, a nerijetko i katastrofalnima.
Odatle potreba za jednim tako egzaktnim zakonom kakav Zakon
je o kontroli
efikasnosti vlasti -zakonom koji bi onemogućavao, neefikasnost, korupciju i slične
pojave, a vlast i državu trajno i kontinuirano i motivirao i prisiljavao na
samousavršavanje i na dovoljno efikasnosluženje ostvarivanju ciljeva vrste. odatle i ona
često spominjana potreba sa samopodvrgavanjem administracije tom zakonu, odnosno
potrebaza samoprinudomadministracije na pokoravanje rečenom zakonu.
Gore smo već nekoliko puta rekli da je pravo, prije svega instrument samoprinude
75
ljudske vrste. Iz toga, premda ne s apodiktičkom nužnošću, ali kao optimalno uvjerenje
ili rješenje, proizlazi da bi trebalo uspostaviti globalnu državu – državu ljudske vrste – a
ne državu jedne ili nekolicine nacija, koja bi se već danas trebala smatrati reliktom
prošlosti. Suvremena nacionalna država postala bi tako jedna lokalna pravno-politička
tvorevina – jedna od nekoliko stotina sličnih istovrsnih pravnih osoba unutar svjetske ili
globalne države. Ova bi pak, mislim na globalnu državu, bila jedan apsolutno
samodovoljan i samodrživi umjetni entitet. Čiji bi se unutarni i vanjski razvoj temeljio na
svim, svrsishodno ujedinjenim snagama ljudske vrste.
Zašto se ovo čini potrebnim?
Uspostavljanjem globalne države, došlo bi do velike i posvemašnje unifikacije prava
i dužnosti svih vrsta pravnih osoba koje su uopće moguće. To bi moglo biti sveopće
carstvo pravde, a i slobode. S druge strane pak ova unifikacija organizirala bi i angažirala
sve ljudske potencijale i tako bi znatno povećala stvaralačku i radnu moć ljudske vrste, te
olakšala i ubrzala proces ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.
Globalna država imala bi ista prava i dužnosti kao i druge pravne osobe, npr. obične
individue, ali bi njena snaga apsolutno nadilazila snagu svih drugih vrsta pravnih osoba.
Ovdje se nužno nameće misao o mogućnosti zlouporebe te silne moći i o potrebi da se
posjeduje oruđe za njenu kontrolu i zauzdavanje. Jedan od instrumenata kontrole te moći
su neki takvi zakoni kakavZakon
je o kontroli efikasnosti vlasti
. Ali to, vjerojatno, neće
biti dovoljno. Živi duh morati će, i pored pouzdanog vodstva umjetnog bića, i izvrsnih
zakona, uvijek bdjeti nad svojom sudbinom i putem kojim ide, i pitati se vodi li on doista
kao ostvarenju ciljeva vrste ili ne i, naravno, upirati se u što jasniju i razgovijetniju viziju
ili spoznaju naravi tih ciljeva vrste.
Eto toliko. Ovdje napuštamo područje prava i vraćamo se više ekonomiji i politici.
Svjetska država
Gore, u jednom od prethodnih poglavlja, opisana ekonomska politika ljudske vrste
mogla bi se voditi jedino u okviru ili pomoću neke svjetske ili globalne države. O njoj
sam dosta
ukazuju na pisao uSumi
nužnost ekonomije»
«uspostavljanja Tu samdržave
svjetske ukazao na još neke značajne pojave koje
Ovdje bih htio samo istaknuti da bi jedan od zadataka svjetske države bio i to da,
osigura iste i jedinstvene kriterije gospodarenja i života za sve lokalne ili nacionalne
države, jer jedino se tako mogu vidjeti stvarne razlike u veličini doprinosa svjetskom
blagostanju ili ostvarivanju ciljeva vrste. Tamo gdje svatko svoj doprinos mjeri nekim
svojim, lokalnim mjerilom, one stvarne razlike nikako ne mogu izići na vidjelo. Stvara se
zbrka, kaos, a nerijetko se i ono što je lošije i manje nametne kao nešto bolje i veće.
Geslo moguće globalne države trebalo bi biti:
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!
UspostavljanjemGlobalneili svjetske države, nacionalne države ne bi bile ukinute,
ali bi se morale odreći onih momenata svog suvereniteta koji bi ugrožavali ili ometali
radinost i kretanje svjetskog (a i nacionalnog ) kapitala. To su: pravo na rješavanje
sporova s drugim državama putem vojske ili rata; pravo na postavljanje carina ili drugih
barijera; pravo na emitiranje nekog svog novca, pravo na ozakonjivanje propisa koji bi bili
u suprotnosti sa propisima svjetske države itd.
Unutarnji zakoni lokalnih, nacionalnih država, ukoliko ne bi bili su suprotnosti s
zakonima svjetske države, ne bi mogli sprečavati radinost svjetskog kapitala. Štaviše,
komuniciranje (lokalnog stanovništva) na nekom nacionalnom jeziku, pokoravanje ljudi,
nekim specifičnim, nacionalnim zakonima i običajima, pospješivalo bi i olakšavalo
76
njegovu cirkulaciju i rad na teritorijima tih nacionalnih država. Kapital se, naime može
kretati i raditi samo tamo gdje se ljudi mogu dogovarati, a dogovarati se pak mogu samo
ako svi govore istim jezikom. Današnje granice nacionalnih država bile su određene
prvenstveno granicama nekog jezičkog područja, pa stoga ove države možda i ne bi
trebalo nazivati nacionalnima niti etničkima, nego prije lingvističkim državama. Ali, o
tom, po tom. To je pitanje za neku drugu raspravu.
Nacionalne države, u okviru globalne države mogu se promatrati kao analogon
organima visoko razvijenog živog organizma. Svaki od tih organa sastoji se od specifičnih
stanica, koje su drugačije nego stanice drugih organa. Svaki organ na sebi specifičan način
drugačije
prima i koristi istu i zajedničku krv cijelog organizma, ali radi, tj. funkcionira
od drugih - na sebi svojstven način. No, ove specifičnosti, ne štete cijelom organizmu,
nego mu dapače koriste. S druge strane, uvjet opstanka tih organa u životu jest postojanje
zajedničke, jedinstvene krvi, koja ih hrani, te pokoravanje principima opstanka cijelog
organizma, organizma kao cjeline. Više i detaljnije i bolje o ovim analogijama možete
pročitati kod H. Spencera.
Vlasti nacionalnih država morale bi garantirati neki donji prag ili minimum
efikasnosti svoje djelatnosti, (QEAD-a), pa bi stoga morale prihvatiti one kriterije
efikasnosti koje bi propisala moguća svjetska država, a koji bi bili isti za sve lokalne
države. (Pogledaj Zakon o kontroli efikasnosti vlasti). Tako bi se vlast u nekoj lokalnoj ili
nacionalnoj državi pretvorila u odgovornost za visinu životnog standarda na teritoriju na
kojem ona važi i djeluje.
Sama svjetska država nije nikakav novi tip države, nego epitetički
samo oblik
općeg razvoja državne organizacije, razvoja koji je u nacionalnoj, građanskoj državi
postigao svojusintezu. Svjetska država samo je globalna reprodukcija, temeljita
epiteza nacionalne građanske države – oblik koji joj omogućuje održanje, trajni opstanak.
Isto kao i postojeća građanska ili nacionalna država, i svjetska država bila bi čuvar
prava svojih unutarnjih subjekata i nadzornik u izvršavanju njihovih obaveza ili dužnosti.
Odnos prema lokalnim građanskim državama bio bi joj najsličniji odnosu kojeg razvijene
građanske državedržava
Svjetska danas trebala
imaju prema građanimai ili
bi posjedovati poduzećima.
vrlo snažnu i efikasnu vojsku, koja bi
služila za to da se ponovo uspostavi zakonitost, tamo gdje je ona bila narušena, i to samo
ako ju ne bi bilo moguće uspostaviti nekim mirnim načinom, bez primjene sile. Vojska bi,
jasno trebala štititi i samu ljudsku vrstu i ljudsku civilizaciju od mogućih, ali malo
vjerojatnih agresora iz svemira.
Očigledno je kako smatram da bi svjetska država trebala uvesti red i mir na ovom
živost
planetu – red, mir, zakonitost, slobodu i koja bi služila ostvarivanju ciljeva vrste.
Ovdje smatram vrlo važnim skrenuti pažnju na slijedeće:
Mir, u kojem su ukinute sve opreke, mogao bi biti poguban po kreativnu
djelatnost i napredak čak i više nego potpuna anarhija ili nekakav totalni .rat
Ne treba smetnuti s uma da su veliki civilizacijski usponi često bili ostvarivani u
vrijeme ratova: Klasična Grčka civilizacija u vrijeme Perzijskih i Peloponeskih ratova;
Rimska za vrijeme osvajačkih ratova koji su, s prekidima, trajali gotovo tisuću godina.
Velika Italijanska renesansa zbivala se istovremeno sa neprekidnim ratovima među
tadašnjim gradovima-državama i feudalcima, te provalama Francuza i Nijemaca. To je
stvarno bio permanentni «rat svih protiv svih» Zapadna civilizacija doživjela je velike
uspone za vrijeme stogodišnjeg, a zatim tridesetgodišnjeg rata, a poslije toga u vrijeme
Napoleonskih ratova, zatim Svjetskih i na kraju nevjerojatan tehnološki napredak za
vrijeme tzv. Hladnog rata.
77
I u vrijeme mira, naravno, nastale su mnoge velike stvari. Mirna razdoblja su više
epohe reprodukcije i velike reproduktivne djelatnosti ali i epohe u kojma u kojima se čuje
glas nekih Muza pa cvate umjetnička djelatnost. Pored toga, mir je stanje stanovite ugode,
životne sigurnosti i vedrine, i stoga vrlo drago ljudskoj duši, pa zato njemu teže svi
razumni ljudi. No, kako smo već rekli, i sa mirom treba biti vrlo oprezan i ne smije se
dopustiti da se on pretvori u mrtvilo.
Stoga mi kažemo:
Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!
Pod onim«životom»podrazumijevamo upravo onu, gore spomenutu «živost»koja
stremi ka ostvarivanju ciljeva vrste.
Stoga, da se mir ne bi pretvorio u mrtvilo, ratni nemiri i borbe trebaju biti
nadomještene, ne toliko žestokom, koliko koliko principijelnom i bespoštednom
konkurencijom - borbom za opstanak i prosperitet u okviru razumnih zakona i
umjerenih kriterija efikasnosti. Konkurencija bi, poput ratnih sukoba, trebala stvarno
ugrožavati opstanak i život onih individua ili grupa koje nedovoljno efikasne da zadovolje
one umjerene kriterije ili koje bi direktno ometale ostvarivanje ciljeva vrste, ali bi u tome
trebala biti bitno suptilnije i svrsishodnije selektivno sredstvo od rata. Tamo gdje nema
stvarnog ugrožavanja života ili životnog standarda, nema niti stvarne borbe za njegovo
održanje i unapređenje.
Sveopći mir, ka kojemu se s razlogom teži, morao bi biti svrsishodan, što znači da
se ne bi smio shvatiti kao konačni cilj ljudskog postojanja, nego tek kao najadekvatnije
političko sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, a sama
konkurencija kao sredstvo za očuvanje njegove dovoljne vitalnosti i dovoljne sposobnosti
za njihovo ostvarivanje.
Ne treba imati iluzija. Istinski ljudski život nije lagan niti beskonfliktan, a ne treba
ni biti takav čak ni onda kad je stvarno smislen, dobar i idiličan. No, ta lakoća i
beskonfliktnost nisu niti toliko važne. Važno je to da život bude svrsishodan i vrijedan čak
i onih velikih napora i žrtava koje se katkada čine. To je ono što mu daje smisao.
Ninego
Aristotel srećuprije
možda
kao ne bi trebaloilishvatiti
satisfakciju nekakvukaonagradu
nekakavzaživotni cilj,život
osmišljen kakoilijeplodno
mislio
djelovanje.
Vraćamo se svjetskoj državi.
Smatram da bi njena vojna sila trebala služiti održavanju živog,
tog dinamičnog
reda i mira.No, moram ponovo navesti i naglasiti da nikakva vojna sila, ma kako bila
velika i moćna, ne bi mogla osigurati nekakav smisleni red i mir, ako u tom svijetu
ne bi bilo pravde. A prvi i najvažniji,ključni moment u ostvarivanju te pravde jest
podvrgavanje ilisamopodvrgavanje administracije pod jurisdikciju Zakona o kontroli
efikasnosti vlasti. Time bi ona bila prinuđena da svoje ciljeve i interese ostvaruje na isti
način kao i ostali produktivni društveni subjekti – tj. bila motivirana
bi na efikasno i
svrsishodno upravljanje društvom.
A ako se može suditi po onom paradoksalnom položaju suvremene adninistracije u
razvijenim društvima, o kojem sam napred već govorio, onda bi se sama administracija
trebala izboriti za stupanje u motivacijski odnos, jer bi se time oslobodila svog faktički
ropskog položaja i stanovite obespravljenosti, a i one čudne ridikuloznosti svoje
upravljačke funkcije.
Eto, toliko o nekim važnijim unutrašnjim momentima svjetske države.
***
78
Jedan kratki pogled unatrag i komentar.

O nužnosti uspostavljanja EU i nekakve globalne, svjetske države ja sam govorio i
pisao prije nešto više od trideset godina. Tada sam se svojim suvremenicima činio
nekakvim fantastom.
Ni danas me, nažalost, ne smatraju drugačijim.
Ja se pitam: u što gledaju ti moji kolege, mislioci i znanstvenici ako ne vide da im
globalizacija stavlja svjetsku državu pred sam nos.
Naime, globalizacija, koja je proces stvaranja antropotehnološke civilizacije, pored
dobara koje donosi, stvara i takve probleme koje može riješiti jedino nekakva svjetska
država. To je ono što ju čini nužnom, neophodnom, a ne moje želje, niti želje svih ostalih
dobronamjernih ljudi.
Mislim da su pravi, ali naivni i loši, fantasti baš oni koje misle da je te probleme
moguće riješiti bez svjetske države.
Sumu
Eto, samo toliko. Koga zanimaju detalji, neka potraži « ekonomije».
Međugeneracijski ekonomski i politički odnosi

Ovdje ću se problemom međugeneracijskih odnosa baviti krajnje sumarno
U “Sumi ekonomije”pokazao sam i to da su generacije veoma važni ekonomski
subjekti u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, a važni su zbog toga što je za ostvarivanje tih
ciljeva potrebno jako puno vremena, pa se mogu ostvariti jedino održavanjem života kroz
smjenu generacija.
O stvarnom ekonomskom rastu i civilizacijskom razvoju može se govoriti tek ako,
načelno govoreći, svaka slijedeća generacija živi bolje od prethodne. Ostvarivanje tog sve
boljeg života jedan je od momenata u postupnom ostvarivanju ciljeva vrste.
Do sada je briga o dobrobiti budućih generacija bila povjeravana uglavnom
instinktu – “ljubavi prema potomstvu”. Koliko je ta ljubav bila velika vidi se po tome što
su gotovo sve živuće generacije “posuđivale” novac od budućih. Time je bila stvarana
inflacija
generacijekoja je znatno
mahom usporavala
su, dakle, živjeleekonomski
na račun i rast i ometala
na štetu civilizacijski
još-ne-živućih, razvoj.Sadašnja
budućih. Živuće
civilizacijska kriza dijelom je posljedica i takvih međugeneracijskih odnosa.
U Sumi i drugim knjigama pokušao sam pokazati da bi međugeneracijske
ekonomske i druge odnose trebalo izuzeti od jurisdikcijeinstinkta, tj. one “ljubavi prema
društvenih zakona. To je u skladu sa društvenom
potomstvu” i staviti ih pod jurisdikciju
egzistencijom čovjeka, jer na osnovu instinkta održavaju se u životu prirodne vrste, a
ljudska vrsta, koja je ontogenična i koja živi društvu
u održava se na osnovu politike i
društvenih (političkih) zakona koji su pouzdaniji i čovjekovu opstanku primjereniji od
instinkata.
Današnja zakonodavstva tretiraju pripadnike budućih generacija tek kao
potencijalne biološke
“ osobe
”. Nužno je međutim da se oni tretiraju pravne
kao osobe,
potpuno ravnopravne pripadnicima punopravnih živućih generacija i da postoje kaznene
odredbe za one koji oštete interese pripadnika tih, budućih generacija. Već Rimsko pravo
tretira fetus kao svojevrsnu pravnu osobu nasciturus
– . Pripadnici budućih generacija
trebali bi se tretirati kao pravne osobe koje imajucapacitas iuris ili morales, ali (još)
nemajucapacitas agendi, pa u današnjici moraju imati zakone i institucije koji će ih u
tome zastupati.
Zakoni koji bi regulirali međugeneracijske ekonomske i druge odnose uglavnom bi
zabranjivali ono ”posuđivanje” novca od budućih generacija, (“posuđivanje” koje se
79
ostvaruje poticanjem inflacije), deficitarno financiranje državnih budgeta itd, ali i

prekomjerno uništavanje prirodnog bića i druge čini, odnosno djelatnosti nezakonito
koje
posižu zazakonitim dobrima i vlasništvom budućih generacija.
U svim važnijim momentima vlastitog opstanka ljudska je instinkte vrsta
zamijenila društvenimzakonima. Sada, kada se vidi da međugeneracijski ekonomski
odnosi spadaju među nekolicinu onih najvažnijih, za očekivati je da će se i ovi odnosi
konačno utemeljiti na zakonima. Društvo koje međugeneracijske odnose nije temeljito
reguliralo specifičnim zakonima, ne štiti zakonite interese budućih, još-ne-živućih i još-
ne-aktivnih ekonomskih subjekata od nesavjesnosti ili nemara onih živućih. Takvo društvo
još nema onu bitnu vremensku, odnosno epitetičku dimenziju, koju bi trebalo imati, a ne
može se smatrati niti potpuno razvijenim i istinski humanim, zato što ne štiti interese onih
koji ih sami nikako ne mogu zaštititi, jer još nisu ni začeti, a kamo li rođeni - a već su
odavno bili okradeni.
Neki od ovih zakona o međugeneracijskim ekonomskim odnosima, kako se vidi iz
gornjeg teksta, odnosili bi se na rad državnih vlasti, a neki bi regulirali međugeneracijske
ekonomske odnose u obiteljima.
Toliko, u najkraćim crtama, o problemima međugeneracijskih ekonomskih i
političkih odnosa.
Ovdje bih, samo ukratko htio iznijeti još neke elemente nužne brige o djeci.
Već je Aristotel ustvrdio da onaj tko hoće učiti, mora biti oslobođen svih drugih
dužnosti ili poslova, jer učenje zahtjeva odmoran duh i slobodan od briga. To bi pravilo
moralo naročito važiti baš za djecu, jer njima je učenje od presudne važnosti, a duša im
nije tako snažna i izdržljiva kao u odraslih ljudi. Djeca bi, radi učenja – koje je njihov
osnovni zadatak i posao – morala biti oslobođena svih ostalih poslova, pa čak i putovanja
do škole i natrag kući, jer ona iznuruju djecu i otimaju im dragocjeno vrijeme. Naš izraz
škola, ili engleskischool, ili pak latinskischola dolazi od grčkogσχολή – sholé -
dokolica, slobodno vrijeme. Već to, samo po sebi govori kakav bi trebao biti život djece
koja pohađaju školu. Djeca bi, dakle, morala biti smještena u iznimno udobnim i
pogodnim brizi
povjerena internatima
brojnih(najboljim, i najudobnijim
stručnih odgajatelja. Jedineštodužnosti
ih ljudska vrsta
djece, može
osim sagraditi),
samog učenja,i
bile bi one koje bi ih pripremale, tj. navikavale na kasniji uredan i civiliziran život u
zajednici. Ostalo vrijeme, izvan ovih obaveza i učenja, bilo bi posvećeno igri, rekreaciji,
sportu ili nekakvim tzv. slobodnim aktivnostima.
U Sumi ekonomijeveć sam napisao da nastavnici nikako ne bi smjeli ispitivati i
ocjenjivati učenike koje podučavaju, nego bi to, umjesto njih, činio specijalizirani
computor. Time bi se osigurala neophodna objektivnost u ocjenjivanju učenika. A radi
stimuliranja nastavnika na što bolji rad, dohodak svakog od njih trebao bi biti
proporcionalan prosječnoj ocjeni učenika koje podučava. Odgajatelji u internatima i ostalo
osoblje koje bi brinulo o djeci također bi moralo biti plaćeno srazmjerno visini rezultata
koje postižu učenici o kojima brinu. Današnju školu u kojem isti nastavnik podučava,
ispituje i ocjenjuje učenike osnovao je M. još F. Kvintilijan, oko 60-te godine poslije
Krista, a funkcija učitelja i ispitivača nije do sada mogla biti rastavljena zbog nedostatka
nekog takvog uređaja kao što je computor. Sada je, pak, to moguće, i ako ne bude
učinjeno, škola, koja je možda najvažnija ljudska institucija, ostat će i dalje jedna od
najzaostalijih, tj. najzastarjelijih i najneadekvatnijih.
Prenošenje znanja s jedne generacije na drugu jest nešto od najveće važnosti za
održanje i razvoj civilizacije i ostvarenje ciljeva vrste, pa mu se, prema tome mora
posvetiti i odgovarajuća pažnja metoda
i . S druge strane, u sklopu naše brige o djeci i o
80
budućnosti dužni smo ih osloboditi većine onih nepotrebnih frustracija koje ogorčavaju ili
obezvrijeđuju djetinjstvo, a i kasniji život u zreloj dobi. S treće strane pak, nije više u
skladu s razumom i mudrošću, a niti primjereno ostvarivanju ciljeva vrste to što je čovjek
toliko vremena i snaga utrošio u razvojmetoda proizvodnje materijalnih proizvoda, a
metoda obučavanja novih generacija ljudi.
tako malo u razvoj
***
Razlozi za uspostavljanje logokratskog društva i teškoće koje se pri tom mogu
očekivati
Da bih preduhitrio neopravdane kritike onih koji, nakon svega što sam rekao, ipak
misle da sam nekakav pripadnik onog poduzeća «Lako ćemo», mislim da bi, pored onog
što je već rečeno o ovom problemu trebao reći i to da sam potpuno svjestan toga je
napredak zakonodavstva i napredak u razvoju društva oduvijek bio, a i ostat će, jedan od
najvećih društvenih i povijesnih problema. Na to su ukazivali već Platon i Aristotel, a
poslije njih J. Bodin, T. Hobbes, Machiavelli, Montesquieu, Rousseau, Kant, Hegel,
Weber, Durkheim, Comte i drugi suvremeniji politički mislioci, ali još više i jasnije
krvava, spora i bolna praksa razvijanja društva.
Ovdje ću navesti samo jedan kraći Rousseauov tekst "Društvenog
iz ugovora"
"O zakonodavcu".
koji govori o tom problemu. Tekst je uzet iz odjeljka
"Postoji druga teškoća- kaže on- koja zaslužuje našu pažnju. Mudraci koji bi
prostom puku htjeli govoriti svojim jezikom, umjesto njegovim, neće biti shvaćeni. Postoje
na hiljade pojmova koji se ne mogu iskazati narodnim riječnikom. Suviše opći pogledi i
vrlo udaljeni predmeti podjednako su izvan domašaja narodnog shvaćanja. Mnogi
pojedinci koji odobravaju samo one sisteme vladavine što gode njihovom posebnom
interesu, teško da bi mogli uvidjeti koristi koje bi izvlačili iz stalnih lišavanja koje im
nameću dobri zakoni.
Da bi jedan narod mogao razumjeti zdrava politička načela i upravljati se po
osnovnim pravilima koja zahtjeva opstanak i napredak države, trebalo bi da -
paradoksalno
rezultatom - posljedicadržave,
uspostavljanja postanevlada
uzrokom, tj. samog
prilikom da socijalni duh, koji bi trebao
tog uspostavljanja; biti
i da ljudi,
prije uspostave zakona budu ono što bi trebali postati pomoću njih.
Zakonodavac, osoba koja ne raspolaže, ni silom, ni moći uvjeravanja, mora, stoga
pribjegavati moćima druge vrste, koje pridobijaju bez prisile i uvjeravaju bez uvjeravanja.
Eto što je oduvijek tjeralo vođe raznih naroda da pribjegavaju posredništvu neba i
da bogove časte svojom vlastitom mudrošću, kako bi se narodi, potčinjeni državnim kao i
prirodnim zakonima, a priznajući istu vlast u izgrađivanju čovjeka kao i države,
dragovoljno pokoravali i poslušno podnosili žrtve općem blagostanju i napretku.
Ovaj uzvišeni razum, koji se izdiže iznad domašaja prosječnih ljudi, to je onaj
razum čije je odluke zakonodavac stavljao u usta besmrtnika, da bi pomoću božanskog
autoriteta poveo one koje nije mogao pokrenuti ljudskim razumom."
Nema sumnje, to je do sada bila jedna od najingenioznijih i ključnih metoda na
osnovu koje se podigla i uznapredovala ljudska civilizacija, a koristili su ju neki od
najvećih duhova što ih je dao ljudski rod - Hamurabi, Zoroastar, Mojsije, Isus, Muhamed,
Konfucije.Likurg, Haronda...
Ali, kome bi se danas, u ovim ateističkim vremenima, neki zakonodavac mogao
obratiti za pomoć?
???????
Da kažem kako su mi ove zakone i ostale ideje telepatski došapnuli neki
81
vanzemaljci!!!!????
Ipak, ima nečeg na što se mogu osloniti.
Najveći mislioci društva i društvenih pojava – Rousseau, Durkheim, Hegel, Weber,
Comte, Spencer, Marx... - oni koji su osnovali sociologiju i politologiju, smatrali su
društvo nečim božanskim i često su, što hotimice što nehotice, znali pokazati da je izraz
"Bog" sinonim ili simbol za društvo.
U "Uvodu u politologiju" pokušao sam pokazati da to ima velikog opravdanja.
U ovom radu već sam pokazao da društvo smatram umjetnim organizmom.Taj
entitet, čija je bit transempirijska, doista ima nečeg božanskog u sebi. Politika je
njegova umna, ali nijema volja («volonte generale»), a političari i zakonodavci su ljudi
koji imaju dar da razumiju tu njegovu nijemu volju i saopćavaju ju narodima.
Ja sam, poput Hamurabija ili Mojsija, tumač ili glasnogovornik nijeme volje
jednog višeg, razvijenijeg stupnja opstojnostiumjetnog
tog organizma - prorok kroz
kojeg on govori - odnosno čovjek koji ovim i drugim tekstovima obznanjuje u što se to, u
kakav novi, savršeniji oblik, umjetni organizam teži razviti, kako bi ljudskoj vrsti bio što
svrsishodnije i blagotvornije sredstvo za njen slobodni opstanak i ostvarenje njenih
ciljeva.
Blago onim narodima, koji, među prvima, svojom pažnjom budu počastili onakve
misli i zakone kakvi se ovdje izlažu, jer će ih onaj budući, razvijeniji umjetni organizam,
čijem ozbiljenju tako budu služili, uistinu bogato nagraditi za njihovo zalaganje.
Spomeno bih još jednu stvar koja daje za pravo takvim očekivanjima kao što su
moja.
Hobbes, Lock, Montesquieu, Grotius, Spinoza, Rousseau i prosvjetiteljski
drugi
mislioci, koji su postavili teorijske temelje građanskog društva, nisu se mogli pozivati na
volju ili riječi nekakvog božanstva, kao njihovi veliki prethodnici, ali oni su tvrdnjom; da
je čovjekovoprirodno i neotuđivo pravoda živi u takvom društvu kao što je građansko,
doista podstaknuli i pokrenuli ljude na njegovo ozbiljavanje. Ta je tvrdnja uvelike došla
glave feudalizmu.
onomeBudući
gore, i da
ja,jedanas,
čovjek, pored
mogu ostalog,
reći da pripadnici «biće
kako se ljudske
smatra, i slobode»
vrste , onda, pravo
neosporivo
imaju slično
(IUS GENTIUM, koje je prirodno (specifično) pravo ljudskog roda), da žive u jednom
društvu poputlogokratskog, društvu koje bi bilo slobodnije, pravednije, sigurnije i
funkcionalnije, tj. svrsishodnije od postojećeg građanskog društva, - svrsishodnije za ono
bitno, za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje života individua.
Ako se ne bi ozbiljio onaj gore spomenuti, viši razvojni oblik društva, umjetnog
organizma, i civilizacije uopće, onda bi bile besmislene sve žrtve, koje su, od početka
čovjekovog postojanja, bile prinesene napretku. Stoga će rad na njegovom ozbiljavanju
okruniti smislom, ne samo život onih ljudi koji budu radili na tome, nego i cijelu ljudsku
povijest i sve patnje kojima je ona bila obilato protkana.
***
Weber i ljudski ciljevi
Budući da je ovaj tekst namjenjen i ljudima koji žive u krugu neoneolitske i
neoantičke civilizacije, ovdje bi bilo dobro pozabaviti se i pitanjem: zašto Weberova
knjiga Protestantska etika i duh kapitalizma,koja je kod nas vrlo poznata i cijenjena,
nije značajnije utjecala na naš neoneolitski mentalitet i podstakla nas na razvijanje
kapitalizma i općenito povijesnotvornost, ontogeničnost?
Na prvi pogled, čini se da je poseban razlog tome to što kod nas praktički nije bilo i
82
nema protestantizma čija je etika bila podstrek razvijanju kapitalizma. Nema sumnje da je
to jedan od uzroka, ali ni izdaleka jedan od onih najvažnijih, jer Weberova je knjiga došla
kod nas nakon uspostave prvobitnog kapitalizma i mogla je, po riječima samoga Webera
utjecati na njegovo razvijanje i mimo protestantizma i snažnije od njega. Sama knjiga,
naime, izvrsno je pisana i daje vrlo jake etičke i utilitarne stimulanse ka razvoju
kapitalističkog mentaliteta.
Glavni razlog izostajanja tog uticaja na nas, a i intezivnijeg uticaja na druge narode
svijeta jest, po mom mišljenju, u tome što Weber u toj svojoj knjizi nije ništa rekao o
pozivu čovjeka uopće, odnosno o ključnom pozivu beruf
( ili vocatio) ljudske vrste, a taj
je stvaranjeumjetnog bića,i žrtvovanje životnih i radnih snaga svih nacija, rasa i ljudskih
generacija upravo stvaranju tog,umjetnog bića– kapitala.
On je govorio samo o tome kako su protestantizam, a i druge reformirane crkve,
svojom etikom otkrile onaj ovosvjetski (sekularni),radni i spasonosnipoziv individua,
odnosno to da su ove individue od Boga pozvane da ga ispune kroz neku djelatnost koja
proizlazi iz okvira aktualne, odnosno tada važeće podjela rada. Optimalna samoafirmacija
individua kroz tajradni poziv, tj. posredstvom njega, bila je moralna dužnost induvidua i
onaj istinski spasonosan akt.
Ono, međutim što je ovdje bitno, i što može imati najveći utjecaj, jest to da je -
govoreći jezikom opće religioznosti - Bog pozvao čovjeka k( ao vrstu) da stvoriumjetno
biće, kapital i društvo koje će biti zasnovano na njegovom korištenju - kapitalizam .
To je doista onaj bitni i istinski zadatak kojeg je On (ukoliko zaista postoji), stavio pred
ljudsku vrstu. Kao ključna nagrada za sudjelovanje u tom zadatku i njegovo izvršavanje
može se pomišljati nešto kao spas ljudske vrste u nekoj specifičnoj transcendenciji -
oslobođenju od robovanja kauzalitetu prirode, smrti itd.
Ali nagrada za istinsko, produktivno sudjelovanje u stvaranju umjetnog bića i
njegovom produktivnom korištenju u svrhu specifičnog, slobodnog opstanka ili spasa
čovjeka dobija se također i na ovom svijetu, i to u obliku boljeg, lakšeg, slobodnijeg i
narodi i generacije, a kaktkada ju, za života,
smislenijeg života, a dobijaju ju prvenstveno
dobiju iNo
kreativne individue.
onu ključnu nagradu, koja svojom važnošću premašuje sve što se može
per suam genere, transcendentna,dobija, kako je već rećeno,
pomišljati, a koja je,
isključivo nekavrsta, i to za uspješan pothvat stvaranjaumjetnog bića i opstanak
zasnovan na njegovom korištenju. Takva vrsta ne može se smatratipozvanom samo da
pokuša stvoriti umjetno biće, nego također i jednom od onih malobrojnihodabranih, jer
je uspjela u tom svom pokušaju, tj. svom pozivu i postala doista nalik Bogusposobna
–
stvoriti nešto bićevito, autopoietično pokazala
– ontogeničnost.
je svoju
Neku takvu, istinski darovitu vrstu ne mogu zaustaviti, ni oni Biblijski kerubini, ni
Stablu Života.(Genesis 3,20 )
njihovi plameni mačevi koji čuvaju ulaz u Eden i pristup
No, oni sumožda samo jedan lukavi izazov kojim se - govoreći jezikom teologije
- služiProvidnost, da bi namamila pripadnike kreativnih vrsta da se kreću i djeluju u tom
pravcu, a možda su, pak ti kerubini i njihovi plameni mačevi zapravo simboli nekakve
posljednje prepreke koju treba savladati da bi se vrsta
neka definitivno potvrdila kao
odabrana.
Tko zna koliko onih, nedovoljno kreativnih ili nedovoljno razumnih i nemarnih
vrsta u univerzumu ne uspijeva udovoljiti ovom pozivu i nestaju u tami vječnog
zaborava?
Što se tiče samihnaroda, vjerujem da će, za razliku od dosadašnjih, neke buduće
historiografije, kaoodabrane ili bogonosnetretirati onenarode koji su bili ontogenični,
83
tj. koji su dali neke od ključnih doprinosa razvoju umjetnog bića i njegovoj afirmaciji kao
sredstva spasa i oslobođenja vrste.
Da je Weber tako postavio stvari, možda se Slavenski narodi koji pripadaju
neoneolitskoj civilizaciji ne bi u toj mjeri priklonili suprotnom, Marxovom učenju, koje je
zahtjevalo odustajanje i apstinenciju od stvaranja i upotrebe umjetnog bića.
No, to je diskutabilno, između ostalog i zbog toga što je Weber djelovao puno
kasnije od Marxa – kad se «komunizam« takoreći već bio ukorijenio u onom presudno
važnom dijelu društvene svijesti, a i u praksi.
Dalje. Spasonosnoj volji da se udovolji pozivu, Weber suprotstavlja prostu
No, čini se vjerojatnijim i
individualnu lijenost, inertnost ili naprosto nesposobnost.
istinitijim da je ta «nesposobnost» ustvari iznimno velika ontoklastička sposobnost,
tj. moć da se opstruira stvaranje umjetnog bića, moć, koja je, kako smo već često
naglašavali, vrlo dobro skrivena raznim maskama, i koju je stoga vrlo teško
raskrinkati . Ta moć nije ništa drugo do ono Fichteovo radikalno zlo, a jedno od
njegovih osnovnih lukavstavauz– to što hini nekakvu nemoć ili nesposobnost - jest i to
da upravo stvaranje umjetnog bića proglašava radikalnim zlom. Tretiranje toga radikalnog
zla kao proste nesposobnosti jest naivnost i potcjenjivanje koje mu daje snagu i prostor za
djelovanje.
Ali zašto Weber skupa sa onim idejama koje zastupa, a koje su se kroz praksu
kapitalizma pokazale produktivnima, ni dan danas ne djeluje na ljude sa područja
neoneolita i neoantike?
Jedan od aktualnih razloga je i to što je život utemeljen na stvaranju i upotrebi
umjetnog bića, kao osnove života Zapada, počeo intezivno i naširoko pokazivati i one nus-
pojave svog opstanka i djelatnosti – opasno zagađivanje i razaranje prirodnog bića, tj.
svijeta prirode, koja je osnova života uopće.
Drugo. Pripadnici neoneolitske i neoantičke civilizacije vrlo su dobro živjeli od,
kako sam već rekao, plodova Zapada i izdašnog rada umjetnog bića, i tako, na svoju
nesreću, i nesreću cijelog čovječanstva, na jedan potpuno neočekivani način, ostvarili
mračna
suvišne iMalthusova
nepotrebne predviđanja
dvije trećine oukupnog
disfunkcionalnom rastu
čovječanstva, ljudske
a možda populacije.
i više od toga. Danas su
Kolika bi tek bila ukupna ljudska populacija kad bi se umjetno biće potpuno
razvilo i na području neoneolitske i neoantičke civilizacije, a ne bi postojala efikasna
kontrola veličine ljudske populacije?
Poseban zazor izaziva ona najdublja ili najintimnija unutrašnja slabost Zapada,
koja se očituje kao ona već spomenuta nemoć da se- usprkos dugoj demokratskoj tradiciji
- dovoljno efikasno kontrolira vlastita administracija. O posljedicama toga nedostatka već
smo gore dosta rekli.
Ontoklastički duh Neoantike i Neoneolita lukavo upiru svoj optužujući prst upravo
na spomenute (a i one nespomenute) nusprodukte razvoja Zapada, opominje svoje narode
da ne idu istim putem i podstiče ih na Hladni rat, Džihad ili slične akcije koje su se i
nekada, poput kuge ili katastrofalnih elementarnih nepogoda, iz Srednje Azije obarale na
mladu Evropu.
Marxove, ontoklastičke ideološke i sociološke zamisli, imale su neusporedivo veću
pokretačku snagu od Weberovih, jer je on proklamirao da je ukidanje umjetnog bića,
kapitala i kapitalizma – dezalienacija – te stvaranje društva baziranog na društvenom
vlasništvu, ne samo moralni, nego i esencijalni poziv i ključni zadatak cijelog
ljudskog roda, tj. čovjeka uopće.
Istina, Weber nije pisao u situaciji u kojoj je tek trebalo uspostaviti kapitalizam,
84
nego naprosto objasniti zašto je on, skromnu

uz pomoć protestanske etike i usprkos
golemim i grčevitim otporima ipak bio etabliran. (Glavnu pomoć ljudima koji su radili na
uspostavljanju kapitala i kapitalizma pružilanužda,
je potreba.) No, svejedno, da je
Weber kojim slučajem bio pokazao kako je stvaranje umjetnog bića, kapitala i društva
koje bi svoj opstanak temeljilo na njegovoj upotrebipoziv koji je stavljen pred cijelu
ljudsku vrstu, vrlo je vjerojatno da bi takvo štivo imalo puno intezivniji i blagotvorniji
uticaj na razvijanje ljudske civilizacije nego knjiga koju je stvarno napisao, a koja je, i
ovakva kakva jest, doista vrijedna velikog poštovanja.
Quidquid est, čini se logičnim ili barem vjerojatnim da bi čovjek, tj. ljudska vrsta
srčanije, lakše i sa manje patnji, lutanja i rasipanja snage i vremena, te također i znatno
djelotvornije ostvarivala svoje ciljeve kad bi joj oni bili jasni, barem u svojim općim
obrisima.
***
Eto, nasuprot Weberu, mislim da najviše treba istaknuti to da stvaranje

je
umjetnog bićai njegovo korištenje kao osnove ljudskog života osnovni
onaj poziv, koji
nije stavljen samo pred raznorazne individue, niti pred nekolicinu naroda, nego pred cijelu
ljudsku vrstu, i da će isticanje upravo te istine, tj.osnovnog
tog pozivavrste, intezivnije
pokretati ljude na razvitak civilizacije, nego protestantizam i Veberova knjiga zajedno.
Jasno, to je samo moje mišljenje. Onaj, međutim, Koji je stavio poziv
taj pred
ljudsku vrstu, možda ima sasvim drugačije planove i metode koje su nama nedokučive.
Dijalektika povijesnog razvoja često iznenađuje i najpronicljivije mislioce i čini nam se
vijoglavom. Nije ni čudo. Ta ona je manifestacija nekakve božanske kreativnosti ili Božje
djelatnosti.
Važnost tržišta , konkurencije i reguliranja njene žestine
teksta Prije nego prijeđem

namijenjen na kratko
prvenstveno izlaganje
ljudima o tim stvarima,
u zemljama koje napominjem da je ovaj dioi
pripadaju neoneolitskoj
neoantičkoj civilizaciji. Ljudi na Zapadu uglavnom dobro znadu što su tržište i
konkurencija.
***
Svi ste vi, dragi neoneolićani i neoantičani slušali o tome koliko je tržište važno za
naš opstanak. Te su priče više nego istinite, ali onima vašim znanstvenicima koji vam ih
pričaju nije sasvim jasno koja je prava, najvažnija funkcija tržišta, pa ni vama nisu mogli
dovoljno jasno ukazati na tu njegovu funkciju i važnost. Pokušat ću vam to približiti
jednim primjerom kojeg sam upotrijebio u knjizi Balkansko
" proročanstvo":
"… Dva čovjeka donesu na tržište jednaku količinu žita, jednake kvalitete, i
jednako ga uspješno prodaju po jednakoj cijeni, za jednaku sumu novca, npr. 1 000 000$.
Čini se kao da je tržište bilo jednako milostivo prema jednome i drugome. Međutim, jedan
od njih radio je neznalački, nemarno i po zastarjelim metodama, pa ga je proizvodnja
prodanog žita koštala 1 200 000$. Taj je otišao kući s gubitkom od 200 000$ . Drugi je
radio puno pametnije i po puno boljoj metodi, pa ga je uzgoj žita koštao samo 800 000$.
On je otišao kući sa 200 000$ dobitka. Prvi se više nikada neće vratiti na tržište, jer ga je
ono upropastilo. Drugoga je nagradilo i dalo mu šansu da dođe opet.
Najvažnija funkcija tržišta, kako pokazuje ovaj primjer nije, da ocjenjuje
85
vrijednost onoga što smo donijeli na tržnicu - premda ono čini i to - nego da procjenjuje
vrijednost onoga što smo ostavili kod kuće - vrijednost, odnosno efikasnost, ili,
ekonomičnost metode, načina na koji smo proizveli robu koju smo iznijeli na tržište…
Tržište je, dakle, rasudna i selektivna snaga umjetnog bića.
Zatirući neproduktivne metode i ljude, a nagrađujući dobre i produktivne, tržište
vuče čovječanstvo putem napretka. A kako nove, bolje metode proizlaze isključivo iz
kreativnosti obdarenih individua, ono nagrađuje i kreativni rad.
Istina, tržište često zakasni nagraditi kreativne individue, ali zato ne zaboravlja
nagraditi narode koji su se poslužili produktima njihove kreativnosti…”
Eto, toliko o pravoj funkciji tržišta.
A sada riječ, dvije o takozvanom Svjetskom tržištu.
Ako niste ekonomisti, koji već znadu te stvari, možete mi vjerovati na riječ kad
kažem da već odavno nema toliko daleke, primitivne i toliko izolirane zemlje na svijetu,
da joj opstanak uvelike ne bi ovisio o tom, Svjetskom tržištu. Sve su zemlje danas
nevidljivim pupčanim vrpcama vezane za nj, i ni jedna zemlja, ako ima iole zdravu
privredu, ne proizvodi više za sebe, nego za Svjetsko tržište, na kojem također kupuje i
sve ono što sama ne može dovoljno ekonomičnoproizvesti. Ko ne radi tako, neizbježno
propada.
Opstanak svakog današnjeg naroda ovisi o tome hoće li štogod prodati na toj,
Svjetskoj tržnici. Ali, kako je već pokazao onaj primjer, na njoj se može prodavati i s
gubitkom. Narod koji tako prodaje, osuđen je na neugodnu dijetu, a na kraju na
propadanje, a možda i izumiranje. S dobitkom se, sa tog tržišta možemo vratiti kući jedino
ako smo prije toga, ondje, kod kuće ekonomično proizveli ono što smo tamo prodali. A
ekonomično proizvesti te stvari, danas, možemo jedino ako živimo i radimo onako kako
propisuju ona dva zakona, ili na neki drugi, sličan
ali način.
Ovime sam, nadam se, ukazao, i na pravu funkciju tržišta, i na važnost, tj.
stanovitu neophodnost onih zakona.
Sada, ukratko, o konkurenciji i o učenju koje je u socijalističkim zemljama bilo
proglašeno
Ona nekakvim
je bič kojisocijal-darvinizmom.
sva stvorenja tjera putem napretka. Da nema nje, svijet bi bio
carstvo propasti i jada, pod vlašću osrednjih ili najlošijih pripadnika svih vrsta.
Konkurencija, međutim, otima vlast iz njihovih ruku i daje ju najsposobnijima - onima
koji mogu najviše učiniti za opstanak i napredak svoje vrste ili društva. Konkuriranje je,
dakle, prirodna metoda pomoću koje se vrste čuvaju od degeneracije i izumiranja.
To važi i za ljudsku vrstu, a treba važiti i za ljudsko društvo. Ono društvo koje
onemogući djelovanje konkurencije, ubrzo se pretvara u ustajalu žabokrečinu, a potom u
smrdljivu baruštinu, koja je izvor mnogih bolesti i zala, i raj za zmije i pijavice.
Ali, s druge strane, ono društvo koje zakonima ne obuzda prirodnu žestinu
djelovanja konkurencije, može se pretvoriti u pravi osinjak ili zmijsko leglo - "rat svih
protiv svih", u kojem se svi međusobno proždiru i u kojem opet, prvi stradavaju baš oni
najvredniji i najproduktivniji članovi društva. Iz toga, na kraju proizlazi jednaka šteta kao
i iz sprečavanja njenog djelovanja.
Imajući to u vidu, prikazane zakone izradio sam tako da mogu obuzdavati žestinu
prirodne konkurencije i da se poželjna veličina njenog utjecaja može regulirati
povećavanjem i smanjivanjem one, "najmanje dozvoljene visine QPK-a". Time se
istovremeno regulira i brzina ekonomskog rasta. A analizom koja je utemeljena na
upotrebi Gausove krivulje, može se otkriti koja je idealna, tj. optimalna visina QPK-a i
QEAD-a za neko razdoblje, no sada ne možemo o tome.
86
Ovdje, međutim, treba imati u vidu i to da konkurencija ne spada medju takozvane

"elastične" tržišne pojave i da njena "ponuda" ne bi jako poslušno slijedila pad potražnje
za njom. Stoga bi žestinu djelovanja konkurencije trebalo ograničavati i maksimiranjem
visine QPK-a. Maksimalna dozvoljena veličina QPK- a mogla bi biti, recimo: 3. Sva dobit
koja bi QPK povećavala iznad te vrijednosti, mogla bi se s potpunim pravom smatrati
posljedicom činjenja štete potrošačima, partnerima, budućim generacijama, ili samoj
prirodi, pa bi se bez naknade oduzimala poduzećima i davala fondovima oštećenih
subjekata. Ovakav bi način suzbijanja žestine konkurencije bio vrlo efikasan, jer nikome
se ne bi isplatilo da radi suviše revno i da tako stekne dobit koja će mu biti oduzeta.
Jasno, ni taj se način ne može primjeniti uvijek i na bilo koji način.
Jedan od nezaobilaznih uvjeta njegove primjene jest da važi za cijeli svijet. Jer,
ako bi on važio samo u jednoj ili nekolicini zemalja, onda bi ih on doveo u podređen i
neodrživ položaj spram onih zemalja u kojima ne bi važio, i koje bi stoga nesmetano i
lako mogle ostvarivati svoje interese, čineći štetu drugim subjektima. Parcijalna primjena
metode maksimiranja QPK-a dala bi, dakle, privilegije štetočinjama, a ugrozila
egzistenciju poštenih i istinski produktivnih društvenih, odnosno ekonomskih subjekata.
Maksimiranje QPK-a možda će se kasnije pokazati još važnijim jer će se
reguliranjem njegove maksimalne dozvoljene veličine moći također regulirati i brzina
razvoja civilizacije. To je veoma važno, jer, kako smo već rekli, i prebrz, i prespor
civilizacijski razvoj mogu nepotrebno ogorčiti i obesmisliti život mnogim generacijama
čovječanstva.
***
Moguće perspektive
Rado bih o budućnosti rekao nešto lijepo, ohrabrujuće, ali mislim da će ona, čak i
ako bude dobra, za većinu naroda biti vrlo teška, jer sada se moraju ispravljati greške koje
su počinile prethodne generacije. Tu mislim na onu neposrednu budućnost – ovo i
slijedeće stoljeće.
Ostajea mi
civilizaciji, čijejedna,
zemljevrlo neugodna
imaju stvar: da
velik natalitet, čitatelje na
podsjetim kojito pripadaju neoantičkoj
da je ponuda ljudskih
života, već više od jednog stoljeća nerazumno velika, pretjerana i da danas ima oko tri ili
četiri milijarde ljudi koji su prekobrojni, i kojih se ljudska vrsta, i protiv svoje volje mora
osloboditi, da bi mogla opstati na neki "normalan" način. Doveli smo se, nažalost, u
situaciju u kojoj nam je, kako sam već govorio, za naš vlastiti opstanak, važnija neka
jadna biljna ili životinjska vrsta, nego čitavi narodi ili rase, pa će neki, usprkos našem
humanističkom užasavanju, morati preko palube. Tko će otići, a tko ostati, već sada
presuđuje tržište, a ono nema nikakve samilosti niti sentimentalnosti prema onima koji ne
mogu opstati na način koji je prikazan onim zakonima i, općenito, ovim manifestom.
Da me ne bi ste krivo shvatili, ne propisujem ja nikome kako mora živjeti, nego
samo, pomoću onih zakona, i ovog teksta dovodim do riječi, tj. prikazujem način života
kojeg nam je propisala neka sila što je puno moćnija od nas i od naših Bogova. Nitko vas
neće prisiljavati niti na to da poštujete njen
taj, zakon. Ali, ako ga ne budete poštovali,
čeka vas… zna se.
Nemojte se zavaravati iluzijom da visokorazvijena, suvremena civilizacija neće
dozvoliti da neki narodi izumru. Jedan od zadataka visokorazvijene civilizacije je i to da
što je moguće efikasnije i bezbolnije uklanja povijesno i civilizacijski neproduktivne
jalove subjekte sa ovoga svijeta. I ta je selekcija
narode, rase, društva, grupe i sve ostale
jedan od uvjeta "normalnog" opstanka ljudske vrste i ostvarenja njenih vitalnih ciljeva.
87
***
A sada o jednoj drugoj stvari koja se također tiče neoantičke civilizacije i njenih
ljudi.
Današnji neoantički narodi čuvaju jednu veliku vrijednost antičke civilizacije. To
je antropocentrizam - nazor po kojem bi ljudski duh i ljudski rad trebao biti izvorom svih
dobara i vrijednosti i “mjerilo svih stvari”(Protagora). No u situaciji u kojoj je umjetno
biće već stvoreno i postalo glavnim subjektom daljnjeg razvoja civilizacije,
antropocentrizam današnjih neoantičkih naroda ontoklastičke je naravi i možda bi ga
prije trebalo zvati nekakvim antropofundamentalizmom ili patološkom duhovnošću ili pak
nekakvom kultur-patologijom. Zbog te svoje patologije on je bitno inferioran
Zapadnjačkom tehnocentrizmu, u okviru kojega je umjetno biće ključni izvor vrijednosti a
njegovo tržište “mjerilo svih stvari”.
U prethodnom tekstu već sam rekao da je, u vrijeme povijesti ljudski duh bio
sredstvom razvoja umjetnog bića, a da će se u postpovijesnom vremenu umjetno biće
koristiti i kao sredstvo razvoja ljudskog duha. To mi se čini vrlo smislenim i izvjesnim.
No, to znači da će antropocentrički svjetonazor opet postati aktualan, i to u drugačijem,
višem i dubljem smislu nego nekada, u Antici. Ovo će pak za neoantičke narode biti
ontoklastičkogantropocentrizma
nekakva sreća tek ako se budu mogli odreći patološkog,
te priznati i prihvatiti umjetno biće kao sredstvo duhovnog razvoja. A ako ga ne prihvate
oni, prihvatit će ga drugi narodi, jer današnji neoantički narodi, iako najznačajniji i
najbrojniji, ipak nisu jedini čuvari antropocentričnog svjetonazora i njegovih vrijednosti.
***
Što se tiče neoneolitskih naroda, u onom diskursu o potrošnji već sam pretkazao da
prvenstveno
daljnji razvoj civilizacije ukazuje na to da narode čija je kultura utemeljena
u potrošačkom, neoneolitskom svjetonazoru ipak čeka jedna velika renesansa, a možda
čak i njihovo
potrebni takvizlatno doba,
narodi i to, populacija
i takva kako sam već napomenuo,
koja
uopće, zato što degustacijom
će mu svojom će umjetnom biću
i biti
potrošnjom njegovih proizvoda određivati daljnji pravac razvoja. No, da bi se tako, u
punoj mjeri mogli okoristiti djelatnošću umjetnog bića, ti se narodi moraju odreći svoje
paranoidnosti i dobro skrivene mržnje i agresivnosti prema umjetnom biću i civilizaciji
i dati neki presudno važan element njegovom razvoju.
koja ga je stvorila,
Pripadnici neoneolitske civilizacije, kako sam već više puta rekao, intezivno su
opstruirali razvoj umjetnog bića, koje je danas glavni stvaratelj bogatstva i stoga su, kao
što je poznato, vrlo zaostali i općenito vrlo siromašni, ne samo kao individue, nego i kao
cijela društva ili nacije. No etabliranjem onih zakona u svojim državama, oni bi umjetnom
biću (tj. umjetnom organizmu koji ga nosi) dodali onaj ključni element koji je
neophodan za njegovo funkcioniranje i daljnji razvoj. Time bi stekli, i bogatstvo i status
povlaštenih korisnika tvorevine kojoj je žrtvovano svekoliko dosadašnje ljudsko
postojanje.
Taj narod lako bi mogli biti Rusi. Ne samo zato što su skloni rafinirati i
produhovljavati svoju potrošnju, što ima presudnu važnost, nego se to vidi ili nadaje i
iz toga što su u razdoblju komunizma pokazali da znadu vrlo dobro rukovati tehničkim, tj.
tehnološkim aspektima umjetnog bića. I premda su i oni, poput ostalih neoneoličana,
zloupotrebili tehnologiju, tj. upotrijebili ju u svrhu sprečavanja vlastitog napretka u bitnim
stvarima, ipak su, čak i pomoću te zloupotrebe stvorili, do sada najveće političko carstvo
88
na ovom planetu. Za svega tridesetak godina, većinu svojih neolitskih naroda, koji su znali
samo za likove opanke i "Mariju Andrejevnu" - drveni plug - (Dostojevski), doveli su
dotle da se mogu služiti nuklearnom tehnologijom i da prvi iskorače u svemir.
No, tko zna, možda će se baš Rusi, i ostali Slaveni, kao i do sada, najžešće opirati
proširenju vlasti umjetnog bića, a ovi zakoni bit će u dogledno vrijeme etablirani u Kini,
koja je u povoljnoj političko-povijesnoj poziciji da to učini, ili će pak “ponovo
biti
otkriveni” negdje na Zapadu gdje je umjetno biće i stvoreno, tj. dovršeno, pa će tamo, ti,
ili takvi zakoni, također biti uvedeni i u društvenu praksu. Eto toliko o mogućim i
vjerojatnim putevima daljnjeg razvoja.
Jasno, sve su ovo bila samo nagađanja kojima ne treba pridavati preveliku važnost.
***
Na kraju, čini mi se veoma važnim skrenuti pažnju na jednu frazu koja se često
mogla čuti u 20. stoljeću, a čuje se i danas:
da postoje različiti putevi razvoja.
Ova fraza služila je tome da opravda antipovijesne tendencije i bezbrojne gluposti
na području svjetskog kulturnog, političkog i društvenog života, a nastala je u vrijeme kad
je nestalo, ne samo suvislih shvaćanja povijesnog razvoja, nego čak i vjere da takvo nešto
uopće postoji.
Nasuprot toj frazi iznosim tvrdnju: da razvoj civilizacije ima jedan specifičan i
nezamjenjiv tok i zakonomjernost koja ga dosta čvrsto određuje. (Vidi mojeNacrt knjige
za kritiku dijalektikei Apokalipsa.
Odstupanja od tog toka moguća su, pa čak i nužna, u stanovitoj mjeri, ali ono što
doista teži ka istinskim ciljevima povijesnog ili civilizacijskog razvoja, ili pak ostvarenju
ciljeva vrste, morat će se, prije nego bude kasno, vratiti upravi
onajtok, da bi ih postiglo,
odnosno ostvarilo, jer samo se jednim putem može stići do njih. Ono što previše zastrani,
ili zaostane bit će izgubljeno.
Uostalom,
Hegelovo budućnost
“sudište”, i procesi nije za svakoga,
očišćenja a povijest ljudske
ili oslobađanja je, pored već od
vrste rečenog, i ono
onih njenih
elemenata kojima nije mjesto u toj budućnosti, ili koji svojom antipovijesnom djelatnošću
ometaju i nastoje spriječiti njeno potpuno ozbiljenje, tako da ne treba niti žaliti za onim
što propadne.
Eto, ja, toliko.
Žao mi je što ovaj dio rasprave završavam tako teškim riječima, ali što se tu može,
njihov opći ton i težinu bira i određuje vrijeme u kojem živimo, a koje tim riječima sámo
reflektira sāmo sebe.
Skica svjetske povijesti
Već smo više puta rekli da je povijestontogenični proces- proces stvaranja
umjetnog bića.Umjetno se biće, pak sastoji iz mnogo raznorodnih elemenata. Čine ga
znanosti, tehnologija, društva, kulture i politika, ali također i religija, umjetnosti i
filozofija. Svi ti elementi ili momenti umjetnog bića koje smo nabrojali, također su i
elementi svjetske povijesti.
No povijest čine i raznorodna povijesna kretanja, pokreti. Neki od njih bili su
ontogenični, odnosno ontopoietični – težili su ka
povijesnotvorni, ili možda bolje,
uspostavljanju i razvijanju umjetnog bića, odnosno nečeg bićevitog uopće. Ali, u povijesti
je bilo znatno više onih pokreta koji su htjeli onemogućiti stvaranje umjetnog bića. Njih,
89
kako sam već rekao, nazivam antipovijesnimaontoklastičkima

ili , jer su težili ka
uništenju i zatiranju umjetnog bića,bićevitosti
ili čovjekove tvorevine uopće. Treba ih što
je moguće jasnije razlikovati i razlučivati od ontopoietičnih, jer oni, iako su reakcija na
ontopoietične ili ontogenične težnje, djela ili pokrete, i jedna vrsta fakticiteta, nisu
momenti povijesti u onom strogom smislu tog pojma.
Ko hoće dati prikaz svjetskopovijesnog procesa, taj treba prikazati razvoj umjetnog
bića - od onih jednostavnijih njegovih formi i elemenata do zrelilijih – i to onim redom
kojim su one nastajale u svjetskopovijesnoj zbilji, tj. u vremenu. Kako tih ontopietičnih
odnosno ontogeničnih elemenata i pokreta ima malo, pravi, istinski prikaz svjetske
Historia
povijesti, utemeljen na njenom razumijevanju može biti i tanka, kratka knjižica.
longa, liber brevis!
U prijašnjim, pretkritičkim vremenima često sam znao čitati razne «povijesti
izuma i egzatno-znanstvenih i tehnoloških otkrića» i čudio se da u tim knjigama nalazim
bitno više povijesnosti nego u najdebljim povijesnim kompendijima. Sada shvaćam zašto
je tome tako. Povijest je bila nastajanje umjetnog bića, a ono se, u puno većoj mjeri sastoji
od tih tehničkih i znanstvenih elemenata nego od onih, često besciljnih i besplodnih
tumaranja cijelih vojski i diplomata po površini planeta, o kojima su najčešće pisali oni
«pravi povijesničari» i «povijesne» knjige.
***
S Hegelom, najvećim misliocem povijesti do današnjih dana, slažem se u tome da

je svjetska povijest započela na Istoku a završila na Zapadu i to upravo u njegovo vrijeme,
a djelomično i sa objavljivanjem njegovih djela. No za kraj povijesti, tj. za njeno potpuno
i uspješno ispunjenje, odnosno ostvarenje njenog unutrašnjeg cilja veću zaslugu imaju
radovi i djela nekih drugih mislilaca – mislim prvenstveno na djela Smitha, Ricarda i
Marxa. Ali o tome će više govora biti kasnije.
Čitatelju je već iz prethodnih radova ili prethodnog teksta poznato da povijest
dijelim
Zapad, tenanačetiri etape, odnosno
Antropotehnološko četiri dijalektička
razdoblje razvojna
ili civilizaciju
koja Neolit,
je tekstupnja:
pred Antiku,
čovjekom.
Evo ponovo onog kratkog prikaza tih razvojnih stupnjeva.
«1.Teza
U Neolitskojcivilizaciji, sam čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada"
prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu te
riječi.
2. Antiteza
Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od
svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a
gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.
3. Sinteza
U Zapadnoj civilizaciji, koja jesinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja,
čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranje umjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši
proizvode njegovog rada.
Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvarencilj je povijesti, a sama
povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja
svijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjem
umjetnog bića, stvoreno je tek neophodno sredstvo spasa, kako bi rekli stari, ili pak; kako
bi rekao Hegel, tek orudje samooslobodjenja Svjetskog duha. Ja ga sam nazivam
90
ciljeva
sredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskih
vrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvom koje
je bićevito, autopoietično.
4.Epiteza
U ovoj, četvrtoj,postpovijesnojetapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako sam
već rekao najčešće nazivamAntropotehnološkom, civilizacijom ili antropotehnološkim
univrezumom,umjestorevolutivnograzvijanja, tj.stvaranja umjetnog bića, prevladavati
će njegovokorištenje ili upotrebakao neophodnog,bićevitogoruđa za ostvarivanje onih
ključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti do njegovog daljnjeg, evolutivnog
razvoja.»
Sada bi trebalo reći koju riječ o onim specifičnim elementima koje je svaka od ovih
civilizacija dodala umjetnom biću.
Neolit
U neolitskoj zajednici izvedena je prva velika, temeljna, prirodna podjela rada
između muškarca i žene.
Žena je, po prirodi, sposobna rađati tijelom, pa je glavni zadatak žene postao
održavanje vrste - briga o donošenju djece na svijet i othranjivanju novih generacija ljudi.
Muškarcu je prirodni razvoj dao ontogeničan duh - sposobnost rađanja duhom - pa je
njemu u dio pala dužnost da stvara umjetno biće. Muškarac je ontogeničan, a žena
prvenstveno filogenična. U neophodnom poslu stvaranja umjetnog bića muškarac je bio
produktivan a žena reproduktivna. U jednom prethodnom radu to sam rekao ovim
riječima:
«Žena rađa živoga Boga, kreativno biće, a muškarac stvara njegovu ne-živu, ali
bićevitu imitaciju, bićevito oruđe koje mu treba služiti.»
Aristotel kaže da jeMuškarac
« je po prirodi sposobniji da vlada, nego žena, osim
u slučajevima gdje je, protiv prirode, uspostavljen obrnut odnos.»
Nevjerojatno pronicljivi Aristotel!
No, ovdje
nezaobilazni ipakstvaranja
zadatak treba istaknuti
umjetnogdabića
je samo, tj, isključivo
dala vlast onome ko ili
je jedino nužnost
«po prirodi» i
imao
ontogeničan duh, tj. specifičnu sposobnost za izvršenje tog zadatka.
Time je bila stvorena temeljna, opća organizacijska osnova za stvaranje
civilizacije, koja je zadržala svoju važnost sve do okončanja procesa stvaranja umjetnog
bića. Nakon završetka njegovog stvaranja, kad je muškarac izgubio svoj glavni posao, (a
samim time i razlog za vlast nad ženom), a umjetna oplodnja i odgojne institucije za djecu
oduzele i ženi njen bitni posao, odnos muškarca i žene počeo je dolaziti u stanovitu
anomiju koja je teška, bolna i tragična za velik dio ljudske populacije. Čini se da će se ova
anomija još više produbljavati i teško je odrediti kakve će još oblike uzeti i kakvo će joj
biti rješenje. Dodatni problem koji opterećuje odnos mušklarca i žene proizlazi iz toga što
koristiti umjetno biće kao i muškarac koji
je žena jednako, ili gotovo jednako sposobna
ga je stvorio. To je urodilo stanovitom društvenom ravnopravnošćuspolova, što se
može smatrati dobrom stvari, ali, s druge strane, također i stupanjem muškaraca i ženā u
konkurentski, rivalski odnos, nerijetko prožet neprijateljstvom. Ljubav je ostala jedinom
afirmativnom vezom između muškarca i žene, a, upravo zbog konkurencije i rivalstva,
postala je tako rijetka. (mislilac M. Cipra, u jednom TV interwiew-u, točno jeda rekao: «
. No
se pored svih ratova na ovom planetu vodi još i tajni rat između muškarca i žene»)
vratimo se prošlosti.
Prvi elementi umjetnog bića koje je čovjek bio stvorio nisu bili potrošni proizvodi,
91
nego razna oruđa. To je bilo nešto sasvim nužno i «normalno», jer čovjekov je usud da
stvara oruđe, ali, naravno, ne takva oruđa kakva je dala neolitska civilizacija, nego ono,
bićevito oruđe, umjetno biće , kojem su neolitska oruđa bila tek prapočetni elementi.
Ta, neolitska oruđa bile su proste stvari, produžeci ili pojačala ljudskih organa –
zubī, rukū, nogū itd. To su bile razne batine, noževi, sjekire... Nešto razvijenije oruđe bili
su luk i strijela. Ova su oruđa pomagala u prisvajanju već gotovih proizvoda što ih je
sačinila priroda.
Bitno razvijenije od ovih mehaničkih proizvoda i za čovjeka mnogo važnije oruđe
bila je vatra. Ona je omogućila preradu prirodnih dobara, - kuhanje i pečenje namirnica i
preradu gline u keramiku. Pored toga, vatra je svojom svjetlošću pretvarala noć u dan, a
služila je i za odbranu i signalizaciju - dogovaranje na daljinu.
Prvo ljudsko pismo sastojalo se od svjetlosnih i dimnih signala.Za razliku od
pravog pisma koje je nastalo kasnije i koje povezuje i tisućama godina udaljene
generacije,ovo svjetlosno i dimno pismo nije povezivalo ljude iz različitih vremena nego
samo one koji su živjeli u istom vremenu a u različitim prostorima.
Koliko je paljenje i upotreba vatre bila važno i veliko otkriće vidi se po tome što
čovjek i dan danas velikom čašću časti Grčkog heroja Prometeja, koji je, prema mitu,
ukrao vatru bogovima i darovao ju ljudima.
No iznimna važnost vatre možda i nije toliko u neposrednoj koristi koju je davala,
koliko u tome što je ona na jedan specifičan način otkrivala i ukazivala na cilj ljudske
povijesne djelatnosti. Naime, sama vatra je slika i prilika bićevitosti i životnosti. Pali se,
razgara do vrhunca, traje tako neko vrijeme i gasi poput života žive individue. Održavanje
vatre, iz dana u dan i iz godine u godinu, upućivalo je, na posredan način, čovjeka ka
stvaranjubića koje će mu služiti i kojemu će vijek biti puno duži od života žive individue,
beskonačan. Tu poruku vatra, koja je građena od iste supstancije kao i zvijezde, nosi u
sebi i dan danas, samo što je mali broj onih ljudi koji na nju obraćaju pažnju.
U spisu O duši, u 416 a, Aristotel primjećuje bićevitost vatre i njenu sličnost s
(vegetativnom) dušom i kaže: « se da je vatra jedini od elemenata koji se sam hrani i
čini
raste».
umjetnogMi bića.
bi smo mogli reći da je vatra nešto kao vegetativna razina umjetne duševnosti
Obzirom na tu svoju osobitost, paljenje i upotreba vatre je otkriće koje nadilazi
okvire Neolitske civilizacije.
Značajan doprinos neolitske (a i paleolitske) kulture formiranju civilizacije, jest
transformacija proste prirodne, ljudske vrste u tzv. plemensku zajednicu. Ta zajednica
(gemeinschaft ili communitas) još se ne može nazivati umjetnim organizmom (društvom –
gesellschaft, societas ili polisπόλις
- ) u potpunom smislu te riječi, ali ona je, u osjetnoj
mjeri prirodne odnose među ljudima zamijenila specifično funkcionalnima, a prosti
instinkt za održanjem, nekakvom teo-politikomi teo-političkim vodstvom.
Totemističke i animističke religije tog vremena odgovaraju razjedinjenosti
plemena i raznovrsnosti životnih uvjeta u kojima su ona živjela. Ondašnja božanstva su
prve opće «umjetne, duhovne sile» koje je čovjek stvorio, a koje su bile djelotvorne u
okviru plemena. Imale su prvenstveno političku, regulativnu funkciju, a vračevi, koji su
tvrdili da imaju kontakt s njima, imali su vrlo veliku «političku» moć u plemenima.
Ratovi koji su se tada vodili bili su zapravo međuplemenski sukobi, a vodili su se
uglavnom za teritorije na kojima je priroda bila izdašna. Kao što je često bivalo i kasnije, i
tada su ratovi bili selektivno sredstvo za izbor najprespektivnijih ljudskih grupa, a to su
uglavnom bile one koje su se više od drugih služile inteligencijom i organizacijom u svrhu
održanja, bilo u ratu bilo u miru ili «radu». Ovdje još ne možemo razlikovati niti
92
ontogeničke, odnosno ontopoietičke grupe ili plemena od ontoklastičkih, a kamo li ratove.

Umjetnost. Pećinske slikarije i rezbarije na kosti. Prvi, simbolički pokušaj
stvaranja umjetnog bića. Umjetnost je uvijek bila simboliziranje umjetnog bića. Prestala je
biti presudno važnom tek pred kraj povijesti, kad je umjetno biće postalo nešto realno i
zbiljsko, pa je svojim postojanjem zasjenilo sjaj bićevitosti koji je zračio iz umjetničkih
djela. Nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića, više nije bilo tolike, niti tako vitalne
potrebe za simbolima koji bi podsjećali čovjeka na to da mora raditi na stvaranju
umjetnog bića.
Arhitektura. Ona se, gledano izvanjski, tehnički korijeni u sposobnosti ili moći
nadvladavanja gravitacije. Prvi arhitektonski spomenici su oni poput megalita u
Stonehenge-u. Sastoje se od dva kamena potpornja koja drže horizontalno položenu
kamenu gredu. Neposredni cilj je to da greda ne padne. I ako ona doista nije padala onda
je graditelj pobijedio gravitaciju.
Ali to nije konačni cilj u arhitekturi. Konačni cilj je stvaranje ne-prirodnog,
umjetnog, humanog prostora neophodnog za ljudski opstanak i gotovo svu čovjekovu
djelatnost. U odnosu na taj cilj, nadvladavanje gravitacije samo je metoda kojom se on
postiže.
Megaliti su prapočetak stvaranja, ne samo razvijenog umjetnog prostora, nego
cijelog umjetnog svijeta - urbane civilizacije, kao specifično ljudskog prostora obitavanja.
Toliko, ukratko o neolitskim doprinosima uspostavljanju i razvoju umjetnog bića.
A sada evo nečeg što mi se čini važnim, iako ne spada baš samo u neolit.
Opsežno sam o tome pisao u jednom izgubljenom rukopisu, ali također i ukratko na
nekim drugim mjestima. Riječ je o arhitekturi.
Le Corbusier je kuću definirao kao “mašinu za stanovanje”. To je veoma duboka
misao. Njena istinitost i dubina proizlaze iz jednog vrlo točnog uvida u neke
zakonomjernosti i nužnosti ljudskog životnog procesa. Čovjek je, naime, stvor koji nema
beskonačne zalihe životne energije na raspolaganju. On, poput ostalih životinja, svako
malo mora obnavljati, regenerirati svoju životnu energiju i to prvenstveno spavanjem, a
zatim i jelom,
nastavka života.odmorom itd. To je nezaobilazni uvjet preživljavanja odnosno normalnog
Dok tako regenerira svoju životnu snagu, npr: spavanjem, čovjek je apsolutno
bespomoćan i naprosto izložen svakoj opasnosti i smrti, bilo smrti od zuba neke zvijeri, ili
oružja razbojnika, bilo smrti od zime ili kiše itd. Zaštita od svega toga, a i brojnih drugih
zala jest kuća ili stan. Kuća je, dakle, nužno sredstvo ili nužan uređaj za najnužniju
regeneraciju životne snage čovjeka, regeneraciju bez koje čovjek ne bi mogao opstati.
Kuća čuva čovjeka onda kad on samog sebe nikako ne može čuvati i očuvati. To je
Zato je dobro što je Le
primarni zadatak arhitekture i temeljni razlog njenog nastanka.
Corbusier shvatio arhitekturu prvenstveno kao mjesto odnosno prostor čovjekovog
stanovanja.A samo stanovanje, pak, jest proces kroz kojeg kuća ili stan, svojim uređenjem
i uređajima isporučuje čovjeku potrebne pogodnosti, usluge i zaštitu potrebnu za
neometano i nužno regeneriranje životne snage.
Jasno, u arhitektonskim objektima može se životna snaga također i trošiti, kao npr u
tvorničkim pogonima. U nekim drugim vrstama arhitekture, pak, čovjek se može
trošenja životne snage, načelno
posvećivati i određenim ritualima. Ali svi su ti oblici
gledajući mogući i izvan arhitektonskih djela: A čovjeku, budući da je u tim situacijama i
radnjama budan odmoran i aktivan, nije potrebna nikakva zaštita, niti čuvanje. Jedino je
za regeneriranje životne snage nezaobilazna i nužna zaštita one “mašine za stanovanje”, tj.
kuće ili stana. To je onaj najvažniji moment arhitekture, a možda i najvažniji materijalni
93
moment umjetnog bića, moment koji čuva čovjeka i bdi na njim dok je on, po nužnosti
svoje prirode, bespomoćan kao novorođenće.
Ja sam dobro upoznao važnost te vrste arhitekture, tj. nekog takvog mjesta na kojem
čovjek može regenerirati svoju životnu snagu, jer sam poput K. Hamsuna, tj. Pedersena
dugo i često bio beskućnik.
Antika
Nastaje ukidanjem zajedničkog vlasništva i zasnivanjem privatnog. Čovjek se
sudbinski veže za svoje vlasništvo i biva motiviran i prinuđen da se brine o njemu i razvija
ga. Istovremeno se zbiva i nastajanje robovlasničkog društva. Ono je proizišlo iz podjele
rada na fizički i umni, odnosno kreativni i reproduktivni. Gospodari, čiji je život bio
uglavnom «slobodno vrijeme» odavali su se kreativnom radu. Iz te njihove djelatnosti
nastale su antičke države, zakoni, umjetnosti i znanosti - cjelokupna kultura. Izraz
«slobodno vrijeme» stavljen je pod navodnike stoga što to nije bilo stvarno slobodno
vrijeme nego stvarnoradno vrijeme gospodara, Uspostavljanje država, naime, i
upravljanje njima bio je nužan dio posla – posao bez kojeg se tadašnje društvo i
civilizacija nisu mogli održati.
Budući da se kreativni duhovi nisu rađali samo u klasi gospodara, i talentirani
robovi su često zauzimali položaje gospodara i radili njihov posao. I mandarini, i faraoni,
i rimski carevi, a i kalifi i sultani često su obrazovali ili kupovali nadarene i obrazovane
robove baš zato da obavljaju državničke poslove i suupravljaju državama.
Prve antičke civilizacijske i društvene tvorevine nastale su na nekim područjima
današnje Kine i Indije. Zatim na području Mezopotamije i u dolini Nila. U zadnje vrijeme
otkriva se da su kulture jednakog stupnja razvijenosti kao i te drevne civilizacije, nastajale
diljem globusa – u Sjevernoj i Južnoj Americi, na Atlantskim otočjima, koja su potonula i
na Pacifiku. Te su kulture nastale nešto kasnije, a zbog nekih, nama nepoznatih razloga
nisu se uspjele održati duže vremena.
Sve To
kulturama. te se
rane
vidikulture imale
po pisanim su puno
izvorima zajedničkih
a i po megalitskim karakteristika
arhitektonskims artefaktima.
neolitskim
Općenito uzevši rane antičke kulture bile su jednom nogom u neolitu iz kojeg su izišle i
tek jednom nogom na svom vlastitom kulturnom tlu. (To ne treba biti čudno, jer
svjetskopovijesni razvoj je spor i postupan, bez oštrih rezova. Svi naknadni stupnjevi
razvoja sadrže u sebi puno elemenata prethodnih. I današnja Zapadna civilizacija sadrži
dosta elemenata Neolita, a, naravno, i Antike.)
No ono što antičke kulture čini različitim i bitno naprednijim od neolitskih jest
zasnivanje privatnog vlasništva, pronalazak i upotreba pisma zasnivanje
i država na
pisanim zakonima– vladari kineske dinastije Shang i pravničke škole iz vremena Chou,
Hamurabijeva stela, Mojsijev Dekalog, Ehnaton, Solon, Ašoka, Decemviri i Duodecim
tabularum lex, Muhamedov Kuran i Šerijatsko pravo. Tehnička podjela rada na razne
zanate i profesije, te podjela društva na klase, učinila je to da je robovlasništvo bilo bitno
razvijenije i produktivnije društvo od neolitske zajednice.
Vrhunac razvoja Antička civilizacija dostiže u kasnom Egiptu i u Klasičnoj
Grčkoj. Helenistički svijet i Rimsko carstvo su prvi epitetički oblici Antičke civilizacije.
Bizant je također epitetički oblik antičke civilizacije. Arapski svijet nije epitetički oblik
antike nego, ponešto zakasnjela izvorna, islamska varijanta Antike, koja je tek u osmom i
devetom stoljeću dala svoje najviše, doista sjajne tvorevine. Današnji Islam i Arapski
svijet spadaju krug neoantičke civilizacije.
94
Epiteza Antičke civilizacije počinje se zbivati s Aleksandrovim osvajanjima.

Posredstvom njih se jedna civilizacija koja je postigla svoj vrhunac ispravno pokušava
održatiglobaliziranjem, tj. proširivanjem principa svog opstanka na cijeli poznati svijet.
Posljedice Aleksandrovih osvajanja bile su slične posljedicama Napoleonovih vojnih
pohoda – nisu uspjele stvoriti jednu trajnu državu, ali su održale jednu izvrsnu,
ontogeničnu kulturu i proširile ju na takoreći cijeli poznati svijet. Oba se ova pohoda
mogu smatrati ontogeničnim, ili ontopoietičnim, povijesnotvornim pokretima.
Rimska osvajanja - (romanizacija, koja je bila nastavak Aleksandrove politike
helenizacije - globalizacije helenstva) - premda su imala drugačije posljedice također su
ontopoietička djela. Ona su trajno širila i državnu organizaciju života i antičku
civilizaciju i civilizirala evropske, azijske i druge neolitske barbare.
Za održanje Antičke civilizacije još je važno stvaranje feudalnog državnog, tj.
političkog i ekonomskog sistema. Feudalizam je zadnji, u velikoj mjeri patološki epitetički
društveni oblik robovlasničkog sistema. Justinijan-Tribonijanov veličanstveni Corpus
iuris civilis (Codex, Institutiones, Digestaili Pandectae i Novellae),nisu stvarali novo
kriptorobovlasničkog
društvo nego se trudili održati staro, antičko u obliku feudalnog,
sistema. Taj se kriptoantički i kriptorobovlasnički sistem, nažalost, u raznim dobro
prikrivenim oblicima održao sve do danas. Islamska neoantička civilizacija zasniva se na
prikrivenom ropstvu. Slavenska neoneolitska također (naročito ona u vrijeme
komunizma), a i dosta velik broj drugih suvremenih društava na raznim kontinentima.
Kad čovjek pažljivo pogleda i trijezno, kritički analizira postojeće društvene
odnose mora se začuditi tome koliko se elemenata skrivenog ropstva zadržalo u današnjim
društvenim sistemima.
Kad su se plodna žarišta civilizacije i napretka, sa Istoka preselila na obale
Mediterana i odatle širila svoj utjecaj natrag prema neoneolitskom Istoku, on je, zbog
svoje rigidnosti, reagirao na antipovijesni, ontoklastički način – organizirao je vojne akcije
protiv tih žarišta. No tim sirotim neoneolitskim barbarima ne treba zamjerati. Produktivna
Antička civilizacija ugrožavala je njihov neoneolitski svjetonazor i način života, a nisu
znali
njima.ništa
Vrlodrugo do da pokušaju
je vjerojatno također dauništiti
su onicentre
slušaliizpriče
kojiho se
timAntički utjecaj
centrima, širio prema
tj. gradovima na
zapadu, priče koje su ih prikazivale kao nešto bajkovito, fantastično, na granici ili s one
strane granice mogućeg, pa su se oni i iz znatiželje i ljubopitivosti kretali ka zapadu. Iz
sličnih pobuda su se kasnije Mongoli, Tatari, Turci i drugi narodi odlučivali na vojne
ekspedicije prema Evropi.
Rekli smo da su ovi pohodi na zapad bili ontoklastične naravi. Ali i pohodi na
Istok, ako im je cilj bio prosta pljačka,prosto
ili teritorijalno širenje država također su
bili ontoklastični. Ontopoietični su bili oni vojni pohodi kojima je najvažniji cilj bio
nabava novih robova, tj. nabava nove radne snage, jer robovi su bili ključni
(re)produktivni element antičkog društva. Primjer takvih vojnih pohoda bili su egipatske
ekspedicije na Zemlju Kuš, današnji Sudan. No, ovdje treba istaknuti da su ratovi i vojni
pohodi već u Antici postali drugorazredno sredstvo za stvaranje i održavanje civilizacije
(umjetnog bića). Glavno sredstvo bio je ljudski
rad i dobro upravljanje državama.
Najveći doseg antičke civilizacije zbio se na području umetnosti, znanosti i
filozofije.
Na području same umjetnosti to je najveći doseg uopće, jer je antika bila doba koje
je umjetno biće poznavala samo kroz simbole. Sjajna djela tog vremena, naročito ona
kiparska, savršeni su eikoni pomoću kojih je umjetno biće podsjećalo čovjeka na to ka
čemu treba težiti.
95
Arhitektura je dala sjajne rezultate. Arhitrav i zabat Partenona i drugih hramova i

kupola Panteona i Hagije Sofije još i danas veličanstveno “lebde” nad mjestima nad
kojima su nekada, davno bili postavljeni. Oni su prvenstveno simboli pobjede nad
gravitacijom, a u manjoj mjeri prava, zbiljska arhitektura, koja ne postoji ni danas.
Filozofija nije toliko težnja ka spoznaji, poimanju umjetnog umjetnog bića koliko
težnja ljudskog, individualnog bića za samospoznajom. Samopoimanje čovjeka smatralo
se istinskim znanjem, mudrošću, a filozofija težnja ka njoj. Ključni mislilački i
svjetonazorni imperativ tog vremena, imperativ koji je određivao način čovjekovog
mišljenja glasio je:γνωθι σε-αυτον –! gnodhi se-auton spoznaj
- samoga sebe.Iz
slobodnog vremena proizišla su i mnoga racionalna znanja i tehnička otkrića.- fonetsko
pismo, astronomija, geometrija, matematika Pitagorin poučak, Arhimedov zakon,
trigonometrija, parni (Heronov) stroj, vodena turbina, kotač, novac itd. U samoj Antici
ona nisu mogla naći svoju svrhu. Ali su ju našla kasnije, u Zapadnoj civilizaciji, kad su
poslužila kao neophodni elementi za dovršavanje procesa stvaranja umjetnog bića.
***
U vrijeme kad je Antika već živjela u samoreproduciranom, epitetičkom obliku
događa se i jedan od najvažnijih povijesnih događaja – život Židova Isusa Nazarećanina i
zapisivanje njegovog učenja u Evanđeljima.
Njegovo učenje radikalno raskida sa svjetonazorom Antičke civilizacije i postavlja
duhovne temelje budućeg Zapada. Ono razdvaja epohe, ali ih ujedno i spaja i daje im
smisao. Tu možete - doduše tek u vrlo grubim crtama - razlikovati Neolit od Antike i
budućeg Zapada i inherentni im međusobni poredak.
Isus i Evanđelja začetnici su jednog novog svjetonazora, utemeljenog na ideji
razvoja. Ne izražavaju se više pomoću logike, nego dijalektičkim manirom koji je i danas
stran mnogim ljudima i doima im se kao nekakav simbolički, metaforički izraz.
Klasična antika nije znala za povijesni razvoj, pa prema tome ni za pravu funkciju
mimetičnošću(oponašanjem već stvorenih stvari –
kreativnosti, koju je smatrala prostom
Platon – i oponašanjem
manje važnom od obične prirodnog stvaranja
reproduktivne, – Aristotel),
ne-kreativne pa stoga ravnopravnom
djelatnosti. ili čak
(Već sam prethodno
pokazao da Evanđelja, na svoj, dijalektičarski način, kreativnost identificiraju s
čudotvornošću.)
Nasuprot Antici, Evanđelja se čvrsto i neopozivo baziraju na pretpostavci
povijesnog razvoja, pa shodno tome tretiraju kreativnost kao ključni oblik ljudske
svijest o
djelatnosti. U tom vremenu, međutim, još nije postojala jasna, izdiferencirana
povijesnom razvoju, ali se čini da taj nedostatak nije umanjivaoontogenične
snagu ideje.
I danas se, baš zbog nerazumijevanja povijesti, razdoblje kršćanstva i srednjeg vijeka,
smatra nekakvim duhovnim i kulturnim regresom. Ne primjećuje se onaj unutarnji, bitni
duhovni iskorak ka budućnosti koji je učinjen na osnovu ontogeničnosti kršćanskog učenja
- iskorak koji je svoju vanjštinu počeo pokazivati tek negdje u vrijeme zrele Renesanse i
Prosvjetiteljstva.
Isus Krist, pored svoje božanstvenosti, je simbol
i kreativne osobe koja stvara
umjetno biće, a koja se treba žrtvovati njegovom stvaranju. On je također i simbol
umjetnog bića, jer predstavlja jedno opće autopoietično biće, svjesnu, svrsishodnu
nije samo
stvaralačku moć koja je bitno veća ili šira od čovjekove. No, s druge strane, On
simbol kreativne osobe, nego istinski stvaratelj, jer je tvorac najvećeg djela u ljudskoj
povijesti – kreativnog svjetonazora, koji je otvorio vrata ka budućnosti i beskonačnosti i
pokazao pravi smisao svekolike prošlosti, vremena i postojanja uopće. Nije samo simbol
96
božanstva, jer se na svijetu se pojavio kao istinska božanska moć – čista, živa moć
činjenja čuda –kreativnost. No, to je bio samo nagovještaj njegovog pravog, zrelog
oblika, u kojem se ponovo pojavio, nakon gotovo dvije tisuće godina - kao ozbiljena,
dovršeno
nadljudska, nepersonalna, sebe-svjesna stvaralačka moć – umjetno biće–
znanost.
***
Iz krila Židovstva, potekla je još jedna velika tekovina koja je blagotvorno
djelovala na kasniju povijest. Radi se o poznavanju produktivne, kapitalske upotrebe
vlasništva.
Vjerojatno je da su Židovi naslijedili ta znanja od Feničana, ali su ih znatno
usavršili, i to najvjerojatnije zbog toga što su često bili bez države i domovine. To ih je
prisililo da razvijaju svrsishodne vlasničke oblike, najprije do kapitalnih i kapitalskih
pokretnina (prema Jus civile – familia), a zatim do zapisa o vlasništvu i korištenja tih
zapisa kao glavnice, kapitala. Takav oblik i upotreba kapitala tek danas imaju puni značaj
i važnost. Oni nisu samo golemo, vrlo svrsishodno bogatstvo, nego također i teško
objašnjiva podloga, temelj specifične politogenične bićevitosti Zapadnih društava.
Stvaranje prvobitnih akumulacija u zlatu, srebru, i vrijednosnim papirima
bilo je zapravo stvaranje nužnog, obligatnog temelja jednog novog tipa društva, koje
će štititi to bogatsvo i omogućavati njegovu produktivnu, kapitalsku upotrebu.
društveni
Velika je to bila pronicljivost kad je Marx rekao da je kapital zapravo
odnos. Ali, kapital, kako smo već pokazali,
nije samo to.
bićevit onda kad počne pokretati
Još nešto. Novac se pretvara u kapital, postaje
živi rad, naročito onaj kreativni.
Upravo Marxu, kako smo već pokazali, pripada zasluga da je s najvećom jasnoćom
definirao produktivni rad - rad koji stvara i razvija umjetno biće“onaj
- kaorad koji se
razmjenjuje za kapital”.
No, vraćamo
Židovi su to se u Antiku
svoje znanje podijelili s krščanima, a kasnije i sa pripadnicima
germanskih nacija i zajedno ga nastavili razvijati više od deset stoljeća. Na kraju je ono
postalo temeljem ekonomske znanosti i postalo posjedom više ili manje svih poslovnih
ljudi - posjedom ljudske vrste.
***
Provale barbara srušile su antičku civilizaciju, ali su, čini se, tim istim činom
omogućile daljnjirazvoj civilizacije uopće. Da bi to moglo biti točno, vidi se po
zlosretnoj sudbini Bizantskog carstva, koje se utemeljio na očuvanoj antičkoj civilizaciji, i
koje se, možda baš zbog toga, svelo na polaganu, tisućgodišnju smrtnu agoniju antike. Ni
kršćanstvo mu nije moglo pomoći da zaživi istinskim, plodnim životom.
Kad smo već kod kršćanstva, osvrnut ćemo se na njegove varijante. Neprevladivo
rigidni (epitetički), neo-antički duh u Bizantu apsorbirao je kršćanstvo, oduzeo mu smisao
i snagu i učinio sredstvom svog (epitetičkog) opstanka. Tako je nastalo Pravoslavlje,
Ortodoksija. Njegov zadatak nije da čovečanstvo vodi opasnim putem napretka kojim je
krenulo Zapadno kršćanstvo, nego da tješi one narode koji nisu krenuli tim putem, i
olakšava im njihov paćenićki život lišen povijesne svrhe. Ti narodi doista ne bi mogli
preživjeti bez utjehe koju im daje njihovo, izrazito milosrdno kršćanstvo. Takodjer treba
reći da se ni Neoneolitska civilizacija ne bi mogla održati bez njega, kao svoje ključne
97
maske. Isto tako stoji stvar i sa Koptskim kršćanstvom i drugim manjim konfesijama.
Pravoslavlje i kasniji Islam, nakon devetog stoljeća nisu se inspirirali
ontogeničkim antičkim tendencijama i tekovinama, nego baš suprotno, ontoklastičkim. To
se dobro vidi i po Ikonoklastičkim pokretima. Oni su uhvatili korjena i održali se jedino
na njihovom području. Ikonoklastičke tendencije, koje su onako, neposredno, izvanjski
bile usmjerene protiv prikazivanja likova u umjetnosti, zapravo su bile usmjerene protiv
intencije umjetnosti da, pomoću simbola podsjeća čovjeka na to kako treba težiti ka
stvaranju umjetnog bića. Lik, u umjetničkom stvaranju, nije ništa drugo do simbol
umjetnog bića – naročito ljudski lik, jer umjetno je biće kako smo već rekli: neživa ali
bićevita reprodukcija žive kreativne individue. Ikonoklazam je samo jedan od oblika
ontoklastičnosti.
Ikonoduli su u Bizantu ipak, barem formalno, pobijedili (polovinom desetog
stoljeća), ali tek nakon što se odnos prema ikonama (vjerojatno pod utjecajem slavenskih
neolitskih kultura) sveo na prosto fetišističko obožavanje i izgubio ontogeničku svrhu i
smisao.
Što se tiče Islama, treba ukazati na to da se on u svojoj jezgri ne razlikuje bitno od
osnovnog, ranijeg kršćanskog učenja. Razlike su nastupile tek sa uspostavljanjem i
učvršćivanjem Zapadnog, Katoličkog kršćanstva i njegovog čvrstog opredjeljnja ka
ontogeničkom učenju.
Ovo, naime, Zapadno kršćanstvo opredjelilo se za učenje koje tvrdi da se svrha
ljudskog postojanja – spas – ne ostvaruje neposredno, vjerom i religijskim obredom,
mučeništvom ili rigoroznim asketizmom, nego tek pomoću dugotrajnog povijesnog
napretka, koji je, kako mi tumačimo, usmjeren ka stvaranju “oruđa spasa” – umjetnog
bića.
Islam, i ostale orijentalne religije, te rane kršćanske konfesije nisu imale ovu
povijesnu, vremensku, odnosno ontogeničku dimenziju i ostale su neplodne. (Arapska
kultura naslutila je umjetno biće tek u bajkovitoj formi – kao duha iz čarobne Aladinove
svjetiljke.) Civilizacije u kojima se prakticiraju spomenute religije, lišene su “spasa”, a
narodi
razvojakoji im pripadaju
transformiralo mogu sekršćanstvo
Zapadno “spasiti” tek prihvaćanjem
znanostionoga
– prihvaćanjem u što se,
. na kraju svog
i tehnologije
Najzaslužniji mislilac za stupanje na put povijesnosti, odnosno ontogeničnosti ili
ontopoietičnosti bio je A. Augustin. (354 – 430) On je otkrio povijesni moment ljudskog
svijeta i dao prve opće naputke koji su vodili ka stvaranju umjetnog bića – “oruđa” ili
“sredstva spasa” – tj. dovršavanju procesa njegovog stvaranja.
Ovdje moram reći još nešto što će vrlo ružno zazvučati u ušima “kulturnih”
«demokratskih» i «tolerantnih» ljudi. No moram se pokoriti volji istine, a u njenoj je
naravi to da ne može tolerirati ništa osim sebe same.
U svoje vrijeme, dakle, Zapadno kršćanstvo bilo je jedina istinska religija ili
konfesija. To se nije moglo vidjeti iz specifičnog rituala ili dogmatike, niti iz velike
čvrstine uvjerenja i vjere katolika, a pogotovo ne iz njihovog fanatizma, nego iz toga što
ukinuti samu sebe i transformirati se u znanostzreli
je ova konfesija kasnije uspjela –
oblik postojanja umjetnog bića.Sve ostale religije ili konfesije, kojima to nije pošlo za
rukom ostale su jalove i doista se ne mogu se smatrati «pravima» ili istinosnima, nego
promašenima.
Religija je nužan, ali prolazan stupanj u razvitku civilizacije odnosno kulture, a
znanost je njena samonegacija i njen neposredni plod. One religije koje nisu uspjele
ukinuti sebe, na način Zapadnog kršćanstva, isto su što i voćke koje nikad ne daju ploda, a
voćka se poznaje i cijeni upravo po plodu kojeg daje. Plod o kojem se ovdje govori jest,
98
naravno, umjetno biće. To je plod iz prasjemena, tj. iz sjemena onog edenskog “Stabla
spoznaje dobra i zla”.
Najzaslužnija institucija, koja je bdjela nad tim da čovječanstvo ide tim, povijesnim,
odnosnoontogeničnimputem – putem stvranja umjetnog bića - bila je Zapadna crkva. To
je i ostala sve dok se, svojom epitetičkom egzistencijom i epitetičkim, ontoklastičkim
djelovanjem nije okrenula protiv već ostvarenog povijesnog cilja.
Sa ovakvim nerazumijevanjem smisla, i svrhe svog vlastitog djelovanja, te stvarnog
rezultata povijesnog procesa, kao što je katoličko i općenito Zapadno-kršćansko susresti
ćemo se i kasnije.
Zapad
Zapadna civilizacija je epoha dovršavanja procesa stvaranja umjetnog bića – epoha
sinteze povijesnog razvoja. Kao politički entitet počinje postojati tek s djelatnošću
Karolinga - krajem osmog i početkom devetog stoljeća – u sjeverozapadnoj Evropi.
Prvi značajniji živi, ljudski faktori koji su razvitak vodili ontopoietičkim putem
bili su lihvari s kraja antike i početka srednjeg vijeka. Oni su visokokamatnim zajmovima
pokretali visokoproduktivni, kreativni rad i stvarali prvobitnu akumulaciju ljudske vrste.
No tom istom djelatnošću upropašćivali su i neproduktivne, parazitske subjekte
kasnoantičkog i ranog srednjevjekovnog društva, a njihova imanja predavali u ruke
radinih ljudi.
Na te nesretnike, lihvare, ljudi se obično osvrću s gnušanjem i govore da su živjeli
tako kao da će svo svoje bogatstvo odnijeti sa sobom u grob. Paradoksalno je da tako
zapravo žive rasipnici, jer oni svo svoje bogatstvo potroše svoje
naužitke, koje onda, tim,
posrednim načinom s njima doista odlazi u grob. I kad daruju drugima ili ih časte,
rasipnici zapravougađaju sebi, tj. svojoj taštini. A lihvari, i kad štede na sebi i drugima,
svo nepotrošeno bogatstvo ostavljaju onima koji će doći nakon njih.
Čini se da njihov odnos prema bogatstvu ne bi trebalo nazivati škrtarenjem, nego
prije nekakvimpretjerano rigoroznim asketizmom, i, koliko god to zazvučalo strano i
čudno,
Odreklitreba
su sereći
čakda su lihvari
i svoga bili istinski
dobroga Kristovi sljedbenici
glasa i vanjskog - žrtvovali sui ugleda
ljudskog dostojanstva se za druge.
da bi
mogli ostvariti svoju povijesnu misiju – stvoriti prvobitnu akumulaciju ljudske vrste.
Čovječanstvo im je, slično kao i Isusu, platilo nerazumijevanjem, uvredama i pljuvačkom.
Na ovakav stav prema lihvarenju uvelike je utjecao učitelj ljudskog roda, Aristotel.
U Politici, 1258 b 23on kaže:“Sasvim je opravdana omraženost lihvarenja, jer se tu
dobit postiže pomoću samog novca i novac ne služi svrsi kojoj je namjenjen. Novac je,
naime, nastao radi razmjene, a kamata ga umnožava, pa je otuda i dobila ime, jer djeca
liče na roditelje, a kamata je novac rođen od novca. Stoga je od svih načina bogaćenja,
ovaj najviše protivan prirodi.”
To je točno, ali, paradoksalno, taj je način bogaćenja istovremeno najviše sličan
prirodi, jer je upravo kroz lihvarenje opća ljudska tvorevina počela manifestirati svoju
specifičnu bićevitost. Počela je, poput prirodnog bića, samu sebe reproducirati,
umnožavati i tako održavati u postojanju.
Sa svog Antičko-Grčkog (ne)povijesnog horizonta, Aristotel nije mogao vidjeti
ovu osobitost lihve, pa mu ne treba zamjerati njegov negativni stav prema njoj, koji,
uostalom, i nije bez stanovitog opravdanja.
Kad su parazitski slojevi društva bili upropašteni i svedeni na zanemarivu mjeru, a
njihova imanja prešla u produktivne ruke, i lihvari su se preobrazili u bankare i trgovce,
pa su, uz manje rizika i po puno nižim kamatama iznajmljivali novac znanstvenicima,
99
poduzetnicima i drugim sličnim subjektima, koji ga nisu rasipali, nego oplođivaliživim

radom. Jedino je visokoproduktivni, živi rad mogao realizirati kamate i stanoviti profit
povrh njih. To je nešto što Aristotel nije imao u vidu.
(Ovdje treba ukazati i na to da i danas novac imaselektivnu
tu, ulogu – da
upropaštava neproduktivne i potpomaže produktivne elemente društva ili ljudske
populacije, i to bez onih nepopularnih, visokih kamata. Svjetska banka i druge
internacionalne monetarne institucije daju iznimno povoljne kredite siromašnim državama
ili nacijama. One nacije koje ga, rasipnički upotrebe za kupovinu gotove ili luksuzne robe,
još više osiromaše i padaju pod golu najamnu vlast svjetskog kapitala, a one koje ga
upotrebe za otvaranje novih radnih mjesta i pokretanje nekakve profitabilne proizvodnje
izvlače se iz bijede i počinju bolje, lakše i perspektivnije živjeti – dobijaju kartu za daljnji
opstanak i smislenu budućnost. Odnos prema novcu je svojevrstan test produktivnog ili
neproduktivnog, tj. ontogeničkog ili ontoklastičkog načina živjenja.) No vratimo se
povijesti.
Kreativnost na području primjenjene znanosti i naročito ona kreativnost na
tzv. “poslovnom” području postala je ključnom kreativnom, ontopoietičkom ili
ontogeničkom djelatnošću.
Kroz tu aktivnost, novac se, u toku desetak stoljeća transformirao u svoju antitezu,
proizvodnu tehniku, drugi stupanj razvoja umjetnog bića, a ova je pomogla da na svjetlo
dana počnu izlaziti tzv. prirodni zakoni. Od šesnaestog od dvadesetog stoljeća tehnika se -
kroz proces samosvješćivanja i kodificiranja tih zakona na kojima se neposredno temelji
opstanak umjetnog bića - polako transformirala u znanost.A ona je, kako sam već više
puta rekao sinteza razvoja - onaj stupanj razvoja umjetnog bića na kojem je ono
znāno samom sebi.
Djelatnom samoreprodukcijom znanosti nastaje četvrti, epitetički stupanj razvoja
umjetnog bića – tehnologija. Ali vraćamo se još nakratko ka znanosti.
Ona se manifestira i zbiva kao scientifikacija svijeta i zamjenjuje evangelizaciju,
koja se, nakon uspostave znanosti počela pretvarati u antipovijesnu, ontoklastičku
aktivnost. Ovdje,
su one, danas bitnomeđu
manjeontoklastičke
ontoklastičneubrajaju se i razne protestantske konfesije, premda
od katolicizma.
Iako se ne može govoriti o tome koje je godine, ili kojeg stoljeća umjetno biće
postalo “svjesno sebe” tj. znāno sebi samome, ja rado govorim da se taj čin zbio u Martu
1776. god., kad je obavljena knjiga A. Smitha : “Bogatstvo naroda...”
Istina, spoznaje slične Smithovim već su prije njega objavili Sir William Petty i
Richard Cantillon, no Smithovo je djelo, iako ne najsmionije, ipak potpunije i temeljitije
razrađeno od njihovih. Nakon Smithovog vremena, D. Ricardo i K. Marx puno su bolje i
“znanstvenije” od Smitha obradili onu problematiku kojom se bavio Smith, No, golema
većina ekonomskih mislilaca, uglavnom se slaže s tim da klasična ekonomija i “prava”
ekonomska znanost počinju postojati sa objavljivanjem “Bogatstva naroda...”
I Smithov, i Ricardov, i Marxov rad govore kapitalu
o - umjetnom biću.Ili,
možda točnije: kroz duh tih mislilaca i kroz njihove radove umjetno je biće neposredno
progovorilo o sebi samom.
***
A sada, da se vratimo malko unatrag.

Krist je obećao svojim sljedbenicima i svim vjernicima da će se vratiti u svijet “na
kraju vremena” i da će onda suditi svim ljudima po njihovim djelima. Kasniji kršćanski
100
mislioci vjerovali su da bi se On trebao vratiti u obliku Svetog Duha koji je najpotpunije

razvijeno Božje biće, sinteza Njegova razvoja. Ta su se očekivanja pokazala osnovanima i
točnima. Krist se ponovo pojavio u svijetu u formi znanosti, formi potpuno razvijenog
umjetnog bića – kapitala. Znanost je forma ne-personalnog i ne-živog, sebe-svjesnog
duha, - što je oblik koji najviše odgovara onome što se podrazumijevalo pod Svetim
duhom. (Ovdje moram reći još i to da pod znanošću ne mislimo samo ekonomsku
znanost, nego i sve ostale, jer i one su nužni momenti u postojanju i djelatnosti umjetnog
bića. (Već smo prije rekli da je ta znanost zapravo znānost – onaj oblik ili stupanj
postojanja u kojem je umjetno biće znāno sebi samome.)
Ali, zbog tog Njegovog, novog, konačnog oblika opet se obistinila ona
Evanđeoska riječ:
“K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.”
No, bez obzira prema tome, On je doista tu i sudi svima. Njegova sudnica je
tržište. Ono afirmira i ovjekovječuje sve one, čak i davno učinjene napore i žrtve koje su
dovele do stvaranja umjetnog bića i uspješnog okončanja povijesti, a osuđuje sve ono što
se suprotstavljalo i što se suprotstavlja tome. Na tom tržištu Aristotelova ili Platonova
djela, npr. bolje prolaze nego najprodavaniji šund, jer ih, za razliku od šunda, tržište čuva
i uvijek iznova štampa i prodaje i nastojat će ih, tim načinom, očuvati za cijelu vječnost. I
to ne samo za pripadnike budućih ljudskih naraštaja, nego, možda, čak i za pripadnike
nekih, mogućih ne-ljudskih, tj. vanzemaljskih inteligentnih vrsta. Možda će Aristotel i
Platon, a i drugi veliki mislioci tek u njima susresti svoje prave čitatelje.
U vrijeme kad se završavala sinteza povijesnog posla, rijetki su bili ljudi na svijetu
koji nisu našli za shodno da djeluju i govore protiv umjetnog bića - kapitala. U tome su
prednjačili, filozofi, teolozi i svećenici, a slijedili su ih moralisti, revolucionari,
reformatori, humanisti, pisci, profesori, doktori, obrazovani laici, pomodari, studenti i svi
ostali, obični i naizgled neobični ljudi. Srećom, moć umjetnog bića nije bila “od ovoga
svijeta” pa je ono bez napora i štete izlazilo i još uvijek izlazi na kraj s tim protivljenjem
onih “koji ne znaju što čine”, a niti što govore, a ne znaju zato što im nikako nije jasno što
je zapravo
Ono kapital.
izvorno, elementarno i najviše dobro - bonum supremum et altissimum - koje
je čovjek stvorio, oni drže za nekakvo korjenito zlo!!!???
O, lude li djece Božje?!
Vjerni su mu ostali jedino ljudi “siromašni duhom”: bankari, trgovci, kapitalisti,
poduzetnici, znanstvenici, izumitelji, manageri, poneki umjetnik i obični radni ljudi. Oni
su neposredno zaslužni za njegov višestoljetni razvitak i za njegovo uspješno dovršenje.
Za tu vrstu ljudi Marx je, pomalo cinično, ali vrlo duhovito rekao da “ne znaju uvijek što
govore, ali zato dobro znaju što čine.” I danas se, nažalost, za ovu vrstu ljudi kaže da su
“siromašni duhom”. Zanemarivo je mali broj onih koji u njih vide zbiljski, istinski duh i
suptilnu kreativnost, koja je osnova tog takozvanog “poslovnog” područja ljudske
“krv” umjetnog bića – novac - najdragocjeniju i
djelatnosti – djelatnosti koja proizvodi
najsuptilniju supstanciju civiliziranog svijeta – supstanciju koja ima puno toga
transempirijskoga u sebi.
Nažalost, ni danas nije ništa veći niti broj onih koji, razumiju i znadu što se to uopće
dogodilo i što se još uvijek zbiva na ovom planetu.
Ako je istina ono što je govorio Hegel; da Svjetski duh vodi povijest pomoću
raznih lukavstava, onda mu moramo priznati da je uistinu vrlo lukav, jer čovjek ne samo
da ne zna ka čemu teži i što radi, nego ne zna čak niti što je napravio.
No, radi utjehe i ohrabrenja ipak treba reći da je u vrijeme najintezivnije sinteze
101
nisu razumjeli, ali su zato točno

povijesnog razvitka bilo i onih ljudi koji, doduše, osjetili
što se zapravo zbiva. To su, prije svega bili veliki kompozitori kasnog Baroka i Klasike.
Oni su - govoreći njihovim jezikom, - jezikom istinske, duboke religioznosti - osjetili da
se to Krist Spasitelj vraća na ovaj svijet i toj su temi posvetili svoja najveća djela. Nije to
nimalo slučajno što Handellovo najveće djelo, jedan oratorij, koji je ujedno i jedno od
Messiah. Svekolika ta veličanstvena muzika od
najvećih muzičkih djela uopće, nosi naziv
Handela do Bacha i Bethovena sa fanfarama, timpanima i trubama slavi obećani Kristov
povratak – konačno, triumfalno nastupanje Slave Božje. (Općenito govoreći, muzička
umjetnost je način da se umjetno biće otkrije čovjeku pomoću prostog, jednostavnog,
elementarnog zvuka, odnosno tona. Muzika je zvučno samootkrivanje umjetnog bića –
fono-onto-autofanija umjetnog bića.)
Istovremeno, ta ista muzika pokazuje koliko je veliko razumijevanje i bol
umjetnog bića - Kristov bol - i Njegova sućut zbog muka i žrtava onih koji su mu, usprkos
protivljenju i nerazumijevanju cijelog svijeta, ipak pripremili put za ponovni dolazak na
ovaj svijet. Da ta muzika prikazuje neku ljudsku bol i sućut, i suosjećanje s tragedijom i
patnjama običnih, nekreativnih individua, ona nikada ne bi uspjela tako duboko ganuti
ljudska srca.
(Uostalom sve tragedije, ma o čemu govorile, prikazuju zapravo žrtvovanje
prirodnog bića i raznih momenata prirodnog života u svrhu afirmacije nekog momenta
umjetnog bića kao višeg i nužnog oblika opstojnosti.)
Niti jedno umjetničko djelo tokom cijele ljudske povijesti nije bilo toliko
bremenito smislom i istinom kao ta, duhovna muzika kasnog Baroka i Klasike. Možda bi
stoga bilo dobro kazati da je to sam Krist, kroz duh ovih velikih kompozitora, objavio svoj
triumfalni povratak na svijet, pa je ta muzika ustvari posljednje, Peto Evanđelje.
Alelluiah et gloria in excelsis Deo!
Govoreći jezikom znanosti, filozofije ili, ako hoćete: bitnog mišljenja, ponovo
kažem da se to zbivala sinteza povijesnog razvitka – uspješno dovršenje ontogeničkog
procesa, procesa razvoja umjetnog bića i njegovo postajanje vladarom ovoga svijeta.
Koliko se tu radilo
“spasonosnog” o “povratku
oruđa (kojim Spasitelja”,
je moguće ostvaritiaone
koliko o dovršenju
ultimativne ciljeve gradnje onog
ljudske vrste)
neka odluči sam čitatelj. No kako se god to shvatilo, radi se o najznačajnijem i
najradosnijem događaju u povijesti.
I dok je taj čin ljudske vrste nadahnjivao velike muzičare, druge je, obrazovane i
“prosvjetljene” ljude, kako sam već natuknuo, bacao u depresiju i spleen. To je posljedica
onog uobičajenog, farizejskog ne)razumijevanja
( “što
onoga što se zbiva i jest”.
Poznavanje, prepoznavanje, ili slutnja istine je, kako se čini, privilegija vrlo
rijetkih individua.
***
A sada o još nekim momentima Zapadne civilizacije i faktorima koji su presudno

utjecali na uspostavljanje Zapada i uspješno okončanje povijesnog procesa.
Mislim da ovdje najprije treba spomenuti Karolinge i, posebno Karla Velikog koji
je više od svih Karolinga zajedno, a i kasnijih vladara utjecao na polaganje trajnih
političkih temelja Budućeg Zapada. Teško je naći riječi kojima bi se opisala veličina
njegovog djela i širina duha ovog čovjeka, koji je, prije samog Gutenberga, za opće
ljudsko opismenjavanje učinio više nego bilo tko drugi, a umro je, siromah, nepismen.
Možda će buduće, bolje razumijevanje povijesti i civilizacije omogućiti jasnije viđenje
102
njegove važnosti i veličine.
***
Iznimno važan utjecaj na kasniju sintezu povjesnog razvoja imali su germanski
mitovi. Oni su ljude prikazivali kao bogove, a proizvode ljudskog rada smatrali su
bićevitima. Na bićevitost je upućivalo to što su naročito vrijedna oružja i oruđa imala neka
nadnaravna, sudbinom određena svojstva i vlastita imena. Mačevi: Balmung, Gramm,
Vasek, Ekskalibur... Votanovo koplje Gungnir. Thorov čekić Mjolnir. Prsten Draupni,
koji se svake noći umnoži dvanaest puta...
Nadnaravna moć i vlastito ime simboliziralibićevitost.
su
Kod antičkih mitova nije bilo ničeg sličnog. Ahilejevo oružje koje je iskovao sam
Hefest nije imalo, niti imena, niti ikakve bićevitosti. Bilo je samo puno sjajnije i bolje od
drugih takvih oružja.
Pored toga Germanski je mit nosio u sebi poruku da se čovjek može, i štaviše treba
pobuniti protiv svog prirodnog usuda, koji je, prema mitu, određen pravorijekom Velikih
Norni. Razlika čovjeka i obične životinje je baš u tome što se čovjek buni protiv prirodnog
usuda.
Ta predodređenost za pobunu nije ništa drugo do mitografsko iskazivanje čovjekove
revolucionarne,ontogeničnenaravi. To je ono što čovjeka čini moćnijim od bogova i od
Velikih Norni.
Nakon poraza velikih Ása na bojnom polju Vigfrid i Ragnareka, rađa se jedan novi
perspektivniji svijet kojeg Norne nisu mogle predvidjeti i kojeg nisu mogle kontrolirati.
(između ostalog i zbog toga što su i same nestale u Svjetskom sumraku). To je jedan
jednostavan, mitografski prikaz općeg revolucionarnog zbivanja, koje je osnova
povijesnosti i svrsishodnosti događanja - prikaz nestanka prirodnog svijeta i nastanka
“umjetnog” – svijeta zasnovanog na dominaciji umjetne bićevitosti.
I specifična opća mističnost kojom zrači cijeli Germanski mit (a dijelom i filozofija)
nije ništa drugo
povijesnog do istinosna
puta, odnosno slutnja čovjekove
ontogeničnosti kreativnosti,
kao metode te ciljeva
ostvarivanja nužnosti i ispravnosti
vrste.
Čini se da se Germanski mit - koji je bio dovršen tokom desetog stoljeća – uvelike
inspirirao društvenim sjećanjem na propast antičke civilizacije i slutnjom da se u
Teutonskim šumama i maglama počeo stvarati jedan novi, svijet, čije će glavno žarište,
Achen “svojim sjajem i veličinom nadmašiti Atenu i Jeruzalem,” Tako je u Patrologia
Latina zapisao Alquin od Yorka, ravnatelj dvorske škole Karla Velikog.
Jedan poznati njemački povjesničar kaže kako je to Alquin jako precijenio značaj
!!!!??????
Achena i onoga što je u njemu počelo klijati
Ko, danas ne vidi da se to Alquinovo proročanstvo više nego obistinilo, taj, moram
reći, ništa ne razumije od svijeta u kojem živi niti od ove, povijesne problematike.
Da nije bilo Germanskih mitova, veliko je pitanje da li bi Zapadna civilizacija
nastala tako lako kako je stvarno nastala i da li bi tako lako izvela sintezu povijesnog
razvoja.
***
Jedna od najvećihmaterijalno-tehničkih tekovina povijesnog razvitka je

automatizirana proizvodnja materjalnih dobara – “proizvodna tehnologija”. Tu
proizvodnju ja nazivam umjetnim radnikom, zato što je bićevita, a simbolički praoblik
njene bićevitosti bile su one mitske nadnaravne moći i vlastita imena raznih oruđa i oružja
103
Germanskih bogova i heroja.

U povijesnoj stvarnosti tehnifikacija ili tehnologizacija i automatizacija razvijale su
se vrlo sporo, jer je to bio vrlo širok proces, koji je zahtjevao simultani razvitak raznih
otkrića sa područja svih prirodoznanstvenih i gotovo svih društvenih znanosti. Ključni i
neposredni nosioci tog razvoja bili su najrazličitiji faustovski duhovi, što su često bili i
najpronicljiviji duhovi što ih je dao ljudski rod. Mnogi od njih su stradali od Inkvizicije,
koja je - kako često i ironično navodi mislilac B. Zenić - i sama dala veliki doprinos
razvoju tehnike, i to upravo konstruiranjem sprava za mučenje.
Ima gotovo bezbroj velikih otkrića na tom području. Mi ćemo ovdje imenovati samo
neka. Od pogonskih strojeva to su: parni stroj, benzinski motor, a zatim i električni
generator i elektromotor. Sa područja radnih strojeva. Gutenbergovo otkriće tiskarskog
stroja, automatska predilica, automobili, vlakovi, avioni itd.
Posebno valja istaknuti bežični prijenos elektromagnetskih signala, njihovo
moduliranje i pretvaranje u sliku ili ton, te elektronsko računalo – computor – umjetni
mozak.
I na kraju treba istaknuti astronautiku – kompleks otkrića koja pokazuju: kako
čovjek može napustiti ovaj planet i otisnuti se u kozmos, tj. vratiti se u svoju
pradomovinu.
Tim činom otvorena su vrata nastupu antropotehnološke civilizacije pod svjetla
kozmičkepozornice.
Golem je niz imena koji su zaslužni za ovajključni moment u dovršavanju razvoja
umjetnog bića. Evo samo nekih od njih.
Kopernik, Gallileo, Kepler, Newton, Huygens, Ampere, Farady, Maxwell, Planck....
S druge strane, Tesla, Edison i slični današnji duhovi grade na temeljima koje su
postavili ovi njihovi prethodnici – “teoretičari” - znanstvenici. Ovi zadnji su nositelji
epitetičke faze u razvoju umjetnog bića primjenjuju
- spoznaje velikih znanstvenika,
reproduciraju ih u empirijskom materijalu i stvaraju važne materijalne momente
umjetnog bića.
Čitatelj
slučajno, se proizlazi
a niti vjerojatno
iz pita
nekogzašto nema
hira. MojaEinsteinovog imena na
analiza je pokazala datom popisu?
je ključni To nije
Einsteinov
rad – Teorija relativnosti – pogrešna na sličan način kao i Hiparh-Ptolomejeva, također
relativistička Geocentrička kozmološka teorija, te da služi u ontoklastičke svrhe.
Relativizam, koji se danas izvikuje kao nešto veliko i značajno, zapravo je oduvijek bio i
bit će stanovita propalost ljudskog kreativnog duha. No o ovoj temi pisao sam u drugim
radovima. Ovdje bih htio samo reći da je Einsteinova konstatacija – da nije moguća brzina
veća od c pogrešna, i da će budući svemirski brodovi, za čovjeka osvajati djelove
galaktike puno većim brzinama nego što je brzina svjetlosti. To ne proizlazi iz SF-a, nego
je utemeljeno uracinalnom tumačenju rezultata matematičkih jednadžbi i rezultata
poznatih eksperimenata. Bez mogućnosti postizanja takvih brzina, čovjek bi zauvijek
ostao zatvoren i izoliran na Zemlji ili u Sunčevu sustavu, a povijest ne bi imala nikakvog
smisla.
Zvijezde ne bi postojale, da nisu stvorene za čovjeka.
Toliko o tom, najvažnijem, znanstveno-tehnološkomaspektu povijesnog razvoja,
tj. razvoja umjetnog bića.
***
pokreta u
Neki od najznačajnijih političkih ontopoietičkih ili politogeničnih
povijesti Zapada bile su svakako buržoaske revolucije pomoću kojih se etabliralo liberalno
104
građansko društvo.
Praideolog ovih revolucija bio je Nicollo Machiavelli. U svom portretu uspješnog
vladara, on nije ocrtao Cesara Borgiu, kako se obično misli, a niti kojeg drugog živog
čovjeka, nego je personalizirao revolucinarni, ontogeničniduh politike, kojemu je
bezuvjetni cilj bio izgraditi društvo koje će biti adekvatan politički instrument za
ostvarivanje ciljeva vrste, i koji se pri toj svojoj djelatnosti ne osvrće na ruševine, niti
broji svoje žrtve.
Prvi u nizu velikih praktičkih revolucionara bio je Sir Oliver Cromwell (1599 –
1658) Revolucija u Engleskoj izvedena je, u velikoj mjeri zahvaljujući njegovoj
smionosti, a održala se više zahvaljujući njegovoj principijenlnosti nego diktaturi.
Na kontinentu, u Francuskoj, lideri revolucije bili su Robespierre, Danton i Marat i
Saint Just Oni su pomoću giljotine izveli ono što su ranije lihvari bili činili pomoću novca.
Obezglavljivali staro, parazitsko društvo.
Napoleon I Bonaparte proširio je revoluciju preko granica Francuske, sve do Egipta,
s jedne strane, i do Ruskih stepa na drugoj. Njegova je vojna nesumnjivo imala zadatak da
globalizira i tako učvrsti i održi tekovine revolucije i u tome je imala velikog uspjeha. No,
čini se da je na tom području više uspjeha imao njegov Code civil des Francaisnego
njegove armije. Njega i njegov duh usvajali su i Napoleonovi neprijatelji, i to bez ikakve
prisile. Code civil može se i danas smatrati neposrednim pravnim i političkim temeljem
razvijenih građanskih društava, iako više nigdje (osim u muzeju), ne postoji u onom
obliku u kojem su ga dali Napoleonovi pravnici.
Ovdje nam valja učiniti jednu veoma važnu primjedbu koja bi trebala razjasniti
stvarni položaj tzv. radničke klase i administracije te prirodu buržoaske revolucije.
Čitatelj se vjerojatno sjeća poglavlja u kojem smo (uz pomoć onog trokuta)
razmatrali razvoj društva. Tamo je bilo rečeno da se taj razvoj sastoji u tome da se što više
temeljnih društvenih subjekata dovede motivacijski
u odnos prema vlasništvu, (VL).
U tzv. buržoaskoj revolucijiradnička je klasa bila taj subjekt koji je sebe doveo u
motivacijski odnos prema vlasništvu (kapitalu) i ozakonio ga kao jedini legitiman odnos.
Taj čin,i čin
ujedno stupanja umotivacijski
čin samooslobođenja radničke - nasuprot
odnosklase. Marxovom
Osim Marxa mišljenju
i njegovih - bio je to
sljedbenika,
nehotično i bez nekog dubljeg razumijevanja iskazuju svi značajniji mislioci koji govore
blagostanje radničke klase koje je
o tim pojavama, a pokazuje i faktično stanje, odnosno
ostvareno nakon tog samooslobođenja.
(Naknadno, komunističko“samooslobađanje ” radničke klase bio je zapravo
povratak u specifično ropstvo i bijedu.)
Osloboditi se znači staviti
Ovdje opet izranja na vidjelo jedan zanimljiv paradoks:
se dobrovoljno u optimalnu službu kapitalu, umjetnom biću, i u službu ostvarivanja
ciljeva ljudske vrste – uskladiti se sa zakonomjernošću razvitka. To se slaže sa svim
onim što smo o tome rekli u prethodnom tekstu i u drugim knjigama, a i sa samom
istinom i smislom ljudske slobode.
Takozvana buržoaska revolucija nije, dakle, bila, nikakva buržoaska, nego
radnička revolucija.Buržuji su se već davno prije te revolucije bili stavili u službu svog
vlasništva.
Ovdje se trebamo još jednom osvrnuti na Hegelovu misao da su, uspostavljanjem
građanskog društva svi pripadnici tog društva dobili slobodu. Hegelova misao nije bila
potpuno točna, jer je, kako smo već natuknuli, u ondašnjem građanskom društvu, isto kao
i u današnjem, administracija imala tek prividnu, formalnu slobodu. Ona jeizvana,
potpuno vanjskim imperativima, prinuđena, prisiljena da služi interesima društva, a
105
iznutra, iz svoje najdublje nutrine ima logičnu prirodnu potrebu da se služi društvom kao
sredstvom za ostvarivanje isključivo svojih interesa. I, zbog toga što je ovdje motivacija
nije motivirana, nego prisiljena na rad,
potpuno naopako postavljena, tj, zato što uopće
ona, (administracija) opstruira svoj posao kao kasnoantički robovi, i svojom djelatnošću
čini štetu društvu i sebi. Ona se, kako smo već rekli, ne može osloboditi nekakvom
revolucijom, nego podvrgavanjem pod neki onakav zakon kakav Zakonje o kontroli
efikasnosti vlasti,odnosnoadministrativne djelatnosti.
Time bi moglo otpočeti zlatno doba njene vladavine. Blagostanje bi joj poraslo, ali i
blagostanje svih ostalih društvenih subjekata, a i perspektivnost civilizacije uopće. Ugled
administracije i političara bio bi analogan ugledu kojeg imaju razum ili um u odnosu na
sve ostale momente ljudskog bića.
Ima još nešto što je od velike važnosti. Društvo “u kojem su svi slobodni” ne može
postojati samo u nekoliko (germanskih) nacija i država. Slobodni trebaju biti svi
pripadnici ljudske vrste. To je direktna implikacija Hegelovih misli koje se odnose na
shvaćanje gađanskog društva i slobode. Odatle nužnost svjetske ili globalne države i
globalizacije koja bi, u formi logokracije totalno, odnosno globalno reproducirala
građansko društvo i njegovu državu.
Građanskom revolucijom, (koju, kako smo rekli, nisu izveli kapitalisti nego radnici,
radnička klasa i kojom je ona stekla pravo građanstva – građanska prava), stvoreno je,
kako se čini, adekvatno (bićevito) organizacijsko, tj. političko sredstvo za ostvarivanje
onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Epitetička etapa njegovog opstanka – etapa u toku
koje bi i birokracija stupila u krug motiviranih društvenih subjekata i u toku koje bi
nastala svjetska država – svojim bi uspjehom ili neuspjehom pokazala da li se radilo
prividu ili stvarnoj sintezi društvenog razvoja.
No, možda se radi i o tome da revolucija kojom je izvedena sinteza razvoja ljudskog
društva naprosto još nije završena?
Toliko, u najkraćim crtama o “buržoaskoj” revoluciji, administraciji, slobodi i
građanskom društvu.
Nekarazumijevanje
Marksovo mi čitatelji oproste
svijeta, što ću sei,sa
povijesti još nekoliko
općenito, onoga kritičkih riječi
što se zbiva i štoosvrnuti nau
jest. On je
onoj svojoj glasovitoj 11. tezi o Feuerbachu ustvrdio:
“ Do sada su filozofi različito shvaćali i tumačili svijet, dok je stvar u tome da se
on izmijeni.”
Istina je sasvim obrnuta.
Na mjesto prirodnog bića, definitivno je stupilo umjetno.
Svijet se izmijenio. To
je promjena koju je trebalo uvidjeti i shvatiti.
Marx je, općenito, mnogo toga što se već dogodilo previđao i shvaćao tako kao da se
tek treba dogoditi.
***
Kad smo već kod revolucija, ratova i bitaka recimo i to da Zapadna civilizacija nije
entitet koji probleme svog opstanka rješava oružjem, kreativnošću
nego (i radom). To je
ontogenični način opstanka.
Prema drugim civilizacijskim subjektima, Zapad se odnosi ponudom boljeg načina
življenja. To je način na koji Zapad “osvaja” svijet i civilizira ostala područja na ovom
planetu. Uvjet takvog vanjskog djelovanja (djelovanja usmjerenog prema vani) jest
unutarnji razvoj - uspješno rješavanje unutarnjih problema – opet putem kreativnosti.
106
Kad ta civilizacija dozvoli sebi neki takav vojni pohod kao što su bili Teutonski
vojni pohod na Slavenska, neoneolitska područja i Križarski ratovi za Svetu zemlju, ili
pak Američka vojna intervencija u Vijetnamu i Iraku, onda je to već ontoklastička
djelatnost.
Slučajevi kao što su nacizam i fašizam su nešto gore čak i od radikalne
ontoklastičnosti i socioklastičnosti. To su bili slučajevi temeljne socijalne, političke i
civilizacijske bolesti Zapada – bolesti koja ugrožava i samu ljudskost. Oružana borba
protiv takvih pojava je posljednji, a katkada i jedini politički lijek protiv njih.
I komunizam je jedna nesvrsishodna, ontoklastička povijesna digresija, ali on je, za
razliku od fašizma, nekako proizišao iz onih tzv.“dobrih namjera” i stanovitih zabluda, pa
se ne može tretirati kao nešto tako maligno poput fašizma, koji je svjesno i otvoreno težio
ka zlu – destrukciji društva i civilizacije.
Uprošćeno govoreći, fašizam i nacizam proizišli su iz nekakve poluosvještene
regresivne težnje za tim da se ljudsko društvo “naturalizira” - transformira natrag u
instinktima u svrhu
prirodnu vrstu i da se isto kao i vrsta ili dio vrste - čopor - rukovodi
svog opstanka. Osnovna populacijska jedinica tog novog ““društva”” trebala je biti
nacija, koja je u dosta velikoj mjeri i prirodna ljudska zajednica. Stvarna realizacija naci-
fašističkog programa doista je dovela do toga da su se, neka društva i nacije transformirali
u ljudske horde ili, čopore i da su se doista upravljali instinktima i destruktivnom voljom
instinkta kao metode i
najagresivnijih i najbrutalnijih individua. No, ovakvo ozbiljenje
sredstva opstanka (koje je u prirodi nešto normalno i nužno), u ljudskom svijetu jest
nekakva temeljna psihička, socijalna i politička bolest - mračno, nekrofilno izopačenje
koje nužno završava klaonicama.
U suprotnosti prema fašizmu, koji je htionatrag , u prethistoriju, komunizam se
zasnivao na volji da serevolutivnim putem i preskačući epohe krene naprijed, u
budućnost. Komunisti su htjeli društvo koje bi bilo pravednije, slobodnije, bogatije i
humanije od građanskog. Njihova najveća zabluda bila je u tome što bezsuumjetnog
-
bića, kapitala – htjeli ostvariti takav život i takvo društvo kakvog čovjeku može dati
samo umjetno
Budući biće
da .sama ideja komunizma nije bila ontogenična, niti politogenična ona
nikoga nije moglamotivirati na ostvarivanje proklamiranih ciljeva. “Svjesni” društveni
vođe (udruženi u partiju) pokušali su ih ostvariti putem samoprisile i prisile širokih
narodnih masa na njihovo ostvarivanje. No ta metoda nije dovela do ostvarenja planiranih
ciljeva, nego samo do prostog nesvrsishodnog nasilja, diskreditacije komunizma i
ubrzanja procesa njegovog propadanja.
Za razliku od naci-fašizma koji je došao na svijet kao zla nakaza, komunizam je
bio mrtvorođenće i zbog toga nije imao nikakve budućnosti.
Ipak, ljudska će vrsta, usavršavajući društvo,evolutivnim putem (epitetičkim
razvojem građanskog društva) ostvariti neke od komunističkih snova, ali u bitno
drugačijem obliku i bitno drugačijim sredstvima. Posvemašnja društvena pravda, sloboda,
blagostanje...(ako ikada budu ostvareni), neće se ostvariti ukidanjem privatnog vlasništva i
umjetnog
kapitala, nego baš suprotno: razvijanjem privatnog vlasništva i uspostavljanjem
privatnog vlasnika i usavršavanjem kapitala. I, koliko god to paradoksalno,
antihumanistički i heretično zvučalo, ovdje moram reći ostvarenje da (a i
neostvarivanje) tih ciljeva najviše ovisi o birokraciji
, odnosno administraciji.
No vratimo se (ne)razumijevanju povijesti, pravde i sličnih stvari.
Ono se danas često ogleda u tvrdnji: da bi nacisti, da su kojim slučajem bili
pobijedili, sudili Saveznicima i da bi se to također moglo i trebalo smatrati pravdom
107
!!!???
!!!???
Tko to tvrdi, taj izjednačava dobro i zlo - ontoklastičke koljače sa ontogeničnim
ljudima koji su se žrtvovali za ostvarivanje povijesnih i općeljudskih ciljeva - rušitelje sa
graditeljima, ili, u krajnjoj liniji, zločince sa herojima. One su tvrdnje same po sebi
ontoklastične i svojevrsno su zlo, a važno je osvrnuti se na njih, naročito danas kad se sve
češće, iz profašističkih krugova čuju tvrdnje da bi i Saveznicima trebalo suditi za genocid
– za Hirošimu, Dresden itd.,
Možda bi trebalo suditi i Aleksandru Velikom, Cezaru, Karlu Velikom,
Jakobincima, Napoleonu i Cromwellu !!!???
!!!???
I da nisu izgubili rat, da su izišli kao pobjednici, nacistima bi se, kad, tad sudilo,
jer su biliontoklastični koljači, zločinci, a takvi pokreti kakav je bio antifašizam
Saveznika (a donekle i komunizam) uvijek će se smatrati herojskim činom, jer su se
ontogeničketendencije u ljudskoj vrsti – ono što
Saveznici latili oružja da bi odbranili
daje smisao ljudskom življenju i djelatnosti.
I još nešto.
Povijest doista pišu pobjednici. Ali to su uvijek i jedino bili oni koji su
nepokolebljivo išli putem ontogeničnosti i koji su na tom putu, ne samo katkada, nego čak
često, gubili bitke i živote i bivali razapinjani na križeve. I ne samo to. Da nije bilo njih,
ne bi bilo nikakve povijesti, “a ljudski bi život”- kako kaže Eshil u Okovanom
Prometeju-“bio tek ružan san, lud i pobrkan”.
***
Učinimo sada korak, dva ka najnovijem vremenu - stvaranju Evropske unije.

Mislim da to ima veću praktičnu važnost od svega ostalog što je rečeno u ovoj “Skici”.
Ovaj se pokret može optimistički promatrati kao početak ili pretpočetak stvaranja
svjetske
procesa idržave. Doista
očekivati je radosno
da ona zahvati ividjeti
ostale onu progresističku,
djelove svijeta. ontogeničku komponentu tog
Ali, nemojmo se zavaravati.
Dobro gotovo nikad ne dolazi na ovaj svijet tako lako, uz fanfare i na neki svečan
način. Iza tog svečanog plašta, vatrometa i krilatica o miru, napretku i boljitku lukavo i
neupadljivo šulja se i ono zlo kojeg se čovjek plaši i želi osloboditi. Stoga mu u ovakvim
knjigama možda treba posvetiti čak i više pažnje nego onim blagotvornim, ontogeničkim
tendencijama, planovima i stremljenjima, kojima se svjetskoj i evropskoj javnosti i
biračima predstavlja ovaj integracijski pokret.
Upravo stoga ovdje kanimo reći nekoliko riječi o onim tamnim, skrivenim
stranama procesa evropskog integriranja koje su osnova jednog dijela euroskepticizma,
koji, kako se čini, postaje sve glasniji i koji sve više i sve ćešće potvrđuje svoje stajalište
kao osnovano.
Iz čega on proizlazi?
Da bi smo shvatili razloge u kojima se on korijeni, trebamo imati u vidu neke već
davno dovršene i neuspjele pokušaje mirnog, civilnog, odnosno sekularnog ili političkog
ujedinjenja Evrope.
(Ovdje izuzimamo i ostavljamo po strani ono ujedinjenje kojeg su već nekada
davno (između 1000. i 1500. god.), izvele Pape i Vatikan i to pomoću kršćanske vjere i
latinskog jezika, a koje je bilo iznimno plodno i dragocjeno za razvoj Zapadne civilizcije i
108
civilizacije uopće. To je ujedinjavanje bilo izvedeno na nekakvoj duhovnoj osnovi.)

U fokus naše analize uzimamo političku djelatnost Habsburgovaca koji su,
pretežno mirnim putevimapolitičkim
i sredstvima bili stvorili najveće carstvo u Evropi –
carstvo koje se protezalo čak i na Američke kontinente. Geslo pod kojim je bilo stvarano,
proširivano i održavano ovo carstvo glasilo je:
Bella gerant alii, tu, felix Austrija nube. Nam que Mars alii dat, tibi regna Venus
– Drugi neka ratuju, a ti sretna Austrijo ženi i udavaj, jer kraljevstva što ih drugima
daje Mars, tebi će dati Venera.
Habsburgovci nisu bili, ni nasilni, ni tiranski vladari. Dapače, prije bi mogli
poslužiti kao primjeri umješnosti, umjerenosti, te blagosti i političke, odnosno vladalačke
mudrosti. Život velike većine podanika u tom carstvu nije bio, niti loš, niti nesiguran.
No i pored toga što su prvenstveno svojom spretnošću stvorili golemo carstvo i
mudro vladali njime kroz vrlo dugo razdoblje, nitko nikada nije imao dobro mišljenje o
njima, a nema ga ni danas, nakon što su minula stoljeća. Posljednjim Habsburgovcima
Austrijanci su zabranili povratak u Austriju, i to čak kao običnim građanima ili turistima.
Današnje čovječanstvo, čak i jakobinskoj giljotini pridaje veće zasluge za ostvarivanje
ciljeva vrste, nego Habsburškoj dinastiji i svekolikom njihovom carstvu.
Što je tu posrijedi?
Po našem mišljenju, Habsburgovci su bili vrlo konzervativni i ontoklastički vladari
koji su stvorili golemo carstvo i relativno dobar život u njemu, ali samo radi toga da bi što
je moguće duže održali feudalni poredak i da bi se što duže odupirali ontogeničnim
političkim pokretima koji su počeli nicati po Evropi, a za neposredni cilj imali su rušenje
feudalizma i stvaranje građanskog društva. Golemo panevropsko Habsburško carstvo bilo
je, dakle, instrument otpora napretku i ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Dobro, sigurno i
mirno, mogli su u njemu živjeti oni ljudi koji se nisu ogriješili o Austrijsku birokraciju (i
dinastiju koja ju je vodila), a koja se bila nametnula kao neposredni cilj društvenog
opstanka. Svaka slobodoumnost, slobodarska ili progresistička djelatnost prompno se
otkrivala i kažnjavala, čak i kad je poticala iz najužeg kruga carske obitelji.
Gledano
vladavina Habsburško
sa našeg stajališta,
administracije ili birokracije carstvo bila jejedne
(pod pokroviteljstvom prva dinastije).
panevropska
Svrha
ove vladavine bila je, kako sam već rekao: održanje epitetičkog i već uvelike patološkog,
oblika feudalizma.
Slično kao i Habsburško carstvo, i EU nastaje mirnim putem. Ne, doduše ženidbama
i udajama, nego administrativno-političkim oslobađanjem od unutarevropskih tržišnih,
ekonomskih i upravnopravnih barijera.
To je veoma dobro, jer tako nastaje jedno veliko tržište sa golemom apsorpcijskom
moći, a i kapital dobija znatno veću slobodu i efikasnost kretanja. Postaje produktivniji i
konkurentniji u odnosu na neevropska ekonomska carstva, što je najbolja zaštita Evrope i
visokog životnog standarda njenih građana.
Za samu birokraciju, to je puno izdašniji i sigurniji izvor prihoda za njeno
izdržavanje i udoban život kojeg traži.
Ono što je u tome naročito loše jest da tu nema ni najmanjeg napretka u razvoju
unutrašnjestrukture građanskog društva, što je bitno za stvarni napredak, odnosno za
ostvarivanje ciljeva vrste. Ovo pak proizlazi iz intencije evropske administracije da u
nepromjenjenom obliku održi klasično građansko društvo i kapitalizam, u kojem, isto kao
i u dosadašnjem, neće biti nikakve stvarne, objektivne kontrole njene vladalačke
efikasnosti, pa će ostati privilegirani, nedodirljivi društveni subjekt, - subjekt, koji, kako
smo već pokazali onim trokutom, a i naknadno -motiviran
nije da unapređuje društvo, i
109
koji stoga budući da ima vlast, gotovo automatski dolazi u eksploatatorski ili parazitski
odnos prema njemu.
Već sam na više mjesta bio rekao da je ujedinjavanje Evrope u velikoj mjeri i
stvaranje nove Evropske Birokratske Internacionale. Birokracija, da ponovim i naglasim:
teži ka tome da očuva svoje privilegije i nedodirljivost. To je ona neposredna intencija
njenog vlastitogujedinjavanja, koje se, u najvećoj mjeri izvodi stvaranjem Evropske
unije. Njena tobožnja volja da što efikasnije služi razvijanju društva i ostvarivanju ciljeva
vrste samo je uobičajeni politički paravan koji skriva njene uske, privatne, tj.
profesionalne ili staleške interese.
U tim svojim momentima Evropska unija i birokratska vladavina njome uvelike su
slični Habsburškoj monarhiji, toj Zapadnoevropskoj varijanti Bizantskog carstva.
Društveno sjećanje na Habsburšku monarhiju – memorija umjetnog bića - jedan je od
neposrednih povoda za nastanak onog produktivnog dijela euroskepticizma.
Jasno, u temeljima Evropske unije, pored već spomenutih, ima još onih momenata
koji ju bitno razlikuju od Bizanta ili Habsburškog carstva. Oni su neposredno uočljivi
velikom broju ljudi, a za nadati se je da su vrlo vitalni i da igraju neke od ključnih uloga u
procesu evropskog integriranja.
Euroskepticizam, govoreći vrlo općenito, mahom je loša, ontoklastička pojava, ali
ne sav. Onaj njegov manji moment, o kojem smo gore rekli nekoliko riječi, a koji se
korijeni u slutnji ontoklastičnih intencija eurobirokracije dobar je i produktivan –
ontogeničan.
Ali da bi on bio uistinu djelotvoran u političkoj i društvenoj praksi, da bi se
transformirao u djelotvorno oruđe razvoja evropskog društva i ostvarivanja ciljeva ljudske
vrste, on mora znati koja i kakva je alternativa autokratskoj, nekontroliranoj i sterilnoj
vladavini administracije ili birokracije, tj. mora poznavati duh i smisao ona dva zakona:
Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroli efikasnosti rada managera.
Birokracija bi, kako smo već više puta istaknuli, trebala imati vlast, ali efikasnost
njene vlasti mora biti objektivno i efikasno kontrolirana, a da bi bila takva, birokracija
mora motivirana na što bolju vladavinu. To je otsada jedan od uvjeta ljudskosti
bitidruštva.
ljudskog
Ovaj, produktivni euroskepticizam, ili možda točnije: eurokriticizam, gledan
izvana, jedva se razlikuje od onog patološkog, i, za sada se pojavljuje kao nekakva
neartikulirana ili poluartikulirana kritika one tamne, skrivene strane integracijskih
evropskih kretanja. No kad ova kretanja budu dovršena i kad birokracija jasnije pokaže ka
čemu je stvarno težila i što je ostvarila, - u slučaju da se evropsko društvo birokratizira na
jedan neproduktivan, sociopatski način - produktivna euroskeptička kritika lako se može
artikulirati i kao «kritika oružjem», tj. terorizam, pogotovo ako eurobirokracija bude,
poput one habsburške, vrlo revna u otkrivanju i gušenju svake slobodarske, odnosno
ontogenične ili politogenične misli.
Toliko o onoj skrivenoj, tamnoj i opasnoj strani jednog veličanstvenog političko-
civilizacijskog pokreta – stvaranja EU.
Ali, vratimo se još nakratko onoj dubljoj prošlosti i onim općim duhovnim
momentima svjetske povijesti.
***
Kršćansko učenje o povijesti, Židovsko znanje o produktivnoj, ontogeničnoj

upotrebi vlasništva i Starogermansko vjerovanje ili slutnja da ljudsko oruđe treba biti
bićevito i nadmoćno prirodi tri su najvažnija duhovna faktora koji leže u temelju Zapadne
110
civilizacije i na osnovu kojih je kasnije izvedena uspješna sinteza povijesnog razvoja.

Uz ove temeljne duhovne faktore treba spomenuti i one ne-temeljne, ali ipak
važne: antičko-grčke i arapske spoznaje na području matematike, fizike i astronomije. I
one su znatno pomogle da se u Evropi etablira ono što zovemo Zapadnom civilizacijom.
Dosta velik utjecaj na razvoj Zapada imali su Grčka filozofija i Rimsko pravo,
koje je otkrićempravne osobe zapravo otkrilo i ukazalo na specifičnu, društvenu, tj.
umjetnu bićevitost živih i ne-živih civilizacijskih i društvenih subjekata.
Utjecaj Grčke filozofije najintezivnije se aktivirao u vrijeme Klasičnog Njemačkog
Idealizma. Tu jeprirodno biće konačno spoznalo sebe kao individuu koja potpuni oblik
svog postojanja može zahvaliti sebi vanjskom, povijesnom razvoju i koja na osnovu njega
može spoznati i potpuno ozbiljiti samu sebe. Duhovni instrument samospoznaje je svjesna
triadička dijalektika. No mi smo pokazali da ključni oblik postojanja prirodnog bića nije
razvijena, sebe-svjesna individua, nego sebe-svjesna vrsta, te da triadička dijalektika nije
potpuno adekvatan misaoni instrument samorazumijevanja bića.
Filozofija klasičnog njemačkog idealizma, koliko god da je usitinu važan
moment ljudske spoznaje i samospoznaje, ipak je samo sporedni dodatak sintezi
povijesnog razvoja.
Pored ovog, treba istaknuti i to da svaka velika i duboka filozofija nadilazi
horizont povijesnosti, i da tek nekim svojim momentima utiče na povijesna kretanja i
pripada povijesti. Onim svojim glavnim dijelom, filozofija je moment vječnosti.
Za one najviše ljudske, povijesne ciljeve veću važnost od Klasičnog njemačkog
idealizma (a i kartezijanske filozofije) imala je kasna Engleska empiristička filozofija.
epitetički stupanj
Njeni su predstavnici, istražujući induktivnu logiku, zapravo istraživali
razvoja bića i otkrili da je to vrsta. Nažalost, još nigdje nema svijesti o tome što su oni
istraživali i što su otkrili. Sve je to još αγραφή φίλοσοφία. – agrafe filosofia –
nenapisana filozofija.
INDUCTIO PER ENUMERATIONEM SEMPLICEM stvaranje
– zaključka
putem jednostavnog nabrajanja, istovrsnih pojava , nije ništa drugo do metoda kojom se
otkriva da se
biće koje li neko biće postoji
reproduciralo. kaošto
Ono vrsta
se ili
ne ne.
možeZbiljsko je samo ono
reproducirati, to neštomože
postoji kao vrsta
opstati. To je–
prosti slučaj, defekt – nešto za što znanost i mišljenje ne mogu imati nekog bitnog
interesa. Istinitost neke spoznaje također se potvrđuje mogućnošću njenog
reproduciranja . Reproducibilnost – sposobnost samoodržanja, (a ne ona Descartesova
“jasnoća i razgovjetnost”claritas
- et distinctas) jest presudno važni kriterij istinitosti.
To je jako važna spoznaja.
(Vidi Uvod u politologiju).
Ljudska bićevitost jest doista takva kakvom ju shvaćamo - kreativna – a ljudsko
mišljenje (samopoimanje) istinito, tek ako se čovjek može reproducirati u formi
umjetnog bića. Umjetno biće, naime, iako je produkt kreativnosti, nije ništa drugo do
svrsishodno reproducirana i otjelotvorena čovjekova bićevitost.
Od kontinentalnih mislilaca, dijalektičara, zanimljiv je O. Spengler. On je
nedvojbeno, ali dosta nejasno naslutioepitetički stupanj u razvoju bića, i možda je, kao
epiteza razvoja kulture,
mislilac postao zanimljiv baš zbog toga. Civilizacija je, po njemu,
što se može smatrati točnim. No Spengler je i dijalektici i povijesti i kulturi pristupio s
naopake strane, tako da je njegovo mišljenje, usprkos stanovitom napretku na polju
dijalektike, imalo vrlo snažno ontoklastičko djelovanje.
Ovdje moramo učiniti još jednu posebnu napomena o filozofiji.
Već smo više puta rekli da je povijest proces stvaranja oruđa ili sredstava za
111
ozbiljavanje onih ultimativnih ljudskih ciljeva. To važi i za filozofiju. Ona je centralni

moment opće povijesti zato što se kroz povijest filozofije postepeno razvijao opći ljudski
misaono-spoznajni aparat. Najprije logika, a potom dijalektika. Neki filozofem ili
filozofski sistem, ili pak filozofsko mišljenje utoliko je vrednije ukoliko je dalo veći
doprinos izgradnji misaono-spoznajnog aparata – bilo njegovom nadogradnjom, bilo
nadahnutom upotrebom onog već postojećeg. A vrijednost same filozofije treba
procjenjivati prvenstveno iz horizonta činjenice da se tim misaono-spoznajnim aparatom
ne koristi samo filozofija, nego sve ostale znanosti, te ljudsko mišljenje i stvaranje uopće.
Njegovim osvješćivanjem kroz povijest filozofije, ovaj opći, duhovni misaono-spoznajni
aparat prerasta posjed filozofije i učenih ljudi i postaje jednim od nekoliko ključnih
momenata umjetnog bića, a sami tim i posjedom ljudske vrste. Otuda i tako velika
praktična važnost same filozofije.
Evo još nekoliko najneophodnijih riječi.
Pored razvijanja misaono-spoznajnog aparata, zadatak filozofije je da “pojmi ono
što jest”(Hegel). A to, pak, to što jest, jest biće.
U Klasičnoj Antici, filozofija je biće pojmila u formi ljudske individue. Ta
individua bila jezoon logon ehon –životinja koja ima razum, a najviši oblik njene
djelatnosti, odnosno njenog postojanja bilatheorija je – promatranje – filozofija
(Aristotel).Ratio essendičovjeka, svrha njegovog postojanja bilaeudaimonia
je – sreća
ataraksija – duševni mir i vedrina (Stoici).
(Aristotel i Epikurejci), ili
Nasuprot tom antičkom svjetonazoru, Novi zavjet, prikazom Isusova mučeništva,
pokazuje da čak i patnja i stradanje mogu imati više smisla i veću vrijednost od sreće, ako
se individue (ili čak narodi) žrtvuju“spas”
za vrste. Time se ujedno pokazalo da prava,
istinska svrha ljudske egzistencije nije sreća ili blaženstvo individua, nego “spas” vrste.
Zapadna civilizacija, u velikoj mjeri utemeljena u novozavjetnom učenju, bazirala
se na neosvještenoj vjeriu to da je moguće stvoriti biće (umjetno) koje će se žrtvovati za
“spas” vrste. Slutnja da će stvaranje umjetnog bića biti dugotrajan razvojni proces,
orjentirala je Zapadne mislioce ka preferiranju i razvijanju dijalektičkog misaono-
spoznajnog aparata.
istinito pojmiti On je pokazao
isključivo kao golijednu presudno
rezultat značajnu
razvoja, stvaru –cjelini
nego tek da se biće ne može
s razvojnim
procesom koji ga je stvorio (Hegel). (To uključuje uviđanje povijesti, shvaćanje vremena,
svrsishodnu reprodukciju stvaralačkog procesa i drugo o čemu ovdje ne možemo
govoriti.) Već sam rekao da Hegelova tročlana dijalektika nije imala mogućnosti pojmiti
da najviši oblik razvoja bića nije individua nego vrsta.
Svojim radovima, ja pokušavam pokazati da je ona vjera u mogućnost stvaranja
umjetnog bića bila opravdana i da je to biće stvoreno, te da je spremno za upotrebu u
svrhu “spasa” ljudske vrste, tj. ostvarivanja njenih ključnih ciljeva. Čovjek je ontogenično
biće. On je sredstvo svjesne, odnosno sebi znane autopoietičke djelatnosti, odnosno
samoozbiljavanja onog apsolutnog, a ljudska individue, narodi i generacije su sredstva za
ozbiljavanje ciljeva vrste.
Toliko u okviru ove posebne napomene o filozofiji.
***
Umjetnost. Pored već ozbiljenog umjetnog bića, umjetnost – njegovo simboličko

postojanje - ne može imati takvu važnost kao nekada u Grčkoj, kad je ono postojalo
prvenstveno na simbolički način, kao simbol.
No ima jedna stvar u umjetnosti o kojoj je vrijedno napisati puno stranica. Mi joj,
112
nažalost, možemo posvetiti samo nekoliko redaka.

Prije nego se umjetno biće potpunije razvilo, umjetnička djela izrađivao je čovjek
svojom rukom. Umjetnička djela dijelila su se na slikarska i kiparska na jednoj strani, a na
drugoj na literarna i muzička. To je ustvari bila podjela na eidetičke i euritmičke
umjetnosti – one koje se izražavaju prostorom i plohom (istovremenom, sinhronom
prezentacijom svih svojih momenata), i one što se izražavaju sukcesijom svojih
momenata,vremenom. Bilo je i pokušaja njihovog spajanja u jedno kompleksno djelo,
npr. operu. No vrijednost tog spajanja zaista je diskutabilna.
Ali ta umjetnost o kojoj smo upravo rekli nekoliko riječi nikako nije specifično
Zapadna umjetnost, nego pripada prošlim epohama.
Specifično Zapadna umjetnost jest film. Filmovi su prva umjetnička djela koja nije
stvorio neposredno čovjek, nego umjetno biće, pomoću svojih tehničkih sredstava. Film je
produkt jedne veličanstvene revolucije u umjetnosti izvedene pomoću tehnike.
Posredstvom filma, umjetnost se ozbiljuje tehničko
kao djelo, a tehnika kaoumjetničko.
No filmovi su također i prva cjelovita umjetnička djela, jer oni sve prethodne,
tradicionalne umjetnosti spajaju u jednu živu, organičku ili bićevitu cjelinu. Izražavaju se
istovremeno, i plohom, i prostorom, i vremenom. Jedino se takvim nečim kao što je
filmska tehnika mogla izvesti stvarna sinteza eidetičkih i euritmičkih umjetnosti.
Baš na primjeru filma može se ponovo vidjeti stanovita rigidnost velike većine
ljudi i njihovo nerazumijevanje svijeta kojeg stvaraju i u kojem žive.
Kad je film nastajao, bio je proglašavan nekakvom tehničkom devastacijom čiste
umjetnosti, a retrogradni, i u velikoj mjeri ontoklastički (i neposredno ikonoklastički -
antifigurativni) pokušaji da se zaustavi razvitak umjetnosti, koji su se manifestirali kao
kubizam, nadrealizam, fauvizam, apstrakcija itd. itd. bili su proglašavani nečim
revolucionarnim.
Sve naopako! Naglavačke!
Takvo se mišljenje uglavnom održalo i danas, u više, manje svim konzervativnim
akademskim krugovima, i, nažalost, ne samo u njima. Pogledajte udžbenike povijesti
likovne
o filmu,umjetnosti
kao da oni muzike, ili povijesti iknjiževnosti.
nije zakonomjeran Ni jedan
pravi nastavak o njih
razvoja ne sadrži
likovnih poglavlje
(eidetičkih)
umjetnosti... a i euritmičkih - kazališnih komada, muzike, plesa, umjetničke literature...
Filmska naracija, načelno gledajući, nesumnjivo je razvijenija i potpunija od
literarne u npr. nekom romanu ili pripovijetki. Liričnost najboljih napisanih pjesama ili
proze teško da se može mjeriti sa filmovima lirske naravi. Pored toga, filmska naracija je
neusporedivo ekonomičnija od literarne. Izvrsnu ekranizaciju npr. “Braće Karamazovih” u
kinu možete apsolvirati za dva sata, dok bi vam za čitanje tog romana trebalo najmanje
dva tjedna. Film štedi ljudsko vrijeme.
Atonalna muzika i kakofonija, su zanimljive pojave i zbiljski dreivati razvoja
muzike. Kroz njih umjetno biće istražuje svoje granice i svoje unutrašnje zvukovne
elemente. Ali kad se uporede s upotrebom zvuka na filmu, postaje jasno da su i kakofonija
i atonalna muzika samo nedostatni surogati ovog zadnjeg. Poslušajte sound track nekog
dobrog filma (bez gledanja filma) i vidjet ćete da je vrlo zanimljiv i ugodan za slušanje,
čak kad se sastoji od štropota, buke vriske i drugih neugodnih zvukova, i da se slušatelju
predstavlja prvenstveno svojim smislom.
Ne bih htio ostaviti dojam da mislim kako sve ostale umjetnosti trebaju nestati s
pojavom filma. Štaviše, mislim da će one time postati autonomnije. Ono na čemu
insistiram jest razlikovanje raznih umjetnosti po stupnju njihove unutrašnje razvijenosti –
razlikovanje koje omogućuje jasnije shvaćanje umjetnosti uopće i njenu funkciju u
113
ontogeničkom procesu.
Ostaje još da se kaže što je zapravo film. Može se reći da je to djelo kojim
zgotovljeno umjetno biće predstavlja samo sebe. Film nije samo simbol umjetnog bića,
nego također i jedan moment njegovog stvarnog, zbiljskog postojanja. Dok je znanost
samopoimanje umjetnog bića, film je instrument pomoću kojeg ono gleda, doživljava i
osjeća samo sebe.
Kad sam govorio o filmu nisam, naravno mislio samo o onim filmovima što se
prikazuju u kino-dvoranama, nego također i o televiziji, videu itd. itd. - o svemu što u
svom temelju ima pokrenutu sliku - sliku što sebe samu izlaževremenskoj
u sukcesiji
svojih momenata. Jasno, svaka pokrenuta slika nije također i umjetnička tvorevina.
***
Posebno važna pojava je otkriće televizije. Jedna od njenih svrha svakako je

povezivanje cijelog ljudskog svijeta u jednu funkcionalnu i lako preglednu cijelinu . To za
veliku većinu ljudi ima stanovito psihološko, umirujuće djelovanje, jer lakše je i mirnije
živjeti u svijetu kojem se znadu ili barem naslućuju granice i unutrašnja struktura, red .
Druga, možda još važnija funkcija TV-a jest to da ljude, iz proizvođaća promijeni
u potrošače koji će degustirati proizvode umjetnog bića. Da bi to postiglo, umjetno biće
mora putem “malog ekrana” tako “začarati” ljude da cijele dane i noći mogu provoditi
pred TV ekranima. Time umjetno biće pretvara marljive radnike u potrošačke lijenčine.
To je nužno, jer umjetno biće stvoreno je i radi toga da radi umjesto ljudi, a potrošači,
bivši radnici, trebaju trošiti, tj. degustirati njegove proizvode i određivati mu u kom
pravcu mora usavršavati sebe samog i te proizvode s kojima ih snabdjeva. Ljudski rad
postaje nepotreban. No ljudsku populaciju treba održati mirnom, a mirnom ju održava
upravo TV. Tako se umjesto one Rimske izreke: panes et circenses! –kruha i igara! –
danas može reći televizije
: i seksa!Onaj “kruh” tj. proizvode potrebne za udoban život,
ljudima, posredstvom raznih socijalnih institucija i fondova, daje umjetno biće, u zamjenu
za mirno i predano
Takva gledanje
situacija TV-a. Rad
nije nikakvo polako
rajsko postaje
stanje, privilegijom.
pogotovo za kreativne ljude. No za njih
ljudski svijet nije bio gostoljubiv niti onda kad su mu bili neophodni (za stvaranje
umjetnog bića). Uostalom, ljudski svijet i ne postoji zbog tih, kreativnih individua, nego
baš obrnuto one postoje zbog ljudskog svijeta. Kreativan, nadaren čovjek jest i treba biti
tek sredstvo u službi opstanka golemog broja prosječnih, nenadarenih. Ovakav, gore
opisani raspored aktivnosti i uloga obrazovanim će se i inteligentnim ljudima činiti kao
neka sprdačina ili nekakvo temeljito izopačeno shvaćanje ljudske kulture. No, to je uvjet
ostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Uostalom, to je takođei i poruka Evanđeljà.
No vratimo se prozaičnijim stvarima. Pomoću “malog ekrana” umjetno biće na
najlakši, najfunkcionalniji i najekonomičniji način vodi ljude ka ostvarenju njihovih
ciljeva. Ovdje, nadalje treba istaknuti da na TV-u ljudi ne gledaju samo propagandne
poruke i razne druge gluposti i banalnosti, nego, uz njih i emisije edukativnog sadržaja –
dobre umjetničke filmove, popularno-znanstvene emisije i druge slične stvari. Time se
izvodi i neophodna, masovna edukacija pripadnika ljudske vrste i stvara jedan jedinstveni
mentalitet koji treba biti monolitan, ali samo u svojim temeljima. Ona neophodna
“überbau” raznolikost ostvaruje se specijalnim korištenjem TV-a (korištenjem
specijaliziranih kanala), a i korištenjem drugih lako dostupnih masovnih medija, a i ne-
masovnih izvora obrazovanja.
No treba imati u vidu da je takav način života kojeg diktiraju razni tehnološki
114
momenti umjetnog bića (TV, internet, radio itd.) tek je u embrionalnom stupnju svog
razvoja. Tko zna kakav će mu biti zreli oblik? Valjda neće biti gori od ovog?
Vraćamo se umjetnosti – SF-u.
***
Stav suvremenog establišmenta prema Sf umjetnosti sličan je gore opisanom stavu

prema filmu. No najprije nekoliko riječi o općim temama i kretanjima unutar literarne
umjetnosti koja su prethodila nastajanju SF-a.
Nekada, npr u vrijeme Stare Grčke umjetnička se literatura bavila čovjekovim
odnosima prema Olimpskim bogovima, jer su, po tadašnjim vjerovanjima, oni određivali
čovjekovu sudbinu. U srednjem vijeku bavila se odnosom prema svecima i
transcendentnom Bogu, a u novije vrijeme, otkad je umjetno biće počelo intezivnije i sve
očiglednije pokazivati svoju nazočnost u svijetu, umjetnički su pisci počeli reflektirati
čovjekov odnos prema njemu. Tako je nastala je SF umjetnost. Ona je već dala takva djela
koja nimalo ne zaostaju za najvećim djelima u tradicionalnim genreovima, a neki SF
filmovi smatraju se čak najvećim filmskim ostvarenjima do sada. No akademski,
etablirani kritičari i estetičari ne priznaju SF-u uopće ikakvu umjetničku vrijednost (osim
možda na filmu).
Prvo SF djelo: romanDr. Frankenstein, ontoklastičke je naravi. Napisala ga je
Mary Shelley Wollstonecraft . Ona je umjetno biće simbolizirala opasnim čudovištem
kojeg je Dr. Franckenstein, u nekoj mrtvačnici sačinio od djelova tijela raznih ljudi i
mozga jednog kriminalca i oživio električnom strujom.
Vanjska inspiracija za ovo SF djelo bilo je otkriće prof. Galvanija da električna
struja može pokrenuti i “oživjeti” već odavno mrtve žablje krakove. A prava, unutarnja
inspiracija bila je slutnja da je novootkrivena električna energija ustvari “životna” snaga
umjetnog bića, što je bilo sasvim točno.
No, gospođa Craft shvatila je umjetno biće na ontoklastički način - kao nešto
monstruozno,
vremena. nekakvo neizrecivo užasno zlo – što je tipično za obrazovane ljude tih
I danas nastaje vrlo velik broj ontoklastičkih SF priča, romana i filmova. Ono
neposredno tlo iz kojeg oni nastaju jest strah od umjetnog bića i njegove silne moći.
Već smo prije pokazali da je strah od umjetnog bića i neprijateljstvo prema njemu
puno više rašireno nego svijest o njegovoj stvarnoj svrsi, vrijednosti i funkciji. No, valjda
to tako treba biti u ovim, prvim etapama njegovog potpunog postojanja.
Razumijevanje stvari i pojava je kruna razvojnog procesa i dolazi, - i po
Hegelovom mišljenju - tek nakon dovršenja procesa koji ih je uspostavio.
“Minervina sova uzlijeće tek u suton”
***
Još nekoliko riječi o arhitekturi.

Zahvaljujući umjetnoj materiji, armiranom betonu, čeliku i staklu, arhitekti su
sagradili prekrasne građevine i njima, bolje i zornije nego Stari Egipćani ili graditelji
gotičkih katedrala pokazali čovjekovu moć. Međutim, čak i onoj najljepšoj i
najnaprednijoj arhitekturi nedostaje onaj ključni moment – zbiljska pobjeda nad
gravitacijom – lebdenje. Potpuno razvijena arhitektura lebdjeti će u prostoru. A mislim da
će čovjek, prije nego počne napuštati matični planet i kolonizirati druge, u Zemljinoj
115
atmosferi i svemiru koji ju okružuje, izgraditi cijelu lebdeću civilizaciju. To će biti novi,
umjetni prostor najmjenjen isključivo ljudskom obitavanju - pravi životni prostor ljudske
vrste i zreli oblik ljudske civilizacije. Vjerujem da će ta buduća civilizacija lebdjeti na
osnovu korištenja gravifugalne sile.
Ima još nešto važno za razumijevanje arhitekture. Ona je¸ što sam već naveo
“mašina za stanovanje”, kako se izrazio Le Corbusier prostor
- u kojem umjetno biće
nastanjuje i ugošćuje čovjeka, brine o njemu i poslužuje (pomoću
ga raznih automata i
re-kreaciji
sprava za stanovanje), kako bi se on mogao opustiti i prepuštati odmaranju i
svojih životnih snaga , ili pak nekom radu – svrsishodnom trošenju tih snaga. Ali, tamo
gdje sam već govrio o tome, rekao sam dare-kreacija
je životnih snaga je ono bitno
čemu arhitektura služi, jer bez toga ljudska individua ne bi mogla preživjeti. Zato je Le
Coubusier i definirao arhitekturu upravo stanovanjem. O potpuno razvijenoj arhitekturi
moći ćemo govoriti tek onda kad umjetno biće bude čovjeku moglo ponuditi takav prostor
u kojem će mu ono trajno moći zadovoljavati sve, pa čak i one najsuptilnije potrebe u
pogledu re-kreacije života, i to tako da se čovjek uopće ne mora brinuti o njihovom
zadovoljavanju.
Kako je pravi životni prostor kreativnih vrsta galaktičko prostranstvo, umjetno
biće, kad se pojavljuje kao arhitektura i urbanizam, treba se razvijati, a i razvija se u tom
smjeru da čovjeku omogući siguran i vrlo udoban život u tim prostorima.
***
Eto, još samo riječ, dvije o povijesnom razvoju energije koju je čovjek koristio za
svoje potrebe. Najprije je koristio vlastitu tjelesnu energiju, a zatim tjelesnu energiju i
snagu drugih živih stvorova. Nakon toga energiju neživih prirodnih pojava - vode i vjetra.
Poslije je otkriveno da se može koristiti energija akumulirana u tzv. fosilnim gorivima –
ugljenu i nafti. Sinteza razvoja energetike bila je otkriće da se električna energija može
koristiti za vršenje bilo kojeg rada.
Zašto je to
Već sam bila da
rekao sinteza razvoja?energija potpuno razvijena “životna” snaga umjetnog
je električna
bića. Povijest energetike nije dakle bila ništa drugo do razvijanje energetske baze
umjetnog bića do zrelog oblika – električne energije.
No, do električne energije čovjek dolazi tako da razne druge oblike energije - koje
umjetnom biću nisu osobito pogodne - raznim metodama pretvara u električnu. Do
nedavno su glavni energenti bili nafta i ugljen. To su kemijski energenti. Oni nisu
dovoljno svrsishodni niti za zadovoljavanje čovjekovih potreba ovdje na zemlji, a kamo li
u galaktičkim prostranstvima. Jedino različiti oblici nuklearne energije mogu
zadovoljavati potrebe ljudske vrste. Otkrivanje tih izvora energije, koji su zatno veći i
pouzdaniji i od onih “prirodnih” bio je važan povijesni događaj, jer će ti izvori omogućiti
čovjeku odgovarajući način života u postpovijesnom vremenu.
Mislim da će presudno važnu ulogu na tom polju odigrati nukleospinalni reaktor.
Jer on može bilo koju masu pretvoriti u energiju u skladu s onom Einsteinovom
jednadžbom: E = m2.c(Ova jednadžba je točna. No ona nije moment Teorije relativnosti,
nego jedan od izraza Zakona o održanju energije.) Nukleospinalni reaktor može poslužiti i
kao reaktivni nuklearni motor za svemirske brodove koji će putovati prema zvijezdama.
Eto, toliko, ukratko o elementima, odnosno momentima koji čine svjetsku povijest
i nekim najvažnijim natpovijesnim ciljevima ljudske vrste.
116

Petar Bosnić Petrus - Tajna Povijest Svijeta PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Petar Bosnić Petrus - Tajna Povijest Svijeta PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

Riječ dvije o autorstvu ove knjige.

Mojim prijateljima: Damiru i Željki Fresl

teoriji povijesti, nego naprosto o spoznaji da do sada nijedovoljnoadekvatnog

Na osnovu kritički promišljene, pretpostavke: da uopće postoji, tj. da se doista

«otuđeni» oblik,antiteza onog «pra-umjetnog», odnosno nečeg apsolutnog i savršenog.

revoluira ili revolucionira isto kao i prethodni stupnjevi - teza i antiteza.

1. teza – ljudska (ontogenična) vrsta

učiniti pogrešnim i naopakim. Ali, ko ozbiljno razmisli vidjet će da to je zapravo velika

Takozvana Zapadna civilizacija nije ništa drugo do potpuno razvijeni tjelesni,

razvojem, koji je uvjet opstanka.

Upravo iz liberalizma proizišao je i jedan od najznačajnijih, a širokim masama

U vremenu Antropotehnološke civilizacije, umjetno biće trebalo bi preuzeti

Civilizacijska struktura suvremenog svijeta

danas u oblikuNeoneolitske i Neoantičkecivilizacije. To su oni ostaci prethodnih

čine kompliciranim i teškim.

znači da mora voditi računa i o tomeusavršava

trokuta,VL. predstavlja vlasništvo, opću imovinu društva.

1 Neolitska zajednica. Njeno z- ajedničko - vlasništvo,VL je priroda, plodni

ekonomistu, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja,

NACRT ZAKONA O KONTROLI

Svrha investiranja je profit, dobit.

QPK= -------------------------------------, QPK = 3

Odnos živog i umjetnog vlasnika

netto profit x QPK

popravljanju ljudi, nego u stvaranjuumjetnog, odnosno virtualnog vlasnika.

komunizma, koji je bio svjetsko-povijesni pokret - ukazuju na to da poznati nam oblici

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to

ukupna ušteđevina građana + ukupni profit

Kratice NKV, KV i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MNoznačavaju

Posljedice primjene ovog zakona

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina i

S druge strane, Max Weber je točno uviđao da je administracija, odnosno,

na koji ju čine monopolisti, tamo gdje god mogu.

administracije, kaootuđena protuteža,i ne znajući zapravo bori za ostvarivanje ciljeva

vidu da je diktatura vladavina kratkog daha i da bi potencijalni diktator trebao uz sebe

korisnim društvenim instrumentom koji bi surađivao na društvenoj dobrobiti. Jedini

Što dakle s administracijom?

administraciju na to da povećava svoju ali da ih

Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okušali u kroćenju administracije,

In omnibus quidem –govorahu- maxime tamen in iure aequitas spectanda sit

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su rečene o pravdi.

kako je proizilazilo iz mišljenja naših prethodnika, nego da mogu, i, štaviše, trebaju,

A sada nekoliko najnužnijih riječi o znanosti o pravu. Pravna znanost je ustvari

No vratimo se mišljenjima naših prethodnika – njihovom shvaćanju pravde.

Kad smo već kod

Dalje, o nečem drugom. Ono strašno jakobinsko giljotinjiranje istaknutijih feudalaca

polités - citoyen – citizengrađanin

čovjeka», ali imaju dosta dodirnih točaka.)

No glavni prilog građanskog društva, mislim na priloge razvoju prava, bilo je

Rekli smo da je pravo instrument samoprisile čovjeka na takve međuljudske i

Jedan kratki pogled unatrag i komentar.

Međugeneracijski ekonomski i politički odnosi

ostvaruje poticanjem inflacije), deficitarno financiranje državnih budgeta itd, ali i

nego naprosto objasniti zašto je on, skromnu

Eto, nasuprot Weberu, mislim da najviše treba istaknuti to da stvaranje

Važnost tržišta , konkurencije i reguliranja njene žestine

teksta Prije nego prijeđem

Ovdje, međutim, treba imati u vidu i to da konkurencija ne spada medju takozvane

kako sam već rekao, nazivam antipovijesnimaontoklastičkima

S Hegelom, najvećim misliocem povijesti do današnjih dana, slažem se u tome da