GIMNAZIJA „MUHSIN RIZVIĆ“ školska 2017./2018. god.

KAKANJ

Ime i prezime: Lejla Mehić

Odjeljenje: III-4

SEMINARSKI RAD
iz
HISTORIJE

TEMA: RAZVOJ GRADSKE PRIVREDE U BOSNI I

HERCEGOVINI ZA OSMANSKOG PERIODA

Profesor:
Džemal Ganibegović

Kakanj, aprila 2018. godine

 SADRŽAJ
I Uvod..................................................................................................3
II Glavni dio........................................................................................4
2.1. Nastanak i razvoj gradova..............................................................4
2.2. Vrste gradova u Bosni za vrijeme Osmalija...................................5
2.3. Proces urbanizacije u Bosni..........................................................7
2.4. Život muslimana............................................................................9
III Zaključak ....................................................................................13

IV Literatura ...................................................................................14

2
 I Uvod

Izučavanje nastanka razvitka gradova na Balkanu predstavlja jedno od vrlo važnih pitanja
historije tog područja. Grad je od svog postanska bio žarište kulturnih zbivanja koje je
privlačilo ljude koji su se tu okupljali, razmjenjivlai misli, znanje i iskustva i širili ih dalje.

Kada su Osmanlije osvojili Balkan, nastale us velike prmjene u razvoju gradova na tom
području. Oni su zatekli gradove s relativno malim brojem stanovništva, koje je uglanvom
bilo domaće i bavilo se zanatstvom, trgovinom, poljoprivredom i rudarstvom. Svojim
viševjekovnim prisustvom na Balkanu Osmanlije su ostavile dubok trag u brojnim
segmentima, počevši od arhitekture, čiji su zanimljivi primjerci i pored stoljetnog uništavanja
opstali do danas, zatim umjetnosti, književnosti, muzike pa do kulture ishrane i opće kulture
življenja.

Posebno značajnu ulogu Osmanlije su odigrali u izgradnji novih, kao i promjenama postoećih
kasnoantičkih i srednjovjekovnih gradova i njihovom prilagođavanju islamskoj civilizaciji
koju su sa sobom donijeli. Osobenost tih gradova bilo je brojno stanovništvo, pretežno
muslimansko, islamske građevine, velika čaršija gdje su postojali raznovrsni zanati. Te
gradove neki historičari nazivaju islamsko-orijentalni grad, neki opet islamsko-osmanski ili
samo osmanski. Urbani razvoj tih gradova započinjao je izgradnjom islamskih vjerskih,
kulturnih, obrazovnih i upravnih, kao i privrednih institucija iz čijih su se sredstava održavali
navedeni objekti. Obrazovanjem Osmanskog carstva, jugoistočna Europa je postala
jedinstveno područje, bar kada je gradski život u pitanju, sa zemljama Bliskog istoka.

Tokom XVI stoljeća Osmansko carstvo je bilo u usponu i tada su nastali brojni gradovi.
Osmanski karakterski popisi pokazuju da je u drugoj polovini XV i u XVI stoljeću na
Balkanu bilo preko 200 gradova, dok je početkom XVII stoljeća u cijelom Osmanskom
carstvu bilo 553.000 gradova, kasaba i sela.

Kako su gradovi u osmanskoj državi predstavljali oslonac države, gdje su bili skoncentrisani
organi državne vlasti i sav kulturno-prosvjetni život, to se i država angažovala oko osnivanja i
razvitka gradskih naselja. Da je Porta planski osnivala gradove i od njih stvarala ekonomska,
politička i kulturna uporišta svoje vlasti, dokzuje više primjera koji govore kako se izričitim
naređenjem Porte zahtijeva da se zamjenom zemljišta muslimana da prostor za gradnju kuća.
Takav je bio slučaj i prilikom osnivanja Sarajeva, Foče, Pljevalja, gdje je posrijedi bila
zamjena zemljišta da bi se izgradio grad.1

_____________________
1
https://dialogos.ba/2016/07/01/bosanski-gradovi-u-xv-i-xvi-stoljecu/ (25.03.2018.)

3
 II Glavni dio

2.1. Nastanak i razvoj gradova

Dolaskom Osmanlija na područje Bosne i Hercegovine, počelo je istovremeno obnavljanje,

ponovno naseljavanje i proširivanje starih, ali isto tako i podizanje novih gradova. Glavnu
ulogu u razvoju gradova ima vlast, koja, ako ne radi na razvijanju i unapređenju privrednih
djelatnosti najznačajnijih za gradove, oni ne mogu postojati i održavati se. Od tih djelatnosti
najvažnije su zanatstvo i trgovina. Razvoju ovih djelatnosti, uz zemljoradnju, osmanska
država je posvećivala veliku pažnju.

Posebno veliku pažnju posvećivala je razvoju trgovine, prije svega izgradnji i održavanju
puteva, sa objektima potrebnim za prihvat, smještaj i sigurnost trgovaca i drugih putnika. U
svojoj studiji o „vojnom putu“, Konstantin Jireček navodi kako od propasti Rimske impreije u
Evropi nije bilo države koja je toliku pažnju posvećivala sistemu svojih uteva kao što je to bio
slučaj u Osmanskom carstvu. Ishodišna tačka svih puteva u Carstvu bio je Istanbul.

Samim time, velika razvijenost saobraćaja je pogodovala i razvitku gradova u Bosni. Gradovi
su nastajali uz aktivno zauzimanje osmanske države. Međutim, nastanak gradova, te pravni i
privredni razvoj se ne može zamisliti bez privatne inicijative i poduzimljivosti. Osmanska
država se u prvom redu brinula o djelovanju i potrebama vojske, uprave i sudstva, dok je
briga o vjersko-prosvjetnim, kulturnim i društvenim prilikama, bila prepuštena privatnoj
inicijativi. U gradovima je bilo prije svega sjedište upravnih i sudskih vlasti. Država je
istovremeno planski razvijala gradsku privredu, u prvom redu one zanate koji su služili
potrebama i opremanju vojske.

Za razliku od Bliskog istoka, gdje se podizanje različitih javnih objekata smatralo služenjem
vladarevim potrebama, u Osmanskom carstvu se to smatralo vjerskom dužnosću, te izrazom i
dokazom dobročinstva. Onaj ko je gradio takve objekte izražavao je time svoju pokornost
Bogu. U takve objekte spadale su džamije, mektebi i medrese, musafirhane, javne kuhinje,
bolnice, vodovodi, česme, putevi, mostovi... Skup svih tih objekata nazivan je imaretom.

Radi izdržavanja i održavanja takvih zadužbina njihov graditelj je obično podizao musafiranu,
hamam, han ili karavan-saraj, čaršiju sa dućanima i bezistanom, vodenice, pekaru i aščinicu te
druge privredne objekte. Sve je to ulazilo u skup jednog imreta, koje su njihovi osnivači
organizirali na principu vakufa.2

_____________________
2
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, 2. izdanje, Bošnjačka zajednica kulture preporod, Sarajevo 1998.g. ;
str. 182.
4
Općenito se vakuf može odrediti kao vjerska zaklada ili zadužbina, ustanovljena radi
izdržavanja nekog javnog zdanja ili ustanove, kao što su džamije, medresa, musafirhana itd.
Dokumentom o osnivanju vakufa, tzv. vakufnamom, njegov je osnivač određivao namjenu
svoje zaklade, uslove pod kijma će se koristiti i način na koji će se njome upravljati. U tu je
svrhu vakif, osnivač vakufa, imenovao muteveliju, kao upravitelja ili staratelja svog vakufa.
Glavna dužnost mutevelije bila je da strogo vodi računa da se prihodi vakufa, koji su
ostavarivani iz različitih izvora, redovno troše u namijenjene dobrotvorne svrhe. Početni
kapital vakufa se nije smio krnjiti, a stvari koje su uvakufljene (zemlja, vodenice, zgrade i
ostalo) nikako nisu mogle niti smjele postati vlasništvom trećeg lica. Da bi se sve to
osiguralo, vakufnama je sastavljana u prisustvu kadije i upisivana u sudski protokol (sidžil).
Pored tog, u Osmanskom carstvu je bila zavedena praksada država potvrđuje i nadzire sve
uspostavljene vakufe.3

Imareti su predstavljali srž i središte svih planski podignutih gradova po Bosni. Kako je skoro
sve gradove po Bosni osmanska država planski i smišljeno podizala, to su imareti dominirali
njihovom urbanom jezgrom. Krajem XIX stoljeća, pojam imareta u Bosni je sveden na
ustanovu dobrotvorne javne kuhinje, u kojoj su gradska sirotinja, putnici-namjernici, učenici
medrese i neki vakufski službenici besplatno dobijali jedan do dva obroka dnevno. U tom je
smislu djelovao Gazi Husrev-begov imaret u Sarajevu. Osnovan još 1531., vršio je tu svoju
funkciju sve do Drugog svjetskog rata. Nakon toga su u govoru u sarajevskoj čaršiji ostali
izrazi kao što su „imaret-čorba“,“imaretski-pilav“, „imaretski hljeb“, i sl.

2.2. Vrste gradova u Bosni za vrijeme Osmanlija

U Bosni su se u osnovi razvile tri vrste gradova. Prvo su bili gradovi koji su se kao obrtna,
proizvodna i kulurna središta razvili duž značajnih trgovačkih puteva. Na drugom mjestu su
gradovi koji su formirani kao sjedišta većih administrativnih i sudskih teritorijalnih jedinica,
kao što su sandžaci i kadiluci (sudsko područje u osmanskom carstvu) 4.

Najzad, Osmanlije su stavile u službu i proširile jedan broj starih rudarskih naselja i
srednjovjekovnih trgova. Ova podjela nije bila strogo povučena, pa su mnoga gradska naselja,
pored svojih, prije svega trgovačkih i prizvodnih funkcija, istovremeno bila sjedišta
muteselima, a neka i kadiluka, i obrnuto.

U tome smislu u razvitku bosansko-orijentalnih gradova jasno se uočavaju tri razdoblja.

Prvo, koje obuhvata vrijeme neposredno po osvajanju Bosne, obilježen je opadanjem
zatečenih srednjovjekovnih varoši i trgovišta. Sa ubrzanjem procesa širenja islama počinje se,
negdje prije a negdje kasnije, mijenjati demografska i urbana struktura zemlje. Time
započinje drugo razdoblje, tokom ojeg dolazi do postepenog oblikovanja gradova
muslimanskog, odnosno bosansko-orijentalnog tipa. Tokom trećeg razdoblja, koje teče od

____________________
3
Ibidem, str. 182.-183.
4
http://proleksis.lzmk.hr/29582/ (25.03.2018.)
5
XVI st. i traje zapravo do kraja osmanske vladavine, gradovi u Bosni dobijaju postepeno
svoju potpunu urbanu dispoziciju i svoj prepoznatljivi i osobeni karakter. Ova razdblja nisu
bila strogo razdvojena, pošto se svi gradovi nisu jednovremeno niti ravnomjerno razvijali.
Bosanska naselja gradskog tipa imala su u pravilu status kasabe, odnosno provincijskog
osamnskog grada. Jedino su Saraejvo i Banja Luka, kao sjedišta Bosanskog ejaleta, stekli u
XVI odnosno XVII st. status šehera, odnosno velegrada.

Jedno je naselje moglo administrativno-pravno dobiti status kasabe ukoliko bi se u njemu

stekli određeni demografski, kulturno-vjerski, preivredni i urbano-geografski uslovi. U
demografskom je smislu dato naselje moralo stalno biti naseljeno muslimanskim
stanovništvom, sa jednim ili više džemata ili mahala. Osnovni kulturno-vjerski uslov bio je da
u mjestu, pored eventualnih mahalskih mesdžida ili mahalskih džematskih džamija, postoji
jedna glavna džamija, u kojoj se redovno obavlja svih pet dnevnih namaza, klanjaju džume i
bajram-namaz, držu hutba i spominje u moltvi vladajući sultan, odnosno halifa. Od privrednih
uslova u naselju je morala postojati čaršija, sa nekim brojem dućana, hanom i drugim javnim
objektima, a prije svega sa trgom, na kojem se redovno održavao sedmični pazarni dan.

Ustvari, samim podizanjem džamije ispunjavan je taj privredni uvjet za prerastanje nekog
sela, pazarišta ili varoši u kasabu. Onaj ko je gradio džamiju obično bi uz nju odmah podigao
i uvakufio jedan broj dućana i drugih objekata i ustanovio pazarni dan. Nakon ispunjavanja
navedenih uslova, nadležni kadija je u pravilu davao prijedlog da se određeno naselje proglasi
kasabom. 5

Derviši su se u Bosni prilično rano pojavili. O tome svjedoče sva derviška nišana koji se
danas nalaze u haremu Alipašine džamije u Sarajevu i koji su datirani između 1461. I 1462.
godine. Vakufnamom kojoj je februara 1463.g. utemeljio Sarajevo, Isa-beg Ishaković je među
ostalim osnovao i jednu zaviju. Prema njenom opisu u vakufnami, ona se sastojala od tri kuće,
jedne štale i dvorišta. Njena svrha je na prvom mjestu bila da služi kao „konačište siromašnim
muslimanima, koji su učenici, sedijji, ratnici i puntici-namjernici“. Svi gosti su imali pravo tu
boraviti najviše do tri dana, za koje su vrijeme imali pravo na besplatnu čorbu i hljeb ujutro i
navečer. Na hranu su imali pravo i neki službenici Isa-beg Ishakovog vakufa. To su bili
zamjenik mutevelije, njegov pisar i šejh zavije, kuhar i njegov pomoćnik, ekonom i čuvar. Iz
vakufname proizilazi da je zavija u prvom redu bila u službi konačišta i javne kuhinje.6

Slično Isa-begu i njegov sin Memed-beg, poznat kao Mehmed-Čelebi, bio je naklonjen
dervišima. On je na mjestu nekadašnjeg srednjovjekovnog trga utemeljio muslimansko
naselje, koje je po njemu dobilo naziv Čelebi Pazar.

Među bosanska urbana naselja čiji su utemeljitelji uglavnom derviši spada i Skender-Vakuf,
varošica na starom putu od Travnika prema Banjoj Luci.

Kao pravni termin, odnosno stupanj u službenom klasificiranju osmanskih naselja, kasaba je
nerazdvojno vezana sa idejom i funkcijom džamije. Tokom povijesti islama, džamija je kao
mjesto zajendničke molitve postala sveta, ali se ipak nikada nije izgubio njen prvobitni

_____________________

5
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, 2. izdanje, Bošnjačka zajednica kulture preporod, Sarajevo 1998.g. ;
str. 184.
6
Ibidem, str.185. 6
karakter javnog sastajališta, gdje su se raspravljala i rješavala pitanja koja se tiču datog
muslimanskog džemata kao cjeline. U mnogim mjestima u Bosni prve džamije su podizane
kao carske zadužbine, bilo u ime ili u slavnu pojedinih sultana. Podizanje ovih carskih
džamija pokazuje da je osmanska država bila neposredno zainteresirana i uključena u
osnivanje i izgradnju gradskih naselja. Negdje Osmanlije planski podižu potpuno novi grad
muslimansko-orijentalnog tipa, a negdje se muslimanska naselja sa orijentalnom arhitekturom
i islamskim kulturnim ustanovama naslanjaju na već postojeće srednjovjekovne varoši,
trgovišta ili tvrđave.

2.3. Proces urbanizacije u Bosni

Osmanlije su u Bosni zatekle nekoliko srazmjerno razvijenih srednjovjekovnih varoši,

uglavnom rudarskih mjesta i trgovišta, koja u prvim decenijama nove vlasti uglavnom nisu
mijenjala svoju zatečenu urbanu fizionomiju. Takva mjesta su u prvom redu bila Fojnica,
Kreševo, Srebrenica, Kraljeva Sutjeska, Visoko, Olovo, Gornja i Donja Tuzla. U svim ovim
mjestima postojali su franjevački samostani i crkve, pa je u njima proces širenja islama tekao
sporo. U urbanom pogledu ova naselja su mirovala ili opadala. Nova, muslimanska naselja su
obično podizana pored ovih starih rudarskih mjesta i varoši, a ne unutar njih samih. Izuzetak
su u tom pogledu u prvo vrijeme bili Visoko i Olovo, gdje srazjerno rano dolazi do pojave
prihvatanja islama od strane samog varoškog stanovništva, pa se ova dva naselja iznutra
mijenjaju i razvijaju u nove gradove muslimansko-orijentalnog tipa. U starim rudnicima
srebra i zlata proizvodnja je stalno opadala. Daleko brži razvoj od starih rudarskih mjesta i
trgova u Bosni imalu su novopodignuti gradovi. 7

Dva prva naselja koja su u Bosanskom sandžaku dobila status kasabe bili su Novi Pazar i
Sarajevo. Oba ova grada utemeljiio je skopski, a kasnije bosanski krajišnik Isa-beg Ishaković.
Novi Pazar se u početku brže razvijao nego Sarajevo. Od kraja treće decenije XVI stoljeća
počinje nagli uspon Sarajeva, dok je Novi Pazar već oko 1528.g. dostigao vrhunac tadašnjeg
urbanog razvoja. U Sarajevu je odnos gradskog stanovništva bio 96,77% muslimana prema
svega 3,23% kršćana. Muslimansko stanovništvo je zapravo bilo isključivo domaćeg,
slavenskog porijekla. Među muslimanima obično bi se našla tek dva-tri stranca.

Razlozi urbanog zaostajanja Novog Pazara i na drugoj strani uspona Sarajeva leže u
promjenama i pomjeranju geopolitičkih i strateških, te privrednih prilika i okolnosti do kojih
je došlo poslije Mohačke bitke i sloma Ugarske 1526.g. Sređivanje vojno-političkih prilika u
Bosni do kraja treće decenije XVI st. također dovodi do bržeg razvoja gradske privrede i
trgovine. To opet podstiče otvaranje novih putnih pravaca, odnosno izgradnju putne mreže, sa
odgovarajućom infrastrukturom.

____________________
7
Ibidem, str. 181.
7
Po gradovima su kroz sistem imareta i vakufa podizane musafirhane, bezistani i bazari, dućani
te drugi objekti koji su služili unapređenju rgovine, prometu ljudi i roba i protoku novih
vijesti. Hanovi po gradovima su bili unačajne ne samo privredne, nego i društvene ustanove.
Osim što su služili trgovini, obrtu i saobraćaju, hnovi su u svakoj čaršiji bili središta
političkog života i okupljanja. Bez čaršije nema kasabe ni grada, a na drugoj strani, čaršija bez
hana nije čaršija.

O značaju hana za urbani razvoj i fizionomiju svakog muslimanssko-orijentalnog grada

najbolje svejdoči činjenica da je od utemeljenja Sarajeva pa do sredine XVI st. u Bosni svaki
veći i znamenitiji vakuf, uz ostale objekte, obavezno imao han, u kojem su do pred kraj XVII
st. sve usluge putnicima u pravilu bile besplatne. 8

Hanovi su u prvom redu bili preivredne ustanove. Oni su služili za prihvat, odmor i prenoćište
različtih putnika, kiridžija i njihovih karavana. Pored toga u hanovima se vremenom sve lešće
obavljala trgovina. U tom su smislu korišteni, kako hanovi u čaršiji, tako i oni pri ulazu ili
izlazu iz grada. U hanovima je bilo posebno živo uoči redovnih sedmičnih pazarnih dana i
godišnjih sajmova ili vašara. Bilo je trgovaca koji su u hanovima odsjedali po nekoliko
sedmica ili mjeseci. Obično bi držali po dvije sobe, od kojih im je jedna služila za stanovanje,
druga za skladište ili lager. Gotovu robu po hanovima su prodavale obično najsiromašnije
zanatlije, koje nisu imale dućana u čaršiji, posebno u zimskim mjesecima i u vrijeme krize.

U hanovima su se, najduže do tri dana, besplatno dobijali smještaj i hrana, a potom su putnici
morali nastaviti put. U velikim karavan-sarajima posluga je prihvatala i smještala sve putnike-
namjernike, bez obzira na njihovu veroispovijest i zemlju iz koje su dolazili. Po zalasku sunca
svaki gost je dobijao času ćorbe, veknu hljeb i svijeću. Istovremeno je svakom konju davana
po torba zobi. Poslije večernje molitve, karavansarajska muzika bi svirala povečerje, nakon
čega bi se zatvarale kapije. Ukoliko bi nekome nestala određena stvar, upravnik je smatran
odgovornim za svaku nestalu stvar, pa je štatu morao sam nadoknaditi.

Trgovini i obrtu te ličnim potrebama gradskog stanovništva služila su također razna druga
zdanja koja su bila sastavni dio većine bosanskih čaršija. To su – pored hanova, karavan-
saraja i musafirhana – bili brojni dužani različitih esnafa, agaze, daire, mlinovi, stupe i druge
radionice. U većim gradovima su, pored ostalog, postojali i bezistani. Bezistani su bili čvrste,
kamenom zidane zgrade presvođene kupolama. U Bosni je bilo šest bezistana, tri u Sarajevu,
jedan u Banjoj Luci i dva u Travniku.

Sama riječ bezistan je arapsko-perzijska složenica u značenju jesta (perzijski stan) gdje se
prodaje platno (arapski bez). Tako je već spominjani Brusa-bezistan, koji je u Sarajevu
podigao veliki vezir Rustem-paša Opuković, dobio svoje ime po tome što se u njemu
prodavala svila i svilena roba iz Burse.9

U vrijeme kada je Rustem-paša podigao Brusa-bezistan kao svoj vakuf, u Sarajevu se već
postojala sva bezistana. Prvi bezistan u Sarajevu, odnosno u Bosni, podigao je Mehmed-beg,

____________________

8
Ibidem, str. 191.
9
Ibidem, str. 195.

8
sin utemeljitelja Sarajeva Isa-beg Ishakovića. Početkom četrdesetih godina XVI st. podignut
je iz sredstava Gazi Husrev-begova vakufa bezistan sa karavan-sarajem, poznat pod imenom
Tašlihan.

S obzirom na činjenicu da se, u skladu sa islamskim propisima, velika pažnja poklanjala

ličnoj higijeni, to su javne banje ili hamami spadali među najomiljenije objekte po čaršijama
bosanskih gradova. Bošnjaci su brižljivo njegovali kult vode, o čemu svjedoče brojne česme i
vodovodi širom Bosne, koji su podizani na opću korist, za žedne, ali i za duše umrlih i
poginulih (šehida). O tome svejdoče natpisi na mnogim česmama. U raznim varijantama, sa
manje ili više pjesničkog dara, na natpisima mnogih česmi je izražena misao i ispisana
kur'anska poruka da je Bog „sve živo od vode stvorio“ ili da je „lijepa česma voda života“.
Potom je na natpisu uklesano ime vakifa ili dobrotvora koji je podigao česmu, obično sa
željom i porukom da mu onaj čija nafaka buda de iz te česme popije makar jedan gutljaj vode,
učini dovu ili da mu poželi mjesto u dženetu. Među graditeljima česmi kao dobrotvori često
se javljaju i žene. Česme su obično podizane po mahalama, kao rezidencijalnim dijelovima
grada, dok su po većim i bogatijim čaršijama pored običnih česmi građeni i sebilji. U
dvorištima većih džamija podizani su šadrvani. Na nekoliko mjesta u Sarajevu postojale su i
„vruće česme“. Sve česme, šadrvani, sebilji smatrani su općim dobrom i njima su se koristili i
služili svi stanovnici, bez ikakve razlike. Vruće česme su bile izuzetak od tog pravila i njima
su se koristili isključivo muslimani. Takve česme su se nalazile pri džamijama i služile su za
uzimanje abdesta zimi. Voda se grijala u kazanima i puštala kroz cijevi koje su za tu svrhu
bile posebno izgrađene. 10

2.4. Život muslimana

Bošnjaci su sate i dane, mjesece i godine računali prema islamskom mjerenju vremena i
islamskom kalendaru. Dan je bio podijeljen na dva dijela po 12 sati. Sati su se brojali od
zalaska sunca, tako da je jedan sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo 12 sati. Tada
su se počeli računati snevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovo bilo 12 sati. Ali
bez obzira na sate, ljudi su svoje obaveze i svoj radni dan raspoređivali i priagođavali prema
vremenu pet obaveznih dnevnih molitvi. Muslimanska ili hidžretska godina ima 354 dana.
Sastoji se od šest lunarnih mjeseci od po 30 dana i šest mjeseci od 29 dana, što znači da je za
11 dana kraća od solarne godine. Tako se utvrđeni događaji u muslimanskom kalendaru svake
godine pomjeraju za 11 dana unazad. Nova hidžretska godina počinje prvog dana mjeseca
muharrema i nije praćena nekim posebnim ceremonijalom. Poseban značaj za muslimane je
uvijek imao Ramazan i ramazanski post za koji su, zavisno od pjedinih krajeva Bosne, vezani
mnogi različiti običaji. Nakon mjesec dana posta dolazi Ramazanski bajram koji pada 1.
Ševvala hidžretske godine i traje tri dana. 11

_____________________
10
Ibidem, str. 196.
11 9
Ibidem, str. 198-199.
Kurban-bajram je drugi veliki muslimanski praznik, koji nasupa 10. Zul-hidždžeta hidžretske
godine i traje četiri dana. Ovaj je dan u izravnoj vezi sa obavljanjem hadža i prinošenjem
žrtve koja se sastoji u klanju kurbana. Kurbansko meso se zatim podijeli rodbini, komšijama,
prijateljima i sirotinji.

Među ostalim muslimanskim svečanim danima na prvom mjestu dolazi dan mevluda ili prosto
mevlud, koji pada 12. Rebiul-evvela, kada se učenjem spejeva u slavu rođenja Muhammeda
a.s. obilježava njegov rođendan. U Bosni su se mevludi obično učili po džamijama, a imućniji
ljudi su ih priređivali i po svojim kućama. Džamija se za mevlud posebno spremala i
obilježavala mirisima. Učesnicima mevluda je obavezno dijeljeno šerbe.

Pored navedenih odabrnih dana, Bošnjaci su kao muslimani obilježavali i obilježavaju svake
godine odabrane noći („mubarek noći“). Među tim noćima najtajnovitija je Lejletu-l-miradž,
odnosno 27. večer mjeseca redžeba, kojom se obilježava noć u kojoj je Muhammed a.s.
uzdignut na nebo, gdje mu je od Allaha dž.š. obajvljena cijela sura Fatiha i gdje je dobio
zaduženje za pet dnevnih namaza. Spjevovi o ovom događaju se nazivaju miradžije, a istim
imenom se nazivaju i svečanosti na kojima se oni recitiraju.

Kako usljed isalmskih propisa u Osmanskom carstvu nije bilo teatra u evropskom smislu, to
je u Bosni, kao i u drugim krajevima Carstva, veliku popularnost uživalo tursko „pozorište
sjenki“, čiji je glavni junak bio Karađoz. Po njemu se ovo cijelo pozorištezvalo jednostavno
„karađoz“. Figure u karađozu su izrađivane od štavljene i jarko obojene kože. Pokretao ih je
pomoću konca glumac-izvođač, koji je istovremeno igrao sve likove, odnosno uloge. Karađoz
je vjerno odslikavao život i različite ljude i slojeve kosmopolitske metropole, a u krajnjoj
liniji jednog univerzlnog i šaroliog carstva, čiji su sastavni dio bili i Bošnjaci.

Bošnjački je narodni genije nčinio u određenim formama literarna djela koja su svoju
vrijednost trajno zadržala sve do danas. U Bosni se tako i danas pjevaju bošnjačke narodne
sevdalinke i balade, koje su produkt bošnjačkog duha i njegovog povijesnog i društvenog
konteksta. Bošnjačka je balada po načinu izražavanja naracija, odnosno pripovijedanje lirsko-
epskog oblika, sa snažnim dramskim elementima. Ona po svojoj građi sadrži nešto historijsko
i mitsko, a po načinu pripovijedanja i dramatičnosti nešto tajanstveno i kobno, nešto što je
naumoljiva sudbina. Većina bošnjačkih balada govori o sukobima između krvno ili emotivno
vezanih ljudi. Psihološki i moralni sukobi između pojedinaca i patrijarhalne porodice,
odnosno etiče krajnosti i njihovo dramatično i tragično razrješenje čine unutarnju sadržinu
većine bošnjačkih balada. 12

Među brojnim bošnjačkim baladama četiri se izdvajaju posebnom umjetničkom ljepotom i

izražajnom snagom. To su pjesme o nesretnoj ljubavi (Omer i Merima), balade o pogibiji
braće Morića, pjesme o pogibiji Hifzi-bega Đumišića te znamenita Hasanaginica. Omer i
Merima su nesretni zaljubljenici kojima roditelji uskraćuju sreću, što je motiv koji se često
susreće i u baladama drugih naroda. Pjesme o pogibiji braće Morića kazuju o historijskom
događaju koji se zbio u Sarajevu oko 1750.g. u vrijeme velikih bošnjačkih seljačkih buna i
drugih nemira.13

____________________
12
Ibidem, str. 210.
13
Ibidem, str. 211.
10
Možda ni jedna balkanska pjesma nije ljepše niti bogatije začinjena orijentalnim ukusom nego
bošnjačka, odnosno bosanska sevdalinka. I danas popularna sevdalinka je pjesma o ljubavi i
ljubavnoj ćežnji i želji. Ona je izraz uzajamnih muških i ženskih emocija, prepletenih
sentimentalnošću i orijentalnom strašću. Sevdalinka je kao lirska ljubavna pjesma nastala u
bosanskomuslimanskoj gradskoj sredini. Ona je za podlou imala bosansku lirsku narodnu
pjesmu, koja je u urbanoj bošnjačkoj sredini pretrpjela izrazi utjecaj Orijenta. Po svom
sadržaju i dijaloškoj formi sevdalinka se najčešće vezuje za patrijarhalni način udvaranja ili
ašikovanja.

U skladu sa islamskim propisima rad je, uz poštovanje vjere, za svakog bošnjačkog čovjeka
predstavljao osnovnu obavezu. Radna odina je trajala neprekidno svih 354 dana u godini.
Čaršija se nije zatvarla ni u vrijeme najvećih islamskih praznika U Osmanskom carstvu, pa
prema tome i u Bosni, čaršija se danju zatvarala samo u slučaju neke iznenadne i velike
uzbune, meteža ili nemira. Na selu su poljski i drugi poslovi, zavisno od sezone, također
obavljani bez obzira na svetkovine.

Svoju radnu godinu neko je mogao prekinuti odsustvovanjem radi odlaska na hadž, što je
moglo potrajati od deset do cijelih dvanaest mjeseci. Pored toga, svki se vojnik u načelu
mogao vratiti sa pohoda da bi na vrijeme pomogao prilikom žetve.

Bošnjaci su srazmjerno puno putovali po Osmanskom carstvu. Ne računajući razne vojne

pohode po dalekim i nepoznatim krajevima, od Crnog mora do Beča, najznačajnije i njaveće
putovanje predstavljalo je odlazak na hadž. Time je svaki musliman, ako su mu to prilike i
mogućnosti dozvoljavale, ispunjavao jedan od pet islamskih šartova. Sa tih putovanja
Bošnjaci su, iako su puno pisali, rijetko ostavljali neki putopisni spis. U osmanskoj
književnosti općenito gledano nema mnogo te vrste literarnih djela. Rijetki bošnjački putopisi
u osmanskom razdoblju sadrže uglavnom samo kraće ili duže itinerere sa putovanja na hadž.14

Bez obzira na različite uvjete koji su putnicima stajali na raspolaganju, putni pravci su igrali
važnu ulogu u formiranju i razvoju više gradova u Bosni. Svakako je najznačajniji činilac u
razvitku jednog broja gradova u Bosni bila činjenica da se u njima duže ili kraće vrijeme
nalazilo sjedište najviših lokalnih upravno-vojnih i sudskih organa vlasi, prije svega sandžak-
begova i bosanskog beglerbega. To su bili Sarajevo, Banja Luka i Travnik, u kojima je bilo
sjedište Bosanskog sandžaka, odnosno kasnijeg beglerbega ili bosanksog vezira. Sjedište
Hercegovačkog sandžaka sukcesivno je bilo u Foči, Pljevljima i Mostaru, Zvorničkog u
Zvorniku i Donjoj Tuzli, a Kliškog u Livnu.

Prostor današnjeg Sarajeva, svojim geografskim položajem, plodnošću tla, obiljem šuma,
vrela, potoka i rijeka, od davnina je privlačio ljude, pa je taj kraj bio naseljen još od ranog
srednjeg vijeka. U tom smislu taj je prostor bio predodređen za buduće sjedište Bosanskog
sandžaka, odnosno Bosne. Naziv Sarajevo za novoosnovani grad prvi put se spominje 1477.g.
u jednoj vakufnami tadašnjeg bosanskog sandžaka napisanoj na arapskom jeziku. Naziv je
slavizirana izvedenica turskog saray-ovasi (konak-polje), što je označeno kao mjesto gdje su
podignute nove zadužbine Isa-bega.15

_____________________
14
Ibidem, str. 213.
15
11
Ibidem, str. 218.-219.
Sjeverno i zapadno od Sarajeva razvijaju se gradovi Visoko, Zenica, Travnik i Banja
Luka.Među velike bosanske gradove čiji je nastanak i urbani razvoj bezan za osmansko
razdoblje spada i Tuzla.

Krajem 16. st. bosanski, a posebno sarajevski trgovci se sve više orijentiraju na Split. Brzo sse
utvrdilod da Split prirodno i prometno za Bosnu ima niz prednosti u odnosu na Dubrovnik,
koji je do tada bio ishodišna tačka trgovine sa Bosnom i općenito unutrašnjošću Balkana.
Split je počeo iz bosanske trgovine istiskivati Dubrovnik, što je bilo predmetom dobre zarade.
Međutim, u Bosnije bilo nekih oklijevanja da se tradicionalni Dubrovnik zamijeni novom
splitskom destinacijom. Najviše je to bilo usljed straha od prepada mletačkih uskoka. Kada su
trgovina i profit u pitanju i to je otklonjeno, pa značaj Splita za Bosnu raste, a Dubrovnik od
tada konstantno opada. Sa ogromnim prirodnim zaleđem Bosne, Spit raste, dok Dubrovnik,
pogođen zemljotresom 6. IV 1667, počinje opadati. Grad se kasnije obnavlja, ali ulazak
Francuza 31. I 1808, koji značava kraj Republike, ipak dočekuje u dekadenciji. Odlukama
Bečkog kongresa 1815. područje nekadašnje Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji
koja je pripaja svojoj krunovini Kraljevini Dalmaciji u čijem se sastavu nalazi sve do 1918.
godine.16 Istodobno se u Bosni dešavaju velika politička i socijalno-ekonomska previranja,
kao posljedica njenog agrarnog i vojno-političkog razvoja i evolucije u prethodna dva
stoljeća.

_____________________
16
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dka_Republika (07.04.2018.)
12
 III Zaključak
Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva, Osmanijsko cartsvo pokazuje veliki respekt prema
Bošnjanima i Bosni, i ne želi se prevše uplitati u svakodnevni život Bošnjana, nego se čak
tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale
države koje ulaze u sastav Osmanlijskog cartsva.

Bosanska Crkva, je već krajem srednjeg vijeka slabila i znatno bila oslabljena što je i uticalo
na slabljenje bogumilstva među Bošnjacima. Mnogi bošnjački plemići tako prihvataju
državnu vjeru Osmanlijskog cartsva - islam. Poslije prihvatanja islama oni podižu obično u
rodnom kraju džamiju, oko koje se počinje formirati naselje. Ovo dovodi do toga da brojni
Bošnjaci dolaze u kontakt sa islamom koji je imao mnoge sličnosti sa bogumilstvom te
polahko počinje u Bosni prihvatanje islama. Ono ubrzo veća te u roku od jedno 100-150
godina velika većina Bošnjaka prihvataju islam odnosno njegov sunitski pravac. Lažna
historiografija želi ovo prikazat kao nešto što je rađeno iz razloga golog opstanka. Ali to je
pogrešno. Naime, kao već rečeno Bosanska Crkva je znatno slabila i njeni pripadnici
(bogumili) su bili otvoreni novoj vjeri koja je imala i sličnosti sa njihovom.Bošnjaci su znači
gdje su god živjeli i koje su god vjere te i bez obzira na socijalni status bili jedan narod koji je
prihvatio orijentalnu nošnju, kulturu, tradiciju, i ujedno ušao u orijentalni civilizacijski krug.
Tako su Bošnjaci počeli na temeljima svog srednjovjekovnog postojanja da grade budući
bošnjački narod. Važno je i napomenut da je orijentalstvo isto bilo dobrovoljno prihvaćeno.

Najviše je spomenika islamske kulture, zbog pojačane islamizacije, ostalo u Bosni, a ona se u
najvećoj mjeri očitovala na području graditeljstva. Kultura se jače razvila u gradovima u
kojima je bila usredotočena vlast novih osvajača i u kojima su u većem broju bili prisutni
nositelji vojno-upravnog aparat i novopridošli kolonisti kao širitelji nove kulture. Upravo u
razdoblju od sredine 15. stoljeća do kraja 16. stoljeća sagrađene su najljepše bosanske
džamije, poput Gazi Husrev-begove i Ali-pašine u Sarajevu, Ferhadije u Banjoj Luci i Aladže
u Foči. Neke od njih bile su samo pregrađene i prilagođene bivše katoličke crkve, kao ona Sv.
Ante u Bihaću. Izgrađene su i mnoge svjetovne zgrade kao što su vjerske škole medrese od
kojih je najpoznatija bila Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu. Kao posebna vrijednost
islamske kulturne baštine na području Bosne ističu se mostovi, od kojih su najznamenitiji
Stari most u Mostaru iz 1566. i Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu iz 1571.

Glavno obilježje islamskog urbanizma predstavljaju dvije odijeljene gradske zone: čaršije,
koja je bila sjedište obrta i trgovine i u kojoj su se nalazili svi javni objekti, i mahala,
stambena zona. Tu su poglavito džamije, sahat-kule, hanovi (gostinjci, zapravo moteli,
odnosno karavan-seraji), a na području Turske Hrvatske i Hercegovine, obnovljene su brojne
pogranične utvrde, npr. u Ostrošcu, Velikoj i Maloj Kladuši, Ripču, Cazinu i drugdje.

13
 IV Literatura

1. Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, 2. izdanje, Bošnjačka zajednica

kulture preporod, Sarajevo 1998.g.
2. https://dialogos.ba/2016/07/01/bosanski-gradovi-u-xv-i-xvi-stoljecu/
(25.03.2018.)
3. http://proleksis.lzmk.hr/29582/ (25.03.2018.)
4. https://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dka_Republika
(07.04.2018.)

14