Srednja tehnička škola Bugojno

Profesor: Semir Imamović

SKRIPTA IZ VJERONAUKE
za četvrti razred srednje škole
PROGRAMSKI SADRŽAJI

Nastavni sadržaji

1. ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

1.1.Islamska civilizacija i kultura u Bosni i Hercegovini
1.2.Uloga i značaj vakufa
1.3.Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

2. VJERA I NAUKA
2.1. Istine vjere i istine nauke
2.2. Doprinos muslimana razvoju nauke
2.3. Budućnost i moć znanja

3. VJERSKI TRENDOVI
3.1. Trend religioznosti i kvazireligioznost
3.2. Sekte, kultovi i novi religiozni pokreti
3.3. Zloupotreba vjere za ideologiju, fanatizam, fundamentalizam i
terorizam

4. ISLAMSKI ODGOVORI NA IZAZOVE SAVREMENOSTI

4.1. Islam i pitanja bioetike
4.2. Čuvanje zdravlja i zavodljivost poroka
4.3. Vjera kao prevencija ovisnosti
4.4. Grijeh i spolne bolesti

5. ISLAMSKA DUHOVNOST
5.1. Nastanak i razvoj tesavufa
5.2. Zikr i srčano pokajanje
5.3. Moralnost i takvaluk
5.4. Ljubav i spoznaja

6. ISLAMSKI OSMIŠLJENA MLADOST

6.1. Utjecaj društva na mlade
6.2. Put uspjeha: znanje, vjerovanje i aktivno djelovanje
6.3. Vjera i ključne kompetencije mladih
6.4. Potraga za srećom
Očekivani rezultati/ishodi učenja
1. Analizira historijski kontekst islama u Bosni i Hercegovini
2. Analizira doprinos islama procvatu materijalne i duhovne kulture u Bosni i
Hercegovini, te oblikovanju identiteta Bošnjaka
3. Navodi i opisuje različite vakufe u Bosni i Hercegovini i izdvaja njegov značaj
za pojedinca i zajednicu
4. Objašnjava strukturu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i navodi njene
odgojno-obrazovne institucije, te doprinosi njenom radu
5. Objašnjava stav islama prema učenju, znanju, nauci i učenjacima
6. Poredi konstantnost učenja vjere i promjenjivost naučnih dostignuća
7. Analizira određene ajete, hadise i doprinos muslimana razvoju nauke
8. Podržava cjeloživotno učenje u kontekstu Prve objave
9. Navodi nove religiozne pokrete, te analizira rizike potpadanja pod utjecaj
istih
10.Objašnjava stav islama o kloniranju, eutanaziji, umjetnoj oplodnji,
transplataciji organa, abortusu, estestkoj hirurgiji...
11.Obrazlaže preventivnu ulogu islama u borbi protiv ovisnosti, spolnih bolesti i
poroka
12.Objašnjava mir kao temeljnu odrednicu islama, i interpretira nasilje,
nepravdu, rat i terorizamkao devijacije
13.Definiše i objašnjava pojmove: zikr, inaba, takvaluk, mehabbe i ma'rife
14.Klasificira tesavuf kao islamsku duhovnost i opisuje stupnjeve duhovnog
usavršavanja
15.Analizira potrebu stalnog sjećanja na Boga radi Njegove milosti i
zadovoljstva
16.Odabire blagodati života u skladu sa učenjem islama, objašnjava negativne
trendove potrošačkog društva
17.Daje kritički osvrt o utjecaju društva i kulture na razvoj identiteta pojedinca
18.Opisuje svoje razumijevanje života u kontekstu materijalne, društvene,
kulturne i duhovne sfere
19.Obrazlaže važnosti harmonije između znanja, vjerovanja i djelovanja
20.Afirmiše islamske vrijednosti u kontekstu ključnih kompetencija
21.Prepoznaje vrijednosti koje vode ka uspjehu i sreći
 1. Islamska civilizacija i kultura u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina pala je pod osmansku vlast u 15. stoljeću (tačnije

1463. godine) i ostala pod vlašću Osmanlija više od četiri stoljeća. To je
prouzrokovalo ogromne promjene na svim područjima ekonomskog,
društvenog i kulturnog života.
Pored toga, Osmanlije su sa sobom donijele državnu i društvenu
organizaciju, kao i elemente islamske civilizacije. U ovakvim prilikama
i pod utjecajem principa islamske civilizacije veliki broj Bosanaca je iz
vlastitih pobuda, dobrovoljno, prešao na islam.
Privlačnost te kulture i civilizacije proizilazi iz činjenice što je ona
donosila jedan viši životni standard u stanovanju, opremi stanova,
nošnji, jelu (jastuk, jorgan, čaršaf, dušek, kašika, sve turske riječi), što je
ta civilizacija prilagođena potrebama čovjeka (arhitektura na dohvat
ruke), što je unosila nove potrošačke potrebe (uživanje kahve, upotreba
kozmetike i mirisa), jednu udobnost (rahatluk), razvija estetska
osjećanja, posebno po svome pozitivnom odnosu prema prirodi
(njegovanje cvijeća, zelenila, kult vode, česme, šadrvani, hamami
zbog abdesta i gusula).
U skladu sa ovim novim okolnostima, razvijale su se i povećavale njihove
potrebe za duhovnošću i kulturom. Stanovnici Bosne počeli su učiti čitati i
pisati na orijentalnim jezicima, uključili su se u obrazovni sistem na
svim nivoima i, općenito, se uklopili u naučne, kulturne i književne
djelatnosti. Bilo je prirodno da u tom pogledu ushićeno žele upoznati
arapski jezik jer je to jezik Kur’ana, islama i glavni jezik islamske
civilizacije i kulture, te da se okrenu arapskoj kulturi i književnosti
poučavajući njihovim plodovima svoj um i odgajajući dušu. Došlo je
međusobnog prožimanja bosanske tradicije i islamske kulture, što je prvo
posebno posebno uočljivo na nišanima i predmetima zanatske
radinosti.
Najjači uticaj orijentalno-islamske tradicije i kulture najvidljiviji je
svakako u arhitekturi (gradovima, kućama, namještaju, okućnicama-
aviljama, kulama i sl.). Posebno su uočljive arhitektonske građevine koje i
danas ponosno stoje i govore nam o prošlosti i odišu ljepotom tog
vremena. Najpoznatiji je možda Stari most u Mostaru koji je srušen od
strane HVO 1993 te je ponovo obnovljen od istog onog materijala (većom
dijelom), kojim se pravio davne 1566 godine. Pa onda most Mehmed-
paše Sokolovića ili Stari most (u Višegradu), džamije Ferhadija (u
Bnajaluci) i Aladža-džamija u Foči, i druge džamije razasute širom lijepe
nam države BiH.
Veoma brzo je Bosna u okviru Osmanske imperije postala most između
Istoka i Zapada. Otpočeo je proces izgradnje, naročito podizanja i
osnivanja novih gradova sa svim neophodnim potrepštinama što je
uveliko doprinijelo oživljavanju ekonomskih prilika i povećanju
odgovarajućih materijalnih sredstava koja su stanovništvu Bosne i
Hercegovine osigurala dobar život i povećala poštovanje prema
civilizaciji, blagostanju i kulturi. U skladu sa ovim novim okolnostima,
razvijale su se i povećavale njihove potrebe za duhovnošću i kulturom.
Ne možemo zanemariti činjenicu da su sami Turci Osmanlije učestvovali u
velikoj mjeri u dubokom prodiranju arapskog jezika u Bosnu i
Hercegovinu. Od početka su držali da je arapski jezik, jezik Kur’ana i
islamske vjere, najsavršeniji i najistaknutiji. Na tu činjenicu ne ukazuje
samo ogroman broj rukopisnih dokumenata i isprava nego i sudskih
presuda napisanih na arapskom jeziku za vrijeme osmanskog perioda u
Bosni.
Učenje i usavršavanje u arapskom jeziku se proširilo zahvaljujući brzom
osnivanju niza islamskih obrazovnih ustanova, koje su u osnovi
počivale na dobročinstvu i vakufima, poput mekteba i islamskih škola
sa različitim nivoima obrazovanja, džamija i tekija uz koje su bile
pripojene bogate opće i specijalizirane biblioteke. Ova mreža ustanova
širila se sve dok nije postala izvor kulture i svjetionik nauke vodeći računa
o naučnom životu i razvijanju učtivosti.
Postoje dokazi koji ukazuju da su Bosanci veoma brzo usavršili sve
temeljne znanstvene discipline postavši nosiocima nauke i poklonicima
obrazovanja, te da su zauzeli najviše položaje i napredovali do najvećih
zvanja na polju obrazovanja ne zaostajući za svojim savremenicima u
Carigradu. Na ovom području proslavili su se bosanski gradovi: Sarajevo,
Mostar, Akhisar (Prusac), Foča, Banja Luka, Tuzla, Travnik i dr.

Ključna rečenica: Islamska kultura i civilizacija, na ovim prostorima,

ostavila je duboke tragove i neizbrisiv pečat na ljude, kulturu, običaje i na
sve sfere života i življenja.
 2. Uloga i značaj vakufa

U islamu vakuf označava zadužbinu u ime Allaha, dželle šanuhu, odnosno

izuzimanje predmeta iz svoje imovine i davanje na Allahovom putu, sve
dok je svijeta i vijeka. Najstariji vakuf je, svakako, Kaba, koju je izgradio
Ibrahim, alejhis-selam, po čemu je ovaj veliki Allahov Poslanik poznat kao
prvi pravi vakif.
Čak se smatra prvim direktnim osnivačem institucije vakufa. Ibrahimov,
alejhis-selam, vakuf služi: duhovnom, vjerskom, prosvjetnom, socijalnom i
svakom drugom životu svih muslimana svijeta u svim vremenima.
Ova šerijatsko-pravna institucija svoje uporište i legitimitet crpi iz
etičkih smjernica Kur’ana, Poslanikovog, alejhis-selam, sunneta,
tradicije i konsenzusa prve generacije muslimana. Vakuf se u Kur’anu
spominje samo posredno: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite
dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili Allah će sigurno za
to znati.“ (Alu Imran, 92)
Vakuf je utemeljen neposredno na sunnetu Muhammeda, alejhis-selam.
Poslanik, alejhis-selam, je i sam uvakufio svoju zemlju u Medini, i ne
samo to, već svu svoju ostavštinu nakon svoje smrti, izuzev onog što je
bilo potrebno njegovoj porodici za opskrbu. Ebu Hurejre, radijallahu
anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Neka se
mojim nasljednicima ne dijeli nijedan dinar (od moje zaostavštine). Ono
što ostane poslije mene je vakuf, izuzimajući opskrbu mojih žena i zaradu
službenika moga vakufa.“ (Buharija)
Vakuf je sredstvo za napredak u ekonomskom, kulturnom, društvenom i
civilizacijskom pogledu nekog društva. Vakufi su kod muslimana odigrali
važnu ulogu u razvoju društva i naselja, jer je pomoću tog instituta
podignut najveći broj javnih objekata u tim zemljama.
Institucija vakufa dala je nemjerljiv doprinos ljudskoj kulturi i civilizaciji.
Vakuf je pomogao nastajanju, razvitku i održavanju slijedećih aktivnosti:
1. gradnji tekija i hanikaha, 2. finansiranju trgovačkih poslova,
putem pozajmica trgovcima i poljoprivrednicima; 3. izgradnji i
popravljanju puteva i mostova; 4. kopanju bunareva; 5. građenju
hotela i hanova za putnike; 6. uspostavi punktova na granicama i
opskrbi hranom i vodom; 7. gradnji posebnih kuća za siromašne i
beskućnike itd.
Prve orijentalno-islamske gradske objekte na bosanskom području
podigao je Isa-beg Isaković kao svoj vakuf, o čemu nam govori najstariji
osmanlijski dokument u Bosni, vakufnama Isa-bega Isakovića datirana
između 1. februara i 3. marta 1462. godine.
Vakuf ima i svoj savremeni značaj. I pored toga što je, nakon Drugog
svjetskog rata, na području bivše SFRJ nacionalizovan, njegova važnost
nije nestala. Vakuf još postoji, i vezan je za džamiju i drugu imovinu koja
je ostala u posjedu Islamske zajednice. Pored toga, mnogo je slučajeva
osnivanja novih vakufa koji su, istina, skromniji nego nekadašnji, ali ne i
manje značajni.
Danas su uvakufljenja, obično, u vidu poklanjanja zemljišta za izgradnju
džamiju, izgradnju medresa, škola, ili osnivanje grebalja, ili uvakufljenje
novca za neku od medresa, ili za Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, za
GHB biblioteku, ili za neku džamiju i slično.

Ključna rečenica: Vakuf je trajno dobro, i ima neprocjenjiv ulogu u

razvoju muslimanskog društva i ekonomije.
 3. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovnu vjekovima ustaljeni
oblici organiziranja vjerskih poslova se raspadaju, a islam više nije
državna religija koju država pomaže kao što je to bio slučaj u vrijeme
Osmanske uprave. Također, ulema i vjerski kadar gubi ulogu i značaj koji
je nekada imao u državi i suočava se sa novim do tada nepoznatim
pitanjma i problemima. Austro-Ugarska sistemski nastoji potpuno odvojiti
muslimane u Bosni i Hercegovini od Istanbula kao njihove duhovne
matice.
Imenovanje reisu-l-uleme
Najveći broj Bošnjaka suprotstavljao se ideji odvajanja od Istanbula jer im
je bilo nezamislivo da se potpuno prekine vjekovima ukorijenjivana
duhovna veza sa Istanbulom kao njihovim duhovnim centrom. U
početnom periodu šejhu-l-islam u Istanbulu, kao vrhovni vjerski autoritet
u Osmanskom carstvu, odbijao je dati svoju saglasnost za uspostavu
samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja će na sebe
preuzeti svu odgovornost za organizaciju vjerskog života, formiranje
potrebnih organa i ustanova, postavljanje i izbor čelnih ljudi, vjerskih
službenika i svih ostalih poslova. Međutim, 1882. godine šejhu-l-islam
imenovao je sarajevskog muftiju Hilmi ef. Omerovića za bosanskog
muftiju i ujedno ga je ovlastio da može imenovati niže vjerske službenike i
šerijatske sudije. Usljed ovoga Austro-Ugarska država carskim dekretom
od 17. oktobra 1882. g. postavlja Hilmi ef. Omerovića za bosanskog
muftiju i proglasila ga je prvim reisu-l-ulemom u Bosni i Hercegovini i ova
godina se uzima godinom formiranja samostalne Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini.
Izdavanjem menšure reisu-l-ulemi Hilmi ef. Omeroviću sa ovlastima
vrhovnog bosanskog muftije smatra se prenošenjem stvarnog legitimiteta
i ovlasti po pitanjima cjelokupne organizacije vjerskih pitanja i poslova na
bosanskog reisu-ulemu od strane šejhu-l-islama u Istanbulu kao vrhovnog
vjerskog autoriteta kojim je nastavljen duhovni kontinuitet uređivanja
vjerskih poslova u Bosni i Hercegovini od strane reisa i izabranih
predstavnika.
Borba za autonomiju
Muslimanima u Bosni posebno je smetalo miješanje austrijske države u
njihove vjerske poslove uslijed čega je došlo do formiranja Pokreta za
vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini na
čelu sa mostarskim muftijom Fehmi ef. Džabićem. Ovaj pokret je tražio
autonomiju i samostalnost bosanskih muslimana u organiziranju
svojih vjerskih poslova i u upravljanju vakufskim dobrima i islamskim
obrazovanju. Pokret koji je nastao u mjesecu maju 1899. godine
predstavljao je prvi organizirani pokret muslimana i borbu za svoja
kulturna i politička prava i vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju koji je
nakon desetogodišnje borbe okončan 15. aprila 1909. g. donošenjem
Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih
poslova u Bosni i Hercegovini.
Po autonomnom statutu je sredinom 1910. g. inauguriran treći po redu,
a prvi birani reisu-l-ulema hafiz Sulejman ef. Šarac. No, njega je
Zemaljska vlada već 1912. g. prisilila na ostavku, pa je jednoglasnom
odlukom Hodžinske kurije za novog reisu-l-ulemu izabran Mehmed
Džemaludin Čaušević, čiji je izbor carskim dekretom potvrđen 27. 10.
1913. godine. On je bio i posljednji reis koji je izabran na temelju
autonomnog statuta i prvi reisu-l-ulema za bivšu Jugoslaviju.
Pritisci i materijalno siromašenje
U Kraljevini SHS u oblasti vjerskog života nastavljeno je organizaciono
sređivanje i prilagođavanje novim prilikama.
Jugoslovenski režim je 1930. godine ukinuo vjersku i vakufskomearifsku
autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini. Reis Džemaludin Čaušević
snažno se suprotstavljao ukidanju ove autonomije i prebacivanju sjedišta
Rijaseta iz Sarajeva u Beograd i u znak protesta podnio je ostavku. Za
novog reisa je kraljevskim ukazom 1930. godine imenovan muftija
Ibrahim ef. Maglajlić.
Reis Maglajlić je penzionisan 1936. godine, a do donošenja novog Ustava
IZ vrhovni vjerski poslovi su povjereni Naibskom vijeću sa profesorom
Salih ef. Bašićem na čelu, a 1938.g. izabran je za reisa Fehim ef. Spaho.
Spaho je umro 1942. g. a većina se u Islamskoj zajednici odlučno
oduprijela svakovrsnim pritiscima da se u složenim ratnim uslovima bira
novi reis. U tim prilikama poslovi Islamske zajednice ponovo su povjereni
Salihu ef. Bašiću kao vršiocu dužnosti reisa.
Nakon Drugog svjetskog rata Islamska zajednica je bila kadrovski
apsolutno osakaćena, bilo da su njeni službenici u ratu nastradali ili
nestali, ili pak poslije rata pozatvarani ili prešli u sigurnije državne
službe. Vakufska imovina je beskrupulozno nacionalizirana, mektebi i
medrese zatvoreni. Ostala je jedino raditi Gazi Husrev-begova medresa. U
sepetembru 1947. godine, nakon donošenja novog Ustava, izabran je na
mjesto reisa Ibrahim ef. Fejić.
Konsolidacija i samostalnost
I pored raznih pritisaka i nepovoljnih uvjeta za rad pod komunističkom
vlašću Islamska zajednica je uspjela konsolidirati svoje redove, osigurati
nastavak svoga rada, otvoriti Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,
pokrenuti više časopisa i listova, prevesti relevantnu islamsku literaturu
na bosanski jezik, odškolovati kvalitetan kadar i sl.
Raspadanjem bivše Jugoslavije i agresijom na Bosnu i Hercegovinu došlo
je do paralizacije rada Islamske zajednice, koja je predstavljala
jedinstvenu vjersku organizaciju muslimana u Jugoslaviji. Nametlo se
pitanje reorganizacije Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, a usljed
proglašavanja nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika išlo se ka
formiranju novih islamskih zajednica, čime su usljedile veoma korjenite
unutrašnje promjene u dotadašnjem ustrojstvu Islamske zajednice u
bivšoj Jugoslaviji koje su, uglavnom, bile nametnute agresijom na našu
zemlju. U takvim prilikama 28. aprila 1993. godine održana je sjednica
Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice u Sarajevu na kojoj je donešena
Ustavna odluka kao privremeni ustavnopravni dokument kojim se
uspostavlja kontinuitet i prekinuta autonomija Islamske zajednice u Bosni
i Hercegovini i kojom se definira i uređuje njena nova organizacija i
djelovanje. U skladu sa Ustavnom odlukom na ovom zasjedanju su
izabrani naibu reis dr. Mustafa ef. Cerić i zamjenik naibu reisa hafiz Ismet
ef. Spahić. Ovom odlukom je stavljen van snage jugoslovenski zakon o IZ
iz 1930. godine i vraćena njena autonomnost koja je bazirana na Štatutu
iz 1909. Godine.
Reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji
Mustafa Hilmi ef. (Hadži) Omerović 1882-1893.
Mehmed Teufik ef. Azabagić 1893-1909.
Hafiz Sulejman ef. Šarac 1910-1912.
Mehmed Džemaludin ef. Čaušević 1913-1930
Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić 1930-1936.
Fehim ef. Spaho 1938-1942.
Ibrahim ef. Fejić 1947-1957.
Sulejman ef. Kemura 1957-1975.
Naim ef. Hadžiabdić 1975-1987.
Hafiz Husein ef. Mujić 1987-1989.
Jakub ef. Selimoski, početkom 1990. postao vršilac dužnosti reisa, a od
1991-1993. g. reisu-l-ulema;
Mustafa ef. Cerić od 1993. do 1998. naibu reis, i od 1998. do 15.
novembra 2012. reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini;
Husein ef. Kavazović od 15. novembra 2012. godine reisu-l-ulema
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Organizacija/struktura IZ-a

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini sastavljena je od sljedećih

organizacionih jedinica i cjelina:

1. Džemat;

2. Medžlis;

3. Muftijstvo, odnosno Mešihat;

4. Sabor Islamske zajednice;

5. Reisu-l-ulema;

6. Rijaset;
7. Vijeće muftija i

8. Ustavni sud Islamske zajednice.

Ključna rečenica: Islamska zajednica, sa svojom organizacionom i

upravnom strukturom, predstavlja vrhovni vjerski autoritet muslimana u
BiH.
 4. VJERA I NAUKA – Istine vjere i istine nauke
Vjera i nauka imaju veliki značaj za čovjeka i njegov svijet. Njihove uloge
su odlučujuće i nezamjenjive na putu ljudskog usavršavanja i napretka.
Vjera se ne može zamijeniti naukom, niti nauka vjerom, i nikako se ne
mogu svesti jedna na drugu.
U islamskoj civilizaciji, nauka i vjera nisu međusobno suprostavljenje.
Naprotiv one su u njoj neodvojive, i jedna drugu pretpostavljaju i
podržavaju.
U iskustvu muslimanskog intelektualca vjera je nezamisliva bez znanja
i nauke, a znanje i nauka su besmisleni i opasni bez vjere.
Vjera nauku i znanje snabdijeva duhovnim i moralnim vrjednostima,
oplemenjuje i dariva višim smislom, i daje im orjentaciju.
Sa stanovišta islama, vjera je osnova smisla ljudskog života, a nauka
uvjet čovjekove ovosvjetske moći i njegovog dostojanstva.
Kurʼan stalno upućuje poziv za korištenje ljudskog uma u svrhu
proširivanja znanja i bavljenja naukom.
„Zar se opametiti nećete...“, „Zar ne vidite...“, „Zašto vi ne razmislite...“
Poznato je da i objava Kurʼana počinje naredbom: „Čitaj, u ime tvog
Gospodara, Koji sve stvara...“
Za razliku od ovog, saradničkog, odnosa između vjere i nauke, u
modernom svijetu nauka se odvaja od vjere, morala i duhovnih
izvora znanja. Zato je u opasnosti da izgubi orjentaciju i da ponekad
služi ciljevima nedostojnim čovjeka.
Danas preovladava uvjerenje da nauka i vjera ne pripadaju istom
redu stvari, da su njihove istine različite, odvojene jedna jedna od
druge, neovisne i često, suprostavljanje. Ovaj nesklad pokušava se
objasniti različitim pitanjima koja one postavljaju, kao i odgovorima
koje na njih daju. Naime, nauka pita kako (i čime), a vjera ko i zašto?
Kada govori o stvaranju svijeta i čovjeka, nauka pita kako i od čega su
nastali, a vjera, ko i zašto ih je stvorio?
Istine vjere i istine nauke
Vjera i nauka se također razlikuju po sadržaju i formi i svaka od njih
ima svoju stvarnost i funkciju. Svaka od njih ima svoje vlastite istine.
Kao što je poznato, vjera se prije svega bavi apsolutnim i izvjesnim
istinama. Kada je riječ o islamu, to su one istine koje je Uzvišeni Bog
objavljivao ljudima, preko Svojih poslanika. Do njih čovjek nikada ne
bi mogao doći bez Božije pomoći i upute, i samo svojim sposobnostima.
Njih nije moguće dokazati bilo kojom naukom i filozofijom. U njih se
naprosto vjeruje ili ne vjeruje.
S druge strane, nauka se bavi materijalnim ili pojavnim svijetom.
Ona ispituje, opisuje i objašnjava pojave i odnose u svijetu, ukoliko oni
mogu biti provjereni eksperimentima i kvantificirani. Zato je naučna
spoznaja ograničena na ono što opažamo i što je dostupno
ljudskom iskustvu, a to pored ostalog ostavlja prostor vjeri i
vjerovanju.

Umjesto zaključka: Francis S. Collins, veliki znanstvenik i deklarirani

vjernik, kaže: „Znanost je jedini pouzdan način za razumijevanje
prirodnog svijeta i pravilna upotreba njezinih sredstava može dovesti do
dalekosežnih spoznaja o materijalnom postojanju. No znanost nam ne
može odgovoriti zašto je stvoren Svemir, koja je svrha ljudskog postojanja
ili što se zbiva nakon naše smrti. Jedan od najsnažnijih pokretača
čovječanstva jest traženje odgovora na ta složena pitanja, a kako bismo
shvatili i ono vidljivo i ono nevidljivo, moramo ujediniti snage znanstvenih
i duhovnih stajališta.“