Islamska vjeronauka 2020/21.

Četvrta nastavna oblast za IV razred: 4. ISLAMSKA DUHOVNOST

Treća nastavna jedinica: 4.3 Nastanak i razvoj tesavufa

Iako se za riječ tesavuf, odnosno sufizam veže mnoštvo etimoloških teorija (da je pojam nastao
od riječi za vunu obzirom da su sufije nosile grubu vunenu odjeću i slično), kako bismo najbolje
razumjeli značenje ove nauke potrebno je da je shvaćamo kroz pojam tarikata. Tarikat
označavaput, prolaz od nečega ka nečemu, a u našem kontekstu “tarikat” je “putovanje ka Allahu
dž.š.”, dok sama riječ “derviš” znači “putnik”. U tom smislu, pojmovi “tesavuf” i “sufizam” ne
podrazumijevaju jedan sistem shvatanja, radnji i postupaka kojima se Allahov, dž.š., rob želi
približiti svome Gospodaru i Stvoritelju, te zadobiti i uvećati Njegovu ljubav i Njegovo
zadovoljstvo. Niko ne može ići putem približavanja Allahu, dž.š., i sticanja Njegovog
zadovoljstva, a da pritom ne poštuje islamske odnosno šerijatske norme zasnovane na Kur’anu i
Sunnetu. Samim tim, islam kao potpuna predanost Bogu i tarikat kao putovanje ka Božijem
zadovoljstvu se nikako ne mogu razdvojiti.

Islamski učenjaci su rekli: "Tesavuf je nauka pomoću koje se upoznaju načini pročišćavanja
ljudskih duša, popravljanja ponašanja (vladanje, ahlak), učvršćenja čovječijeg karaktera, kako
vanjskog tako i unutarnjeg, sve u cilju postizanja vječne sreće." Drugi kažu: "Tesavuf je nauka
kojoj je cilj popravljanje ljudskih srca i njihovo posvećivanje Uzvišenom Allahu i ničemu
drugom osim Njemu.” Prema tome, temelj tesavufa jeste čistoća srca od nanosa materijalizma, a
njegova čvrstina ogleda se u vezi čovjeka sa Stvoriteljem. Zato, sufija je onaj čije je srce čisto u
ime Allaha i čija su djela ispravna radi Allaha, zbog čega ga Allah, dž.š., obasipa Svojim
zadovoljstvom.

Tesavuf ili sufizam, shodno rečenom, podrazumijeva duhovnu ili moralnu stranu islama. Kada je
riječ o nastanku tesavufa kao nauke, mnogi se pitaju zašto se tek javlja nakon vremena ashaba i
tabiina (tabiini su generacija koja je došla nakon ashaba)? Razlog tome jeste što u prvo vrijeme
islama nije bilo potrebe za osnivanjem takve nauke, niti za pozivanjem u sufizam jer su tada
ashabi i tabiini bili potpuno upućeni u bogobojaznost i oprez od griješenja. Prve generacije
vjernika bile su sklone borbi sa samim sobom (svojim prohtjevima) i naklonjeni pobožnosti. Na
to je, svakako, utjecala blizina Božijeg Poslanika, a.s. Zato nije bilo nikakve potrebe da se oni
podsjećaju i upozoravaju da treba da idu pravim putem, jer su oni praktično već bili na tom putu.
Ashabi i tabiini, iako se nisu nazivali sufijama, bili su sufije po svom djelovanju. Nažalost,
protokom vremena pojavilo se postepeno slabljenje duhovnih osjećaja, i to malo po malo, od
jedne pojave do druge, pa je narod počeo da zaboravlja potrebu obraćanja Allahu, dželle šanuhu,
pobožnošću, te su stoga sufije odlučile da pišu knjige o nauci tesavufa i da dokazuju njegovu
vrijednost, uzvišenost, vrlinu i prednost nad ostalim disciplinama, ograncima nauke.

Cilj sufizma jeste da čovjek očisti svoje srce od duhovnih bolesti kao što je zavist, oholost,
samopokazivanje, prevelika ljubav prema dunjaluku, pohlepa, škrtost, licemjerstvo i slično. Bez
čišćenja srca nema spasa na budućem svijetu jer Poslanik, a.s., kaže da neće ući u džennet onaj
ko u svom srcu bude imao koliko trun oholosti. Isto tako, naš zadatak kao vjernika jeste ne samo
da očistimo svoja srca od negativnih osobina, već i da naše duše ukrasimo lijepim svojstvima,
kao što su pokajanje, bogobojaznost, ispravnost u vladanju, iskrenost, skromnost u materijalnim
zahtjevima, bojažljivost od Božije srdžbe, oslanjanje na Boga, zadovoljstvo duše, lijep odgoj,
ljubav, zikr i slično. O svemu tome nas uči nauka tesavufa.