UNIVERZITET U TUZLI

Dr.Tihomila Markovića br.1

75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina
Filozofski fakultet u Tuzli
Odsjek: Pedagogija, II(druga) godina
Kontakt telefon: 0644402941
Adresa stanovanja: Gornje Brdo br.4 ,Tuzla 75000
Autor : Halilović Ibrahim

I snaga i slabost su u srcima

1
 Započinjem ovu priču o starcu i šeširu, o starcu i zidovima
nagrizenim šutnjom, sunčevim kricima, i teškom sumornom nebu
nad naprslim lobanjama i krvotoku u bedemima od tišine.
Mitotvorac sam koji stvara čuda perom i hartijom, otkrivam svjetlo
u oranicama, plodovima, šumama, jelenima, cvijeću, slikam pejzaže
od neba i zemlje i čovjeka od krvi i mesa, čovjeka od ljubavi za sebe i
svemir. Ako treba, vrištaću ovu priču, mit, mit o izgubljenom čovjeku
kroz vrijeme, da ga dozovem, zaustavim, da ga uplašim, da mu
šapnem i da mu naredim obred vraćanja u kost i meso.

2
Bio negdje jednom jedan usamljeni starac u maloj napuštenoj
sobici, u starim pohabanim cipelama, čije pete su otkrivale njegov
gole nožne prste kad god bi sjedio prekriženih nogu. Tišina oko
njega je poput okeana zapljuskivala malu kućicu i sobu u kojoj je sve
grcalo i nestajalo poput bisera, kad ga školjka grčevito steže. Pričao
je, starac, prigušenim jecajima duše i pokretima izmučenog tijela:
„Sam sam, nemam nikoga osim ove zagrobne tišine i vremena što
bespovratno prolazi. Oh, samoćo, ako imaš drugo ime zvaću te mala
smrt“. Tužni starac nije imao nikoga, mogao se čuti samo cvrkut
ptica na njegovom zamračenom prozoru. Tek katkad, u cik zore,
začuo bi se pijetao u daljini. Živio je starac, u svojoj seoskoj kućici sa
starom prostirkom ispred verande. Posjećivale su ga kiše, šibali
vjetrovi a potom sunce milovalo svojim rukama od zraka. Svako
jutro je njegovo obamrlo tijelo oživljavalo, odlazeći na ulicu i tražeći
mjesto gdje bi dobri ljudi spustili novčić u njegov pohabani šešir sa
kožnim filcom. „Danas ću, valjda, imati komad hljeba. I godine me
pritišću, i jad i glad se ko zmija spliće oko mojih umornih prsa i
povijenih leđa. I tu, negdje oko srca, pritišće me studen, ko okovi, od
rebara, i niz kičmu mi klizi zmijolika staračka bol. I ruke mi se tresu,
kao da zemljotres u njima potresa svemire. I znam, evo djeca upiru
prstom u mene. Neka propadnem u zemlju. I ja i ovo crvenilo za
mene i sve ove ljude što nijemo prolaze. Reći će, eno onog starog
opet. Ma hajde pusti ga, ne diraj ga. A da se našalimo s njime. Ma
pusti ga, vidiš da je bolestan. I proći će dame i poneka spustiti novčić,
tužno me pogledati, a moje oči ko hitri jeleni će pobjeći, ko
progonena zvijer, od opasnosti, od prepoznavanja, od mene samoga.
I tad bih da me nema, mnogo puta tako oživim i umrem od ljepote
njihovih bijelih, nježnih ruku i bijelog glatkog lica, i niske bisera
među usnama, kada se nasmiješe. I usnim tako, njeno lice iz
prošlosti, i poljupce i grč i tijelo koje požudno drhti, i želim da
nestanem u njoj i pored nje, ovog i svakog časa. I umrem, i nestane
sva bol i patnja“.I u jednom sutonu, nakon povratka iz prošnje, začuo
je hitre korake iza sebe. Srce je počelo snažno da lupa, čitavo
staračko tijelo je odjekivalo poput zidnog sata, tik-tak je bio sve brži
i brži: „Šta neko hoće od mene? Kuda ću sada ovakav iznemogao?
Okrenuću se. Moram da vidim“. Okrenuo se. Ispred njega je stojao
visok čovjek, u odijelu, sa ulaštenim crnim lakovanim cipelama,
crnim šeširom širokog oboda, oslanjajući se na crni drveni štap sa
ručkom ukrašenom zlatnim inicijalima. „Stanite!“ rekao mu je

3
nepoznati čovjek. „Mene trebate?“ odgovorio je starac. Tada mu
priđe nepoznati čovjek uhvati ga za rame i reče mu: „Ispao vam je
jedan novčić iz šešira. Htio sam da vam ga vratim“. Starac je na to
iznenađeno odgovorio: „U redu je, vi ste to našli i to je vaše“.
Nepoznati gospodin se blago osmjehnuo i rekao: „Došao sam po vas
da vam vratim novčić. I da vas povedem sa sobom. Da vam ponudim
utočište, hranu i osvijetlim novi put“. Iznenađeni starac je dugo
plakao, zahvaljivao i nije više bilo suza na izboranom, umornom
staračkom licu. Samo sjaj koji je zračio iz njegovog tijela i obasjavao
njegovo novo odijelo i crne lakovane cipele.

Ispričao sam ovo, sebi i drugima, jutrima što nose sjajne

sunčeve korake novih sretanja, naprslim kavezima lobanja iz kojih
odlijeću bijeli golubovi, galebovima od ruku što se daju i grle pod
nebeskim prostranstvima i očima koje vide duginu sponu između
slabosti i snage.