Grafički zavod Hrvatske/F.M.

Ricci
Babilonska biblioteka
 Uzvanik
posljednjih svečanosti
Villiersa de I’Isle-Adama

priredio Jorge Luis Borges

Naslovi izvornika
La torture par l’espérance
L’aveture de Tse-i-la
L’ertjeu
La reine Ysabeau
La convive des dernières fêtes
Sombre récit, conteur plus sombre
Vera
Prijevod s francuskog: Višnja Machiedo
Prijevod predgovora Jorgea Luisa Borgesa:
Višnja Machiedo

© 1980 Franco Maria Ricci, Parma, Milano

 Predgovor

Jean-Marie-Mathieu-Philippe-Auguste, grof Villiers de

l’Isle-Adam rodio se u Bretagni 7. studenog 1838. i umro
u Parizu, u ubožnoj bolnici Braće svetog Ivana (Hospice
des Frères de Saint Jean-de-Dieu), 19. kolovoza 1889.
Keltska, neodgovorna i plemenita imaginacija bila je
jedan od darova što mu ga dodijeliše slučaj i sudbina,
kao i slavno porijeklo — potjecao je, naime, od prvog
Velikog meštra malteških vitezova — i glasan prezir pre-
ma osrednjosti, nauci, napretku, vlastitoj epohi, novcu i
ozbiljnim ljudima. Njegova Ève future 1886) predstav-
lja jedan od prvih primjera znanstvene fantastike što ih
registrira književnost, a ujedno je satira uperena protiv
znanosti. Drama Axël obnavlja temu kamena mudra-
ca. La Révolte (Pobuna), postavljena na scenu u Parizu
tokom 1870, anticipira Ibsenovu Lutkinu kuću.
Taj romantičar na francuski retorički način izjavio
je da se ljudski rod dijeli na romantične ljude i glupa-
ne. Običaji njegova doba zahtijevali su da pisac obiluje
ne samo znamenitim rečenicama, nego i bezobraznim
epigramima. Anatole France izvještava da je jedno ju-
tro svratio k njemu da bi se raspitao o njegovim precima.
Villiers je to odbio: »Hoćete li da vam u deset sati ujutro,
i dok sunce sja, govorim o Velikom meštru i glasovitom
Maršalu?«
Dok je sjedio za stolom Henrika V, pretendenta na fran-
cusko prijestolje, i kad je začuo kako ovaj kritizira nekog
tko je sve žrtvovao za njega, reče mu: »Gospodine, pijem
u zdravlje vašeg Veličanstva. Vaši počasni naslovi su do-
ista neosporni. Nezahvalni ste kao pravi kralj«. Bio je
velik Wagnerov prijatelj; zapitali su ga da li je razgovor
s njime ugodan. Odgovorio je oporo: »Zar je razgovo-
rom s Etnom ugodan?«
Kroz njegov život, kao i kroz njegovo djelo, provlači se
nešto lakrdijaško; istina je da su okolnosti, to što je bio
aristokrat i što je uz to bio vrlo siromašan, pogodova-
le takvom stavu. Valja, osim toga, imati na umu da je
Villiers, preko slike koju je uvijek nastojao projicirati
pred pariškim društvom, u suštini branio sam sebe. Bit
će da ga nizak rast nije mučio manje od siromaštva, koje
je često okrznulo bijedu. U kojoj mjeri jedan pjesnik, ko-
liko god bila bogata njegova mašta, može pobjeći iz svog
doba u vrijeme i iz vlastitog mjesta u prostor? Očito je da
se Romeova i Julijina Verona ne nalazi točno u Italiji;
očito je da su magična mora u Coleridgeovoj Baladi o
starom mornaru veličanstven san jednog sredozemnog
pjesnika s kraja XVIII stoljeća, a ne Conradovo more,
niti more, niti more iz Odiseje. Hoću li ikada moći na-
pisati pjesmu koja nije smještena u Buenos Airesu? Isto se
događa s Villiersovom Španjolskom i s njegovim Istokom;
oni su isto toliko francuski koliko i Flaubertova muko-
trpna Salammbo.
Najbolja pripovijest u našem izboru, ujedno i pravo re-
mek-djelo kratke priče, jest Mučenje nadom. Radnja se
zbiva u jednoj vrlo osobnoj Španjolskoj, a epoha je neo-
dređena. Villiers je malo znao o Španjolskoj; ni Edgar
Allan Poe nije znao previše, pa ipak su Mučenja na-
dom i Zdenac i njihalo podjednako nezaboravni, zato
što su oba autora poznavali okrutnost kojoj se može vi-
nuti ljudsko srce. U Poea, radi se o užasu tjelesnog reda;
suptilniji Villiers razotkriva nam moralni pakao. Iza
nevjerojatne Španjolske u Mučenju nadom slijedi nevje-
rojatna Kina u Zi Yi Laovoj pustolovini. Priča donosi
epigraf »Pogodi ili ću te proždrijeti«, koji Villiers do-
mišljato pripisuje Sfingi. Radi se o lukavstvu kojemu je
cilj da se prevari čitatelj. Cijela se pripovijest zasniva na
oholosti dvaju likova i na groznoj okrutnosti jednoga od
njih; završetak nam otkriva neočekivanu plemenitost
koja uključuje i jedno poniženje. Ulog skriva u sebi tvrd-
nju svih protestantskih sekti; njegova snaga temelji se na
činjenici što čovjek koji je objavljuje prešutno priznaje da
je njegova duša izgubljena. Tema Kraljice Ysabeau jest
ponovo okrutnost moćnika, obogaćena u ovom slučaju
ljubomornom strašću. Neočekivani rasplet nije stoga ma-
nje užasan. Uzvanik posljednjih svečanosti započinje
hotimice lakoumno; ima li išta ispraznije od nekoliko
bezbrižnih i veselih noćnih ptica koje su odlučile da se
zabavljaju do same zore. Pojava novoga gosta pomra-
čuje priču i tjera je u stravu u kojoj se, na nevjerojatan
način, sabiru pravda i ludilo. Kao što je parodijski Don
Quijote viteški roman, tako i Mračna pripovijest, još
mračniji pripovjedač predstavlja ujedno okrutnu priču
i njezinu parodiju. Među svim Villiersovim pričama,
Vera je nedvojbeno najfantastičnija i najbliža Poe-ovu
oniričkom svijetu. Da bi se utješio od tuge, protagonist
stvara za sebe iluzoran svijet; ta magija biva nagrađe-
na sićušnim i zaboravljenim predmetom koji sadržava
posljednje obećanje.
Villiers se u Parizu želio igrati pojmom okrutnosti, kao
što se Baudelaire igrao zlom i grijehom. Danas ih mi,
ljudi, na žalost, predobro poznajemo a da bismo se mo-
gli time igrati.
Okrutne priče su danas bezazlen naslov; no to nije
bio slučaj kad ga je Villiers de l’Isle-Adam, između
visokoparnosti i ganuća, predložio pariškim književ-
nim kružocima. Taj gotovo ubogi veliki gospodin, koji
se osjećao turobnim sudionikom umišljenih dvoboja i
imaginarnih izmišljotina, nametnuo je vlastitu sliku u
povijesti francuske književnosti. Više nego na Veru, više
nego na aragonskog Židova, više nego na Zi Yi Laoa,
mislimo i mislit ćemo na Villiersa de l’ Isle-Adama.
Jorge Luis Borges
 Mučenje nadom

Gospodinu Edouardu Nieteru.

»Oh! Gdje mi je glas, glas, da vičem!...«
Edgar A. Poe (Zdenac i njihalo)

Ispod kosturnice Crkvenog suca u Zaragozi, dok se

spuštala davnašnja večer, štovani Pedro d’Espila, šesti
nadstojnik segovijskih dominikanaca i treći španjol-
ski Veliki inkvizitor sišao je — u pratnji fra redemptora
(glavnog mučitelja), idući iza dvojice podvornika Svete
inkvizicije, što su nosili svjetiljke — do zagubljene sa-
mice. Zaškripjela je brava na masivnim vratima; oni
stupiše u kužan in pace, gdje je patničko danje svjetlo
odozgo omogućivalo da se, između karika zapečaćenih
na zidove, naziru mučila, konj pocrnio od krvi, grija-
lica i uže. Na gnojnom slamnatom ležaju, pridržavan
kladama za sužnje i sa željeznim okovom na vratu, sje-
dio je, podivljalih očiju, neki čovjek u prnjama, sada
već neraspoznatljive dobi.
Taj sužanj ne bijaše nitko drugi doli rabin Aser
Abarbanel, aragonski židov koji je, okrivljen za lihvar-
stvo i nemilosrdan prezir prema Siromasima, bio već
više od godinu dana svakodnevno podvrgavan muče-
nju. Međutim, kako njegova »zaslijepljenost bijaše isto
tako tvrda kao i njegova koža«, on se protivio odrica-
nju pod zakletvom.
Ponoseći se svojim porijeklom, starim nekoliko tisućlje-
ća, dičeći se gordo svojim drevnim precima — jer su svi
Židovi, dostojni tog imena, ljubomorni na svoje podri-
jetlo — potjecao je on, prema Talmudu, od Othoniela
i, prema tome, od Ipsiboe, žene tog posljednjeg izrael-
skog Suca: ta je okolnost također podupirala njegovu
hrabrost na vrhuncu neprekidnih muka.
Suznih očiju, dakle, pomišljajući na to kako je ta tako
tvrdokorna duša sebe isključivala iz spasa, štovani Pedro
Arbuez d’Espila, nakon što se približio uzdrhtalom ra-
binu, izgovorio je slijedeće riječi:
— Radujte se, sine moj: evo vaše će ovozemaljske kuš-
nje uskoro završiti. Ako sam, suočen s vašom silnom
tvrdoglavošću, morao, premda ucviljen, dopustiti da
se primijeni mnogo pretjerane strogosti, moja zada-
ća bratskog ukoravanja ima granice. Vi ste neposlušna
smokva koja, toliko puta nađena bez ploda, zaslužuje
da se osuši... ali, stoji zapravo do samoga Boga da do-
nese odluku o vašoj duši. Možda će beskonačna Milost
zasjati za vas u vrhunskom času! Mi se moramo tome
nadati! Postoje takvi primjeri... Amen!
Otpočinite, dakle, večeras u miru. Sutra ćete sudjelovati
u auto de feu: to znači da ćete biti izloženi quemaderu,
opominjućoj žeravici vječnog Plamena; on žeže, kao što
znate, samo na daljinu, sine moj, i Smrt nastupa tek na-
kon dva sata (a često i tri), zbog vlažnih i ledenih povoja
kojima se, našom brigom, zaštićuje čelo i srce žrtvama
paljenicama. Bit će vas samo četrdeset troje. Uzmite
u obzir da ćete, zahvaljujući smještaju u posljednjem
redu, imati dovoljno vremena da zazivate Boga, da mu
pružite ovo vatreno krštenje koje dolazi od Duha sve-
toga. Ufajte se dakle u Svjetlost i spavajte.

Po završetku tih riječi, don Arbuez ga nježno zagrli na-

kon što mu je jednim migom dao skinuti lance. Potom
je došao red na fra redemptora koji posve tiho zamo-
li Židova da mu oprosti za ono što je morao pretrpjeti
u cilju iskupljenja; zatim su ga zagrlila i dva podvorni-
ka, čiji je poljubac kroz kukuljice bio bezglasan. Kad
je okončana ceremonija, sužnja su ostavili, samog i bez
riječi, u mraku.
Osušenih usta, lica otupjela od patnje, rabin Aser
Abarbanel zagledao se najprije, bez prave pozornosti,
u zatvorena vrata. — »Zatvorena?...« Ta mu je riječ,
u najskrovitijem kutku njegova bića, budila u posve
zbrkanim mislima neku sanjariju. Upravo zato što je
trenutačno, nazreo sjaj svjetiljki kroz pukotinu među
zidovima pokraj vrata. Boležljiva pomisao o nadi uz-
budila je njegovo biće zahvaljujući iscrpljenosti njegova
mozga. Otpuzao je prema toj neobičnoj stvari koja se
odjednom pojavila! I vrlo polagano, sa svim dugotrajnim
mjerama opreza gurnuvši prst u otškrinuti procijep, po-
vukao je vrata prema sebi. Kakvo preneraženje! Nekim
izvanrednim slučajem, podvornik koji ih bijaše zatvo-
rio okrenuo je veliki ključ malo prije njihova sudara s
kamenim dovratnicima. Tako da su se vrata, s obzirom
na to da zarđali jezičak nije ušao u maticu, ponovo za-
vrtjela u samotnu ćeliju.
Rabin se odvažio da pogleda van.
Uz pomoć nekakve blijede tmine ponajprije je razaznao
polukrug zemljanih zidova, probušenih zidova, probu-
šenih zavojitim stepenicama — i svladao je sučelice sebi
pet do šest kamenih stepenica, svojevrstan crni trijem
koji je omogućivao pristup u široki hodnik, kojemu se,
odozdo, mogli nazrijeti samo prvi niski lukovi.
Legao je tada potrbuške i otpuzao do samog raza tog
praga. — Da, bio je to doista hodnik, ali neumjerene
dužine! Osvjetljavao ga je kao krpa blijedi dan, luč sna:
nekoliko žižaka, obješenih o svodove, modrili su, na
razmacima, mutnu boju zraka; a daleko dno tonulo
je u čiste mrkline. Nijednih pobočnih vrata na cije-
loj toj dužini! Samo s jedne strane, slijeva, podrumski
prozori s ukrižanim rešetkama, udubljenjima zida, pro-
puštali su sumrak – a ovaj je morao biti večernji, zbog
rumenih brazda koje su, na udaljenim mjestima, sjekle
popločeni pod. I kakva jeziva tišina!... Pa ipak, ondje, u
dubini tih tmuša, neki je izlaz mogao voditi prema slo-
bodi! Židovljeva klimava nada bijaše žilava, jer je bila
posljednja.
Bez oklijevanja, dakle, odvažio se dalje po pločicama,
dotičući stijenu s podrumskim prozorima, trudeći se da
sebi stopi s mračnom bojom dugih zidova. Napredovao
je polako, vukući se na prsima i suzdržavajući se da ne
krikne dok bi ga probadala neka netom oživljena rana.
Odjednom je sve do njega dopro šum sandale, koja se
približavala kroz jeku te kamene aleje. Stresao ga je
jak drhtaj; dušila ga je strepnja; pomračio mu se vid.
Zbogom! Bilo je svršeno, bez sumnje? Šćućurio se, u
čučnju, u nekoj udubini i napola mrtav pričekao. Bio
je to neki podvornik, u žurbi. Prošao je brzo, držeći u
šaci spravu za čupanje mišića, spuštene kukuljice, stra-
šan, i opet nestao. Naglo uzubuđenje, čijem je pritisku
podlegao maločas rabin, kao da je obustavilo njego-
ve životne funkcije, tako da je gotovo čitav sat zastao
a da nije mogao izvesti ni jedan jedini pokret. Iako je
u strahu pred povećanjem muka ponovo došao k sebi,
palo mu je na um da se vrati natrag u samicu. Ali bivša
nada šaputala mu je, u duši ono božansko Možda, koje
krijepi i tješi u najgorim nevoljama! Dogodilo se čudo!
Više nije trebalo sumnjati. Počeo je, dakle, iznova pu-
zati prema mogućem bijegu. Iznuren patnjama i glađu,
dršćući od silne zebnje, kretao se ipak naprijed! — I
ovaj grobni hodnik kao da se na tajanstven način pro-
duživao! A on, napredujući bez kraja i konca, stalno je
gledao u mrak, tamo dalje, gdje je morao biti spasono-
san izlaz.
Oh! Oh! Evo, počeli su iznova odzvanjati koraci, ali
ovaj put polaganiji i mračniji. Bijeli i crni likovi dvojice
inkvizitora, izranjajući iz mutnog zraka. Tiho su raz-
govarali i činilo se da se prepiru oko neke važne točke,
jer su mahali rukama.
Pred tim prizorom rabin Aser Abarbanel zatvori oči;
njegovo je srce smrtonosno lupalo; njegovi su dronjci
bili promočeni hladnim znojem samrtnog hropca; stao
je zabezeknut, nepokretan, ispružen duž zida, pod zra-
kom jednog žiška, nepomičan, preklinjući Davida Boga.
Stigavši sučelice njemu, dva su inkvizitora zaustavila
pod slabim svjetlom lampe — i to slučajem koji je ne-
sumnjivo proizašao iz njihove rasprave. Jedan od njih,
slušajući svog sugovornika, zagledao se u rabina! I pod
tim pogledom, rastreseni izraz kojega najprije nije doku-
čio, nesretnik je vjerovao da osjeća kako vruća kliješta
nanovo grizu njegovo jadno meso; znači li to da će se
on ponovo pretvoriti u jadikovku i ranu! Dok je gubio
svijest, zato što mu je stao dah, i silno ustreptalih vjeđa,
podizali su ga srsi pod laganim dodirom te halje. Ali,
stvar ujedno čudna i prirodna, inkvizitorove su oči, oči-
to, bile oči čovjeka duboko zaokupljenog onim što će
odgovoriti, obuzetog mišlju onoga što sluša, jer bijahu
uprte — i činilo se da gledaju Židova a da ga ne vide!
I doista, nakon nekoliko minuta, dva zlokobna rasprav-
ljača nastaviše svojim putem, polaganim koracima,
svagda razgovarajući tihim glasom, i izgubiše se prema
raskrižju odakle je izašao sužanj; NISU GA VIDJELI!...
Tako da mu je, u stravičnom poremećenju njegovih
osjećaja, mozak presjekla ova pomisao: »Da nisam već
mrtav, kad me oni ne vide?« Neki jezovit dojam ga je
izvukao iz obamrlosti: promatrajući zid, tik uz svoje
lice, učinilo mu se da nasuprot svojima, vidi dva zvjerska
oka koja ga pažljivo gledaju!... Zabacio je glavu unutrag,
u naglom i sumanutom strahu, nakostriješene kose!...
Ali ne. Njegova se ruka upravo osvjedočila, pipajući
kamenje: bio je to odraz inkvizitorovih očiju što ga je
još nosio u zjenicama i što ga je lomom zraka skrenuo
na dvije zidne mrlje.
Pokret! Valjalo se požuriti prema tom cilju koji je sebi
zamišljao (bez sumnje bolećivo) kao da je oslobođenje!
Prema tim sjenama od kojih je još bio udaljen otpri-
like samo tridesetak koraka. Nastavio je, dakle, brže
na koljenima, na rukama, na trbuhu, svoj križni put; i
uskoro je ušao u tmičan dio tog užasnog hodnika.
Odjednom je jadnik osjetio studen na rukama koje je
naslanjao na pločice: bila je to posljedica zraka koji je
žestoko strujao, zavlačeći se ispod nekih vrata do ko-
jih su dopirala dva zida. Ah! Bože! Kad bi se ta vrata
otvarala prema van! Cijelo biće tog kukavnog bjegunca
obuzelo je nešto poput vrtoglavice nadanja! Ispitivao
ih je odozgo prema dolje, a da ih nije mogao dobro ra-
zlikovati zbog omrke koja bješe oko njega. — Pipao je:
nikakvih zasuna, niti ključanice. — Kvaka!... Ponovo
se uspravio: kvaka je popustila pod njegovim palcem,
tiha vrata rastvorila su se pred njim.

ALELUJA!... promrmljao je rabin, s neizmjernim uz-

dahom zahvalnosti, sad kad je stajao na pragu gledajući
ono što mu se ukazivalo.
Vrata su se otvorila na vrtove u zvjezdanoj noći! Na
proljeće, slobodu, život! Vrtovi su gledali na obližnja
polja, koja su se produljivala u pravcu planinskih lanaca,
modri vijugavi obrisi kojih su se ocrtavali na obzorju;
tamo se krio spas! — Oh! Pobjeći! Bio bi trčao cije-
le noći ispod tih stabala limuna čiji su mirisi dopirali
do njega. Čim bi se našao u planinama, bio bi spašen!
Udisao je dobar sveti zrak; od vjetra je nanovo oživlja-
vao, njegova su pluća uskrsavala.
Čuo je u svom razveseljenom srcu Lazarovo Veni fo-
ras! I zato da opet blagoslovi Boga koji mu je udijelio
tu milost, ispružio je ruke ispred sebe, dižući oči pre-
ma nebeskome svodu. Bio je u ekstazi.
Tada mu se učinilo kako se sjena njegovih ruku izvrće
na njega: — učinilo mu se da osjeća kako ga te sjeno-
vite miške okružuju, obgrljuju i kako ga netko nježno
pritišće na grudi. Nečija visoka figura stajala je, doi-
sta, pokraj njegove. Pun povjerenja, spustio je pogled u
pravcu tog lika — i ostao zasopljen, izbezumljen, tmur-
na oka, tresući se od zaprepaštenja, nadutih obraza i
slineći od užasa. Strahota! Bio je u zagrljaju Velikog in-
kvizitora glavom, veleštovanog Pedra Arbueza d’Espile,
koji ga je gledao, očiju ispunjenih debelim suzama, i s
izgledom dobrog pastira koji pronalazi svoju zalutalu
ovcu!...
Mračan svećenik stiskao je na svoje srce s tako silovi-
tim milosrdnim zanosom jadnog Židova da su šiljci
redovničke kostrijeti pod mantijom isplijevili domi-
nikančeva prsa. I dok je rabin Aser Abarbanel, očiju
preokrenutih pod vjeđama, hripao od tjeskobe u za-
grijaju isposničkog don Arbueza i zbunjeno shvaćao
da su sve faze kobne večeri tek predviđeno pakleno mu-
čenje, mučenje Nadom!, Veliki inkvizitor, s naglaskom
ljutog prijekora i preneraženim pogledom, šaputao mu
je u uho, žarkog daha što ga je kvario mnogi post:
–Kako to, sine moj! Zar ste nas htjeli napustiti... i to
uoči možebitnog spasa!
 Zi Yi Laova pustolovina

»Pogodi, ili ću te proždrijeti.«

Sfinga

Sjeverno od Don Jinga, vrlo daleko u unutrašnjosti,

pokrajina Guang Xi, sa zlatnim rižištima, razastire sve
tamo do središnjih kneževina Carstva Sredine svoje
gradove zadignutih krovova, među kojima neki još ču-
vaju napola tatarske običaje.
U tim krajevima, Lao Zijeva vedra doktrina još nije uga-
sila duboko ukorijenjeno vjerovanje u Pu Sa, neku vrstu
kineskih pučkih duhova, odnosno boštava. Zahvaljujući
fanatizmu budističkih svećenika, kinesko praznovjerje
čak i kod dostojanstvenika vrije ovdje žešće nego u drža-
vama koje su bliže Pekingu; od mandžurskih vjerovanja
razlikuje se ono po tome što prihvaća izravna miješa-
nja »bogova« u zemaljska posla.
Predzadnji potkralj ove goleme i zavisne carske po-
krajine bio je Chi Tang, koji ostade u sjećanju kao
oštrouman, škrt i okrutan silnik. Evo zahvaljujući ko-
joj je domišljatoj tajni taj knez, izmakavši tisući osveta,
mogao preminuti u miru, premda okružen mržnjom
svog naroda — čijim je hlepljivim uzavrelim pomama
za svojom krvlju prkosio, bezbrižno i bez opasnosti, do
samoga kraja.
Jednom — otprilike desetak godina prije smrti — jed-
nog ljetnog popodneva od čijeg se žara caklilo površje
ribnjaka, pucketalo lišće na stablima, blistala praši-
na — i lila kiša plamenova na tisuće i tisuće prostranih
i visokih trokatnih paviljona koji, međašeći jedni s
drugima u skladu s uličnim meandrima, utemeljuju
prijestolnicu Nan Chang, isto kao i svaki veliki grad
Nebeskog Carstva — Chi Tang je sjedio nalakćen, u
najsvježijoj dvorani za svečana primanja u svojoj pala-
či, na crnome sjedalu, obloženom sedefnim cvjetovima
sa svlakom od suhog zlata, položivši bradu na ruku, a
žezlo na koljena.
Iza njega, gorostasan kip Foa, neizrecivog boga, nadvi-
sivao je njegovo prijestolje. Na stepenicama je stražarila
njegova garda u ljuskavim oklopima od crne kože, s ko-
pljem, lukom ili dugačkom sjekirom u ruci. S njegove
desne strane, hladeći ga lepezom, stajao je uspravno nje-
gov omiljen krvnik.
Chi Tangov pogled lutao je među gomilom mandarina,
kneževa iz njegove obitelji i među visokim dvorskim ofi-
cirima. Sva su čela bila neprobojna. Kralj, koji je osjećao
da je omrznut, okružen skorašnjim ubojicama, proma-
trao je obuzet nejasnim sumnjama svaku skupinu u
kojoj se tiho razgovaralo. Ne znajući koga bi utamanio,
čudeći se svakog trena što je još živ, sanjario je muča-
ljiv i pun prijetnji.
Razmaknuo se zastor, propuštajući nekog oficira: ovaj
je dovodio, vukući ga za pletenicu, nepoznata mladi-
ća velikih sjajnih očiju i lijepih crta lica. Momak bijaše
odjeven u vatrenu svilenu haljinu, s pojasom protka-
nim srebrom. Pao je ničice ispred Chi Tanga.
Na kraljev mig oficir progovori: — Sine Neba, ovaj je
mladić izjavio da je samo neugledan građanin ovoga
grada i da se zove Zi Yi La. Pa ipak, prkoseći polaga-
noj Smrti, on se nudi da dokaže kako k tebi dolazi u
poslanstvo sa strane besmrtnih Pu Sa.
— Govori — reče Chi Tang.
Zi Yi La se uspravi.

— Gospodaru — kaza on mirnim glasom — znam što

me čeka ako ne održim riječ. Noćas, u jednom straš-
nom snu, Pu Sa, koji mi udijeliše milost pohodivši me,
dadoše mi na dar tajnu što zasljepljuje shvaćanje obič-
nog smrtnika. Ako se udostojiš da je saslušaš, uvidjet
ćeš da ona nije nipošto ljudskog podrijetla, jer čim je
budeš čuo, probudit će ona u tvom biću novi smisao. A
njegova snaga priopćit će ti smjesta tajanstven dar čita-
nja — zatvorenih očiju, u prostoru što razdvaja zjenice
od vjeđa — punih imena, i to krvavim slovima! svih
onih koji bi se mogli urotiti protiv tvog prijestolja ili tvog
života, točno u onom trenu kad bi se u njihovom duhu
začeo takav naum. Bit ćeš, dakle, zauvijek zaštićen od
svakog zlokobnog iznenađenja i spokojno ćeš dočekati
starost na vlasti. Ja, Zi Yi La, zaklinjem se ovdje Foom,
čiji lik baca na nas svoju sjenu, da je magično svojstvo
te tajne uistinu takvo kakvim ti ga nagovještavam.
Nakon tih začudnih riječi svi okupljeni zadršću i zavla-
da mukla tišina. Neka nejasna tjeskoba uznemirivala
je uobičajenu hladnokrvnost tih lica. Svi su ispitivački
promatrali mladog neznanca koji se, bez imalo strepnje,
proglašavao tek tako posjednikom i vlasnikom božan-
ske čarolije. Mnogi su, sileći se zaludu na osmijeh, ali
ne usuđujući se među sobom pogledati ni kradom,
problijedjeli protiv svoje volje zbog Zi Yi Laova sigurnog
nastupa. Chi Tang je pažljivo motrio tu potkazivačku
nelagodu oko sebe.
Napokon je jedan od kneževa — nesumnjivo zato da
prikrije vlastitu zabrinutost — uzviknuo:
— Što da povjerujemo riječima luđaka koji se opio
opijumom!
Primirivši se, mandarini će na to:
— Pu Sa nadahnjuju samo najstarije bonze u pustinjama.
A jedan ministar:
— Na nama je, prvenstveno, da odlučimo da li je ta
važna tajna, čijim čuvarom sebe smatra ovaj mladić, do-
stojna da bude podvrgnuta kraljevoj uzvišenoj mudrosti.
Na što će gnjevni oficiri:
— I on sam... možda nije nitko drugi doli jedan od onih
čiji bodež, da bi pogodio Gospodara samo čeka trenu-
tak kad rastresene oči... Uhapsite ga!
Chi Tang podigao je iznad Zi Yi Laa svoj štit od nefri-
ta, na kojem su svijetlili sveti znakovi:
— Nastavi — rekao je hladnokrvno.
Zi Yi La uhvati tada ponovo, vršcima prstiju, malu le-
pezu od ebanovih treščica, i mašući njome oko svojih
obraza:
— Kad bi bilo kakvo mučenje moglo uvjeriti Zi Yi Laa
da izda svoju veliku tajnu, objavljujući je nekom dru-
gom a ne svom kralju, pozivam za svjedoke Pu Sa koji
nas, nevidljivi, slušaju, oni me nipošto ne bi izabra-
li kao svog tumača! — O ne, kneževi, ja nisam pušio
opijum, moje lice nije lice bezumnika i ne nosim ni-
kakvo oružje. Samo, evo što nadodajem. Ako se već
izlažem sporoj Smrti, činim to zato što takva tajna
podjednako zavređuje, ako je stvarna, dostojnu nado-
knadu. Ti ćeš, dakle, jedini, o kralju, prosuditi po svojoj
pravičnosti da li ona zaslužuje nagradu koju od tebe
zahtijevam. — Ako smjesta, na sam zvuk riječi koje je
iskazuju, osjetiš u sebi, pod sklopljenim vjeđama dar
njezine životvorne moći — i njezino čudo! — zato što
su mene bogovi uzvisili, udahnjujući u me vlastiti mu-
njevan dah, dodijelit ćeš mi Li Dian Se, svoju sjajnu
kćerku, potom kneževsko znamenje mandarina i pe-
deset tisuća zlatnih lianga.
Dok je izgovarao riječi »zlatnih lianga«, neko je ne-
primjetno rumenilo obojilo Zi Yi Laove obraze, ali
ga je sakrio zamahom lepeze. Zatražena prekomjerna
nagrada izazvala je podsmijeh u dvorjanika i razjarila
kraljevo nepovjerljivo srce, u kojemu je uzbunila oholost
i škrtost. Neki okrutan smiješak omaknuo se također
na njegovim usnama dok je gledao mladića koji je ne-
ustrašivo nadovezao:
— Očekujem od tebe, Gospodaru, kraljevsku zakletvu
u ime Foa, neizrecivog boga koji se osvećuje krivoklet-
nicima, da ćeš prihvatiti, prema tome hoće li ti se moja
tajna učiniti pozitivnom ili varavom, da mi dodijeliš
tu nadoknadu ili pak smrt, kako ti bude po volji. Chi
Tang ustade:
— Kunem se — reče on. — Pođi za mnom.
Nekoliko trenutaka kasnije — ispod svodova što ih je
obasjavala svjetiljka, obješena iznad njegove dražesne
glave — Zi Yi La, privezan tankim užetima uza stup,
gledao je u tišini kralja Chi Tanga, čija se visoka fi-
gura pomaljala iz sjene na tri koraka od njega. Kralj
je uspravno stajao, naslonjen na željezna podrumska
vrata; desnom rukom podupirao se o čelo metalnoga
zmaja koji je stršao iz debela zida i čije jedino oko kao
da bijaše uprto u Zi Yi Laa. — Chi Tangova zelena ha-
ljina je blistala, a na njoj je sijevala ogrlica od dragoga
kamenja; jedino je kraljeva glava, zato što je nadvisiva-
la crni kolut svjetiljke, ostala u mraku.
Pod debelim slojem zemlje nitko ih nije mogao čuti.
— Slušam — kazao je Chi Tang.
— Veličanstvo — reče Zi Yi La — ja sam učenik ču-
desnog pjesnika Li Tai Boa. — Bogovi su mi darovali
u pogledu talenta ono što su tebi darovali u pogledu
moći: tome su dodali siromaštvo da bi uzvisili moje mi-
sli. Zahvaljivao sam im, dakle, svakog dana na tolikim
milostima i živio spokojno, lišen želja, dok jedne večeri
na uzdignutoj terasi tvoje palače, ponad vrtova, ne ugle-
dah kroz zrak što se srebrio na mjesečini tvoju kćerku
Li Dian Se, koju kanda su šareni cvjetovi velikih staba-
la podno njezinih nogu kadili tamjanom na noćnome
vjetru. Nakon te večeri, moj kist više nije nacrtao ni
znaka, a ćutim u sebi da i ona pomišlja na zračenje kojim
je mene prožela!... Umoran od silne čežnje, voleći više
makar i najužasniju smrt nego muku da živim bez nje,
nakanio sam da se, jednim junačkim potezom gotovo
božanske prepredenosti, uzdignem, ja, običan namjer-
nik, o kralju, sve do nje, tvoje kćeri!
Chi Tang, nedvojbeno u nastupu nestrpljivosti, pritisnu
palac na zmajevo oko. Dva krila nekih vrata zavrtjela
su se bešumno pred Zi Yi Laom, omogućujući mu da
vidi unutrašnjost susjedne tamnice.
Tri muškarca, u kožnatoj odjeći, stajala su pokraj že-
ravnice gdje su se grijale željezne sprave za mučenje. Sa
svoda spuštalo se čvrsto svileno uže, koje se račvalo u
tanke pletenice ispletene od iskrzanih niti, a pod njim
je blistao mali čelični kavez, okrugao i probušen kruž-
nim otvorom.
To što je vidio Zi Yi La bijaše strašna Smrtonosna na-
prava. Nakon jezivih opekotina, žrtvu bi objesili za
jedan ručni zglob o svileno uže, dok bi palac druge
ruke bio vezan odostrag za palac suprotne noge. Tada
bi mu oko glave namjestili onaj kavez i, pošto bi mu ga
pričvrstili na ramena, zatvarali bi ga nakon što bi pu-
stili unutra dva izgladnjela štakora. Krvnik bi, zatim,
zanjihao osuđenika i ostavio ga da se njiše. Potom bi
se povukao, puštajući ga u mraku, i s obavezom da ga
ponovo obiđe tek preksutra.
Ponukan tim prizorom, koji se svojom strahotom do-
imao i najodrešitijih, Zi Yi La hladno reče:
— Zaboravljaš da me nitko ne smije čuti osim tebe.
Krila se ponovo zatvoriše.
— Tvoja tajna? — zagrmio je Chi Tang.
— Moja tajna, tiranine! — Moja je tajna da bi moja smrt,
večeras, povukla za sobom i tvoju! reče Zi Yi La s geni-
jalnim blijeskom u očima. — Moja smrt? Ali samo njoj
se i nadaju, zar ne shvaćaš, oni gore koji drhteći čekaju
na tvoj povratak!... Ne bi li ona bila priznanje bezvri-
jednosti mojih obećanja?... Koje li radosti za njih da se
potiho smiju, u svojim ubojitim srcima, tvojoj razoča-
ranoj lakovjernosti? Kako ona ne bi postala znamenom
tvoje propasti?... Uvjereni u svoju nekažnjivost, bijesni
zbog svoje zebnje, kako bi pred tobom, umanjenim i
oslabljenim zbog pobačene nade, njihova mržnja još
oklijevala?... Pozovi svoje krvnike! Ja ću biti osvećen.
Ali, vidim ovo: ti dobro osjećaš, ako mene dadeš usmr-
titi, da je tvoj život još samo pitanje sati; i da će te tvoja
djeca, zaklana prema običaju slijediti; i da će Li Dian Se,
tvoja kći, cvijet naslade, postati plijenom tvojih ubojica.
Ah, kad bi ti bio dubokouman knez!... Pretpostavimo
da se, naprotiv, za koji tren vratiš, čela kao oteščalog
od pretkazane tajanstvene vidovitosti, okružen svojom
stražom, ruke položene na moje rame, u prijestolnu
dvoranu; i da ondje, pošto si me sam zaodjenuo kne-
ževskom haljinom, pozoveš slatku Li Dian Se — svoju
kćer, a moju dušu! — te da nakon naših zaruka zapovje-
diš svojim rizničarima da mi izbroje službeno pedeset
tisuća zlatnih lianga, kunem se da će, kad to budu vi-
djeli, oni među tvojim dvorjanicima koji su već napola
izvukli bodeže, u tami, protiv tebe, pasti ničice, onesvi-
ješteni i silno preplašeni; te da se ubuduće nitko neće
usuditi da u svoj duh pripusti namisao koja bi tebi bila
neprijateljska. — Razmisli, dakle! Zna se da si razborit
i hladan, oštrovidan u državnim savjetima; dakle nije
moguće da bi neka isprazna varka dostojala da preo-
bliči, za nekoliko trenutaka, zabrinuti izraz tvog lica u
izraz svete, pobjedničke, mirne preneraženosti!... Što!
Znaju da si okrutan, a ti mi poklanjaš život? Znaju da si
podlac, a kad sam ja u pitanju, održavaš svoju prisegu?
Znaju da si gramzljiv, a mene obasipaš tolikim zlatom?
Znaju da si ohol u svojoj očinskoj ljubavi, a daješ mi
svoju kćer, za jednu riječ, meni, nepoznatom namjer-
niku? Koja bi sumnja svemu tome odoljela?... U čemu
bi htio da se sastoji vrijednost neke tajne, što su je pri-
šapnula stara boštva našeg Neba, ako ne u uvjerenosti
okoline da je ti posjeduješ?... Zapravo, samo to uvjere-
nje je valjalo stvoriti! Ja sam to i uradio. Ostalo ovisi o
tebi. Održao sam riječ! — Hajde, utanačio sam zlatne
liange i dostojanstveni položaj koji prezirem samo zato
da drugi mogu odmjeriti, prema veličanstvenosti moje
nagrade, iznuđene od tvoje glasovite dvoličnosti, stra-
hovitu važnost moje imaginarne tajne.
— Kralju Chi Tang, ja, Zi Yi La, koji privezan za ovaj
stup, po tvojoj zapovijedi, uznosim pred strašnom Smrću
slavu uzvišenog Li Tai Boa, mog učitelja svjetlosnih mi-
sli, objavljujem ti uistinu ono što tebi nalaže mudrost.
Vratimo se natrag, kažem ti, ponosna i blistava čela!
Smiluj se, srcem koje je pod utiskom Neba! Zaprijeti
da ćeš u budućnosti biti nemilosrdan. Naloži da se odr-
že blistave svečanosti, na radost puku, u čast Foa (koji
me nadahnuo tom božanskom lukavošću)! — Što se
mene tiče, već sutradan ću nestati odavde. Poći ću s
izabranicom svoje ljubavi živjeti u neku daleku i sretnu
pokrajinu, zahvaljujući zlatnim liangima. Mandarinsko
dijamantno dugme — što ću ga uskoro primiti od tvoje
velikodušnosti s toliko ohola prenemaganja — pretpo-
stavljam da nikada i neću nositi; imam drugih težnji:
vjerujem samo u duboke i skladne misli, koje nadživlju-
ju kneževe i kraljevstva; s obzirom na to da sam kralj u
njihovom besmrtnom carstvu, nemam razloga da bu-
dem knez u vašem carstvu. Ti si se uvjerio da su bogovi
mom srcu darovali čvrstinu kao i umnost ravnu inteli-
genciji tvojih bližnjih, zar ne? Mogu, dakle, bolje nego
neki od tvojih velikaša, ispuniti radošću oči jedne mla-
de žene. Upitaj Li Dian Se, moj san! Uvjeren sam da će
ti ona reći to isto kad bude vidjela moje oči. Što se tebe
tiče, kraljevat ćeš, zaklonjen zaštitničkim praznovjer-
jem, pa ako budeš svoje misli rastvorio pravdi, umjet
ćeš strah pretvoriti u ljubav oko svog učvršćenog pri-
jestolja. U tome i leži tajna kraljeva dostojnih da žive:
nemam drugih tajnih koje bih ti otkrio. — Izvaži, iza-
beri i izjasni se! Ja sam svoje rekao.
Zi Yi La je zašutio.
Nepomičan Chi Tang kao da je razmišljao nekoliko
trenutaka. Njegova se duga šutljiva sjena izdužila na
željeznim vratima. Ubrzo je sišao prema mladiću i,
stavljajući mu ruke na ramena, zagledao se nepomično
u dubinu njegovih očiju, kao da je preplavljen tisućom
neodredivih osjećaja.
Naposljetku, izvukavši sablju, presjekao je spone koji-
ma je bio vezan Zi Yi La; potom, spuštajući mu svoju
kraljevsku ogrlicu oko vrata:
— Dođi — reče on.
Uspeo se tamničkim stepenicama i gurnuo je rukom
vrata svjetlosti i slobode.
Zi Yi La, kojeg je pobjeda njegove ljubavi i njegove ne-
nadane sreće pomalo zasljepljivala, promatrao je novi
kraljev poklon:
— Kako! Zar i ovo drago kamenje! — promrmljao je
on: — Tko te, dakle, tako oklevetao? To je više od obe-
ćanog blaga! Što želi platiti kralj ovom ogrlicom?
— Tvoje uvrede! — odgovorio je prezrivo Chi Tang
otvarajući ponovo vrata prema suncu.
 Ulog

Gospodinu Edmondu Demanu

»Pozor, ozdo...«
Narodna uzrečica

U toj noći na samom početku jeseni, stara palača okru-

žena vrtovima, prebivalište crnomanjaste Maryelle — na
krajnjem rubu predgrađa Saint-Honoré — kao da bija-
še usnula. Na prvom katu, doista, u svilenom salonu
trešnjine boje, dugi teški zastori na oslikanim stakle-
nim prozorima — koji su gledali na pjeskovite aleje i
vodoskok na tratini — zaustavljali su prodor svjetlosti
iz unutrašnjosti.
U dnu te prostorije, široka tapiserija iz vremena Henrika
II, nabrana oko željeznog cvijeta; dopuštala je da se u
susjednoj dvorani nazru, damastne bjeline osvijetljenog
stola, još zatrpanog porculanskim servisom za kavu, vo-
ćem i kristalom, premda se od ponoći igralo u salonu.
Ispod dva bokora srebrnog lišća, koje se rascvalo na svje-
tlosti jednog para višekrakih svijećnjaka pričvršćenih
na tapete, dva »gospodina« s najelegantnijom patinom,
engleskog tena, s otmjenim smiješkom na usnama, do-
bronamjerna izgleda, s glatkim zaliscima, nadnosili su
ljiljan na svojim prslucima nad partiju ecartea — koju je
vodio, protiv jednog od njih, svojevrstan crnomanjasti
mladi opat, vrlo dojmljive prirodne bljedoće (reklo bi se
mrtvačke), čija je prisutnost u tom boravištu bila u naj-
manju ruku dvosmislena. Nedaleko od njih, Maryelle
u kućnoj haljini od muslina što je razbuktavao njezine
garave oči, i s ljubičicama u izrezu na grudima gdje se
nadimao snijeg, lijevala je povremeno ledeni Roederer
u duguljaste lagane čaše na okruglom stoliću — ne pre-
stajući zbog toga svojim usisnim usnama potpirivati
plamen ruske cigarete — koju je pridržavala tanka hva-
taljka od crvenkastog pozlaćenog srebra, zakvačena
na lijevi mali prst. — Ponekad bi se također, osmjehu-
jući se mlakim riječima koje bi joj — u trzajima i kao
probadan suzdržanim ushitima — upravo šaputao u
uho (naginjući se nad bisernost njezinih ramena) doko-
ni uzvanik, udostajala odgovoriti samo jednosložnom
riječju.
Potom bi opet zavladala tišina, koju bi jedva remetio
šušanj karata, pogurnutog zlata, sedefnih žetona i nov-
čanica na sagu.
Zrak, pokućstvo, tkanine imali su donekle otužan mi-
ris: gipkost pudera i velutina, oštar zadah istočnjačkog
duhana, ebanovina na golemim ogledalima, maglovi-
tost svijeća; pomalo kao perunika.

Igrač u mantiji od finog sukna, opat Tussert, bio je

upravo jedan od onih đakona lišenih svakog poziva,
čiji tegoban soj, na sreću, teži tome da iščezne. U nje-
mu nije ostalo ništa od onih malih nekadašnjih opata
koje su njihovi naduti i nasmijani obrazi, u Povijesti,
činili lakogrešnima. Ovaj ovdje, visok, grubo istesan,
ovalna lica izbočenih vilica, pripadao je uistinu nekoj
mračnijoj vrsti. U toj mjeri da se u nekim trenucima
činilo da sjena nekog nepoznatog zločina još više po-
mračuje njegovu siluetu. Kod njega je posebna finoća
olovnoblijedog tena upućivala na hladan sadizam osje-
tila. Lukave usne uspostavljale su na tom licu ravnotežu
s bezazlenom barbarskom energičnošću crta. Njegove
crne, osvetoljubive zjenice blistale su ispod širokog tuž-
nog čela s ravnim obrvama, a njegov sumračan pogled
kao da od rođenja bješe zabrinut; često ukočen.
— Izvaljan sjemenišnim rasprama, čelični timbar nje-
gova glasa zadobio je stanovite mukle modulacije koje
su mu ublaživale tvrdoću; pa ipak se u koricama osjećao
bodež. Mučaljiv, ali ako bi govorio, govorio bi s visine i
s jednim palcem uvijek zataknutim za elegantni pojas
sa svilenim resama. — Prilično podsjećajući na polusvi-
jet, a »lansiran« u društvo kao netko tko je pokušao
bježati od samog sebe — bio je, doduše, više priman
nego prihvaćen — pripuštali su ga zahvaljujući onom
svojevrsnom zbrkanom, neodredivom strahu što ga je
ulijevala njegova osoba. Neki su ga (užasni preprede-
njaci, s izmamljenim rentama) pozivali također da bi
zapaprili, ako to bijaše moguće, varavim sjajem njegove
svetogrdne nazočnosti — sablažnjivošću njegove odo-
re, napokon — kukavnu otrcanost jedne večere običnih
bonvivana, što bi im loše polazilo za rukom, jer je njegov
izgled, u biti, unosio nelagodu čak i u takvim krugo-
vima — (s obzirom na to da nemirni moderni skeptici
nisu nipošto cijenili bilo kakve dezertere).
Zašto je zapravo zadržavao tu odoru? Budući da je pod
tom haljom došao u modu, možda se danas priboja-
vao da se preobuče u redingot koji bi obrukao njegovu
»originalnost« ?... Ali ne! Zato što je bilo prekasno;
imao je otisak. Zar nisu oni njemu slični, čak i kad lai-
ciziraju svoju vanjštinu, uvijek prepoznatljivi? Reklo bi
se da kroz sva odijela, koja zatim nose, izbija nevidljiva
Nesova mantija, koju više ne mogu strgnuti s ramena,
pa makar su je obukli samo jedanput: primjećuje se nje-
zin nedostatak. I kad poput kakvog Renana, primjerice,
ogovaraju Učitelja, svog suca, čini se da u razmacima,
usred ni sam ne znam kakve ISTINSKE noći, koja se
tada pojavljuje na samom dnu njihovih očiju, čovjek
čuje — pri iznenadnom odbljesku po volji prigušene
svjetiljke i pod granama maslina — kako je na božan-
skom obrazu zaklepetao ljepljivi poljubac Eufemizma.
Pa dobro, odakle je potjecalo ovo zlato koje je sva-
kodnevno izvlačio iz svog crnog džepa? Od kartanja?
Možda. Ljudi bi preko toga skliznuli bez daljnjih pro-
dubljivanja, ne znajući ništa ni o njegovim dugovima,
ni o ljubavnici, ni o dobroj sreći: — Uostalom, danas!...
Zar je to bilo važno?... Svatko se brinuo za svoja po-
sla!... Žene su ga smatrale »šarmantnim« muškarcem;
i gotovo.

Iznebuha je Tussert, odustajući od daljnje igre, odbio

da primi karte.
— Gubim šesnaest tisuća franaka večeras! — rekao je.
— Dvadeset pet luja u ime revanša? — ponudio je po-
dgrof Le Glaieul.
— Ne predlažem niti prihvaćam da igramo na ri-
ječ, a nemam više zlata sa sobom — odgovorio je
Tussert. — Međutim, zahvaljujući svom položaju, ušao
sam u posjed jedne tajne — velike tajne — koju sam
spreman staviti na kocku, ako se vama sviđa, za vaših
dvadeset pet luja — na šest vezanih poena.
Nakon dosta opravdanog tajca:
— Kakvu tajnu!... — zapitao je napola preneraženo gos-
podin Le Glaïeul.
— Tajnu CRKVE, dakako! — odvratio je hladno
Tussert.
Da li zbog odrješite i, zacijelo, malo obmanjivačke in-
tonacije tog mračnog razbludnika, ili zbog noćnog
živčanog zamora, ili zbog zlaćanih i obmanjivačkih
Roederererovih para, ili pak zbog svega toga ujedno,
no dva su uzvanika, pa i sama nasmijana Maryelle, za-
drhtali na te riječi: sve troje je, dok su gledali zagonetnu
osobu, netom spopao osjećaj što bi ga u njima uzroko-
vala iznenada podignuta zmijska glava među zubljama
svijećnjaka.
— Crkva ima tolike tajne da bih vas barem mogao upitati
o kojoj je riječ! —... odgovorio je, primirivši se, podgrof
Le Glaïeul — ali vidite i sami da sam sasvim osrednje
znatiželjan u pogledu takvih objava. Zaključimo stvar.
Večeras sam previše zaradio a da bih vam to odbio; da-
kle prihvaćam, kako bilo da bilo! Dvadeset pet luja, na
šest vezanih poena protiv »CRKVENE tajne«!
Zbog uglađenosti čovjeka iz »otmjenog društva«, on
očito nikako nije htio nadodati:
—... koja nas ne zanima.
Ponovo su dohvatili karte.
— Opate! Znate li zapravo da u ovom trenutku izgle-
date kao — Vrag?... — uskliknula je bezazlenim
glasom najvećma ljupka Maryelle, koja postade goto-
vo zamišljena.
— Ulog, uostalom, predstavlja sićušnu bizarnost za
nevjernike! — promrmljao je, luckasto, dokoni gost s
jednim od onih beznačajnih pariških osmijeha, iako
njihova vedrina ne odolijeva čak ni pred prevrnutom
soljenkom.
— Crkvena tajna! Ah! Ah!... To je sigurno smiješno
Tussert ga pogleda:
— Prosudit ćete to ako ponovo izgubim — kazao je.
Započela je partija, polaganija od ostalih: jednu je ru-
ndu, najprije, dobio... on; a zatim izgubio u revanšu.
— No, lijepo! — rekao je on.
Vrlo neobična stvar: pažnja — zapaprena u početku
nekim tobožnjim, podsmješljivim praznovjerjem — ne-
vidljivim je stupnjevanjem postala napeta: reklo bi se
da je zrak oko igrača bio prezasićen nekom istančanom
dostojanstvenošću — nekim nemirom!... Bilo im je sta-
lo do pobjede.
Na dva poena protiv tri, podgrof Le Glaieul, pošto je
preokrenuo herc-kralja, imao je u igri četiri sedmice — i
jednu neutralnu osmicu; Tussert se malo kolebao, s
obzirom na to da je imao glavnu peticu pika, a onda
zaigrao autoritativno, jednim pokretom kojim se sve
stavlja na kocku — i izgubio, kao što se moglo očeki-
vati. Odigrao je taj potez prebrzo.
Tokom jedne sekunde đakonu su sijevale oči i nabora-
lo mu se čelo.
Maryelle je sada bezbrižno promatrala svoje ljubičaste
nokte; podgrof je, postavši rastresen, ispitivački motrio
sedefni sjaj žetona, ne postavljajući pitanja; — dokoni je
uzvanik, okrenuvši se, zbog prisebnosti duha (s taktom
koji mu je, uistinu, dolazio od Nadahnuća!) razmaknuo
zastore na prozoru, iza sebe.

Tada se, kroz drveće, pomolila blijeda zora od koje su

poblijedjele svijeće — praskozorje, od čijeg odbljeska
ruke mladih gostiju u salonu naglo postadoše mrtvač-
ke. I miris stana kao da postade bljutav, još nečistiji od
zadaha užitaka postignutih cjenkanjem, nevoljko po-
žudnih puti — umornog zasićenja!
— I vrlo magloviti, ali dojmljivi preljevi prešli su preko
lica, objavljujući neprimjetnom brisalicom za sjenča-
nje buduća oštećenja što ih starost priprema svakome
od njih. Premda se, ovdje, ni u što nije vjerovalo osim
u sablasne užitke, odjednom su svi osjetili kako odzva-
njaju tako šuplje u ovom životu da je lepet krila stare
Svjetske tuge, i protiv njihove volje, okrznuo neočekiva-
no te lažne veseljake: u njima je bila praznina, beznađe;
zaboravljali su, nisu više marili da čuju... neobičnu taj-
nu... iako...
Ali đakon već bijaše ustao, leden, držeći u ruci svoj
trorogi šešir. Obuhvativši jednim službenim pogledom
ovo troje živih, ponešto zaprepaštenih bića:
— Gospođo i vi, gospodo — rekao je — kamo sreće da
vas bar taj ulog koji sam izgubio potakne na razmišlja-
nje!... Platimo.
I upirući hladan pogled u svoje blistave slušatelje, iz-
govorio je tišim glasom — ali koji je zazvonio kao udar
posmrtnog zvona — ovu fantastičnu rečenicu, ovu reč-
nicu za osudu: — Crkvena tajna?... Jest... DA NEMA
»ČISTILISTA«.

I dok su ga, ne znajući što da misle i ne bez stanovitog

uzbuđenja promatrali, đakon se, nakon što je pozdra-
vio, uputio mirno prema pragu; i pošto je još jednom
pokazao u prozorskom okviru svoje tmurno i kao
krpa blijedo lice, zatvorio je bešumno za sobom vrata.
Odahnuli su kad su napokon ostali sami, oslobodivši
se te aveti.
— To ne može biti točno! — promucala je prostoduš-
no, a još i sada pod dojmom, sentimentalna Maryelle.
Riječi nekoga tko je operušan u igri — da ne kažem la-
krdijaša koji ne zna o čemu govori... ! — uzviknuo je Le
Glaïeul tonom konjušara koji se obogatio. Čistilište,
Pakao, Raj!... Sve to spada u srednji vijek. To je gruba
šala!
— Ne mislimo više na to! — zafrulio je drugi prsluk.
Ali, na toj opakoj svjetlosti zore, prijeteća Iaž mladog
bezbožnika ipak je imala svoju težinu! — Sve su troje
silno problijedili. S nedotupavnim usiljenim smiješ-
kom popili su posljednju čašu šampanjca.
I, tog jutra — koliko god se dokoni uzvanik razmetao
nametljivom ljeporječivošću — Marylle je, možda zbog
pokajanja, odbila da pristane na njegovu »ljubav«.
 Kraljica Ysabeau

Gospođinu grofu d.’Osmoy

»Čuvar Palače knjiga kaže: ,Kraljica Nitokris, Ljepotica ružiča-
stih obraza, udovica Papija I iz X dinastije, da bi osvetila umorstvo
svog brata, pozvala je urotnike da večeraju s njom u podzemnoj
dvorani njezine palače u Aznaku, potom je, nestavši iz dvorane,
IZNENADA PUSTILA DA U NJU UĐU VODE NILA’.«
Maneto

Oko 1404 — (prebacujem se u tako daleku prošlost

samo da ne bih šokirao svoje suvremenike) — Ysabeau,
žena kralja Karla VI, francuska regentkinja, stanovala
je u Parizu u starom dvorcu Montagu, svojevrsnoj pa-
lači poznatijoj pod imenom dvorac Barbette.
Tu su se priređivale glasovite viteške borbe sa zubljama
na Seini; bile su to noći dvorskih svečanosti, koncerata,
gozbi, začaranih isto toliko ljepotom žena i mladih ve-
likaša koliko i nečuvenom raskoši kojom se dvor ondje
razmetao.
Kraljica bijaše baš nedavno uvela novu modu, tj. halji-
ne pod kojima su se nazirale grudi kroz mrežicu vrpci
ukrašenih draguljima i one frizure zbog kojih je posta-
lo prijeko potrebno za nekoliko lakata podići luk na
feudalnim vratima. U toku dana pak, sastajalište dvor-
janika (koje se nalazilo blizu Louvrea) bilo je u velikoj
dvorani i na terasi s narančama kraljevog blagajnika,
milostivoga gospodina Escabale. Tu su se igrale oštre
partije i kadikad su se u čašama passe-dixa kotrljale
kocke na ulozima kadrim da izgladne cijele pokrajine.
Pomalo su se rasipala teška blaga koja je tako mukotrpno
sakupio štedljivi Karlo V. Kad bi se smanjile gotovine,
povećavali su se kuluci, desetine, nameti, porezi, po-
moći, sekvestracije, globe, solarine, do mile volje. U
srcima je vladala radost. Upravo je u tim danima i su-
morni vitez Jean de Nevers, držeći se postrance i silom
prilika započinjući s ukidanjem svih tih grdnih poreza
u svojim Državama, gospodar Salinsa, grof flandrijski
i orteški, grof od Neversa, barun od Rethela, palatin
Malinesa, dva puta francuski per i senior perova, kra-
ljev bratić, vojnik kojega će Sabor u Konstanzi označiti
kao jedinog vođu svih vojski, kojemu se valja bez izop-
ćenja i slijepo pokoriti, prvi veliki vazal u kraljevstvu,
prvi kraljev podanik (koji, glavom, nije drugo doli prvi
podanik naroda), nasljedni burgundijski vojvoda, bu-
dući junak kod Nikopola — i u onoj pobjedi u ravnici
Hesbaye gdje je, napušten od Flamanaca, sebi priba-
vio junački nadimak Neustrašivi ispred cijele vojske,
oslobađajući Francusku od prvog neprijatelja — upravo
je tih dana, kažimo, sin Filipa Smjelog i Margerite II,
dakle Ivan Neustrašivi, napokon, već smišljao da izazo-
ve ognjem i mačem, da bi spasio Domovinu, Henrika
od Derbyja, grofa od Hereforda i Lancastera, petoga
koji je nosio to ime, engleskog kralja, a kad je taj kralj
bio raspisao ucjenu na njegovu glavu — postigao je od
Francuske samo to da bude proglašen izdajicom.
Okušavali su se nespretno u prvim partijama ka-
rata koje je, prije nekoliko dana, uvezla Odette de
Champ-d’Hiver.
Sklapale su se svakovrsne oklade; tu su se pila vina koja
su potjecala s najboljih brežuljaka burgundijskog voj-
vodstva. Nove su tencone, te vireleji vojvode Orleanskog
(on je, naime, među veličanstvima Tri-Ljiljana naj-
više ludovao za lijepim rimama) također zveketali.
Raspravljalo se o modi i oružarstvu; često su se pjeva-
le razvratne pjesmice.
Kćerka tog bogatuna, Bérénice Escabala, bila je ljup-
ko djevojče, jedna od najljepših. Njezin je djevičanski
smiješak privlačio vrlo iskričavi roj plemića. Bilo je do-
bro poznato da njezino dražesno gostoprimstvo bijaše
jednako za sve.
Dogodilo se jednog dana da se neki velikaš, vicedom
de Maulle, tadašnji miljenik kraljice Ysabeau, usudio
dati svoju riječ (nakon što je popio, dakako!) da će li-
kovati nad nesavitljivom nevinošću kćerke gospodara
Escabale; ukratko, da će ona biti njegova u najkraćem
vremenskom roku.
Ta je oklada bila dobačena usred grupe dvorjanika.
Oko njih se razlijegao smijeh i brujali su pripjevi iz tog
vremena; ali buka nije prekrila mladićevu neopreznu
rečenicu. Oklada, prihvaćena uz zveket pehara, dopr-
la je do ušiju Luja Orleanskog.
Luja Orleanskog, svoga šogora, kraljica bijaše počastila
strastvenom privrženošću već na samom početku na-
mjesništva. Bio je to briljantan, lakouman i tašt knez, ali
i jedan od najzlokobnijih. Postojale su između Izabele
Bavarske i njega stanovite podudarnosti u naravi zbog
kojih je njihov preljub nalikovao na incest. Mimo hiro-
vitih odmazdi već ocvale nježnosti, znao je on svagda
sačuvati za sebe, u kraljičinom srcu, neku vrstu izopa-
čene naklonosti koja je prije sličila paktu nego pravoj
simpatiji.
Vojvoda je nadzirao miljenike svoje šogorice. Kad bi
se činilo da prisnost među ljubavnicima počinje ugro-
žavati utjecaj koji je želio zadržati nad kraljicom, nije
baš bio pun skrupula u pogledu sredstava koja bi među
njima dovela do gotovo uvijek tragična prekida; pa čak
ako je jedno od tih sredstava bilo prokazivanje.
Navedene su riječi, dakle, njegovom brigom bile preni-
jete kraljevskoj dragani rečenog vicedoma de Maullea.
Ysabeau se nasmiješila, našalila se s tom rečenicom i
dobivao se dojam da joj više ne pridaje nikakvu pažnju.
Kraljica je imala svoje liječnike, koji su joj prodavali
tajne s Istoka, sposobne da rasplamsaju plamen žudnji
začetih prema njoj. Ta nova Kleopatra bila je zapravo
vrlo jalove ćudi, prije stvorena za to da predsjedava lju-
bavnim tečajevima u dnu kakva zamka ili da nameće
ukus i modu nekoj pokrajini nego da pomišlja na oslo-
bađanje zemlje od Engleza. U toj prilici, međutim, nije
upitala za savjet ni jednog svog liječnika — pa čak ni
Arnauta Guilhema, svog alkemičara.
Jedne noći, malo nakon toga, sire de Maulle nalazio
se pokraj kraljice u dvorcu Barbette. Noć već bija-
še poodmakla; umorno od naslade, dvoje ljubavnika
zadrijemalo.
Odjednom se gospodinu de Maulleu učinilo da čuje, u
Parizu, zvukove zvona uzbibanih izdvojenim i turob-
nim udarcima.
Uspravio se:
— Što je to? — upitao je.
— Ništa. Pusti to!... — odgovorila je dobro raspolože-
na Ysabeau i ne otvorivši oči.
— Ništa, lijepa moja kraljice? Ne zvoni li to zvono na
uzbunu?
— Da... Možda. Pa što, mili?
— Da nije požar zahvatio neki dvorac?
— Upravo sam o tome sanjala — kazala je Ysabeau.
Biserni smiješak napola je rastvorio usne lijepe spavačice.
— Štoviše, u mojem snu — nastavila je ona — upravo
si ga ti zapalio. Vidjela sam kako si bacio baklju na za-
lihe ulja i krmiva, dragi moj.
— Ja?
— Da!... — (razvlačila je malaksalo i čeznutljivo slogo-
ve). — Zapalio si prebivalište plemenitoga gospodina
Escabale, mog blagajnika, znaš ga dobro, zato da bi do-
bio okladu od prije nekoliko dana.
Vlastelin de Maulle je napola rasklopio oči, obuzet ma-
glovitim nemirom.
— Kakvu okladu? Da niste još uronjeni u san, lijepi
moj anđele?
— Pa — tvoja oklada da ćeš postati ljubavnikom njego-
ve kćeri, male Bérénice, koja ima tako lijepe oči!... Oh!
Kako je to dobra i lijepa djevojčica, zar ne?
— Što kažete, draga moja Ysabeau?
— Zar me uopće niste razumjeli, moj gospodaru?
Sanjala sam, kako vam rekoh, da ste zapalili nastambu
mog blagajnika zato da biste, za vrijeme požara, oteli
njegovu kćerku i pretvorili je u svoju ljubavnicu, u na-
kani da dobijete okladu.
Vicedom je šutljivo pogledao oko sebe. Bljeskovi daleke
nesreće osvjetljavali su, doista, oslikane prozore sobe;
purpurni odbljesci zakrvarili su hermeline na kraljev-
skoj postelji; cvjetovi ljiljana na grobovima crvenjeli
su se kao i oni koji su već uvelike uvenuli u vazama od
pokosti! A crvene bijahu i dvije čaše na kredencu pre-
punom voća i vina.
— Ah! Sjećam se... — reče poluglasno mladić. — Istina
je; želio sam privući poglede dvorjanika na tu malu
zato da bih ih skrenuo s naše radosti! Ali pogledajte,
Ysabeau: to je stvarno veliki požar — i plamsaji se us-
pinju sa strane Louvrea!
Nakon tih riječi, kraljica se podigne na laktove, upre
pogled u vicedoma de Maullea i, ne rekavši ni riječi,
odmahnu glavom; zatim, nehajna i nasmijana, priti-
snu na mladićeve usne dug cjelov.
— Reći ćeš te stvari gazdi Cappelucheu kad te, idućih
dana, bude rastezao na kotaču, na trgu Grève! — Vi ste
gadni palikuća, ljubavi moja!
I budući da su miomirisi, koji su se širili iz nježnog is-
točnjačkog tijela, omamljivali i podjarivali osjetila do
te mjere da su mišljenju oduzimali moć, ona se stisnula
uz njega. Zvonjenje na uzbunu se nastavljalo; razabirali
su se, u daljini, krikovi svjetine. Odgovorio je, zbijaju-
ći šalu:
— Zar ne bi još valjalo dokazati zločin?
I uzvrati joj poljubac.
— Dokazati ga, nevaljalče?
— Bez sumnje?
— Zar bi mogao dokazati broj cjelova što si ih od mene
primio? Isto kao kad bi htio izbrojiti leptire koji odli-
jeću u ljetnoj večeri!
Promatrao je dugo tu gorljivu ljubavnicu — i tako
blijedu! — koja ga je još maločas obasipala slastima pre-
puštanjem najdivnijim požudama.
Uhvatio ju je za ruku.
— Uostalom, bit će to vrlo lako — nadovezala je mlada
žena. — Kome bi dakle bilo u interesu da iskoristi požar
kako bi oteo kćerku plemenitog gospodina Escabale?
Jedino tebi. Dao si svoju riječ u okladi! A budući da ni-
kako ne bi mogao reći gdje si bio dok je izbila vatra...
Vidiš, to je u Châteletu posva dovoljno kao element
krivičnog postupka. Najprije se vodi istraga, a zatim
(slatko je zijevnula) mučenje učini ostalo.
— Zar ne bih mogao reći gdje sam bio? — zapitao je
gospodin de Maulle.
—  Bez sumnje ne, zato što ste još za života kralja
bili u naručju francuske kraljice, djetence jedno!
Podizala se smrt, doista, i to jeziva, s obje strane optužbe.
— To je točno! — rekao je velikaš de Maulle, začaran
slatkim pogledom svoje prijateljice.
Opajao se time što jednom rukom obgrljuje taj mladi
struk koji se svijao pod mlačnom, riđom kosom kao da
je od žeženog zlata.
—To su snovi — kazao je on. — O živote moj lijepi!...
Svirali su u toku večeri; njegova je citra počivala bače-
na na jastuku; jedna je žica pukla sama od sebe.
— Zaspi, anđele moj! Pospan si! — rekla je Ysebeau,
meko privukavši na svoje grudi mladićevo čelo.
Zadrhtao je i lecnuo se od šuma što ga je proizvelo glaz-
balo; zaljubljenici su na stanovit način praznovjerni.

Sutradan je vicedom de Maulle bio uhapšen i bačen u

samicu Grand Châteleta. Postupak je započeo prema
pretkazanoj optužbi. Stvari su se dogodile točno ona-
ko kako mu je nagovijestila uzvišena čarobnica, »čija
ljepota bijaše tako snažna da je morala nadživjeti nje-
zine ljubavi«.

Vicedomu de Mauelleu bilo je nemoguće pronaći ono

što se na jeziku pravosuđa naziva alibijem.
Bila je izrečena i smrtna osuda na kotaču, nakon pret-
hodnog uobičajenog i izvanrednog mučenja u toku
preslušavanja.
Kazna za palikuće, crna koprena itd., ništa nije bilo
izostavljeno.
Samo što se u Grand Châteletu dogodio jedan iznena-
dan i neobičan događaj.
Mladićev odvjetnik je prema njemu gajio duboku na-
klonost; potonji mu je, naime, sve priznao.
Pred nevinošću gospodina de Maullea, branitelj je pre-
uzeo na sebe krivicu za junačko djelo.
Uoči pogubljenja došao je u osuđenikovu samicu i omo-
gućio mu bijeg s pomoću vlastite toge. Ukratko, stavio
je sebe na njegovo mjesto.
Je li imao najplemenitije srce? Da li je bio slavohlepnik
koji se upustio u strahovitu igru? Tko će to ikada znati.
Još sasvim skrhan i prekriven opekotinama od muče-
nja, vicedom de Maulle je prešao preko granice i umro
u izgnanstvu.
Ali su odvjetnika zadržali na njegovome mjestu.
Pošto je doznala za mladićev bijeg, lijepa prijateljica vi-
cedoma de Maullea oćutjela je samo pretjeranu zlovolju.
Nije htjela prepoznati branitelja svog dragana.
Zato da ime gospodina de Maullea bude izbrisano iz po-
pisa živih, ona je ipak naložila izvršenje smrtne presude.
Tako da je odvjetnik bio pogubljen na kotaču, na trgu
Grève, umjesto i na mjesto sirea de Maullea.
Molite za njih.
 Uzvanik posljednjih svečanosti

Gospođi Nini de Villard

»Nepoznatom pripada lavovski dio.«
François Arago

Kameni komturov kip može doći s nama na večeru;

može nam pružiti ruku! Mi ćemo je opet prihvatiti.
Možda će upravo njemu biti hladno.
Jedne karnevalske večeri godine 186..., C*** jedan od
mojih prijatelja, i ja, zbog okolnosti koju su potpuno
prouzrokovale slučajnosti »žestoke i neodređene« do-
sade, bili smo sami, u loži kraj prednjeg dijela pozornice,
na plesu u Operi.
Već nekoliko trenutaka divili smo se, kroz prašinu,
bučnome mozaiku krabulja koje su pocikivale pod
svijećnjacima i lelujale se pod vještičjim Straussovim
gudalom.
Odjednom su se otvorila vrata lože: tri gospođe pribli-
žiše se, uz šuštanje svile, između teških stolaca i, nakon
što su skinule maske, rekoše nam:
— Dobar večer!
Bile su to tri mlade žene izuzetna duha i ljepote. Ponekad
smo ih susretali u umjetničkom svijetu Pariza. Zvale
su se: Clio La Cendrée, Antonie Chantilly i Annah
Jackson.
— Zar ste ovamo došle markirati, moje dame? — upi-
tao ih je C***, zamolivši ih da sjednu.
— Oh! Spremale smo se da odemo same na večeru, jer su
večeras prisutni ljudi, isto toliko užasni koliko i dosad-
ni, rastužili našu maštu — kazala je Clio La Cendrée.
— Da, upravo smo se spremale da odemo kad smo opa-
zile vas! — rekla je Antonie Chantilly.
— Pođite, dakle, s nama, ako nemate ništa bolje u pla-
nu — zaključila je Annah Jackson.
— Neka živi radost i svjetlost! — odgovorio je mirno
C***. — Hoćete li iznijeti kakvu ozbiljnu primjedbu
protiv Maison dorée?
— Nije nam ni na kraj pameti! — rekla je zanosno
Annah Jackson.
— Onda, dragi moj — nastavio je C***, okrećući se pre-
ma meni, — uzmi svoj notes, predbilježi se za crveni
salon i pošalji teklića miss Jacksonove da odnese cedu-
lju: takva je, mislim, procedura koju valja obaviti, osim
ako već sam nisi donio drugu odluku?
— Gospodine — rekla mi je miss Jackson — ako se do te
mjere budete žrtvovali da ćete se, zbog nas, pomaknuti s
mjesta, tu ćete osobu naći odjevenu u pticu feniksa — ili
kolibrića — kako se raskomotila negdje u predvorju ka-
zališta. Odaziva se na providni pseudonim Baptistea
ili Lapierrea. Hoćete li biti tako susretljivi? I vratite se
što brže da biste nas voljeli bez prestanka.
Već kraće vrijeme nisam nikoga slušao. Gledao sam
nekog stranca, smještenog u loži sučelice nama: čovje-
ka od trideset pet ili trideset šest godina, koji se isticao
svojom istočnjačkom bljedoćom; držao je u ruci kaza-
lišni dogled i uputio mi pozdrav.
— Eh, pa to je moj neznanac iz Wiesbadena!
— rekoh sam sebi posve tiho, poslije stanovitog
naprezanja.
Kako mi je taj gospodin u Njemačkoj učinio jednu od
onih lakih usluga, za koje uljudnost dopušta da budu iz-
mijenjene među putnicima (oh, jednostavno u pogledu
cigara, mislim, kad me upozorio na njihovu vrijednost
u salonu za razgovor!), ja sam mu uzvratio pozdrav.
Trenutak kasnije, u predvorju, dok sam tražio pogledom
spomenutog feniksa, spazio sam stranca kako mi do-
lazi u susret. Budući da mi je pristupio na najljubazniji
mogući način, činilo mi se da mu iz dužne učtivosti
moram predložiti našu pomoć ako se osjeća odviše sam
u tom metežu.
— I koga ću imati čast predstaviti našem dražesnom
društvu? — zapitao sam ga sa smiješkom kad je prihvatio.
— Barun von H*** — odgovorio mi je. — Međutim, s
obzirom na bezbrižno vladanje tih gospođa, na teškoće
pri izgovoru i na ovu lijepu karnevalsku večer, dopusti-
te mi da uzmem, za idući sat, neko drugo ime — prvo
koje mi padne na pamet — nadodao je: — eto... (pra-
sne u smijeh): barun Saturn, ako se slažete.
Malo me iznenadila ta bizarnost, ali kako je ludovanje
bila opća stvar, hladnokrvno sam ga najavio našim giz-
davim damama, u skladu s mitološkim podatkom na
koji je sebe dragovoljno sveo.
Njegova izmišljotina išla je unaprijed njemu u korist:
društvo je bilo sklono povjerovati u nekog kralja iz
Tisuću i jedne noći, koji putuje incognito. Sklapajući
ruke, Clio La Cendrée išla je tako daleko da je šapnula
ime nekog tada vrlo čuvenog, svojevrsnog, a još neotkri-
venog zločinca po imenu Jud, koji se, izgleda, proslavio
različitim ubojstvima i, k tome, izuzetno obogatio.
Čim su uzajamno izmijenili komplimente:
— Kad bi nam barun ukazao čast da večera s nama,
zbog poželjne simetrije? — zapitala je uvijek predusret-
ljiva Annah Jackson između dva neodoljiva zijeva.
Htio se izvući.
— Susannah je to izrekla kao Don Juan kad pozi-
va Komturov kip — odvratio sam ja u šali. — Te
Škotlandanke su zbilja vrlo svečane!
— Valjalo je predložiti gospodinu Saturnu da pođe s
nama zato da utuče Vrijeme! — kazao je C***, koji je
hladnokrvno htio uputiti poziv »na propisan način«.
— Silno mi je žao što moram odbiti! — odvratio je su-
govornik. — Sažaljevajte me zato što me zove jedna
okolnost od poglavite važnosti, doista radi se o glavi,
sutra, i to prilično rano.
— Neki smiješan dvoboj?... — upitala je Clio La Cendrée
dureći se.
— Ne, gospođo, jedan... susret, kad ste se već udosto-
jali da me za to pitate — rekao je barun.
— No, dobro! Kakva riječ dobačena u hodnicima Opere,
kladim se! — uskliknula je lijepa Annah Jackson. — Vaš
krojač, zaluđen kostimom lakog konjanika, prozvao
vas je umjetnikom ili demagogom. Dragi gospodine,
takve primjedbe ne teže koliko ni najmanji floret: vidi
se da ste stranac.
— To sam čak pomalo svugdje, gospođo — odgovorio
je naklonivši joj se barun Saturn.
— Hajde! Zar se dajete moliti??
— Rijetko, uvjeravam vas!... — promrmIjala je ta
neobična osoba sa svojim ujedno najprijaznijim i naj-
dvosmislenijim izrazom.
Izmijenili smo poglede, C*** i ja više ništa nismo razu-
mjeli: što je želio kazati taj gospodin? Razonoda nam
se, ipak, činila podosta zabavnom.
Ali poput djece koja se oduševljavaju za ono što im se
odbija:
— Pripadate nam sve do zore i ja ću vas uhvatiti za
ruku! — uzviknula je Antonie.
Predao se; napustili smo dvoranu.
Bila je, dakle, potrebna ta raketa nedosljednosti da po-
vuče za sobom i zadnji komad u vatrometu; uskoro
ćemo se zateći u prilično relativnoj prisnosti s čovje-
kom o kojemu nismo ništa znali, osim da je igrao u
kockarnici u Wiesbadenu i proučavao različite okuse
havanskih cigara.
Ah! Kao da je to bilo važno! Danas je najjednostavni-
je, zar ne, stisnuti svima ruku?
Nasred bulevara, Clio La Cendrée zavalila se, nasmija-
na, u dno kočije i, dok je njezin polutanski tigar čekao
kao rob, rekla je:
—U Maison dorée!
A zatim, naginjući se prema meni:
— Ne poznajem vašeg prijatelja: kakav je to čovjek?
Intrigira me beskonačno. Ima neki čudan pogled!
— Našeg prijatelja? — odgovorio sam. — Vidio sam ga
svega dvaput, prošle godine u Njemačkoj.
Začuđeno se zagledala u mene.
— Pa da, — nadovezao sam. — Došao nas je pozdra-
viti u našu ložu i vi ga pozivate na večeru na temelju
poznanstva sklopljenog na krabuljnom plesu! Ako pret-
postavimo da ste počinili nepromišljenu stvar, dostojnu
tisuće mrtvaca, malo je prekasno da sada podižete uz-
bunu u vezi s našim uzvanikom. Ako uzvanici nisu baš
raspoloženi da sutradan produže poznanstvo, oni će se
pozdraviti kao i sinoć: i to je sve. Jedna večera ne zna-
či ništa.
Ništa nije tako zabavno kao prenemagati se da shvaća-
te stanovite umjetne osjetljivosti.
— Kako, zar ne znate bolje od mene kakvi su ljudi? A
da je jedan...
— Nisam li vam kazao njegovo ime? Barun
Saturn? — Zar se plašite da ćete mu pokvariti ugled,
gospođice. — nadodao sam u strogom tonu.
— Vi ste nepodnošljivi, gospodine, da znate!
— Ne izgleda kao Grk: naša je pustolovina, dakle, po-
sve jednostavna. Jedan zabavan milijunaš! Nije li to
idealno?
— Ostavlja mi podosta dobar dojam taj gospodin
Saturn — rekao je C***.
— I, barem u vrijeme poklada, jedan vrlo bogat čovjek
ima uvijek pravo na poštovanje — zaključila je mirnim
glasom Susannah.
Konji su krenuli: slijedila nas je glomazna strančeva
kočija. Antonie Chantilly (poznatija pod ratničkim,
pomalo sladunjavim imenom Izolda) prihvatila je u
njoj njegovo tajanstveno društvo.
Čim smo se smjestili u crvenom salonu, zapovjedili smo
Josephu da ne pripušta k nama nijedno živo biće, osim
oštriga iz Ostendea, sebe, tj. Josepha, i našega glasovi-
tog prijatelja, fantastičnog malog doktora Floriana Les
Eglisottesa, ako bi kojim slučajem naišao da siše svog
poslovičnog jastoga.
Goruća cjepanica raspadala se u kaminu. Oko nas su
se rasprostirali otuženi mirisi tkanina, ostavljenih kr-
znenih kaputa, zimskog cvijeća. Odbljesci svijećnjaka
grlili su, na stolu uvinutih nogu, srebrne kabliće u ko-
jima se hladilo tužno vino iz Aïja. Kamelije, čiji su se
bokori nadimali na vrhu mjedenožutih peteljki, preli-
jevali su se preko ruba kristalnih vaza na stolu.
Vani je padala tmurna i sitna kiša, posijana snijegom;
bila je ledena noć; štropot kola, vriskovi krabulja, izla-
zak iz Opere. Bile su to halucinacije Gavarnija, Deverije,
Gustavea Dorea.
Da bi se prigušili ti šumovi, ispred zatvorenih prozora
visili su brižno nabrani zastori.
Među uzvanicima nalazio se, dakle, saksonski barun
von H***, plavokosi i apolonski C*** i ja; zatim Annah
Jackson, La Cendreeova i Antonie.
Za vrijeme večere, kojoj su podigle vrijednost vrcave
ludorije, prepustio sam se sasvim polako svojoj bezazle-
noj maniji promatranja — i moram priznati da nisam
mogao a da uskoro ne primijetim kako osoba meni na-
usoprot doista zaslužuje stanovitu pažnju.
Ne, nije bio baš vragoljast čovjek taj prolazni uzvanik!...
Crtama njegova lica i njegovom držanju nije, bez sum-
nje, nedostajalo nimalo one konvencionalne otmjetnosti
koja osobe čini podnošljivima: njegov naglasak nije bio
nipošto neugodan kao što zna biti naglasak nekih stra-
naca; samo što je njegova bljedoća, uistinu, povremeno
poprimala izuzetno blijede, štoviše olovne tonove, nje-
gove usne bijahu tanje od poteza kistom; njegove su
obrve svagda ostajale donekle namrštene, čak i dok se
smiješio.
Pošto sam zapazio ova i nekoliko drugih obilježja, s
onom nesvjesnom pažnjom za koju neki pisci doista
moraju biti bezuvjetno nadareni, požalio sam što sam
ga, posve lakoumno, uveo u naše društvo — i obećao
sam sam sebi da ću ga u zoru izbrisati s našeg popisa
stalnih gostiju. — Govorim ovdje, dakako, o C***-u i
o meni; jer sretan slučaj koji nam je večeras dodijelio
naše ženske gošće sigurno će ih odnijeti sa sobom, kao
priviđenja, na izmaku noći.
I k tome stranac nije otezao da zarobi našu pažnju
nekom posebnom čudnovatošću. Njegovo pričanje,
koje se nije isticalo po apsolutnoj vrijednosti ideja, bu-
dilo je zanimanje zbog vrlo neodređene dvosmislenosti
koju kao da je zvuk njegova glasa krišom a namjerno
uvlačio u nj.
Ta nas je pojedinost čudila utoliko više što je nama, dok
smo preispitivali njegove riječi, bilo nemoguće otkriti u
njima neki drugačiji smisao od smisla mondene fraze. I
dva ili tri puta naveo je C***-a i mene da zadrhtimo od
jeze, zbog načina kojim je naglašavao svoje riječi i dojma
sasvim nejasnih primisli što su nam ga one ostavljale.
Odjednom, baš usred nastupa smijeha koji je izazvala
Clio La Cendrée nekom zgodnom šalom — a ona je ui-
stinu bila silno zabavna! — pala mi je na um ni sam ne
znam kakva mračna pomisao da sam tog plemića već
vidio u jednoj posve drugoj okolnosti nego što je bila
ona u Wiesbadenu.
Zapravo, to lice bijaše nezaboravno po svojim naročito
istaknutim crtama, a sjaj u očima, u času kad bi zatre-
perile vjeđe, bacao je na tu kožu nešto nalik na blijesak
neke unutrašnje baklje.
Kakva je bila ta okolnost? Naprezao sam se uzalud da
je razbistrim u svome duhu. Hoću li štoviše, popustiti,
iskušenju da iskažem zbrkane pojmove što ih je u meni
budila? Bili su to pojmovi o nekom događaju nalik na
one koje vidimo u snovima.
Gdje se to doista moglo dogoditi? Kako da uskladim
svoja uobičajena sjećanja s ovim napetim i dalekim ide-
jama zločina, duboke tišine, magle, prestravljenih lica,
buktinja i krvi, koje su se pomaljale u mojoj svijesti, s
nepodnošljivim pozitivističkim osjećajem, u prisutno-
sti te osobe?
— Ah! — promucao sam vrlo tiho — zar večeras imam
mrenu na očima?
Popio sam čašu šampanjca.
Zvučni valovi živčanog sustava mogu imati te tajanstve-
ne vibracije. One zaglušuju različitošću svojih odjeka,
da tako kažem, analizu početnog udarca koji ih je pro-
izveo. Pamćenje razlučuje okružje stvari, a sama stvar
utapa se u tom općem osjećanju, tako da najzad posta-
je tvrdoglavo nerazlučiva.
Slično se događa i s onim nekoć bliskim licima koja,
pošto smo ih iznenada ponovo vidjeli, uvelike zbunju-
ju, uz buran priziv još uspavanih dojmova, i koja tada
nije moguće imenovati.
Ali neznančevo otmjeno držanje, razigrana suzdr-
žanost, bizarno dostojnastvo — ti svojevrsni napeti
velovi ponad jamačno vrlo sumorne stvarnosti njego-
ve naravi — naveli su me da (bar trenutačno) smatram
tu usporedbu imaginarnim činom, svojevrsnom vizu-
alnom perverzijom koju porodiše groznica i noć.
Odlučio sam stoga da na gozbi pokazujem lijepo lice,
u skladu sa svojom dužnošću i vlastitim užitkom.
Neki su mladenački poustajali od stola — a salve smi-
jeha počeše se miješati sa skladnim doskočicama što su
ih slučajno na glasoviru odsvirali lagani prsti.
Zaboravio sam, dakle, na svaku brigu. Zamalo su uslije-
dili iskričavi concetti, lakomislena priznanja, oni nejasni
cjelovi (nalik na šumor cvjetnog lišća što pucketa na
nadlanici rastresenih ljepotica) — uslijedili su vatreni
osmijesi i plamsanje dijamanata: magija dubokih zrcala
odražavala je, šutljivo, u beskonačnost svjetlosti, kret-
nje, u dugim plavičastim nizovima.
C*** i ja prepustili smo se snu kroz razgovor.
Predmeti se preobražavaju u skladu s magnetizmom
osoba koje im pristupaju, jer svaka stvar ionako nema
drugog značenja, za svakog posebice, doli onog koji im
on umije pridati.
Tako su pogledi mog lirskog sudruga C***-a i moji vla-
stiti iskupljivali modernost tih silovitih pozlata, tog
teškog namještaja i jednobojnih kristala.
Za nas ti svijećnjaci bijahu, dakako, od čistoga zlata, a
njihove je rezbarije, zacijelo!, potpisao neki autentični
Quinze-Vingt, zlatar od rođenja.
Zasigurno, to je pokućstvo moglo potjecati samo od
nekog luteranskog tapetara koji je, u doba Luja XIII, po-
ludio zbog vjerskog terora. Od koga bi ti kristali morali
potjecati, ako ne od nekog staklara iz Praga, kojeg je
pokvarila kakva pentesilejska ljubav? — Te draperije,
jamačno iz Damaska, nisu bile u Herkulanumu, u kov-
čegu svetih velaria za Asklepijeve ili Paladine hramove.
Doista izuzetna sirovost tkanja objašnjavala se, u naj-
gorem slučaju, nagrizajućim djelovanjem zemlje i lave
i — dragocjenog li nesavršenstva! — činila ga je jedin-
stvenim na svijetu.
Što se stolne rubenine tiče, naša je duša zadržala pokoju
sumnju u pogledu njezinog podrijetla. Bijaše umjesno
pozdraviti u njoj uzroke sojeničnih grubih sukana. U
najmanju ruku ne bismo očajavali ni da pronađemo,
u znakovima izvezenim na pređi, oznake akadskog
ili trogloditskog porijekla. Možda smo se nalazili u
prisutnosti bezbrojnih rola Ksisutrova mrtvačkog po-
krova, izbijeljenih i prodavanih na malo kao stolno
platno. — Morali smo se, međutim, nakon pomnog
ispitivanja, zadovoljiti time što na njemu naslućuje-
mo klinaste natpise jelovnika koji je jednostavno bio
napisan pod Nemrodom; već smo se naslađivali iznena-
đenjem i radošću gospodina Opperta kad bude doznao
za to najzad posve novo otkriće.
Osim toga, Noć je bacala na predmete svoje sjenke, svo-
je čudne učinke i svoje poluboje, potkrepljujući dobru
volju naših uvjerenja i naših snova.
Kava se pušila u prozirnim šalicama: C*** je sladunjavo
uživao u havanskoj cigari i obavijao se pramenovima
bijelog dima, kao kakav polubog oblakom.
Barun von H***, poluzatvorenih očiju, ispružen na
sofi, u donekle banalnoj pozi, sa čašom šampanjca u
blijedoj ruci koja je visila nad sagom, ostavljao je do-
jam da pažljivo sluša čarobne taktove noćnoga dueta (u
Wagnerovu Tristanu i Izoldi), koji je izvodila Susannah,
ističući s mnogo osjećaja njegove incestualne modula-
cije. Zagrljene i blistajući od sreće, Antonie i Clio La
Cendrée su šutjele, u trajanju akorda koje je ta dobra
glazbenica polako razrješavala.
Opčaran gotovo do besanice, ja sam je također slušao,
stojeći pokraj klavira.
Svaka od naših prevrtljivih bjelkinja izabrala je baršun
za ovu večer.
Dirljiva Antonie, ljubičastih očiju, bila je u crnom, bez
ijedne čipke. Ali kako baršunska linija njezine haljine ne
bijaše obrubljena, njena ramena i vrat, od pravog mra-
mora iz Carrare, stajali su čvrsto isklesani na tkanini.
Na malom prstu nosila je tanak zlatni prsten, a tri sa-
firova različka blistala u njezinoj kestenjavoj kosi, što
joj se spuštala nisko ispod struka u dvjema kovrčavim
pletenicama.
Što se pak morala tiče, kad ju je jedne večeri neka viso-
ka ličnost zapitala da li je »poštena«:
— Da, vaša Visosti — bijaše odgovorila Antonie — s
obzirom na to da je u Francuskoj pošten, još samo si-
nonim za uglađen.
Clio La Cendrée, prekrasna plavojka crnih očiju — bo-
žica Drzovitosti! — (mlada razočarana žena koju je
knez Soit... pokrstio, na ruski način, izlijevajući joj
Roedererovu pjenu na vlasi) — bila je u dobro skroje-
noj haljini od zelenog baršuna; a ogrlica s rubinima joj
je pokrivala grudi.
Tu mladu dvadesetgodišnju Kreolku obično su navodili
kao uzor svih pokudljivih vrlina. Ona bi i podjednako
zanosila najstrože i najčistije grčke filozofe kao i naj-
dublje njemačke metafizičare. Bezbrojni dendiji bijahu
se toliko u nju zaljubili da su se laćali mača, mjenice ili
stručka ljubičica.
Vraćala se iz Badena, nakon što je ostavila četiri ili pet
tisuća luja na igraćem stolu, smijući se poput kakve
djevojčice.
Što se pak morala tiče, neka stara i uostalom već ispije-
na germanska gospođa, uzbuđena tim prizorom, rekla
joj je u kasinu:
— Gospođice, čuvajte se: tu i tamo ipak valja pojesti
komad kruha, a čini se da vi na to zaboravljate.
— Gospođo — odgovorila je, porumenjevši, lijepa
Clio — hvala na savjetu. Zauzvrat, naučite od mene
da je, za neke, kruh oduvijek bio samo predrasuda.
Annah, ili točnije Susannah Jackson, škotska Kirka,
kose još crnje nego noć, pogleda nalik na duga make-
donska koplja, malih jetkih rečenica, krijesila se nehajno
u crvenom baršunu.
Nju nemojte susresti, mladi stranče! Uvjeravam vas da
je ona posve nalik na živi pijesak: ona ukopava živča-
ni sustav u pješčano tlo. Ona cijedi žudnju kap po kap.
Dopala bi vam u dio dugotrajna bolećiva, razdražuju-
ća i luda kriza. Ona broji raznovrsne korote u svojim
sjećanjima. Njezin tip ljepote, u koju je sigurna, zapa-
ljuje obične smrtnike do grozničava ludila.
Njezino je tijelo kao taman ljiljan, djevičanski kako
bilo da bilo! Ono opravdava njezino ime koje na staro-
hebrejskome, mislim, označava upravo taj cvijet.
Koliko god pretpostavljali za sebe da ste rafinirani
(u još ponešto nježnoj dobi, mladi stranče!), ako vam
vaša nesretna zvijezda dopusti da se nađete na putu
Susanne Jackson, preostat će nam jedino da zamislimo
posve mladog čovjeka koji se tijekom dvadeset uza-
stopnih godina hranio isključivo jajima i mlijekom a
potom se, iznebuha, bez zaludnih okolišanja, podvrg-
nuo očajnoj — (neprekidnoj!) — prehrani sastavljenoj
od peckavih začina i mirodija, čiji mu žestok i profi-
njen okus iskrivljuje ukus, lomi ga, zaluđuje i mrvi, e
da bismo imali vaš vjerni portret nakon slijedećih pet-
naest dana.
Vješta čarobnica se ponekad zabavljala da izvlači očaj-
ničke suze iz starih blaziranih lordova, zato što ovi
zavode jedino zbog naslade. Njezin je plan navodno,
na temelju nekih izjava, da se pođe zakopati u neki mi-
lijunski cottage na obalama Clyde, s lijepim dječakom
kojeg će, sebi za razonodu, tromo i čeznutljivo, ubija-
ti po volji.
Što se morala tiče, kipar C—B*** narugao joj se jednog
dana zbog strašne crne znamenke koju ona posjeduje
pokraj oka.
— Nepoznati umjetnik koji je klesao vaš mramor — ka-
zao joj je on — zanemario je taj kamenčić.
— Ne govorite loše o kamenčiću — odgovorila je
Susannah — upravo na njega i padaju.
Bila je to prava podudarnost panteri.
Svaka od tih noćnih žena imala je za pojasom obrazi-
nu od zelenog, ili crnog baršuna, s dvostrukim tankim
čeličnim vrpcama.
Što se mene tiče (ako je uopće potrebno govoriti o tom
uzvaniku), i ja sam nosio masku; manje vidljivu, daka-
ko, i to je sve.
Kao što u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato
da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvuje-
te — iz pristojnosti, jednom riječju — prikazivanju neke
drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji
vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti.
A to me nije nimalo sprečavalo da u zapučak radosno
zataknem cvijet, kao pravi vitez Proljetnog reda.
U međuvremenu je Susannah ustala od klavira. Ubrao
sam stručak cvijeća sa stola i pružio joj ga podruglji-
vih očiju.
— Vi ste diva! — rekoh. — Ponesite jedan od ovih cvje-
tova za ljubav nepoznatim ljubavnicima.
Izabrala je grančicu hortenzije koju je, ne bez ljupko-
sti, stavila na grudi.
— Ne čitam anonimna pisma! — odgovorila je ona, po-
loživši ostatak mog »selama« na glasovir.
Svjetovno i blistavo stvorenje spojilo je ruke na rame-
na jednoga među nama — nedvojbeno zato da se opet
vrati na svoje mjesto.
— Ah! Hladna Susannah — kazao joj je C*** kroza
smijeh — došli ste na svijet, čini se, sa samo jednom
svrhom da nas ovdje podsjećate kako snijeg žeže.
Bio je to, mislim, jedan od onih izvještačenih kom-
plimenata, na kakve znaju nadahnuti večere pri svom
zalazu i kojima je, ako uopće imaju neki stvaran smi-
sao, taj smisao istančan poput vlasi! Ništa nije bliže
gluposti, a razlika je među njima ponekad apsolutno
neprimjetna. Po toj elegičnoj rečenici, shvatio sam da
stijenjak mozgova tek što nije pougljenio i da se toj pri-
jetnji treba suprotstaviti.
Kako je katkad dovoljna iskra da se ponovo oživi nje-
gova luč, odlučio sam da ona, po svaku cijenu, mora
vrcnuti iz našeg mučaljivog uzvanika.
U tom je trenutku ušao Joseph, donoseći nam (koje li
bizarnosti!) ledeni punč, jer bijasmo odlučili da se opi-
jemo kao lordovi.
Već sam čitavu minutu motrio baruna Saturna. Izgledao
je nestrpljiv, nemiran. Vidio sam kako izvlači sat, kako
Antoniji poklanja briljant i ustaje.
— Zaboga, gospodaru iz dalekih krajeva — uzviknuo
sam, jašući na stolcu i između dva ispuštena pahuljava
dima cigare — valjda ne pomišljate da ćete nas napusti-
ti prije jednog sata? Ispast ćete tajanstveni, a to je, kao
što znate, svojstveno lošem ukusu!
— Silno mi je žao — odgovorio mi je — ali posrijedi je
neodgodiva dužnost, a ona, od sada pa nadalje, ne pod-
nosi više nikakvo zakašnjenje. Izvolite primiti moje
izraze zahvalnosti za vrlo ugodne trenutke koje sam
maločas proveo.
— Radi se, dakle, uistinu o dvoboju? — zapitala je to-
bože zabrinuto Antonie.
— Koješta! — uzviknuo sam, vjerujući doista u neodre-
đenu prepirku među krabuljama — vi preuveličavate,
u to sam uvjeren, važnost tog događaja. Vaš čovjek leži
pod nekim stolom. Prije nego što ostvarite pandan
Gérómeovoj slici, na kojoj biste imali ulogu pobjedni-
ka, to jest Harlekina, pošaljite u svoje ime teklića na
mjesto sastanka, da dozna da li vas netko uopće očekuje:
u potonjem slučaju vaši će konj i zacijelo znati nado-
knaditi izgubljeno vrijeme!
— Sigurno! — naglasio je mirno C***. — Radije udva-
rajte lijepoj Susanni koja umire za vama; prištedjet ćete
sebi prehladu — a ako spiskate jedan do dva milijuna,
to će vas sigurno utješiti. Razmotrite, slušajte i done-
site odluku.
— Gospodo, priznat ću vam da sam slijep i gluh u naj-
većem broju slučajeva kad mi Bog to dopusti! — kazao
je barun Saturn.
I naglasio je tako tu neshvatljivu neizmjernost da nas
je uronio u najapsurdnije pretpostavke, u tolikoj mjeri
da sam zbog toga zaboravio na očekivanu iskru. Ostali
smo tako neko vrijeme, pogledavajući jedno drugo sa
zbunjenim, nelagodnim smiješkom, ne znajući što da
mislimo o toj »šali«, kad se, iznebuha, više ne mogoh
suzdržati a da ne dobacim jedan usklik: upravo sam se
dosjetio gdje tog čovjeka bijah vidio po prvi put!
I učinilo mi se, posve nenadano, da je kristale, lica, za-
store, da je tu noćnu gozbu obasjao zlokoban blijesak,
neki crveni sijevak što je sijevnuo iz našeg uzvanika,
nalik na stanovite kazališne efekte.
— Gospodine — šaptao sam mu u uho — oprostite mi
ako griješim... ali — čini mi se da sam već imao zado-
voljstvo da vas sretnem, prije pet ili šest godina, u nekom
velikom gradu na Jugu — u Lyonu, pretpostavljam — oko
četiri sata ujutro, na nekom zbornom mjestu. Saturn je
polako podigao glavu i promatrajući me pažljivo:
— Ah! – rekao je. — To je moguće.
— Da! — nadovezao sam, gedajući ga također upor-
no. — Čekajte! Na tom se trgu nalazio štoviše, jedan od
najturobnijih predmeta, a dopustio sam da me dvojica
mojih prijatelja studenata odvuku da vidim taj pri-
zor — i za koji, doista, poslije obećah sam sebi da ga
više nikada neću vidjeti.
— Zaista! — kazao je gospodin Saturn. — A o kojem
se predmetu radilo, ako pitanje nije neumjesno?
— Vjere mi, nešto poput stratišta; giljotina, gospodi-
ne, ako se dobro sjećam! — Da, bila je to giljotina. Sada
sam u to uvjeren!
Tih nekoliko riječi izmijenili smo vrlo tiho, gospodin
i ja. C*** i gospođe čavrljali su u sjeni, na nekoliko ko-
raka od nas, pokraj glasovira.
— Tako je! Sjećam se — nadodao sam podižući
glas. — Hm? Što o tome mislite, gospodine?... Eto, eto,
nadam se da sam dobra pamćenja? Premda ste velikom
brzinom prošli ispred mene, vaša su mi kola, usporena
mojima, dopustila da vas nazrem pri plamsanju baklji.
Ta okolnost je usadila vaše lice u moj duh. Ono je tada
imalo točno ovaj izraz koji sada primjećujem na vašim
crtama.
— Ah! Ah! — odvratio je gospodin Saturn. — To je
istina! Bit će da se radi, vjere mi, o najzačudnijoj toč-
nosti, priznajem to!
Piskavi smijeh toga gospodina natjerao me da pomi-
slim na škare koje strižu kosu.
— Jedna pojednost — nastavio sam — nadasve me se
dojmila.
Vidio sam vas, izdaleka, kako se spuštate prema mje-
stu gdje je bio postavljen stroj... i — osim ako me nije
prevarila sličnost...
— Niste se prevarili, dragi gospodine, to sam doista bio
ja — odgovorio je.
Na te riječi osjetih da je razgovor postao hladan kao led
i da mi, prema tome, možda ponestaje one stroge pri-
stojnosti koju je krvnik tako čudnoga kova imao pravo
zahtijevati od nas. Tražio sam, dakle, neku banalost da
promijenim tok misli koje su nas obojicu obuzele, kad
se lijepa Antonie okrenula od glasovira, rekavši nehajno:
— A propos, gospođe i gospodo, znate li da će se jutros
održati jedno smaknuće?
— Ah!... — uskliknuo sam, neobično uzbuđen tim
riječima.
— Radi se o jadnom doktoru De la P*** — nastavila
je tužno Antonie. — On me nekoć liječio. Što se mene
tiče, ne osuđujem ga ni zbog čega drugog osim zato što
se branio pred sucima; mislila sam da je hrabriji. Kad
ti je udes unaprijed zapečaćen, moraš se, u najmanju
ruku, tako se bar meni čini, smijati u lice tim fiškali-
ma. Gospodin de la P*** se zaboravio.
— Što? To je danas? Neopozivo? — upitao sam, sileći
se da govorim ravnodušnim glasom.
— U šest sati, koban sat, gospodo i gospođe!... — od-
govorila je Antonie. — To mi je došao najaviti Ossian,
lijepi odvjetnik, ljubimac faubourga Saint-Germain,
zato da bi mi sinoć udvarao na svoj način. Bijah na to
zaboravila. Čini se čak da su doveli nekog stranca(!) ne
bi li pomogao gospodinu iz Pariza, s obzirom na sveča-
ni tok procesa i otmjenost krivca.
I ne zamijetivši besmislenost tih posljednjih riječi, okre-
nuo sam se prema gospodinu Saturnu. On je stajao pred
vratima, zaogrnut dugim crnim kaputom, sa šeširom
u ruci, držeći se službeno.
Punč mi je donekle pomutio mozak! I da kažem cije-
lu istinu, imao sam ratoborne ideje. Pribojavajući se da
sam, pozvavši baš njega, počinio ono što se, mislim, zove
»gafom« u pariškome stilu, a kako mi je uz to lice tog
uljeza (tko god on bio) postajalo nepodnošljivo, jedva
jedvice sam obuzdao želju da mu to dadem do znanja.
— Gospodine barune — kazao sam mu sa
smiješkom — na temelju vaših zaista posebnih podra-
zumijevanja, imali bismo gotovo pravo da vas upitamo
nije li to ’što ste gluhi i slijepi kad god vam to dopusti
Bog�pomalo nalik na Zakon?
Približio mi se, nagnuo se učtivo k meni i odgovorio mi
tihim glasom: — Zašutite već jednom, tu ima i gospođa!
Pozdravio je uokrug i izašao, ostavljajući me nijemog,
pomalo uzdrhtalog i u nemogućnosti da povjerujem
vlastitim ušima.
Čitaoče, samo nekoliko riječi. — Kad je Stendhal na-
mjeravao napisati pomalo sentimentalnu ljubavnu
priču, imao je običaj, to je poznato, da najprije izno-
va pročita pola tuceta stranica Krivičnog zakona zato
da sebi — kako je govorio — zada ton. Ja pak, koji sam
sebi zabio u glavu da pišem stanovite priče, bijah ot-
krio poslije zrelog razmišljanja, da je praktičnije zalaziti,
posve jednostavno, uvečer u jednu od kavana u prola-
zu Choiseul gdje je pokojni gospodin X***, bivši veliki
pariški dželat, gotovo svakodnevno dolazio da odigra
svoju malu partiju imperijala. Činilo mi se da je to isto
tako dobro odgojen čovjek kao i svaki drugi; govorio
je posve tiho, ali vrlo otmjeno, s dobroćudnim osmije-
hom na usnama.
Sjedao bih za susjedni stol i donekle bi me zabavljalo
kad bi on, ponesen demonom igre, iznebuha uzvi-
knuo: — Siječem! — ne podrazumijevajući pri tom
nikakvo zlo. Upravo sam ondje, toga se dobro sjećam,
napisao svoje najpjesničkije misli, da se poslužim jednim
buržujskim izrazom. — Bio sam, dakle, izložen kušnji
toga grubog osjećaja konvencionalne groze koju izazi-
vaju u prolaznicima ova gospoda iz sudskog staleža.
Bilo je stoga čudno što sam u tom trenutku bio pod doj-
mom naglog i tako napetog uzbuđenja, zato što je naš
slučajni uzvanik sebe maločas proglasio jednim od njih.
C***, koji nam se približio tokom posljednjih izgovo-
renih riječi, udario me lagano po ramenu.
— Zar gubiš glavu? zapitao me.
— Bit će da je sakupio golemo nasljedstvo i službuje
još samo u očekivanju nasljednika!... promrmljao sam,
vrlo razdražen isparavanjima punča.
— Dobro! — rekao je C*** — nećeš valjda pretpostavi-
ti da je stvarno u vezi s dotičnom ceremonijom?
— Ti si dakle, dokučio smisao kratkog ćaskanja? — re-
kao sam mu tiho. — Kratkog, ali poučnog! Taj gospodin
je običan stratilac! Vjerojatno Belgijanac. To je taj eg-
zotični stranac o kojemu je maloprije govorila Antonie.
Bez njene prisebnosti duha pretrpio bih neuspjeh, zato
što bi on prestravio ta mlada stvorenja.
— Ma hajde! — uzviknuo je C***. — Krvnik u kočiji
od trideset tisuća franaka? Koji poklanja svojoj susje-
di dijamante? Koji večera u Maison dorée prije nego što
će neku mušteriju obasipati svojim uslugama? Od vre-
mena te tvoje kavane u Choiseulu svugdje vidiš samo
krvnike. Popij čašu punča! Znaš li da je tvoj gospodin
Saturn prilično loš šaljivac?
Nakon tih riječi i meni se učinilo da je logika, da, da
je hladan razum na strani mog dragog pjesnika. No,
silno razljućen kakav bijah, zgrabio sam u žurbi ruka-
vice i šešir i vrlo se brzo uputio do praga, mrmljajući:
— Dobro.
— U pravu si — kazao je C***
— Ta neotesana i zlobna šala potrajala je predugo — na-
dodah dok sam otvarao vrata salona. — Ako uhvatim
tog zlokobnog obmanjivača, kunem se da ću...
— Čekaj: zaigrajmo igru tko će prvi proći — rekao
je C***.
Spremao sam se na dužan odgovor pa da potom ne-
stanem, kad je neki veseo i dobro poznat glas iza mog
ramena uskliknuo ispod podignutog zastora.
— Izlišno! Ostanite, dragi moj prijatelju.
Zapravo, naš je čuveni prijatelj, mali doktor Florian
Les Eglisottes, ušao dok smo izgovarali posljednje ri-
ječi: bio je preda mnom, sav žustar, u svom poljskom
krznenom ogrtaču što ga je prekrio snijeg.
— Dragi moj doktore — kazao sam mu — za trenutak
bit ću vam opet na raspolaganju, ali...
Zadržao me:
— Kad vam budem ispričao pripovijest o čovjeku koji
je izlazio iz ovog salona dok sam ja stizao — nastavio je
on — kladim se da vam više neće biti stalo do toga da
vam on polaže račune o svojim ispadima. Uostalom, i
onako je prekasno: njegova ga je kočija već odvela da-
leko odavle.
Izgovorio je posljednje riječi tako čudnim tonom da
me naposljetku zaustavio.
— Da čujemo pripovijest, doktore — rekao sam, sjeda-
jući ponovo, trenutak kasnije. — Ali, držite na umu,
Les Eglisottes, ovo: vi odgovarate za moje nedjelova-
nje i preuzimate ga pod svoju kapu.
Knez Znanosti odložio je u kut svoj štap sa zlatnom ja-
bučicom, dodirnuo uljudno, vrškom usana, prste naših
triju zaprepaštenih ljepotica, ulio sebi malo madeire i,
usred fantastične tišine, uzrokovane nezgodnim sluča-
jem — a i samim njegovim ulazom — započeo je ovim
riječima:
— Shvaćam cijelu večerašnju pustolovinu. Osjećam se,
glede svega onoga što se upravo dogodilo, kao da sam i
sam bio među vama!... A to što vam se dogodilo, iako
nije bilo baš alarmantno, ipak je nešto što bi moglo po-
stati ozbiljno.
— Hm? — rekao je C***.
— Taj gospodin je zapravo barun von H***; potječe iz
jedne visoke plemićke njemačke obitelji; milijunaš; ali...
Doktor nas je pogledao:
— Ali čudnovat slučaj ludila što ga je zadesio, a usta-
novili su ga medicinski fakulteti u Münchenu i
Berlinu, predstavlja najizvanredniju i najmanje iz-
lječivu od svih monomanija zabilježenih do dana
današnjega! — zaključio je doktor istim glasom kao
da se zatekao na svom predavanju iz komparativne
fiziologije.
— Luđak! Što želite time reći, Floriane, što to zna-
či? — promrmljao je C***, koji je pošao da gurne laki
zasun na bravi.
Čak su i dame izmijenile značajan smiješak na to otkriće.
Što se mene tiče, vjerovao sam doista da sanjam već ne-
koliko minuta.
— Luđak!... — uzviknula je Antonie; ali takve osobe,
čini mi se, bivaju zatvorene?
— Mislim da sam već upozorio na činjenicu da je naš
plemić multimilijunaš — odvratio je vrlo ozbiljno Les
Eglisottes. — Dakle, upravo je on, taj koji, s dopušte-
njem, daje zatvarati druge. — A o kojoj vrsti ludila se
radi? — zapitala je Susannah. — Ja nalazim da je taj gos-
podin vrlo simpatičan, to vam otvoreno kažem!
— Možda ćete uskoro promijeniti mišljenje, gospo-
đo! — nadovezao je doktor, paleći cigaretu.
Olovnoblijedo praskozorje bojilo je stakla, svijeće su žu-
tjele, vatra se gasila; to što smo čuli izazvalo je u nama
osjećaj more. Doktor se nije ubrajao među one kojima
je blisko obmanjivanje: ono što je rekao moralo je na
hladan način biti isto tako stvarno kao i podignuta gi-
ljotina ondje dolje na trgu.
— Izlazi na vidjelo, otprilike — nastavio je on između
dva gutljaja madeire — da se taj mučaljivi mladić, čim
je postao punoljetan, ukrcao na brod za istočnu Indiju;
proputovao je, naime, mnoge azijske zemlje. Ondje
započinje neprobojan misterij koji skriva podrijetlo nje-
gove nesreće. Za vrijeme izvjesnih pobuna na Dalekom
istoku prisustvovao je stravičnim i neumoljivim tjele-
snim kaznama što ih zakoni, koji važe u tim krajevima,
dosuđuju pobunjenicima i krivcima. Najprije je, ned-
vojbeno, prisustvovao mučenjima iz obične i putničke
znatiželje. Ali, dok je gledao ta mučejnja, izgleda da su
se u njemu uzburkali nagoni okrutnosti koja nadilazi
uobičajene sposobnosti poimanja, pomutili mu mozak,
zatrovali njegovu krv i naposljetku ga pretvorili u ose-
bujno biće kakvo je danas. Zamislite da je, po cijenu
suhog zlata, barun von H*** prodro u drevne tamni-
ce glavnih gradova Perzije, Indokine i Tibeta, te da je
više puta postigao od vladara da, umjesto i na mjestu
istočnjačkih krvnika, obavlja jezive zadatke izvršite-
lja kazne. Je li vam poznata ona epizoda s iskopanim
očima koje su težile četrdeset funti, a bile su donese-
ne šahu Nasirad-Dinu, na dva zlatna pladnja, na dan
njegova svečanog ulaska u pobunjeni grad? Odjeven
u domoroca, barun je bio jedan od najvatrenijih pri-
staša cijele te grozote. Smaknuće dvaju vođa pobune
predstavljalo je najkrući i najčistiji užas. Najprije su
bili osuđeni na to da im se svi zubi iščupaju kliješti-
ma, a potom da im ti isti zubi budu zabijeni u za to
ovlaš obrijane lubanje — i to tako da na njima oblikuju
perzijska početna slova slavnog imena Fath-Ali-šahova
nasljednika. — I opet je naš amater, zahvaljujući vreći
rupija, postigao da osobno izvrši nad njima smrtnu ka-
znu, i to s namještenom nespretnošću kojom se samo
on odlikuje. (Jednostavno pitanje: tko je bezumniji,
da li onaj koji naređuje takva mučenja ili onaj koji ih
izvršava? Ogorčeni ste? Ma! Kada bi se prvi od te dvo-
jice ljudi udostojao doći u Pariz, bili bismo čak previše
počašćeni a da mu ne upriličimo vatromete i da ne za-
povjedimo zastavama naših vojski da se poklone dok on
prolazi — sve to, pa makar u ime »besmrtnih načela iz
89«. Dakle, idemo dalje.) Ako se može povjerovati iz-
vještajima kapetana Hobbsa i Egginsona, profinjenost i
pretjeranost kojima ga je, u tim okolnostima, nadahnula
njegova sve veća monomanija nadmašile su, svom visi-
nom Apsurda, Tiberijevu i Heliogabalovu prepredenu
okrutnost — kao i sve one koje se spominju u ljudskim
ljetopisima. Jer jednom luđaku nadodao je doktor nit-
ko ne bi mogao biti ravan po savršenstvu na onoj točki
gdje on bezumno mahnita.
Doktor Les Eglisottes se zaustavio i pogledao svakoga
od nas, naizmjence, s posprdnim izrazom lica.
Zbog prevelike pažnje dopustili smo da nam se ugase
cigare za vrijeme toga govora.
— Nakon što se vratio u Evropu — nastavio je dok-
tor — u toj mjeri prezasićen da je čak ulijevao nadu u
ozdravljenje, baruna von H*** je uskoro ponovo uhva-
tila njegova vrućica. Imao je još samo jedan san, jedan
jedini — morbidniji, ledeniji nego sve gnjušne tlapnje
markiza de Sadea — to jest, posve jednostavno, da se
domogne naslova GLAVNOGA krvnika u svim evrop-
skim prijestolnicama. Tvrdio je da su u umjetničkoj
grani naše civilizacije ugrožene dobra tradicija i umješ-
nost; da postoji kao što se občava reći, periculum in mora
i, samouvjeren kakav je bio zbog usluga koje je već činio
na Istoku (pisao je tako u molbama koje je često odaši-
ljao), nadao se (kad bi ga se vladari udostojili počastiti
svojim povjerenjem) da bi iz prekršitelja mogao iščupati
najljepše modulirane urlike što su ih ikada sudske uši
začule pod tamničkim svodom. (Čujte! Kada se pred
njim govori o Luju XVI, njegove oči plamte i odraža-
vaju sasvim posebnu prekogrobnu mržnju: Luj XVI je,
zapravo, vladar koji je držao da mora ukinuti mučenje
u toku istrage, pa je taj monarh, vjerojatno, jedini čo-
vjek kojeg je gospodin von H*** ikada mrzio.)
— Doživljavao bi s tim molbama uvijek neuspjeh, kao
što već možete zamisliti, i samo zahvaljujući koracima
koje su poduzeli njegovi nasljednici, nisu ga zatvorili
kao što bi zaslužio. Zapravo, odredbe u oporuci njegova
oca, pokojnog baruna von H***, prisiljavaju obitelj da
izbjegne gubitak njegovih građanskih prava zbog go-
lemih novčanih šteta koje bi taj gubitak prouzrokovao
bliskim rođacima te osobe. On, dakle, slobodno putuje.
U najboljim je odnosima sa svom gospodom iz pravo-
suđa koja izriču smrtne kazne. Najprije posjećuje njih
u svim gradovima kroz koje prolazi. Često im je nudio
vrlo visoke svote zato da mu ustupe svoje mjesto — i
mislim, među nama rečeno — (nadodao je doktor, na-
migujući) — da je neke među njima i pokvario.
— Osim tih ludih pothvata, može se reći da je njegovo
ludilo bezopasno, zato što se okomljuje samo na osobe
koje je već odredio Zakon. Izvan svoje duševne bole-
sti, barun von H*** uživa glas čovjeka mirna, pa čak i
prijatna ponašanja. Od vremena do vremena, zbog nje-
gove dvosmislene blagosti, možda podilaze ledeni srsi,
kao što se kaže, one njegove prisne prijatelje koji znaju
za njegovu užasnu strast, ali to je sve.
— Pa ipak, često govori o Istoku sa stanovitim žaljenjem
i mora se neprestance tamo vraćati. Gubitak diplo-
me Vrhovnog mučitelja na kugli zemaljskoj uronio ga
je u najcrnju sjetu. Zamislite sebi Torquemadine ili
Arbuezove sanjarije, odnosno sanjarije vojvoda od Albe
ili Yorka. Njegova se monomanija pogoršava iz dana u
dan. Isto tako, svaki put kad se priprema neka egzeku-
cija, njega obavještavaju njegovi tajni izaslanici — čak
i prije nego samu blagodarnu gospodu od sjekire! On
trči, leti, guta udaljenosti, njemu je već namijenjeno
mjesto do nogu smrtonosnog stroja. On je već tamo, u
času dok vam ovo govorim: ne bi mogao mirno zaspa-
ti da nije uhvatio osuđenikov posljednji pogled.
— Eto, gospođe i gospodo, džentlmena s kojim ste se
imali sreću družiti ove noći. Valja dodati da je to doista
besprijekoran svjetski čovjek čim izađe iz svog ludila,
u svojim odnosima s društvom, te najprivlačniji, naj-
veseliji kozer i naj...
— Dosta, doktore! Smilujte se! — kriknule su Antonie
i Clio La Cendrée, kojih se izvanredno dojmila
Florianova siktava i sardonska šala. — Pa to je stalni
pratilac Giljotine! — šapnula je Susannah. — To je lju-
bitelj Torture!

— Doista, kad vas ne bih poznavao, doktore... — pro-

mucao je C***
— Ne biste u to povjerovali? — upade mu u riječ Les
Eglisottes. — Ni ja nisam dugo vremena u to vjerovao;
ali, ako zaželite, poći ćemo smjesta tamo. Baš imam
propusnicu; i, usprkos špaliru konjanika, moći ćemo
se probiti do njega. Tražit ću od vas samo da proma-
trate njegovo lice za vrijeme izvršenja smrtne osude, i
to je sve. Nakon toga više nećete sumnjati.
— Mnogo hvala na pozivu! — uzviknuo je C*** — radi-
je ću vam povjerovati na riječ, unatoč zaista tajanstvenoj
apsurdnosti same činjenice.
— Ah! Kakav je to tip, taj vaš barun!... — nastavio je
doktor bacajući se na piramidni kup rakova, koji je ču-
dom ostao netaknut.
Potom, vidjevši da smo svi postali mrzovoljni:
— Ne treba da se čudite niti prekomjerno uzbuđujete
zbog mojih povjerljivih obavijesti o toj temi! — kazao
je. — Ono što u toj stvari oblikuje grozotu zapravo je
posebnost monomanije. Što se ostalog tiče, luđak je
samo luđak i ništa više. Čitajte psihopatologe: otkrit
ćete u njima slučajeve gotovo nevjerojatne neobičnos-
ti; a one koji im podliježu dotičemo laktovima, kunem
vam se, usred bijeloga dana, na svakom koraku a da ni-
šta ne slutimo.
— Dragi moji prijatelji — zaključio je C*** nakon krat-
kog, ali općeg snažnog uzbuđenja — ne bih oćutio,
priznajem vam, neku posve određenu odvratnost da
se kucam sa čašom koju bi mi pružala ruka svjetov-
nog vlastodršca, kako se običavalo reći u vrijeme kad
su ruke krvnika mogle biti i vjerske. Ne bih se trgao
za takvu priliku, ali ako bi mi se ona pružila, reći ću
vam, bez pretjerane ljeporječivosti (shvatit će me, na-
dasve, Les Églisottes), da me se izgled ili čak društvo
onih koji izvršavaju smrtne kazne ne bi ni na koji način
mogli dojmiti. Nikada nisam predobro shvaćao učin-
ke melodrama na tu temu.
Ali vidjeti čovjeka koji je pomahnitao zato što ne može
zakonito obavljati tu službu, ah, to, primjerice, ostavlja
na mene stanovit dojam! I bez kolebanja izjavljujem: ako
među čovječanstvom postoje duše odbjegle iz Pakla, naš
večerašnji uzvanik jedna je od najgorih što ih možemo
susresti. Zaludu ćete ga nazivati luđakom, to ne objaš-
njava njegovu izvornu narav. Neki stvarni krvnik bio
bi mi ravnodušan; od našeg jezivog manijaka podilaze
me neobjašnjivi srsi!
Tišina kojom su dočekane njegove riječi bila je tako
svečana kao da je Smrt iznebuha proturila svoju ćela-
vu glavu između svijećnjaka.
— Osjećam se pomalo neraspoložena — kazala je Clio
La Cendrée isprekidanim glasom zbog živčane pre-
nadraženosti i studeni svanule zore. — Ne ostavljajte
me nipošto posve samu. Dođite u vilu. Nastojmo za-
boraviti ovu pustolovinu, gospodo i prijatelji: postoje
kupaonice, konji i spavaće sobe. — (Jedva je znala što
govori.) — Ona je usred Šume, bit ćemo ondje za dva-
deset minuta. Shvatite me, molim vas. Postajem gotovo
bolesna pri pomisli na toga gospodina i, da ostanem
sama, pribojavala bih se da ću vidjeti kako on iznebuha
ulazi svjetiljkom u ruci, obasjavajući svoj odurni smi-
ješak koji ulijeva strah.
— Proveli smo, dakako, jednu zagonetnu noć! — rekla
je Susannah Jackson.
Les Églisottes je zadovoljno brisao usne, nakon što je do-
krajčio račju piramidu. Pozvonili smo; pojavio se Joseph.
Dok smo mi s njime uredili račun, Škotlanđanka je, do-
dirujući sebi obraze krunicom labudova perja, posve
mirno promrmljala u pravcu Antonije:
— Nemaš ništa reći Josephu, mala Izoldo?
— Kako da ne — odgovorilo je lijepo i sasvim blijedo
stvorenje — pogodila si moju misao, ludo! Zatim, okre-
ćući se prema upravitelju:
— Joseph — nadovezala je — uzmite ovaj prsten: njegov
je rubin malo pretaman za mene. Zar ne, Suzano? Svi
ovi briljanti kao da plaču oko te krvave mrlje. Nastojte
ga prodati još danas, a svotu koju dobijete, razdijelite
prosjacima koji prođu ispred kuće.
Joseph je uzeo prsten, naklonio se uz onaj mjesečarski
pozdrav čiju je tajnu samo on posjedovao i izašao da
dovede kočije dok su gospođe popravljale toalete, za-
ogrtale se svojim dugim dominima od crnog satena i
ponovo stavljale krinke.
Zvonilo je šest sati.
— Samo trenutak — napomenuo sam s ispruženim
prstom prema njihalu: — To je sat koji sve pretvara do-
nekle u sudionike u ludilu toga gospodina. Imajmo,
dakle, prema njemu više samilosti! Nismo li i mi, u
ovom istom času, prešutno, ogrezli u gotovo isto tako
sumorno barbarstvo kao što je njegovo?
Na te riječi, ostadosmo stajati u velikoj tišini.
Susannah mi je dobacila pogled ispod maske: imao sam
osjećaj da me zgodio čeličan blijesak. Okrenula je gla-
vu i vrlo užurbano otškrinula prozor.
Odzvanjala je ura, u daljini, na svim pariškim zvonicima.
Na šesti udarac, svi su zadrhtali u dubini — a ja sam
zamišljeno pogledao glavu brončanog demona, zgrče-
nih crta lica, koji je na jednoj kuki pridržavao krvave
valove crvenih zastora.
 Mračna priča, još mračniji pripovjedač

Gospodinu Coquelinu mlađem.

»Ut declaratio fiat.«

Te večeri sam primio vrlo službeni poziv da dođem na

večeru s dramskim autorima, koji su se okupili da pro-
slave uspjeh nekog kolege. Bilo je to kod B***-a, vlasnika
restorana koji bijaše u modi kod ljudi od pera.
Naravno, večera je najprije bila tužna.
Međutim, nakon što se nadušak ispilo nekoliko do
vrha punih čaša starog Lelovillea, razgovor je živnuo.
Utoliko bolje ukoliko se vrtio oko neprestanih dvoboja
koji bijahu predmet velikog broja pariških razgovara u
to vrijeme. Svatko se prisjećao, s prisilnom neusiljeno-
šću, da je već mahao dugim mačem i nastojao nehajno
ubaciti maglovite ideje zastrašivanja u obliku učenih
teorija i značajnih namigivanja na temu mačevanja i ga-
đanja. Najneiskusniji među njima, već pomalo pripit,
zadubio se, po svemu sudeći, u kombinaciju unakrsnog
udarca sekunde koju je, iznad svog tanjura, oponašao
s pomoću vilice i noža.
Odjednom je jedan od uzvanika, gospodin D*** (čovjek
vičan kazališnim trikovima, prava veličina u građe-
nju svih mogućih situacija, onaj koji je, napokon, bolje
od svih dokazao da se razumije u to kako »požnjeti
uspjeh«), uzviknuo:
— Ah! Što biste rekli, gospodo, da ste doživjeli moju
pustolovinu od prije nekoliko dana?
— Istina je! — odgovorili su gosti. — Bio si svjedok u
dvoboju gospodina de Saint-Severa?
— Hajde! Kad bi nam ispričao — ali sasvim otvore-
no — kako se to dogodilo?
— Vrlo rado — odvratio je D*** — premda mi se još i
sada srce steže od tuge kad na to mislim.
Nakon što je, u tišini, povukao nekoliko dimova iz ci-
garete, D*** je započeo ovako (ja mu predajem, strogo
uzevši, riječ):
— Jednog ponedjeljka, prije dva tjedna, probudilo me
zvono već u sedam sati ujutro: pomislio sam štoviše da
je Peragallo. Uručena mi je posjetnica na kojoj sam pro-
čitao: Raoul de Saint-Sever. Bilo je to ime mog najboljeg
druga iz srednje škole. Nismo se vidjeli punih deset
godina.
Ušao je.
Bio je doista on!
»Prošlo je mnogo godina otkako ti nisam stisnuo
ruku«, kazao sam mu. — »Ah! Sretan sam što te po-
novo vidim! Porazgovarat ćemo o tim lijepim minulim
danima za doručkom. Stigao si iz Bretagne?«
»Tek jučer«, odgovorio mi je.
Navukao sam kućnu haljinu, nalio malo madeire i čim
sam sjeo, nastavio sam: »Raoule«, izgledaš mi zabrinu-
to; izgledaš zamišljeno... Da li je to za tebe uobičajeno?«
»Nije, to je posljedica uzbuđenja.«
»Uzbuđenja? Izgubio si na Burzi?«
On odmahnu glavom.
»Da li si nešto čuo o dvobojima na smrt?« zapitao me
vrlo jednostavno.
Pitanje me zapanjilo, priznajem: bilo je tako iznenadno.
»Duhovito pitanje!« odvratio sam zato da pokrenem
razgovor.
I pogledah ga.
Budući da sam se sjećao njegovih književnih sklonosti,
pomislio sam kako mi je došao podastrijeti rasplet ne-
kog komada što ga je začeo u provincijskoj tišini.
»Da li sam za njih čuo! Ali moj zanat dramskog autora
sastoji se zapravo u tome da snujem, upravljam i rasple-
ćem takve afere! Dvoboji su, štoviše, moja specijalnost
i ljudi mi izvoljevaju priznati da sam u tome nenadma-
šan. Zar nikad ne čitaš novine ponedjeljkom?«
»Eto«, rekao mi je, »radi se upravo o tako nečem.«
Gledao sam ga ispitivački. Raoul je izgledao zadubljen
u misli, rastresen. Pogled i glas bili su mu mirni, uobiča-
jeni. Nalikovao je mnogo na Survillea u tom trenutku...
i to na Survillea u njegovim dobrim ulogama. — Rekoh
sam sebi da je zahvaćen plamenom nadahnuća i da mož-
da ima talenta..., talenta koji je tek na pomolu... ali,
napokon, ipak tu nečega ima.
»Brzo«, uskliknuo sam nestrpljivo, »hoću situaciju!
Predoči mi situaciju! — Možda ćemo kopajući...«
»Situaciju?« odgovorio je Raoul, razrogačivši oči. »Pa
ona je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Jučer
ujutro, prigodom dolaska u hotel, našao sam poziv, koji
me tu već čekao, na ples zakazan još iste večeri, u ulici
Saint-Honoré, kod gospođe de Fréville. — Morao sam
otići onamo. Ondje, u toku svečanosti (prosudi sam što
se moralo zbiti!), osjećao sam se primoranim da svoju
rukavicu pred svima bacim u lice nekom gospodinu.«
Shvatio sam da on preda mnom igra prvi prizor svoje
»mašinerije«.
»Oh, oh!« kazao sam, »kako do toga dolazi? Da, hoću
doznati početak. Ima u tome mladosti, vatre. — Ali
nastavak? Motiv? Raspored prizora? Pa ideja drame?
Cjelina, napokon? U velikim potezima!... No! Hajde!«
»Bila je posrijedi uvreda nanesena mojoj majci, prijate-
lju moj«, odgovorio je Raoul, koji je ostavljao dojam da
ne sluša. »Moja Majka — zar to nije dovoljan motiv?«
(Ovdje je D*** zastao, gledajući uzvanike koji se nisu
mogli suzdržati a da se ne nasmiješe poslije tih riječi.)
— Smiješite se, gospodo? — rekao je. — Ja sam se tako-
đer nasmiješio. »Tučem se zbog svoje majke«, nadasve;
smatrao sam da je to glupost i toliko starinsko da pro-
plačeš. Bilo je to bljutavo. Vidio sam stvar na pozornici!
Publika bi se hvatala za trbuh. Oplakivao sam kaza-
lišno neiskustvo tog jadnog Raoula i spremao se da ga
odgovorim od onoga što sam smatrao mrtvorođenim
nacrtom najneprobavljivijeg među medvjedima, kad je
on nadovezao:
»Dolje je Prosper, moj prijatelj iz Bretagne: došao je
sa mnom iz Rennesa — Prosper Vidal; čeka me u koči-
ji pred tvojim vratima. U Parizu poznajem samo tebe.
Onda: hoćeš li mi priskočiti kao sekundant? Svjedoci
mog protivnika bit će kod mene za jedan sat. Ako pri-
hvaćaš, obuci se brzo. Imamo pet sati vlakom odavde
do Erquelinesa.«
Tek tada sam primijetio da mi govori o nečem iz ži-
vota! Iz stvarnog života! — Ostao sam preneražen.
Uhvatio sam ga za ruku tek nakon male stanke. Trpio
sam. Čujte, nisam pohlepniji za oštricom nego bilo tko
drugi; ali čini mi se da bih se tada manje uzbudio da se
radilo o meni samom.
— To je točno. Svi smo takvi!... — povikali su go-
sti, kojima bijaše i te kako stalo da se okoriste ovom
primjedbom.
»To si mi morao smjesta kazati...«, odgovorio sam
mu. »Neću ti govoriti fraze. One su dobre za publi-
ku. Računaj na mene. Silazi, pridružit ću ti se začas.«
(Ovdje se D*** zaustavio, vidljivo potresen sjećanjem
na nemile događaje koje nam je maloprije ocrtao.)
— Čim sam ostao sam — nastavio je — skovao sam plan
dok sam se na brzinu oblačio. Ovdje nije bilo govora da
se stvari učine življima i snažnijima: situacija (doduše
banalna za kazalište) činila mi se i više nego dostatna
za život. I njezina strana u stilu Gromače žutilovki, re-
čeno bez uvrede, iščezavala mi je pred očima kad sam
pomišljao da je ono što treba da se odigra zapravo ži-
vot mog prijatelja Raoula koji biva stavljen na kocku!
Sišao sam ne gubeći ni trena.
Drugi svjedok, gospodin Prosper Vidal, bio je mladi li-
ječnik vrlo odmjerena vladanja i izražavanja; otmjene
glave, malko samouvjerena izgleda, koja je podsjeća-
la na bivše uloge Mauricea Costea. Izgledao mi je vrlo
prikladan za tu prigodu. To možete vidjeti i odavde,
zar ne?
Svi gosti, koji su u međuvremenu postali vrlo pažljivi,
sporazumno su kimnuli glavom, što je taj spretan upit
nužno iziskivao.
— Poslije obavljenog upoznavanja, odvezli smo se bu-
levarom Bonne-Nouvelle, na kojem se nalazio Raoulov
hotel (blizu Rvališta). Popeo sam se gore. Kod njega smo
zatekli dva skroz-naskroz zakopčana gospodina, posve
u skladu sa situacijom, premda su i oni lagano već izašli
iz mode. (Među nama rečeno, smatram da pomalo za-
ostaju i u stvarnom životu!) Pozdravili smo se. Deset
minuta kasnije već su bili određeni uvjeti. Pištolj, dva-
deset pet koraka, na zapovijed. Belgija. Sutradan. Šest
sati ujutro. Na kraju, sve je i predobro poznato!
— Možda si mogao naći nešto novije — upade mu u
riječ, pokušavajući se nasmiješiti, onaj gost koji je kom-
binirao tajne udarce vilicom i nožem.
— Prijatelju moj — odvratio mu je D*** s gorkom ironi-
jom — ti si veliki zajedljivac! I baš si duhovit! Ti uvijek
vidiš stvari kroz kazališni dalekozor.
Ali, da si bio ondje, ti bi, kao i ja, težio jednostavnosti.
Nije bilo govora o tome da se kao oružje ponudi nož
za papir iz Afere Clémenceau. Valja shvatiti da u životu
nije sve komedija! Ja se, vidite, lako oduševim za isti-
nite, prirodne stvari!... Stvari koje se zbivaju! Sve nije
mrtvo u meni, do vraga!... I uvjeravam vas da to ”uopće
bilo nije smiješno” kad smo se, pola sata kasnije, ukrcali
u vlak za Erquelines, s tim svojim oružjem u kovčegu.
Lupalo mi je srce, časna riječ! jače nego što mi je ikada
prije tuklo na nekoj premijeri.
Ovdje je D*** napravio stanku i popio nadušak veliku
čašu vode: bio je blijed kao krpa.
— Nastavi! — rekli su uzvanici.
— Preskačem putovanje, granicu, carinu, hotel i
noć — promrmljao je D*** promuklim glasom. Nikad
nisam osjećao prema gospodinu de Saint-Severu
istinskije prijateljstvo. Nisam odspavao ni jedne se-
kunde, usprkos živčanom zamoru kojem sam podlegao.
Naposljetku je svanula zora. Bilo je pola pet. Vrijeme
je bilo lijepo. Kucnuo je čas. Ustao sam, ispljuskao gla-
vu hladnom vodom. Moje dotjerivanje i oblačenje nije
dugo potrajalo.
Ušao sam u Raoulovu sobu. Proveo je noć u pisanju.
Svi smo zrelo osmišljavali takve prizore. Morao sam
se samo toga sjetiti da bih se ponašao prirodno. On je
spavao u naslonjaču pokraj stola: svijeće su još gorje-
le. Zbog buke koju sam podigao, ulazeći, probudio se
i pogledao na sat. Očekivao sam to, taj efekt mi je po-
znat. Tada sam vidio s koliko je pomnosti ustanovljen.
»Hvala, dragi prijatelju«, kazao mi je. »Da li je Prosper
spreman? Imamo pola sata hoda. Mislim da bi bilo vri-
jeme da ga pozovemo.«
Nekoliko trenutaka kasnije sišli smo sva trojica i, kad
je zvonilo pet sati, bili smo već na glavnoj cesti za
Erquelines. Prosper je nosio pištolje. Ja sam zaista imao
’tremu’, čujete me! I ne crvenim se zbog toga.
Oni su razgovarali među sobom o obiteljskim stvari-
ma, kao da ničeg nije bilo. Raoul je bio divan, onako
sav u crnom, ozbiljna i odrješita izgleda, vrlo miran,
impozantan baš po svojoj velikoj prirodnosti!... Kakvo
dostojanstvo u držanju... Čujte, da li ste vidjeli Bocagea,
u Rouenu, u komadima s repertoara od 1830. do
1840? — Zabljesnuo je tamo više puta!... Možda i ljep-
šim blijeskom nego u Parizu.
— Eh, eh! — opovrgnuo je neki glas.
— Oh, oh!... Pretjeruješ... — upala su mu u riječ dva ili
tri uzvanika.
— Napokon, Raoul me oduševljavao kao što me nika-
da nitko nije oduševio — nadovezao je *** — vjerujte
mi. Stigli smo na poprište istodobno kad i naši protiv-
nici. Imao sam nešto nalik na loš predosjećaj.
Protvnik je bio hladnokrvan čovjek, oficirske vanjšti-
ne, tip razmaženog sina iz bogate obitelji; fizionomije
slične Landrolovoj ali bez onoliko obilja u gesti. Budući
da su pregovori bili izlišni, valjalo je napuniti oružje.
Ja sam imao zadatak da izbrojim korake, i morao sam
pri tom suspregnuti dušu (kao što kažu Arapi) zato da
bih prikrio svoje a parte. Bilo je najbolje ostati klasičan.
Moje je igranje u cijelosti bilo suzdržano. Nisam nije-
danput posrnuo. Napokon je bilo označeno odstojanje.
Vratio sam se natrag do Raoula. Poljubio sam ga i stisnuo
mu ruku. Oči su mi bile pune suza, ne onih obvezat-
nih nego istinskih suza.
»Hajde, hajde, dobri moj D***«, kazao mi je on, »smi-
rite se. Što to ima značiti?«
Pogledao sam ga nakon tih riječi.
Gospodin de Sain-Sever bio je, najjednostavnije rečeno,
veličanstven. Reklo bi se da je bio na pozornici! Divio
sam mu se. Sva do tada sam vjerovao da čovjek prona-
lazi sličnu hladnokrvnost samo na daskama.
Dva su protivnika krenula da bi se postavila jedan su-
čelice drugome, položivši stopala na oznake. Tako je
nastala neka vrsta prolaza. Moje je srce izvodilo tre-
molol Prosper je predao Raoulu dupkom napunjen i
otkočen pištolj; zatim, okrećući glavu s užasnim stra-
hom, vratio sam se u prvi plan, pokraj jarka. I ptice su
pjevale! Vidio sam cvijeće u podnožju stabala, pravih
stabala! Nikada Cambon nije potpisao ljepšeg jutra!
Kakva strahovita antiteza!
»Jedan!... Dva!... Tri!...« uzviknuo je Prosper, u jed-
nakim razmacima, plješčući rukama.
Glava mi je bila toliko smućena da sam pomislio da
čujem tri inspicijentova udarca. Dvostruki prasak odje-
knuo je istodobno. — Ah, bože moj! Bože moj!
D*** je napravio stanku i pokrio glavu rukama.
— Hajde! Nastavi! Svi znamo da si srčan čovjek...
Dovrši! povikali su sa svih strana uzvanici, i sami vrlo
potreseni.
— Neka bude! Nastavi! Eto! — kazao je D*** — Raoul
je pao u travu, na jedno koljeno, nakon što se okrenuo
sam oko sebe. Kugla ga bijaše pogodila ravno u srce,
ukratko, tu! — (I D*** se lupao po prsima.) Poletio sam
k njemu.
»Jadna moja majka«, prošaptao je.
(D*** je pogledao goste: ovi su pak, kao taktični ljudi,
shvatili da bi ovaj put bilo prilično neukusno pono-
viti posmijeh koji se odnosio na »križ moje majke«.
»Jadna moja majka« prošla je, dakle, kao pismo na
pošti; izraz, koji je stvarno odgovarao situaciji, posta-
jao je prihvatljiv.)
— I to je bilo sve — nastavio je D***. — Krv mu je obil-
no navrla na usta.
Bacio sam pogled na protivnikovu stranu: njemu je bilo
razmrskano rame.
Baš su mu pružali pomoć.
Uzeo sam svog jadnog prijatelja u naručje. Prosper mu
je pridržavao glavu.
U jednoj minuti, zamislite, sjetio sam se lijepih godina
našeg djetinjstva; razonoda, veselog smijeha, izlazaka,
školskih praznika! — Kad smo se igrali loptom!...
(Svi su gosti sagnuli glavu, e da bi tako dali do znanja
kako cijene tu poredbu.)
D***, koji se očevidno dizao uvis, prešao je rukom pre-
ko čela. Nastavio je izvanrednim tonom, očiju uprtih
u neodređenom pravcu:
— Bilo je to, naposljetku... kao kakav san! Gledao sam
ga. On me više nije vidio: izdisao je. I tako jednostav-
no! Tako dostojanstveno! Bez ijedne pritužbe. Sve u
svemu, suzdržljivo. Bio sam kao prikovan od zanosa. I
dvije debele suze potekle su mi iz očiju! I to prave prav-
cate suze! Da, gospodo, dvije debele suze... Bilo bi mi
drago da ih je Frederick mogao vidjeti. On bi ih razu-
mio! Promucao sam zbogom svom jadnom prijatelju
Raoulu i tada smo ga položili na zemlju.
Ukočen, nimalo lažna držanja — bez ikakve poze! — bio
je ISTINIT, kao i uvijek! Krvava odijela! Crvenih
manšeta! Već posve bijela čela! Zatvorenih očiju. Bijah
lišen svake druge pomisli osim ove: smatrao sam ga
divnim. Da, gospodo, uzvišenim! To je pravi izraz!...
Čujte! — Čini mi se da ga još vidim! Bijah izvan sebe od
divljenja! Gubio sam glavu! Više nisam znao o čemu se
radi! ! ! Brkao sam stvari! I zapljeskao sam. Htio sam...
htio sam ga dozvati natrag...
Ovdj e se D***, koji se tako bio zanio da je vikao, naglo
zaustavio: zatim je, bez ikakva prijelaza, vrlo mirnim
glasom i sa žalosnim smiješkom nadodao:
— Jao! Da! Htio sam ga dozvati natrag... u život.
(Žamor pun odobravanja dočekao je tu sretnu dosjetku.)
— Prosper me odvukao odatle.
(Na toj točki, D*** se uspravio, ukočena pogleda; činilo
se da ga je zaista svladala bol; zatim, srušivši se nesvje-
sno na svoj stolac):
— Napokon, svi smo mi smrtni! — nadodao je vrlo tiho.
(Zatim je ispio čašu ruma, koju je podosta bučno opet
odložio na stol i potom odgurnuo kao da je kalež).
Završavajući tako, tim napuklim glasom, D** je uspio,
na kraju, svojski očarati slušatelje, koliko dojmljivom
stranom svoje pripovijesti toliko i živahnošću svog na-
čina govora, tako da je, čim je on umuknuo, odjeknu
pljesak. Mislio sam da sam dužan svoje skromne čestit-
ke pridružiti čestitkama njegovih prijatelja.
Svi su bili silno uzbuđeni. — Silno uzbuđeni. Uspjeh
kod kritike!« pomislio sam.
— On je stvarno nadaren, taj D*** — šaputao je svat-
ko u uho svom susjedu.
Svi su krenuli da mu najtoplije stisnu ruku. Izašao sam.
Poslije nekoliko dana susreo sam jednog prijatelja, knji-
ževnika, i ispričao mu pripovijest gospodina D*** — od
riječi do riječi, kako je sam bijah čuo.
— Onda! — upitao sam ga na kraju — što mislite o njoj
?
— Da. Pa to je gotovo novela! — odgovorio mi je na-
kon kraće šutnje. — Napišite je, dakle!
Pogledao sam mu ravno u oči.
— Da — rekao sam mu — sada je mogu napisati: dovr-
šena je.
 Vera

Gospođi grofici d’Osmoy.

»Oblik tijela je za nju bitniji nego supstancija«.
Moderna fiziologija

LJUBAV je jača od Smrti, rekao je Salomon: da, njezina

je tajanstvena moć bezgranična. Zbivalo se to u sumrak
jedne jesenske večeri, ovih zadnjih nekoliko godina,
u Parizu. Prema mračnom predgrađu Saint-Germain
kretale su se neke zakašnjele kočije, s već upaljenim svje-
tlima, poslije uobičajene šetnje Bulonjskom šumom.
Jedna od njih zaustavila se pred portalom neke pro-
strane velikaške palače, okružene stoljetnim parkom;
luk je na vrhu bio okrunjen kamenim grbom drevne
obitelji grofova d’Athol, to jest nebeskim plavetnilom
sa zvijezdom uronjenom u srebrni ponor, i lozinkom
»PALLIDA VICTRIX«, ispod krune obrubljene her-
melinom na kneževskoj kapi. Razmaknula su se teška
krila. Sišao je neki tridesetpetogodišnji muškarac, u
crnini, samrtno blijeda lica. Na ulazu u dvorac, šutlji-
vi sluge podizali su baklje. On se popeo stepenicama,
a da ih nije ni vidio, i ušao je. Bio je to grof d’Athol.
Teturajući, penjao se bijelim stepeništem koje je vodilo
do one sobe gdje je još jutros položio u baršunasti lijes i
okružio Ijubičicama, sred valova batista, svoju gospu od
žudnje, svoju blijedeću nevjestu, Veru, svoje očajanje.
Gore, vrata su se tiho zavrtjela na sagu; podigao je zastor.
Svi su predmeti stajali na mjestu na kojem ih je grofica
ostavila u predvečerje. Smrt, posve iznenadna, udari-
la je kao grom iz vedra neba. Tijekom posljednje noći,
njegova se ljubljena obeznanila u tako dubokim rado-
stima, izgubila se u tako divnim zagrljajima da joj je
srce, skršeno nasladama, popustilo: njene usne odjed-
nom su se natopile samrtničkim purpurom. Jedva joj
je ostalo vremena da, smiješeći se, svom suprugu dade
oproštajni poljubac, bez ijedne riječi: potom su se nje-
zine duge trepavice, kao žalobne koprene, spustile na
krasnu noć njenih očiju.
Prošao je cio bezimeni dan.
Oko podneva, grof d’Athol, poslije strašnog obreda u
obiteljskoj grobnici, bijaše otpustio crnu pratnju na gro-
blju. Zatim, dok se zatvarao sam sa zakopanom među
četiri mramorna zida, povukao je za sobom željezna
vrata mauzoleja. — Tamjan je izgarao na tronošcu ispred
lijesa; sjajna kruna svjetiljki. na uzglavlju mlade pokoj-
nice, osula ju je zvijezdama.

On, uspravan, zamišljen, s jedinim osjećajem beznadne

nježnosti, zadržao se ondje cijeli dan. Oko šest sati, u
suton, izašao je iz tog svetišta. Dok je za sobom zatva-
rao grobnicu, izvadio je srebrni ključ iz ključaonice i,
podigavši se na posljednju stepenicu praga, bacio ga je
meko u unutrašnjost groba. Bio ga je bacio na unutraš-
nje pločice kroz djetelinasti ornament koji je nadvisivao
ulazna vrata. — Zašto je to učinio?... Jamačno poslije
neke tajanstvene odluke da se ovamo više ne vraća.
I sada je ponovo gledao tu sobu-udovicu.
Veliki je prozor, pod bogatim zastorima od kašmira
sljezove boje, protkanog zlatnim šarama, bio otvoren:
posljednja večernja zraka obasjavala je, u starinskom
drvenom okviru, veliki portret preminule žene. Grof
se zagledao oko sebe, u haljinu prebačenu, sinoć, preko
naslonjača; u nakit na kaminu, bisernu ogrlicu, napo-
la sklopljenu lepezu, u teške bočice parfema koje Ona
neće više udisati. Na postelji od ebanovine, sa savije-
nim stupovima, koja je ostala nepospremljena, pokraj
jastuka na kojem još bijaše vidljivo mjesto obožavane i
božanske glave usred čipaka, opazio je rupčić crven od
kapi krvi, na kojoj je njezina mlada duša načas udarila
krilom; otvoreni glasovir koji je podržavao neku zau-
vijek nedovršenu melodiju; indijske cvjetove što ih je
ubrala u stakleniku, a koji su ginuli u starim vazama od
saskog porculana; i, u podnožju kreveta, na crnome kr-
znu, male natikače od istočnjačkog baršuna, na kojima
je listala posmješljiva Verina lozinka, izvezena biserima:
Qui verra Véra l’aimera (Tko ugleda Veru, zavoljet će
je). Gole noge njegove ljubljene igrale su se tu još jučer
ujutro, cjelivane na svakom koraku labudovim paper-
jem! — I tamo, tamo dalje u sjeni, ura njihalice, kojoj
je on polomio oprugu zato da više ne zvoni druge sate.
Tako je ona otišla!... A kamo!... Da živi sada? — Zašto?
Što da radi?... Bilo je to nemoguće, apsurdno.
I grof je tonuo u ponor nepoznatih misli.
Razmišljao je o cijelom proteklom životu. — Šest mjeseci
je minulo od vjenčanja. Nije li se to zbilo u inozem-
stvu, na plesu u nekoj ambasadi, kad ju je ugledao po
prvi put?... Tako je. Taj je trenutak uskrsivao pred nje-
govim očima vrlo jasno. Da, ondje mu se ona ukazala,
sjajeći od sreće. Te večeri, njihovi pogledi su se sreli.
Prepoznali su se, u dubini, slični po naravi i osuđeni
da se zauvijek ljube.
Prevarne rečenice, promatrački osmijesi, podmetanja,
sve teškoće što ih pobuđuje svijet da bi odgodio nei-
zbježnu sreću onih koji sebi međusobno pripadaju, bili
su iščezli pred spokojnim pouzdanjem koje su oni, istog
trena, stekli jedno u drugo.
Vera, zasićena bljutavom ceremonijalnošću svoje
okoline, došla je k njemu u prvoj neugodnoj prilici,
pojednostavnjujući tako, na uzvišen način, banalne po-
stupke na koje se gubi dragocjeno vrijeme života.
Oh, kako su im, nakon prvih riječi, isprazne ocjene lju-
di, koji su im bili ravnodušni, izgledale kao uzletanje
noćnih ptica kad se vraćaju u mrkline! Kakav su smi-
ješak izmijenili! Kakav neizreciv zagrljaj!
Međutim, njihove su se naravi uistinu ubrajale među
one najčudnije! — Bijahu dva bića obdarena čude-
snim osjetilima, ali isključivo zemaljskim. Osjećaji su
se produžavali u njima s nekom uznemiravajućom že-
štinom. Neke ideje, naprotiv, primjerice ideje duše,
Beskonačnosti, pa i samog Boga, kao da su za njihovo
razumijevanje bile zastrte velom. Vjera velikog broja
živih u natprirodne stvari bijaše za njih samo predmet
maglovitih čuđenja: mrtvo slovo zbog kojega se nisu za-
brinjavali, zato što nisu bili mjerodavni da osuđuju ili
pak opravdavaju. — I tako, uviđajući dobro koliko im
je svijet stran, osamili su se, odmah nakon sjedinjenja,
u ovoj staroj i sumornoj palači, gdje je gustoća vrtova
prigušivala svaku izvanjsku buku.
Tu je dvoje ljubavnika utonulo u ocean onih malaksalih
i perverznih radosti kad se duh miješa s tajanstvenom
puti! Iscrpili su žestinu želja, drhtaje i najpijanije njež-
nosti. Jedno drugome postali su pulsiranje samog bića.
U njima je duh tako snažno prožimao tijelo da su im
se vlastiti oblici činili duhovnima i da su ih poljupci, te
vatrene karike, lančano vezivali u neku idealnu fuziju.
Duga zalijepljenost! Čar se, eto, odjednom, prekidao:
razjedinjavala ih je stravična nesreća; njihove su se ruke
prenule iz zagrljaja. Koji mrak mu je oteo njegovu dra-
gu pokojnicu? Mrtvu! Ni govora. Zar violončelima biva
ugrabljena duša kad zacvili žica koja puca? Prolazili su
sati.
Gledao je kroz prozor, u noć koja je napredovala na ne-
besima: i Noć mu se ukazivala osobnom; izgledala mu je
kao kraljica, koja sjetno hoda u progonstvu, i jedino ta
dijamantna kopča na njezinoj žalobnoj tunici, Venera
sama, svijetlila je iznad drveća, izgubljena u nebeskoj
dubini.
»To je Vera«, pomislio je.
Na to ime, što ga je izgovorio posve tiho, trgnuo se kao
čovjek koji se budi; potom se uspravio i pogledao oko
sebe.
Predmeti u sobi bili su sada osvijetljeni nekim sve dotad
mutnim sjajem, sjajem noćne svjetiljke, koja je modrila
tminu i koja se ovdje, zbog noći uzašle na nebeski svod,
pomaljala kao još jedna zvijezda. Bio je to žižak pred
ikonostasom, što je mirisao po tamjanu, Verina obitelj-
ska relikvija. Triptih od starog skupocjenog drva visio
je na svom ruskom espartu, između zrcala i slike. Jedan
odbljesak zlatnina iz unutrašnjosti padao je, palucaju-
ći, na ogrlicu među draguljima na kaminu.
Blistao je nimbus Madone u nebeskom ruhu kao ruži-
na aureola zbog bizantskog križa, čije su tanke i crvene
crte, stopljene u odbljesku, sjenčale krvavom bojom
tako obasjani orijent bisera. Već od djetinjstva, Vera
je svojim krupnim očima žalila majčinsko i tako čisto
lice naslijeđene madone i kako joj, po prirodi, avaj!, ne
mogaše posvetiti drugu doli praznovjernu ljubav, pru-
žala joj je ponekad nju, prostodušno, zadubljena u misli,
kad je prolazila ispred noćne svjetiljke.
Kad je to vidio, grof je ustao, tronut bolnim sjećanjima
najskrivenijeg dijela duše, puhnuo je brzo u svetu luč
i, pipajući u mraku, pružio ruku prema spiralno uvije-
nom užetu i pozvonio.
Pojavio se sluga: bio je to starac odjeven u crno; nosio
je svjetiljku, koju je položio pred grofičin portret. Kad
se iznova okrenuo, upravo je s drhtajem praznovjerne
jeze ugledao svoga gospodara koji je stajao i smiješio se
kao da se ništa nije dogodilo.
— Raymond — kazao je mirno grof — večeras smo gro-
fica i ja iznemogli od umora; servirat ćeš večeru oko
deset sati. — Kada već govorimo o tome, odlučili smo
da se već od sutradan još više ovdje osamimo. Nitko od
mojih slugu, osim tebe, ne smije provesti noć u palači.
Ti ćeš im izdati plaću za tri godine i neka se povuku.
Zatim ćeš zatvoriti prijevornicu na ulaznim vratima;
upalit ćeš svijećnjake, dolje, u blagovaonici; ti ćeš nam
biti posve dovoljan. Nikoga, ubuduće, nećemo primati.
Starac je drhtao i pažljivo ga gledao.
Grof je zapalio cigaru i sišao u park.
Sluga je najprije pomislio da je preteška, preočajnička
bol smutila razum njegovom gospodaru. Poznavao ga
je od malih nogu; shvatio je u trenu da bi šok prenaglog
buđenja mogao biti koban za tog mjesečara. Njegova je
dužnost, prije svega, bila da poštuje takvu tajnu.
Pognuo je glavu. Odano sudioništvo u tom religioznom
snu? Pokoriti se?... Služiti im nadalje a da ne povede ra-
čuna o Smrti? Kakva začudna ideja!... Hoće li izdržati
jednu noć?... A sutra, sutra, jao!... Ah! Tko bi znao?...
Možda!... Sveti naum, sve u svemu! — Kojim je pravom
uopće razmišljao o tome?...
Izašao je iz sobe, izvršio doslovce sve zapovijedi i, još
iste večeri, započeo je taj neobični život.
Valjalo je stvoriti užasno priviđenje. Nelagoda koju je
oćutio prvih dana ubrzo se povukla. Raymond, naj-
prije sa zaprepaštenjem, a potom s nekom uviđavnom
smjernošću i nježnošću, tako se dobro dovijao tome da
bude prirodan da nisu protekla ni tri tjedna, a on se već
osjećao na trenutke i sam gotovo zavaran svojom do-
brom voljom. Primisao je sve više blijedjela! Ponekad,
trpeći od svojevrsne vrtoglavice, imao je potrebu da
sebi kaže kako je grofica stvarno pokojna. Dao se uvu-
ći u tu pogrebnu igru i zaboravljao je svakog časa na
zbilju. Uskoro mu je bilo potrebno više nego obično
pomišljanje da bi sebe uvjerio i da bi opet došao k sebi.
Dobro je vidio da će se na kraju potpuno prepustiti
stravičnome magnetizmu kojim je grof malo-pomalo
natopio atmosferu oko njih. Osjećao je strah, neki ne-
jasan, sladak strah.
D’Athol je, zapravo, živio u posvemašnjoj nesvjesnosti
glede smrti svoje ljubljene! Nije mogao a da je ne nalazi
svagda prisutnu, toliko je oblik mlade žene bio izmije-
šan s njegovim. Čas bi joj, na klupi u vrtu, u sunčanim
danima, glasno čitao pjesme koje je ona voljela; čas bi
razgovarao, uvečer, pokraj vatre, uz dvije šalice čaja na
okruglom stoliću, a nasmiješenom Iluzijom koja je, za
njegove oči, sjedila u drugom naslonjaču.
Prohujali su dani, noći, tjedni. Ni jedan ni drugi nisu
znali što zapravo provode u djelo. I sada su se doga-
đale izuzetne pojave, u kojima je postajalo teško lučiti
onu točku gdje imaginarno i stvarno postaju istovjetni.
Jedna prisutnost lebdjela je u zraku: jedan oblik trudio
se da izbije na vidjelo, da sebe utka u prostor koji po-
stade neodrediv.
D’Athol je živio dvostruko, kao vidovnjak. Jedno bla-
go i blijedo lice, nazrijeto poput munje, između dva
treptaja oka; odjednom, kakav tanašan akord odsviran
na glasoviru; poljubac koji bi mu zatvorio usta u času
kad se spremao govoriti, bliskost ženskih misli koje su
se u njemu budile kao odgovor na ono što bi kazao, ta-
kvo udvajanje njega samoga da je osjećao, kao u kakvoj
žitkoj magli, vrtoglavo sladak miomiris svoje ljubljene
pokraj sebe i, noću, između jave i sna, jedva čujne riječi:
sve ga je upozoravalo. Bijaše to negacija Smrti, dignu-
ta, naposljetku, na nepoznatu potenciju!
Jedanput ju je D’Athol osjetio i tako dobro vidio pred
sebe da ju je uzeo u naručje: ali baš od te kretnje se
rasplinula.
— Djevojčice! — šapnuo je smiješeći se.
I ponovo zaspao kao ljubavnik na kojega se duri po-
drugljiva i sanjiva ljubavnica. Prigodom njezinog
rođendana stavio je iz šale i jedan neven u stručak cvi-
jeća koji je bacio na Verin jastuk.
— Zato što vjeruje da je mrtva — rekao je. Zahvaljujući
dubokoj i svemoćnoj volji gospodina d’Athola koji je,
snagom svoje ljubavi, kovao život i nazočnost svoje žene
u samotnom dvorcu, to postojanje je najzad poprimi-
lo mračnu i nagovarateljsku draž. — Samog Raymonda
više nije stezao nikakav strah, zato što se postepeno na-
vikao na te čarobne dojmove.
Haljina od crnog baršuna, primijećena na zaokretu
neke aleje; zasmijani glas što ga je zvao u salonu; zvon-
ce koje bi zazvonilo ujutro, dok se budio, kao nekada;
sve mu je to postalo obično: čovjek bi rekao da se po-
kojnica igrala nevidljive osobe, kao kakva djevojčica.
Osjećala se toliko voljenom! Bilo je to doista prirodno.
Prošla je godina dana.
Uvečer, na godišnjicu, sjedeći pored vatre u Verinoj sobi,
grof je upravo završio da joj čita Kalimaha, firentinsku
priču u stihovima; a zatim dok je nalijevao sebi čaj:
— Duška — rekao joj je — sjećaš li se Doline ruža, obale
Lahna, Dvorca sa četiri kule?... Ova priča te podsjeti-
la na njih, zar ne?
Ustao je i u plavkastom ogledalu vidio da je bljeđi nego
obično. Izvadio je bisernu narukvicu iz čaše i pozor-
no pomotrio bisere. Nije li ih Vera maloprije skinula s
ruke, prije nego što se svukla? Biseri su bili još mlačni
i njihov sedefni odsjev mekši, kao da ga je umekšala to-
plina njezine puti. I opal na onoj sibirskoj ogrlici, koji
je također volio lijepe Verine grudi tako da je bolećivo
blijedio na svojoj zlatnoj rešetki, kad bi ga mlada žena
neko vrijeme zapostavljala! Zato je blistao kao da ga je
tek maločas skinula s vrata i kao da je sam još i sad bio
prožet izvanrednim magnetizmom lijepe pokojnice.
Dok je odlagao ogrlicu i dragi kamen, grof je slučajno
dotaknuo rupčić od batista, na kojemu krvave mrlje bi-
jahu vlažne i crvene poput karanfila na snijegu!... Tu,
na glasoviru, tko je pak okrenuo zadnju stranicu neka-
dašnje melodije? Što! Sveta noćna svjetiljka se ponovo
upalila u relikvijariju! Da, njezin zlaćani plamen mi-
stično je obasjavao Madonino lice zatvorenih očiju! A
ove svježe ubrane istočnjačke cvjetove, koji su se rastva-
rali tu, u starim vazama od saskog porculana, čija ih je
ruka ovamo maločas stavila? Soba je djelovala radosno
i činilo se da je puna života, na značajniji i snažniji na-
čin nego obično. Ali ništa nije moglo začuditi grofa!
To mu je izgledalo toliko normalno da nije čak obra-
tio pažnju na to da zvoni sat na onoj uri njihalici koja
je stajala već godinu dana.
Reklo bi se, ipak, da se baš te večeri grofica Vera, iz du-
bine mraka, na izuzetan način trudila ne bi li se vratila
u tu sobu, dokraja ispunjenu njezinim miomirisom!
Ta ostavila je tu mnogo od svoje osobe! Sve Što je sači-
njavalo njezin život, privlačilo ju je ovamo. Njezine su
čari lebdjele ovdje; bit će da su dugotrajna nasilja što ih
je izvršavala strastvena volja njezinog supruga olabavi-
li maglovite spone Nevidljivog oko nje!...
Ona je tu bila prijeko potrebna. Sve što je voljela nala-
zilo se ovdje.
Morala je poželjeti da se opet sama sebi smiješi u tom
tajanstvenom ogledalu, gdje se nekoć toliko puta divila
svom ljiljanskom licu! Blaga se pokojnica, ondje dolje,
jamačno trgnula, među svojim ljubičicama, ispod uga-
šenih svjetiljki; božanstvena je pokojnica zadrhtala,
sasvim sama u grobnici, gledajući srebrni ključ bačen
na popločani pod. I ona je htjela otići k njemu! I njezi-
na se volja gubila u ideji tamjana i osamljenosti. Smrt
je definitivna prigoda samo za one koji se nadaju nebu;
ali nije li, za nju, njihov zagrljaj predstavljao Smrt, i
Nebesa, i Život? I samotan cjelov njezina supruga pri-
vlačio je njezine usne u tami. I minuli zvuk melodija,
nekadašnje opojne riječi, tkanine koje su pokrivale nje-
no tijelo i zadržavale njegov miloduh, pa to magično
drago kamenje koje ju je željelo, u svom nerazumljivom
nagnuću — i nadasve neizmjeran i apsolutan dojam o
njezinoj prisutnosti, mišljenje koje su naposljetku di-
jelile i same stvari, sve ju je pozivalo ovamo, privlačilo
ovamo već odavno, i tako neprimjetljivo da je, izliječe-
na najzad od učmale Smrti, nedostajala još samo Ona!
Ah! Ideje su živa bića!... Grof je izdubao u zraku oblik
svoje ljubavi i trebalo je doista da ta praznina bude is-
punjena jedinim bićem koje mu bijaše istorodno, jer
bi se inače srušio Svijet. Pojavio se u tom trenutku do-
jam, konačan, jednostavan, posvemašan, da Ona mora
biti tu, u sobi! On je u to bio isto tako spokojno uvje-
ren kao i u vlastito postojanje, a sve stvari oko njega
bijahu zasićene tim uvjerenjem. To se na njima vidje-
lo! I, budući da je nedostajala još jedino Vera, opipljiva,
izvanjska, trebalo je doista da se ona tu nađe i da veliki
San o Životu i Smrti otškrine načas svoja beskonačna
vrata! Put uskrsnuća bio je odaslan sve do nje snagom
vjere! Svježi prasak muzikalnog smijeha ozario je svo-
jom radošću bračnu postelju; grof se okrenuo. I tamo,
pred njegovim očima, stvorena voljom i sjećanjem, na-
lakćena, fluidna, na čipkastom jastuku, pridržavajući
rukom svoju dugu i gustu crnu kosu, sladostrasno po-
lurastvorenih usta u smiješak koji bezuvjetno uvodi u
rajske požude, lijepa da umreš od ljepote, grofica Vera
je, napokon!, gledala njega, pomalo još omamljena od
sna.
— Roger!... — rekla mu je nekim dalekim glasom.
Približio joj se. Njihove su se usne stopile u nekoj bo-
žanskoj — zaboravnoj — besmrtnoj radosti!
I tada su primijetili da su oni, u stvarnosti, samo jed-
no jedino biće.
Sati su nekim čudnim letom okrznuli tu ekstazu u ko-
joj su se, po prvi put, miješali zemlja i nebo.
Odjednom se grof d’Athol snažno lecnuo, kao pogo-
đen nekim kobnim prisjećanjem.
— Ah! Sada se sjećam! — ... kazao je on. — Što je meni?
Pa ti si mrtva!
Istog trenutka, na tu riječ, ugasio se ikonostasov mi-
stični žižak. Blijedo praskozorje — jednog banalnog,
sivkastog i kišnog jutra — probilo se u sobu kroz proci-
jepe među zastorima. Svijeće su problijedjele i utrnule,
puštajući da se njihovo crveno stijenje oštro dimi; va-
tra je iščezla pod naslagom mlakog pepela; cvjetovi
su uvenuli i posušili se za nekoliko trenutaka; njiha-
lo na zidnoj njihalici prepustilo se postepeno svojoj
nepomičnosti. Mrtvi opal više nije blistao; krvave su
mrlje također usahnule na batistu pored njega; i, plinu-
ći među zdvojnim rukama koje su ga još zaludu htjele
obujmiti, strastveno i bijelo priviđenje vratilo se opet
u zrak i u njemu je iščezlo. Jedan slabašan oproštajni
uzdah, razgovijetan i dalek, dopro je do same Rogerove
duše. Grof se osovio; tek maločas je razabrao da je sam.
Njegov san se upravo rasplinu jednim potezom; bijaše
slomio megnetsku nit svoje sjajne pređe samo jednom ri-
ječju. Atmosfera koja je sada zavladala bila je mrtvačka.
Kao one staklene kaplje, nelogično spojene, pa ipak tako
čvrste da ih ni udarac drvenim čekićem po njihovom
debljem dijelu ne bi razbio, ali koje se zato raspadaju u
munjevitu i neopipljivu prašinu ako im se slomi vršak
koji je tanji od šiljka igle, tako je odjednom sve nestalo.
— Oh! — šapnuo je on — dakle, svršeno je!
— Izgubljena!... Posve sama! — Kojim putem valja kre-
nuti, sada, da bi se stiglo do tebe? Pokaži mi put koji
me može voditi k tebi!...
Iznenada, kao odgovor, neki je sjajni predmet uz me-
talni šum pao s bračne postelje na crni krzneni prostirač:
jedna ga je zraka strahovitog zemaljskog dana osvije-
tlila!... Napušteni se sagnuo, zgrabio ga i neki uzvišen
osmijeh ozario je njegovo lice kad je prepoznao taj pred-
met: bio je to ključ grobnice.
 Kazalo

Predgovor
Mučenje nadom
Zi Yi Laova pustolovina
Ulog
Kraljica Ysabeau
Uzvanik posljednjih svečanosti
Mračna priča, još mračniji pripovjedač
Vera
 Izdavač
Grafički zavod Hrvatske
OOUR Izdavačka djelatnost
Zagreb, Frankopanska 26
Za izdavača
Vladimir Štokalo
Urednik
Albert Goldstein
Tehnički urednik
Stjepan Kolarić
Lektor
Ljerka Depolo
Korektor
Zdenko Uzorinac
Tisak
GZH, OOUR Tiskara
Izdanje Franco Maria Ricci, editore, Parma,
Milano, isključivo autorizirano za Grafički zavod
Hrvatske Zagreb 1983.