MAJMUNI, GANGSTERI & HEROJI

Majmuni gangsteri & heroji

37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU

DENISA KULJIŠA

GLOBUS INTERNATIONAL

37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU GLOBUSOVA KOLUMNISTA

Denis Kuljiš

GLOBUS INTERNATIONAL, ZAGREB 2OOI.

BIBLIOTEKA EX UNGUE LEONEM

NAKLADNIK GLOBUS INTERNATIONAL

10 000 Zagreb, Odranska bb

Tekstovi iz knjige

MAJMUNI, GANGSTERI & HEROJI

u izvornom obliku

objavljeni su u feljtonu

Lik & djelo u tjedniku Globus

od ožujka 2000. do ožujka 2001.

Copvright © eph, 2001.

Fotografije © Fotodokumentacija EPH

Sva prava pridržana.

Urednik Branko Matan

Design i slog Boris Runjić

Redaktura Robert Naprta

Lektura i korektura Ljerka Mlinar

Indeks Krešimir Mikulandra

Tisak i uvez Tiskara Puljko

ISBN 953-6749-02-5

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK3Z-05 (497.5) "199" 3Z (497.5) "199"

Kuljiš, Denis

Majmuni, gangsteri & heroji: 37 likova u povijesnom spektaklu Globusova

kolumnista /Denis Kuljiš.-Zagreb:

Globus international, 2001.-(Biblioteka Ex ungue leonem)

isbn 953-6749-02-5 410521049

Nadi Mirković

koja me primila u svoju

literarnu obitelj

Sadržaj

xiii Zahvala

3 Stipe Mesić

Krokodil iz močvare hrvatske politike

11 Ivić Pašalić

Tuđmanova 'La femme Nikita'

19 Petar Stipetić Hrvatski bog Mars

37 Hrvoje Šarinić

Predsjednikova francuska sobarica

45 Tomislav Merčep

Inženjer smrti iz Pakračke poljane

55 Ivo Škrabalo
Magistar igre staklenih perli

65 Milan Bandić

Partijski boss u Bossovu odijelu .

75 Branko Borković

Narodni heroj na burzi rada

87 Antun Vrdoljak Glembav iz Imotskog

97 Franjo Gregurić Naš čovjek u Moskvi

111 Šime Lučin

Šerif u New Yorku

123 Tomislav Karamarko

Ministrant s periferije protiv hercegovačke mafije

135 Janko Bobetko

Titov marinac, Tuđmanov komandos

147 Miroslav Tuđman

Repriza koju je otac pokušao spriječiti

159 Damir Vrhovnik

Crveni tajkun iz Kutline piramide

173 Božo Kovačević

Ministar koji je svirao s Đonijem

185 Ivo Sanader

Pudlica medu rotvajlerima

195 Željko Dolački

Smrtonosno oružje poštenog policajca

207 Vjeran Zuppa Lula i ništavilo

221 Slobodan Praljak Herkul iz Čapljine

235 Stipe Šuvar Vlaški Lenjin

249 Anto Nobilo

Ljubimac žena i gansgstera

263 Veljko Bulajić

Neorealističke zvjezdane staze

277 Ivica Todorić

Zmija i kokoš u grbu tajkuna

293 Jozo Radoš

Ovca u Vučjoj jazbini

309 Markica Rebić

Veliki muljator obavještajnog podzemlja

323 Anton Tus Na krilima Nike

339 Vladimir Šeks

Kuhar u saborskoj političkoj menzi

353 Miroslav Blažević Balkanski genij

365 Mario Nobilo

Očerupani feniks iz hrvatskog diplomatskog kora

379 Vlado Gotovac

Profil za novčanicu od sto eura

393 Andrija Hebrang

Klon poštenog staljinista

413 Jakov Sedlar

Režiser koji je iskoristio Gospu

427 Drago Pilsel

Katolički tupamaros u borbi za ljudska prava

441 Neven Barač

Udbaški bankar hercegovačke mafije

455 Mirko Norac

Generalkonobar u luburićevskoj antiutopiji

485 Ivo Pukanić

Kokošarska mafija protiv zločinačke organizacije

565 Denis i ja - Istina je priča

Pogovor Branka Matana

591 Bibliografija

595 Indeks

Zahvala

'Kad napišeš knjigu koju još nisam čitao, rado ću je reklamirati', rekao mi je Matić s Radija 101,
ogorčen mnogobrojnim prigodnim izdanjima s recikliranim člancima koja se u posljednje vrijeme
pojavljuju, vraćajući se s promocije Budišine knjige u koju je zlosretni autor, uz svoje intervjue
uvrstio i diskusije na predizbornim okruglim stolovima, izostavljajući pitanja te odgovore ostalih
kandidata.

Temeljno pitanje smisla hrestomatije tekstova objavljenih u visokoj novinskoj nakladi lebdjelo je
stalno nad ovim pothvatom, s tim što ni do zadnjeg časa nisam za nj smislio neko uvjerljivo
opravdanje, nego jedino mogu priznati da sam, sudjelujući u poslovima koje valja obaviti da se
jedan novinski kupus manje-više pristojno sredi, opremi raznovrsnim bilješkicama i sličnim
ludorijama, pa onda ukoriči - silno zabavljao, kao da je riječ o uređivanju nekih novina u kojima
sam napišeš sve priloge!

Iza vidljivog autora stoji cijela horda samozatajnih pomagača, jer ni ovu omanju Keopsovu
piramidu od slova, Keops nije posve sam načinio... No, neke je ljude potrebno poimence
spomenuti u zahvali.

Prvo i najvažnije, s onu stranu intelektualne incepcije, moram zahvaliti izdavaču knjige i novina
u kojima sam članke objavio. On je plaćao sve moje režije dok sam ja glancao parabole za
literarnu verziju feljtona Lik&djelo, koji je u Globusu izlazio 2.000 / 2001. godine, ali, još
važnije, Ninu Paviću zahvalan sam što je u svojoj novinskoj kući stvorio klimu i infrastrukturu
koja mnogim autorima omogućuju da se ogledaju i s knjiškom ekstenzijom novinskog pisma.
Ta feljtonska serija začela se, zapravo, još prije Globusa, kad me Branko Matan - po pravu i
urednik ove knjige - pozvao da pišem za Vijenac, u času kad nisam nigdje drugdje mogao
objavljivati. On me otkrio kao autora. Ali, najveći je posao napravio Marko Grčić, jer me naveo
da pišem za Globus, da u tom listu koji sam osnovao, nađem novu, produktivnu poziciju, u koju
se nisam lako uglavio, jer se urednički refleks sporo umrtvljuje, a urednik i autor, makar i u istoj
osobi, uvijek su u konfliktu. Marko je najbolji novinski urednik kojega sam ikad vidio - on je
osmislio formu, natjeravši me da se fokusiram na portret, pomogao mi da izborim prostor za
neuobičajeno duge priloge i sve ih izredigirao. Kako sam mu se odužio? Nikako - u surovoj
novinarskoj profesiji oporost i cinizam su de rigeur pa mogu dodati da sam i sam lansirao
nekoliko novinskih karijera, a nikad nisam dobio ni 'hvala'. Hvala, Marko.

Dok sam pisao članke za Globus, pomagali su mi mnogi prijatelji i kolege. Za svaki sam članak
dobio brifing u Globusovu kafiću, kod tzv. Micica, koje su se svega toliko naslušale da bi mogle
napisati tri ovakve knjige. Prijatelji i suradnici iz vojne profesije zaslužuju poseban spomen, ali to
neću specificirati u ovoj prigodi. U Vjesnikovoj centralnoj arhivi vrijedne službenice pripremale
su mi materijale, na kojima se knjiga, zapravo, zasniva - gotovo sve informacije dolaze iz članaka
nekolicine naših najboljnih novinara, pa bih se gotovo osjećao kao neki grebator, da im nisam
svima bio urednik i u najvećem ih broju slučajeva slao na novinarske zadatke s kojih su i donijeli
sve te lijepe materijale. Zapravo, pisanja o desetogodišnjem razdoblju Tuđmanizacije i
postuđmanizma prihvatio sam se pošto sam akumulirao frustracije kroz sedam godina
urednikovanja u Globusu i Nacionalu: samo sam kuhao, kuhao i ništa nisam vario i onda, kad
sam se naposljetku dohvatio svog mehaničkog laptopa marke Olvmpia, krenulo je divlje - svaki
od trideset i šest članaka sabranih u knjizi napisao sam odjednom, u jednom sjedenju (osim
Norca, koji je u Globusu išao u dva nastavka). No, pripremajući knjigu, naučio sam
upotrebljavati Mac, a Dado Jug, šef Diamarketinga pružio mi je prijateljsku sistemsku podršku u
ključnom trenutku.

Kad je rukopis redigiran, za njegovo transformaciju u papirnatu ciglu, bili su silno zaslužni mali
veliki izdavači Boris Runjić, koji je knjigu dizajnirao, i njegova partnerica Milana Vuković
Runjić, koja je priskrbila naslov. Osim toga, uvukli su me u svoj kućni izdavački pogon, gdje je
atmosfera strahovito poticajna, a neki ljubazni susjed stalno navraća s prvoklasnim pršutom.

Ova knjiga uopće ne bi nastala da Katica Bosanac nije na svoj hard (It's a Hard... It's a Haaaard!)
pospremila rukopise, iako joj to nitko nije posebno rekao. Enciklopedistkinja lektorica Ljerka
Mlinar sve je munjevito pročitala. Mladen Klemenčić dobavio je slike i stalno je ohrabrujuće
gunđao.

Osim ekipe na poslu i ekipa kod kuće sjajno se postavila: djeca su se neko vrijeme suzdržavala od
videoigara, a moja žena pružala mi je osjećaj sigurnosti i sreće te, umjesto da sama napiše knjigu
u kojoj bismo svi puno više uživali, osigurala mi je beskrajno mnogo vremena za literarnu
aktivnost, što se zasniva na sebičnosti, koja mi ne pomaže da shvatim veličinu te nesebičnosti.

DENIS KULJIŠ, svibanj 2001.

 Majmuni, gangsteri & heroji

37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU

DENISA KULJIŠA

Predsjednik Republike Hrvatske (bez lente), okružen artistima i modelima foto-sessiona Štefa
Lupina.

Krokodil iz močvare hrvatske politike

STIPE MESIĆ

Najveću prednost u predsjedničkoj trci Stipe Mesić imao je kao - autsajder. Javnost ga je
percipirala kao kandidata izvan političkog establišmenta, dok je Budiša - dio, navodno, moćnog
političkog ustroja SDP-HSLS - dobio image stranačkog birokrata, što se podudaralo s njegovim
nespontanim nastupom i držanjem 'čovjeka od drveta'.

U kampanji nitko ne ulazi previše u bit i nikomu se ne bi moglo objasniti kako je Račanov
politički pogon zapravo jedan polukat u uredskoj zgradi na Iblerovu trgu, dva-tri kompjutera i
nekoliko aktivista, a Budišin, malo veći građanski stan iz kojega su posljednjih godina u HDZ
prebjegli svi videniji liberalni tehnokrati, ako se već nisu odcijepili s Gotovcem, pa u Feralu, iz
broja u broj, razvaljivali svog bivšeg predsjednika te potonjeg koalicijskog partnera.

I Mesić je, naravno, autsajder. On je posljednjih godina prisjedao Čačićevoj 'jednosobnoj' stranci,
vozio se starim Golfom, te odgađao trenutak kad će iz političke polumirovine prijeći u bazalno
stanje opće umrtvljenosti. Čuano je ipak kako je taj čovjek zaista bogate političke biografije
primljen u javnosti kao neko kadrovsko osvježenje, protagonist koji se neočekivano pojavljuje iz
prikrajka, dok Budiša, koji poslije predsjedanja studentskoj organizaciji u doba maspoka može
pokazati jedino ritualno ministrovanje u Gregurićevoj vladi javnoga spasa, slovi kao nekakav
izlizani aparatčik...

Upravljanje predodžbama glavna je svrha izbornog nastupa, i u tome je Mesić bio potpuno
uspješan. On je, zapravo, stari, iskusni, politički profesionalac, koji je obnašao sve funkcije, od
predsjednika općine do predsjednika države. Bio je predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, čak i
rotacijski predsjednik zemlje puno veće od ove koja mu je sad pala u krilo. Fve been there, Vve
done that, mogao bi reći, frazom Clinta Eastwooda, da mu spomenu bilo koji položaj iz političkih
Figura Veneris, ili bilo koju poziciju na kadrovskoj lijani u političkoj džungli ovoga dijela
uzavrelog Balkana.

Sav njegov život bio je politika, osim najranije mladosti, koja ga uopće nije obilježila. Ni
školovanje (Mesić je pravnik, doktor prava, kao i Vladimir Bakarić, otkako se za dr. opet priznaju
rigorozi, tj. državni ispit); ni porijeklo (Slavonac, zapravo doseljeni Ličanin); pa čak ni burno
ratno djetinjstvo (u partizane, još kao dijete, uzeo ga je dr. Dušan Bilandžić, da ga spasi od
ustaškoga noža).

Doima li se Mesić kao pravnik iz ličko-slavonske partizanske familije, lik kojega bi u nekoj
nepostojećoj Štivičićevoj televizijskoj drami glumio Jovan Ličina? Nipošto. Mesić je, usprkos
malo gruboj, čekinjastoj, vanjštini, zapravo sofisticirana, urbana, pojava; on pazi na manšete
svoje bijele košulje, pa bi tu personu dramatis bolje dao, primjerice, Boris Buzančić.

Ako Mesića nisu obilježili mladost, profesija i podrijetlo, odredila ga je karijera političara, s
paradigmatskim obratima svojstvenima tom riskantnom, ali izvanredno blagodarnom pozivu u
državama koje su se formirale na našem prostoru. Iz njegove političke biografije možemo čak
ponešto i naučiti: primjerice, da su u političkoj karijeri uzleti, uglavnom, kratkotrajni, a jedino
padovi brži od uspona, te kako je prirodno stanje političara da vreba u močvari, kao žaba ili
krokodil, samo s očima i obrvama iznad površine... Počeo je kao omladinski aktivist, a u doba
Savkine i Tripalove menjševičke vladavine dotjerao do ne baš visokoga položaja zastupnika u
Saboru i predsjednika rodne općine Slavonska Orahovica.

Zastupnik je tada bio obični delegat, a rodni otočić u Panonskom moru, koji je dobio ime po
rakiji, i treba ga tražiti na vojnoj specijalki, politički ne bi bio spomena vrijedan da nije čuven po
tome što je ondje Stipe Mesić grdno nastradao jer je, iz velike revnosti, jedan drum u varoši
preimenovao u Ulicu Desete sjednice, da evocira kontrarevolucionarni partijski skup, s kojim je,
1970. počelo Hrvatsko proljeće. Kad su na sud donijeli ploče, svjedoči profesor Caratan, bivši
lider reformirane, očovječene, komunističke stranke, Mesiću su odmah dosudili godinu i pol, pa
je dvanaest mjeseci zaista odguslao u zloglasnoj Staroj Gradiški.

Povod je mogao biti klošmerlski, ali robijanje u tom najgorem, vlažnom, negrijanom zatvoru,
gdje su kriminalci, budući hrvatski tajkuni, zlostavljali i na sve načine varali uznike, buduće
hrvatske državnike, sigurno ne potiče na smijeh. Ali, tko poznaje mehanizam represije u bivšoj
Jugoslaviji, zna da je potonje maltretiranje čovjeka koji je, na slobodi, kao politički zatvorenik
dobio policijski dossier i crnu točku u svim kadrovskim kartonima, bilo još puno gore. Nije
postojao Sibir, ali je sumnjičenje, ograničavanje, sitno maltretiranje, koje je moglo potrajati i
desetljećima, ljude pretvaralo u osamljenike, manijake, fantaste. To što nije postao Hrvoje Šošić
nego Stipe Mesić, puno govori o duhovnoj otpornosti sadašnjeg hrvatskog predsjednika, a
njegova sudbina 'samoupravljača drugog reda', koji se probio do direktora malog, neuspješnog
arhitektonsko-konzultantskog biroa na vječnom minimalcu, mogla bi poslužiti kao predložak za
sjajan humorno-gorki češki ili srpski film.

Sedamdeset i prve Mesić nije bio politički superstar, alfa u Velikom Psu, nego sitna, udaljena,
maglina šeste zvjezdane veličine u Betel-geuzeu. Njegov nacionalistički pedigre bio je ipak
neupitan, pa je, Osamdeset i devete, kao epizodist Proljeća, jako odgovarao Tuđmanu, koji je
1971-i sam igrao drugorazrednu ulogu.
Mesić je u barakaškom HDZ-u odmah postao Broj tri, a s obzirom na to da je Manolić, Broj dva,
bio, zapravo, izvan kadrovske kombinatorike, kao časni starina i 'ovejani udbaš', Mesić je slovio
kao beir apparent, prestolonasljednik de facto (dok je dr. Žarko Domljan, kao predsjednik Sabora,
to bio de iure). S najvišim stranačkim rejtingom, Mesić postaje prvi predsjednik Vlade, a zatim
odlazi u uzbudljivu diverzantsku misiju, u Beograd, gdje je ubačen kao predsjednik raspadajuće
Jugoslavije.

Ta je epizoda u njegovoj dosadašnjoj političkoj karijeri najzanimljivija, i njegovo najveće

postignuće, opisano u knjizi kojoj smo, pripremajući je u Globusu, dali naslov Kako sam rušio
Jugoslaviju, što je, nažalost, zbog političkih oportuniteta, promijenjeno u Kako smo rušili
Jugoslaviju, odnosno, za drugo izdanje, Kako je srušena Jugoslavija.

Za odlazak u Beograd bila je potrebna hrabrost, čak i fizička, što Mesić, kao prava muškarčina,
boksač i prznica, nesumnjivo ima. On je, posjetivši tada Francusku kao šef države, na aerodromu
u Parizu, skočio preko ograde pješačkog konvejera i, navodno, dunuo šakom u glavu nekog
Srbina koji mu je, prolazeći u suprotnom smjeru, dobacio: 'Ustašo!' Možda je to samo anegdota,
ali pristaje dobro uz Mesićev karakter.

U predizbornoj kampanji 2000. godine, dovodila se u pitanje njegova misija u Predsjedništvu sfrj,
sjajno prikazana u britanskom dokumentarcu Smrt Jugoslavije. To je bila najniža točka inače
mizerne kampanje: ne toliko kao dno demagogije, koliko kao pokazatelj totalne ignorancije što
vlada na hrvatskoj političkoj sceni.

Kad se vratio iz Beograda obavljena posla - Jugoslaviju je srušio do temelja - dočekalo ga je isto
ono što i tisuće branitelja prilikom povratka s fronte: dok je izbivao, drugi su se obogatili, a on
ostao bez namještenja... U stranci je počeo nezaustavljivi uspon Gojka Šuška.

Ispijeni grubijan u kožnatom kaputu, zapuštene vanjštine, s bulumentom rođaka iz gladne

Hercegovine, Šušak je postao Tuđmanov oslonac, ponudivši mu odnošaj čistog klijentelizma. On
nije bio partner s kojim bi vlast trebalo dijeliti, što ne znači da se odricao moći, koju je
akumulirao i pretvorio u silu jaču od države.

Tihi državni udar koji je u Saboru pokušao složiti Šeks, s potporom Glavaša i hadezeovske
Montanje, stražnje saborske klupe, gdje su neki zastupnici, pijani kao zemlja, dizali ruku na
rimski pozdrav, bio je komplot uz prešutnu Domljanovu suglasnost i naveo Tuđmana da još
strože postroji klipane koje je poznavao u dušu, jer ih je i doveo na vlast, pa rekao jednom
zanimljivom svjedoku: 'Hja, ako ne okupite bagažu, ne možete vladati...'

Tako se počela mijenjati arhitektura Tuđmanova principata: umjesto barakaša, uglednih starih
udbaša i pripadnika tehnokratskog lobija iz kafića Hennessy, koje je u Banske dvore doveo
savjetnik dr. Slaven Letica, došli su Hercegovci koji su, kao skakavci, poharali MORH, banke,
fondove i bolja poduzeća, pa je 'lijeva struja' jedva uspjela spasiti INA-u, Zagrebačku banku i
Tvornicu duhana Rovinj.
U toj raspodjeli moći, Mesić je izvisio. Dobio je formalno visoko mjesto predsjednika Sabora, s
kojega je uklonjen nelojalni Domljan, ali je mogao jedino nemoćno lupati staklenim čekićem po
predsjedničkom stolu, promatrajući kako marabunta hara Hrvatskom, preuzima vojsku, policiju, a
zemlju uvlači u rat s Bosnom, i zatim s cijelim zapadnim svijetom. Mora se priznati da to nije
mirno promatrao, nego je odmah ušao u klinč, i to protiv najnezgodnijih igrača, o čemu ponešto
znam i svakako ću to posvjedočiti za jedno petnaest-dvadeset godina.

Čim mu je Manolić to predložio, Mesić je grunuo u otpadničku grupu formiranu u saborskom

kabinetu dr. Gregurića. Uz razne tehnokrate našli su se tu Manolićevi pajdaši, stari policajci, te
njihovi pacijenti iz saborskih klupa. Po računici koju je Manolić napravio i obnarodovao u
Globusu, imali su dovoljno ruku da u Saboru sruše Tuđmanovu monomahiju, samo što se račun,
kako često biva u sličnim situacijama, pokazao pogrešnim: sis je 'prevrnuo' mnoge zastupnike
kontradosjeima, stanovima, novcem, položajima...

Dr. Gregurić zakasnio je na Kosovo, a dr. Domljan ukazao se u svom lojalnom i

reprezentativnom izdanju najprikladnijeg predsjednikova čovjeka, pa je Mesić udaljen sa svoga
mjesta. Odigrana je mala parlamentarna farsa i posljednji barakaši, suputnički, hadeze-ovski
kriptodemokrati izbačeni su iz Tuđmanova pokreta, pa se moglo pristupiti dovršenju projekta
diktature, koja je, zapravo, više nalikovala na tiraniju, jer se osnivala na kapricioznim porivima
jednog očito bolesnog čovjeka, koji je počeo pokazivati znakove općeg nervnog rastrojstva.

Otišavši iz HDZ-a, Mesić je izbačen i iz službenog stana u koji se bio uvalio. Nakon nekoliko
godina živahnosti, nabrijane političarske egzistencije, u koju je stari momak bio uronio With the
Vengeance, što kažu Englezi, bacilo ga je natrag u domaći Sibir, u zapećak, kraj žene, u Gradsku
kavanu, da prorađuje novine i komentira politiku s odstajalim vanpartijskim drugovima: sudbina
gora od smrti za čovjeka njegove vitalnosti. Malo se osovio na noge učlanivši se u Manolićeve
Hrvatske nezavisne demokrate, stranku potpuno bezopasnih namjera, koja je, ipak, smještena na
isto odmorište s Gabeličinim 'čistim pravašima', valjda da se o jednom trošku mogu obje
prisluškivati.

Stipe je otišao od Jože kad je Joža opet počeo koalirati s Tuđmanom (poput koale, on je na dr.
Tuđmanu uvijek pomalo parazitirao). Zatim se prebacio k Čačiću, koji je držao manju stranku,
nastalu u političkom stečaju Savkina projekta naknadnog osvajanja vlasti na drugim
parlamentarnim izborima. Tu Mesić nije imao osobito važnu ulogu. Davao je stranci srednju
težinu i, zauzvrat, dobivao određen stranački legitimitet, da se može pojaviti na zagrebačkoj
političkoj promenadi pred Čarlijem i sjesti za stol s Gotovcem, Bancem i ostalim 'Čarlijevim
anđelima'.

Na predsjedničke izbore dospio je neočekivano, kao truc-kandidat četvorke, skupine uvrijeđenih

oporbenih stranaka, ogorčenih stvaranjem zasebne koalicije SDP-a i HSLS-a. Iako se nisu
usuđivale razvrgnuti taj politički brak iz računa, isticanjem posebnog kandidata protiv očekivano
slabog, drvenastog, Budiše, Četvorica su namjeravala napakostiti, ili malo pokvariti račun,
crveno-žutoj koaliciji, kako bi poslije izbora sami dobili važniju ulogu.
To je uspjelo u neočekivanoj mjeri!

Kakav će Mesić biti predsjednik? Na to je teško odgovoriti, jer još nije jasno što je predsjednička
agenda. Prvi zadatak koji se nameće jest samoograničenje mandata, pristanak na drugorazrednu
ulogu u odnosu na Vladu i parlament. Iz Mesićeve političke biografije, te s obzirom na njegov
fajterski temperament, nema nikakvih naznaka da bi on na to mogao pristati - u cijelosti, zaista, i
ne samo formalno... Naravno, neće moći vladati predsjednički, ni tuđmanovski polupred-
sjednički, kao nekoć samodržac s Pantovčaka, ali da će se odreći inicijative, političke intruzije u
najosjetljivija područja, to, mislim, neće. Uostalom, s obzirom na početne krive poteze nekih
koalicijskih ministara - primjerice u resoru obrane - čovjek počinje misliti da nije lose ako se
uspostavi paralelni kanal političke kontrole, samo što nema nikakvih garancija da takav dualizam
neće razvaliti Vladu šestero-člane koalicije, jer se ona, po logici stvari, nejednako otklanja od
Mesića.

Seljački rečeno, tu će jaki, inicijativni, predsjednik biti peti kotač, a put je neravan, pa bi se
taljige mogle raspasti. U tom slučaju (da nastavim s ovom metaforom) Račanov i Budišin dvojac
može dalje otperjati na dvokolici (tandemu?), dok će četvorka zaostati na svom malom biciklu s
pomoćnim kotačima. Mesića tu vidim kao vještog ekvilibrista na monociklu, s visokim,
cirkuskim, sjedištem, kako manevrira naprijed-natrag, lijevo-desno, bez izgleda da uspostavi
trajnu ravnotežu... Nadam se, samo, da se ni jedna od ovih slutnji neće ostvariti.

Dr. Ivić Pašalić, noseći stup Tuđmanova režima, koji je pridržao političko zdanje kad se
kadrovska konstrukcija počela rušiti iza smrti šefa hercegovačkog kartela, Gojka Šuška.

Tuđmanova La femme Nikita

IVIĆ PAŠALIĆ

Biografija Ivica Pašalića posve je nevažna za njegov politički lik. On ima dva striktno odgojena
sina i jednu tek rođenu kći, a sa ženom upoznao se prije sto godina, na čagi u zagrebačkom disko-
klubu Big Ben. Liječnik, rođen u Šuici, odrastao u Sesvetama, zagorski hercegovački kadar
kojega je u stranački aparat uveo veliki kadrovik Manolić... Tu nema nikakvih linkova na njegovu
aktualnu političku egzistenciju - razmatranje njegova privatnog života da bi se razumjeli njegovi
politički postupci, isto je što i pokušaj da se iz njegova horoskopa dozna njegova adresa.

U politici, Pašalićev život počinje trenutkom kad je, 1993. postao Tuđmanova La femme Nikita,
beskompromisni izvršitelj najtežih političkih zadaća. Kao i Nikita, ne postoji za javnost, izvan
firme slovi kao mrtvac.

Pašalićevi nemaju privatnog života, nego se povremeno grade da žive u idili kad ih posjete
fotoreporteri ženskih listova. Uvijek na pozornici, u društvu nastupaju u ulozi mlade, sretne
obitelji prodornog modernog političara pred kojim je budućnost.
Ponekad pomisliš da je Pašalić, zapravo, vanzemaljac, android kojim iznutra upravlja neko
manje, žablje biće, kao u filmu Men in Black, a njegov idilični život na katu obiteljske kuće u
Sesvetama da je - videoprojekcija na očni živac, kao u filmu Matrix... Virtualna realnost, ili, kako
je to, puno upečatljivije, nazvao čuveni poljski futurist Stanislaw Lem, 'fantomatika'.

Stvarnost Pašalićeve osobe ukazuje se tek u ravnini politike, u javnosti posredovanoj političkim
medijima. Najistinitiji je kad se pojavljuje u Motrištima i u sličnim emisijama, kao politički fajter
teške kategorije, figura koju na Siciliji, gdje su familijarni s takvim likovima, s poštovanjem
nazivaju pezzonovante, po najkrupnijoj sačmi u lovačkim puškama.

Kad je Ivić Pašalić napunio četrdeset godina, preuzeo je najveću političku stranku u zemlji.
Doduše, od jučer ona više nije najveća, jer iz HDZ-a izlaze dr. Mate Granić i Vesna Škare-Ožbolt,
što mijenja mehaniku unutrašnjepolitičkog ustrojstva Hrvatske, pa u nekoj koalicionoj krizi, pod
pretpostavkom cijepanja molekularne strukture vlasti na stranačke atome, predsjednik, ni
teoretski, ni u kakvoj taktičkoj varijanti, ne može izbjeći da mandat prvo ponudi šefu sad najveće
i već vladajuće stranke, premijeru Račanu.

Ranije najveća, sad je tek gotovo najveća, ali nije posve sigurno niti da će biti njegova! No, u
osmini finala, dok je na terenu još bilo cijelo Predsjedništvo HDZ-a; učeni Pavletić, ugledni
Granić, popularna Vesna Škare, čestiti Jure Radić, neodoljiva Mintasica, pa čak i famozni
Canjuga, činilo se da je Ivić autsajder, zadnja varijanta, Hercegovac, šef hercegovačkog lobija,
'peti ortak' skrhan lošim imageom, omrznut u stranci i prokazan u javnosti... Malo kasnije,
pozornica je počišćena kao u Macbethu, sluge odnose okrvavljena trupla umorenih lairdova, a
ostaje samo Šeks, koji, napola sluđen, svaki čas pere ruke i pjevuši sablasnu odu o usudu nekoć
slavne stranke...

Između Pašalića i Šeksa vodila se borba oko redoslijeda održavanja Petog općeg sabora i
unutarstranačkih izbora - dakle, oko toga hoće li na partijski kongres HDZ-a doći stari saziv
delegata, aparat koji je s Pantovčaka i uspostavio Ivić Pašalić, ili će prvo baza izabrati novi
gremij, koji za Pašalića više ne bi bio toliko vezan pa bi, možda, na divanu, prevagnula Šeksova
slavonska bulumenta, koju vodi njegov osječki kabadahija Branimir Glavaš. No, Šeks je, kako se
čini, digao ruke. On je čovjek iz prošlosti, a Pašalić homunkulus budućnosti. Šeks, bivši sitni
provincijski fiškal, lokalni bundžija, mutivoda i lukavac koji se s vlašću dopisivao ekavicom, a na
informativnim razgovorima udbaše filao razvodnjenim informacijama, čak i u svojoj sadašnjoj
avatari saborskog manipulatora, 'stručnjaka za poslovnik', ne odgovara zahtjevima hrvatske
reakcije za 21. stoljeće.

Desnica će okupiti sve najgore iz razdoblja tuđmanizma - propale hercegovačke tajkune,

razvlaštene tajne agente, kriminalce koji su se obogatili reketom, junake pretvorbe, koji su svoje
fondove prenijeli u inozemstvo i odande pokupovali bolje hrvatske firme, te razne političke
prostitutke koje su se podavale svačijim interesima. To društvo može kontrolirati jedino čovjek
poput Ivica Pašalića, a HDZ-u sad ionako nije potrebna respektabilna fasada, nego kauboj koji će
stoku držati na okupu. Svaki otpadnik, poput Granica, ugrožava vitalni interes cijelog pothvata:
brz povratak na vlast, prije nego se učvrste tekovine demokracije i Hrvatska postane normalna
europska zemlja, pa izađu na vidjelo svi ratni zločini, kriminal, podvale, lažne diplome, ukradeni
vojni stanovi, ortački ugovori...

Hapšenje Kutle i s njim povezanih ljudi trebalo bi, nadaju se najljući Pašalićevi protivnici,
dovesti do njega samoga, kao njihova pokrovitelja. No, Ured predsjednika nije marketinška
agencija, pa se ugovori o sponzorstvu nisu stavljali na papir, odnosno, kad je to bilo i učinjeno u
krucijalnom slučaju Dubrovačke banke, glavni je pozadinski lik ostao sakriven.

U ugovoru, sastavljenom kod javne bilježnice od intimnog povjerenja, čuveni je 'peti ortak'
opisan kao 'osoba čiji je identitet poznat svakom od četvorice potpisnika'. Na zahtjev suca,
potpisnici ugovora moraju otkriti identitet 'petog ortaka'. Po našem zakonu ne mogu to izbjeći
šutnjom - no to, naravno, ne znači da neće ukazati na nekog posve bezazlenog, ili svaki na
drugog čovjeka, ili se pak izvlačiti na tisuću drugih načina. Uostalom, kad ta stvar i dođe do suda,
koliko će trajati da Baraća dovuku iz Njemačke, odakle će on slati liječničke ispričnice, te glumiti
da umire, poput Tute?

Zašto su onda dvojica naoružanih ljudi odnijeli ortački ugovor iz bilježničkog sefa? Već je bio
publiciran u novinama, pa tu nema nikakvih tajni koje bi Pašaliću naknadno mogle naškoditi. Cilj
provale bio je da se prikaže sila.

Operativci koji su upali kod bilježnice, nisu se ni potrudili maskirati. Oduzeli su sve ugovore
pohranjene u bilježničku blagajnu, jer nisu imali vremena tražiti one po koje su došli... No,
poslije nekoliko mjeseci, drugi klijenti koji su ostali bez svojih dokumenata, pozvani su na
policiju, gdje su im papiri uredno vraćeni!

Pašalić, koji je nastojao stvoriti sliku o sebi kao o čovjeku previše vještom da se lako nalijepi na
korupcionašku muholovku, impliciran je u najgorim aferama posljednjih godina, ali je njegova
moć uvijek bila veća od suprotstavljenih interesa.

Pašalić je svom tastu pomogao da dođe do golemog građevinskog zemljišta u Zagrebu, a bratu
osigurao veze za bankovni kredit, s kojim je sagrađena tvornica namještaja, što nikad nije
započela proizvodnju, nego je propala, pa je kredit, preko austrijske firme, Kutle prebacio u
stečajnu masu Globus grupe.

Jedan njegov rođak iz Šuice postao je vlasnik Duhana, vrlo bitnog punkta u kompliciranoj
paukovoj mreži novinske distribucije, koju je kontrolirao Kutle preko Tiska. No, guranje Šuičana,
iako je možda ružna stvar, još nije oglašeno kao zločin. Pašalić je određivao cilj i sredstva
političkih specijalnih operacija, poput one kad se Globus grupa pokušavala osoviti u Istri.
Posjedovala je Mirnu, preuzela pulski trgovinski lanac Merkat i Arenaturist preko Heraka, koji je
sjedio u Nadzornom odboru divovskog istarskog turističkog poduzeća. Zajednički, ta su poduzeća
raspolagala većinskim paketom dionica Istarske banke, koja je Kutli i dala 250 milijuna kuna
kredita, s kojim ih je kupio!
Iz Ureda predsjednika, moralo je doći odobrenje za preuzimanje ekonomije buntovnoga
poluotoka; a stvar je najposlije propala samo zato što su se umiješali drugi hadezeovski faktori i
struje, naročito tajno kupljeni ljudi, koji su u Zagreb dolazili s upozorenjima kako bi u Istri
direktna, neskrivena politička kontrola bila politički i izborno kontraproduktivna, kao u Splitu,
gdje je poslije preuzimanja cjelokupne ekonomije, narod masovno glasovao protiv hadezeovske
vlasti na lokalnim izborima.

Ali, ima li u krivičnom zakonu nešto protiv političkog inženjeringa?Ivica neće uloviti na velikim
stvarima, jer je bio naručilac, a ne izvršitelj, a u manjim, štitit će ga poslanički imunitet i ranija
pozicija oporbenog potpredsjednika Sabora, dakle formalnog šefa hrvatske opozicije.

'Zatvaranje' interesnih lanaca i polja, nalik je potezima igre go, puno pametnije japanske verzije
šaha; u njoj je kombinatorika instinktivna. U ovoj sofisticiranoj političko-poslovnoj igri staklenih
perli, sve je neutuživo, osim krajnjih, prljavih poslova disponiranja novcem, koji uvijek obave
direktori, zicprezidenti, unaprijed otpisani i ozloglašeni, potrošivi ljudi manje pameti, ogrezli u
pohlepu. Kakvi su onda izgledi da se ukeba i onemogući Ivica Pašalića?

Postoje četiri kategorije zakulisnih poslova.

U kategoriji ordinarne hadezeovske marćapije (vrijednost od 1 do 10 milijuna maraka) on nema

poznatih prekršaja, koji bi ga mogli doći glave. Ima doduše jedan nerasvijetljen slučaj neizvjesnih
reperkusija. Karlovačka zastupnica HSLS-a u Županijskom domu bila je uoči izbora izjavila u
Saboru kako raspolaže dokazima da je Ivić Pašalić od državne Karlovačke banke izbio kredit od
nekoliko milijuna maraka. Nije poslije izašla s papirima, iako je to najavljivala, jer ih, čini se, nije
ni imala, nego ih je vidjela; pokazali su joj ih ili obećali u banci. Direktor banke nije o tome ništa
znao, ili još nije bilo vrijeme da nešto učini, a karlovačka policija nije poslije izbora ništa na tome
učinila. Ovaj slučaj izgleda kao velika mina, jer je neki konkretan novac puno bolja stvar za
tužilaštvo, nego velike priče o neizravnoj političkoj kontroli, investiranom utjecaju i sličnim
stvarima. Novinar se na sudu brzo osvijesti oko toga - mene je, na primjer, sudac zagrebačkog
općinskog suda, jedan pulen bivšeg hadezeovskog državnog odvjetnika Hercega, upitao: 'Kad
navodite da je list Zapadna Bosna, od kojeg je nastao Imperijal, bio zagrebačka ekspozitura
Fikreta Abdića, znači li to da je na vratima redakcije stajala neka ploča s natpisom takvog
sadržaja?'

U drugoj, višoj kategoriji krupnih korupcionaških pothvata (vrijednost od 10 do 100 milijuna

maraka) kojoj pripada Tisak, te velike regionalne operacije Globus grupe u Istri, Dalmaciji i
Slavoniji, Pašalić se nigdje osobno ne pojavljuje, čak i u stvari Dubrovačke banke, gdje su
dubioze dosegnule gotovo milijarde maraka, nego kao duh lebdi iznad vode — njegova se
prisutnost može osjetiti, ali ne može dokazati; čisti spiritizam.

Treća su kategorija elevirane afere nepoznatih državnih provizija prilikom prodaje koncesija i
nacionalnog bogatstva, usmjeravanja novca od nafte, koja se kupuje kao najskuplji Siberian
Light, a tovari kao duplo jeftiniji Russian Crude, pa se razlika dijeli s mafijom, samo što sve
ostaje u zakučastom, neraspletivom 'polistirenskom lancu' koji se paučinasto upreo od Zagreba do
Ziiricha, neprekinut još iz doba socijalizma. Tu Ivić Pašalić možda i nije pomolio nosa, osim ako
njegova Zaklada državnog zavjeta - misteriozna ustanova futuristički namještena poput ureda
Doktora Zlo iz filma Austin Poivers, u kojoj sjedi pet tajnica s jakim hercegovačkim naglaskom -
uz politički 'reket' (da to opišemo tako grubom metaforom) ne obavlja i druge poslove iz sfere
povezivanja politike i privrede. Čak je i moćni Ivica Todorić morao tu istovarivati donacije...

Bilo bi dobro da Šime Lučin u Zakladu pošalje istražitelje s odredom specijalne policije koja će
maljevima razbiti ulazna vrata te pokupiti papirologiju prije nego što evidenciju progutaju rezači
konfeta. Čak i ako ništa ne nadu, takav bi ulazak bio primjeren konfrontaciji legalne vlasti s
leglom paralegalnog utjecaja, preko kojega se izvode razna čudesa, od akvizicija novina, do
stipendiranja korisnih novinara, ili njihove djece...

U četvrtoj kategoriji besprofitnog političkog inženjeringa, od čega je korist posredna, jer se tu

stvara najveći utjecaj, Ivić Pašalić bio je najvažniji Tuđmanov operativac u pacifikaciji medija i
oblikovanju kontroliranog pravosuđa.

U ovoj sferi skriven je i njegov najveći liabilitj: na vrhuncu frakcijske borbe sa smrtnim
neprijateljem, inženjerom Hrvojem Šarinićem, koji je pridonio otvaranju afere Dubrovačke banke
i doveo u pitanje sam Pašalićev opstanak u Tuđmanovoj okolini, a time i njegovu cjelokupnu
egzistenciju, stvari su se bile do te mjere otrgnule kontroli, da je smrt jednog Šarinićeva sina - i
jedva izbjegnuta pogibija drugoga poslije nekoliko dana - pripisana akcijama tajne policije, s
kojom je Pašalić mogao imati veze kao šef predsjednikova Ureda, koji je naloge prenosio šefu
SZUP-a, svome Šuičaninu, Ivanu Brzoviću. To je zbilja dalekosežna stvar, koju ne bi trebalo
uzimati ozbiljno, dok ne završi istraga koju bi, s najvišim prioritetom, svakako trebalo
pokrenuti...

Pašalić nije investirao u poslove, nego u moć. Ona se akumulirala u stranci, s kojom je, koliko
god bila slaba, zadobio silnu snagu, povezan sa centrima moći u društvu. Njegovi ljudi nalaze se
u bankama, najvećim tvrtkama, na televiziji. Može li ga zaustaviti željezna ruka pravde Šime
Lučina?

Arhajski osmijeh hrvatskog generala Petra Stipetića koji se u ratu prometnuo se u blistavog
pohodnog zapovjednika poput Wallensteina, Davouta, Sheridana ili Pattona...

Hrvatski bog Mars

PETAR STIPETIĆ
Kad je počela Oluja, najveći hrvatski general držao je mrtvu stražu u Slavoniji. Tamo ga je
plasirala ljubomora načelnika Glavnog stožera, fosilnog vojskovođe Janka Bobetka.

Kao njegov pomoćnik za kopnenu vojsku, generalpukovnik Petar Stipetić godinu dana sastavljao
je dispoziciju za napadnu operaciju, kojom će Hrvatska vojska skršiti Krajinu, te dovršiti ratni
pothvat što je zamalo uspio još u zimu prve ratne 1991. godine, ofenzivom u Zapadnoj Slavoniji,
kad je pola milijuna Hrvata (i vrlo velik broj hrvatskih Srba, što je manje poznato i uopće nije
istraženo) navuklo istočnonjemačke uniforme, te stalo pod oružje, osvojeno u magazinima ratne
rezerve, dok u Beogradu, medu čitaocima Duge, nisu mogli prikupiti ni bataljun grenadira, koji bi
se kroz slavonsko blato, odvucarao za tenkovima jna do virovitičko-karlobaškog limesa
memorandumske Velikosrbije.

Tko je ondje htio dobrovoljno u rat u Hrvatsku, stupao je u romantične Bele orlove, koji su se
specijalizirali za bijelu tehniku, palili, silovali i ubijali, što je, naravno, puno zanimljivije od
ležanja u kalu propisno iskopanog zaklona za stojeći stav, dok ti preko glave ori artiljerijska
priprema, a naprijateljska pješadija navire u juriš na bod - sve na nekoj tuđoj njivi, koja se,
slijedom događaja, našla odjednom u inozemstvu...

Pristajući na primirje u prosincu 1991. Tuđman je rat kukavički ispustio u Bosnu, ne bi li se s

Miloševićem nagodio, umjesto da ga porazi, smatrao je general Tus, načelnik Glavnog stožera, pa
je u Sarajevo, na potpisivanje sporazuma, poslao svog zamjenika, generala Stipetića.

Kad je četiri godine kasnije na Brijunima razmatrana zamisao Oluje, Tuđman je odbio Tusov
briljantni strateški manevar forsiranja Save kod Orašja, gdje bi bio presječen krajinski Koridor, te
otvoren put u Srednju Bosnu. Umjesto šah-mata u dva poteza, izvodila se stoga široka ofenziva
pješacima po cijeloj ploči, budući da nakana ionako nije bila momentalno uništenje
neprijateljskog vojničkog otpora, nego da se, frontalnim nadiranjem domobranstva, svu Srbadiju
otjera u božju mater.

'Vi, Tus, ne znate politički misliti!', priprijetio je prstom Vrhovnik na brijunskoj esplanadi, ispred
društva koje se okupilo na Titovim pletenim stolcima, u koje su se sad uvalili bivši emigrant,
pouzdanik franjevaca i gangstera, otavski pizza-man, koji je dotjerao do hrvatskog ministra
obrane, Gojko Šušak; zatim matora ninja-kornjača i načelnik Glavnog stožera,, four star general
Janko Bobetko; te uspravni, kočoperni sinjski stožerni komodor u mornaričkoj bijeloj gali,
držanjem i brkom nalik na oberkelnera u boljem opatijskom hotelu, šef vojne obavještajne službe,
Davor Domazet.

Njima su bili jasni politički prioriteti, jer su i došli na položaje kad je Tus istisnut, imenovan
savjetnikom, a Stipetić odgurnut na sporednu funkciju zapovjednika zagrebačkog zbornog
područja, što je omogućilo da se mirno započne rat protiv Muslimana u Bosni.

U ljeto 1994. kad se počinje pripremati Oluja, morali su ipak vratiti Stipetića u Glavni stožer, jer
je netko trebao složiti onih sto tisuća stranica zapovijedi koje štanca štapska birokracija, kad se
ide u veliku ratnu kampanju, a dobro se znalo da u cijeloj jna, nije bilo boljeg kapelmajstora koji
može orkestrirati partituru za domobranski oratorij s ognjevitim orguljanjem, i Bobetko ga je
morao, preko volje, pozvati, a onda, kad je planiranje bilo gotovo, otjerao da zapovijeda
sporednim pravcem, na fronti koja se uopće nije trebala aktivirati.

Stipetićeva zamisao Oluje bila je jednostavna.

Ako se munjevito probije neprijateljska prva linija, pa ide naprijed odjednom na svim pravcima i
osujeti prebacivanje, rekoncentracija neprijateljskih snaga, krajinski bašibozuk neće moći
organizirati obranu na drugoj liniji, po dubini, nego će se dogoditi ono što se uvijek dogodi
statički raspoređenoj vojsci kad pukne fronta - počet će bežanija.

Krajinski Korpus za brzu intervenciju, s oficirima koji su kao 'dobrovoljci' upućeni iz Srbije,
istrošio se u prethodnim borbama oko Bihaća, što su i detonirale Oluju, stvorivši povoljnu
političku i medijsku situaciju za izvođenje operacije, a druga pomoć iz Jugoslavije, nije ni mogla
stići, jer bi jednoj oklopnoj brigadi, da se prikupi i u marševskom poretku prođe nesigurnim
posavskim koridorom do borbene linije, trebalo najmanje 72 sata, a zatim se ne bi mogla uvoditi
u borbu, ako je srpska organizirana obrana već prestala. Po Stipetićevu planu, dotle je, naime,
trebalo probiti prvu crtu, zaobići i okružiti gradove i jake otporne točke, te ući u pozadinu, i stvar
do kraja riješiti za dva tjedna. U stvarnosti, bila je dovoljna polovica toga roka... Što znači da je
vojnički modus operandi stvorio politički fait accomplit, pa iako se Milošević nije ni mislio
uplesti, ovo mu je osiguralo realni predtekst za to.

Jedini uvjet za postizanje uspjeha, bio je da se on ostvari odmah, od prve, te izbjegne dugotrajno
mrcvarenje, ali, iako su snage u napadu bile četvorostruko brojnije, u prvi mah učinilo se da neće
ići glatko!

Prvoga dana fronta nije nigdje probijena.

Hrvatska vojska bila je podijeljena na tri glavne operativne skupine: Istok, gdje je u Slavoniji
stajao Stipetić, sa 3. i 5. gardijskom brigadom i čudom domobrana Zbornog područja Osijek,
iščekujući srpski napad preko Dunava, iz okupiranoga Podunavljea, također spreman da, primivši
zapovijed, sam krene na Vukovar, zatim Sjever, pod zapovjedništvom generalbojnika Ivana
Basarca, gdje su 1. i 2. gardijska brigada, prva preko Slunja, a druga preko Petrinje zatvarale
kliješta, što su se trebala sklopiti na Uni južno od Topuskoga, i napokon treća, na užasni dinarski
reljef rasprostrta skupina Jug, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. Iz Gospića prema
Korenici, pokrenula se njegova 9. motorizirana gardijska, kojom je zapovijedao generalbojnik
Mirko Norac, a na Knin išle su 4. i 7., pod brigadirima Damirom Krstičevićem i Ivanom
Koradeom, i to kroz Bosnu, gdje se cijele prošle zime i na proljeće ratovalo, divovskim bagerima
inženjerije probijalo cestu kroz dinarski krš, te naposljetku zašlo za leda glavnom gradu Krajine
na domet haubice od 155 milimetara!
Sto i pedeset hiljada ljudi, žestoka, ratna vojska, frustrirana porazima i povlačenjem, gladna
pobjede, grunula je naprijed - i stala...

Nekoliko dana prije početka operacija ratnog ljeta 1995., Bobetko je hospitaliziran. Tuđman ga je
odmah otpisao, te odredio kao vršitelja dužnosti, generala Zvonimira Červenka, jednog dosta
časnog penzića, koji je imao dovoljno ljudske pristojnosti da se stručnjacima ne miješa u posao,
za razliku od starog, nezajažljivog gnjavatora, koji se samo želio producirati u dobi u kojoj se čak
i kardinali svete rimske crkve, kao i sovjetski maršali, povlače u penziju.

Sad je tek cio sustav mogao pošteno proraditi - prilično solidno popunjeni štabovi, s dovoljno
školovanih ljudi iz bivše vojske, bili su povezani s Glavnim stožerom u kojemu je sjedio
generalpukovnik Vinko Vrbanac, te uz njega hadezeovski grebator Pavao Miljavac, vlasnik
dugoreške pilane. On će poslije pobjede trijumfirati, dok će marljivog, iskusnog operatičara, pod
prozirnim izlikama, baciti na ulicu, da karijeru nastavi kao agent osiguravajućeg društva, koji
zaključuje police. U svakom je zapovjedništvu, uostalom, bio diskretno prisutan takav jNA-rob,
koji, nevidljiv, obavlja poslove svog blistavo dekoriranog rasno i partijski podobnog pandana: uz
bivšeg legionarskog kaplara Gotovinu, štrumfao je samozatajno general Agim Qeku, Albanac koji
će poslije postati načelnik Glavnog stožera Oslobodilačke armije Kosova, a uz sinjskog konobara
Norca, general Rahim Ademi...

Oluja je bila fenomenalno pripremljena jednogodišnjim Stipetićevim planiranjem, stožer je

funkcionirao, vojska bila žestoka i nabrijana, pa ipak, prvoga dana, nigdje nije krenulo... Štoviše,
u sektoru Sjever, prijetilo je da se preokrene u katastrofu. U napadu petrinjsko-glinskim pravcem,
2. brigada skrenula je sa zadane osi, te ušla u grad, i tenk na čelu pogodila je protutenkovska
mina. Puf! Tenk je odletio u zrak. Drugi tenk oklopne satnije Gromova, obišao je podrtinu,
krenuo naprijed i - puf! Odletio u zrak... Treći tenk prošao je izmedju dviju olupina... puf! Četvrti
tek je gurnuo rilo medu olupine, kad ga je našla tromblonska granata. Puf! Odletio je u zrak i
Gromovi su stali, drum je bio prekriven njihovim mrtvima i ranjenima...

U Glavnom stožeru nastala je uzbuna: što rade Basarčevi tenkovi u Petrinji? Nije dugo trebalo da
se tajna razjasni - general Bobetko dao je da mu uz bolnički krevet instaliraju telefon, pa se
direktno javljao zapovjedniku sektora Sjever, te mu izdavao svoja nesuvisla naređenja, budući da
je domaći, sisački teren, odakle je krenuo u partizane 11. lipnja 1941. godine, točno 54 godine
ranije, smatrao svojim privatnim ratištem...

Basarac je oficir iz jna, čudna persona, mračnjak sa skarednim brčinama austrougarskog tobdžije
i kapom duboko natučenom na oči, te vječitim podočnjacima - koketirao je s ekstremistima i
naposljetku se upisao u Đapićevu stranku prava...

Palo je naređenje da se Basarca uhapsi i - brzo! - na njegovo zapovjedno mjesto pošalje Stipetića.
Pozvali su Stipetića iz Osijeka, on je skočio u svoj pohodni Opel Polo, koji mu je dobro poslužio
cio rat, te autocestom tek raščišćenom poslije Bljeska, dojurio u Zagreb. Dobio je zapovijed da
uhapsi i smijeni Basarca, no kad je došao u komandu operativne grupe Sjever, rekao mu je samo
da se nikamo ne miče, nije ga htio osramotiti, a zatim je sam pošao na teren, budući da pripada
onom generalskom varijetetu koji je u svom elementu na bojištu, u šatorima nižih komandi... Dok
se operacija priprema, zna se, Bik koji sjedi, u štabu, ali kad se, uz otužni smrad naftnog
sagorijevanja, pale motori od šest stotina konjskih snaga, pjehota penje na svoje bojovije mašini i
svaki gardist koji imalo drži do sebe, vezuje oko čela rambovsku ritu za upijanje znoja, te
izolirbandom lijepi po dva okvira za Kalašnjikov, onda i Stipetić, onako tanak, malo kriv, vječito
gologlav, usta istegnutih u nesimetričnu grimasu osmijeha, koji kao da se zaledio na licu toga
hrvatskoga boga Marsa, skače na terence, pa obilazi štabove, zapovjednike, potiče, pokreće... Sad
je ratni poglavica Ludi konj, Ratni Oblak, Geronimo, a sva vojna znanost odjednom postaje stvar
prosta, razumljiva svakoj tupoj domobranskoj glavurdi - eeej, kamo ste to zabrazdili, ma ne
cestom kroz grad, gdje je hranjiva svaka kuća, pa mali broj domaćih boraca, može zaustaviti i
razvaliti silne tenkove, kao što je nekoliko odrpanih vukovarskih očajnika iz legendarne 204.
brigade, skršilo ofenzivni elan oklopnog ešalona 1. gardijske proleterske divizije s Banjice; dečki,
zaboga, treba poći okolo, zaci im za leda, to je ono što Liddel Hart zove 'strategijom posrednog
nastupanja', ali sad to nije bitno, nego, dajte gospodine satnice, skupite svoje ljude, pa ih
povedite, dajte specijalku da vidimo, koje su vam topografske točke na pravcu...

Stipetić je znao ponešto o svemu tome - kad je 1988. kao zapovjednik Odsutne obrane Zagreba,
polagao generalski ispit, za zlatni hrastov listić s jednom zvjezdicom, koju je prišio 22. prosinca
1989., dignuta je silna vojska iz sastava Pete armijske oblasti, da se održi pokazna vježba na
njegovu temu: Obrana velikih gradova. Stipetić je istodobno demonstrirao rad korpusne komande
sa smanjenim sastavom i umjesto uobičajenih stotinu i deset, imao je sedamdeset ljudi u štabu, a
kako su manevru prisustvovala sedamdesetorica generala JNA u svojstvu promatrača, od tada je
njegova reputacija poprimila mitske razmjere.

Stipetić je, kažu oni koji su s njim radili, lak, prirodan, normalan, nimalo uobražen, a istodobno,
pun autoriteta, koji se kao aura formira oko ljudi koji su dostigli vrhunac u svom metieru. Sve se
okrenulo čim je Stipetić na petrinjskom pravcu cimnuo uzde, krenuo kola malo lijevo, malo
desno, blagoslovio štabove svojim samopouzdanjem, a trupe, koje leže u prašini, dahću i
očajavaju, jer posvuda vide kriminalnu nesposobnost i izdaju, zbog čega gomila drugara leži
dolje na cesti rasprsnutih crijeva, ili, u kupolama tenkova, sagoreni kao panjevi poslije šumskog
požara, te trupe sad vide generala bez kape, kako se, kao osica, lak na nogama, s iskrivljenim
bojnim osmijehom, udijeva medu oficirske skupine, odakle svi odjednom nekamo smisleno žure,
kao košarkaši Cibone poslije tajm-auta... Hej, onda trupe obrisaše znojna čela, prokunuše, malo
čvršće nabijajući lonce od kevlara na ludaru, opet spremni da ih, kao ovčice povedu 'na crtu', gdje
će iznova glumiti heroje, prometnuvši se u vukove...

Do sutradan, sve je bilo gotovo. Petrinja okružena i odsječena, a pokušaj da se opkoljena vojska
probije na cestu prema Bosanskom Novom, surovo osujećen. Unproforski mirotvorci, koji su
olujnu provalu brahijalne sile promatrali s neskrivenim gnušanjem, sad su se stali silno plesti,
preplašeni da će Stipetić potući vojsku i narod, okružen u petrinjskom kotlu, jer su na autoputu
kod Siska vidjeli divizion teških ruskih VBR-ova tipa Grad, raspoređenih za vatreno djelovanje,
što je bila strategijska rezerva Glavnog stožera.

Stipetić reče posredniku, nizozemskom pukovniku plavaca: 'Može primirje, može povlačenje, ali
neka prvo potpišu predaju!'

Posrednik je onda trčao tamo-amo, Srbi su malo oklijevali, muljali, pa im je Stipetić dao
ultimatum, krajnji sat, našto su odmah popustili i kod motela Brioni u srušenom Topuskom,
pojavila se 8. kolovoza komanda glinskog 21. korpusa, te 'ministar policije' upravo razmontirane
krajinske države. Zapovjednik korpusa, niži, civilno odebljao brkat pukovnik već u godinama,
prišao je prvi, pa posljednje metre 'zagazio strojaka', kao remac na zakletvi, prilazeći paradnim,
strojevim korakom, u ritualu koji pravim oficirčinama čuva čast i u najA gušćim situacijama, te
odsječno salutirao i rekao:

'Gospodine generale, predajem Vam xxi kordunski korpus, sa čestitkama za pobjedu Hrvatskoj
vojsci!'

Stipetić mu pruži ruku, pa ga i drugom potapša po ramenu i reče:

'Rade, kako je?'

'Jebi ga!', filozofski odvrati pukovnik Bulat, Stipetićev predratni pomoćnik u Petoj armijskoj
oblasti. Sjedio je on u sobi odmah pokraj Stipetićeve sobe načelnika operativnog odsjeka, u kojoj
Stipetić sjedi i danas, kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske... Tamo mu je, dakle, bio
Bulat, ondje Momčilo Perišić, koji je poslije dogurao do načelnika Generalštaba Vojske
Jugoslavije, pa Gorinšek, hrvatski general, i Tarbuk, koji je zapovijedao četnicima u Petrinji.
Ekipa se poprilično raspala.

Komforno uvaljen u fotelju klubgarniture za goste u sobi u koju se vratio poslije neviđenih
iskušenja, prevalivši beskrajan put na kraju kojega zamalo izgleda kao da nigdje nije bio, Stipetić
mi pruža kopiju sporazuma o predaji 21. korpusa, što je jedina takva uredna isprava, koju
stipulira Ženevska konvencija, sačinjena u Domovinskom ratu pa kaže: 'Ah, Haag. Da, rado se
odazivam - moji su zarobljenici svi na broju!' Po Sporazumu, oficirima je ostavio pištolje i po
okvir metaka, da mogu održavati red u kolonama, pa se vojska, a za njom i narod, stuštio na cestu
prema Banjoj Luci...

To je bio vrhunac karijere promišljenog, vrlo povučenog hrvatskog časnika, koji je u tom
trenutku imao isti čin s kojim je, četiri godine ranije, stupio u Hrvatsku vojsku. U te četiri godine,
od stvarnog početka do istinskog svršetka Domovinskog rata, Stipetić je proživio dovoljno za
vojne memoare, malo tanje od Žukovljevih, ali puno deblje od Bobetkovih, da nesretni stari
simulant nije toliko nakitio svoje ratne uspomene, napunivši ih fantazijama o 'kombiniranim
operacijama', desantu na Kupare, sjajnim pobjedama i velikim manevrima u Bosni, koji su
zamalo fatalno završili, kad je s pratnjom zapao u snježne nanose na prijevoju Vran planine, gdje
su poginula petorica njegovih ljudi, a on sve izdržao, gotovo ne osjetivši hladnoću, koliko glad.
Stipetić bi, naravno, imao štofa za ratne uspomene, ali svojstveno svom oporom značaju
ogulinskog Goranina, umjesto raskošne vojne proze, dao je samo jedan prigodni kratki intervju
Novom listu, na godišnjicu operacije Oluja, u kojemu nije ništa rekao. A inače je stalno šutio,
uzdržavao se od izjava, nije sudjelovao u medijskom spektaklu hadezeovskih političkih general-
cirkusanata, koji su se preko novina dodvoravali Tuđmanu. Nigdje nije citiran, o njemu nitko nije
imao pojma, osim drugih časnika, koji su svi, bez obzira na stranačka, svjetonazorska i zavičajna
opredjeljenja, potvrđivali: 'Stipetić, on je najinteligentniji, najprofesionalniji, najbolji hrvatski
vojnik. Stipetić, on je naprosto savršen!'

Sve u njegovom imaginarnom dossieru, s kojim može mirno ne u Haag, nego u Wallhalu,
naprosto je perfektno.

Jedan od trojice aktivnih generala koji su prišli Hrvatskoj vojsci, još u jna bio je designiran za
blistavu karijeru. Izdvaja se inteligencijom i karakterom, pa odmah osjetiš da bi ga rado imao za
prijatelja, a nerado kao neprijatelja, iako je prilično blag, i nije osvetoljubiv, niti nemilosrdan u
ocjenama drugih ljudi. Pa ipak, kolikogod blag, to nije značaj mirotvorca, dušebrižnika, i u
prošlim životima on je sigurno bio kšatrija. Stipetić je posebne fele, silan ratnik, gorštak sa
srednjih visina goranskog Stjenjaka, otvoren, nimalo mrk, mada nije bučni veseljak, ni nametljiva
seljačina, profil 'jugogenerala' iz banalnih filmskih scenarija hrvatskih skribenata poput Hrvoja
Hitreca.

Sa Stipetićem na personalnoj listi, nije, dakle, ni sav hrvatski generalitet bio sastavljen od same
bagaže, polukriminalaca i pustolova bez osnovne škole, čuvenih jedino po izgredima i
pijančevanju, tučnjavama i ratnom profiterstvu. Nije vic u tome što Stipetić dolazi iz jna, jer je ta
vojska njegovala oficirski ideal srpske soldateske, pa je vrijedan divljenja bio časnik koji obnoć
zadnji ostane u birtiji, a ujutro bodar, čisto izbrijan, blago ljubičasta nosa, prvi u stroju,
nadređenoga, kako zahtijeva pravilo službe - 'proždire pogledom'... U likovima Kadijevića i
Blagoja Adžića vidi se selekcija prema tom barbarskom modelu. No primitivni mačizam koji
iznad svega izdiže bravado, junačenje, kvalitete svojstvene nižim dragunskim, ne odgovara
visokim stožernim časnicima, za koje vrijedi zahtjev pruskog generalštaba: visok intelekt i
samozatajnost.

Kad je Hitler promaknuo von Rundsteda u čin feldmaršala, Prus je zadržao stari, pukovnički
šinjel, jer je smatrao da mu se u 65. godini ne isplati šivati novi, i time posvuda izazivao zabunu.
Sličnu zabunu u Hrvatskoj vojsci stvarao je Stipetić kad bi se pojavio sa svojim starim Polom,
koji je vozio deset godina, dok je Šušak zapovjednicima zbornih područja dodijelio za osobnu
upotrebu po jedan džip Grand Cherokee i jedan Mercedes S-klase (dok je Gotovina, umjesto tih
pederskih luksuznih auta, vozio rasni bmw).

Čini se kao da je u Stipetićevoj genetici zaostalo nešto od austrijskog, jozefinskog

državnoslužbeničkog šlifa imperijalne nomenklature - kuda li su se samo slili ti utjecaji, valjda po
staroj Jozefini, cesti koja je prošla Gorskim kotarom, blizu njegove rodne kuće...?
Austrijsko visoko činovništvo bilo je strahovito skromno - nimalo imućno, njegovalo je kult
ispravnosti, imidž građanske solidnosti, pa je bilo upravo smiješno gledati kako Tuđman kao stil
svoje vladavine obnavlja nekakav umišljeni srednjoeuropski sjaj, razmetljivost i paradiranje, koje
zapravo više pristaju opereti ili balkanskoj aristokraciji, koju je parodirao Krleža u burleski o
obrenovićevskom dvoru. General Petar Stipetić pak kao da dolazi ravno iz jelačićevske i
preradovićevske tradicije - neporočan i nepotkupljiv, skoro je izbačen iz HV-a poslije Oluje, jer
se nije htio upisati u HDZ.

Onda su mu ipak morali dati čin, prvi čvarak koji je zaradio u desetogodišnjem ratu za Titovu
baštinu, za razliku od Eugena Savojskog, koji je s podjednakim talentom, ratujući na istome
terenu sa sličnim protivnikom, zaslužio vojvodstvo i bečki dvorac Belvedere.

Poslije Oluje, Šušak je htio otfikariti sve časnike bivše jna, pa je Tuđmanu podnio takav plan, koji
je predviđao da se u službi zadrži samo dvjesta ljudi bivše vojske, kao cachette originalnih
vojničkih znanja, dok bi sve ostale vještine priskrbili uvojničeni huligani, šverceri,
lumpenproleteri i hercegovački bleferi, poput staroga lažljivca, glasovitog generala Daidže.

Tus je to masovno ražalovanje kadra koji je Hrvatskoj vojsci upravo osigurao pobjedu, uspio
spriječiti svojom intervencijom, uz skandal koji je izbio kad su umirovljeni neki zaslužni
generali. To se onda malo razvodnilo, pa postupno provodilo, u tajnosti. Samoga Stipetića strpali
su u Hrvatsko vojno učilište u Črnomercu, nudili mu položaj vojnog emisara, samo da se makne,
ali on nije htio, nego poručio da ga, ne daju li mu u aktivnu službu, mogu jedino izbaciti, pa je
vraćen u Glavni stožer, kao 'načelnik odsjeka za borbeno djelovanje', tj. kao operatičar.

Pošto je Miljavac, koji je naslijedio Červenka, koji je bio naslijedio Bobetka, postao poslije
Šuškove smrti ministar i preselio se u kancelarije na drugom kraju hodnika u prvom katu zgrade
na Trgu Kralja Petra Krešimira iv, Stipetić je zaključio da se napokon pružila prilika da se malo
stambeno proširi, budući da sjedi u trosobnjaku od 79 kvadrata u neboderima, koji je dobio kao
pukovnik, pa je iskoristio priliku kad je, banuvši jednom k Tolju, načelniku Političke uprave, kod
njega zatekao Miroslava Tuđmana. Na njihovo kurtoazno pitanje 'Kako je?', odgovorio je 'A
slabo, slabo!' Zatim je katoličkom mističnom pjesniku s izgledom kadavera iz Krležine Golgote
objasnio, uperivši prst u njegov jastučić odlikovanja iznad gornjeg lijevog džepa na bluzi
mondure: 'Evo ti - tri reda, a ja jedva jedan i pol... Ti - džip, ja Polo, ti stančina, ja stanićak. Pa i
kako bi bilo? Slabo, slabo!'

Tu se Miroslav, kao kronprinc i obavještajac, profesorčić koji se i sam nakitio generalskim

pleterima i drapao u Grand Cherokeeju, odmah zauzeo za ispravljanje nepravde, pa je Miljavac
ubrzo pozvao k sebi Stipetića i rekao mu preko volje: 'Idi tamo u Vlašku, gdje se grade neki
stanovi za nas, pa pogledaj...'

To je ono Valentićevo gradilište, koje je on, kao premijer, uspio izboksati od firme koja je gurnuta
u stečaj, a obuhvaća cijeli brijeg Salate s 'urbanim vilama' i jednom velikom zgradom,
kondominijem s ultraluksuznim stanovima, gdje su se smjestili Zlatko Canjuga, zatim kći Gojka
Šuška s mužem, hercegovačkim visokim časnikom koji nije napunio ni trideset godina, te Mate
Meštrović sa ženom, prekrasnom bugarskom profesoricom. Kao kiparev nasljednik, s vlastitom
američkom penzijom, on je jedva skucao novaca da se tu smjesti, pa je bio silno začuđen odakle
toj bagaži po pola milijuna maraka...

Stipetiću su pokazali stan, sto i deset kvadrata, drugo nije preostalo, budući da su zadnja dva
spajali za nekoga iz MORH-a. Rado su mu pokazali tu gajbu od 250 metara, uz koju idu četiri
garaže u prizemlju, sve skupa malo manje od milijun maraka, a Ministarstvo je već platilo, keš -
za gospodina generala Ljubu Ćesića Rojsa.

Sutradan se Miljavac javio Stipetiću i rekao mu: 'Čuj, onaj stan, neće ići! Preskupo je to za tebe.'
I zalupio mu telefon.

Kukavac ga je uvijek mrzio, jer je točno znao gdje po zaslugama stoji u odnosu na blistavog
vojnika. Miljavac je sam sebe predložio za čin generala zbora, što mu je Vlatko Pavletić, kao
predsjednik Republike pro tem i potpisao, pa je hrvatski militarizam dobio tu karikaturu, vlasnika
pilane s više zvjezdica od generala Pattona. Njegova ratna fama zasniva se na dva sramna bijega -
prvi put strugnuo je sam, a drugi izazvao sveopću džadu. Kad su Srbi na Pazarištu kod Duge Rese
razbili brigadu kojom je on zapovijedao, pa otvorili put u Karlovac, Miljavac je iščezao na tri
dana. Smatralo se da je zbrisao u Sloveniju, a on je tvrdio da je išao po neki tenk. Kad je pak
Tuđman napravio deal s Miloševićem - Posavina za Dubrovnik, kao prokušanog panikera poslali
su ga da nagna u bijeg vojsku na desnoj strani Save pričama o nadiranju srpskih tenkova. Prkačin
ga je zamalo ubio kao zeca, misleći da je špijun, pa je poslije uvijek žalio zbog neumjesnog
oklijevanja.

Stipetić je pak, uz Tusa, stvorio Hrvatsku vojsku, te s njim i generalom Franjom Feldijem,
formirao operativni stožer koji je upravljao najtežim ratnim naporima u najgora vremena... Kao
Špegeljev operativac u Petoj armijskoj oblasti, bio je 'na vezi' s hrvatskim vlastima od časa kad se
njegov generalanšef povukao iz aktivne službe u jna pa preuzeo portfelj obrane u Tuđmanovu
kabinetu.

Čekao je poziv, koji nije dugo dolazio, jer je Tuđman pokušavao sklopiti s Miloševićem
sporazum, pa ga nije htio provocirati ratnim pripremama. Kad je u Slavoniji već krenuo rat, dao
je pozvati Tusa, pa Stipetića. 'Gospodine generale', rekao mu je, 'situacija nalaže da prijedete
odmah...' I na Stipetićevo potpitanje razjasnio: 'Mislim, danas'.

Dobro, reče Stipetić, nego samo da skoči doma po pribor za brijanje, i da kaže ženi, pa neka se
dotle ne objavljuje, što mu Tuđman čvrsto i obeća.

Kad je nazvao kući, javila mu se uzbuđeno kći: 'Tata, mama je pala u nesvijest kad je čula na
radiju, ali sad je već došla k sebi!' Oficirska žena, koja je provela dvadeset i sedam godina po
garnizonima i službama u funkciji muževljeve karijere, strepeći za svaki njegov uspon, uspjeh ili
nepriliku u armijskom 'kolektivu', usred popodnevnog radioprograma ('Veliki broj granata pao je
jučer na Tenju... a sad muzika iz našeg studija: Dvofakova simfonijska suita...') čula je da se muž
odmetnuo od firme i zauzeo visok položaj u pobunjeničkoj vojsci bez ljudstva i oružja, koja će
braniti državu što se temelji na Pacti Conventi i još nekoliko podjednako jakih argumenata.

No mala, silno povezana Stipetićeva obitelj, koja je nedavno pretrpjela strahovitu tragediju,
pogibiju sina jedinca, studenta, u prometnoj nesreći, lako je izašla na kraj s tim i svim potonjim
iskušenjima. S iskrivljenim osmijehom i pogledom koji se zaledio, kao pogled Bodhisatve, koji je
vidio vremenski ponor Platonove godine od 26 tisuća solsticija, Stipetić kaže: '... Zato meni nije
rat bio tako težak kao nekima, zato sam ga lako prošao.'

Lako je suočiti se s nepravdom, a sa sudbinom, nemoguće, jer odmah te razoruža, relativizira sve
moralističke zaključke, uopće, ubija volju da ljude promatraš i ocjenjuješ, jer prevlada empatija...

No to su emocije vezane uz Stipetića od šezdeset i četiri godine, a prije toga imamo mršavog,
bezveznog momčića od osamnaest godina, iz sela Salopeki pokraj Ogulina, koji je u tom
kotarskom gradiću bajkovito okruženom šumom, završio gimnaziju, želi studirati građevinarstvo,
a još nije određen nikakvim značajem, kao prazan hard disk, na kojemu nema ništa osim
operativnog sustava.

Bili su vraški siromašni, otac, maćeha i šestoro djece u kući šumskog radnika, pa se Petar 1956.
prijavio u Vojnu akademiju, što će reći da je bio Dvanaesta klasa.

Isprva mu je dosta slabo išlo, nije se on nekako u tome snalazio, sad misli da 'naprosto nije bio
dovoljno čvrst', nije još bio očeličio, čak nije znao hoće li ostati u pozivu, ali onda ga je povuklo,
našao se, počeo dobro učiti i završio 1959. s vrlo dobrim uspjehom. Još to nisu njegovi zvjezdani
trenuci, Stipetić je tipičan late bloomer, na prvi pogled nikakav lumen, a poslije, ne možeš ga
precijeniti... Prvi raspored dobio je u inženjerijskom puku u Trebinju, gdje je gulio dobrih osam
godina dok nije postao zapovjednik čete. Tu se 1963. i oženio, dobio kćerku i sina. Specijalizirao
je mašinsku inženjeriju, položio ispite za upravljanje s petnaest različitih vrsta građevinskih
strojeva, za razliku od zapovjednika Inženjerije HV, koji zna voziti jedino autobus, ali mu to nije
smetalo da se u Tuđmanovoj armiji silno promovira.

U Višu vojnu akademiju, presudnu za karijerni uspon mlađeg časnika, poslan je 1967. i završio
je, kao odlikaš, za dvije godine, pa je postao prvo zapovjednik bataljuna u Lovranu, a onda
zapovjednik cijele 25. pješadijske brigade. No ozbiljnu stručnu karijeru počet će 1972. kad ga, u
trideset i šestoj godini šalju u Karlovac, u 513. nastavni puk, glavni inženjerijski poligon jna. Kad
je 1975. završio Ratnu školu na Banjici - glavnu selekciju za najviši generalski kadar, i to s
odličnim uspjehom, postavljen je za zapovjednika toga puka, dogurao do pukovnika, pa se činilo
da mu odmah predstoji blistava karijera - ali tada je pao u nemilost. Nešto je ofrlje rekao, dobacio
neku polušalu, kao odgovor na provokativnu primjedbu čovjeka koji ga je zbog toga odmah
prijavio, pa je to 'smješteno u kontekst' nezadovoljavajuće borbene gotovosti postrojbi na
bugarskoj granici - časovito, naime, jna bi bila zahvatila neka idejno-sigurnosna frenezija,
čoporski instikt koji pokreće stampedo, jer svaki autoritarni mentalitet u sebi krije komplekse, što
na površinu izbijaju agresivnim manifestacijama. Bio je to kraj Titove ere, sustav se pripremao za
prizemljenje na vlastite stajne trapove, od čega je medu pripadnicima aparata, usprkos ritualnom
busanju i derviškom zaklinjanju, vladao ledeni strah, pa se skakalo na svaku malu dojavicu o
mogućem zastranjenju i devijantnim nazorima. Iz čista mira, tako je na Stipetića pala sumnja, pa
je uslijedilo desetgodišnje zamrzavanje karijere, kad su ga bacili u Teritorijalnu obranu, da
propadne, ili se propije, kao )os Jedan od 'sporovoznih' potpukovnika koji su pukovničku, zlatom
opsivenu epoletu, vidjeli tek u ukazu za penziju.

No, Stipetić je imao pokrovitelja, načelnika štaba teritorijalaca, koji je odmah uočio pravu
vojničinu, pa ga je progurao za zapovjednika Odsutne obrane Zagreba, na mjesto Pavla Suca
odakle je mogao aspirirati za generalski čin. Kad je položio, postavljen je za operativca 5-
armijske oblasti, koja u ratu diže 5. i 9. armiju, što je formacija znatno veća i bolje naoružana od
sadašnje Hrvatske vojske. Tu je kod Špegelja proveo godinu dana, a u ljeto 1991. dostavio plan
napada na Sloveniju koji je, provaljen, navodno zakasnio mjesec dana. Stipetić je zatim s Tusom
napustio jna, pa su obojica osuđeni na Vojnom sudu u Beogradu. Došli su 21. rujna u policijsku
školu na Tuškancu, gdje su, u društvenim prostorijama s vitrinama punim limenih pehara
osvojenih za sportska dostignuća, uredili prvo zapovjedno mjesto buduće vojne sile, koja tada još
nije imala ni ime.

Na Tuškanac sam prvi put otišao intervjuirati potpukovnika Rudija Perešina, koji je pobjegao u
lovcu MiG-zi. Tu je vladala neopisiva konfuzija. Ulazilo se uz ostavljanje osobne iskaznice na
porti, smještenoj u kiosku oko kojega se stalno gurala gomila ljudi, pristiglih iz unutrašnjosti, da
se jave u vojsku. Kad je padala kiša samo bi te poslali unutra, pa si lutao kroz kancelarije, tražeći
poznata lica. Naišao sam tako na Lošu Domazeta, u šarenoj gušter-uniformi sa smeđim terenskim
tenisicama. Rekao mi je da ide u Split, u spektakularnu tajnu akciju, o kojoj sad ništa ne može
reći, iako ne podcjenjuje novinski publicitet. Poslije sam doznao da je sa skupinom diverzanata
pokušao baciti u more torpedo (sa šatorskih krila, na jen-dva-tri) te potopiti neprijateljski patrolni
čamac, koji je pod kontrolom držao naftni terminal u Divuljama.

U drugoj sobi, sjedila su petorica-šestorica pilota, jedini školovan armijski kadar koji su imali na
raspolaganju Tus i Stipetić, kad su počeli ustrojavati Hrvatsku vojsku. Unosile su se dispozicije
na veliku školsku kartu sfr Jugoslavije, te uspostavljalo noćno dežurstvo. Jedan bunovan oficir,
raspetljavao bi nerazmrsive afere hrvatskog ratnog kaosa u ranu jesen 1991. godine...

'Gospodine bojniče, ne puštaju nas policajci, a mi vozimo municiju na prvu crtu... Ne znam, evo
kažu da nitko ne može proći bez odobrenja njihova zapovjednika. Njihov zapovjednik spava. Ne,
rekao je da ga ne smiju probuditi. Morat ćete probuditi generala Stipetića...'

Na terenu, okupljale su se improvizirane postrojbe Zbora narodne garde, Zenge, sastavljene od

policajaca, dobrovoljaca i rezervista., od Bad Blue Boysa, zatim od kriminalaca pokupljenih
prema kartoteci zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici, od fantasta i rodoljuba. Dečki iz kvarta,
društvo iz birtije, naoružani pumpericama, dizali su se predvođeni ljudima poput Đure Dečaka,
hadezeovskog prvoborca, seoskog ugostitelja i slavonskog harambaše, koji je u bulevarskim
novinama, kojih se te sezone pojavio velik broj, objašnjavao da se još u miru pripremao za
nacionalno-oslobodilački rat, čitajući Front i drugu stručnu literaturu, pa s prijateljima,
prerušenima u lovce, po šumama oko Virovitice, izvodio taktičke vježbe...

Na Baniji, u drugome 'kriznom štabu', zapovijedao je sin generala Bobetka, zastupnik HDZ-a u
Saboru, bradonja s nisko pripasanim revolverom, koga je u stopu pratila njegova 'savjetnica za
strategijska pitanja', zagrebačka konceptualna umjetnica, naoružana šotganom. U Zadru, koji je
zamalo odmah pao, rukovodio je Petar Šale, u Osijeku, gdje je odmah ubijen šef policije Reihl-
Kir, a leševi Srba zaplovili niz Dravu, Branimir Glavaš. Što su Tus i Stipetić zatekli kad su počeli
stvarati Hrvatsku vojsku?

Nepostojeću vojsku, švercere oružja, stranačku miliciju u crnim majicama, obavještajnu službu
koja je, primjerice u Sisku, skupila imena stanara vojne zgrade prepisavši ih sa zvona, pa popis
objavila u ST-u kao 'popis četničkih simpatizera'. Osim nekolicine Albanaca, mornara poput
Domazeta (bivšeg kapetana korvete 'Split', koja je Split sad bombardirala s mora) te pilota i
'plavaca' iz sastava zrakoplovstva, nije bilo puno školovanih oficira.

Kad je tražio zapovjednika za Vukovar, Agotić je k sebi pozvao dva najviša časnika koji su mu
stajali na raspolaganju, dva potpukovnika 'plavca', Jozu Čuletića, potonjeg zapovjednika
Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, i Milu Dedakovića. Postavio im je sudbonosno pitanje: 'Tko će
skočiti u Dalj, na pregovore s međunarodnim promatračima u Baranji - a tu treba engleski - a tko
će u Vukovar, da preuzme obranu?'

Veliki Jastreb, hrvatski Leonida, naš čovjek iz naroda, prirodan, reče: 'Juj, samo nemoj mene
engleski...'

Tek kad su došli Tus i Stipetić, stvorena je prava vojska. Pošto su propale Tuđmanove iluzije da
će se održati dogovor s Miloševićem u Karadordevu, nije bilo druge nego formirati pravu istinsku
komandu, Glavni stožer, pa okupiti ozbiljno ratovodstvo, ustrojiti rodove, vidove i službe,
pribaviti tenkove, topove, bolnice, kuhinje i kasarne, uvesti svu onu silno složenu logistiku i
birokraciju, koje od neobrijanih očajnika čine vojnike s vojničkom knjižicom u džtpu, toplim
obrokom u želucu i trideset metaka u okviru, pod komandom dočasnika, koji je ujutro dobio
dnevnu zapovijed, pa zna za koju topografsku točku treba poginuti...

Boljeg zapovjednika od Tusa nije se moglo priželjkivati. Tuđman je, doduše, prvo preko veze u
Beogradu ponudio to mjesto generalu Bozi Vuletiću, Sinjaninu, Titovu alkarskom vojvodi, nekoć
zapovjedniku velikih manevara Sloboda '71, održanih u Hrvatskoj, ali je on to otklonio.

Tus je došao s mjesta zapovjednika jedne goleme, kompleksne vojne organizacije, a osim
iskustva, donio je svoju silnu staloženost, mirnoću koja neke i nervira, jer uvijek govori tiho,
malo, okolišno. Tus ima generalsku glavu, inteligenciju vojskovođe, razmišlja u strategijskim
okvirima - njegove su ocjene opće i ispravne, on vidi kamo ide struja, što se valja iza brda. No,
kad se izvrši takva procjena, pa zapovjednik, opiše svoj i neprijateljev raspored, stavi zaglavlje -
'... pa stoga naređujem...', i ukratko iznese odluku, sve dolazi na stol načelniku štaba, operativcu,
koji mora ispisati silne stranice razrade - kamo ide koja jedinica, što se radi u koliko sati, čime se
puca i kako će se dovući municija, a sve to mora štimati kao simfonijska partitura.

Sa Stipetićem, Hrvatska je vojska dobila vrsnog operativca, te dio njegove ekipe, koji nije prišao
pobunjenicima. Do prosinca, dobili su rat. Kad su se spremali prijeći u protunapad, Tuđman ih je
otjerao -Stipetić je smijenjen 30. lipnja 1992. s mjesta zapovjednika slavonske bojišnice, jer je u
Đakovu, sa svojim Zbornim područjem Osijek, pripremio napadnu operaciju Operativne grupe
Posavina, koja se održala na desnoj obali Save i s pojačanjima trebala presjeći posavski Koridor,
kojim su Srbi opskrbljivali Krajinu, pa se spojiti s hrvatskim i bošnjačkim postrojbama Armije
BiH u Tuzli. Grupa izdajničkih oficira - Praljak, Miljavac, Čermak... - upućeni su iz Zagreba da
to spriječe, a zatim je Tuđman skinuo Stipetića s obrazloženjem da je 'bez borbe predao Bosanski
Brod'. U službi staroga lupeža, nije se bilo lako proslaviti. Ali Stipetićeva je gloria neprolazna,
njegova doxa je od nehrđajućeg čelika, a valjda će se netko sjetiti da mu, prilikom skorog odlaska
u vojnički mir ponižavajuće časničke penzije, pokloni i Omegu s neupadljivo urezanom
posvetom: REDEMPTORI CROATI.

Inženjer Hrvoje Šarinić u svom 'plemićkom gnijezdu' na sunčanim obroncima samoborskih

gorica, gdje je, poput Kublaj Kana, 'podigao svoj gordi dom'.

Predsjednikova francuska sobarica

HRVOJE ŠARINIĆ

Šarinić se iznova vraća u politiku. Najava da će se upisati u Granićev Demokratski centar (dc) -
novi, poslijetuđmanovski i post-hadezeovski HDZ, zvuči ominozno.

Iz hacijende na samoborskim prisoj nim strništima, odakle puca pogled na zagrebačku savsku
kampanju, Šarinić je, čini se, uočio mogućnost da se reinserira na nacionalnu političku scenu, što
je pokušavao i cijele 1999. godine, s upornošću što podsjeća na telefonski aparat narihtan na
autoredial.

Tada, dok je još stajao Tuđmanov monolit, nastojao se predstaviti kao navijač Rijeke pa, s tribina
riječkog stadiona, preko Linića, doprijeti do Račana.

Linić je sa Šarinićem uvijek držao politički kontakt (što je riječkog pašalićevca Darija Vukića
dovodilo do ludila), pa je mogao posredovati da dođe do susreta, koji je završio senzacionalno:
Račanovim pozivom Šariniću da se priključi, ili pristroji SDP-u u sklopu predizbornog obećanja
da će u pobjedničkoj koaliciji biti mjesta i za poštene hadezeovce.

Srećom, taj pokušaj raprošmana izazvao je divljački bijes u lijevim medijima - Jelena Lovrić,
uvodničarka Novog lista, bezmalo je zaprijetila da će izvršiti politički seppuku, ako dođe do
izmirenja s tim Tuđmanovskim paragonom, pa je stvar pala u vodu... Pošteni hadezeovci i Sarinić
exeunt s pozornice, ali, svojski uporan on opet pokušava: zauzevši pozu hrvatskoga paira,
objavljuje knjigu o 'državničkim susretima' s Miloševićem. Pokušao se prikazati kao protagonist
tajne diplomacije, koja, međutim, nije bila tajna, niti diplomacija, nego sramotno domunđavanje
sa susjednom diktaturom, što, međutim, pretilog frankofonskog džentlmena s hrvatskom i
francuskom dužnosničkom penzijom, sigurno nije a posteriori učinilo hrvatskim Kissingerom.

Nakon epizodne uloge 'simpatizera ljevice' i nastupa kao specijalnog gosta u Granićevu letećem
cirkusu hrvatske vanjske politike, Sarinić sad, napokon, nalazi priliku da, možda, opet zaigra na
političkoj sceni.

Iako ima 65 godina, a Granićeva ad hoc politička udruga demokršćanskog centra, ili desničine
ljevice, ne izgleda osobito impresivno, treba se prisjetiti da je i Stipe Mesić, sadašnji gordi
gospodar Pantovčaka, onamo stigao iz 'jednosobne strančice' koju je u Ulici baruna Trenka u
Zagrebu bio otvorio Radimir Čačić, kad su mu u Varaždinu propali lukrativni poslovi.

Sarinić, doduše, nije streetfighting guy, on nije hahar s nepatvorenom uličnom inteligencijom kao
Stipe Mesić, nego salonski nafutrani paun, koji u zapućku nosi francusku Legiju časti, a kravate
kupuje kod Charveta na Place Vendome... Ipak, ta rajska ptica iz Tuđmanova avijarija, ima
uzbudljivu političku povijest, i njegova bi priča, da ima pozitivnog junaka, mogla poslužiti kao
predložak za novi nastavak Mortal Combata Christophera Lamberta.

Odakle je uopće taj okrugli gospodin pao u ovu našu dolinu suza? Obitelj je sa Sušaka, a on je
odrastao u nekim nejasnim, melodramatskim okolnostima. Došao je na studij u Zagreb, upisao
građevinu i bez ikakva osjećaja urgencije studirao deset godina. Kad su ga poslali u Francusku na
specijalizaciju, ondje je ostao 16 godina. Dugo je živio u Maroku, sve povezano s gradnjom
nuklearnih reaktora, kakav je pokušao utrapiti i Hrvatskoj, na Viru kraj Zadra.

Tu je uočljivo kako se lako iskorjenjivao i presađivao, poput man-grove, koja u zemlju pušta
grane, pa ih pretvara u novo korijenje. Nije bio čvrsto vezan za zemlju, čak ni za kontinent,
osobito ne za Rijeku, jer iz Francuske vratio se 1987. u Zagreb, a povukao u Samobor, gdje je
zrak čist, a pogled ljepši. On je kao lončanica: cvate ondje gdje ga obasja sunce.

Sarinić je bio jedini solidan čovjek medu polupropalicama i marginalcima koji su se iz zloglasne
hadezeovske Barake preselili u ružičastu vilu na Becićevim stubama, kupljenu od bogatog
zagrebačkog gastarbajtera, inženjera Kulenovića, turnirskog igrača bridža, koji je ipak optirao za
njemačke ladanjske kapacitete. U Banskim dvorima, Sarinić je već imao najveću kancelariju,
odmah do Tuđmanove, kroz koju je morao proći čak i Slaven Letica kao predsjednički glavni
savjetnik.

Tu se inženjer Sarinić bavio svime osim politikom, za koju nikad nije imao smisla, no njegova je
moć silno narasla, jer je, malo-pomalo, preuzeo položaj predsjednikova menadžera. Stekao je i
veze s ostalim hadezeovskim menadžerima, koji su se držali banaka i javnih poduzeća, a
izbjegavali političke frke na terenu i u hadezeovskim bundžijskim forumima. Identificirali su se s
državom, a ne sa strankom, u kojoj su se proglasili 'stožernom', 'središnjom' i 'predsjedničkom
strujom'...

Stvar je zamalo pukla kad je Manolić pokušao organizirati unutrašnji puč, koji je propao. Dok je
Šušak bio u formi, bilo je besmisleno postavljati pitanje sukcesije, jer je Tuđmanov čovjek br. 2
bio moćniji i od samog Tuđmana - samo što je moć temeljio na lojalnosti - ali kad je Hercegovac
počeo kopniti, pitanje se nametnulo samo od sebe. Pretendirale su dvije skupine: Šarinićeva
tehnokratska 'lijeva' struja i Pašalićeva hercegovačka 'desna'.

Veliki komornik i veliki konjušar hrvatskog kraljevstva - od kojih nijedan nije na izborima
osvojio ni općine, ali su upravljali aparatom države i stranke - spremili su se na finalni dvoboj,
'Božji sud', svjesni da je to borba za samu političku egzistenciju. I nešto više, pokazat će se ubrzo
kad se ukaže životna pogibelj.

Ivić Pašalić predstavljen je na iv. općem saboru HDZ-a, održanom 4. veljače sudbonosne 1998.,
kao 'drugi čovjek u zemlji'. Preuzeo je političku operativu. Bilo je očito da će naslijediti Tuđmana
na čelu stranke i države, a Šuška na čelu hercegovačkog lobija. Tolika moć, stečena u tako ranoj
dobi, zabljesnula bi i Fastona, ali Pašalić ne bi pao sa Sunčevih kola, da ih nisu malo zdrmali... Iz
'tehnokratskog' tabora partija je otvorena klasičnom sicilijankom.

Nevenu Baraču, koji je do grla bio umočen u malverzacije Dubrovačke banke, obećali su fizičku
sigurnost ako izađe u javnost s pojedinostima o 'ortačkom ugovoru' koji je, kao direktor, sklopio s
partnerima u toj operaciji, te s famoznim 'petim ortakom', njihovim političkim pokroviteljem.
Barač je priču dao u Nacional, gdje je prvi članak iz serije izašao 25. ožujka 1998. godine, a
intervju, u kojem on izravno optužuje Pašalića, tjedan dana kasnije, 2. travnja.

Kad je skandal izbio, Šarinić, 14. travnja, organizira svoj televizijski nastup u emisiji TV-
parlament, gdje razgovara sa smušenim Branimirom Bilićem, u prisutnosti neobično velikog
'žirija', sastavljenog od raznih uglednih javnih radnika, koji su mu smjeli postavljati potpitanja.
Taj je nastup, pod egidom 'europeizacije', dopustio Tuđman obećavši Vranyczanyju i Šaranu
demokratski face-lifting javnog lica hrvatske politike, da se ublaže reakcije na prepuštanje sve
vlasti u zemlji Ivicu Pašaliću i njegovim šuičko-širokobriješkim pajtosima.

Šarinić iskorištava emisiju da otvori skandal Dubrovačke banke u državnim, kontroliranim,

medijima. U Vjesniku zatim, 26. travnja, izravno optužuje Pašalića, a Tuđmanu upućuje politički
ultimatum tehnokratske 'ljevice', standardno 'mi ili oni'.

No, argument Pašalićeve kompromitacije u aferi Dubrovačke banke uzdiže stvar sa stranačkog na
općepolitički nivo, i tu je Tuđman - majstor komitetskog razvodnjavanja, a sad još bolestan i
nekoncentriran - pomalo zatečen. On oklijeva.
Uto Imperijal, tabloid na daljinsko upravljanje, 1. svibnja objavljuje faksimil o transferu milijun
dolara s računa francuske banke, preko računa američke, na račun Hrvoja Šarinića u Zagrebačku
banku. Šušak umire tri dana poslije toga.

Šarinić podvostručuje ulog: odmah sutradan po Šuškovoj smrti, kad Pašalićev novi status treba
biti efektuiran, podnosi 4. svibnja 'uvjetnu ostavku', a 6. svibnja najavljuje za petak izjutra 8.
svibnja, konferenciju za tisak, na kojoj će, izjavljuje, objaviti sve podatke o vezama Ivica
Pašalića i Miroslava Kutle s Imperijalom, te o njihovu utjecaju na tajne službe i ulogu u aferi
Dubrovačke banke.

Nekoliko sati prije početka te konferencije, 7. svibnja, u 1 sat i 15 minuta poslije ponoći,
najstariji sin Šarinićev, Mario, gubi vlast nad motorkotačem - s kojim je, u društvu Željka
Malnara, bez ikakve nezgode obišao cijelu Afriku - pa na zagrebačkom zelenom valu, u
Klaićevoj ulici, pada, udara glavom u betonsku žardinijeru i na mjestu pogiba.

Nastaje javna i politička konsternacija. Sprovod, tri dana poslije Šuškova, Tuđman, vidno
potresen, poziva u govoru nad rakom da se ne obnove vremena kad je 'Hrvat išao na Hrvata' te
nudi Šariniću svu satisfakciju, garancije, sigurnost. Postavlja ga u sons, svoj glavni, 'kuhinjski',
sigurnosni kabinet, koji kontrolira sve tajne službe. Obećava mu transformaciju Televizije i
direktorsko mjesto za Vesnu Škare-Ožbolt, Hebranga odmah postavlja za ministra obrane.
Upriličuje se sastanak svih HDZ-ovih političkih odbora, pa 14. svibnja utanačuje veliki
kompromis, koji će Šariniću osigurati utjecaj, garantirati 'europeizaciju', a provest će se i istraga...

Na sjednicama voNS-a Pašalić sjedi u magarećoj klupi; u procesijama kamarile na raznim

otvaranjima, dobiva najneuglednija mjesta. Šarinić, osnažen, daje u novinama obećanje da će se
'sve istražiti i razotkriti'.

Sljedećeg tjedna, 22. svibnja, teško natovaren kamion krapinske registracije, na Vrhovcu, nalijeće
na parkirani Peugeot 405 drugog Šarinićeva sina, Marca, također pilota, koji je baš parkirao pred
vrtićem da pokupi dijete, Šarinićeva unuka.

Mare je ozlijeđen, odvoze ga u ambulantu, šalju na urologiju, ali mu se, zatim, gubi trag - bit će
da ga je Šarinić odmah poslao u inozemstvo, na neko sigurnije mjesto. (Nakon šest mjeseci
pojavit će se u novinama vijest da je Mare podvrgnut teškoj operaciji na urologiji bolnice Sestara
milosrdnica u Zagrebu i da se liječnici bore za njegov život, što bi moglo značiti da ozljeda nije
bila bezazlena, ni bez posljedica, iako je Šaran uporno demantirao da to ima bilo kakve veze s
udesom.)

Šarinić odjednom izostaje s političke scene, gubi inicijativu. Ujesen je postalo jasno da od
kompromisa ništa nije ostalo, a Pašalić, nakon kratkotrajne pomrčine, opet blista na nebu kao
zloslutna planeta, Uran umjesto Saturna. Kutle pribavlja još neke banke. Mudrinić se ne miče s
Televizije, a Hebrang ne može otjerati Markicu Rebića i Cesića Rojsa. Imperijal redovno
razvaljuje 'naftno-duhanski lobi'. Dr. Gregurić prvi gubi živce i koncem rujna daje ostavku na sve
funkcije. Zakazan je izvanredni vonsovski plenum visokih hadezeovskih tijela, na kojem Tuđman
ušutkava Hebranga, podsmjehuje se nalazima istrage o povezanosti Pašalića, Kutle i Imperijala, a
Šarinić, iznerviran tonom i svjestan da je izgubio, odlazi zalupivši vrata. Otišao je u Rijeku...

Još jedan sastanak s Tuđmanom zakazivan je u travnju, ali to je već Šarinićeva zadnja ponuda,
poslana iz oporbenjačkog kuta, u koji je bespovratno ušao davši sredinom kolovoza finalnu
potporu Račanu i SDP-u.

Šarinić se do kraja upinjao da ne izvisi iz hadezeovskog političkog vrha, zatim iz HDZ-a, a onda i
iz politike, ali nije uspio, jer nije genij poput dr. Franje Gregurića, koji s toliko prirodnosti
zauzima pozu dostojanstvenog umirovljenog političkog satrapa, pa lebdi iznad tekuće politike,
nalik na zagorskog Konrada Adenauera, ili pak nastupa kao vatrogasni general i žovijalni
zaštitnik propalih poduzeća u delti rijeke Krapine...

Kad čovjek vidi Gregurića ispred Čarlija, s hubertusom i pustenim šeširićem opervaženim
lovačkom srmom, onako bezazlena, s prostudiranim glupim izrazom na licu, nikad ne bi pomislio
da je taj čovjek, počevši, poput Borisa Jeljcina, kao moskovski partijski sekretar tamošnjeg
jugoslavenskog partijskog aktiva, dotjerao do direktora najvećeg hrvatskog reeksportnog
poduzeća, zatim do predsjednika Vlade i, naposljetku, šefa Nadzornog odbora nacionalne naftne
kompanije ina, iz koje razvlašteni 'desnostrujaši' šalju novinama hrpe papira, pokušavajući
dokazati da je 'lijevokrilna' hadezeovska mafija zadnjih godina ondje maznula tri četvrt milijarde
dolara, što je, uostalom, jasno kao dan svima koji se imalo razumiju u politiku i novac.

Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su onomad, kad je Šarinić nasrnuo na Pašalića, Gregurić i
Šarinić istupali koordinirano. A i poslije, dok je Granić pokušavao osoviti svoj dc, podržavali su
ga, svaki iz svoga kuta...

Cijelo to Granićevo društvo ima, doduše, posve ograničen politički učinak na biračko tijelo, pa
čak i navodnu popularnost 'pridružajušče' Vesne Škare-Ožbolt mogu oni, mislim, zataknuti za
Gregurićev šešir. S druge strane, možda nisu sasvim nekorisni nesuđenom partneru koji je,
svojedobno, morao odbiti Šarinićevo udvaranje.

Kao i svaka vlast, SDP će teško odoljeti iskušenju da redizajnira svoju oporbu, dajući prednost
onoj lojalnoj, 'čistoj', koja bi trebala potisnuti onu gadnu, 'prljavu'... Već s izlaskom Granica i
Ožboltove, HDZ je s prvog spao na drugo mjesto u parlamentu, što ima znatne formalnopolitičke
reperkusije, a imat će i još veće, kad se, razbijanjem Županijskog doma, otkloni posljednja
prepreka za potpunu političku dominaciju vladajuće koalicije u saborskoj proceduri.

Sad bi bilo lako isplesti razne teorije zavjere, s posebnim osvrtom na otuđenu financijsku moć
hrvatskog naftno-duhanskog lobija, koji traži politička uporišta. Ali, rekao bih, tu će paučinu ipak
odnijeti vjetar promjena, te očekivane reakcije na publiciranje strahovitih korupcionaških otkrića.

Navodno je čestiti starina, ministar pravosuđa, dobroćudno dobacio mladome ministru policije:
'Ej, barba, stani malo, imamo još samo 650 slobodnih mjesta u zatvorima!' Ali, nije lako
obeshrabriti Šimu Lučina u jeku termidorskog terora nad ostacima ancient regimea. Naravno, ako
se ne odluči drukčije.

Obijesni voda dragovoljačkog pokreta Tomislav Merčep sa svojim romskim poručnikom Stipom
Mandarelom i maskotom 'merčepovaca', šugavom mačkom iz Mandarelova provincijskog
cirkusa.

Inženjer smrti iz Pakračke Poljane

TOMISLAV MERČEP

Kad smo počeli izdavati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: Tomica je rekao
da mu se moraš javiti, inače...'

Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije
Globusa, ST-a i Arkzina radio u Merčepovoj Zori, a zatim došao u Nacional.

'Znaš kakav je', rekao mi je, 'bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a
naći ćemo se na javnom mjestu...'

To javno mjesto bio je nekakav restoran u Vrapcu, gdje su svi umirali od straha od Merčepa i
njegove pratnje, a učinilo mi se, također, da bi našu egzekuciju primili kao posve normalnu stvar.
Došli smo Mate, moj suvozač Ivo Pukanić i ja, a s njihove strane, uz Merčepa, bio je advokat
Marczius, zatim Munib Suljić, Igor Mikola, čuveni pakrački 'logornici', te još nekoliko
neidentificiranih spodoba.

'Znam koliko primjeraka tiskate, znam koliko prodajete. Nećete se održati ako vas ja ne uzmem u
zaštitu', rekao je Merčep, 'pa ćeš mi odmah platiti sto tisuća maraka, zbog ranijih uvreda, a zatim
ćemo vidjeti...'

Onda su počele prijetnje, psovke, opisi raznih oblika ubijanja i sakaćenja. Sve bi se to moglo
dogoditi meni i meni bliskim osobama, a neće se razlikovati od poznatih pogibija i umlaćavanja
ljudi, s kojima on, doduše, nema ništa, iako smo ga u Globusu za to optuživali, nanijevši teške
uvrede, ugrozivši ugled, uznemirivši obitelji...

Kad sam došao na sastanak u vrapčansku birtiju, imao sam jednostavnu ideju: neka me izvrijeđa,
neka se ispuca, pa sam tu stvar skinuo s dnevnog reda. Poslije se neće moći emocionalno nabrijati
za kakav ozbiljan zločin. No, nisam znao kako funkcionira um Tomislava Merčepa. Seansa u
vrapčanskoj restauraciji, u mramor optočenoj periferijskoj rupetini, pretvorila se u torturu.

Životinjske prijetnje neprekidno su trajale po petnaest-dvadeset minuta, pola sata, a bile su

potkrijepljene prisutnošću nekolicine mračnih ljudi koji su u istrazi priznali višestruko ubojstvo,
uključujući umorstvo dvanaestogodišnje djevojčice.
Kad bi se plima Merčepove mržnje i zloće malo spustila, prijetnje bi zamijenio 'razgovor', njegov
monolog o istinskom liku Merčepa, fikcionalna verzija koja je uključivala priče o tome kako su
mu, prije rata, kao direktoru građevinskih poslova u Borovu, iz tvorničkog pogona podvodili
svakoga dana po jednu okupanu brkatu Srpkinju.

Tomislav Merčep bio je prije rata bogat, moćan, visok čovjek s idealima, a zatim, kad je počeo
rat, uzeo je pušku, postao vitez, borac, legendarni zapovjednik, kojemu su pokušale nauditi razne
gnjide, propalice, Nehrvati...

Šušak mu je rekao: 'Ti si krenuo protiv Tuđmana, i tu se naši putovi razilaze!' Šušak ne shvaća na
čijoj je strani hrvatski narod, kakva je snaga hrvatski pokret dragovoljaca, kojemu Merčep stoji
na čelu. Zato sad i možemo po novinama blatiti Merčepovo ime...

Opet bi počinjale prijetnje, uvrede.

'Nisam ja dao da se ubije obitelj Zec, ali u Hrvatskoj ima puno tih zečeva, a ti ćeš završiti kao
Zečevi, ti i tvoja djeca, svi ste vi zečevi, koje bi moji borci davno posmicali, da sam im ja to
dopustio, ali neću, jer kad te odlučim ubiti, to će učiniti Merčep, a ne netko drugi...'

Prijetnje bi postajale nekoherentne. Nama se ledio izraz na licima, dok sam, metodom koja jedina
vrijedi u takvim situacijama, praveći se lud, pokušavao oponirati na nekom sporednom detalju:
'Ne, krivo, niste u pravu, nismo mi prvi sugerirali izručenje Haškom sudu, to priprema vlast, jer
bi se oni vas htjeli riješiti, a mi smo samo prenijeli ono što...' itd. itd.

To pravdanje nije toliko ponižavajuće kako se čini, jer imaš osjećaj da sudjeluješ u razgovoru i da
se nisi posve predao.

Pukanić je stalno upadao pokušavajući, kako je tvrdio, skrenuti napadaj na sebe, ali Merčep bi ga
uvijek otfikario kao statista: 'Šuti, ti mali pjetliću, kakav glavni urednik, nemoj me farbati, ne
guraj se, da te ne zakoljem čim zakukuričeš...'

Marczius bi uvijek upozorio i zaustavio Merčepa kad bi prijetnje poprimile konkretan oblik,
prestale biti posredne, uvijene.

Tortura se nastavljala satima.

U prostoriju odvojenu staklom konobari su nam donosili jela uobičajena na takvim mjestima:
domaću juhu, janjetinu, pečenja... Jelo se polako, kao na svadbi, ili na Tiberijevu dvoru, pilo se
polako i umjereno, ali se stalno izdašno nalijevalo.

Plime i oseke Merčepove srdžbe izmjenjivale su se satima.

Prošlo je četiri, pet sati, a prijetnje i monolog ne bi nimalo promijenili osnovni ton, kao
džezističke improvizacije Charlieja Parkera. Naposljetku, nastupio je zamor, seansa je polako
prestajala, i ja sam se ispričao, te otišao na zahod. Medu pisoarima suočio sam se s Munibom
Suljićem. 'Ti si o meni ono napisao, za obitelj Zec, znaš li ti što si time učinio mojoj obitelji?'

Počela je komorna verzija iste torture, potpuno jednako strukturirana: prijetnje, monolog... Ja sam
se odmah naslonio ramenom na zid, zauzevši tijelom što pasivniji gard, jer je on bio sav napet,
oslonjen na obje noge, a poantirao je bušeći zrak kažiprstom. Opet sam razvodnjavao,
objašnjavao, tumačio, ukratko, kenjao...

On odjednom izvadi iskaznicu i gurne mi je pod nos. 'Vidiš li? Iskaznica Specijalne policije... Ja
sam i dalje pripadnik MUP-a. A vidi ovo! Znaš li što je to? To je iskaznica vlasnika računa u
švicarskoj banci, koju dobivaš samo s najvećim iznosima. Što meni itko može? Mogu li te ubiti,
mogu li?'

Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu: 'Tomice, nemoj da Munib maltretira

Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira...'

Još otprilike pola sata Muniba, pa smo se razišli. Oni su sjeli u svoj Mercedes i odjurili, a mi prvo
dobro pogledali pod redakcijski Ritmo, pa i sami zapalili...

Nikome nisam poslije o ovome pričao, mislim da nisu ni drugi, jer je to nekako nemoguće
prepričati, objasniti situaciju... Stidiš se, imaš nametnut osjećaj krivnje: možda se nisam dolično
držao? Osjećaš psihičke tragove nasilja. Kad gledam južnoameričke filmove o eskadronima
smrti, mučenjima, pa se u televizijskom dokumentarcu pojavi žena s nekom nestvarnom
vedrinom na licu i opisuje kako su je doveli u policijsku stanicu, svukli do gola i silovali nekoliko
mjeseci, odmah shvatim njezinu komunikacijsku blokadu: ne možeš ti to nikome objasniti, ni
jedna literarna i kontekstualna okolnost nema dodira s jezgrom te stvari, nepovezane s biti takvog
iskustva. Ono se ne može prenijeti, a opis ima samo tehničke, ili legalne, reperkusije.

No, ja razumijem Merčepove žrtve, jer sam i sam bio jedna od njih, iako sam se relativno dobro
izvukao. Kako sam toga čovjeka upoznao u najintimnijoj mračnoj komori njegove ličnosti, znam:
tortura je njegov iskreni poziv. I zato: Merčep mora na sud. Mjesto mu je u haškim kazamatima.

Merčep se na hrvatskoj političkoj sceni pojavio još 1990. U studenom, spominju ga kao
predsjednika Općinskog odbora HDZ-a u Vukovaru, a novine prenose njegove izjave o tome da
je učlanio više od 300 Srba iz najuglednijih vukovarskih obitelji. Već taj prvi izrezak u arhivi
zacrtava sve njegove buduće medijske istupe: izricao je očite neistine s lakoćom s kojom drugi
dišu, ili popiju čašu hladne vode.

Merčep je prije rata bio šef građevinskog odsjeka u tvornici Borovo. Završio je višu građevinsku,
radio kao poslovođa i nazivao se inženjerom. Posjedovao je stari Renault 4 i započetu prizemnicu
u Borovu Naselju. Tu, u Borovu Naselju i Borovu Selu, gdje je izbio hrvatsko-srpski rat, s
pogibijom dvanaest hrvatskih policajaca, počinje Merčepova ratna i politička karijera. Policajci
koji su upali u zasjedu, stigavši onamo u običnom autobusu, izloženi su sigurnoj pogibelji jer su
poslani na mjesto gdje su, po svjedočenju Josipa Boljkovca, tadašnjeg ministra policije, nekoliko
dana ranije izvršili provokaciju Viče Vukojević i Gojko Šušak, koji je osobno ispalio tromblonsku
minu na srpske kuće...

Nije li tu morao biti i Tomislav Merčep, ili je, tada još sitna riba, makar čuo za tu stvar, te shvatio
političke pobude. Čim su počeli okršaji po selima, hadezeovske ratne poglavice preuzimaju vlast
u gradovima: Merčep se u Vukovaru, kao Glavaš u Osijeku, poslije ubojstva Reihl-Kira, tako
brutalno okomljuje na civile, da povjerenik Vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, šalje u Zagreb
alarmantno izvješće upozoravajući kako je Merčep uzurpirao svu vlast, pa zapovijeda policijom,
ZNG-om i civilnim organima, okružen sumnjivim ljudima, bivšim kriminalcima, koji ne prezaju
od bespravnih upada u stanove, pljačke, oduzimanja automobila, nasilnih privođenja, saslušanja,
egzekucija...

Dok su u Vukovaru pokušavali organizirati obranu, Šeks, 'koordinator za Slavoniju i Baranju',

umjesto potpukovnika, zapovjednika brigade ZNG-a, gura na taj položaj jednog običnog
milicionera, Hercegovca Andabaka, koji se držao herojski te, kao i njegov kolega Blago Zadro,
poslije poginuo...

Hrvatski Staljingrad ima tisuće storija, koje se ne uklapaju u jednostavne sheme, ali kontekst i
politička osovina već se jasno vide. Šušak kao 'capo dei tutti capi', Šeks 'povjerenik', Bebić
ministar obrane, Glavaš kao osječki Juggernaut, gospodar života i smrti, te Merčep u Vukovaru sa
svojom ekipom koja nalikuje odmetnicima iz Mad Maxa.

Umjesto borbenih operacija, sukob je stoga počeo općom pljačkom, silovanjem i ubojstvima,
toliko nepodnošljivim da Zagreb odlučuje maknuti iz Vukovara posljednjega u zapovjednom
lancu, Tomislava Merčepa. Manolić šalje policijski helikopter, pa ga hapsi najbliži suradnik,
Ferdinand Jukić, predratni krupni švercer alkohola, kriminalni element kojega spominje Vidić u
izvješću. (Jukić je poslije postao vlasnik Badela, pročuo se kupivši na televizijskoj aukciji
Tuđmanovu bistu za 100 000 maraka, koju nije platio, pa su ga ulovili i strpali u buturu, a poslije
je završio u bolnici Rebro jer su ga rnerčepovci ulovili i polomili).

Merčepa dovode u Zagreb, ali to ostaje bez negativnih posljedica na njegovu karijeru ratnog
zločinca. Štoviše, ministar Vekić uzima ga za pomoćnika 'za policijsku pričuvu', i odmah šalje u
Gospić, koji je tada, u kolovozu 1991., branilo trideset ljudi s lovačkim puškama.

Merčep onamo zaista dovodi nekoliko svojih bijesnih pasa i ljutih vukova, ali iz Zagreba sad
stižu specijalci s Lučkog, medu kojima i sadašnji general Mirko Norac, uskoro izbacuju njegove
ljude, jer im je uspio svima dozlogrditi, iako je u Gospiću proveo tek desetak dana. Tako se ni
danas ne zna tko je točno u Gospiću pobio srpske civile, što je jedna od sramotnih hrvatskih
epizoda iz Domovinskog rata.

Merčep i merčepovci vraćaju se u Zagreb, pa se to lijepo društvo proširuje ličkim dobrovoljcima,

nekolicinom kriminalaca iz Zaboka, a pristupa im i vlasnik cirkusa s dresiranim medvjedima,
romski Hrvat Stipe Mandarelo.
Jedinica je trebala biti raspoređena na savsku bojišnicu kod Siska, ali su, predvođeni Munibom
Suljićem, na zagrebačkim ulicama upali u oružani gangsterski obračun sa skupinom hosovaca, pa
ih šalju daleko, dođavola, u Pakrac. Baza im je na zagrebačkom Velesajmu: tu skupljaju hranu i
opremu, koju im iz Austrije šalje bogati biznismen Mladen Vilfan, oružje i ljudstvo. Merčepovci
su došli u Pakrac kad je bio u poluokruženju, gotovo napušten. Odmah kreću protiv srpskog
stanovništva koje podupire neprijatelja. Osnivaju logor, zloglasnu Pakračku poljanu, novovjeki
Jasenovac, u kojem je, po pretjeranim srpskim procjenama, ubijeno 2500 ljudi, a po hrvatskim,
nepotpunim, devetnaest.

Miro Bajramović - jedan od merčepovaca, koji je prolupao i počeo govoriti istinu, pa sam sebe
optužio za 86 ubojstava te implicirao još 17 ljudi, protiv kojih je 1995. dignuta optužnica - opisao
je u Feral Tribuneu, gdje se ispovjedio, pakao pakračkog mučilišta, silovališta i stratišta. Tu se
ubijalo strujom, batinama, mecima i nožem. To nije bio logor smrti, poput njemačkih lagera u
kojima se masovno i bezlično, likvidiralo na tisuće ljudi dnevno, pa čak niti kao jasenovački
ustaški logor, 'manufaktura smrti', u kojoj je balkanskim obrtnim sredstvima imitirana njemačka
sofisticirana 'industrija smrti' - ne, to je bilo mučilište, 'zločinački boutique', središnjica za torturu,
ustrojena kao da ju je zamislio sam inženjer Tomislav Merčep.

Svrha logora bila je dvojaka: da u pljački lokalnog stanovništva posluži kao punkt za iznuđivanje
i, drugo, da pruži sadistički užitak merčepovcima, koji su se iživljavali puštanjem struje iz
telefonskog induktora u vezane žrtve, zatim bičevanjem električnim kabelima, umlaćivanjem
željeznim šipkama, a sve to u sklopu sadomazohi-stičkih 'scena' tobožnjeg 'preslušavanja', uz
višesatne seanse prijetnji i uvreda.

Komercijalna djelatnost Pakračke poljane nije se ograničavala na siromašno područje Pakraca i

njegove okoline: glavni je plijen bio, naravno, u Zagrebu. Skupine merčepovaca izlazili su iz
svoje baze na Velesajmu u lov na zagrebačke Srbe koje bi mogli opljačkati, ili su im se drugi
obraćali za pomoć, kao 'terorističkom student-servisu'. To se dogodilo i u famoznome slučaju
Zec.

Mihajlo Zec bio je bogat zagrebački mesar, zapravo veletrgovac mesom, koji je opskrbljivao
zagrebačku tržnicu Dolac, u dosluhu s policijom koja je onda, kao i poslije, kontrolirala taj
najunosniji biznis u gradu. Čovjek koji je htio preuzeti taj posao - a sad je jedna od vrlo
prominentnih javnih osoba, i pritom ne samo da ne skriva svoje veze s ustaštvom nego ih,
naprotiv, jasno ističe - naručio je likvidaciju, pa skupina 'merčepovaca', predvođena Munibom
Suljićem, otima Zeca i cijelu njegovu obitelj, odvodi ih na Sljeme te likvidira hicima iz
automatskog oružja.

Dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra svog je ubojicu zamolila da joj poštedi život, ali joj on,
za razliku od surovog lovca u Snjeguljici, nije uslišio molbu, nego ju je ustrijelio, jer je njegovo
srce bilo kameno.
'Slučaj Zec' sporedna je epizoda ratnog pohoda merčepovaca na Srbe i njihovu imovinu u
pozadini, ali se iščahurio u senzaciju, zahvaljujući intervenciji policije, koja je, primivši dojavu,
pohapsila cijelu bagru na Velesajmu, pa ih podvrgla ispitivanju i dobila cjelovito priznanje, jer je
cirkusant Mandarelo odmah propjevao, kao stari policijski suradnik i druker.

Svi su onda sve priznali i sve je ušlo u debeo, stotinu stranica dug, policijski dossier, koji je zatim
bačen u ladicu, jer je intervenirao jedan od gospodara slavonske ratne scene sa šušljetavim
prezimenom.

Sad se i ja pojavljujem u zapletu: jedne noći došao je u redakciju Globusa, u Martićevoj ulici,
Nepoznat Netko da preuzme dossier, koji je prethodno dao mojem uredniku da ga objavi. Sad bi
svi riknuli kad bih prekršio novinarsku tajnu i otkrio njegov identitet, ali, naravno, neću.

Kad je izašao Globus, s velikim naslovom i Merčepovom slikom na naslovnici, nastala je

strahovita dževa. Počeli smo primati prijetnje, jednu i od čovjeka koji je govorio Merčepovim
glasom i predstavio se kao Merčep, te meni bliskoj osobi poručio da će unutar godinu dana moja
djeca sigurno biti mrtva.

Angažirali smo Sokole. Nekoliko sam dana hodao naokolo kao idiot okružen trojicom mišićavih
ljudi, koji su noću pušili u dnevnoj sobi, sjedeći kraj hrpe automatskog oružja, te počinjali drhtati
kao list svaki put kad bi zazvonilo zvono na vratima. Moja mala kći zvala ih je 'novinari'. Imamo
i dirljive uspomene na to razdoblje Tuđmanove diktature, koje se, navodno, nitko nije strašio.

Merčepovci su tada izvedeni pred istražnog suca, ali je postupak odmah obustavljen, jer je
ustanovljeno da u istrazi nisu dobili advokata (odbili su ga), čime je učinjena povreda procedure.
Pušteni su. Uto je Šušak unaprijedio Merčepa u glavnog inspektora policije, ono što je u HV-u
tada bio general Špegelj.

Merčep je u MUP-u bio Šuškov čovjek. Šušak je htio preuzeti i to ministarstvo, ali Tuđman nije
smio posve narušiti balans koji je sankcionirao u politici, no ne i u svakidašnjem životu, budući
da je Širokobriježanin uspostavio cijelu mrežu kriminalaca i kriminalnih organizacija, kojima je
pružao političku zaštitu. Neke su skupine operirale u Bosni, prerušene u hvo, neke krale
automobile i švercale ih u Hercegovinu, ili su, organizirani u bojne Vojne policije, terorizirali
cijele gradove, ubirući reket od diskoklubova.

Pojedini šuškovci švercali su drogu, neki su po Zagrebu napadali imućne obrtnike da iznude
novac. Jednome su slomili lubanju bejzbol palicom; drugom mačetom odsjekli stražnjicu.

U mafijaškoj konfederaciji, Merčep i merčepovci imali su posebno mjesto. Kao i Tuta, koji je
stolovao u baru hotela Intercontinental, Merčep je u svakom trenutku mogao okupiti veliku
bandu, koja bi, u slučaju nekog autoritarnog puča vlasti, zastrašivala mase... Kako bi se za tu rolu
mogao pripremiti, Merčep je postavljen za šefa Udruženja hrvatskih dragovoljaca Domovinskog
rata, koje je odmah dospjelo u novine zbog silnih afera i financijskih malverzacija.
Istodobno, Merčep je provodio sudski teror novina i izdavača. Tko god je o njemu pisao,
izvrgnuo bi se tužbi koje bi Šeksova klika na sudu uredno procesuirala, dosuđujući mu stotine
tisuća maraka, što su ih platili izdavači Globusa i Ferala.

Novinske arhive pune su Merčepovih tužbi, žalbi, presuda, odšteta, kojima su se 'državotvorni'
mediji uvijek koristili za diskreditaciju nezavisnog tiska kao 'žute štampe', neodgovorne prema
istini. A u svim tim parnicama Merčep nikad nije pobio osnovnu, jednostavnu, istinu: da je
osnovao paravojnu skupinu koja je vršila masovne zločine iza linija na slavonskoj bojišnici!

Merčep se osilio. Dignuo glavu. Davao je intervjue. Oko njega su se okupljali očajnici i budale u
kožnatim vjetrovkama, koji inače pohode Đapićeve skupove. To je televizija bilježila u
drugorazrednim informativnim emisijama, pa je Merčep pomislio da ima stvarnu političku moć i
težinu.

Računajući na potporu najmračnijih likova i na slavonsku desnicu, na Trećem općem saboru

HDZ-a 1995. pokušao je silom ući u Središnji odbor stranke suprotstavljajući se otvoreno
Tuđmanu. Lako je digao delegate na galamu, ali ga je onda samljela Tuđmanova stranačka
mašina: izbačen je i iz MUP-a i iz Županijskog doma, a uskoro mu je razbijena i dragovoljačka
udruga. Čisti luzer!

U jesen 1998. merčepovac Miro Bajramović daje Feralu opsežno svjedočanstvo o zločinima koje
je osobno izvršio u logoru Pakračka poljana. Čini se da je Bajramović bio potaknut od istih ljudi
koji će kasnije pomoći publiciranje afere Dubrovačke banke. Rascjep u HDZ-u ušao je u fazu
finalnog obračna međusobnom javnom kompromitacijom, a Merčep bi, računalo se, padne li i
propjeva, mogao za sobom, kao toalet-papir, povući cijelu desničarsku hadezeovsku kabalu.

Županijski sud diže optužbu protiv sedamnaestorice osumnjičenih, ali ne i protiv osamnaestoga,
Merčepa. Dugotrajno sudovanje vrlo je slabog učinka: nitko od preživjelih žrtava sad se više
ničeg ne sjeća, pogotovu kad je okrivljenicima dopušteno da se brane sa slobode, pa sjede u
sudnici a Srbe koji su im promakli kroz prste, proždiru očima. Optužba pada, optuženi su
oslobođeni, Bajramović je diskvalificiran kao neuravnotežena osoba, a Merčepa nitko nije ni
spomenuo. Nastavlja se progon novinara, ako bilo što napisu o pripadnicima njegove skupine.

Ja sam bio prvi glavni urednik Globusa izvrgnut njihovim prijetnjama i zastrašivanju; zatim
Davor Butković, kojega su također čuvali Sokoli, onda Đurđica Klancir, a nekoliko mjeseci prije
izbora zooo. novinara Globusa zaskočio je na ulici Munib Suljić, nabio na zid, pa mu prijetio,
vrijeđao ga... To zastrašivanje trajalo je neprekidno više od deset godina.

Posljednji sam put sreo Merčepa na tv-konferenciji predsjedničkih kandidata u zagrebačkoj

Tvornici kulture. Zatražio sam, pred kamerama, neka prizna da je osnovao koncentracioni logor u
Pakračkoj Poljani te upitao zašto njegov vozač Munib Suljić i dalje terorizira novinare.
Napravio se lud. Tvrdio je da nema veze s Pakračkom Poljanom, da jedva pozna Muniba...
Poslije mi je prišao jedan bivši merčepovac iz publike i rekao: Ma jeste li vidjeli, gospodine
Kuljiš, sad se pravi da ne pozna Muniba, a bio mu je kum...

Hrvatsko sudstvo diglo je protiv mene dosad ukupno 106 optužaba. Velik dio zbog pisanja o
Pakračkoj poljani, a protiv Merčepa nisu digli nijednu. Tako se javnost podvrgavala diktaturi.
Hrvatska dosad nije sudila nijednom od svojih velikih zlikovaca: samo bi im kupila avionsku
kartu za Haag i skupo plaćala odvjetnike.

Uređena je lijepa dvorana na Županijskom sudu, gdje su Arkan i Sindičić oslobođeni, a osuđen
Šakić: svježe okrečen, taj prostor naprosto vapije za Merčepovim nastupom...

Praćen uživo na televiziji, proces bi omogućio nacionalni anti-klimaks te, ako bi bio dovoljno
dugotrajan i potkrijepljen fotografijama, video snimcima i živim rekonstrukcijama događaja,
istodobno bi poslužio kao kolektivna terapija, potiskujući strahote u povijesnu memoriju iz
dokumentarnih filmova...

Manje uspjeli primjerak obitelji Škrabalo, pravnik magistar Ivo, koji nije uspio realizirati
diplomatske i političke fantazije, niti onu mladenačku, da postane filmski glumac

Magistar igre staklenih perli

IVO ŠKRABALO

Iz konferencijske dvorane u kojoj je održana prva sjednica Vijeća Hrvatske radiotelevizije,

prenesimo se uz pomoć filmofilske fantazije, u eksterijer Divljeg zapada. Treba nam jedan takt,
intrigantni doziv pozaune, pa gudalom dva-tri puta široko razvučeno po strunama violine: The
Good, The Bad and The Ugly...

Sergio Leone. Kinemaskopski kadar, toliko krupan da se u njemu vide samo oči i guste obrve,
kroz koje probija oštar pogled revolveraša...

Drugi takt, drugi krupnjak, pogled negativca, čije lice uokviruju srebrnasti uvojci. 'Siva kosa'
prinosi ruku futroli, u kojoj se gnijezdi nisko pripasan Colt.45 s dugom bruniranom cijevi i puno
zareza na izlizanoj drvenoj dršci. Enio Morricone: Auuuu, u-hu-hu, a-u-u-u...

Kamera zumira na trećeg sudionika velikog obračuna, koji prvi gubi živce, poteže i - dođavola,
pištolj je zaboravio kod kuće! Obračun kod O. K. Corrala mora se odgoditi za naredni termin
početkom travnja...

Televizijski prijenos mučne, pomalo morbidne, sjednice Vijeća HRT-a - na kojoj je Mirko Galić
pokušao preuzeti kuću i smijeniti glavnog urednika Obrada Kosovca - završio je s debaklom, jer
predsjedniku, magistru Ivu Škrabalu - on je pravnik i filmski kritičar, a ne apotekar - nije uspjelo
da orkestrira sile promjene.

Uz vijećnike koje je imenovala Vlada iz redova saborske većine, on nije znao pridobiti
nominalno neutralne predstavnike društvenih institucija, koje je izabrala bivša vlast, ali se oni,
realno, boje nove ili, barem, ne usuđuju otvoreno protiviti demontaži Obrada Kosovca, koji je
javno moralno likvidiran još prije dvije godine, u novinskoj aferi oko njegova dokumentarnog
filma o kardinalu Stepincu. Stvar je, doduše, pomalo paradoksalna - esdepeovska vlast skida
autora antiklerikalnog propagandnog filma snimljenog po nalogu komunističke vlasti, i to preko
veoma pobožnog magistra, kojega je komunistički režim također progonio, ali blaže, ne
pokušavajući ga otrovati čajem od bršljana.

S manjinskim blokom hadezeovskih glasova za Kosovca, a s nekoliko provladinih obveznih

protiv i s velikom skupinom kvalunkvista, koje treba pretvoriti u oportuniste, taktički zadatak za
voditelja sjednice bio je posve jasan i prilično jednostavan.

Tko god je proveo godinu-dvije u nekom komitetu ili radničkom savjetu, odmah zna kako treba
početi: valja izolirati protivnika.

Sjednica se nipošto ne započinje u duhu pomirbe, tolerancije, dogovora. To dolazi tek na kraju, u
fazi dijalektičke sinteze, kada glave koje treba skinuti, više nisu na ramenima. Prvo se baca drvlje
i kamenje na 'neprihvatljivu praksu iz prošlih vremena', dakle, u ovom slučaju, na teror i
jednoumlje s kojim je HDZ jednu čestitu europsku ustanovu reducirao u provincijsku, bahatu,
primitivnu i politički isključivu agitpropovsku mašineriju, po nalogu Tuđmanovu, a u izvedbi
Obrada Kosovca.

Faza čarkanja i omekšavanja neprijatelja traje koliko je potrebno da se auditorij pacificira. Mogle
su se očekivati Kosovčeve drske upadice, polemičke invektive i cinične primjedbe, no
predsjedavajući morao ga je, u zgodnom momentu, opomenuti: 'Šutite, Kosovac, nisam vam dao
riječ! Nećete nam, valjda, vi sad tu soliti pamet! Bolje je bilo da ste se ponašali malo pažljivije
dok su silni milijuni državnog novca odlazili u razne sumnjive vanjske produkcije!'

Kosovac s tim, doduše, nema direktno veze, jer je bio glavni urednik, a ne direktor, ali u
stvarnosti, naravno, zna kamo se otkotrljala svaka kuna, jer je to zbilja najupućeniji čovjek na
televiziji, i, traži li netko snimak potopljenog austrijskog drednota St. Istvan, samo on će znati
gdje je clip s defileom carske i kraljevske flote ispred pulske ratne luke... Kosovac zna sve, ali to,
istodobno, znači da su mu otvoreni svi bokovi.

Ako predsjedavajući jako nasrne na Kosovca okrivljujući ga za hadezeovski zulum na televiziji,

svi neutralci uvući će se oprezno u svoje vongole i tek promaljati ticalima kad se zatraži
izjašnjavanje, pa pristupi glasovanju... To je dva i dva, prva lekcija iz odborsko-komitetske
taktike, dok je započinjanje sjednice s intonacijom - evo, napokon je došla prava demokracija,
koju vam administrira HSLS, pa sad svatko može po miloj volji trtljati što god hoće, te pritom
honorirati stare dealove, izmotavati se da ne naudi drugaru s kojim je podijelio mnoge honorare i
popio nebrojene kafiće u jezivim špelunkama, u kojima vise ljudi s televizije i s radija, još gora
stoka od pismenih pripadnika novinarske profesije - potpuno je kontraindicirano, naprosto
imbecilno, pa može dovesti do rezultata do kojega je u stvarnosti zaista i dovelo, kad se Vijeće
bilo okupilo, pa nije uspjelo provesti željene personalne promjene.

Osim što je izostala 'priprema', 'diferencijacija', kardinalna pogreška učinjena je zatim kad je
Škrabalo isforsirao izjašnjavanje o Kosovcu, iako glasovanje o smjeni nije bilo uvedeno u dnevni
red, pa je tu odmah skočilo nekoliko ljudi, koji su se iz nezgodacije bezbolno izvlačili na
proceduru...

Najprije su bili prihvatili Galićev općenit program - to ništa ne košta - pa se ponadali da će Mirko
sam, Škrabalo ili netko treći, u tišini, furtim, iznuditi Kosovčevu ostavku, te izbjeći da Vijeće,
koje ima ritualni karakter i okuplja se da otklima načelni pristanak na neki načelni stav i zatim
pojavi u Dnevniku, najavljeno dramatičnim taktom muzike za špicu, umiješa u tehničke aspekte
prinošenja žrtve, kadrovsko mrcvarenje i zastrašivanje personala.

Odborskoj se čoporativnoj psihologiji ne treba diviti, ali o njoj moraju voditi računa nadasve oni
koji su, kao Škrabalo, cijelo prošlo desetljeće proveli u saborskim povjerenstvima, u stranačkim i
personalnim sukobima, gdje vrijedi osnovno političko pravilo: Ubij sve i vrati se sam! // mio
nome e Malloij, M come Morte!

Škrabalo, nažalost, nije nikakav taktičar. To je i sam priznao u intervjuu, koji je, za Nacional, dao
prominentnoj erotskoj aktivistici i novinarki Iri Tigermann. U kontekstu pitanja o osvajanju i
zavođenju žena rekao je: 'Da vam kažem iskreno, obično sam najmanje uspijevao kad bih
planirao taktiku...'

Škrabalo je zaguljen protivnik dok se sukob vodi u kuloarima. On ima kompjutersku memoriju u
koju pohranjuje na tisuće korisnih informacija i tračeva, pa je vrlo opasan intrigant. Ali, u
otvorenoj borbi u polju, dvohvatnim mačem i dvogubom sjekirom, prilično je beznadan. Kako je
onda došao na tu predsjedničku poziciju u Vijeću hrt, koja je, u prvim trenucima, bila vitalno
važna za politički rejting Račanove dvokomponentne Vlade?

Izbacila ga je na površinu stranačka shizma.

U rascjepu HSLS-a, Škrabalo je, s malim brojem građanskih figura, ostao uz Budišu, dok je
većina stala uz Gotovca. Kad je Budiša, uspostavljanjem osovine s SDP-om, prevagnuo na
političkoj sceni i privukao liberalnu većinu, Škrabalo se mogao ponadati važnijem položaju u
ustroju nove vlasti — samo što su nju pretežno formirali esdepeovci i sasvim mladi kadrovi, dok
je Škrabalo, kao umirovljenik u šezdeset i šestoj godini, marginaliziran.

Čini se da je imao istinsku ambiciju da postane ministar vanjskih poslova. Prije tridesetak godina
magistrirao je međunarodno pravo s radnjom o stvaranju nezavisne države Bangladeš na temelju
prirodnoga prava na samoopredjeljenje. Pravaški magisterij s rijeke Ganges objavljen je prije
nekoliko godina kao knjiga, no stvar, očito, nisu percipirali kao osobito aktualnu, kao ni autora,
koji je svoj opus posvetio stvaranju ekskluzivne hrvatske države. Ona ga je, samim svojim
nastankom, pretvorila pomalo u bezvremenu pojavu.

Kako Budiša nije postao predsjednik Republike, što je bila osnova predizborne koalicijske
kalkulacije - dogovori o međustranačkom balansu pri postizbornoj raspodjeli vlasti, pali su u
vodu, pa Škrabalo, osim što nije postao ministar, nije postao ni predsjednik Odbora za vanjsku
politiku. Nije to osobito utjecajno mjesto, ali osigurava redovite avionske karte za Bruxelles i
druge destinacije, gdje se razgovara o važnim stvarima, Čovjeka vozikaju naokolo luksuznim
autima i smještaju u bolje hotele, te zovu na mjesta gdje se može ramenom očešati o moćne i
slavne, što je sigurno milijun puta bolje nego hraniti golubove u parku i proučavati člančiće
otisnute najsitnijim pismom u jučerašnjem Večernjem listu.

Budiša je uspio Škrabala ugurati na čelo Vijeća za televiziju. Onamo je, isprva, trebao doći
Gotovac, također član Vijeća, ali je bilo potrebno udovoljiti HSLS-u, da se još više ne komplicira
delikatna situacija uoči zagrebačkih izbora, gdje je SDP išao samostalno, što je jedva izgladeno
ponudom Budiši da bude zajednički kandidat za gradonačelnika, od čega, međutim, također nije
bilo ništa...

Da zadovolje Škrabala, uvrijedili su Gotovca. Kao čelnik jedne od šest Vladinih stranaka, on se
osjeća ponižen kad mu pretpostave objektivno trećerazrednog funkcionera tek nešto jače liberalne
frakcije što se osamostalila u zasebnu stranačku organizaciju te izdigla bilateralnom
kombinacijom unutar šestorke, koja je među ostalim partnerima izazvala reakcije kakve se
očekuju kad sultan u haremu službeno odabere favoritkinju. Uvrijeđen, Gotovac nije ni došao na
sjednicu, pa je Škrabalo odmah imao glas manje, a nedostajao mu je i autoritet što ga Gotovac
uživa među ljudima koji ga priznaju.

Fiat Škrabalo! No, hoće li uspjeti u misiji da, zajedno s Galićem, promijeni duh i ustroj Hrvatske
televizije? Sumnjam, a skepsa se zasniva na uvidu u neke Škrabalove prijašnje pothvate.

'Znate li, Kuljiš, koji je najproblematičniji sloj u postkomunizmu?', upitao me bijesno Škrabalo
kad smo se bili porječkali oko njegova brata Zdenka, nekoć hadezeovskoga ministra vanjskih
poslova, kojega smo u Globusu sustavno potkopavali objavljujući fotografije na kojima pogled
fokusira otprilike jedan decimetar ispred lica.

'Znam', rekoh, 'političari!'

'Ne, novinari!', ustvrdio je i uvrijedio me, jer sam shvatio da on i pet-šest šugavih liberala, koji su
se tada u saborskim klupama skrivali od Tuđmanovih strogih pogleda, nimalo ne cijene riskantni
politički aktivizam nezavisne štampe, koja je Budiši pružala potporu iz načelnih razloga, dok su u
njegovoj okolini o 'žutom tisku' mislili, manje-više, isto što i među hadezeovcima.

Zajednička podloga te vlasti, i te oporbe, bio je malograđanski duh, iz kojega su potekli i

uspješni, ugledni, primarijus Škrabalo, šef dijabetološke klinike Vuk Vrbovec, gdje mu je
asistirao dr. Mate Granić, te manje uspješni mladi brat mr. Ivo Škrabalo, koji je htio postati
filmski glumac, ali u tome nije uspio, pa se ubacio među filmske radnike, godinama tu nešto
petljao i onda se iščahurio u komentatora prvoga hrvatskog političkog tabloida, Hrvatskog
tjednika...

Škrabalovi su Bunjevci. Otac im je bio ugledni sudac, a Ivi je bilo deset godina kad je u Suboticu
ušla Crvena armija. Od toga političkog šoka on se, postojani antikomunist i genetski šokački
kripto-nacionalist, nije oporavio do danas, kad je ušao u koaliciju s poboljšanim komunistima
preokrenutih kaputa.

Doselili su se u Zagreb. Mlađi Škrabalo, student, pojavio se u filmu Branka Marijanovića

Opsada. Glumio je liječnika koji porađa partizanku, Goranku Vrus, još ne i Murtić. Drugu je
ulogu dobio u Bauerovu Ne okreći se, sine, čistu epizodu.

Starci su mu branili da se potpuno posveti glumi, što je, uvjeren sam, bila velika pogreška, koja
je, kasnije, dovela do fatalnog rascjepa njegove ličnosti na neizdržljivo dosadnu ozbiljnu,
građansku, te suprotstavljenu zanimljivu, boemsko-diletantsku prirodu, koje ne stoje ni u kakvoj
vezi, osim što se pothranjuju istim frustracijama. Kakve je samo role mogao dati da se nije
užlijebio u banalnu egzistenciju 'dramaturga' Jadran-filma, gdje je smišljao i popravljao tuđe
scenarije! Radio je nešto na Golikovu filmu Tko pjeva, zlo ne misli, ali tko je poznavao Golika i
Škrabala, svjestan je da u golikovskoj humornosti nije bilo puno mjesta za škrabalovske dosjetke.
Kad je Jadran ukinut kao veliko, državno, poduzeće - Mosfiljm iz Dubrave - pa otpušteno suvišno
osoblje, Škrabalo se našao u Croatia-filmu, gdje je radio kao 'savjetnik za repertoar': uvozio je
strane filmove.

Uto je granulo hrvatsko proljeće, pa se pridružio maloj Gotovčevoj četi u Hrvatskom tjedniku.
Tuđman je bio urednik povijesti, Berković ozbiljne glazbe, a Škrabalo zadnje stranice i tekuće
političke rubrike, u kojoj su se potpirivali međunacionalni sukobi na terenu, razni 'slučajevi',
poput čuvenog slučaja u Karinu, gdje je milicija podijelila pendreke Srbima da namlate Hrvate
koji su tamo demonstrirali, ili išli u crkvu na misu.

Škrabalo je tu problematiku tako primjerno obrađivao da sam ga, čim smo dvadeset godina
kasnije pokrenuli Globus, uzeo za kolumnista. Ali, više tu nije bilo žara oko kojega bi se ogrijala
posada poštenoga tabloida na samom početku građanskoga rata...

Po zamiranju Proljeća, Škrabalo je, kako sam kaže, postao 'non-person': nije smio objavljivati u
novinama i časopisima, odnosno, potpisivati se, što je tom ekstrovertu silno teško padalo, ali je
zadržao posao u Croatia filmu. Malo se sredio, napravio kuću na Trešnjevki, odgajao djecu i
smišljao maštovite naslove za porniće koji su tada igrali u kinima, a uvozila ih je njegova firma:
Hopa-cupa u krevetu, Njoj se mili u svili, Šefica zna znanje...
Bio je jako simpatičan čiča: onako malo politički nabrijan, a vrlo kulturan. U časopisu Sovjetski
ekran pronašao je Irinu Alfjorovu za glavnu ulogu u filmu svoga prijatelja Berkovića, Ljubavna
pisma s predumišljajem, pa smo je dugo i detaljno u troje komentirali.

Šest godina Škrabalo je samozatajno skupljao gradu za svoju povijest hrvatske kinematografije,
Između države i publike. Kad se pojavila, nastao je povelik skandal, jer je bila zasnovana na tezi
da je u nominalnom jedinstvu jugoslavenske kinematografije prepoznatljiv zaseban hrvatski
sinestetski identitet, koji se, od djela do djela, može rekonstruirati u totalitet Hrvatskoga filma.

Knjigu su napali u ck, a branili je neki pošteni ljudi i mala skupina filmofila, na čelu s Nenadom
Polimcem, koji me sa Škrabalom i upoznao. Uoči prevrata 1989. pokušao sam s njim objaviti
intervju u Startu, pa mu poslao novinarku Alemku Lisinski, kći njegova kolege, filmofila Hrvoja
Lisinskoga. Uto je Start zabranjen, a Škrabalo i Alemka osnivali su HSLS. Kad sam za prve
izbore izdavao bilten Koalicije narodnog sporazuma - te nesretne prosavkine političke asocijacije
- Škrabalo je bio član izdavačkog odbora, koji nam je bio nadležan. Sjećam se nejasno nekog
njegova petljanja i kompliciranja, koje na sreću nije dugo potrajalo, jer je 'Kaolicja' (kako ju je
nazivao istaknuti član Marko Veselica) ubrzo propala.

Političku karijeru oporbenog političara Škrabalo nastavlja kao predsjednik Nadzornog odbora
zagrebačkih Kinematografa. Trebao bi cio članak da se objasni kakvo je tu zlo načinio - i to
svojim prijateljima - jer je prgav i tašt, te klinički nekompetentan za bilo kakav sitni vez. Postao
je selektor Pulskog festivala, što se nije održao jer je izbio rat, a zatim je smislio nečuvenu stvar,
tj. da ga pretvori u tzv. ABC-festival, Adria-Baltic-Croatia, gdje će se prikazivati ostvarenja
kinematografija prilijepljenih za 'željeznu zavjesu', koja se nad tom ludošću, međutim, nikad nije
digla. Stoga se bacio na kreaciju Dana hrvatskoga filma, otužne akademije poluamaterskih
domaćih ostvarenja, koja čovjeku ogadi ideju endemske kinematografije u zemlji s manje od
pedeset kina.

Eliminiran iz Pule djelovanjem moćnog i koherentnog Antuna Vrdoljaka, Škrabalo se posvećuje

pokretanju časopisa kojemu je nadjenuo ime Hrvatski filmski ljetopis. To zanimljivo kvartalno
izdanje, vjerojatno na glagoljici, izlazi i danas.

Kad je izašlo drugo izdanje Škrabalove Povijesti, izbila je nevjerojatna polemika. U općoj -
nezainteresiranoj, ali dobrohotnoj - šutnji, čuo se Polimčev glas: on je uljudno prigovorio što u
knjizi nije našao mjesto najveći hrvatski režiser, Branko Bauer. Škrabalo je na Polimca odmah
istresao kiblu. Prvo je objasnio da Bauer uopće nije hrvatski režiser, jer je djelovao izvan
hrvatske kinematografije (producenti su mu, naime, katkad bili Avala i Vardar film). Zatim je
naveo da Polimac, kao Srbin, 'ne razumje te distinkcije', pa pridometnuo da je i Zafranovićeva
scena klanja u autobusu u filmu Okupacija u 26 slika Polimcu možda dobra, ali je uljuđenom
hrvatskom gledatelju, apsolutno nepodnošljiva. Polimac je, da stvar bude apsurdnija, politički
stradao upravo zbog kritike toga Zafranovićeva filma. I sam je godinama bio 'nonperson',
impliciran kao hrvatski nacionalist, zbog onoga što je o Okupaciji objavio u Poletu!
No, na stranu personalni moment. Metodološki okvir koji je Škrabalo sebi nametnuo pretvorio je
njegovu knjigu u prilično promašen kompendij. Ima tu puno pričica i opažaj a, ali, u biti, hrvatska
kinematografija, lišena totaliteta i okoline u kojoj je funkcionirala, bez Bauera, bez Bulajića -
kojega Škrabalo odbacuje kao Crnogorca i režimskog redatelja - pa i bez Zafranovića ili Grlića,
ostaje na dvije Golikove purgerske komedije u kojima je Škrabalo radio na scenariju te na finim
salonskim dramama našega zajedničkog prijatelja Zvonimira Berkovića...

Usporedo s radom na filmofilskim inkunabulama, Škrabalo djeluje kao zastupnik Hrvatskoga

državnog sabora. Nije se previše isticao nastupima. Bio je on solidna, šuteća i sjedeća većina,
dobro obaviještena o svim zbivanjima na hodniku.

Kad je Tuđman pozvao liberale u koaliciju, Škrabalo je odmah sastavio koncept suradnje, tražeći
za HSLS četiri ministarska portfelja. Gotovac se požurio na Pantovčak ne ponijevši taj papir, a
kad je, poslije došao i Budiša, sve se već bilo toliko zaplelo s međusobnim optužbama, da je
stranka odmah pukla, što je i bio Tuđmanov cilj kad je medu liberale bacio tu kost od pršuta.

U nekoliko intervjua Škrabalo se, poslije toga, jada novinarima kako mu 'prijete Gotovčevi
lojalisti': zaista opasna populacija štemera koja bi mu mogla naravnati rebra...

Kolegu Mladena Vilfrana, s kojim sad lijepo surađuje u šestoboj-noj koaliciji, optužio je da se -
dok je on, Škrabalo, vodio nacionalnu borbu - namlatio para, pa kupio prominentno mjesto na
državnoj listi HSLS-a.

Još na gradskim izborima 1995., Škrabalo je bio zamalo pobijedio Branka Mikšu, kojega su u
zadnji čas slavno izvukli glasovi pomoraca i pitomaca hrvatskih robijašnica. To je bilo usporilo
Škrabalov hod prema bilo kojem obliku vlasti, kojoj se, u pseudodemokratskoj fazi za
Tuđmanova režima najvećma približio kad se ukazala u junonskom liku Vesne Jurkić Girardi, za
sramne epizode haeselesovskoga 'terenskog', 'sporadičnog', 'lokalnog' i 'lateralnog' komplotiranja
s Tuđmanovom vlašću.

Bezazleni dr. Zdenko Škrabalo bio je tada hadezeovski ministar vanjskih poslova, a njegov mladi
brat, mr. Ivo Škrabalo, haeseles-ovski doministar kulture u jednobojnoj hadezeovskoj vladi.
Ponekad bi razgovarali telefonom na mađarskom, koji obojica fluentno govore, bojeći se
prisluškivanja. Stariji se brat jadao kako je Tuđman prolupao, pa on samo gleda kako bi se
prebacio u neko veleposlanstvo. Onako sposoban, u tome je i uspio, otišao je u Bern, a zatim u
Budimpeštu, a mladi je prošao žalosno: kad se s Girardicom vraćao iz Mađarske iz neke važne
kulturne misije, pali su Mercedesom u grabu. On se sav slupao, a ona, onako lijepo podstavljena,
prošla je bez ogrebotine. Zbilja, dobra pouka za suputnike...

Urbani kauboj, socijaldemokratski zagrebački mayor, Hercegovac iz Gruda, Milan Bandić, stigao
je u centar grada iz Pešćenice.
 Partijski boss u Bossovu odijelu

M1LAN BAND1Ć

Ono što je kuhao deset godina, Bandić je proveo za petnaest minuta.

Uz ostavke dvadeset i četvero oporbenih vijećnika Gradske skupštine, priložio je još dvije
kuverte s ostavkama pisca Ranka Marinkovića i slikara Miroslava Šuteja, bez kojih je HDZ, u
domu od pedeset mjesta, ostao u manjini. Kad je dostavljača otpravio na Glavnu poštu, u petak,
četvrt ure prije zatvaranja šaltera, operacija oslobođenja Zagreba već je bila završena, jer je
žalbeni rok od 48 sati istjecao u nedjelju, izvan radnog vremena.

Odluka Vlade o imenovanju povjerenika, koji gradom upravlja do raspisivanja izbora ukoliko je
nastupila statutarna kriza, predana je stoga u tisak, Narodnim novinama, još iste večeri, kao da je
stvar gotova, što je uistinu i bila. U subotu, Canjuga je svojim službenim BMW-om klase 7 još
jurio po gradu da otpadnike privoli na povlačenje ostavke. Dežmekasti zagorski gamin, drzak i
silovit, uspio je zastrašiti Marinkovića, pa ga navesti da potpiše demantij... No, vrijeme je radilo
protiv Canjuge.

Dok je pokušavao u zadnji čas nešto zmrdati, Vladimir Šeks, privremeni orgsekretar stečajne
uprave oborene stranke, smijenio ga je 'sa svih funkcija'. Dnevne novine izašle su s međusobnim
uvredama te dvojice najgorih hadezeovskih mangupa na naslovnim stranicama...

A Šeks, koji je sapleo Canjugu, odavna je politički idol bivšeg oporbenjaka Milana Bandića, koji
je još prije dvije godine govorio: 'Šeks je izuzetan radnik, borac za ideju koju fura, profesionalac
non plus ultra. Iako mi nije politički blizak, respektiram ga i cijenim. To je čovjek koji zna, hoće i
može. Dostojan je svakog poštovanja. Takve ljude treba cijeniti, bez obzira na razlike u
političkim pogledima. Političku tehnologiju, zanat, Šeks je ispekao dokraja. To mu nitko ne može
osporiti.'

Zašto mu se Bandić toliko divio? Meni Šeks izgleda kao teška lijenčina, koja već izjutra skreće u
saborski buffet, pa onda - uz nadčovječanski napor, kao da usta miče daljinskim upravljačem
-mrsi izjave za Motrišta, uglavnom neka seljačka lukavstva i cinične podlosti, kojima se baš ne
treba diviti.

Prilikom skupštinskog puča Bandić je u džepu imao još dvije rezervne ostavke, koje nije potegao,
jer nije bilo nužno. Možda bi ta imena nepotrebno otkrila kako se točno hadezeovski politički
organizam rascijepio, kako je koja krhotina polarizirana... Bandić je potvrdio da mu te tajne
ostavke nisu dali čuveni haesesovski prebjezi, koji su 1997. omogućili HDZ-u da, usprkos porazu
na izborima, zavlada Zagrebom. Nije riječ, tvrdio je, ni o vijećniku haespeovcu, koji se zove kao
neki zagorski Papageno - Cicigoj Družinec. Nisu ni trojica hadezeovaca-pašalićevaca, pripadnika
hadezeovske desnice, koji su u Skupštini napadali gradonačelnicu Marinu Dropulić, kao
pripadnicu neprijateljske frakcijske formacije.
Pa tko je onda? Pošteni hadezeovci? Tko je, dakle, uopće držao vlast u Zagrebu?

'Lobiji' u korupcionaškoj sferi korespondiraju s frakcijama u političkom stranačkom životu.

Hercegovci su uzalud cijelo desetljeće pokušavali od 'lijeve' menadžerske skupine hadezeovskih
tajpana (krupnih lovaša, koji nemaju, poput tajkuna, svoja, nego rade u državnim, javnim,
poduzećima) oteti tapije zagrebačkih zlatonosnih polja. I nisu uspjeli... S budžetom koji iznosi
dvanaestinu nacionalnog proračuna, glavni grad također raspolaže vrijednom imovinom —
primjerice poslovnim prostorima koje su budzašto utrapili svojim političkim prijateljima i
lopovskim partnerima. Od iznajmljivanja imovine u gradsku je blagajnu stoga dolazilo 20 posto
prihoda, umjesto 35 posto, kao u esdepeovskoj Rijeci...

Smlavljen i ponižen, a povećan gotovo dva puta, Zagreb je kao neko antediluvijalno čudovište
koje se budi iz košmara. Urbana jezgra nije se zgusnula u velegradski financijski i poslovni
centar: Zagreb nema city, jer nema ni koncentracije krupnoga biznisa. Periferije su se protegnule
unedogled, i to je postalo vrlo veliko misto, provincijsko središte sjeverozapadne Hrvatske. Kaos
nabujale periferije, invazija iz Bosne, masovna bijeda i nezaposlenost, društvo koje se nije
rekonsolidiralo, sve to past će u krilo sljedećem gradonačelniku, a to će, očito, biti Milan Bandić,
Račanov bradati klon, četrdesetšesto-godišnji esdepeovski tehnokrat, brz, inteligentan momak, sa
simpatičnim smiješkom, koji podsjeća na mladoga Šerbedžiju i likove lijevih šereta koje je on
igrao u jugoslavenskim filmovima.

Bandić je i sam došao u Zagreb iz Bosne i Hercegovine, ali prije gotovo trideset godina. Zamalo
bi, po Degenovim statutima, mogao postati član Kluba Zagrepčana, udruge fiktivnih Agramera.
Stanuje na periferiji, ali u njezinu lijepom dijelu, na Borongaju, u istoj zgradi s Ivanom Aralicom
i Mladenom Vedrišem, nadomak Maksimiru, gdje se izjutra seta. Nemiran, agilan, s
hesiodovskom satnicom u genima, ustaje u šest, čak i zimi, dok još nije ni izašlo sunce. Čita
jučerašnje novine, ide u dućan, kupuje hrenovke, pecivo, kuha kavu za ženu i kćer, kao u nekoj
televizijskoj drami iz razdoblja razvijenog socijalizma, gdje se tim prisilnim radnjama prikazivalo
otuđenje, dok za Bandića, skromnog i kućevnog, ono simbolizira obiteljsku idilu.

Nedjeljom, poslije ritualnog doručka, svi skaču u stari bmw 'trojku', kupljen iz druge ruke - u
skladu sa zavičajnim pravilom da 'auto ne smije koštati više od 30 tisuća maraka, jer je sve iznad
toga iznosa kapital' - pa se voze u centar, na Jelačić-plac.

Žena Vesna, iz plemićke obitelji Kolarić, odrasla u Preradovićevoj ulici, i kći Anamarija (koja je
ime dobila kombinacijom imena dviju baka), domaturantica zagrebačke Matematičke gimnazije,
idu u crkvu, a dobri Hercegovac, rodom iz zaseoka Mamica u Cerovu Docu pokraj Gruda, na
neformalni partijski sastanak pred Čarli, ili u Matoš, na politički domjenak s metropoliziranim
prijateljima. Tu ga poznaju i dozivaju velika društva s malo preglasnim umirovljenicama, koje se
izjašnjavaju kao stare socijaldemokratkinje. Obraćaju mu se familijarno; a on se u toj atmosferi
prvomajskog uranka snalazi kao maitre de plaisir.
Sivoprosijed, kose istrimane da se ukrote bujni uvojci studenta iz provincije, kakve je u još
raskošnijoj, pompadurskoj, formi imao i Zlatko Canjuga prije nego što se zalizao i transformirao
u Crnu Guju, Bandić bi bio neuočljiv u gradskoj vrevi, da ta pravilna fizionomija nije poznata, a
njegov brz pogled, koji ide s lica na lice, tako otvoren poziv na komunikaciju... Nosi dobra
odijela, ali ruke drži u džepovima. Svakome govori 'ti'. Napisao je predgovor hrvatskom
prijevodu knjige britanskog premijera Tonyja Blaira, o budućnosti laburizma. Adorira višu
kulturu. Na policama u kancelariji gradskog sjedišta SDP-a drži divot-izdanja, od Machiavellija
do Marka Veselice. Njegov bratić Ivan Bandić savjetnik je hrvatske ambasade u Tirani: čini se da
se Bandići lako i dobro raspoređuju.

Novinari za nj govore da je pohlepan na uspjeh, ali nije nepošten, da se snalazi i kombinira, da

lane sve što misli, umjesto da laže, da je odličan u taktici, a nikakav u strategiji, dobar za poteze
od A do B, ali ne dalje, i da ga Račan baš ne voli... Ukratko, na nj se pomalo navukao odij, kao
što se morska trava hvata za rbinu nasukana broda. Sve te glasine, a i druge, otvoreno
neprijateljske, naličje su političke popularnosti, pa skrivaju ono što čovjeka zaista određuje: rad,
učinak, u ovom slučaju politički učinak, jer se o radu u politici zbilja teško može govoriti.

U ovih deset godina na terenu, 'u bazi', prvo u peščeničkom susjedstvu, a onda u gradu - toj
megaperiferiji - Bandić je uspostavljao partijsku organizaciju, nalazio povjerenike, pridobivao
članove, odbornike i, naposljetku, unutar sedamnaest kvartovskih odbora, stvorio paukovu mrežu
SDP-a (kako to lijepo opisuje sisovska Slobodna Dalmacija), sa ukupno 212 mjesnih
organizacija. U svakoj sjedi između petnaest i četrdeset aktivista: lijep broj plakatera, agitatora,
sindikalaca, ljutih penzionera... Impozantne tri do četiri tisuće uličnih bandićevaca, kojima, prije
nego što je konzumirala makar i mrvičak gradske vlasti, već sad raspolaže zagrebačka stranačka
mašinerija SDP-a.

Jednom sam u Parizu, prolazeći sokacima IV. arondismana, blizu Seine, vidio ulični komitet
Komunističke partije Francuske kako zasjeda u lokalu s dućanskim izlogom. Bio je tu obvezni
dugački komitetski stol, a po zidovima pobudbeni plakati s trobojnicama i crvenim zastavama. U
odboru, činilo se, sjedili su sami klošari, pijanci, koji su prešli iz susjednog bistroa, i neka
raščupana ženetina, lokalna Majka Courage. kpf je upravo tih dana bila formirala vladu s
Jospinovim socijalistima - a IV. arondisman, Marais, pritom nije Trnje, nego pariški Gornji grad,
što znači da je ulična, blokovska i lokalna politika, koja se prakticira u bazi, posvuda isti spoj
agitacije i prevratničke organizacije, što se nije puno promijenilo od Francuske revolucije i
Pariške komune.

Na takvim se mjestima incipira politička karijera u Zagrebu, u Parizu ili u New Yorku: njujorški
gradonačelnik Ed Koch počeo je držeći političke govore po susjedstvu, gdje bi se popeo na kutiju
za sapun, koju bi mu dali iz obližnjeg dućana. Bandić je karijeru uličnog agitatora počeo u
peščeničkom ogranku SDP-a, posve slučajno. Čovjek se, naime, u mirno doba, namjestio u
Općinskom komitetu skh, kao stručno-politički radnik. Šest godina bio je niži birokrat, s dobrom
plaćom, a reklo bi se - bez osobitih ambicija.
Općinski partijski komitet najmanje i najbeznačajnije od petnaest zagrebačkih općina bio je
mikrokozmos jugoslavenskog socijalizma. U betonskom niskom zdanju jeftine gradnje, s nizom
crnih, staklenih ploča na ulazu, cimera institucionalnih stanara, bili su smještene lokalne
podružnice omladinske organizacije, Saveza rezervnih vojnih starješina, Aktiva za društvenu
aktivnost žena te svih ostalih instanci bogatog komitetskog života, uključujući tu Narodno
sveučilište i kino. Na vrhu peščeničkog političkog zigurata, dizao se partijski komitet, s
predsjedništvom izabranim medu direktorima jačih poduzeća i škola, te s nekoliko profesionalnih
stručno-političkih radnika, koji su pripremali materijale za sjednice, razrađujući upute aparata i
obilazeći partijske organizacije po firmama. Pripremali su partijske izbore ili provodili neku
aktualnu akciju, recimo 'implementaciju ZUR-a'. Danas je lakše predočiti društveni život golih
crnaca na otočju koje je posjetila Margaret Mead, nego aktivnosti peščeničkog društveno-
političkog radnika koji je u Ledo uvodio Zakon o udruženom radu, kupovao na kredit Stojadina i
navečer se namještao s familijom na kauč da gleda na televiziji beogradsku soap-operu Bolji
život.

Trebalo bi snimiti remake filma Tko pjeva, zlo ne misli, smješten u rane osamdesete, s
nostalgičnom glazbom Zvonka Špišića, s izletima u Šmidhen i s Univerzijadom, ne bi li se
potaklo novo kvazi-sentimentalno prenemaganje nad divotama te idilične prošlosti, kad su svi
imali plaću od 200 maraka i vozili Wartburg sa smrdljivim dvotaktnim motorom.

Bandić je na Peščenici bio neugledni funkcionerčić, a ono čime se bavio samo se zvalo politikom,
ali je bilo sličnije namještenju u Državnom statističkom zavodu. Kad je stvar pukla, našao se na
cesti, kao agitator. Svi su napustili brod: društvenopolitički radnici, predsjednici, sekretari,
odbornici, omladinski aktivisti, brigadiri s radnih akcija, babe iz AFŽ-a, borci-subnorovci...
Ispraznio se Socsavez, opustio komitet, raspala konferencija. Otišlo je sve dođavola, a
tridesetičetverogodišnji Hercegovac s gustom, uporno valovitom kosom, koja stoji kao novi
partviš, jedini je čovjek kojega je Račan ondje našao. Isto je bilo sa sadašnjim ministrom vanjskih
poslova, koji je godinu-dvije čuvao i meo puste prostorije Općinskog komiteta u Novom
Zagrebu. Bandić i Picula, najniži partijski službenici, postali su ključni ljudi Račanova SDP-a,
nove hrvatske vladajuće stranke, umjesto sveučilišnih profesora, direktora, diplomata,
poduzetnika, inženjera...

Račanov novi politbiro dijametralno je različit od Lenjinova, koji je bio pun filozofa i akademika.
Ne samo stoga što se Račan okružio sojem ljudi kojem i sam pripada nego i zato što je vodstvo
stranke formirao kao moderno političko poduzeće, kojim upravljaju partijski tehnokrati,
pragmatični, praktični, organizatori i poslovođe.

U početku, doduše, preostacima SDP-a dominirali su bivši ljudi, puni resentimana. Strpljivi
dalekosežni kalkulant, Račan je tada demonstrirao svoje najbolje političke kvalitete: poput
Goethea, mogao je razmišljati u eonima, svjestan da treba proći kroz čistilište, steći patriotski
legitimitet, makar i uz mnogo praznog hoda, u čemu mu je poslužio profesor Tomac, oprezni,
redundantni politolog koji se nije osilio, pa pokušao preuzeti stranku poslije kandidature na
predsjedničkim izborima, što se Budiši dogodilo s Gotovcem, jer je Budiša puno slabiji
prosuditelj ljudskih karaktera.

Račan je bio spreman mirovati koliko god treba, sangviničan poput brontosaura koji žvače visoku
paprat. No, čim mu je zaprijetio unutrašnji partijski udar, skočio je kao tiranosaur, s refleksom
starog borca protiv partijskih frakcija. Frakcija reformatora reformista, nekoliko profesora s
Ekonomskog i nekolicina s Fakulteta političkih nauka, napustili su tada SDP, gdje je Račan ostao
s Bandićem i Piculom, te s Linićem u Rijeci, i Lučinom u Trogiru, pa su, malo-po-malo, opet
osvojili vlast. U Zagrebu, na izborima 1995. dobio je SDP 8,91 posto; u travnju 1997. godine 25
posto; u lipnju iste godine 30 posto; a na posljednjim nacionalnim izborima, zajedno s
koalicijskim partnerima 'zagrebačke alternative', 52 posto. Sve te brojke Bandić lako vergla, kao
šahist poteze s proteklog zonskog prvenstva... Igra je dobivena, a sad se stupa na vlast.

Peščenička esdepeovska jezgra - koju je Bandić formirao od još mladih ljudi - dala je nekoliko
saborskih zastupnika i lijep broj vijećnika Gradske skupštine. Peščenička mafija drma gradom, a
čini se da Bandić ima i dosta dobre odnose sa suputnicima iz HSLS-a. U novine je bila puštena
senzacionalna vijest da Račan nudi mjesto gradonačelnika Budiši, a zatim je stigao demanti,
skupa s informacijom da 'Budiša neće', sve u sklopu političke konstrukcije kako 'Račan želi
obuzdati Bandića', a istodobno zakrpati odnos s Budišom, koji se još oporavlja od poraza na
predsjedničkim izborima. Zatim se pojavila nova konstrukcija, da Račanova okolina potiče
Granica ne bi li on 'zaustavio i Pašalića i Bandića...'

Nije to sve tako akutno, ali u politici sve priče, ako imaju smisla, imaju i nekog temelja. No
esdepeovska lista ipak je uvjerljivija: Račan prvi i Bandić drugi već su na parlamentarnim
izborima 1989. zamalo pobijedili u Trnju!

Nema, zapravo, načina da se izbjegne Bandićeva kandidatura za gradonačelnika. Čovjek je deset

godina za to hrmbao, sve organizirao, pa da ga žrtvuju nekim minornim igrama, bilo bi ubitačno i
posve suprotno duhu Račanove tehnokratske partije. Jedina je ozbiljna mina za Bandića bila kad
su ga raskrinkali da je Hercegovac. To hercegovstvo, međutim, već je u prvom kontaktu
najdopadljivija crta njegova karaktera. On je uspravan, pozitivan provincijalac, a kako kaže
kineska poslovica koju Bandić citira (ne znam koji su mu je kineski drugovi prenijeli), čak i
najveće rijeke izviru u provincijama!

Na žalost, iz hrvatskog se nacionalnog karaktera pomalo gubi doprinos uzornih ljudi iz manjih
gradića, jer su nestali i manji gradići: sve se slilo u amorfni Zagreb. Bandićev je otac bio
zemljoradnik (umro je prije desetak godina), majka mu je domaćica, stariji brat gastarbajter,
poduzetnik na baušteli u Berlinu, sestra nezaposlena, udana u Grudama. A Milan će biti
gradonačelnik Zagreba - tipična hercegovačka obitelj!

Bandić, koji je u grudanskoj gimnaziji bio najbolji dak, otišao u Zagreb na studij, upisavši
političke nauke, ali kako ga se ne sjeća nitko iz generacije, bit će da je izučavao općenarodnu
obranu, na zasebnom odsjeku, koji je Hrvatskoj dao više aktivnih generala iz tih pasivnih
krajeva... Bandić je od općine dobio studijski kredit, brat je slao marke, a otac skiju i pršut.
Diplomirao je kod dr. Tomca. Inteligentan, zgodan dečko, našao je zatim svoju plemkinju
('njezina je baka imala grb...') i onda više nije bilo govora o povratku u zavičajnu Nedodiju.
Sredio je preko veze da vojsku služi u Zagrebu, u Maršalki, u vojnoj policiji (znači da je bio
provjeren, bez problematičnih ustaških ili emigrantskih članova familije), a u vojsci upisao se u
Partiju, te po odsluženju zaposlio u Ledu, gdje je dvije godine radio kao 'referent informiranja',
odnosno novinar tvorničkog lista. Zatim je postao društveno-politički radnik na Peščenici...
Zaista, ništa revolucionarno, uredan život mirnog građanina, koji je došao u krizu tek
neočekivanim rušenjem Berlinskog zida.

Silno dobro uklopljen u užu i širu obitelj, u stranku, Peščenicu, Grude i Berlin, on s prijateljima
lovcima lovi po Slavoniji, barem triput godišnje odlazi k majci i sestri u Hercegovinu, k
austrijskim socijalistima u Beč na seminare o modernoj gradskoj upravi, te u Njemačku, k bratu
koji mu je posudio novac da kupi bmw...

To je solidan, malograđanski element s etničkim ishodištem, poput njujorškog legendarnog

gradonačelnika Fiorella la Guardije, ili energičnog, skromnog zagrebačkog gradonačelnika
Većeslava Holjevca, koji je izgradio suvremeni Zagreb, a prije rata bio je kalfa u židovskoj
knjižari u Karlovcu.

Bandić nimalo ne nalikuje jedino na Branka Mikšu, čovjeka nesolidnog, s tipičnim hadezeovskim
Gregurić-Pliva-Astrinim profilom, iza čije je uprave grad ostao opljačkan, te nagizdan kao jeftina
flundra: na glavne ulice postavljen je granit, a dječja igrališta i parkovi izgledaju kao svinjac... Da
se gradonačelnik bira izravno, bojim se, doduše, da Bandić ne bi imao izgleda protiv Silvija
Degena, sjajnog gradskog obješenjaka, neke vrsti lokalnog Stipe Mesića. Hrvati pravilno biraju
vrijednosti, a uvijek se malo zeznu s ljudima.

Brigadir Branko Borković, mali Jastreb s velikim Jacquesom Kleinom na Ovčari, prilikom prvog
posjeta vukovarskih boraca.

Narodni heroj na burzi rada

BRANKO BORKOVIĆ

K avana hotela Palače tih je dana izgledala kao scena za neku televizijsku melodramu iz drugog
svjetskog rata, u produkciji BBC-a. Salom dominira Auerova freska koja prikazuje leteće Najade
ružičaste puti, čaj se služi u njemačkom porculanu, podvorba je austrijska...

Fronta je istodobno tako blizu i tako daleko; prije nekoliko dana, 18. studenoga, pao je Vukovar,
što je objavio samo jedan bulevarski tjednik. Zagrebačke ulice su blatnjave, pada ledena kiša,
posvuda vlada depresija. U kavani Palacea govori se samo o ratu - tiho, decentno, zagrebački,
čuje se samo zveckanje žličica, dok se novine uredno svakodnevno napinju na okvire od
bambusa.

Hotel su zaposjele čudne ptice, suputnici rata, poput mlade švicarske grofice Von Thvssen,
londonske mondenke koja je nedavno izazvala skandal, jer je na nekom prijemu, gdje je nosila
Versaceovu haljinu, pokret šlepa otkrio da ne nosi gaćice. Došla je u Hrvatsku iz Tibeta, gdje se
borila za očuvanje kulturne baštine lamaističkih samostana, u pratnji fotografa koji je otvoreno
gej. To je i Marcus Tanner, dopisnik Independenta, koji sardonično primjećuje kako su dečki u
crnom koji dolje, na Starčevićevu trgu, čuvaju stožer Hos-a, iza grudobrana od vreća s pijeskom,
zapravo jako fes, pomodni poput posjetitelja londonske diskoteke Hippodrome.

Pojavio se i mladi nadvojvoda Karlo Habsburški, koji je iz Salzburga dojurio za nekoliko sati
svojim bijelim Porscheom. Moja žena primjećuje da ima nešto između toga visokog mladića, koji
frapantno nalikuje na pradjeda Franju Josipa i nubilne barunice...

Odjednom, tihi žamor u Cafe Palače rascijepljen je kao udarom groma: svi skaču na noge, nastaje
povika kao na drugoligaškoj utakmici, ljudi se gomilaju oko stolova za koje su bacili vojnici u
zablaćenim čizmama i odrpanim gušter-uniformama...

'Mladi Jastreb! Tu je Mladi Jastreb! S njim je i Feniks!'

Pomodna gomila, koja se doklatarila s ratom, te redovni posjetitelji, poput filmske publike na
holivudskim premijerama otvoreno, bezočno zure u legendarne likove. Upoznajemo se: Mladi
Jastreb neki je blijed klinac, tridesetogodišnji mladić, uskog prćastog nosa, izrazito niska rasta. Ni
druge fizionomije ne fasciniraju. Zar su to oni junaci o kojima se toliko govorilo posljednjih
mjeseci, za 86 dana duge opsade grada, koja je ljude zbilja toliko zaokupila da su zaboravljali
svoje dnevne nedaće, uzbune i tumaranje po skloništima, traumatizirani pijetetom prema martiriju
hrvatskog Staljingrada? Jedna domoljubna intelektualka zabranila je ukućanima kupanje u kadi
dok u Vukovaru djeca venu po podrumima...

Ni tada ni kasnije o vukovarskim se herojima nije puno doznavalo. U zagrebačke periferijske

hotele prispjelo je nešto vukovarskih izbjeglica; muškarci su otišli na druga bojišta, a
zapovjednici su bačeni u tamnice. Mladi Jastreb došao je u Palače kad je pušten iz pritvora u
bivšem studentskom domu na Laščini, gdje su ga, razoružanog, držali tri tjedna i ispitivali - o
velikom Jastrebu, o novcu koji je, navodno, odnesen iz trezora Vukovarske banke, o izdaji,
rušenju ustavnog poretka... Nisu ga tukli, ali iz kabineta načelnika Glavnog stožera, gdje se došao
javiti nakon proboja iz okupiranog grada, oteli su ga SIS-ovci, i na Laščinu otpremili 'markom'.
Kako je Branko Borković, zeleni kapetan jna, došao u Vukovar i tu postao legendarni 'mladi
Jastreb'?

Rođen u selu Prečnom pokraj Ivanić Grada, srednjovjekovno siromašnoj prigorskoj kaljuži iz
koje izbija državna nafta, u mladosti se dvoumio između svećeničkog i vojničkog poziva, oba
podjednako neprikladna za živčanog, prkosnog momčića koji ne podnosi autoritet, uvijek
progovori prije nego što promisli, ali ako kaže i kasnije, puno ne popravi, jer je prznica, a uvijek
sto posto uvjeren u svoj stav. Nije nabusite naravi, naprotiv. Ali, kad izvali, izvali, i još se vrijeđa
ako to izazove žestoke reakcije.

Kako se uspio uklopiti u jna i kao dočasnik uspio proći selekciju te upisati i završiti trogodišnju
Tehničku vojnu akademiju u Sarajevu, smjer radarskih, računarskih sustava i telekomunikacije?
Možda mu je pomogla nedužna faca i to što izgleda još mnogo mlađe od svojih godina. Služio je
u Kerestincu, u protuzrakoplovnoj raketnoj brigadi obrane Zagreba, pa tek unaprijeđen u čin
kapetana, bacio člansku knjižicu sk jer je te, 1989. godine, bila počela oštra srbizacija, a on ništa
ne može otrpjeti ili prešutjeti, nego je prvi da se pobuni. Skidaju ga sa svih dužnosti. Upisao se na
zagrebački Elektrotehnički fakultet jer je htio napustiti jna, ali je uto izbio rat.

Čim je počeo napad na Sloveniju, strpali su ga na psihijatrijski odjel zagrebačke Vojne bolnice u
Vlaškoj ulici, zajedno sa slovenskim pilotima i drugim nepoćudnim tipovima. Zato je pobjegao iz
vojske i javio se na Tuškanac u Zbor narodne garde, još u kolovozu, prije ustrojavanja HV-a i
njezina Glavnog stožera.

Zapovjednik Zengi, pukovnik Imra Agotić, bivši šef Kos-a u 5. zrakoplovnom korpusu (koji je
pokrivao Sloveniju i Hrvatsku), upravo je među oficirima dragovoljcima izabrao potpukovnika
Milu Dedakovića, također 'plavca', raketaša, da ide za zapovjednika u Vukovar, odakle je
Manolić dao otpremiti Merčepa, šefa gradskog HDZ-a, koji je, okružen lokalnim švercerima
alkohola, bio uveo stravičan zulum, pa je nastalo rasulo, što Ivan Andabak, prvi zapovjednik
grada, bivši milicioner, nije mogao zaustaviti.

Dedaković, brkata ljudina, oficirčina i džentlmen koji može i popiti, ali je inače usredotočen,
odlučan oficir, lik poput onoga generala kojega je Ljuba Tadić maestralno odigrao u Mitrovićevu
filmu Marš na Drinu, pokupio je odmah sa sobom Borkovića, da mu bude second banana,
načelnik štaba... Bili su par kao iz crtica - Dedaković, Majstor Mrkonja, garav, široka lica i
podebele nosine, gustih obrva, te Borković, Šegrt Hlapić, nevjerojatno sitan, pogotovu u
udovima, a poveće glave, sav usiljen. Ima zaista nešto ptičjeg i predatorskog u njegovu stavu,
uvijek malo nagnut naprijed, na vrhovima prstiju, napet je, oštar, papren, kao slavenski Bruce
Lee.

Kad su Dedaković i Borković došli u Vukovar, našli su rasap. Grad je ratovao po četvrtima, na
bazi starog neprijateljstva s okolnim srpskim selima. Kao u filmu Rio Bravo, udarili su stožer, pa
uveli red, osnovali 204. vukovarsku brigadu Hrvatskih oružanih snaga, najslavniju postrojbu u
hrvatskoj povijesti, čiji se identitet do danas potiskuje i sakriva. Sami su izmislili taj naziv, jer hv
još nije postojao, a nesretno izabrana kratica - hos - kasnije će im donijeti neslućene nevolje...

Na vukovarskom Sajmištu ustrojena je Prva bojna: njezina su dva zapovjednika poginula u

sljedeća tri mjeseca.
Na Mitnici je bila Druga bojna: njezin zapovjednik borio se do kraja.

Trećom bojnom u Borovu Naselju, gdje su stanovali Hercegovci, zapovijedao je Blago Zadro,
koji je herojski poginuo.

Zapovjednik Četvrte bio je Zlatko Toth, Feniks, predratni vlasnik dućana s automobilima. Vod
Vojne policije preuzeo je Englez Alfred Hill, koji je poginuo.

Načelnik saniteta postao je dr. Juraj Njavro, a načelnik iPD-a novinar Radio-Vukovara Siniša
Glavašević, koji je ubijen.

U velikoj bitki u opkoljenom Vukovaru - koja je trajala od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991.
oko 1800 boraca i deset tisuća civila odupiralo se snagama jna, kojima je zapovijedao komandant
beogradske 1. armije, general Života Panić. Svrstane u dvije operativne grupe, okosnica su im
bile 1. gardijska mehanizirana divizija i Novosadski korpus, uz pridodane jedinice i dijelove još
šest korpusa JNA.

Za izvođenje Operacije Vukovar iz skladišta je izdano 600 000 granata kalibra većeg od 20
milimetara. Na Vukovar je palo 20 kilo-tona eksploziva, kao na Hirošimu. Pod zapovjedništvom
kosovca majora Šljivančanina, napadu su se priključile živopisne srpske bradonje, maroderi i
martolozi, Draškovićevi Beli orlovi, Šešeljevo radikalsko četništvo, a članstvo Demokratske
stranke valjda je bilo zastupljeno individualno...

Po službenim srpskim podacima, u napadu na Vukovar uništeno je 205 tenkova i oklopnih vozila.
Na Trpinjskoj cesti poginuo je i sam general Bratić, komandant Novosadskog korpusa: dobro
upravljena potkalibarska granata ispaljena iz zarobljenog tenka - bile su tri u Oklopnom vodu
204. brigade - probila je oklop 'osamdesetice', neprijateljskog tenka M-80 u kojemu je čučao
general, te sagorjela posada.

Poginulo je šest i pol tisuća vojnika jna. Ljudski valovi pješadije, regruta, mnoštvo Albanaca i
Muslimana, pokošeni su automatskom vatrom, ili razneseni u minskim poljima. Očevici iz Novog
Beograda govorili su o zračnom mostu, helikopterima koji su danonoćno dovozili ranjenike na
vma.

Nekoliko potresnih dokumentarnih slika stranih televizija, nekoliko kartica zapisa domaćih
reportera i drugih sudionika, jedina su svjedočanstva te nepojmljive epopeje, koja, tipično, ne
pobuđuje nerv hrvatskoga feljtonizma kao sjetni kandelabri i deplasirana boema zagrebačkoga
Gornjeg grada.

Vukovar je, uostalom, dugo bio zabranjena tema.

Kad je pao, ni jedne dnevne novine ni televizijski Dnevnik nisu to objavili!

Mile Dedaković izašao je s Feniksom i štabom u Vinkovce 10. listopada, po naredbi Glavnog
stožera, jer je bilo jasno da je organizirani vojnički otpor uzaludan. Legenda o Jastrebu,
zapovjedniku opkoljenoga grada, bila se dotle proširila Hrvatskom. No Dedaković je postupio
kao oficir koji je dobio naredbu da vodi vojnu operaciju, a ne da pogine i postane mit. Borković
je pak preuzeo zapovjedništvo preostalih žarišta obrane, a zatim se, nakon pet tjedana neprekidne
borbe, izvukao probivši se čudom kroz kukuruze koji opasuju metropolu slavonskog Podunavlja.

Srbi su ušli u Vukovar, ispraznili bolnicu, i Šljivančanin je dvije stotine ranjenika odveo na
Ovčaru, pobio, te dao zatrpati u masovnu grobnicu. Preživjeli branitelji odvučeni su u srpske
logore, a oni koji su preživjeli torturu, razmijenjeni su većinom nakon deset mjeseci zatočenja.

Kad je pao Vukovar, Tuđman je dao uhapsiti Milu Dedakovića. Državni odvjetnik Željko Olujić
digao je protiv njega tužbu za rušenje ustavnog poretka. Postoje nečasna djela koja zauvijek
obilježe čovjeka, neke stvari ne mogu se zaobići ni u novinskim osmrtnicama. U pritvoru,
Jastreba su prebili i izlomili sis-ovci, na čelu s autorom famozne Predstavke Nikolom Kristom.
Krišto se pokajao - on je bio naprosto zaluđeni centurion, a ne Poncije Pilat koji je svakoga
spreman žrtvovati svojim ambicijama...

I Feniksa su držali u zatvoru, mjesec dana, pa bacili na ulicu; Borkovića tri tjedna pa također
otpustili bez ikakvih papira. Tajna policija pokušavala je dotle preko ST-a namjestiti priču kako je
Mile Dedaković u Vukovaru maznuo marke iz blagajne obrane. Optužen je za pljačku, pa su ga
povlačili po sudu do 1993. godine. To je trebalo skrenuti pažnju sa skandaloznog tretmana
vukovarskih junaka kojima je Tuđman htio pripisati krivnju za pad grada, a ukrasti slavu za
njegovu obranu. Stara kukavica, za cijelog se Domovinskog rata nijednom nije uputio u blizinu
fronte; bio je samo u Petrinji, dosta daleko od pucnjave, a njegov osobni opričnik, dao je da se
oko Vrhovnika nose pancirna platna, što je pažljivo sakriveno na televizijskim snimcima.

Osim zavisti prema herojima, mučila ga je nečista savjest: hladno je kalkulirao s padom grada,
namjeravajući tu žrtvu upotrijebiti u domaćim i stranim političkim okvirima. Zato je zabranio da
se uoči napada iz grada izvedu djeca i civili; zato je omeo Tusov plan za proboj, dogovarajući
prolaz humanitarnog konvoja, koji je tih kritičnih dana imobilizirao pokrete trupa. One su, osim
toga, dislocirane u zapadnu Slavoniju, gdje je, sedam dana nakon pada Vukovara, počela hrvatska
ofenziva!

Ali, osim političke igre, tu je bila i Tuđmanova golema antipatija prema stvarnim herojskim
likovima iz recentne povijesti. Od svih vukovarskih boraca primio je, uz veliki publicitet, jedino
čuvenog 'Krticu', tobožnjeg razoritelja tenkova s Trpinjske ceste, koji je, pokazalo se, bio potpuni
lažnjak, kao i sam Vrhovnik.

Mladi Jastreb vratio se dotle u Slavoniju te javio Karlu Gorinšeku, novom zapovjedniku
Operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja, te s ostacima ljudstva pokušao ustrojiti novu, 124.
brigadu. Brzo je potjeran na intervenciju s višeg mjesta, pa se vratio u Zagreb i u bazi u Rakitju
pokušao okupiti Vukovarce 204. brigade.
U travnju 1992. odlazi s njima u Bosnu, samoinicijativno, privatno. Na Kupreškom polju s
vukovarskim je dragovoljcima zaustavio pokret srpskih tenkova prema Hercegovini, koji tu crtu
više nikad nisu prešli. Budući da je Hrvatsku vojsku 'kadrovirao' Hercegovac, Borković poslije
toga dobiva čin brigadira. Primljen je natrag u aktivnu službu, ali samo da bi ga odmah mogli
opozvati u Zagreb! Rečeno mu je, čisto i bistro, da se ne vraća u Herceg-Bosnu. U Zagrebu, u
MORH-u, nisu pak htjeli ni čuti za njega, pa je sam dao otkaz i prijavio se na burzu rada.

Devet mjeseci bio je bez posla, nitko se na nj nije osvrtao. Samo je u Globusu, o dvogodišnjici
pada Vukovara, izašao jedan lijep članak koji je, na temelju intervjua s Borkovićem, napisao
veliki hrvatski novinar Mate Bašić.

U prosincu 1993., uoči treće godišnjice pada, Mladog Jastreba opet primaju u vojsku. General
Bobetko postavlja ga za načelnika pješaštva u Glavnom stožeru. Ostao je tu dvije godine, ali se
nije htio upisati u HDZ. Usprotivio se proizvodnji 'prvog hrvatskog pištolja', fantomskog
Zagorčeva projekta, koji je progutao silne novce, te protiv još skuplje podvale razvoja domaće
jurišne puške. Jedno i drugo išlo je preko Alana, pa je svako protivljenje tuklo Šuška ravno po
džepu, jer su on i njegova skupocjeno kostimirana žena vodili tu vojnu firmu kao hercegovačku
prćiju.

S brigadirom se postupilo kao s bezobraznim patuljastim šnaucerom: u roku od 24 sata dobio je

nogom u tur, izbačen je iz svog ureda i iz sobe u vojnom hotelu, gdje je, kao samac, stanovao, a
stražarima na glavnom ulazu, rečeno je da ga više ne puštaju u zgradu. Borković je napisao pismo
Tuđmanu i dao puno neugodnih intervjua. Napadao je ratne profitere, sve one koji su pobjegli iz
Vukovara na početku rata, pa se obogatili, dok su se vukovarski branitelji, bez igdje ičega,
iskorijenjeni i osiromašeni, masovno ubijali... Napadao je lažne dragovoljce, koji su se namnožili
s potvrdama što su ih, bez ikakve kontrole, izdavali MUP i MORH, a poslije, još masovnije,
fabricirali u Hercegovini. Napadao je HDZ jer politizira vojsku i izbjeglički problem... Sve što je
govorio bilo je uvijek puno srdžbe i demagogije, ali nipošto lišeno smisla, no uvijek izrečeno u
krivi čas, ili na pogrešnom mjestu, tako da izazove puno bijesa, a malo efekta. Abrazivan,
svadljiv, pravdaš, Borković je sizifovski pokušavao istjerati svoju istinu ondje gdje za nju nije
bilo mjesta...

Dokazivao je da je u Vukovaru bilo manje od dvije tisuće vojnika, dok je za zasluge u njegovoj
obrani dodijeljeno 3 700 činova, te pokušavao načiniti definitivni popis, a iz toga nastala je
Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koju je formirao zajedno s Tomislavom
Merčepom.

Uspostavio je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici sjedište koje je pomalo nalik na samoga

Borkovića: nizak ulaz, usječen u krasnu, no ruiniranu secesijsku zgradu, opremljen serijskim
garažnim vratima i ukrasnim hodničkim plafonjerama te neskladno obojan u drugu, masnu boju...

Nad vratima se koči grb, crveni pepita, s akronimom uhddr i pleternom omčom svijenom u
inspirativni 'U', možda likovna popudbina drugog partnera u tom poduzeću. Merčep se, naime,
poslije kolosalnog duela s Borkovićem odcijepio i s merčepovcima preselio u Trnje, u zgradu
okruženu ljuljačkama i toboganima, iz koje je vlast, radi njih, izbacila dječji vrtić.

Merčepovim je dragovoljcima bila namijenjena posebna uloga u slučaju građanskog rata, pa je

televizija puštala propagandnu potporu njihovim političkim skupovima, ne bi li se to
hadezeovsko ustaško kulturno-umjetničko društvo omasovilo, dok je Borkovićevu udrugu
medijski, naprotiv, 'ćebovala', budući da je mladi Jastreb izjavio kako kod sebe ne dopušta
nikakvo strančarenje.

Zalagao se za prava branitelja, a istodobno drsko izjavljivao kako je u Hrvatskoj bilo najviše 25
tisuća dragovoljaca, koji su se borbi priključili do Božića 1991. To znači da ih nije ostalo više od
dvadeset tisuća, u totalnom neskladu s napuhanim službenim brojkama i Merčepovim
statistikama koje bi bile primjerenije bokserskom ustanku. Izbačen iz MORH-ova samačkog
hotela, Borković se vratio doma, u roditeljsku kuću u selo Presečno, gdje je odmah izazvao silnu
dževu, zavadivši se s predsjednikom općine zbog nekog vodocrpilišta, koje je seljacima spustilo
nivo vode u bunarima. Optužio je gradonačelnika Ivanca da previše troši na uređenje cvjetnjaka,
da je hortikulturno uređenje mjesta povjerio rođaku i zbog toga podnio protiv njega krivičnu
prijavu. Uvijek je išao protiv toka, i gađao u srce dvoličnjake i negativce, ali je, kao tribun, uvijek
morao reći i koju odviše, stalno nalazeći pokriće u svom ratnom statusu: pet tjedana
zapovjedništva smrvljenim Vukovarom...

Borković ima tu nesreću da je postao heroj i zaslužio generalski čin prije više od deset godina, a
jedva je navršio četrdeset. To je težak teret za čovjeka koji je školovan za podoficira, a u
međuvremenu, od silne borbe protiv neprijatelja i nepravde, nije dospio izgraditi svoj ljudski i
profesionalni habitus privatne i mirnodopske osobe.

No, nisu sve bile frustracije. Godine 1996. vratio se u Vukovar, gdje je, poslije Davtonskog
sporazuma, kontrolu preuzeo Jacques Klein, na čelu UNTAES-a. Pozvao je Mladog Jastreba i
prošao s njim Trpinjskom cestom prema Borovu Naselju, pokraj mjesta gdje je poginuo
zapovjednik Novosadskog korpusa; preko Sajmišta i svih mitskih položaja, koji su se pretvorili u
hrpe ruševina, medu kojima su Srbi otvorili picerije.

Kad su došli na Ovčaru, na stratište bez ikakva obilježja, Borković je stao ridati: i sam veliki
Klein, hladnoruki mirovni karijerist i političar, slomio se te obgrlio dječačka ramena Mladog
Jastreba, koji se na potresnim fotografijama toga događaja doima kao školarac u Nelsonu
dobroćudnog američkog medvjeda.

Finale posjeta bio je u Borkovićevu stilu: kad je vidio groblje srpskih vojnika sa stiliziranim
šajkačama, nadigao je silnu graju, vikao da se to ima odmah iskopati i odnijeti dođavola, ili će to
Hrvati napraviti bagerom, jer Srbi nemaju nikakva prava da leže u tuđoj zemlji.
Sljedeće godine, Borković se u Zagrebu kandidirao na izborima za Gradsku skupštinu na
posebnoj listi ratnih veterana. Time je razbijao frontu oporbenih stranaka. U času kad se politički
vjetrokaz okretao, postavio se tako da postigne najgori mogući, reverzibilni, učinak.

On, doduše, nije podnosio HDZ i hadezeovske političare, sve od Tuđmana i Šuška do najmanjeg
općinskog blokfirera, a kad mrzi, on mrzi personalno i strastveno, ali od oporbe, s druge strane,
razdvajao ga je ideološki jaz, jer Jastrebić je, ako išta, uskogrudi hrvatski nacionalist, koji
prilično mrzi Srbe, komuniste i sve ostale mutante, ljude drukčije i one koje ne razumije, a
njemu, zapravo, dosta toga ne ide u glavu...

Izborni gambit nije mu uspio, pa je pomalo gubio funkciju u javnosti, osim prilikom
komemoracija vukovarskih godišnjica. Tu je u jednome uvijek bio fantastično korektan - nikad se
nije pokušavao izgurati i nakočoperiti ispred one sure tičurine, starog Jastreba, kojega je,
naprotiv, uvijek nazivao svojim zapovjednikom, govoreći da još nije razriješen dužnosti na koju
ga je postavio Dedaković, koji ni sam nije formalno opozvan, pa se njih dvojica sve do danas,
kao neki fantazmagorični mitološki par besmrtnih ratnika iz islandske sage, odiljaju u Wallhalu,
dok fantazijski proces razgrađuje najmučnije aspekte stvarnih događaja...

Borković je odmah ustao i protiv nove vlasti. Manje od mjesec dana nakon pobjede šestočlane
koalicije na izborima, izjavio je za novine kako su sad došli oni koji znaju za Savu Kovačevića i
Mošu Pijade, a nemaju pojma o Domovinskom ratu...

Posljednji Borkovićev eksces prava je simfonija pogrešnih nota, opera krivih riječi i poteza.
Hrvatskoj Vladi Borković je poručio da će dragovoljci, ako se dopuste istraživanja zločina kod
Gospića, uzeti oružje i dići ustanak. Neke dečke još je naveo da se lancima vežu ispred Sabora te
pružio političku potporu hadezeovcima, koje je do jučer mrzio sa svom strašću svoje opore
dušice. Kakva luda gesta!

I najnespretnija vlast, puna obzira i strahova, oprezna poput Thompsonove gazele, u tom će
pozivu na oružano obaranje poretka naći dovoljan povod da politički onemogući upornika koji je,
ništa ne sluteći, preuzeo ulogu što je oduvijek bila namijenjena njegovu dragovoljačkom
pandanu, pakračkom inženjeru smrti, Tomislavu Merčepu.

Borkovića sam posljednji put susreo na nedavnim predsjedničkim izborima, na jednom od onih
dosadnih televizijskih panela, gdje su kandidati dokazivali svoje demokratske inklinacije. Napao
je kao lud Stipu Mesića, stao trtljati nešto protiv Haškog suda. Učinilo mi se da je politički
teledirigiran. Bojim se da se izgubio, sve od 1997. godine, pa njime upravljaju daljinski, potičući
njegovu taštinu i rezonerstvo. Ako je zbilja tako, žao mi je, jer ga pamtim posve drukčijeg. Ne iz
vukovarskog legendarnog ciklusa i po susretu u kavani Palače, nego po onom danu kad je, na
dvogodišnjicu pada Vukovara, došao u redakciju Globusa da da intervju, koji će mu samo
naštetiti.
Nezaposlen i zagubljen, ali ponosan i tvrdoglav, slikao se na ulici, u kožnjaku i izlizanim
trapericama. Široko raskoračen, izgledao je poput nekog novovalovskog rokera. Zaista, isti Đoni
B. Štulić - neuklopljen, neartikuliran, nabijen zapretenim emocijama, pomaknut i nezaobilazan:

Jučer sam sa Cerom bio U Kavkazu uz pljuge i pivo. Bistrili smo mnoge stvari i kužili svijet.

Kažem Ceri da smo stranci, ko što to i Morisson reče, usamljeni marginalci.

Mali Tonči Vrdoljak na sprovodu, pokraj oca odjevena u formalnu žalobnu potkošulju, ispred
legendarne babe lončaruše koja je, kako se vidi, i sama naginjala osovinskim silama.

Glembay iz Imotskog

ANTUN VRDOLJAK

Šmojinu Malom mistu postolar Fločun i Bumbišta, Lažljivac i Mistifikator, poslije rata postaje
predsjednik partijskog komiteta.

Antun Vrdoljak dotjerao je do potpredsjednika Republike. I to po komunističkom ustavu, kad je

izabran medu šest Tuđmanovih prisjednika u Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, a
u novom, Tuđmanovom ustavu, nije više bilo mjesta za asistente Suverena, ali Vrdoljak se održao
kao ključni čovjek njegove vlasti, direktor Televizije, visoki pripadnik kamarile, dvorski
kamerher.

Vrdoljak je imao k Tuđmanu neograničen pristup. Mogao ga je u svako doba nazvati, bilo kad
posjetiti ili mu poslati faks u kuću u Nazorovoj, umjesto u kabinet, preko tuđih ruku, što znači da
je pripadao skupini od najvećega povjerenja, 'kuhinjskom kabinetu', čiji su članovi bili
Tuđmanovi osobni prijatelji i pouzdanici, džokeri u svakoj političkoj kombinaciji. Od njih samo
Vrdoljak nije dobio mandat za sastavljanje vlade, ali to stoga što je vodio vitalni, možda još
važniji sektor - propagandu, televiziju, sport.

Medu ljudima od najvećeg povjerenja izdvajao se Gojko Šušak. Tuđman je Šuška pitao sve, a
Šušak Tuđmana samo ono što je mislio da treba. Cijelu kriminalnu sferu - najvažnije hrvatsko
ministarstvo, naime 'ministarstvo straha', Šuškovo hercegovačko gangstersko poduzeće kojemu je
MORH davao logističku i personalnu podršku, vodio je i stvorio Sušak, uz Tuđmanov prešutni
akreditiv.

Na hadezeovskoj stepenastoj piramidi moći, najviši plato zauzimali su Tuđman i Šušak, norvalski
klijenti, kojima je Udba navodno kupila avionsku kartu za Kanadu.

Na drugoj polici, bili su Manolić, Šarinić i Vrdoljak.

Šušak nikad nije iznevjerio Tuđmana; Manolić je pokušao slomiti njegov apsolutizam, Šarinić
naslijediti barem dio njegove moći, a Vrdoljak ga je naprosto odbacio kao i sve druge svoje
prijatelje prije toga. Pritom je mislio da bi, možda, mogao postati Tuđmanovim nasljednikom. To
nije posve bez osnova u psihološkom smislu, jer su bili slični - obojica briljantni demagozi i
mitomani bez završene gimnazije, koji nisu znali ni jedan strani jezik, ali su ipak iskazivali strast
za rješavanje najdubljih intelektualnih i sudbinskih pitanja.

Leni Riefenstahl prisjeća se posljednjeg razgovora s Hitlerom, koji je u nju bio zaljubljen -
prilikom posljednjeg susreta, kad je kraj već bio na vidiku, našao je za shodno da joj povjeri kako
su na nj više od Nietzchea, utjecala djela Schellinga. Zaista, kad se zađe medu te prevarante,
nacionalističke vode koji su na noge dizali rulju, malogra-dane i provincijalce, valja prvo voditi
računa o tome da su to sve sami nikogovići, ništarije, ljudi koje izjeda bolesna ambicija,
utemeljena na dubokom osjećaju neadekvatnosti.

UTuđmanovoj garnituri bilo ih je svakojakih - zločinaca, gadova, teških žicara (i skoro svi bili su
ordinarni kradljivci), ali nije bilo takvog egzemplara kao što je Tonči Vrdoljak! No, što je
Vrdoljak danas i zašto bi se s njim uopće vrijedilo baviti? Posljednji oslonac za nekakvu javnu
poziciju nalazio je u funkciji predsjednika Hrvatskog olimpijskog komiteta (i s nje je u
međuvremenu smijenjen!), te komplementarnoj, hrvatskoga delegata u Međunarodnom
olimpijskom komitetu u Lausannei, položaju koji osigurava znatan prihod te omogućuje 'ulaz' u
financijske aranžmane oko organizacije velikih međunarodnih sportskih priredaba. Delegati su
izabrani doživotno, što znači da su za zastupnike najpoznatije svjetske etikete, pet raznobojnih
krugova, izabrani s praktično vječitim mandatom.

Prije nekoliko godine izbio je stravičan skandal kad se otkrilo kako delegati dilaju priredbe za
novac; a međunarodni sportski reket, jedan je od najunosnijih svjetskih poslova... Vrdoljak
možda čeka da se pod novom vlašću priđe organizaciji sljedećeg velikog međunarodnog
sportskog natjecanja. I pod Tuđmanom počeo je osvajati pozicije preuzevši organizaciju
Europskog atletskog prvenstva u Splitu.

Ponudit će svoje usluge, a kako ga ionako ne mogu zaobići, počet će stvarati mostove prema
sadašnjoj superstrukturi te, kao i uvijek, naći saveznike, kratkotrajne prijatelje iz oportuniteta,
poslovne partnere...

Politički, nije se opredijelio, iako je neko vrijeme oštro motrio Granićevu rekoncentraciju
neokaljane desnice, kojoj mentalno nije blizak, a veliko je pitanje bi li joj uopće bio prihvatljiv.
No, zapravo nema kamo; kasno mu je da se sad upiše u Partiju, kad to nije htio dok mu je bilo o
glavu, u HSLS-u nema što tražiti, jer je Budišu nastojao javno diskvalificirati rasističkim
primjedbama, govoreći kako njegov 'bistri um i plemenito srce, oplakuje bizantska krv', a ni HSS
nije lud da se optereti balastom Vrdoljakova imidža. Zbog reakcije javnosti, svakoj bi stranci
lakše bilo primiti u svoje redove slovenskog serijskog ubojicu Metoda Trobeca.
Treći oslonac Vrdoljakove karijerističke strateške trijade - politika, sport, kinematografija - tvori
interes za napaćen, filmski kombinat iz Dubrave, zagrebački Hollywood, poduzeće Jadran-film.
Nitko nije od Vrdoljaka zaslužniji što je privatizacija te firme izvršena tek nakon deset godina
agonije... Sačuvana je kao 'nacionalno kulturno dobro', da proizvodi imbecilne hrvatske filmove
umjesto unosnih koprodukcija. Tako je bespovratno propala, izgubila poslove, potrošila
supstanciju; postala bezvrijedna tvrtka na dosta vrijednom komadu građevinskog zemljišta.

Početkom devedesetih, Jadran je, s potporom ministrice Jurkić-Girardi, pokušao kupiti njegov
direktor, koji je imao veza po svijetu, pa bi, možda, obnovio neke koprodukcijske poslove, ali je
kulturnjački i državotvorni blok s Vrdoljakom kao ravnateljem televizije, te Zlatkom Vitezom kao
ministrom kulture, koji je prethodnicu naslijedio jer je pala kompromitirana tim slučajem, uspio
spriječiti privatizaciju, pa više nitko nije bio dovoljno jak da firmu uzme, dok Kutlina Globus
grupa nije u njoj stekla značajan udio, a zatim se, preko privatizacijskog fonda Sunce našla u
rukama Vinka Grubišića.

Kakve su Vrdoljakove šanse da se opet osovi kao faktor na bilo kojem od ta tri polja?

Ne treba ga podcjenjivati - kao Godzilla, probudit će se s prvim zračkom radijacije, na alarm s

Geigerova brojača. Njegova biografija namjerno je zamućena, ali ipak se razabire kako se,
otporan poput lišaja, hvatao na svaku društvenu formaciju i nezadrživo uvlačio, probijao,
uzdizao. Konsekutivni prizori te biografske drame, razdvojeni epohalnim obojenjem na crnu,
crvenu, plavu, ružičastu fazu... izmjenjuju se kao da se igraju na pozornici Hrvatskog narodnog
kazališta. U polumraku, između scena, odnose se i donose rekviziti, miču stari i unose novi
prijatelji, mijenjaju slike na zidovima, podešavaju rasvjeta, ugođaj. Kad je mizanscen
pripremljen, ulazi napomadeni Vrdoljak, naočiti vodviljski glumac balkanske farse, te gromkim
glasom počinje deklamirati svoju fiktivnu priču...

U njoj svakom faktu treba prići s krajnjim oprezom.

Primjerice, Antun Vrdoljak uopće se tako ne zove, ime mu je Ante, i pod tim imenom zaveden je
u matične knjige, na nj su mu bile izdane i sve isprave. Budući da mu u jugoslavenskoj klimi ime
Ante nije puno donosilo u političkom i socijalnom kontekstu, naprosto ga je revidirao,
literarizirao se u Antuna, te, dosljedan u svakoj potvori, dao to službeno zavesti u imotskom
matičnom uredu, kad je navršio četrdeset i osam godina.

Stoga bi Vrdoljakovu biografiju trebalo napisati kao japansku legendu: u hram Rašomon dolazi
prestrašena gejša u razderanu kimonu. Praćena dramatičnom japanskom filmskom glazbom
(zavijanje vjetra kroz ključanicu, rominjanje zvona na zaprezi Djeda Mraza) ona iznosi svoju
priču, koju će, malo kasnije, pobijati zlim duhovima opsjednut raščupan šumski razbojnik...

Jedno je pak nesumnjivo: rodio se u Imotskom, 4. lipnja 1931. Otac napoličar stanovao je s
obitelji u podrumu kuće advokata, u srpskoj četvrti Rišćansko selo, koja je brojila 2300
stanovnika, gdje se rodio i Veljko Kadijević. Prema dostupnoj fotodokumentaciji, Vrdoljakova je
obitelj naginjala osovinskim silama, da bi poslije njihova poraza u ratu, mali Ante napustio
krševitu hrvatsku Vendeju, te otisnuo na Panonsko more, dobivši u Osijeku smještaj u
Partizanskom đačkom domu I. L. Ribar. Pohađao je gimnaziju, postao fiskulturnik i 1947.
nastupio na velikom staljinističkom sletu u Pragu. Upisao se u aeroklub Naša krila, no prilikom
prvog polijetanja sunovratio se i prebio krila. Letjeti i plivati nije nikako uspio naučiti cijeloga
svog vijeka, iako je u upitniku jednog popularnog tjednika naveo kao 'najveći uspjeh u sportu' -
'polaganje letačkog ispita'. Zapravo je na odsluženju vojnog roka laširao, poput Snoopvja, kao
stražnji strijelac u ruskom dvokrilcu Polikarpov P0-2. Zamislimo imoćanskog dobrog vojaka
Švejka, kako iz Zbroj ovke puca manevarskom municijom po zamišljenim ciljevima, protiskujući
kroz zube repliku iz partizanskih filmova: 'Neeeećete, fašistički gadovi!'

Ta smiješna epizoda pretvorila se minhauzeonovski u 'letačku karijeru', što je valjda poslužila kao
osnova da kasnije postane -predsjednik Nadzornog odbora zrakoplovne tvrtke Croatia Airlines!

Gimnaziju u Osijeku nije završio, ali se uspio upisati na zagrebačku glumačku akademiju i
odmah dobiti malu ulogu u de Santisovu filmu Cesta duga godinu dana (1954.), što se snimao u
zavičajnom kršu, a njegova fizionomija ispijenog seljačeta, sjajno se uklapala u poetiku
neorealizma. Druga, veća uloga u Tanhoferovu road-movieju H-S, opet je eksploatirala taj lik -
kao fotoreporter koji novinara prati na zadatku, igrao je mladog seljobera, kontrast urbanoj pojavi
Borisa Buzančića.

Probivši se na film, Vrdo je opet batalio školu, oženio Ankicu Petričević, dobio s njom sina,
Vjekoslava i počeo se naveliko družiti s gradskom boemom, mladim novinarima Seadom
Saračevićem, Franom Barbierijem, Perom Zlatarom... Koliko je poznato iz usmene povijesti
novinarstva, taj kružok najviše je prorađivao - komade, za što je i sam Vrdoljak, osim za novac,
možda imao nekog interesa.

Od karakternih prebacio se brzo na kurentne epizodne role u partizanskim filmovima; Vetar je

stao pred zoru (uzbudljiva priča o beogradskom partizanskom odredu), Noći i jutra (uzbudljiva
priča o mostarskom partizanskom odredu)... Čak je i vojsku, osim kao repni mitraljezac, odslužio
u filmskim ekipama, što mu je sredio Veljko Bulajić, kod kojega je zaigrao glavnu ulogu u
neobičnom futurističkom antiratnom spektaklu Rat (1959.), s kojim se Veljko htio prošminkati po
svjetskim festivalima. Naravno, to nije uspjelo, ali je Vrdoljak dobio Veliku zlatnu arenu za
glavnu ulogu u Puli, a na snimanju, bio se bezumno zapalio za partnericu, božanstvenu Wajdinu
visoku poljsku glumicu Enu Krzyzewsku, uz koju je na setu morao uvijek stajati na štokrlu.

U filmu Neretva Vrdoljak je bio Veljkov šef propagande.

Svoj prvi film, Ljubav i poneka psovka, smješten u imoćansku krajinu, snimio je 1969., a 1971.
U gori raste zelen bor, prema dnevniku generala Šibla, tada visokog rukovodioca. Odmah se
uvrstio u nacionalistički Pantheon, jer je taj odličan partizanski spektakl, Narodno-oslobodilački
rat prikazao u humanim, revizionističkim okvirima proljećarskog idejnog naboja. Nisu svi
domobrani prikazani kao loši momci, a partizani-Srbi dani su kao slikoviti divljaci, poput
Meksikanaca u italovesternima.

Mnoge intervjue, brojne dirljive ispovijedi i razoružavajuće crtice, Vrdoljak je posvetio sjećanju
na svoja stradanja poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Bio je toliko siromašan, tvrdio
je, da je obitelj morao izdržavati vođenjem kokošje farme s 'točno 4200 kokica'. Novinari su
poslije poduže potrage pronašli mitski kokošinjac u selu Račiće između Čazme i Kutine, na
imanju drugoga tasta Slavka Paunovića - čiju je kćerku Branku, glumicu Pionirskog kazališta,
oženio dobivši zatim sinove Andriju, Marka i Luku, te kći Ivanu.

Činilo se da kokošinjac već odavna tu stoji, a nova je bila jedino lijepa vikendica, koju je
Vrdoljak digao u doba svojih najvećih progona zbog nacionalizma! Tobože onemogućen, on je
tada bio zastupnik u Saboru (i ostao to sve do 1973. godine), a sedamdesetih je snimio čak tri
cjelovečernja igrana, te mnoštvo reklamnih filmova.

Stanovao je i dalje u vili na Laščini koju je, navodno, pribavio protekcijom Mike Tripala, gdje
stanuje i danas. Osamdesetih započinje ostvarivati projekt Partizanska mornarica, velefilm i tv-
seriju koju je financirala jna. Kraj svih drugih diverzantskih i pilotskih partizanskih epopeja, ova
nije realizirana, iako je uzeo honorar, pa prišao snimanju Kiklopa, ali se nekakva njegova
progona u tom razdoblju, osim njega, zaista nitko ne sjeća!

Partizanski filmovi bili su trajno okosnica Vrdoljakova stvaralaštva, jedina dobra djela njegova
autorskog života. Poslije debija s folklornom imoćanskom komedijom, te uprizorenja memoara
Ivana Šibla u dva dijela, poslije 1971. nakratko se distancira od politike filmom Deps (1974.) o
nepostojećem zagrebačkom podzemlju, a zatim snima Mećavu (1976.) po Budakovoj bezveznoj
drami, da spoji zavičajni, literarni i nacionalistički rezon, a već 1978. vraća se partizaniji s
Povratkom, odličnim akcionim spektaklom s esencijom i porukom. Onda se, s voljom, bacio na
domaću klasiku; ali kako s ekranizacijom Marinkovićeva Kiklopa nije puno napravio, obratio se
samome Krleži, od čijeg je kapitalnog kazališnog djela, engelsovsko-ibsenovskog moralističkog
prikazanja, uspio napraviti šećerlemu o boljem životu hrvatske buržoazije, s dosta seksa.

Kiklop i Glembajevi učvrstili su ga kao korifeja malograđanskog ukusa, čemu ni Tuđman nije
mogao odoljeti, pa je s ushitom prihvatio prijedlog da Vrdoljak režira priredbu 1. općeg sabora
HDZ-a. Vrdoljak je pristao, za honorar, a na izborima, priklonio se HSS-u i podržavao Koaliciju
narodnog sporazuma. U kasnijim apokriflma tvrdio je da je s Tuđmanom bio u dosluhu otprije,
jer je u njegovoj kući snimao reklame, ne bi li mu pomogao, znajući da je u financijskoj stisci,
budući da ga je viđao kako, ogrnut dekom, u hladnoj sobi redigira svoje učene spise, koji će
poslije donijeti toliko dobra hrvatskom narodu...

Zbilja dirljivo, ali fiktivno - Vrdoljak je upoznao Tuđmana tek prilikom priprema za
utemeljiteljski kongres HDZ-a, a stranci se pridružio tek poslije njene pobjede na izborima. Kad
je zatim u Tuđmanu napokon pronašao centar svemira, upotrijebio ga je kao Arhimed čvrst
oslonac - pokrenuo je zemlju, okrenuo nebo i uvalio se na mjesto vrhovnpg vrhovničkog kozera,
ključnu dvorsku funkciju koju su obnašali jo$ Milovan Šibi, Branko Mikša, Ćiro Blažević i Suad
Rizvanbegović, pa se svi ubrzo našli na čelu poslovnih carstava... Put do uspjeha vodio je kroz
tijesne otvore.

S mjesta ministra šegačenja, Vrdoljak je otišao za potpredsjednika države, ravnatelja televizije,

predsjednika Olimpijskog odbora. Postao je javni politički faktotum I klase, sa specijalnim
zadatkom da građanstvo zastrašuje divljaštvom, a narod privlači sirovim šarmom imoćanske
demagogije. Ono što nije mogao Ivan Milas, znao je Vrdoljak. Ono čega se libio i Šeks, izrekao
bi Vrdoljak. Ono što javno ne bi učinio ni Šušak, Vrdoljak je uradio neskriveno. Vrdoljakovo
komedijanje u Saboru i njegov kadrovski holokaust na HTV-u, kao i teror preko novina, gdje je
svakoga vrijeđao citirajući pritom maksime svoje babe, bile su najniže točke civilizacijskog pada
u razdoblju hrvatskog potonuća 1991 -2000. godine.

Pao je prilikom diferencijacije Pašalić - Šarinić, poslije 5. općeg sabora HDZ-a. Stari lopovi
pokušali su oduzeti primat mladim gansterima, došlo je do sloma, pa Tuđman više nije mogao
uvesti red na svoju arku, gdje su se krokodili i nosorozi uhvatili u koštac s orangutanima i
zmijama otrovnicama. U tom finalnom frakcijskom sukobu 'vladajuće stranke', Vrdoljak je
generacijski i politički bio bliži Šaranu i njegovu jatu, pogotovo stoga što je iskreno mrzio
Pašalića, koji ga je pobijedio u igri u kojoj je mislio da nema premca - zauzimanju povjerljivo-
prijateljske bliskosuradničke poze uz lakat dr. Tuđmana. Čim je Vrdoljak shvatio da stari zlikovac
doista namjerava Pašaliću prepustiti upravljanje stranačkim aparatom, hercegovačkim lobijem,
medijima, tajnim službama i vojskom, dakle cijelom državom osim ekonomije, izjasnio se
uvijeno protiv te ideje i već sutradan bio politički mrtav, izbačen iz svih tijela i odbora, sa svih
funkcija, osim one posljednje, olimpijske.

Prvi put malo se uplašio, jer je osjetio da je izložen - osobno je otjerao na stotine ljudi s Televizije
u razdoblju prvotnog idejnog i etničkog čišćenja; osobno je proganjao, vrijeđao i nipodaštavao u
dirigiranim novinama opozicijske političare, urednike nezavisnih listova, intelektualce, sportaše...
Osjetio je, ispravno, da će oni, čim uoče njegovu slabost, učoporeni, nasrnuti kao psi na vuka u
Tolstojevu opisu lova.

Pritajio se. Svako jutro išao je mirno na posao svojim Cadillacom. Tamo, u Olimpijskom odboru,
nešto je muljao, petljao, pa bi tu i tamo u novinama protisnuo štogod protiv bivšega prijatelja
Mirka Novosela, ili digao glas ako bi krenula nova akcija za privatizaciju Jadran-filma. Inače je
mučao - Cuzzo, gobo! Bojao se Pašalića, poučen primjerom svoga nasljednika na mjestu
direktora televizije, Paraća, kojega je stranačka reduša pomela na ulicu i okitila s nekoliko tužbi
za lopovluk, čim je počeo mahati s nekakvim za HDZ kompromitiraj ućim papirima...

Dok je Vrdo bio direktor Televizije, u neviđenu reklamnu velesilu izrasla je agencija McCann
Ericsson, za koju je radio njegov najstariji sin, Vjekoslav. Dok je bio direktor Televizije, potpisan
je ugovor o izgradnji zgrade tonskih studija, iako paralelni kapaciteti postoje u Jadran-filmu, koji
je Vrdoljak želio zaštititi kao kulturnu ustanovu, ali ne i trajno uposliti, pa je radije odobrio
multimilijunski ugovor za izgradnju novih studija s talijanskom tvrtkom koja, pokazalo se,
postoji samo na papiru i na adresi u privatnoj kući u nekom talijanskom selu. Neumorni SZUP
sigurno je bio pribavio tonu svakojakih svinjarija, koje bi istovario da se pojavila stvarna potreba.
No, Vrdoljak je šutio i svoju stranu nepisanog ugovora uredno odradio - nije otvorio usta, dok
Tuđmana nisu spremili ispod kosog poklopca.

Sreli su se posljednji put na svjetskim vojnim igrama - stajali su jedan pokraj drugoga na tribini,
primjer mirne koegzistencije ljudi koji su dobili ono što su htjeli: Tuđman priliku da postrojenim
američkim oficirima pola sata laprda o europskoj povijesti i civilizaciji, a Vrdoljak, da organizira
neku lokalnu manifestaciju, za koju će se širom otvoriti vrata državne blagajne.

Navodno namjerava snimati film, a jedan njegov netalentirani sin proizveo je groznu tv-seriju i
neuspio pilot za jedan stupidni sitcom. S obzirom na okolnosti, od te dinastije ne treba u
medijskoj produkciji puno očekivati, ako sami ne posluže kao ovlašni, neutuživ predložak za
hrvatsku sapunicu.

Uz jaku glazbenu špicu, išla bi uvodna sekvenca s titlovima preko snimke krova velike urbane
vile s cementnim dvorištem, koja uz svu opulenciju, zrači strahovitim provincijalnim neukusom.
Ukazuje se glavni lik, okrutni stari političar zavičajnog profila, koji strahovito terorizira obitelj,
zahtijevajući od svih da se prilagode licemjerju u koje ih je okovao... Usred najvećih spletaka
svoje karijere, hrvatski J.R. otkriva da se njegova kći drogira, te da se spandala sa Srbinom. Dotle
mladi sin napušta ženu i dvoje djece, te pada u kandže poznate pevaljke, koja mu zavrti pamet.
Istodobno, najopasniji rival hrvatskog dinasta, mladi, okrutni političar, postavlja zamku u koju
stari, okrutni političar upada, pa dospijeva u nemilost i čini se, biva zamalo potpuno uništen... To
je prvi nastavak. Drugi će biti spreman za isporuku čim se televizijski auditorij pokaže doraslim
izazovu.

Naš čovjek u Moskvi

FRANJO GREGUR1Ć

Dok je upravljao Tiskom, Kutle je najviše love zarađivao od cigareta. Od rovinjske Tvornice
duhana uzeo bi Marlboro, frknuo ga i platio tek za dva mjeseca. Tvornica je sama plaćala porez,
markicu koja se lijepi na kutiju unutar celofana, kao najskuplji sastojak duhanskog pakla užitka.

Kad bi Rovinjci digli frku, Kutle bi rekao - dobro, onda hvala, pa uzeo cigarete od Tvornice
duhana Zagreb. Pali Mali nije Marlboro, ali blef je proizvođače previše koštao. No, jednog
lijepog dana, Tvornica duhana Rovinj kupila je Tvornicu duhana Zagreb, te postala monopolist.
Budući da je porez na uvoz cigarete naštiman tako da se nikome ne isplati - koliko god računao,
Kutle nije mogao naći cara čak ni na Lordu, koji je prilični šrot, pa je morao pristati na zahtjev
koji mu je poslao Vlahović, gordi direktor rovinjskog kombinata: dug ispeglajte za sedam dana!
Kad su pare otišle na duhan, više nije bilo za izdavače, jer je u poslovanju zjapila rupa, jer se iz
rijeke kesa dnevnog prihoda Tiska grabilo kao iz Nila. Nije se mogao izbjeći skandal, štrajk i rat
izdavača, što je naposljetku dovelo do Kutlina hapšenja. U Imperijalu, gdje su ražalovani
SZUPovci objavljivali svoja ranija 'saznanja', duhanski monopol pripisuju protektoratu dr. Franje
Gregurića i njegova zeta, bivšeg predsjednika Vlade, mr. Zlatka Mateše.

Tvornica duhana Rovinj deset godina uživa protekciju iz najviših sfera, toliko čvrstu da ni
najveća tvornica duhana na svijetu, divovski duhanski Behemot, British American Tobacco, koji
je kupio kontrolni paket dionica Tvornice duhana Zadar, nije uspio proteklih godina, otkako je u
posjedu toga poduzeća, izbaciti na hrvatsko tržište ni paketić svojih cigara — bili su blokirani na
svim instancama, čak usprkos zauzimanju šefice nacionalne referade za zaštitu tržišne utakmice,
bezazlene gospode dr. Dese Mlikotin-Tomić, koja, naravno, kao Vladin službenik, nije mogla
oponirati neizrečenim instrukcijama svoga predsjednika - ili bilo koga drugoga, tko je stajao iza
monopola!

Nekoliko mjeseci poslije izbora na kojima je HDZ izgubio, bat se počeo probijati na hrvatsko
tržište, a u Tisku, krenula je druga runda: Kutle je uhapšen! Dr. Gregurić pak politički luta -
pojavio se kod Granićevih centralnih demokrata, ali tu nije našao mjesta u središnjici... Kad
prolazi Gajevom, od Trga prema Čarliju, svi skreću pogled - mora da se osjeća kao Basquiat, kad
je shvatio da ima aids, ali, što je još gore, da ga imaju i svi drugi umjetnici koje pozna!

Poslije sastanka kriznog Odbora za informiranje Vlade narodnog spasa - zaista čudnog tijela
državne vlasti, u kojemu smo sjedili Tonči Vrdoljak, pokojni Marinko Božić i ja - prišao mi je
predsjednik Odbora i Vlade, dr. Franjo Gregurić, visok, žovijalan lik, poslije gotovo emblematska
javna pojava, povjerljivo se nagnuo i rekao mi, uz ironičan smiješak: 'Pa, dobro, anoniman -
anoniman baš i nisam!'

Referirao se na članak kojim smo u Globusu tada, 1991., popratili njegovo imenovanje za
predsjednika Vlade nacionalnog jedinstva. Napisali smo da je izabran pomalo anonimni
tehnokrat, bivši direktor Astre... Bilo mi je potrebno više od deset godina da shvatim koliko mu je
morao izgledati smiješan taj članak.

U rasulu prethodnog državnog ustrojstva, iznikle su u Zagrebu neobične novine s velikim,

drečavim naslovima, koje su njega, doktora Gregurića, čovjeka iz dubinskih, glavnih, tokova,
personu koja nikada nije napustila ponornu maticu one nepregledne dubinske struje, po čijoj
površini klizi velika vodena masa Gulfa - i njega svrstale medu anonimce! Žicari, koji su pali
kroz dimnjak, ako ih već netko nije izvukao iz džepa, odvažili smo se primijetiti da je nepoznat.
Pritom, on je dobro poznavao moga oca, jer mu je bio šef u zagrebačkoj Privrednoj komori, kao i
mojoj pokojnoj punici. Znao je cijelu obitelj - valjda s nekakvih sindikalnih komorskih susreta, a
jedino mene nije znao, jer tu nije bilo ničega što bi ga zanimalo, budući da sam prije Globusa
pisao, uglavnom, o filmovima, seksualnim običajima Jugoslavena i o avionima, kao normalni
Startov novinar opće prakse. S unutrašnjom politikom i vanjskom trgovinom, nisam imao
nikakve veze. Moj otac došao je u Komoru iz vojske, a ne iz nekog predstavništva u inozemstvu.
Drugo, bio sam oduvijek heteroseksualno orijentiran, što znači da su mi nedostajala dva osnovna
priključka na službe koje su nadzirale vanjskotrgovinski kompleks: na oba čovjek sjedi, ako
novčanik nosi u stražnjem džepu hlača.

Tako je moj prvi susret s doktorom Gregurićem zaista bio susret s autsajderom - ali autosajder
sam bio ja, a on me, blago zapanjen, promotrio jastrebovski netremičnim pogledom, kao neki
stari, mudri kokot, malo operušan po glavi, dok se čudi piletu, koje se bori s ljuskom i sluzavim
sadržajem jajeta.

Drugi put vidio sam dr. Gregurića u doba kad je, 1994., pao u nemilost, povukao se iz državne
operative, te u Saboru preuzeo aktivnu stranačku ulogu, zadužen za Zagorje, pripremu
parlamentarnih izbora, odnose s Bosnom i Hercegovinom, INA-u, vatrogasni savez, Nikicu
Valentića, kadrove iz sjeverozapadne Hrvatske u Ministarstvu unutarnjih poslova, privredu u
Krapinskoj županiji i ostale trice i kučine, koje su ostale kad se raspala hadezeovska 'ljevičarska',
'tehno-menadžerska' kabala, koja je htjela maknuti dr. Tuđmana i eliminirati Hercegovce
(svejedno kojim redom).

Ta zavjera protiv diktatorskog apsolutizma, u kojoj je dr. Gregurić aktivno sudjelovao dok nije
postalo jasno da neće uspjeti, završila je s kataklizmičkim raspadom vrha institucionalne vladaj
uće stranke, iz koje su izašli Stipe Mesić, stranački čovjek br. 2, i Josip Manolić, arhitekt njezina
sigurnosno-obavještajnog aparata. Čim je napukao monolit, došlo je, s Manolićevim odlaskom,
do otvorenog obavještajnog rata, koji se vodio preko novina.

Dok su zavjerenici kalkulirali s Manolićevim starim operativcima u saborskim klupama, pa je

račun pokazivao da će biti kadri skršiti Tuđmanovu većinu, sastanci najužeg ustaničkog
rukovodstva održavali su se u Saboru, u Gregurićevim potpredsjedničkim odajama. Znali su da ih
prisluškuju - i meni je dr. Gregurić pokazao na usne kad sam, prilikom razgovora u njegovu
kabinetu, Tuđmana spomenuo kao 'starog majmuna' - no to im, s obzirom na tadašnji raspored
snaga među djelatnicima SZUP-a, bivšim radnicima SDS-a, očito nije bio problem.

A osim te, infrastrukturne potpore, uživali su podršku liberalne i reprezentativne hadezeovske

građanske većine - osim Manolića i Mesića, Granica, Domljana, Vedriša i Valentića, imali su uza
se diplomatsku i poslovnu elitu, direktore i biznismene, pa čak i lokalne gubernatore, koji su na
terenu preslikavali shemu zagrebačkih centara moći. No, Tuđman nije HDZ ustrojio kao
građansku stranku. Kao pravi revolucionarni demagog, stvorio je dihotomni sklop u kojem su
pozicijama javne moći korespondirali podzemni, obavještajni i kriminalni resursi.

Nasuprot svakom saborskom zastupniku stajao je, u njegovoj izbornoj jedinici, jedan bandit koji
je zaista kontrolirao biračku rulju, dragovoljačke bande, kriminalno-zaštitarske tvrtke te vojno-
policijski reket. Stoga pobuna u legalnoj sferi nije utjecala na raspored snaga u 'provizionalnom',
'vojnom' krilu vlasti, njenoj jezgri, HDZ je, naime, i kao vlast zadržao organizacijsku shemu
terorističke organizacije, poput Irske republikanske armije. To je svjetski politološki novum -ono
što je Tuđmanu uvijek omogućavalo da se zapadnjačkoj, nadasve konzervativnoj, političkoj
javnosti prikaže kao legitimni državni poglavar, možda s malo autoritarnim ustrojem institucija,
dok 'iza flanjke' drži aparat diktature, kojega se ne bi postidio ni Sadam Husein.

U revolucionarnim državama poput bivše Jugoslavije i modernog Irana, izvanparlamentarne

organizacije - Komunistička partija ili islamistički kler - nastoje formalizirati svoju vlast
stvarajući 'Vijeće revolucije', 'Savjet federacije', 'društveno-političke aktive', u kojem se miješaju
izabrani i revolucionarni elementi što tvore legitimistički totalitet, dok je dr. Tuđman svoj projekt
hrvatskog totalnog društvenog fenomena, ostvario kao personalnu uniju javne reakcionarne
države i tajne terorističke organizacije. To je savršeno odgovaralo njegovu infantilnom duhu
neiživljenoga zagorskog kalfe autoerotičnog usmjerenja, koji je sebe zamišljao istodobno u
nebeskoplavoj vrhovničkoj odori i u vijećanju s gangsterima koji se spremaju opljačkati cijelu
zemlju.

Pokušaj Manolićeve i Gregurićeve skupine zato je bio patetičan -kao da su pokušali smijeniti
druga Tita izglasavši mu nepovjerenje u nekadašnjoj Saveznoj skupštini, uz oslonac na udbaše u
beogradskoj općini Palilula!

Nije čudo što je dr. Gregurić navrijeme, kao oparen, iskočio iz te kombinacije, pa su poslije
desničarski tabloidi špekulirali da je cijelu ujdurmu i pokrenuo kao Tuđmanov agent-provokator.
Iznenađenje je što joj je uopće i prišao, iako su unutra bili njegovi znanci, suradnici i partneri.
Netko obdaren tolikom dozom realizma, čovjek koji tako čvrsto stoji objema nogama na zemlji i
zaista sve razumije - jer ljude i njihove odnošaje proniče kao ugljične spojeve - morao se, u času
kad je puč počeo, zateći na turneji po antipodskim zemljama, kao akademik Ivan Supek u doba
studentskog štrajka 1971., koji se našao odsječen i od telefona, jer je, putujući po skandinavskim
zemljama u hitnoj misiji pagvaškoga pokreta, prešao s onu stranu polarnoga kruga i nije se
vraćao sve dok druga Tita nije predložio za Nobelovu nagradu za mir!

Treći sam put sreo dr. Gregurića u tvornici jednog našeg zajedničkog prijatelja na zagrebačkoj
periferiji, HDZ je još bio na vlasti. Ja sam se raspitivao za mogućnost pokretanja novina koje ne
bi bile pod paskom Pašalićeva partijskog presbiroa u šumskom paviljonu predsjedničke vile na
Tuškancu. Obećali su me spojiti s dr. Gregurićem. Sastali smo se po 'moskovskoj rutini' koju
opisuje John le Carre, samo što nismo kružili po autobusnim stanicama, pribadali na bandere
rajsnedle i ostavljali oznake kredom, nego smo, nevezano i slučajno, nabasali u ured toga
pretvorbenog tvorničara na rubu grada.

Kad sam ono prvi put vidio Gregurića na sastanku Vlade narodnog jedinstva s urednicima
medija, izgledao je kao bolji socijalistički direktor, u sivom pristojnom odijelu s jeftinom
kravatom, popeglan, uredan, kao iz kutije. On na licu ima dvije duboke bore, koje otkrivaju sve o
njegovu raspoloženju - namjere sigurno zna majstorski sakriti, ali ne i emocije: kao i Tuđmanu,
sve mu se čita s fizionomije. Tada je djelovao vedro, ali je bio umoran; ta upravo je počeo rat, a
on ušao u najveću partiju životu, ali se doimao posve usredotočen, pozitivan, optimističan.
Kad sam ga vidio drugi put, u Saboru, bio je dostignuo zenit svoje smirene elegancije bazirane na
skupim cipelama i vrlo, vrlo, pristojnim odijelima, koje za nj, možda, šije prijateljski Heruc.
Djelovao je ipak dosta umorno, ili potrošeno, donekle demotivirano, no s rezervom energije i
voljan da sve počne iznova...

Sad je, treći put, bio sasvim usivio, aura mu je ugasnula, činio mi se gotovo ogorčen, kao netko
na zalazu životne misije. Samo je jednom proplamsao - kad sam nabacio nešto o tome da se
hrvatska situacija nikako neće razriješiti dok je Tuđman na vlasti. Obrecnuo se: 'Ne, znam što
biste vi htjeli, ali mi se nikad nećemo okrenuti protiv Tuđmana!'

Ne znam na koga je mislio kad je rekao vi - valjda me precijenio kao nekakvog vođu novinarske
generacije, dok sam ja tada samo tražio posao. Kad je rekao mi, precijenio je sebe, misleći,
valjda, na onu nemanolićevsku komponentu zavjerenika iz 1994. godine, političko-poslovni
gremij u kojem je, spontano, prirodno, zauzimao mjesto najvažnijeg, iako možda ne i
najistaknutijeg lidera, 'povijesnoga vođe'. Taj gremij izdao je Gregurića, sad ga pomalo iz svoje
sredine izlučio, marginalizirao, pa je plural zaista postao izlišan. Zašto je do toga došlo - to je
Gregurić sam odgovorio ovom jednom jedinom rečenicom: on zaista nikad nije mogao protiv
Tuđmana, dakle ni bez njega, što znači da je uvijek funkcionirao - izravno ili neizravno - za
njega, pa je, naposljetku, poslije njegove smrti, došao na kraj svoje političke putanje. Dočekao je
okluziju svog utjecaja, koji, po nezavisnoj procjeni, u ovih posljednjih deset godina apsolutno
nije imao premca u Hrvatskoj, uz izuzetak samoga Tuđmana i šefa njegovih ilegalnih operacija
Gojka Šuška, te samo nekoliko posljednjih godina, kad je sve ionako otišlo dođavola, novoga
Tuđmanova dibuka, mlađahnog dr. Ivica Pašalića.

Zašto se dr. Gregurić nikad nije uspio emancipirati od doktora Tuđmana? Tonči Vrdoljak
otvoreno se nabacivao Tuđmanu udarajući tankoćutno u imoćanske diple, ali je tog svog
generalnog pokrovitelja odbacio kao stare gaće, čim mu je šunulo. Sličan ljepoduh, bosanski
genij Ciro Blažević, koji je Tuđmana u društvu prvo nazivao diktatorom, pa se zatim pred njim
koprcao kao lik iz čehovljevske farse -golube, dobrotvore! - bio je barem nakon tiraninova
odlaska neutješan... Svi ti vrdoljaci i rizvanbegovići, lake figure i dvorski lakaji, lako su ulazili s
Tuđmanom u najintimnije veze i poslije ih razvrgavali, no dr. Gregurić, kojemu dr. Tuđman s
pravom nikad nije potpuno vjerovao, ostao za nj neraskidivo vezan, kao okovan za njegovu
političku karmu, jer je, s drugim političkim nulama, davao značajan kvantitet samo s
Tuđmanovom znamenkom na čelu.

Psihološki i usudbeno, to je ključni fenomen hrvatske politike. Jedan doktor kemije, direktor
velikih poduzeća, koji je po svijetu svezao i pokrenuo takve poslove i dealove, s kojima bi u
Americi postao 'kapetan industrije' s vlastitim poslovnim mlažnjakom, dok bi ga politički i
biznis-interesi učinili senatorom, možda i predsjedničkim kandidatom - e, takav čovjek kod nas
ne vrijedi ništa, ako ga ne iskoristi majmun s dva razreda šegrtske škole, partijskim kursom i
doktoratom 'na špiritjeru'... U hrvatskoj ciganskoj politici najbolje se snalaze vješti uličari, fakini,
prizemni oportunisti. Već i malo veći prevaranti deplasirani su, a kombinatori velikog kalibra tu
ne mogu uspijevati, kao ni palme na promenadi u Imotskom, iako grad, tehnički, leži u
mediteranskoj Dalmaciji.

Franjo Gregurić rodio se u Loboru, zagorskom selu udaljenom dvanaest kilometara od općinskog
središta Zlatar Bistrice, što je tek nešto veće selo s poštom i stanicom šinobusa koji vozi na
zagrebački Zapadni kolodvor. Kraj poznat po lošem vinu, što rastvara moždanu koru i urođenike
pretvara u mutante koji navijaju za Dinamo, te po monotom pejzažu, koji se i sam leluja kao da je
pijan, starosjedioci su mahom napustili preselivši se u Zagreb i Njemačku. Svađe, ubojstva i
svakovrsne sudske peripetije, stalni su dio njihove tmurne svakidašnjice. Iz te iznevjerene
Arkadije, Adolfov sin Franjo pobjegao je početkom pedesetih na školovanje u Zagreb.

Dok je pohađao srednju tehničku, stanovao je u đačkom domu na Selskoj cesti. Kao tehničar
otišao je u Radonju, sisačku kemiju koja ga je stipendirala, a zatim diplomirao na Tehnološkom
fakultetu pa prešao u zagrebački Chromos. Kemijska industrija bila je, uz naftni i farmaceutski
blok, razvojna vertikala hrvatske ekonomije - u jugoslavenskoj 'podjeli rada' metalska je grana
otišla u Bosnu, a elektronika, jao, u Sloveniju i Srbiju, iako je jedino u Zagrebu bilo za nju neke
podloge u predratnom Siemensu, poslijeratnom Končaru.

Dakle, Gregurić se odmah ispravno orijentirao - životnom 'strategijom posrednog prilaženja', čiju
je aksiomatiku engleski vojni pisac Liddel Hart definirao kao sustavno nadiranje onamo gdje je
otpor najmanji, pa se najlakše prolazi, umjesto da se glavom tuče u zid i napadaju najgušće
neprijateljske formacije. No Gregurićevo gotovo intuitivno iznalaženje nevjerojatnih
oportuniteta, svjedoči o gotovo ekstrasenzornoj percepciji, zapravo o visokoj inteligenciji, koja
nalikuje mudrosti konfučijevskih mandarina...

Sin potkivača iz Lobora, koji se, više gladan nego sit školovao u zagrebačkom đačkom domu,
zaposlio u smrdljivoj sisačkoj tvornici i zatim, prešavši u Chromos, doktorirao, dotjerao do
generalnog direktora te goleme firme, pa postao predsjednik zagrebačke Privredne komore, u
samoj Komorinoj zgradi sebi napravio stan na Ilici, pa na Pantovčaku, još u najcrnjem
socijalizmu počeo graditi dvije vile (čuvena afera Zelenjak), i to sve do četrdeset i druge godine!
- zbilja, čovjek je letio u vis s elanom Jonathana Livingstona Seagulla!

Navodno je pritom još preživio političku havariju, izbačen iz Partije 1971. (i primljen natrag već
1973. godine). Nije mu zasmetalo da 1981. bude izabran na visoku komorsku političku funkciju,
kao što mu ni afera Tehnograd (to je, zapravo, ta afera Zelenjak, koju ne treba miješati s
Valentićevom aferom Stanograd) nije zasmetala da ode za predstavnika glavne hrvatske
reeksportne firme, Astre, u Moskvu, postane njezin generalni direktor, te u međuvremenu,
direktor Astrine bečke tvrtke Omnico.

Poznavaocima političke i gospodarske scene sedamdesetih i osamdesetih cijela priča izgleda trulo
- ništa se tu ne poklapa, jedno ne slijedi iz drugoga... Tko bi se našao u središtu neke takve afere,
pokopali bi ga na referentsko mjesto ili bi, ogorčen, odlazio u privatnike. Tko je došao s visoka
položaja u državnom poduzeću ili u državnoj službi u stranu tvrtku - taj se, majci, nije vraćao,
nego je ostajao vani, a mogao je biti 'na vezi', ali ne poslovnoj. Ne znam o tome puno pojedinosti
- ali jedini Astrin menadžer kojega sam upoznao, bio je sin šefa hrvatske državne bezbednosti.
Imao je zanimljivu karijeru...

Uporno kruži priča da je Franjo Gregurić u Moskvi bio sekretar osnovne organizacije sk
jugoslavenske kolonije pri ambasadi (što on postojano demantira), a zbog toga su ga, kad je
postao premijer, godinama zafrkavali da je, kao i Jeljcin, počeo kao šef partije u Moskvi!

No, u Moskvi nisu mu bile bitne političke nego poslovne veze -ondje je u Gastiljnici
meždunarodnoj (što bismo mi rekli: Hotelu International) djelovao neformalni lobi zagrebačkih
biznismena, pretežno poslovnjaka iz naftne korporacije ina, koji je, malo-po-malo, osamdesetih
godina preuzeo kompletnu sovjetsku trgovinu nafte sa Zapadom, biznis na kojem je u ovom
posljednjem desetljeću, stasala famozna ruska mafija!

Od Davora Šterna, prethodnoga direktora INA-e, do Nevena Barača, bivšeg direktora

Dubrovačke banke, svi su jači zagrebački poslovnjaci započeli u Moskvi. Prvi od svih bio je tu
Gojko Santrić, bivši splitski udbaš, prijatelj legendarnog Enrica Mateija (on je toga talijanskog
tajkuna doveo Titu), koji je poslovao s INA-om, osnovao Bemex, a do nedavne smrti živio u
Lausannei, u vili koju je htjela kupiti Tina Turner, ali nije za to imala dovoljno novaca...

Barbieri, Tedeschi, Biondić, Štern, Miso Broz... Lanac koji se iz INA-e pruža u Rusiju,
Švicarsku, Kinu, povezuje petnaest njezinih off-shore-poduzeća (Interina) s trgovinom naftom,
oružjem, strateškim sirovinama... I najneznatniji lik te Neverending Story vraća se u zaplet
nebrojeno puta, što sam iskusio kao novinar, otkrivši poslije deset godina jednog sporednog
aktera omanje zagrebačko-švicarske afere tzv. polistirenskog lanca (sirovine koju je oki budzašto
utapao posredničkoj švicarskoj firmi), na istaknutom mjestu funkcionera riječkog nogometnog
kluba!

U tim se poslovima našao svakovrstan svijet, a zajedničko im je što najčešće poznaju doktora
Gregurića. Zašto je dr. Franjo Gregurić, ozbiljan poslovni čovjek, visoki dužnosnik
komunističkog gospodarstva, prišao dr. Franji Tuđmanu, bezveznom političkom avanturistu, koji
je na vlast došao okružen likovima poput crveno zajapurenog dr. Franje Gažija i prvog 'glavnog
političkog tajnika stranke', pjesnika Nevena Jurice, koji nije mogao izgovoriti ni sve konzonante
svoga prezimena?

Upravo zato - naime, postojao je vakuum, koji je trebalo ispuniti. To je prvi zakon političke
flogistonske alkemije, kojoj Gregurićev inteligentni oportunizam nikako ne može odoljeti.
Tehnički, izvelo se to preko jedne birtije i preko jednog poznatog medicinskog sociologa, sad
visokog dužnosnika nacionalne tenisačke organizacije.

Dr. Mladen Vedriš, mlad i perspektivan političar s iskustvom u zagrebačkoj gradskoj upravi, bio
je vedeta prvih demokratskih izbora, na kojima je pogrešno prišao Savkinoj liberalnoj koaliciji,
koja je pukla na biralištima, pa je hitno trebao posredovanje, koje mu je neočekivano pružio dr.
Slaven Letica. Leticu je dr. Tuđman pozvao za svoga glavnog savjetnika i dr. Letica posavjetovao
je dr. Tuđmana da uzme njegova prijatelja dr. Vedriša, koji je zatim, iz čuvenog kafića Hennessv
u zagrebačkoj Kačićevoj ulici, u neposrednoj blizini zagrebačke Privredne komore - okupljališta
protagonista svih onih Stanogradovih i Tehnogradovih aferica, te mnogih dopisnih članova
moskovskog lobija iz hotela Meždunarodnaja - povukao u HDZ lijep broj ključnih kadrova.
Svoga kuma Nikicu Valentića, zajedničkog frenda Branka Mikšu, Vedriševa kompića Čovića,
koji će poslije preuzeti Plivu, a onda, u širem sklopu i na daljoj vezi, mnoge druge prijateljske
ljude - dr. Gregurića, pa Dragutina Biondića, kojega će Gregurić, kad postane direktor INA-e,
poslati da otvori poslovnicu u Kini, zatim sposobnoga Franju Lukovica, koji će postati direktor
Zagrebačke banke, i još mnoge, mnoge druge...

Vedriš je postao predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, menadžer glavnog grada, dok je
gradonačelnika glumio Boris Buzančić. Poslije Mesića i Manolića, Gregurić je postao
predsjednik Vlade. Zatim ga je zamijenio Valentić, a onda Gregurićev zet, mr. Zlatko Mateša. On
je postavio za guvernera Narodne banke svoga kompića s vaterpola, dr. Marka Skreba.

Grananje u privrednu sferu išlo je bez većih poteškoća. Ključni moment bila je privatizacija
Zagrebačke banke. Privrednu je manje-više zapala sudbina gora od smrti, da bude prepuštena
hercegovačkoj struji HDZ-a, koja je s bankama postupala poput Butcha Cassidvja i Sundancea
Kida.

Zagrebačka je dala milijardu maraka kredita Ivici Todoriću, stožernom privredniku Tuđmanova
ekonomskog poretka, ali se zato uspjela oduprijeti zahtjevima da financira Kutlina poduzeća.
Gucićevima je dala novce tek na direktan zahtjev Gojka Šuška, ali uz tvrda jamstva u
suzaduženjima i nekretninama, što je i dovelo do nedavnog bankrota te janjevačke korporacije.
Naposljetku, Zagrebačka je privatizirana preko Banking Trusta, velike američke brokerske tvrtke,
te postala okosnica zdravog poduzetništva tehnomenadžerske struje HDZ-a, koje više nije moralo
strahovati da će izgubiti novac propadne li banka iscrpljena pljačkom nezajažljivih političkih
klika i hercegovačkih tajkuna, po modelu Dubrovačke banke.

Normalno poslovanje s garancijama i kreditima, omogućilo je konsolidaciju Tvornice duhana

Rovinj, koja je godinama, otkako je kupila Tvornicu duhana Zagreb, uspijevala održati monopol
na nacionalnom duhanskom tržištu. Direktor Rovinja član je Nadzornog odbora Zagrebačke
banke u kojem, tek toliko, sjedi i princ Schwartzenberg, potpredsjednik Union Bank of
Svvitzerland.

Kad je napustio premijerski položaj, Gregurić je postao predsjednik INA-e. Istisnuli su ga

Hercegovci, zamijenio Mate Boban, ali je on INA-u ipak uspio spasiti, namjestivši tu kao
direktora Davora Šterna, jednoga iz ekipe moskovskih fakera iz hotela Meždunarodnaja, dok je
na čelo Nadzornog odbora iz Tuđmanova kabineta stigao inž. Hrvoje Šarinić, s kojim je Gregurić
bio strateški povezan zajedničkim strahom i mržnjom prema hercegovačkoj mafiji.
INA je imala puno poduzeća u portfelju - primjerice acy i mnoge jadranske hotele - a dok je imao
utjecaja, Gregurić je nastojao da se portfelj proširi i postave prikladni rukovodioci, pa sve ostane
u državnoj i partijskoj orbiti, pod kontrolom iz njegova Bajkonura. Pobijedila je druga opcija...
Izvanpartijskom hercegovačkom zulumu, gregurićevski tehnokrati pokušali su se suprotstaviti
Mesić-Manolićevim pučem, koji je propao, pa su njegovi protagonisti politički likvidirani. Poslije
sloma ustanka, koji je dogovaran u Gregurićevoj radnoj sobi, Tuđman je Greguriću, usprkos
njegovu silnom nezadovoljstvu i protestima, racionirao milost te manje-više uskratio povjerenje.
Njegova potonja politička sudbina bila je dugotrajno povlačenje sa svih funkcija, što je trajalo
duže nego Dugi marš, a dr. Gregurić pružao je na svakom koraku ogorčen otpor, te slao duge
vatrene poruke podrške dr. Tuđmanu.

Kad je dr. Pašalić na Četvrtom općem saboru HDZ-a predstavljen kao nasljednik dr. Tuđmana,
počela je kampanja difamacije Šarinića i dr. Gregurića u tabloidima kojima je upravljala tajna
policija. Izvadili su njihovu urgenciju da se šefu židovskog ogranka ruske mafije, Semjonu
Mogiljeviču, izdaju dva hrvatska pasoša pod dva različita lažna imena. Počeli su napadi na
'naftno-duhanski lobi', koji je kulminirao objavljivanjem iNA-ine Bijele knjige, s optužbama za
korupciju protiv Gregurića, Šterna i Šarinića. U INA-u je zatim ušao MUP, objavljeno je u
novinama, ali još nije odande izašao s nečim u zubima, niti poslije više od godinu dana... ina je
stvorila mnoge hrvatske multimilijunaše, ali nijednog robijaša: statistički, manji je rizik ukrasti
tanker sa sto tisuća tona nafte, nego novčanik s tisuću kuna.

Nikakva pokajnička konstruktivnost i samozatajno djelovanje u stranci i na terenu u Zagorju nije

mogla promijeniti Gregurićev politički usud za Tuđmanova života, no, što je najvažnije, Vrhovni
Zagorac nije dirao skrovite financijske interese i tokove, koji su navodnjavali tehnomenadžersku
'malu božju njivu'. Samo što ti poduzetnički inkubi ne mogu bez državne intervencije, bez
prelevmana, kredita i pomoći, što je dobri Tuđman davao sve dok je mogao, prepustivši
distribuciju novca koji bi okretni Škegro pribavio, Mateši, Škrebu i ostaloj menadžerskoj
bulumenti. Ali, nije puno ostajalo pošto bi se namirili nezajažljivi predsjednikovi zahtjevi,
natankala njegova dva aviona i četiri helikoptera, nasitio Prvi gardijski zdrug u kojem svi voze
Mercedese i Puchove, namaklo za Seku, za Štefa, koja stotka za Ankicu, za njihove pratnje,
garde, dobrotvorstva, bunde, pa za sve one prišipetlje, dvorske kozere, predsjedničke rekreativce i
za njegov omiljeni nogometni tim kojemu je potreban novi stadion, pa za brijunsku rezidenciju i
ono lopovsko mnoštvo koje se izleglo kao stoglava hidra, da grabi iz budžeta i od jadne pedeset i
četiri hrvatske bančice, koje su počele masovno propadati, jer nisu mogle izdržati tu navalu, kao
kad bi se u obiteljsku francusku javnu kuću iz rovova svratila cijela pješadijska divizija.

Budući da para nije bilo za sve, Vlada je, podmirivši predsjednika i napunivši MORHovske vreće
bez dna, otpilila desničarsku privrednu mafiju, koja, poslije skandaloznog kolapsa Dubrovačke
banke, više nije mogla doći do poštenog državnog jamstva ili kredita. Zadovoljavanju neutaživih
apetita 'lijeve', 'tehnomenadžerske', poduzetničke struje prišlo se onda planski, dizanjem
inozemnih kredita, uz nova zaduženja od sedam-osam milijardi dolara, koje su ispumpali preko
bilančnog deficita.
Samo na prvi pogled čini se to komplicirano, a zapravo je strašno jednostavno: osnuješ trgovačko
poduzeće, puniš dućane, uzimaš kune, kupuješ za njih devize, pa opet uvoziš... Kako ćeš spriječiti
da te konkurencija onemogući, jer u nerealne cijene ugrađuješ svoje skupo financiranje?
Jednostavno - ako ti je Marina Dropulić iznajmila sve dućane u centru, konkurencija se može
slikati. Ljudi mogu ići u Sloveniju, kupovati jeftinije, ali siromašni penzioneri koji nemaju auto
sasvim su sigurna žrtva! Tu nastaje lijep promet - a onda, na bazi toga prometa, digneš milijarde
kredita u Zagrebačkoj banci. Ako te sad sruše, ruše i Zagrebačku banku, najveću, najvažniju
financijsku instituciju za nacionalni poslovni i kreditni rejting, kuću koja se reklamira slikom
mlade, optimističke obitelji, koja sjedi na plavom kauču s vraški tankim metalnim nogama...

No, kakve tu veze ima dr. Franjo Gregurić?

U tome je vic - sve manje! Njegov zet poslije izbornog poraza HDZ-a više nije predsjednik
Vlade; a Biondić iz Heruca, kad ga sretne na ulici, sigurno ga uljudno pozdravi - no to nije ono
'što je moje, to je i tvoje...'

Valentić je, navodno, i sam propao, jer on nije nikad imao talenta za poslove, osim ako je trebalo
nešto direktno zamračiti - s nedužnim izrazom na licu ispričao mi je kako bi, u zgradama koje je
podizao Stanograd, uvijek napravio još jedan stan kojega uopće ne bi bilo u papirima! Mora da je
genijalno stanovati u takvom nepostojećem stanu - kao da lebdiš u zrakopraznom prostoru, pravo
boravište za hrvatskog 'čovjeka bez svojstava', koji je evoluirao u financijskog ibermenša ozračen
sablasnom černobilskom emanacijom u moskovskom hotelu Meždunarodnaja...

Siesta Šime Lučina, koji je iz rodnoga Trogira došao na čelo resora točno dvadeset puta brojnijeg
od stanovništva na povijesnom tragurijskom poluotoku.

Šerifi u Newyorku

SIME LUČIN

Lučinovi su pravi Trogirani, starinom s trogirskog municipija na otoku Čiovu, gdje je još Šimin
djed sadio blitvu. Otac se pomaknuo nekoliko stotina metara, te ostvario epohalni prijelaz iz sela
u grad: kao tehničar u brodogradilištu Jozo Lozovina Mosor, dobio je stan u novogradnji na obali,
u 'donjem naselju', gdje nekoliko kuća, sagrađenih u 'internacionalnom stilu', svjedoči o
rezultatima obnove i izgradnje na tom prostoru bogate povijesti i nečuveno siromašnog života.

Šimina mama Marija, također Čiovljanka, radila je u staračkom domu kao krojačka. To je
ugledna, časna obitelj s dva sina. Šime je godinu stariji, pa je, logično, sina nazvao po ocu: Tonči.

I u najranijoj memoriji, Šime je vraški ozbiljan dečko, cvikeraš. Kad se igrao nogomet između
'gornjeg' i 'donjeg naselja', on je 'doljanima' bio trener. Nitko ga se ne sjeća iz trogirskih
galebovskih noći, gradskih ludorija, s pijanki, ali nije bio nikakav zapećkar, nego sportski tip,
daskaš, vječno naokolo na vespi, u ribanju s pasare koju Lučinovi drže u Lučici, pokretljiv,
nemiran...

Zapravo, prvi dojam koji Šime Lučin nesvjesno pobuđuje, zasniva se na njegovoj tipično
mediteranskoj gestikulaciji - na tome kako drži cigaretu, kako stoji mijenjajući težište, te na
izrazu lica, animiranom živom mimikom. Kreće se fluidno, što kod prilično krupna čovjeka
zadivljuje. Odmah znaš da je Dalmatinac. Kontinentalci najčešće sjede i stoje kao vreće
krumpira, a gestikulaciju rukama prilikom razgovora, smatraju suvišnom, priprostom, jer su
općenito prikraćeni u estetskoj dimenziji tjelesnoga, koju su antički Grci smatrali vrhunskim
izrazom produhovljenosti. Dalmatinci su najčešće otvoreni, ekstrovertni, a i kod Šime Lučina -
koji je, zapravo, dosta zatvoren, rezerviran tip - sve je 'na van', ili 'ospoljeno', što bi rekli Srbi,
vidljivo na prvi pogled iz geste, preko tijela... Otkako je postao ministar, frustriran strahovitim
poteškoćama u svojem resoru, deblja se, kao i svi kompulzivni sangvinici.

Trogir ima četiri i pol tisuće stanovnika medu zidinama stare gradske jezgre na otoku, toliko
stiješnjene da se ljeti, u uskim kaletama u koje kafići izbace stolove, između prozora na prvom
katu nategnu žice i objese stropni ventilatori: samo da zrak krene... Stanovnika je koliko i u
Mamutici, velikoj kućerini u zagrebačkom naselju Travno, ali je Trogir prominentan u djelima
hrvatskih historičara, od Luciusa do Nade Klaić, a jedna trogirska galija, pod zapovjedništvom
suprakomita Koriolana Ćipika, sudjelovala je 1571. s kršćanskom mornaricom admirala Andrea
Dorije u pobjedonosnoj bitki kod Lepanta. Ćipikova grofovska palača na glavnome trgu stoji
nasuprot Katedrali sv. Lovre, s glasovitim zapadnim portalom majstora Radovana, kraj gradske
lode, u kojoj se izležavao i mali Šime, upijajući u lijenim dalmatinskim siestama genij mjesta,
koji će tako savršeno reprezentirati kao četrdesetogodišnjak.

Njegova je biografija poput sižea crno-bijelog filma Vatroslava Mimice. Industrijalizacija,

kranovi, tvornička sirena koja ječi iz škvera preko mirne površine mora... 'Šimeee, dite
materinooo!' Rez, lopta, dječje noge u sandalama Ciciban i patikama Borovo (onim plavim,
odvratnim), dahtanje, okrutni udarci u cjevanicu... 'Šimeee, dite materinooo!' Rez, škola, učitelj
pred pločom, na zidu slika druga Tita, na ploči jednadžba: elektrifikacija plus kolektivizacija
jednako komunizam...

Lučinova stereotipna životna putanja zatim se prekida. Možda bi danas bio naprosto inženjer u
brodogradilištu, a ne ministar policije, da u Trogiru nije otvorena gimnazija, koju je pohađao s
prvom generacijom, umjesto da je išao u srednju tehničku školu. U gimnaziji mu je najmiliji
pisac bio Krleža. Glazba: Pink Floyd, simfo-rock s primjesama avangarde, u koju je otvoreno
stupio postavši partijac.

U Zagreb je otišao studirati političke nauke. Da se prehrani, radio je preko student-servisa kao
kondukter u ZET-u. Ubacivao je i ugljen. Već se na studiju oženio, dobio sina, a nekoliko godina
kasnije i kćer. Kad se vratio u Trogir, zaposlio se u Gradskom komitetu sk. Karijera navlas ista
kao Račanova, Bandićeva, Piculina... Lučinov gimnazijski profesor biologije i kemije bit će
1999. šef Lučinova izbornog stožera. S još dvanaestoricom učenika trogirske gimnazije, vodi
pobjedonosnu izbornu kampanju, pa su sad svi članovi Gradskog odbora SDP-a. Sve kao u
Smojinu Velom mistu, ali sto godina kasnije. Ti su gimnazijalci postali nogometaši, nogometni
treneri ili radnici trogirskog škvera, a usput pjevaju u filharmoniji klapskog pjevanja, čuvenoj
klapi Trogir. Kad su istaknuli Lučina, pregazili su hadeze-ovce s njihovim estradnim dream-
teamom: Vinkom Cocom, Terezom Kesovijom i Draženom Žankom.

U gradiću od četiri i pol tisuće stanovnika nikoga ne možeš prevariti: tu se ljudi poznaju, pa svi
znaju kako je Šime, kad je 1990. ostao bez posla u Komitetu, sadio krumpir i radio na zamjenama
kao profesor u školi, dok mu je žena Zdenka, ekonomska tehničarka 'na čekanju', a žive u
iznajmljenom stanu.

Pa ipak Šime, kojega su već sredinom devedesetih počeli pozivati iz HDZ-a - kao, dođi, ne brini
se za egzistenciju, pobrinut ćemo se mi - radije je ostao čist, na suhom, u zraku. Nije se
pomiješao s talogom lokalne politike. Bio je kao neki plemeniti plin, rekao bi onaj njegov
srednjoškolski profesor kemije, toliko nenalik na sitne liberalne političare u dalmatinskim
gradovima...

Već 1990. Račan je Lučinu povjerio cijelu Dalmaciju: golemu izbornu bazu s gotovo četvrtinom
hrvatskoga biračkog tijela, pokazavši instinkt nepogrešiva kadrovika, kao kad je Zagreb prepustio
Bandiću. Lučin je za SDP organizirao i dobio izbore na Visu, u Dubrovačko-neretvanskoj
županiji i, naposljetku, u Trogiru. Ali, sve to je, kao i Bandiću, došlo tek poslije cijelog desetljeća
strpljivog samozatajnog hoblanja. Politika se vodila bez ikakvih resursa, na mišiće, sa
zaguljenošću, a ne s realizmom.

Kad je Šime Lučin došao u Zagreb za ministra unutarnjih poslova, njegov je izbor izgledao prvo
fatalno neprikladan, a zatim, s prvim njegovim odlučnim potezima, kao sjajan odabir, i sad,
poslije ostavke koju je dao iznerviran jednom izjavom predsjednika Mesića, te s obzirom na aferu
koja potresa Ministarstvo, kao moguća tragedija...

Dalmacija ima gotovo milijun stanovnika, ali je svako mjesto slično kampanilističkom Trogiru,
dok je MUP, sa četrdeset tisuća namještenika, korporativni organizam, osnovan na bezličnosti, na
što se instinktivni Dalmatinac teško adaptira. Lučinovo nesnalaženje u MUP-u ima, stoga,
tragičnu dimenziju, kao u najgoroj Eshilovoj melodrami iz tebanskoga političkog života.

Uoči promjene vlasti, policija je izvršila nekoliko spektakularnih akcija, koje obilježavaju
razdoblje ministarske inicijacije Šime Lučina.

Prvo, uhićen je Kutle. U zatvor je strpan ministar turizma Ivan Herak. Specijalci su zgrabili
veliku grupu pripadnika zagrebačkog podzemlja. Spektakularna policijska akcija izvedena je pred
televizijskim kamerama. Kad je Lučin došao u MUP i počeo stvarati svoju novu ekipu, došlo je
do sraza dviju formacija, policijske i kriminalne, koje su ranije bile povezane političkim ustrojem
Tuđmanove mafiokracije. Lako je moguće da tu žrtvom postane sam Lučin.
Povijest zagrebačkog podzemlja seže godinama unatrag, sve do Ljube Zemunca, Hrvata iz
Zemuna, šefa jugoslavenskoga podzemlja u Frankfurtu. Zemunac je bio šef bande koja je
okupljala Srbe i Hrvate, a najjači njegov čovjek bio je Zlatko Bagarić, koji se vratio u Zagreb.
Medu Srbima, prednjačio je Željko Ražnjatović Arkan, također Zagrepčanin, koji je poslije otišao
u Beograd.

Uto je počeo rat. Po vezi SDB-a, Arkan je postao zapovjednik paravojnih formacija koje su
etnički očistile Vukovar i Brčko. Zagrebački kriminalci s dosjeima u Đordićevoj, popunili su
mnoge dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske. Ali, Bagarić se nije dao zanijeti politikom.
Njegov prijatelj, a istodobno suparnik, general Ante Prkačin rekao je u jednom intervjuu: 'Nikako
ne razumijem kako Zlatka, koji je bio čvrst momak, kao Hrvata, ništa nije vuklo da izmijeni
nekoliko metaka sa Srbima, da učini nešto i za Hrvatsku... No ja sam tu njegovu odluku poštovao,
iako mu se zbog toga nisam divio!' Bagarić je bio kralj zagrebačkog podzemlja, šef svih bandi i
gospodar reketa: prostitucije, kamatarenja, ucjena, pljačke. Njegov popis dužnika (objavljen u
Globusu) sugerira da je, pod šiframa poput 'Ivica K. i ooo ooo dm', držao čak i ljude iz SZUP-a,
kao i one iz politike i javnoga života.

Tko god je Bagarića upoznao, bio je fasciniran njegovom neobuzdanom žestinom: oko sebe je
širio zarazu straha. Bio je u svakom trenutku spreman ubiti, bez obzira na reperkusije, apsolutno
neustrašiv, krvožedan, čisti predator. Nema te sile koja bi Bagariću stala na put da se u Zagrebu,
igrom ratnih okolnosti, nije pojavio mršavi gospodin duge sijede kose, s naočalima koštanog
okvira, u sakou s uzorkom riblje kosti, koji je uvijek povučeno sjedio pušeći lulu u kutu Diane
bara u hotelu Intercontinental.

Bio je to Mladen Naletilić Tuta, još grozniji gangster i šef hercegovačke sekcije zagrebačkog
podzemlja. Tuta i Bagarić uzajamno su se poštovali i odmjeravali redovito igrajući poker. U
posljednjoj partiji, Bagarić je izgubio 800 tisuća maraka. No, budući da je zatim izgubio i život,
dug nije platio, a inače je plaćao, jer ga je Tuta uredno 'čistio'. On je, za razliku od Indijanca
Bagarića, bio pokeraš, kalkulant.

Rat između Bagarićeve i Tutine mafije nije buknuo jer su obojica bili dio velike Šuškove
'obitelji'. Šušak je, osim Hercegovaca, štitio od zakona i bagarićevce, primjerice Alberta Burica,
koji je odletio u zrak prilikom eksplozije automobilske bombe u Španskom, pa je istog časa
prestalo raketiranje skupine 'srednjih' zagrebačkih biznismena koji su ranije bili tako surovo
napadani, da ih je policijski tjelohranitelj morao čuvati dvadeset i četiri sata na dan.

Kad je umro Šušak, a Tuta uhićen, prestalo je primirje. Bagarić je napao hercegovački klan, te, u
gangsterskom ratu na zagrebačkim ulicama, likvidirao nekoliko najistaknutijih ljudi skupine u
kojoj je, poslije Tute, najveći ugled uživao Vjeko Sliško. Sliško je, za vrijeme te neprijateljske
ofenzive, morao pobjeći u inozemstvo. Bagarićev status u Zagrebu bio je poslije toga
neprijeporan.
Bagarić je ubijen u Dubravi, u lokalu braće Rodić, kojima je često zalazio i teško ih maltretirao.
Te su noći bila prisutna i dva sina najbližeg Šuškova pouzdanika, janjevačkog tajkuna Josipa
Gucića. Njegovih je 14 poduzeća nedavno bankrotiralo zbog kredita s kojima su sagrađeni
distributivni centri na zagrebačkoj periferiji, u vlasništvu njegova brata i drugih najbližih
srodnika.

Jedan od Rodica ubio je Bagarića iz pištolja, ali tek pošto ga je policija razoružala. Do danas nije
jasno kako je točno stradao Bagarić, ni što je bio širi kontekst njegove pogibije: kakvu ulogu
igraju sinovi Josipa Gucića, kojega je svojedobno tražila i njemačka policija zbog krijumčarenja
zlata, kao pripadnika frankfurtskog podzemlja, iz kojega je potekao i sam Bagarić?

Nakon Bagarićeve smrti nastala je fertutma, borba za nasljedstvo. Uto se vratio Sliško, navodno
praćen s nekoliko vrlo uvježbanih Rusa. Zatim su odletjela u zrak ili su u revolveraškim
obračunima po zagrebačkim lokalima nastrijeljena nekolicina samozvanaca koji su htjeli postati
Bagarićevi nasljednici. Vrhunac obračuna bio je uzvratni, neuspjeli, napad raketom iz Armbrusta
lansiranog na Sliškov džip parkiran ispred Kic-a, preko puta kafića sina Hrvoja Šarinića u
Preradovićevoj ulici. Udarila je - a kud će drugo? - u natpis Kulturno-informativni centar, no
krhotine su istodobno smrtno ranile moga mirnog videotekara, kojemu sam nekoliko sati ranije
bio vratio odgledane filmove.

Istraga se usredotočila na Nikicu Jelavića-Boksera, uhićenog u drugom valu hapšenja u

podzemlju, kad su na temelju iskaza prve devetorice, te policijske obrade, uhvaćena još
dvanaestorica ljudi, dok su dvojica u bijegu. U Remetincu sjedi ukupno dvadeset momaka, a
istragu vodi legendarni zagrebački istražni sudac, dr. Radovan Ortvnski, hrvatski di Pietro, čovjek
koji će, stvore li se odgovarajuće političke pretpostavke, a ministar Lučin pronikne što se oko
njega zaista događa, pokrenuti pravosudnu lavinu poput talijanskog anti-kriminalnog fenomena,
nacionalne akcije Ciste ruke.

Potpuno neustrašiv, s leptiricom i flerom nekog njujorškog javnog tužioca koji se sprema na
veliku karijeru, Ortvnski, kojem zavidljivci pripisuju razmetljivost, pohapsio je pripadnike
Bagarićeva klana. No, materijal su godinama pripremala dvojica herojski samozatajnih murjaka,
dva prekaljena ulična drota, koji su prikupili više od sedam tisuća stranica iskaza i dokumenata!

Belina Jadranko i Dolački Željko zaslužuju da im se imena navedu iza prezimena, kao zagorskim
mučeničkim junacima Krležinih domobranskih novela, koje Lučin, navodno, literarno preferira.
U skupini koja je istragu vodila - uz Ortinskoga, kao istražnog suca Istražnog odjela Županijskog
suda u Zagrebu, te ne osobito iskusnu tužiteljicu iz ureda državnog odvjetnika Dunju Pavliček
Patak - najveći su posao obavili Jadranko Belina, načelnik Odjela za organizirani kriminal
Policijske uprave Zagreb, i njegov partner Željko Dolački, dečki koji rade za plaću manju od pet
tisuća kuna. Prije nekoliko tjedana dogodila se grozna stvar: Šime Lučin je obojicu suspendirao, a
Belina je zatim smijenjen. Praktički su izbačeni na ulicu bez značke i pištolja, iako je grad pun
bandita kojima su zatvorili drugove. Kako je do toga došlo?
Istraga protiv podzemlja počela je davati ozbiljne rezultate: dvadesetorica uhićenih, koji
mjesecima leže u buturi, a medu njima i poveće ribe poput Jelavića, propjevali su, te u njihovim
iskazima ima štofa da se sudi cio bivši Bagarićev klan te optuže s njim povezani poznati
zagrebački poslovni ljudi, kao i mnogi pripadnici suparničke, hercegovačke gangsterske skupine.

Tada je u Imperijalu izašao veliki članak o tome da su Belina i Dolački korumpirani, jer su u
istrazi učinili mnoge propuste, pogreške i zloupotrebe... Imperijal je organ razbijenih
pašalićevaca i SZUPovaca nezadovoljnih promjenom režima, a u tom obavještajnom podzemlju,
ili suterenu, informativno je, možda, najvažniji Miroslav Laco, bivši sisovac, kojeg je Miroslav
Šeparović - u istrazi o Imperijalovim izvorima, koju je naručio još dr. Franjo Tuđman u doba
frakcijskog rata između Šarinića i Pašalića - identificirao kao glavnog prenosioca podataka, koje
za novine poslije obrađuju poznati žurnalistički operativci Irena Divković (švelja, bivša tajnica
bosanskog MUP-a), njen muž Zoran Milanović, bivši pomoćnik bosanskog ministra unutarnjih
poslova i Velimir Bujanec, zvijezda mnogih novinsko-obavještajnih afera.

Miro Laco član je stranke Nikole Štedula, bivšeg 'ekstremnog' emigranta, kojega je u Škotskoj, s
nekoliko metaka, pogodio egzekutor jugoslavenske tajne službe Vinko Sindičić, nedavno
oslobođen sumnje da je ubio Bruna Bušića. U stranci je i čuveni bivši sisovac pukovnik Nikola
Krišto, koji je, dezinformiran, na Laščini tukao Jastreba, te još nekolicina bivših časnika sis-a,
koji su u svoje doba Tuđmanu uputili Predstavku o zloupotrebama u MORH-u, uperenu ne toliko
protiv Šuška koliko protiv njegova ključnog pomoćnika za tajne policijske poslove, Josipa
Perkovića, iskusnog udbaša, nekoć Sindičićeva pretpostavljenog.

Poslije objavljivanja članka u Imperijalu, sličan tekst protiv Beline i Dolačkog stigao je, kao
anonimna dostava, i u MUP, gdje su proveli istragu što je, tobož, pokazala da su neki navodi
točni. Zapravo, ništa nije točno: dvojica policajaca nisu učinili nijednu bitnu pogrešku koja bi
upućivala na pristranost ili korupciju, nego samo beznačajne propuste, koji su poslužili da se
savjesni policajci kompromitiraju... Zašto se toliko važnosti pridalo toj, vjerojatno Lacinoj,
dostavi, pogotovu kad se zna sisovska pozadina njegove skupine, kao i pozadina Imperijala,
kojega je - objavio je to Nacional - financirao sam Sliško? Zašto je Lučin nasjeo na tu
provokaciju?

Nije stvar u njemu nego u njegovoj okolini, u sastavu policijske formacije, s kojom je podzemlje
sad došlo u sukob, iako su ranije živjeli u dosta mirnoj koegzistenciji. Čorba u MUPovskom
loncu samo je promiješana: ljudi su ostali isti. Policijski aparat prirodno teži tome da zdemfa
sukob s organiziranim kriminalom, s kojim se, sve ove godine, lijepo surađivalo.

Kad je Šime Lučin došao u MUP, hitno je trebao ljude da popuni ključna mjesta. U kadroviranju
morao se osloniti na nekoga policajca koji poznaje ljudstvo. U toj prilici oslonac mu je bio njegov
viši savjetnik, Josip Kukuljan. Kukuljan je riječki kadar, koji je neko vrijeme proveo u Istri, a
najviše na čelu Policijske uprave Dubrovnik, gdje je bio i u doba afere Dubrovačke banke, pa
dobro poznaje Petra Luburića, dubrovačkog šefa SZUP-a, jednog od famozna četiri ortaka iz
ortačkog ugovora. Luburić je - vae nobis infelicibus! - još i četiri mjeseca nakon izbora bio
nesmijenjen kao savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova!

Kukuljan se učlanio u SDP u Rijeci, a ostao je s esdepeovcima na vezi i kasnije: navodno poznaje
Milana Bandića... Kukuljan je Lučina, očito, uputio da se posluži istarskim policijskim
kadrovima. Na mjesto pomoćnika za krimpoliciju došao je tako Dragutin Cestar, bivši načelnik
odjela u Policijskoj upravi Pula, ispravan čovjek, no bez iskustva, jer ta uprava, jedna od
najmanjih u Hrvatskoj, čak i nema svoj sektor krimpolicije!

Načelnik Odjela za organizirani kriminal ostao je Siniša Žarković, a za šefa Policijske uprave
Zagreb, najvažnije u zemlji, doveden je Ivan Babič, bivši šef novozagrebačke Policijske uprave,
koji je svojedobno s Kukuljanom služio u Puli.

U toj shemi bitan je i pomoćnik ministra za temeljnu policiju (šef petnaest tisuća uniformiranih
'plavaca') Vladimir Faber, bivši specijalac, blizak svome bivšem šefu Markaču. Markač je ostao
na mjestu pomoćnika ministra, kao i Zdravko Židovec, nekoć Jarnjakov šef kabineta.

Umjesto Brzovića, za šefa SZUP-a došao je iz Varaždina Franjo Turek, navodno nehadezeovski
kadar, koji je i pod HDZ-om, međutim, bio SZUPovac, a u tim strukturama ostalo je puno
Brzovićevih i Pašalićevih ljudi. Tko bi Lučina mogao podržati da krene energično u borbu protiv
mafije, koju herojski vode sudac Ortvnski, njegova kolegica iz tužiteljstva, gđa Patak, te dva
suspendirana hrabra policajca, koji su pretpostavljenima bacili na stol značke i pištolje, kao Mel
Gibson i Danny Glover u filmu Letbal Weapon}

Šef UNS-a, Tomislav Karamarko čestiti je bivši policijski funkcioner (istini za volju, nije prava
policajčina, jer je na položaj u MUP-u došao kao bivši Manolićev, pa zatim Mesićev, šef kabineta
u Vladi). Ali interesi Predsjednikova ureda i interesi Vladinih ministarstava, bili su zbog
političkih interesa donekle razloženi (činjenica da su mu Petrač i Zagorec bili dobri znanci,
mislim, u ovom slučaju puno ne znači).

Cestar, kao glavni kripo, nema iskustva; Žarković, kao načelnik odjela za orgkriminal, nije neki
nov, zagrižljiv gonič; šef zagrebačke Policijske uprave Babić, čini se, više je okrenut
administraciji. Od Tureka tu neće biti fajde. Možda nešto od Fabera koji, međutim, izgleda
opčinjen problemima ustroja MUPovskog mastodonta gotovo sa četrdeset tisuća namještenika...!

Tu se ni na kilometar ne vidi rasna policajčina. Osim Beline i Dolačkog, s kojima bi Lučin, da se

sve događa u Trogiru, a ne u Zagrebu, sigurno bio tijesno povezan, što se dolje kaže, kao 'kulo i
kamiža'. Znao bi tko su i što su ta dvojica, znao bi da su ljudi na svom mjestu, dok je cijela
birokratska zavrzlama koja se stvara oko ministra, golema zamka. Dok u nju pada, osjeća se
onemogućen, frustriran, deblja se i reagira previše žestoko kad Mesić izjavi, otprilike, da bi se
neke afere mogle brže rješavati.

Tri su ključne sfere u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova: rat s političko-obavještajnim

podzemljem; raščišćavanje velikih tajkunskih afera i borba s organiziranim kriminalom.
Na rat sa špijunskim podzemljem Lučin može samo ograničeno djelovati, jer će SZUP raditi u
širem sklopu obavještajne zajednice, gdje žele ostvariti znatan utjecaj predsjednik Mesić i
Karamarko. Tu se, uostalom, najslabije vidi demarkacijska linija između dobrih i zlih momaka,
pa to nije stvar u kojoj bi se punokrvni Dalmatinac mogao snaći bolje od nekoga zagorskog
kombinatora.

Rasvjetljavanje tajkunskih afera za MUP, Lučina i Vladu esdepeovske koalicije, apsolutno je

vitalno pa nad tim ministar mora steći punu kontrolu, a Karamarko će mu tu biti prirodni
saveznik, jer se Mesić zalaže za energičnu demontažu hercegovačkoga ekonomsko-kriminalnog
lobija.

U borbi s organiziranim kriminalom Lučin mora sam presudno djelovati, oslanjajući se što manje
na birokrate kojima je okružen, ne slušajući ni Karamarka, ni Kukuljana, nikoga. Samo svoju
savjest. On ima valjan moralni instinkt. Neka se, stoga, osloni na svoje prirodno poštenje i obične
policajce, koji će odmah prihvatiti njegovo vodstvo, kao što su ga ljudi prihvaćali u Trogiru jer su
ga promatrali iz sjene u Lođi, pa se uvjerili kako tavori čist, pošten i čvrst. Ne daj se, Šime,
Hrvatska te gleda, ali to, naravno, nije važno. Gledaju te Trogir, pjaca, 'donje' i 'gornje naselje',
mati, otac i Čiovo od Lučice do Balana!

Ministrant s periferije protiv hercegovačke mafjije

TOMISLAV KARAMARKO

Kad je specijalna policija opkolila uporište Hrvatske izvještajne službe (MS-a) na Kuniščaku,
nevjerojatnu kićenu zgradurinu koja izgleda kao bordel u nekoj tranzicijskoj metropoli, ili kao
zagrebačko sjedište neke austrijske banke, počela je velika operacija rušenja jednog od
najluksuznijih spomenika Tuđmanove ere: njegova obavještajnog Fantasvlanda. Firmom je
neposredno upravljao njegov sin, posredno u ime njegova odabranog nasljednika... Tih dana
pressroom je odjekivao ciničnim primjedbama: 'Stipe je oslobodio još puno transkripta... Mirni
smo do Nove godine! Vala, već je bilo ponestalo...'

Analizirale su se moguće nove relacije u promijenjenoj arhitekturi 'obavještajne zajednice',

labavoj profesionalnoj asocijaciji hrvatskih špijuna, koji strahuju za posao, ili očajnički
pokušavaju srušiti ustavni poredak. Reporter koji u glavi ima arhivu svih likova na kriminalnoj
sceni, pričao je da su u Gospiću, za vrijeme demonstracija koje su tamošnji stanovnici priredili u
strahu od istražitelja Haškog suda, SZUP-ovci vježbali na parkiralištu karate, a po njihovu
držanju bilo je jasno da više naginju rulji nezadovoljnika, nego snagama reda koje su ih trebale
suzbijati, samo što to, naravno, nitko ne može dokazati...

Tomislav Karamarko, četrdesetjednogodišnji šef svih hrvatskih obavještajnih službi, te izravni

rukovodilac UNS-a, glavne, 'krovne', organizacije, koja bi, poput Internal Control u američkoj
policiji, trebala nadzirati funkcije policijskog nadzora i, na neki način, špijunirati sve ostale
špijune, sliježe na to ramenima: 'Kojem oni segmentu SZUP-a pripadaju? Što su oni tamo,
zapravo, radili?' Zatim se smije kad mu kažem da je doista moguće da suzupovci nisu organizirali
te demonstracije, nego se su ondje našli jer prate sisovce koji su sigurno u tu stvar bili umiješani,
pa priznaje: 'Ja nemam pojma što službe rade, a to se sigurno ne može tolerirati...'

Dočekao me u bistrou Esplanade; fin mladić u kariranoj majici i trapericama, mršav,

dolihokefalne fizionomije, tek pomalo prosijed, vanjštinom nalik na referenta u državnom
osiguravajućem društvu.

Uto je prošao Pašalić u svijetlom odijelu, sređen, kao iz kutije - da Mattel pravi prototip
hercegovačkog Kena, ili da se na Braču snima remake filma Dr. No... Ne mogu posvjedočiti da
ga je Karamarko prostrijelio pogledom od molibdena, a ja sam samo ispod glasa rekao mali 'bok'.
Bok-bok. U ovom poslu promiskuitet je veći nego medu špijunima.

Nešto se promijenilo u hrvatskoj državi - šef svih obavještajnih službi spreman je, u kratkom
roku, staviti na raspolaganje svoju osobu i surađivati s organima javnosti u hitnoj istrazi o
budućnosti hrvatske obavještajne zajednice, kojoj je zaprijetila golema pogibelj, kad su 'strijelci u
zelenom', polubataljun Alfi, podsjeli HIS-ovu redutu na Kuniščaku, a policijski inspektori počeli
izbacivati odanle personal i pečatiti arhive.

'Osoblje je pretresano do gola', cvilio je komentator Imperijala, sindikalnog lista hercegovačke

frakcije obavještajnog podzemlja. 'Nije se vodilo računa o dostojanstvu ljudi, među kojima mnogi
govore po četiri jezika... A kad su protjerani, Hrvatska je ostala bez zaštite od vršljanja agenata
stranih sila...'

'Kaj god', kaže Karamarko. On, kad se opusti, govori zagrebačkim 'asfaltnim' slangom, koji ne
sadrži puno kajkavštine (to je kajkavsko-štokavska koine, zagrebački metropolitanski
interdijalekt nehercegovaca zaposlenih u državnoj upravi).

'Kaj god', nastavlja Karamarko, 'nismo ih svlačili dogola, a Peniću sam u Saboru odgovorio da
ćemo ih u službu vratiti s dopusta kad proberemo kvalificirane... Što, pa tu su primali rođake, po
dvanaest Hercegovaca u istom danu, neki imaju kriminalne dosjee, neki uopće nisu hrvatski
državljani...'

Prema funkcionalnoj shemi hrvatskih tajnih obavještajnih službi, koju je, kao prijedlog, izradio
Karamarko, his bi ubuduće trebao biti isključivo inozemni Intelligence Service. Kao britanski
legendarni Secret Intelligence Service, Hrvatska izvještajna služba, bavila bi se isključivo
inozemnom obavještajnom sferom. 'Samo što za to većina nije sposobna', kaže Karamarko, 'pa
ćemo lako bez tih ljudi koji su vozili Cheerokeeje, nosili kreditne kartice i kromirane pištolje te
primali po jedanaest hiljada kuna... Ako bude manjka ljudi, otići ću na burzu, pa uzeti mlade
informatičare ili povjesničare, koji sad drežde bez posla...'

Zaista, možda će se Hrvatska održati i bez strahovitih operativaca Miroslava Tuđmana, koje su
novinari viđali u Haagu kako po cijeli dan sjede ispred ekrana televizije zatvorenog kruga i
zapisuju u notese svaku riječ, dok im iz svih džepova vire antene mobitela. Nizozemske tajne
službe odmah bi ih pokupile, jer ih je lako prepoznati - imaju otraga ulupljene lubanje, budući da
su ih majke koje nisu čule za Penelopu Leach i doktora Spocka, u kolijevku polagale isključivo
na leđa. Kršni crnokosi momci sastavljenih obrva, kao onaj bliski rođak Milana Bandića,
dvometraš, koji je poslije takvog špijunskog debakla poslan u važnu obavještajnu misiju u
veleposlanstvo u Tirani, bili su lak plijen lukavih albina iz tajnih službi podle međunarodne
zajednice.

Kad je zauzeo Kuniščak, Karamarko je, čini se, potražio prvo svoj dossier - jer kad ironizira
dosege te najelitnije od Tuđmanovih tajnih službi, navodi primjer afere u kojoj je i sam bio
zlosretnim sudionikom.

Općenito se misli da je Karamarko doživio političku havariju u hadezeovskoj nomenklaturi zbog

privođenja Miroslava Kutle. Kao šef Policijske uprave Zagreb, on je, doista, proveo nalog da se
'postupi po naređenju' u stvari tužbe malih dioničara Gradskog podruma protiv veletajkuna
Miroslava Kutle. Kutle je uvijek bio bijesan zbog nedaća u koju je upao zbog toga mrskog
podruma, iz kojega je i sam istjeran — izbacio ga je, na prilično ponižavajući način, Valentić, kao
predsjednik Vlade, posluživši se utjecajem kod vjerovnika, Zagrebačke banke. Ali, Kutlu je
kletva te ugostiteljske podzemne kripte pratila kao Zvonimirovo prokletstvo, koje se pretvorilo u
Tomislavljevo, kad je Karamarko, čuvši kako se Hercegovac, siguran u svoja politička
pokroviteljstva, ne odziva pozivu na 'informativni razgovor'. Poručio je 'da će ga privesti'...

Pašalić je odmah napunio Tuđmanovo uho otrovom (kakva inspiracija za pantomimski balet
prema Hamletu, na glazbu Camillea Saint-Saensa, s atraktivnim likom dr. Pašalića u bijelim
tajicama-pripijušama), ali to nije bilo dovoljno da Karamarko bude finalno likvidiran. Prava
prilika pokazala se kad su, kao žrtve hercegovačke neprijateljske ofenzive, iz igre ispali Manolić i
Mesić (kojima je obojici Karamarko ranije bio šef kabineta), a pokrenula se mrcina veleafere
Croatiabusa.

Ta je firma za Karamarka sudbonosni ključ, kao Rosebud za građanina Kanea, odjek gonga, koji
u kabuki teatru označava neki specifični kapric bogova... Bong! Tu sam te stvorio i doveo do
najvećih milosti... Bong! Tu sam te uništio i sastavio sa zemljom, pa te više nema...

Karamarkov otac bio je gotovo sav radni vijek kondukter u Croatiabusu, bivšim Zagrebačkim
transportima na zagrebačkoj Peščenici. Kad sam počeo istraživati lik i djelo Tomislava
Karamarka, povučen uobičajeno krivim novinskim podacima, koji se, kao žutica, prenose iz
jednog u drugi list prepisivanjem, pretpostavio sam da je odrastao u selu Kruševu kod Obrovca, u
zadarskom zaleđu, odakle mu je otac, i prikupio gomilu antropogeografskih podataka i spoznaja o
ljudima iz toga kraja, odakle su Hrvati, okruženi samim srpskim selima, izgnani u oba posljednja
rata...
No, Karamarko je došao u Zagreb kao trogodišnjak, te odrastao na Ferenčici, najsiromašnijem
dijelu proleterske Ferenčice - to je kao naselje Stuvvesant u južnom Bronxu, za čitatelje iz
zagrebačkog gradskog središta, gdje topografija Kozari boka nije u detalje poznata.

Prema tome, ugođaj zadarskog zaleđa, koji je ugodio Araličin barbarogenij i Marunin
transnacionalni nacionalizam, mogao je Karamarku biti posredovan samo kroz jedan, očev
kromozom, što odmah zanemarujem, jer je na prvi pogled jasno da je njegov background
'rabočij', a ne 'krestjanskij', denominativ proleterskog narodnog bića, obilježenog predgrađem, a
ne zavičajem. No, taj moderni hrvatski proleter nije lijevo, nego desno orijentiran: među
peščeničkim navijačima Dinama, najvažniju idejnu rolu, odigrali su, umjesto sindikalnih
agitatora, propovjednici na nedjeljnim misama.

Karamarko je pohađao osnovnu školu u kvartu, a u srednju se upisao s klapom iz razreda.

Upucali su se u centar stručnih škola u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, na smjer elektrotehnike, dok
je malo dalje, malo ranije, istu školu, ali ekonomski smjer, pohađao, jedva s dobrim uspjehom,
mali Ivica Todorić. Karamarko nije bio čovjek elektriciteta - već je bio načitan i kršćanski
inspiriran, pohađajući, kao član molitvenih skupina, jezuitsku crkvu u Palmotićevoj, gdje se, ni
desetljeće ranije, inicirao Ivan Zvonimir Čičak. Kao tinejdžer prišao je skupini oko klerikalskog
omladinskog časopisa Mi, katoličkim fanaticima iz kruga kojemu su pripadali i hadezeovski
urednik Vjesnika Božidar Petrač te zloglasni Šuškov podministar obrane, trećerazredni pjesnik
general Ivan Tolj. Razlika je u tome što je Karamarko iskren i normalan, a nije ni Hercegovac, ali
kad je s kongregacijom otišao na hodočašće u Rim, 1982., napravio je 'politički ispad kojim je
nanesena šteta ugledu sfrj', pa su mu oduzeli pasoš i zaveli ga u Udbinu kartoteku, sa
svojstvenom preciznošću, pod 'kleronacionalist'.

Karamarku su tada bile dvadeset i tri godine, studirao je povijest na zagrebačkom Filozofskom
fakultetu, družio se s kasnijim osnivačem splitske stranke Hrvatski dalmatinski dom i još nekim
ljudima slične idiosinkrazije, koji su se okupljali u boljoj, pomodnoj, zagrebačkoj Crkvi sv.
Katarine, a poslije mise, po birtijama, malo bistrili tu svoju 'kleronacionalističku' politiku.

Od njegova profila čovjek bi očekivao da se zainteresira za rano srednjovjekovlje, s

ranokršćanskom mistikom geometrijskih likova i svjetlosti Svetoga Križa, Donata i Krševana,
koji u arhitektonskoj potki nose astronomski opservatorij poput Stonehengea. Ali, vraga,
Karamarka je jedino zanimala suvremena povijest i dvadeseto stoljeće, a tada, početkom
osamdesetih, kao istodobno i Lecha Walesu na slavenskom sjeveru, zahvatila ga je groznica
prozelitskog križarstva antikomunističkog živog sveca pape Karola Wojtyle.

No, kako mu je pasoš bio oduzet, pa je bio obilježen, svrstan i zaveden, ne bi se poslije
odsluženja vojnog roka mogao zaposliti da mu nije pomogla crkva. Odjel Državnog arhiva
Hrvatske na Kaptolu, koji je vodio svećenik na državnoj plaći trebao je pripravnika i pomoćnika,
i to je sad postao Tomislav Karamarko, budući šef policije i hrvatske obavještajne službe, koji je,
kaže, sačuvao interes za latinsku paleografiju, a za državni ispit pisao radnju o arhivalijama
prebende zagrebačke stolne crkve.
'Da, on je bio onako, znate, crkveno usmjeren', kaže Josip Manolić, stari Apis i veliki žrec
hrvatskog obavještajnog misterija, 'i ja sam ga uzeo jer je bio mlad, školovan čovjek, a ne što sam
ga provjeravao, kao što ljudi misle da sam ja svakoga provjeravao...'

Manolić je uzeo Karamarka za šefa svog kabineta kad je, poslije Mesićeva odlaska u Beograd,
postao drugi hrvatski premijer, ali ne stoga što ga je pronašao na onom popisu 'kleronacionalista',
nego kao već formiranu političku figuru, i to ne pijuna, nego bijelog lovca.

Karamarko je predbarakaški hadezeovac, jer je nazočio najranijoj manifestaciji toga

nacionalističkog poltergeista, u tiskari Josipa Zebića na Novoj vesi, u redakciji časopisa Azur koji
medu prvoborcima HDZ-a uživa status poput Lenjinove Iskre.

S Dinkom Čuturom, Karamarko je na Peščenici počeo organizirati stranačke ćelije, dok je, s
druge strane ulice, za SDP to isto radio Milan Bandić. Izravni suparnici, vršnjaci i znanci, poslije
će ostvariti čudan odnos međusobnog uvažavanja (što podsjeća na film Warriors Waltera Hilla, u
kojem se prikazuju rituali njujorških tinejdžerskih bandi), pa će, kasnije, u sudbonosnom
trenutku, Bandić izravno pomoći Karamarku...

Medu hazedeovskim kadrovima, poneseni kleronacionalist s Peščenice, svršeni povjesničar, začas

je postao vruća roba: tražili su ga istodobno za četiri gradske i državne funkcije, a glavni
kadrovik naposljetku ga je uzeo za šefa svoga kabineta. Naslijedio ga je Gregurić kao predsjednik
Vlade narodnog spasa. Ali, kad je došao Šarinić, apartni političar koji je za svoje predsoblje
zahtijevao osoblje od osobnog povjerenja, kakvo je, na višoj instanci, i sam uživao, a ne
političare, Karamarko je otišao za šefa kabineta Mesiću, koji je tada postao predsjednik Sabora.

Postavljenje na položaj načelnika Policijske uprave Zagreb bilo je značajno promaknuće mladoga
političkog tehnokrata, upućivanje na srednju funkciju u rangu zamjenika ministra državnoga
ministarstvu (bila su četiri takva resora, u kojima je polupredsjednički diktator ustavno egzercirao
neograničenu moć). Policijska uprava u glavnom gradu obuhvaća pet tisuća ljudi, šestinu
ukupnog kadrovskog resursa MUP-a, te ujedinjuje sve složene funkcije toga resora. Nalik je
nekom golemom poduzeću: zaista, osim iNA-e, u Zagrebu i nema većeg poslodavca...

Karamarko je siguran da je na tom poslu bio dobar - po broju stanova i iznosima novca koje je
izboksao za policajce, po odabiru ljudi i po tome što nije htio nastaviti čistku Srba, pa su ga
kasnije optuživali da se slizao sa starim kadrom. Kaže da je već tada bio pun sumnji i ogorčenja,
a rat u Bosni s Muslimanima doživio je osobno, jer se oženio kćerju profesora Osmana Muftića
sa zagrebačkoga Strojarsko-brodogradevnog fakulteta.

Iskrenim fanaticima to se uvijek događa - da se suoče i rastvore u doticaju s Drugim, kao što je
ovaj 'kleronacionalist' morao naći na ženu svog života baš u najuglednijoj zagrebačkoj begovskoj
familiji, orodenoj s ulemama, i tako se kadrovski uništiti u očima uskogrudnih Hercegovaca, koji
su upravo preuzimali vladajuću stranku, zemlju i policiju...
Poslije onog prvog udara zbog Kutle, uslijedila je afera Croatia-busa, pohrvaćenih Zagrebačkih
transporta, u kojima je nezakonito provedena pretvorba, u čemu je sudjelovao i general Ljubo
Ćesić Rojs, bivši vozač autobusa u tom trnjanskom garažnom dvorištu, odakle je i odvezao onaj
čuveni autobus na Plitvice, u koji je uletio tromblon, pa je zatim službeno pala prva žrtva
Domovinskog rata, policajac Josip Jović.

Kad je počeo štrajk 'malih dioničara', krupnih garavih šoferčina, Hercegovci su svojim ljudima u
firmi podijelili dugo vatreno oružje, te pozvali policiju da pohapsi demonstrante koji su blokirali
ulaz u garaže. Pošto je odbio da sa šest marica uleti na pistu i pohapsi očeve kolege i prijatelje -
peščeničke proletere, s čijom je djecom iz potleušica na Ferenčici odlazio na mise u bijedne
periferijske crkve - Karamarko je stavio na stol sav svoj životni ulog: mladost provedenu pod
represijom omrznute države, dok se, u odbijanju i otporu, idejno čeličio u ilegalnom radu, te
postignuća zrele dobi kad je, poput idealnih komunista iz razdoblja poraća, stvarao i izgrađivao
novo društvo, pretvarajući sve staro, nehrvatsko i jugoslavensko, u novo, hrvatsko. On je bio
pravi pravcati hadezeovac - što barakaš? zebićevac! - no u tom je disidentskom istupu stavljao na
kocku svoju i obiteljsku egzistenciju... Nije ni trenutka oklijevao, nije se dvoumio, nije postupio
polovično: to je najbolje svjedočanstvo o njegovu karakteru.

Čim je odbio poslužiti višim ciljevima režima, proradio je hercegovački instrumentarij doktora
Mabusea: dr. Pašalić informirao je dr. Tuđmana o fatalnom razvoju događaja, a dr. Tuđman, prije
nego što je donio finalnu odluku, potražio je u konziliju i drugo mišljenje - od dr. Miroslava
Tuđmana. Kad je izbila afera Croatiabusa, Karamarko je pošao k predsjedniku, da mu objasni
kako je po srijedi flagrantna pljačka te zulum bjesomučne hercegovačke podfrakcije Ćesića
Rojsa. 'Policija ne može pristupiti, osim u pratnji suca, koji izvršava nalog suda', rekao je
Karamarko, jer kao klerikalac koji je izučavao srednjovjekovne pravno-imovinske zavrzlame
zagrebačkog Kaptola, a bez osnovne boljševičke obuke, nije mogao pojmiti funkcioniranje uma i
države dr. Franje Tuđmana.

Dr. Tuđman znao je da 'na površini', u ravnini prozaičnoga fakticiteta, Karamarkovi iskazi i
podaci kojima on barata, možda, stoje, ali za nj je bilo puno važnije pitanje dubinskog,
ideološkog uvjetovanja tih golih činjenica.

Zato je slučaj poslao u his, da se provede 'dubinska' istraga, da se događajima da dublje, idejno
tumačenje. Ta je procedura vrlo stara - sjećam se, primjerice, kako smo Nino Pavić i ja sa stola
zamjenika glavnog urednika Vjesnika, početkom osamdesetih, krali policijske izvještaje o
'sigurnosnoj situaciji', pa čitali, kako je, primjerice, Žarko Puhovski u Gradskoj kavani prišao
stolu Ivana Šibla, što bi se sutradan u novinama plasiralo kao načelni komentar o pojavama
'paktiranja ultraljevice s ostacima nacionalizma'...

Za Tuđmana seniora Tuđman junior spravljao je, u hisovskoj kuhinji, analize te 'dubinske', idejne
sfere, gdje se umjesto efemernih krađa u pretvorbi, razmatrao utjecaj masona, američke,
francuske i izraelske obavještajne službe, ultraljevice, nedržavotvornih snaga i Ivana Zvonimira
Čička. Poslije izvješća o slučaju Croatiabusa, koje je sačinio Miro, a Karamarko pronašao kad je
zauzeo Kuniščak, našao se on 1998. na ulici, bez posla.

Ispao je iz hadezeovske nomenklaturc.Nitko ga nije htio dotaknuti ni mašicama. Šef policije koji
tako pukne, bez penzije, bez otpremnine, dok mu se nitko od znanaca ne usuđuje ni prići na ulici,
zbilja se našao u govnima... A izvadili su ga ljudi od kojih bi se to, možda, moglo najmanje
očekivati. Milan Bandić preporučio je direktoru Hrvatskog autokluba da Karamarka uzme za
savjetnika, a direktor, Ile Baković, brat je don Ante Bakovića, što je sve skupa zbilja neobična
hrvatsko-bosansko-hercegovačka izvanpartijska kombinacija.

U HAK-u je Karamarko ostao do izbora, kad se, kao Mesićev prijatelj i njegov kompić s
nambuda (relativno nove borilačke vještine, u kojoj nosi bijeli pojas jer ima nešto manje staža od
moje desetogodišnje kćeri), prihvatio posla šefa izbornog stožera.

Kabinetski politički tehnokrat i ulični peščenički revolucionarni agitator, pritom nadahnuti

katolički aktivist, još s dubokim policijskim i policijsko-obavještajnim vezama, sve u jednoj
osobi - bolji profil za taj posao ne bi, zbilja, mogao tražiti ni američki predsjednički kandidat, pa
su Mesić i Karamarko bili strahovito uspješni.

Čim se kampanja odlijepila od zemlje, hercegovački obavještajni establišment počeo je

protukampanju diskreditacije kandidata i njegova šefa štaba. Mesiću su pripisivali da je bio agent
Udbe, a Karamarku da je povezan s kriminalcima i s pripadnicima Štedulove 'najamničke'
političko-obavještajne frakcije, koja sudjeluje u svim operacijama gdje su potrebni posrednici,
gdje treba zamesti trag, obaviti neku stvar od koje će se poslije svi distancirati, i tome slično.

Karamarko zbilja svakoga poznaje, a sigurno nije nevin kao ona časna sestra koja je Papi
priopćila posljednju fatimsku tajnu, ali, kad bismo ljude sudili po poznanstvima, ne bih ni ja
dobro prošao, jer me Esplanadin kuhar, izvanredni mladi chef Kruno, koji za mene slaže ikebane
od povrća, za stolom s kojim sam sjedio s Karamarkom, ranije viđao s Kutlom, Čirom
Blaževićem i Šuvarom.

Kao predsjednikov šef kabineta, Karamarko se tek trebao izboriti za utjecaj u famoznoj
obavještajnoj zajednici, koja je i poslije predaje vlasti sto na sat nastavila brijati protiv Mesića,
Račana i pobjedničke koalicije, pa se latila široke ofenzivne subverzije, organizirajući prosvjede
sumnjivih branitelja i okasnjelih dragovoljaca, uključenih u parahadezeovske udruge poput one
Merčepove.

U MORH-u, gdje su časnici ranije i te kako cvikali i ne bi se ni u snu usudili komentirati

Tuđmana ili - oslobodi, Bože - samoga Šuška, u menzi su otvoreno ismijavali Račana, a
hercegovačkog zločinca Paška Ljubičica, zapovjednika ahmićke HVO-bande Jockeri, kojega se
Vlada, iz političkih razloga, očajnički željela dokopati, pripadnici hrvatske tajne policije prebacili
su u Hercegovinu. Dva mjeseca prije izbora objavio sam u Globusu da se Ljubičić nalazi u
Zagrebu - a još godinu dana prije toga u Vijencul - te da radi u Tuđmanovu osiguranju na
Pantovčaku, a kad je moj izvor zavirio u MORH-ovu bazu podataka, vidio je da on, kao
pripadnik Hvo-a, i kod Joze Radoša još prima plaću!

Neprijateljskoj bandi, koja glumi agenturu, a podatke što ih skupi predaje Imperijalu, priljubio se
i his, u kojem su, pod Tuđmanovim sinom, radile Šuškova udovica i Pašalićeva žena. Da se ta
bagra razjuri, Vlada je angažirala dr. Ozrena Žuneca, sjajnog sveučilišnog profesora i publicista,
nevjerojatno zanimljivu personu, čovjeka s kojim sam, kao brucoš, cijelu godinu išao na fonetske
vježbe na Filozofskom fakultetu, gdje je on, poslije dvadeset godina, postao profesor sociologije.
Njegov otac, Noni, operni pjevač, zapamćen je po ulozi Papagene u Mozartovoj Čarobnoj fruli.
Ozren je nekoć hodao s mojom prijateljicom Vesnom Kesić, a zatim se oženio studenticom koja
je poslije kod nas u Globusu radila kao izvjestiteljica s kontra-kulturne scene. Prvi se javio u rat,
stao na minu u Jamnici i, poslije dugotrajne rehabilitacije, vratio na faks, fasciniran i militariziran
svojim fantastičnim iskustvom.

Normalni građanski liberal, on je za antihadezeovski pacifistički časopis Erasmus, još početkom

devedesetih, napisao prijedlog napadne operacije za uništenje odmetnute Krajine, pa su ga,
zbunjeni, Vesna Pusić i Slavko Goldstein, diskretno uklonili iz uredništva.

Kod Žuneca sam uočio psihički ili politički proces — sazrijevanja? - koji sam ranije bio
primijetio kod novinara Mladine Janeza Janše: militarizaciju pacifista. Za njih je to fascinantno
intelektualno iskustvo, ali kako je riječ o ezoterijskoj inicijaciji intelektualca, te s obzirom na to
da znam Žuneca i shvaćam rastrojstvo sveučilišnog profesora - koji se može organizirati jedino
kad djeluje na papiru -pretpostavljam da je njegov izbor za šefa operetne obavještajne ustanove
na Kuniščaku bio pogrešan, ali smo na nj svi bili pali, jer je čovjek častan, ratni heroj i još
reprezentativan akademski stručnjak za relevatnu materiju.

Kad su specijalci zauzeli his, Karamarko je potegnuo stručnjaka drukčijeg profila - Lončarića,
svog zamjenika u Policijskoj upravi Zagreb, policajčinu teške kategorije, s kojim ne bi lako na
kraj izašli ni Rojsovi šoferi u Croatiabusu, a nekmoli hercegovački poligloti koji su se ugnijezdili
na Kuniščaku. 'Nemojmo mistificirati', kaže Karamarko, 'tamo može reda uvesti svaki energičan
čovjek, koji se snalazi u funkcioniranju većeg kolektiviteta...'

Njima će Lonac, slutim, biti idealni poklopac.

General Janko Bobetko, sasvim desno, kao komesar u 7. banijskoj brigadi, postrojbi koja je s
operativnom glavninom Vrhovnog štaba prešla Sutjesku

Titov marinac, Tuđmanov komandos

JANKO BOBETKO
General Janko Bobetko izgleda kao stara bojna kornjača, opsadni stroj rimske vojske, a i kreće se
podjednakom brzinom. Poput nekoga krupnog morža, on je prvi hrvatski marinac, podatak koji
nije toliko poznat, ali apsolutno stoji. Od 1953. do 1960. bio je, naime, zapovjednik odreda
pomorske pješadije Jugoslavenske ratne mornarice u Kumboru u Boki, pa se mogao stručno
pripremati za najveće izazove svoje druge ratne karijere, kad je, kao general zbora Hrvatske
vojske, zapovijedao iskrcavanjem u Kuparima i desantom u Novigradskom moru.

Još pedesetih godina, kad su se amfibijski partizani na manevrima trebali iskrcati na žalo
Srebrena, gdje još nije bio podignut de luxe hotel Pelegrin, u sklopu kuparskog vojnog
odmarališnog kraala, gdje je povazdan orila glazba s razglasa, prekidana pozivima 'drugu tom i
tom' da s javi na kapiju, 'jer ima posetu', Bobetko je insistirao da se isplovi usprkos nevremenu i
velikim valovima, na kojima su se trofejni njemački desantni tenkonosci izvrtali kao kalifornijski
surferi -ali s fatalnim posljedicama, pa su se tom prilikom mnogi ljudi, pa i konji natovareni
opremom, bez veze podavili, sve zbog Bobetkove tipične naprasitosti i nepromišljenosti,
silovitog divljaštva, koje on valjda smatra erupcijom patonovskog generalskog elana.

Nevisok čiča, strahovito je nabubren u ekvatorijalnoj širini. U kamuflažno-gušterskoj uniformi, s

malom vojničkom kapicom na sjevernom polu svoga masivnog kraniuma, prekrivenog jetrenim
pjegama, nalikuje negativcu iz televizijske serije Babjlon 5. Bio bi posve inkongruentan funkciji
aktivnog vojskovođe, da upravo takav, osam-desetogodišnji poluinvalid, partizanski komesar koji
se prometnuo u desničara, nije bio, simbolički, najprimjereniji zapovjednik za Hrvatsku vojsku,
koja se digla na veliku žakeriju i srnula u Domovinski rat, šaljući na frontu domobranske
pukovnije na zaprežnim kolima, gardijske brigade popunjene crnokošuljašima i antiterorističke
policijske postrojbe pune kriminalaca. Pridružili su im se emigranti iz Australije, albanski časnici
iz jna, engleski plaćenici, koji nikad nisu vidjeli ni pare, mnoštvo Muslimana i Srba, svi
predvođeni general-šoferima, instalaterima centralnog grijanja i sličnim mustrama, koje su se
našle pri ruci, kad je počeo obračun po selima...

'Nije mi jasno kako može Janko Bobetko davati izjave u prilog najgorim fašistima, a roditelje i
trojicu braće ubile su mu ustaše', zgraža se Edo Murtić. 'Jednoga su mu brata prepilili pilom. Taj
njegov nacionalistički zanos - sve je to fikcija!'

Ponavlja priču o tome kako su generali Mutak i Bobetko od arhitekta Ljahnickoga 1970. naručili
da, kod izgradnje spomen-doma 42. slavonske divizije u Čazmi, podigne i njihove spomenike -
jednome kip naprijed, drugome straga, te da ih je Bakarić zato 1971. politički likvidirao. Edo
zbilja zna sve te partijske tračeve iz najužih komitetskih koterija, a čim se gradio neki spomenik,
sigurno nije ni on mogao biti daleko, ali, ova priča, makar se odnosila i na megalomanskog Janka
Bobetka, zvuči fantastično. Ili, možda, i nije tako?

Kad ocjenjuje svoju ulogu u Domovinskom ratu, Bobetko, u autoriziranom intervju, kaže:
'Priprema i izvođenje operacije Bljesak moja je simfonija...' I još jače: 'Mojim dolaskom na
mjesto načelnika Glavnog stožera Hv-a, oduzeta je strateška inicijativa srpskoj vojsci...' Pa
obrazlaže kako je njegovo uvođenje u borbu na zapovjednoj funkciji, promijenilo odnos snaga u
ratu. U presudnom trenutku, Napoleon bi na bajunete škotske infanterije izveo Staru gardu;
Hrvati su pak u pričuvi imali teškog bojnog ovna, generala Janka Bobetka.

Neumjeren u izjavama, ljubomoran, Bobetko mrzi sve generale, ali ne samo protivničke, i prema
svakome zauzima superioran stav, pa im dijeli lekcije. Kad se u Sarajevu, prilikom bezuspješnih
pregovora što ih je bio organizirao general Morillon, susreo s Mladićem, to je još dobro ispalo,
jer je naš siledžija nadvikao srpskog bandita ('Mladiću, ti si obični gangster i palikuća'). Kad je
pak na britanskoj fregati Avenger sa srpskim generalom dogovarao razgraničenje na južnom
bojištu, bilo je to, štoviše, korisno: 'Tvoj otac i ja', izderao se na generala Strugara pred engleskim
zrakoplovnim generalom Cranstonom, koji mi je to ispričao na večeri, 'ubijali smo zajedno
četnike, a ti sad njima služiš... Ali, znao sam da od tebe neće biti ništa još kad sam ti, kao
poručniku, došao u inspekciju i nepovoljno te ocijenio!'

Slonovska memorija i metuzalemsko iskustvo, dobro je tu poslužilo starome zlopamtilu, a

dubrovački 'gospar i časnik' Mise Mihočević, iako zbunjen, znao je to dobro prevesti, jer je
Cranston sve razumio...

No, uz simpatičnu stranu, Bobetkova je tamna polusfera mnogo šira, kao na mladom mjesecu, pa
je zbog svojih antigeneralskih verbalnih ispada zaslužio Spegeljevu tužbu, dok ga druga dvojica
generala, koji su prije i poslije njega služili kao načelnici Glavnog stožera - Tus i Cervenko - nisu
dali na sud samo zato što njegovo 'lupetanje' ne uzimaju previše ozbiljno.

Za Špegelja izjavio je da je tek kasnije 'pokazao pravo lice', da je, zapravo, 'Hrvatsku čekao u
zasjedi'. Rekao je da su četnici Tušu faksom zahvaljivali za svoje uspješno povlačenje, a
Červenku poručio da je nekompetentan, te da ga nitko nije vidio na prvoj liniji bojišnice. Bivšim
generalskim kolegama iz jna, koji žive u Hrvatskoj, upravio je također lijepe riječi. Kuprešanin,
vrlo sposoban partizanski štapski oficir, koji je zuzeo Knin 1945. po njemu je, zapravo, 'sitni,
lijeni denuncijant'. Sisački prvoborac Zvonko Ivanković Vonta, udbaš, koji mu je osporavao neke
zasluge, ovako je pregnantno okarakteriziran: 'Vonta je nasilnik, divljak bez emocija i nužnog
poštenja.'

Kao i Janko, Bobetkov sin Ivan, pripadnik hadezeovske mladoturske skupine osovljene oko
Branimira Glavaša, nasilnik je koji se prvo pročuo po tome što je u Saboru, kao zastupnik prvoga
saziva, bacio čovjeku akten-tašku u glavu. Kao politički tajnik HDZ-a, uveo je u hrvatsku
političku retoriku stil demagoške denuncijacije, koji je kasnije do zrelog manirizma doveo Drago
Krpina. Očito, Bobetkovima je nasilništvo u krvi, a ponašanje osionih kabadahija usavršili su
zahvaljujući dugogodišnjem rukovodilačkom stilu života.

Jedna od najluđih zagrebačkih afera u posljednjih deset godina počela je s policijskom

intervencijom u Bobetkovoj vili na Tuškancu, gdje on u Ulici Gorana Kovačića br. 25, stanuje u
predivnoj secesijskoj kući s vrtom, u kojem je, na dvanaest metara dugački lanac, privezao
krvožednog policijski istreniranog vučjaka. Na katu, Bobetkova je stančina sa četiri ulaza, gdje
živi sa ženom Magdalenom (s kojom je oženjen od 1945.) te sa sinom Ivanom i njegovom
familijom, a u kući ima još nekoliko stanara. U suterenu, skutrio se bračni par Košutić, koji preko
suda godinama uzalud pokušava osujetiti teror Bobetkovih: njihova sita ovčarska zvijer, naime,
cijelu im noć laje na prozor, zvekće lančinom, a kad pokušaju izaći iz kuće, vija ih i nastoji ih
dograbiti prije nego se lanac zategne... Neki put brži su Košutićevi, neki put brži je pas. Prije tri
godine, Košutić je dreknuo na džukelu: 'Marš!' Na to je generalov sin njegovoj ženi opalio
pljusku. Došla je zatim policija i Košutići su ubrzo dobili dopis Policijske uprave Zagreb, koji je
potpisao Vladimir Faber, Lučinov potonji pomoćnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, s
obaviješću da je protiv njih, kao i protiv g. Bobetka juniora, podignuta krivična prijava. Sucu za
prekršaje Ivan Bobetko potom je izjavio: 'Pas čuva mene i mog oca jer nas, poznato je,
pokušavaju na razne načine likvidirati... Pretpostavljam da se tužiteljica stalno žali zlonamjerno,
a možda ima i takav zadatak... Dotična osoba srpske je nacionalnosti, porijeklom iz Knina, i
može biti da je sve to dio programa...'

U intervjuima - kojih se nadavao u ovih desetak godina - Bobetko uvijek spomene da su na nj

najmanje četiri puta pokušali atentat: jednom olabavljenjem vijaka na kotačima njegova džipa;
jednom 'krmačama' koje je MiG 21 bacio ni dva kilometra od mjesta na kojem se zatekao s
visokim rukovodiocima Herceg-Bosne; jednom minobacačem; te naposljetku zamrzavanjem, kad
su ga zimi, s pratnjom, naveli na stramputicu hercegovačke Vran-planine, gdje bi sigurno bio
poginuo od studeni da ga nije zaštitila konstitucija marinskog morža, dok su petorica njegovih
mladih pratilaca, nabildanih specijalaca, u zasniježnim gudurama ostavili živote.

Verbalni ispadi protiv drugih generala, protiv političkih protivnika, pretjerivanje i razmetanje po
novinama, nije puki bobetkovski hir, nego strateški nastup kojim su se ta dva srođena naprasita
Banijca nametnula na hrvatskoj političkoj sceni u Tuđmanovoj epohi, kad je prostaštvo,
laktašenje i neukusno hrvatovanje postalo društvena norma. Tuđman i Bobetko donijeli su taj stil,
kao svoju generalsku popudbinu, iz Jugoslavenske narodne armije.

Početak Bobetkove priče seže daleko u prošlost, gotovo do početka Kubrickove Odiseje u
svemiru. Rodio se 1919. u selu Crncu kod Petrinje, ali je odrastao u Capragu kraj Siska, kamo je
išao u gimnaziju, a onda na studij u Zagreb, gdje je upisao veterinu. Postao je potpredsjednik
ljevičarske studentske organizacije (predsjednik mu je bio Slavko Kolar), te odmah po
proglašenju ndh dobio uredbu da mu se zabranjuje studiranje. Vonta mu je to nešto u novinskoj
polemici osporavao, pa je Bobetko izjavio da je ispravu o tome stalno imao uza se u partizanima,
ali ju je izgubio prilikom gaženja rijeke Bosne 1943., pošto je iscijedio odjeću. Na temelju toga
izgubljenog papira, priznat mu je naime, tek 1957., prvoborački status, što se danas ipak čini
sporednim detaljem u cijeloj historiji, ali nipšto nije jer je između prvoboraca i ostalih građana u
bivšoj Jugoslaviji postojala razlika kao između polubogova i smrtnika u grčkoj mitologiji.

Čim se na proljeće 1941. vratio iz Zagreba u Sisak, Bobetko je pritvoren pa pušten, ali je 11.
srpnja, kad su mu ustaše pobile obitelj, s prvim partizanskim odredom otišao u šumu Brezovicu te
postao pripadnik - kako je to kasnije naglašavao - 'prve antifašističke oružane postrojbe u
okupiranoj Europi'. Od sisačkoga partizanskog odreda, nastala je 4. banijska brigada, a od nje 4.
brigada 7. banijske divizije, koja je s operativnom glavninom Vrhovnog štaba otišla 1943. u
Bosnu, u najteže bitke Narodnooslobodilačkog rata. Bobetko je u 4. brigadi bio prvo komesar
Trećeg, a zatim komandant Četvrtog bataljona, koji je, brojčano, bio malo veća četa (satnija).

Na Durmitoru borio se u 111. neprijateljskoj ofenzivi, a u iv. na Neretvi. Dvaput je bio ranjen,
treći put najteže, kod Ilirske Bistrice, u blajburškoj operaciji, gdje ga je metak pogodio u nogu,
kad je njemačka divizija pokušala proboj iz jugoslavensko-ruskoga obruča. Bobetko još ima taj
metak u nozi. Prebačen je u pozadinu u Mađarsku i jedva je preživio, jer je dobio gangrenu. Ako
to nije sjajan ratni put antifašističkog borca, ne znam što je; iz rata je Bobetko izašao kao banijski
prvoborac, koji se borio na Neretvi, komandant predodređen za karijeru.

Njegovo ustaničko mjesto Caprag dobilo je školu Braća Bobetko, sl zatim je tu sagrađena
Željezara Sisak, ogledni pogon jugoslavenske teške industrije. Sam Bobetko postao je pak - od
svih mogućih stvari - načelnik Političke uprave Ratne mornarice, do 1949., kad je premješten za
šefa opskrbe jna (to je bilo doba gladi i izolacije, što znači da je uživao izvanredno povjerenje).

Godine 1953. poslan je u (dvosemestralnu) Visoku vojnu akademiju, dok će deset godina kasnije
svršiti tečaj operatike Ratne škole, što znači da je bio vrhunski obučen kadar jna. Postaje marinac,
a 1967. član ck skh i zastupnik u Saboru: na te će se, malo renovirane klupe, vratiti i poslije
trideset godina, kao HDZ-ov deputat. Od 1966. Bobetko je zamjenik načelnika štaba 5. armijske
oblasti, koja je obuhvaćala Hrvatsku i Sloveniju, sa zapovjedništvom u zgradi u zagrebačkoj
Zvonimirovoj, kamo je poslije smješten MORH i uspostavljen Glavni stožer HV-a.

Kad je Bobetko politički pao poslije Karađorđeva 1971., širio se partijski trač da je od generala
Đoke Jovanića, svog zapovjednika, bio zatražio da ga naslijedi, govoreći kako će 'Hrvatska
postati slobodna zemlja, koja će imati svoju vojsku i mornaricu'. Sam Bobetko to je najoštrije
opovrgao u pismu koje je poslao Borbi 10. veljače 1990., dakle uoči prvih parlamentarnih izbora
u Hrvatskoj. Pismo je napisao vojnom ekavicom.

Na prvim slobodnim izborima, Bobetko senior optirao je za Savku. Kad je HDZ pobijedio,
ponudili su mu mjesto ministra obrane. Odbio je, pa su uzeli Špegelja. Zašto nije htio? Stvar mu
se činila labavom. Mislio je, valjda, da hadezeovska vlast neće dugo potrajati. On, uostalom, nije
pripadao ni Tuđmanovu ni Savkinu disidentskom krugu. Radije je u vikendici pekao rakijicu
nego da u zadimljenoj Gradskoj kavani s intelektualcima bistri međunarodnu politiku, jedino se
tu i tamo mogao naći i s diskretnim Manolićem, koji je nosio balonere boje fasade.

Kad je počeo rat, stari se Bobetko uvalio mladome, šefu Kriznog stožera Banije, koji je u Sisku
izigravao ratnika, s nisko pripasanim revolverom. Intimnu prijateljicu, slikaricu, imenovao je
logističarkom i savjetnicom za strateška pitanja. Na fotografiji, izgledaju kao hrvatsko ratno
trojstvo leta gospodnjega 1991., baladska keven-hilerovska parodija; sjede mlad bradonja
pozamašna medvjeđeg rasta, s pogledom opasnog baribala, te stari general-bimbaša s malenom
kapicom na vrh ludare, nalik na Humpty-Dumptya iz engleske dječje brojalice, dok avangardna
umjetnica s oblakom poblajhane kose, iza njih stoji s isukanim šotganom... Prilikom svog jedinog
ispada na frontu, Tuđman je posjetio komandu mladoga Bobetka, koji se nije baš pokazao, jer je
petljao nešto po specijalkama, dok mu Tuđman nije ledeno rekao: 'Možda bi se vi, mladiću, mogli
prihvatiti nekog posla u koji se bolje razumijete...' Mladi Bobetko odgovoran je za debakl u
Hrvatskoj Kostajnici, gdje je posada ostavljena u izolaciji, pa je puno ljudi poginulo, velik broj
pao u zarobljeništvo i prošao pakao srpskih logorskih mučilišta, a nekolicina koji su se probili,
obilazili zagrebačke novinske redakcije, s peticijama protiv mladoga Bobetka, koji ih je tako
jezivo nasanjkao...

Novinski hagiograf režimskoga lista opisao je pak dirljivo staroga Bobetka na banijskom ratištu.
Zatječe ga uvečer kako sjedi u polju i unosi nešto u kartu, razvijenu na koljenu. Pita ga: gdje su
pratioci? Čestiti starina odgovara: Pusti djecu, pozaspali su, cio su dan za mnom trčali...
Kombinacija Kutuzova i loptice-hopsice, Bobetko je zaista uvijek izlazio na prvu crtu bojišnice,
ulazio u rovove, u sve se petljao. Da je hrabar, drzak, silovit, u to nema sumnje, a uskoro je dobio
priliku da iskaže i generalsku kakvoću...

Preko Banije i preko sina, predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku, stari je Bobetko,
unatoč prijašnjem odbijanju visoke funkcije, ušao u Tuđmanov kadrovski bubanj. Nakon Agotića,
koji je uspostavio Zenge, Zbor narodne garde, i Tusa, koji je ratne godine uspostavio vojsku i
obranio neokupirani dio zemlje, Tuđman je trebao čovjeka za realizaciju iduće zamisli: diobe
Bosne i Hercegovine. Kad mu se Tus suprotstavio zahtijevajući da se presiječe srpski 'koridor
života', posavska spojnica Srbije s Krajinom i Banjom Lukom, te da se dovrši rat potpunim
srpskim vojničkim porazom, Tuđman ga je stavio na led, poslao Šarinića u Beograd da pregovara
s Miloševićem, a Pavla Miljavca u Posavinu da širi paniku i povuče snage u Orašje, prepuštajući
neprijatelju posavske gradove.

Bobetka je istodobno instalirao za zapovjednika 'južnog bojišta', koje će obuhvatiti Dalmaciju i

Hercegovinu, sa zadatkom da razbije obruč oko Dubrovnika pa da težište rata prenese s
hrvatskoga na bosansko ratište. Imenovan simbolično 10. travnja 1992., Bobetko odlazi na frontu
(nimalo simbolično) praćen Vicom Vukojevićem, u istom autu. Strateški je dosluh s Miloševićem
osigurao da se regularne snage jna ne umiješaju u borbe u dubrovačkom zaleđu, ali to nije važilo
za četnike istočnohercegovačkoga šoferskog vojvode Vučurevića. Veliki ratni pohod zagrebačke
1. gardijske brigade do Dubrovnika donio je stoga teške gubitke na gadnom kraškom terenu, gdje
nesavladive fortifikacije, srećom, nisu bile posjednute većim neprijateljskim snagama.

Pohod Tigrova blistava je epopeja, zabilježena samo na nekoliko stranica ratne proze hrvatskog
pisca Ratka Cvetnića. Finale operacije bio je desant u Kupare, ravno na plažu, i ta bi mini-
Normandija bila kruna Bobetkove marinske karijere, da mu trijumf nisu uskratili četnici svojim
izostankom s ratnog prizorišta: prije toga su se povukli... Još je nadošlo nevrijeme, teško more, pa
su se neki brodići prevrnuli, a ljudi podavili. Kad mi je kasnije opisivao bitku, sve je bilo drukčije
- u Bobetkovoj fantaziji bila je to normandijska plaža Omaha...
U dubrovačko su zalede hrvatske trupe ušle uz ratnu varku, obojivši svoja vozila bijelom bojom
međunarodnih promatrača. (Dobri Cranstone tada je, navodno, rekao Mihočeviću: 'OK, OK,
samo ih nemojte parkirati ispred našeg sjedišta!')

Kad je zalede vojnički uzeto, proradili su politički aranžmani. Generala Blaža Kraljevića,
zapovjednika HOS-a, koji je vjerovao u savezništvo s muslimanima i ušao u opustjelo Trebinje,
ubio je pripadnik Tutine Kažnjeničke bojne. Uslijedio je sastanak Srba i Hercegovaca u Grazu.
Počele su pripreme za drugu fazu bosanskog rata. Pobjednički general Bobetko zamjenjuje, u
studenome 1992., Tusa na mjestu načelnika Glavnog stožera. S Tusom, zaista, Tuđman ne bi
mogao voditi osvajački rat u susjednoj državi. S Bobetkom, koji je novine napunio svojim
hvalisanjem, a politički bio mek i podatan poput dječjeg plastelina, moglo se svašta započeti...

Bosanski rat posebna je storija. Nju bi neki tamošnji pisac lijepo razradio u tri-četiri sveska
andrićevske proze, ali, ukratko, i najvažnije: ta se vojna operacija vodila iz Zagreba, a ne iz
Gruda. Od četiri komponente, u vojnom pogledu, snage Hvo-a bile su najmanje važne:
Hercegovci nikad nisu uspjeli mobilizirati čestitu postrojbu osim, djelomično popunjene 1.
gardijske brigade Ante Bruno Bušić te lokalnih milicija, pa su svu težinu rata preuzele jedinice
otposlane iz Hrvatske, nadasve 4. gardijska brigada HV-a.

U Hercegovini nije ni bilo poštenog stožera nego samo Bobanovo sjedište u selu Grudama kao
politička komponenta, te kriminalno-logistička organizacija koju su vodili Rojs, Jambo i njihov
pripravnik Ante Jelavić, sadašnji lider Hercegovaca u BiH, kao treća, švercerska, komponenta.

Važnu ulogu imala je četvrta komponenta, odjel subverzivne propagande, koji je vodio Andrija
Popović, Bobetkov šef kabineta, tiskajući lažne naredbe bosanske vojske za genocid i pokolj
fratara, koje bi redovito zaključivao s devizom ALLAH UEKBER! Zahvaljujući tom tipfeleru
(pravilno je: Allahu ekber) iz manufakture laži toga budućeg dubrovačkog hadezeovskog
političkog prvaka, koji je zatim s Baračem iz Dubrovačke banke i iz Ortačkog ugovora formirao
'nezavisnu' listu za županijske izbore, prevara je lako otkrivena...

Samostalna anarhofašistička narko-bojna Tute Naletilića, bila je izvan svake kontrole, osim
Šuškove, kao peta komponenta, peta kolona. Sve složene ratne operacije u hrvatsko-
muslimanskom ratu vodene su iz Bobetkova zapovjedništva. Roso, Praljak, Petković i Blaškić,
zapovjednici Hvo-a, bili su manekeni u izlogu Little Shop of Horrors, vašara ratnih strahota, jer
da su i imali stožer, tko bi tim legionarskim narednicima, kazališnim redateljima i poručnicima
jna povjerio vođenje ozbiljnih vojnih kampanja, u kojima je, samo na istočni Mostar, primjerice,
bilo ispaljeno 116 000 granata, trećina količine koja je pala na Vukovar?

Rat s muslimanima donio je strahovit poraz, ali su se Hercegovci pritom silno konsolidirali u
Tuđmanovoj okolini, a Bobetko se pretvorio u krupnu vojno-političku figuru, kao pijun koji je
postao top, te po novinama izigravao kraljicu...
Približavali su se izbori, HDZ je stajao trulo: Tuđmanu je hitno trebala neka pobjeda. Dao je da se
sagradi ponton u Maslenici, koji je Degoricija uspio ugovoriti sa Srbima, samo što su oni od
sporazuma odustali, pa su na most pucali kad god im se ushtjelo. Od Zagreba do Splita putovalo
se preko Paga jedanaest sati, uz povremeno mitraljiranje. Tuđman je tada naredio Bobetku da se
pripremi napad. Bobetko dovodi vojsku, Markač na Velebit upućuje specijalnu policiju. Prigorac
iz Lonjskog polja, Markač je to zamislio kao veliki konjički prepad, predvidjevši opskrbu
tovarnim grlima.

Poslije dva dana u planini, konji su počeli lipsati...

Za to vrijeme na Novigradskom moru... Bobetko planira ofenzivni desant civilnim trajektom...

Srbi ga potapaju jednim hicem iz topa... Hrvatski vojnici na položajima ostaju bez streljiva.
Četnici, koji su se u prvi mah bili povukli, polaze u protunapad, jer ih pred sobom goni Arkan,
koji je doletio iz Beograda, pa pred strojem razoružao njihova komandanta...

Opkoljen, bez potpore, legendarni legionarski zapovjednik Komandant Zulu, teški krimos, drži se
zadnjim snagama... Ranjava ga geler u lice, a on ga, kao Rambo, vadi iz mesa oštricom
komandoskog noža...

U posljednji čas stiže u pomoć nebeska konjica. Zrakoplovni zapovjednik Jozo Čuletić dovozi
helikopterima bojnu Kuna iz Osijeka, pa je operacija, u kojoj Bobetko nije planirao nikakve
rezerve, a producirao se po rovovima na prvoj liniji fronte, zamalo propala. Završila je s
primirjem, uz status quo ante - četnici su zadržali položaj na Debelom brijegu, odakle su do mile
volje mogli gađati maslenički ponton. Trajektni desant nije ispao nikakv vojni trijumf, a popravni
ispit Bobetko je imao prilikom provale u Medački džep.

Tu su učinjeni razni zločini, pa je bolje ne ići u detalje tko je gdje točno bio i što je radio, dok to
ne utvrdi haški tribunal. Ali, valja reći da pukovnik Ademi, koji je zbog te operacije smijenjen,
nije imao pojma što se sprema - kad je počela pucnjava, on je, s blaškićevskim izrazom lica, kao
nominalni zapovjednik na tom području, upitao: 'Dečki, pa što se to događa?'

Nakon te dvije ratne epizode, na Pantovčak prodire spoznaja da je Bobetko, iako politički vrlo
koristan, vojno zastario kao ostraguša. Vrhunac je kad prilikom inspekcijskog putovanja u Bosnu,
gdje je postignuto primirje s muslimanima, zabasa na Vran-planinu, pa se petorica mladića iz
pratnje smrznu, dok je njega izvukla britanska inženjerija iz sastava UNPROFOR-a. Odmah ju je
u novinama napao, optuživši Engleze da namjerno ne čiste putove. Na prijevoju je, na
nadmorskoj visini od 2020 metara, vjetar tada puhao brzinom od 180 kilometara na sat, a nanosi
snijega bili su visoki 7 metara... Još je ustvrdio da i medu hrvatskim putovodama ima špijuna
kosovaca, koji, evo, opet pokušavaju na nj atentat, ne bi li doveli do promjene odnosa snaga na
Balkanu...

Do koje je i došlo, jer ga je Tuđman naposljetku sklonio, iskoristivši njegov boravak u bolnici da
se upriliči operacija Bljesak. Za v.d. načelnika stožera postavio je generala Červenka. Červenko
je tih, miran general, koji je, otpušten iz jna 1971., godinama radio kao televizijski inkasator, pa,
s obzirom na ružan odnos pretplatnika, pomalo izgubio ratnički nerv i - sve u svemu - on je
ostavio Stipetića da na miru obavi svoj posao. Jedino se Bobetko stalno javljao iz bolnice te
poručivao da se onoga pošalje ovamo, a onoga onamo, što se ignoriralo, a zatim je i formalno
poslan u mirovinu.

Oluja je išla kao po špagici, osim što je kod Petrinje nešto sfušao general Basarac, Bobetkov
štićenik, pa je i on, naposljetku, završio u pričuvi. Na velikoj paradi na Jarunu, Tuđman je
Bobetku posthumno dodijelio čin stožernog generala, uskraćen Špegelju i Tušu (što je Mesić
kasnije ispravio).

Bobetko se potom aktivirao kao saborski zastupnik: davao je izjave i držao govorancije protiv
sindikata, protiv Čička, protiv oporbe... Za Šuška je pak izjavio da je bio prilično sklon
partizanskom pokretu, te da nipošto nije odobravao ubojstva Priče i Adžije, čije je biografije,
objasnio je Bobetko, upoznao odmah po povratku iz emigracije.

'U početku mu samo nije bilo jasno', kazivao je Bobetko, 'je li Priču i Adžiju, možda, likvidirala
ruska obavještajna služba, koja je namjestila da to ustaše naprave umjesto njih, ili su to
svojevoljno napravile ustaše...?' Ili zločesti vještac, koji je sve bijele labuđe, pucnuvši prstima,
pretvorio u crne, pa je, možda, prepilio i onoga Bobetkova brata, koji je stradao u ljeto 1941.
godine.

'Rat Hrvata i Bošnjaka izazvali su srpski obavještajci', tvrdio je dalje Bobetko, pa publicirao
knjižurinu Sve moje bitke, u koju je potrpao stare intervjue, prigodne govore i masu vojnih
dokumenata i raznih zapovijedi, iz kojih se jasno može vidjeti da je upravo on vodio rat s
Bošnjacima, i to s hrvatskim časnicima i trupama, te da su rat vjerojatno i izazvali njegovi
nalogodavci Šušak i Tuđman.

Na kraju cijele te niske besmislica i šarenih laza, logično je potonje Bobetkovo istupanje u prilog
desničarima, fašizmu i prohadeze-ovskom političkom podzemlju. On će se naći na čelu prosvjeda
svih tih nezadovoljnika, doličan komandir odjeljenja sastavljenog od Šuškovih instant-generala,
koji prosječno imaju nesvršenu pučku školu i doktorat iz šoferstva ili fiskulture.

Čovjeku koji je službeno oglašen kao stopostotni invalid, to se uopće ne može uzeti za zlo, ali
ostaje pitanje zašto, napokon, ne zatvori usta prije nego zatvori oči i osluhne blagotvornu tišinu
koja će već za deset-petnaest godina razgraditi generalski guano razasut po novinama...

U tajnoj službi Njegova Veličanstva, dr. Tuđman junior sub rosa tumači razložno Tihomiru
Blaškiću dvije-tri stvari koje će naivnom generalu poslije puno donijeti...

Repriza keju je otac pokušao spriječiti

 MIROSLAV TUĐMAN

Namjerava li se dr. Miroslav Tuđman vratiti u visoku politiku i je li to uopće moguće?

Stipe Mesić postao je predsjednik države dva mjeseca nakon pouzdanog ispitivanja javnog
mišljenja, provedenog Gallupovom metodom na dvostrukom reprezentativnom uzorku birača,
koje mu je davalo dva posto glasova. Jer u politici je ostvarivo sve što je moguće, a Tuđmanov
lik, makar i u malo pogrbljenoj adaptaciji, s prosijedim velnama umjesto sijede kokotice, nije
nipošto nezamisliv na velikom perzijaneru Richterove moderne vile na Pantovčaku dok,
reinkarniran, dodjeljuje vjerodajnice nekom veleposlaniku na Antipode.

Dramaturški rezon: poslije tragedije, očekujemo farsu. Prošlo desetljeće Tuđmanovštine nije bila
farsična repriza izvorne tragedije titoizma, nego drama s tragičnim društvenim reperkusijama, a u
farsičnost tek bi se moglo zapasti dođe li, doista, do obnove uspostavom mladoTuđmanizma...

Psihološki rezon: glasači koji su uporno birali Tuđmana, nisu to činili samo zato da bi im bilo
bolje, nego im se taj oblik vlasti zbilja sviđao, dokle god su ga sebi mogli priuštiti. Neće biti da se
izborno tijelo stubokom promijenilo iako taksisti više ne ističu naljepnice HDZ-a i krunice
posvećene u Mariji Bistrici...

Politički rezon: totalni poraz na lokalnim izborima što ga je SDP pretrpio prvo u Samoboru, dakle
zagrebačkoj općini, koja je na parlamentarnim izborima precizno indicirala raspoloženje
nacionalnog biračkog korpusa - i to praćeno usponom Šarinić-Granićeva 'reakcionarnog centra' i
liberalne oporbene grupacije (koja, uz hns, zapravo tvori Mesićevu fantomsku predsjedničku
stranku), pokazuje da je u Hrvatskoj nastupila nova politička polarizacija, koja se manje
uvjerljivo iskazala i na zagrebačkim lokalnim izborima za nevažne kvartovske skupštine. Tu je na
birališta izašla jedva petina glasača, koji su podprli vladajući SDP i, u iznenađujućoj mjeri, HDZ,
te osim donekle HNS-a i DC-a, sve druge anihilirali... Ta promjena puno ne znači, ali ono što se u
društvu valja i reflektira nejasno u izbornim rezultatima, daje šanse i Tuđmanovu biološkom sinu,
iako ga je otac bio politički razbaštinio u prilog dr. Ivica Pašalića, u mučnoj storiji što podsjeća na
biblijsku priču o Ezavu i Jakovu.

U tranzicijskoj Europi posvuda su na prvim demokratskim izborima na vlast dolazili

nacionalistički demagozi, pa su uvodili diktaturu i svoj kult ličnosti. Ako u tome ne bi uspjeli, u
sljedećem izbornom ciklusu na vlast bi dolazili reformirani komunisti, predstavnici staroga
poretka, obogaćeni iskustvom ili novcem stečenim u privatizaciji. Samo je u Mađarskoj stvar
otišla još korak dalje - s dolaskom na vlast uglađenih liberalnih centrumaša, zastupnika krupnog
kapitala. Prevedeno na jezik marksističke ideologije, može se reći da izbori u Samoboru upućuju
da poslije sitnoburžoaske revolucije (HDZ) i jakobinskog terora (SDP) dolazi razdoblje
žirondinske reakcije (DC) koja, poznato je, završava s diktaturom, pojavom Napoleona. Miroslav
Tuđman više nalikuje na Beriju nego na Bonapartea, ali ne možeš u svakom trenutku naći Gorana
Višnjića da igra Hamleta, pa je u nekim postavama danskoga kraljevića glumio na Lovrjencu
talentirani bosansko-hercegovački zajebant Ivo Gregurević.
Kakvi su politički izgledi dr. Miroslava Tuđmana da u nekom brimerskom prevratu obnovi
hrvatski bonapartizam i uspne se na vlast poput zagorskog Napoleona m.? Njegova politička
domena jest uskovitlana hrvatska desnica, koju bi mogao privući svojim prezimenom, a njegovu
karizmu pritom ne treba zanemariti, jer se u Hrvatskoj pod taj pojam može podvesti sve, od
kavanskoga šarma do namrštene ozbiljnosti lažnog akademika. Tu najviše vrijedi čuve-nje, lažna
fama, 'legenda', kakva se, kao paučina mistifikacije, uprela oko tobožnjeg superšpijuna,
ledenohladnog i smrtnoozbiljnog 'profesora', 'analitičara' i 'šefa svih hrvatskih tajnih službi'... Sa
sličnom fiktivnom reputacijom, Tuđman senior došao je na vlast, pa tko kaže da se ne može
načiniti nastavak Jurskog parka samo zato što su svi dinosauri izumrli? Osim prezimena i
karizme, mlađem Tuđmanu bi za povratak na vlast trebao još novac, politička infrastruktura te
saveznici u obavještajnom i kriminalnom podzemlju, ljudi poput Manolića i Šuška...

Kad je otišao u Hercegovinu i ondje, u franjevačkom samostanu Humac, promovirao svoj stručni
špijunski časopis, koji je izdala parafranjevačka udruga sv. Jurja, Miroslav Tuđman nije samo
stvorio teoretski organ za političku subverziju - u čijem uredništvu sjedi general KGB-a kojega je
Putin u memoarima, tiskanima uoči izbora, označio kao 'izdajnika', 'prebjega' - nego je ponovio
potez svoga oca koji je, spremajući se zauzeti vlast, otišao u Kanadu da s 'norvalskom' fratarskom
grupom dogovori 'platformu' i utanači 'javke'... U Torontu mu je odmah prišao Šušak, a u
Frankfurtu im se pridružio Gucić, koji je imao zlata i naoružane ljude, pa je dalje sve išlo kao po
loju...

Franjevci imaju novaca, barem onoliko koliko treba za pokretanje jednog političkog poduzeća,
ali, što je mnogo važnije, mogu mu staviti na raspolaganje resurse Herceg-Bosne, dok političku
infrastrukturu ima jedino Ivić Pašalić, koji i dalje kontrolira hadezeovski aparat, a može pozivati i
rezerviste iz obavještajnoga podzemlja. Ivić Pašalić prodao je stan u kojem je stanovao sa ženom
i djecom, pa se preselio u kuću k puncu, i to usred najgušće hercegovačke naseobine u Dubravi,
gdje, okružen prijateljskim elementom, može izdržati mjesecima 'na madracima', u 'sigurnoj
kući', u kakve se kumovi sklanjaju kad počne rat u podzemlju. No, Pašalić je ondje imobiliziran,
a prijete mu sankcije uspije li nova vlast pronaći dokaze protiv njega -od čega je Miroslav
Tuđman apsolutno zaštićen magijom svoga prezimena.

Kad bi između Tuđmana i Pašalića došlo do raprošmana, kombinacija njihovih svojstava mogla
bi im osigurati prevlast u HDZ-u, a i okupili bi razdrobljenu ekstremnu desnicu. Politički su
razlozi za udruživanje s pašalićevcima očiti, ali je pitanje je li to ostvarivo, jer Miroslava
podržava druga hercegovačka klika, predvođena braćom Lučić. No, ako netko može ostvariti tu
pomirbu, onda su to franjevci, aktivni na obje strane čak i prilikom 'svehrvatske pomirbe' udbaša
i ustaša...

Moć hercegovačkih franjevaca neproporcionalna je njihovu razmjerno nevelikom broju koji se,
uostalom, ne može pouzdano utvrditi, jer je posljednji shematizam Katoličke crkve tiskan 1974.
te zbog njihove zatvorenosti i nepovjerljivosti prema svakome izvan njihovih zavičajnih i
rodovskih klanova. To je ekskluzivitet, poput entogeneze sinajskih hašišina.
Hercegovačka mala braća u otvorenoj su pobuni protiv generala svoga reda. Ignoriraju odluke
franciskanskog generalnog kapitula, te papinske bule kojima im je još Pavao vi. naredio da
napuste Međugorje i ostale hercegovačke župe, pa ih prepuste mostarskom biskupu. Njihova
otvorena pobuna traje već više od trideset godina. Kad se činilo da će biti otjerani, zažvali su
Gospu koja se u Međugorju ukazala na desetu obljetnicu Desete sjednice ck skh, te pokrenuli
hodočasnički biznis koji bi, da ne graniči s čudom, bio čista blasfemija, pa zgrnuli golem kapital i
asistirali u porađanju nezavisne hrvatske države.

Njihov utjecaj bio je za hadezeovskog režima tako jak da su ih konzultirali o svakom

generalskom promaknuću u Hrvatskoj vojsci. Dva su hercegovačka fratra napisala prijeteće
pismo kardinalu Kuharicu, koje je potpisao Mate Boban. U Zagrebu su podigli u Dubravi
gigantski upravno-samostanski kompleks, koji u novinarskim krugovima zovu Langlev, po selu
pokraj Washingtona, gdje se nalazi sjedište cia. Uza sve to, s redovnicima koje regrutiraju iz
populacijske baze od samo 200 tisuća ljudi - od kojih se većina preselila u Njemačku ili u Zagreb
- održavaju mrežu misija u Švicarskoj, Kanadi, Americi te u Africi, gdje je jedan hercegovački
misionar, koji je četrnaest puta prebolio dizenteriju, nedavno završio prijevod Biblije na jezik
Baluba, plemena prvog kongoanskog predsjednika, Patricea Lumumbe.

Činjenica da se Miroslav Tuđman obratio tom centru moći, načinivši tako svoju prvu političku
gestu koja ima više od simbolične vrijednosti, svjedoči da su njegove ambicije neograničene, te
da ih više ne namjerava skrivati. No, svima koji znaju politički misliti, kao i onima koji ga
poznaju, bilo je već sve jasno čim se pojavio na ceremoniji preimenovanja trga u Škabrnji, koji je
dobio ime po njegovu ocu. Došao je s cjelokupnom bulumentom Tuđmanovih, koja se dokoturala
u mercedesima i beemveima, dok je Miroslav bio apartan i vozio je Škodu Octaviju, iako je još
nedavna drapao isključivo Jeep Grand Cherokee.

Bilo je to demonstrativno postrojavanje pred razdraženom povratničkom masom, koju su

podbadali ražalovani sisovci. Izdavanje stručnog špijunskog časopisa za račun odmetnute
franjevačke provincije, iako izgleda ludikrozno (kao predložak za neku kung fu komediju
Jackieja Chana, u kojoj bi franjevci, poput budističkih redovnika iz samostana Šaolin, udarali
karate), na osebujnoj hrvatskoj političkoj sceni, također ima smisla. Povratak dr. Miroslava
Tuđmana u politiku nije, dakle, nemoguć. Štoviše, on je iminentan. No jesu li njegove nakane
zaista takve, je li on čovjek ambicije, a ako i jest, je li čovjek trenutka?

Tko ga je god upoznao u prijašnjim inkarnacijama, kao sveučilišnog profesora ili šefa
obavještajnih službi, naglašava da je prostudirano hladan, pribran, suzdržan, trezven. Mnogi
misle da se u takvoj psihičkoj konstituciji ne može razgorjeti ambicija, da je, uostalom, dr.
Miroslav Tuđman 'blijeda kopija svoga oca', da nije kao on, beskompromisni politikantski fajter
nego nekakva 'druga liga', replikant, Tuđmanovski android bez nužnih strastvenih emocija.

To su sve pogrešne procjene. Naprotiv! Bazični frojdizam upućuje da proporcionalno s

potiskivanjem, jača sublimacija, pa se iza fasade te bezličnosti, uz mračni obiteljski zagorski Id te
prilično bijedno sklepan Superego, zapravo krije nezajažljivi Ego.
Ljudska je psiha poput nepoznata kontinenta, ali Miroslavljevu precizno poznajemo, jer je on
takva vjerna očeva fotokopija! Sve je u njihovim intimnim biografijama podudarno ili u
korelaciji, pa je taj reprizni čovjek kao klasični repertoarski komad s drugorazrednom
glumačkom postavom.

Je li Miroslav Tuđman ambiciozan? Je li papa katolik? Pa nije li za ostvarenje svojih ambicija

prešao isti put kao otac — doktorirao, postao sveučilišni profesor i napisao knjigu. Iako su
doktorski plašt i knjiga od lošeg materijala, prvo pogodno za kuhinjske krpe, a drugo za umatanje
kestena, a katedra neodoljivo podsjeća na montipajtonovsku Akademiju smiješnog hoda, ali tko
tu može poricati ozbiljnost namjera?

Njegov predmet, informatika, koju je učio i predavao na Filozofskom fakultetu, ostatak je studija
'humane informatike', što ju je na Zagrebačko sveučilište uveo genijalni profesor Bulcsu Laszlo.
Laszla nitko nije mogao dokraja shvatiti, čak ni njegova žena, jer je insistirao da svaki dan kod
kuće govori drugim od četrdeset jezika na kojima je bio fluentan. Obični kompjuteraši dobivali su
slom živaca kad bi čuli za taj njegov epistemološki izum, tvrdeći da je svaka informatika, živa i
neživa, potpuno ista i nedjeljiva monada, kojoj je Laszlo mogao samo premjestiti akcent za jedan
slog naprijed.

Na tom izvanrednom akademskom području, neprohodnom poput šume Striborove, ambiciozni

intelektualni parveni, mladi dr. Tuđman, našao je za sebe idealno vječno lovište. Njegova knjiga,
što je kontaminirana nerazumljivošću krajnjih pitanja, bavi se gnoseološkim utemeljenjem općih
teorija informatike, kojima dr. Tuđman jr. dodaje i jednu svoju, kojom, kako bi to sočno iskazao
srpski jezik, 'čepa dlaku na šesnaest delova'. Dobio je katedru 'informacijskih i bibliotečnih
znanosti', a to je učenjačka disciplina koja je nastala od stavljanja 'stručnih oznaka' i sastavljanja
kataloga po knjižnicama. Knjiški crvi tu dostignu rast anakonda, a knjiški moljci šire krila poput
surih orlova... Pripadnici tatina 1. gardijskog zdruga, Hercegovci s heksagonalnim lubanjama,
ipak su ga nazivali 'profesore', pa je krenula legenda o čudesnim informatičko-obavještajnim
sposobnostima tatina sina, koji je u znanstveničkom hranidbenom lancu zauzimao skroman
položaj omanjeg biljojeda.

No, u domaćinstvu u generalskoj kadrovskoj vili na Tuškancu, otac s dva razreda trgovačke
akademije i ekspresnim partijskim kursom, više nije bio jedini doktor i pisac prepisane
umstveničke knjige. Na temelju te istovjetnosti pojavila se čak konkurencija. Sukob je nastao jer
su isti, a ne zato što bi sin bio drukčiji...

Rođen u Beogradu, na Dan mladosti 1946., Miroslav je u glavnome gradu Jugoslavije živio sve
do svoje sedamnaeste godine. U tipičnoj zagorskoj obitelji odrastao je kao Hrvat i Beograđanin,
pa je još dugo govorio ekavicom. Mama i tata upoznali su se samo dvije godine prije njegova
rođenja. Ona je bila daktilografkinja, on komesar pukovnik, koji je u Beogradu nastojao živjeti na
velikoj nozi. Imali su četverosobni stan i prvi auto u ulici, u najboljem dijelu grada. Mirek je
pohađao beogradsku gimnaziju.
Kad su prešli u Zagreb, dvije godine mladi brat Štef brzo se adaptirao i postao gradski fakin, što
je ostao do danas, a sestra se uskoro udala za Beograđanina, koji je izgledao kao filmski glumac.
Ništa se nije događalo samo najstarijem sinu: on je mirno sjedio ispod lustera, kao obiteljska
uzdanica, dobro učio, nije bježao od kuće, s njim nije bilo problema, a frapantno je nalikovao na
tatu. Oženio se nekom curom, koja ga je međutim brzo ostavila. Onda se, u tridesetoj, opet oženio
djevojkom iz dobre 'funkcionarske' obitelji koja se, iz Beograda, vratila u Zagreb otprilike istih
godina kad i Tuđmanovi. Stari gnjavator posvadio se zbog te ženidbe sa sinom, koji se potom
instalirao kod punca u stan u Piacentinijevoj zgradi na Trgu Republike ('iznad Apoteke'), gdje je
nastavio svoju mirnu, solidnu familijarnu egzistenciju.

Politički se angažirao tek uoči izbora. Bio je lijevo orijentiran, kao i otac u njegovim godinama.
Prije toga bio se samo zakratko 1970. eksponirao kao zamjenik glavnog urednika zlosretnog
omladinskog časopisa tlo (akronim od Tjedni list omladine) koji su vodili Ivica Vrkić, inertni
slavonski političar, zatim Stipe Cuić (pisac skučena opusa i habitusa) te Milan Ivkošić
(raspojasani desničarski uvodničar iz bajkovitog Imotskoga). Juniorov novinski angažman
podudarao se sa Seniorovim angažmanom u Hrvatskom tjedniku, koji je, kao urednik povijesti,
bio podjednako nezapažen, ali se stvar naknadno silno mistificirala.

Pred izbore Miroslav pristupa Vujićevoj Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske, koja je ušla u
Savkinu Koaliciju narodnog sporazuma, zamišljenu da popuni centar između Račanova SDP-a i
Tuđmanova HDZ-a. Poslije izbornog poraza, Miroslav je ostao u predsjedništvu te opskurne
partijke, smještene u jednosobnom stanu na dnu Nazorove ulice, dok je stanar kućerine na vrhu
ulice, upravo formirao hrvatsku Vladu na Markovu trgu.

U SDSH-u su ga zvali Mirek, a bio je zadužen za znanost, te priskrbio velike simpatije hrvatskom
demokratskom poretku, koji, moderno senzibiliziran, očito nije poznavao balkanski nepotizam i
barbarogenijski paternalizam. Na sastancima nije mnogo govorio - tu se čula neumorna viola
Željke Antunović, zagudio bi violončelo ekonomskog barda dr. Zvonimira Baletića, a zatim bi
Darinko Kosor, sadašnji zagrebački dogradonačelnik iz HSLS-a, koji je još onda bio zadužen za
političke intrige, referirao političke tračeve. Na kraju sastanka Mirek bi to zaokružio na temelju
svojih iscrpnih bilježaka, a Vujić, autoritativno, ponovio ex cathedra kao zaključak sastanka. Oni
dvojica su bili veliki kućni prijatelji. Profesor Mirek je vozio staru Škodu, a enciklopedist Tonči
dvotaktni Wartburg. No, sličnost tu prestaje - Vujić je zbilja obrazovan, voli pivčugu i veliki je
estet dok je Mirek, kao posuvraćen kaput, sav okrenut unutra, pa sve sublimira.

Kad je izbio rat, sdsh je participirao u Vladi narodnog jedinstva s dva ministra. Istodobno, iz
stranke je iščeznuo dr. Tuđman junior, kojem je otac 1991. dodijelio čin brigadira. Zajedno s
Miomirom Žužulom (kompićem s psihologije) formirao je ipd, političku upravu Hrvatske vojske,
koja je bila puna informatičara i svakojakih besposličara koje su skupili medu nacionalistima u
kantini u podrumu Filozofskog fakulteta.

Brigadiri su se motali po fronti, odlazili u Hercegovinu, ali nisu nalazili pravog predmeta svog
angažmana, dok Tuđman otac nije presjekao besmislice i postavio sina za šefa novoustanovljene
'obavještajne analitike', Hrvatske izvještajne službe, koja je niknula iz Instituta za primijenjena
istraživanja. Tuđman-sin uspostavio ga je poslije svršetka rata, kao pandan očevu Institutu za
radnički pokret, kojim je Senior upravljao u odgovarajućoj fazi svoje karijere.

'Obavještajna analitika' postala je dopuna UNS-u, zasebnoj predsjedničkoj obavještajnoj službi,

nadređenoj ministerijalnim tajnim službama, SZUP-u i SIS-u.

Tuđman je bio opsjednut špijunažom, koju je doživljavao kao ultimativni aksesoar moći, poput
bijele vrhovničke odore, u kojoj je 'izašao iz ormara' na jarunskoj vojnoj paradi. Dao je da se
svatko prisluškuje, čak je i sebe prisluškivao i snimao. Kao u Coppolinu filmu Conversation,
postao je zarobljenik vlastitih fantazmi i teorija zavjere, ali je prethodno u taj obavještajni misterij
uvukao i inicirao svog najstarijeg sina. Profesor je tada počeo izigravati frajera. Nabavio je taj
kunski džip, naučio upravljati malim avionom. Hercegovci su mu sagradili viletinu na Braču,
kamo bi sam doletio Cessnom. Na Kuniščaku je podignuo golemu špijunsku centralu, po uzoru
na negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Otac mu je, naposljetku, dodijelio čin generalbojnika.

U kući na Tuškancu bila su sad dva profesora, dva generala, dva vlastodršca navlas slični jedan
drugome, ali se obiteljska idila ipak nije potpuno obnovila, jer se od žene, koja je u javnim
prigodama lebdjela na rubu kompaktne obiteljske skupine Tuđmanovih, Miroslav udaljio više od
sto kilometara... Otišla je na diplomatsku funkciju u Ljubljanu. Tada bi ga kasno uvečer susretali
kako kao mahnit šeće po opustjeloj Vlaškoj - i dalje je stanovao na Trgu - valjda je patio,
sublimirao, špancirao s eteričnim dva metra visokim zecom s kojim je povjerljivo razgovarao, ili
šetao nevidljiva psa, koji mu je cio život uz nogu, dok gleda oko sebe odsutan, neusredotočen...

Sa svake fotografije Mireka Tuđmana izbija taj zagorski splin, melankolija, koja se vuče kao
magla po zagorskim bregima, gdje je u rodnom kraju sagradio megaklijet proviđenu telefaksom,
kako bi nesmetano uživao u ljepotama kraja što bi fascinirao i Poussina da nije bio zaokupljen
slikanjem Arkadije. Zbog tužna, ijorovskog lika javnost je Miroslava Tuđmana percipirala kao
zaseban izdanak obiteljske povijuše. Kao osobu puno ozbiljniju i odgovorniju od Štefa, gradskog
spadala, koji je postao filmski producent i instant-kapitalist, pa se oženio plavokosom
konobaricom, čija je mama ruska gastarbajterica. Ili od Seke, koja je odmah zgrabila neke
poslovne prostore, bacila se u biznis i u život, okružena starijim, elegantnim, nadasve bogatim
muškarcima, pompadurski natapirana u najjačim zagrebačkim frizerajima. Čak i od mame,
dalekovidne krznašice koja je polagala marke na razne račune. Da se i ne spominje treća
generacija iz toga rukovodilačkog 'plemićkog gnijezda' - bankari, autotrkači s krajnje sumnjivim
partnerima... Miroslav Tuđman nadvio se nad to društvo kao duga, ali samo zato što je, zapravo,
zagrizao u daleko najveće blago - u samu vlast, dok je ostalu škvadru, bez kompleksa, zanimala
jedino lova.

Miroslav Tuđman sukobio se s ocem u aferi Dubrovačke banke. Franjo je točno osjetio da se
njegov sin svrstava uz Šarinića, pa ga je nemilosrdno otpilio. A Miroslav se bio doista priključio
dvorskoj revoluciji protiv Pašalića, shvativši da mu otac pretpostavlja svog kabinetskog adepta,
mladog i beskrupuloznog hercegovačkog političkog tehnokrata.
Kad je Franjo Tuđman otpremljen u Vojnu bolnicu u Dubravi, počela je najveća transformacija
Miroslava Tuđmana. Do toga časa bio je profesor informatike na privremenom radu u vladajućoj
obitelji Tuđman, a onda Tuđman Drugi, reprizna politička pojava desničarskoga lidera...

Poslije očeve smrti i izbora koje je HDZ izgubio dao je ostavku na mjesto šefa His-a 'iz načelnih
razloga', nazvavši neke Mesićeve šaljive opaske u vezi s ocem izdajom hrvatske države i njezinih
svetinja, što nije retorika nekoga tko se sprema u miran građanski život i političko umirovljenje...
Potom je išao u Kistanje i Škabrnju, onda u Hercegovinu, a u hadezeovskoj predizbornoj
kampanji, kao i u postizbornom otimanju o rite razbucane stranke, nije uopće sudjelovao, vođen
sigurnim tuđmanovskim instinktom da politička trajektorija nije zbroj prevaljenih dionica od A
do B nego mistično putovanje Don Juana (ne prijapista, nego onog napušenog mističara s Anda).
Hrvatskom narodu valja se udvarati iz daljine, malobrojnim simboličnim gestama, a ne verbalnim
provalama, jer da to što koristi, predsjednik bi već odavno bio Zlatko Kramarić...

Zašto se starom Tuđmanu više svidio mladi sublimni i nesumnjivo analno retentivni dr. Ivić
Pašalić umjesto vlastite preslike, sredovječnog, no držećeg, dr. Miroslava Tuđmana, koji je
upravo okusio ekstatične sastojke vlasti, što je nakratko bilo animiralo njegov tužni lik?

Može biti da je to uzrokovano nasljednom autodestruktivnom crtom obiteljskog karaktera.

Franjin otac Stjepan vjerojatno se ubio, a Franjo nije mogao izdržati ni pet minuta sam ili u
društvu sa sebi sličnima. Bježao je panično iz vlastite egzistencije, družeći se rado s
neobrazovanim kriminalcima poput Šuška, s divljacima, gangsterima, popurdama i polusvijetom
(što je u novinama i na sudu dokazivao njegov dobar poznanik i poznavalac dr. Slaven Letica).
Politika je bila njegovo izbavljenje iz običnosti vlastita života. Bit će da ga je užasom ispunjavala
pomisao da će se njegov ishodišni karakter opstati onkraj vječnog počivališta, posredstvom
kloniranoga mlađeg dvojnika. Učinio je sve što je mogao da to spriječi, ali, možda, ni u tome nije
uspio, kao ni s drugim luđačkim potezima...

Damir Vrhovnik oženio se kćeri partijskog šefa Rijeke, pa postao direktor brodogradilišta Viktor
Lenac.

Crveni tajkun iz Kutline piramide

DAMIR VRHOVNIK

Među 'junacima pretvorbe' Damir Vrhovnik zauzima istaknuto mjesto. U najvišem, maturalnom,
razredu virtualne Akademije hrvatskog poduzetništva on sjedi gotovo sam - superuspješni
direktor i povremeno manjinski dioničar riječkog brodogradilišta Viktor Lenac s potpuno
nejasnom vlasničkom strukturom, istodobno je značajan igrač, u velemajstorskom rangu, na
hrvatskoj političkoj sceni. Član Glavnog odbora i Izbornog stožera SDP-a, postao je član
Nadzornog odbora Mirovinskog fonda, a u našim okvirima taj status odgovara crvenom
naslonjaču u britanskom Domu lordova.
On je 'izvorni socijaldemokrat', saborski zastupnik iz prvog saziva, kad HDZ nije uspio zauzeti
Kvarner. S Linićem je deset godina u Rijeci 'zavijao u džungli politike', kako je tu hvalevrijednu
građansku aktivnost duhovito prispodobio sam njegov bivši, riječki gradonačelnički kolega, koji
se, skupa s njim uspeo na vrhunce nacionalne politike. Odatle pucaju daleki pogledi, šire se
zamamne viste, i Vrhovnik, brodograditelj s klasnom sviješću, predlaže Vladi 'novu rundu',
hrvatski New Deal, povijesno izmirenje rada i kapitala, koji bi mogao postati autentičan hrvatski
prilog oživotvorenjima milenarističkih koncepcija.

'Bez ubrzane privatizacije nema napretka Hrvatske', kaže Vrhovnik u intervjuu riječkom
dnevniku, koji ga je nekoć, u 'crnoj kronici', uredno derao zbog privatizacijskih afera u Viktoru
Lencu, dok je glavni urednik bio nepotkupljivi Veljko Vičević. Sad mu, nakon izborne pobjede,
Novi list dupušta povišen ton 'programatskog' istupa uz 'uvodničarsku' unutrašnjopolitičku
prezentaciju, pogotovo otkako je glavni urednik i direktor postao većinski dioničar lista, inače
Vrhovnikov kum, Zlatko Mance.

'Država je najgori mogući vlasnik', dodaje Vrhovnik u intervjuu splitskom dnevnom listu, pa
objašnjava: '... državi je, stoga, u rješavanju problema brodogradnje potreban strateški partner, i
to domaći, jer stranci za to nemaju interesa!' Riječ je o ponudi koju je nedavno, uz veliku pompu,
on osobno prezentirao javnosti: da Lenac preuzme i druga dva kvarnerska brodogradilišta!

Mala Kraljevica, s kojom Lenac, smješten u potkostrensku uvalu Martinščicu, zamalo graniči, ne
čini se osobito velikim zalogajem, jer je to, po prihodu i po broju zaposlenih, dvostruko manje
poduzeće, još jedno remontno brodogradilište, a remont, iako je unosan, inženjerski znači četiri
do pet puta manju tehnološku složenost od normalne brodogradnje. Kraljevica je, doduše, 1999.
ostvarila profit veći od Lenca, pa bi je Vrhovnik rado progutao, osiguravajući, istodobno,
prostornu ekspanziju i njezino financiranje, da se i ne govori o povoljnim političkim efektima: u
Kraljevici, gdje je najčuveniji strojobravar primljen u partiju, sad je na vlasti HDZ!

Osim toga, u Kraljevici se - u sofisticiranom odjelu za novogradnju 'specijalnih objekata' -

dovršavala druga hrvatska raketna korveta, Kralj Dimitar Zvonimir. U Kraljevici je, uostalom,
sagrađen ploveći dok s kojim 1907. počinje povijest Vrhovnikova brodogradilišta. Tada se zvalo
Lazarus: u golemoj četvrtastoj kanti, što i danas nagrđuje riječki Veliki mulo, dizalo je brodske
trupine, radi popravka i čišćenja. Tu malu, žicarsku firmu, preporodio je prije trideset godina
njezin veliki direktor Josip Tolja, preselivši je u uvalu Martinščicu, gdje se mogla proširiti, pa uz
remont preuzeti i pregradnju brodova. Tu je potom sagrađena prva domaća naftna platforma
Labin, koja je bušila kontinentalni šelf Jadrana...

Pod Toljom, Lenac je postao vodeće remontno brodogradilište na Mediteranu, a zadnjih je

predratnih godina ukupni prihod poduzeća, sad već pod Vrhovnikom, narastao na 50 milijuna
dolara, od čega je tri četvrtine otpadalo na izvoz. Firma je hranila tisuću i osamsto šljakera! No,
brodogradilište iz Martinščice bilo je i ostalo vic u odnosu na Treći maj, jedno od najjačih na
svijetu, temelj hrvatske 'jadranske orijentacije' s kojom su u socijalizmu, tri jadranska kolosa -
pulski, riječki i splitski škver - gradili pet posto svjetskog brodovlja.
Dok Vladi nudi 'domaće' strateško partnerstvo, Vrhovnik kao da zaboravlja svoj temeljni postulat:
ono što je milijun puta ponovio i u novinama. Uporno je opovrgavao da je tajni većinski vlasnik
Viktora Lenca, tvrdio da je tu samo menadžer, koji radi za plaću, možda s nekim marginalnim
udjelom u dionicama, dok je pravi, autentični vlasnik, talijanski džentlmen Giancarlo Zaccharo,
ujedno vlasnik Arsenale di Venezia, drevnog i povijesnog venecijanskog brodogradilišta.

Jadni Viktor Lenac, škverski nekvalificirani radnik iz Lazarusa, kojega su Talijani ubili dok se sa
ženama i djecom povlačio u zbjegu, pa se ni danas ne zna gdje mu je grob, u kojemu se
nesumnjivo okreće, ako do njega dopire glas, kako su novi vlasnici njegova starog poduzeća,
umaknuli bivšem direktoru, koji je umjesto u fojbe, fašiste navodno spuštao u podvelebitske
morske dubine.

Kakav je to onda 'domaći strateški partner' za hrvatsku brodogradnju - venetski entrepeneur, koji
je samo jednom posjetio svoju fjumansku kompaniju i tom prilikom, u trsatskom hodočastilištu,
ostavio tamošnjoj Gospi petnaest tisuća maraka lemozine, nesumnjivo u znak zahvalnosti za
dobit čudesno ostvarenu na ovoj strani Jadrana, na osnovi poslovnih veza s postkomunističkom
glavešinom, koji zajedničkim brodogradilištem upravlja tako uspješno, da su 1997. dionice čak
'zaplivale' na Zagrebačkoj burzi. Doduše, bez spektakularnog uspjeha, navale ili bitne promjene
strukture vlasništva: milijun Lenčevih dionica tu flotira uz mediokritetski profit od oko 5 posto.

Kako na burzi nije došlo do 'translacije' vlasničkog paketa, znači li to da je Zaccharo - kojega
Vrhovnik nudi kao 'domaćeg strateškog partnera' u projektu ozdravljenja hrvatskog
brodogradilišnog kompleksa - i dalje vlasnik Viktora Lenca?

Rasuđujući logički jest, no s druge strane, s obzirom na brze promjene agregatne forme dioničkih
odnosa, čini se da više nije. Jer, u drugom intervjuu, u kojem se prikazuje kao 'imućan, ali ne i
bogat' posjednik 'manjeg dijela' dionica brodogradilišta, Vrhovnik otkriva da ono ima 'oko 900'
vlasnika-akcionara, od čega 'stranci drže 45 posto', zaposleni i ranije zaposleni još 25 posto, a oko
25 posto 'ima menadžment'.

Kamo se onda djenuo vražji Zaccharo? Do jučer figurirao je kao vlasnik, bio predsjednik
Nadzornog odbora, gdje ga je zastupao sinjor Carlo Trevisan, potomak jednog od najstarijih
rodova Serenissime, a onda, njegov je dramatski izlaz s pozornice pripremljen viješću da 'g.
Zaccharo prenosi svoj portfelj na jednu liberijsku tvrtku radi poreznih olakšica', nakon čega je,
kao u grčkoj tragediji, gdje glasnik samo dođe pa priopći prvim redovima da je 'kralj taj i taj
umro u Tebi, jer ga je ondje ujela zmija', objavljen u Novom listu ključni podatak da 'stranci
kontroliraju manje od polovice portfelja'. To naravno ne isključuje teoretsku mogućnost da je
neki drugi većinski vlasnik konsolidirao udjele iz različitih kategorija, naime kao zaposlenik, kao
menadžment i kao liberijska firma...

No na kraju krajeva, Lenac izgleda kao sjajna, uspješna, hrvatska tvrtka, upravo onakva kakvom
je predstavlja njen menadžer Damir Vrhovnik: jedino privatizirano brodogradilište, ono kotira na
burzi i ostvaruje 50 milijuna dolara prihoda, te zapošljava više od 800 radnika, koji zarade
prosječno tisuću i dvjesto marona, 'a plaća nije nikad kasnila sve od 1948. godine'!

S druge strane, Treći maj, gdje je Vlada morala smijeniti direktora, grca; splitski se škver
raspada; Uljanik tavori. I kad Vlada najavljuje da će se posvetiti strateškom vijećanju o položaju
brodogradnje i njezinu izlasku iz krize, jasno je da će u skrovitim odajama Banskih dvora riječki
tajkun-menadžer pokušati hipnotizirati Vladin 'gospodarski odbor'. Kao jedan iz 'ekspertne trojke'
koja je dizajnirala prvi budžet Račanove vlade, Vrhovnik ima osobitu težinu. Drugi je član
Crkvenac, sveučilišni profesor, koji na Markov trg dolazi u svom starom Golfu; a Fižulić,
'ministar igračaka', pripada koalicijinom liberalnom krilu. Vrhovnik je, uz Lenjinova prijatelja
Armanda Hammera, jedini kapitalist koji je ikad pokazivao interes za napredak komunističkog
sustava, odnosno njegove potonje inačice, tranzicijskog postkomunističkog ustroja, još nejasnih
moralnih obrisa...

'Strateško partnerstvo' koje Vrhovnik nudi kao model podsjeća na nepovsku izmišljotinu Ostapa
Bendera; 'benzin vaš, ideje naše', s obzirom na to da brodogradilišta, 'kao generatori gubitaka',
zapravo 'ne vrijede ništa', pa, kako on kaže, ne treba snovati o njihovoj prodaji za novac nego o
nekom obliku 'suradnje' ili 'partnerstva' između Vlade i uspješnog 'domaćeg poduzetništva'. To
'domaće poduzetništvo' imalo je stranog vlasnika, koji je u međuvremenu naglo iščeznuo,
pretvorivši se u maglovit burzovno-dioničarski agregat. 'Benzin' mora, dakle, dati Vlada, a
'domaći partner' dat će pak ideje, kojih očito ima mnogo, i to bravuroznih!

Damir Vrhovnik doista je uspješan. Još osamdesetih, molio je nekog tipa u Matuljima da mu nade
starog Stojadina za dvije-tri tisuće maraka, a petnaest godina kasnije, vodi veliko riječko
poduzeće, čije se vlasništvo transformira 'u hodu', kao Terminator 2, gradi u Rijeci velebnu vilu, a
istodobno, na najvišim državnim instancijama, u vladi 'moralne većine', sudjeluje u donošenju
sudbonosnih makroekonomskih odluka u upravljanju hrvatskom gospodarskom krizom.

Vrhovnik je relativno mlad, još nije navršio pedeset i četvrtu. Rodio se u Bjelovaru, završio
Tehnički fakultet u Rijeci te postao strojarski inženjer (ali ne zagrebački, nego riječki što je, tvrde
upućeni, bila golema razlika!). Na faksu se upisao u Partiju, a 1970. postao sekretar partijske
organizacije na riječkom Sveučilištu. Očito je 1971. ostao na liniji, jer su ga 1972., kao
dvadesetpetogodišnjaka, u Partiji i zaposlili. Tu ga je snašla ljubav: oženio se kćerkom sekretara
Gradskog komiteta, inače diplomiranom ekonomisticom. Vrlo je zgodno ispalo to što je
Vrhovnikov tast, sašavši s partijske funkcije, dospio na još bolju: postao je direktor Riječke
banke. Poslije dvije godine staža u komitetu, Vrhovnik dolazi u Lenac. Napredujući 'kroz
proizvodnju', direktor je postao 1987. godine.

Prvi potez pretvorbene sicilijanke u Viktoru Lencu odigrao je legendarni opatijski 'međunarodni
poduzetnik i investicijski bankar' mr. Božidar Vukasović. Taj fenomenalni financijski genij -
kojega optužuju da je šarlatan - stanuje u najvećoj, peterokatnoj opatijskoj vili u cvjetnoj aleji na
rivi, koju mu je ustupilo gradsko turističko poduzeće Liburnija. Tu, u svom glazbenom salonu,
okružen ženom i djecom, na klaviru preludira arije iz još nenapisane rock-opere Doktor Živago,
koju namjerava producirati, čim riješi problem vlasništva autorskih prava na naslov, koja drži
jedna uskogruda talijanska firma ('Ali, što fali naslovu Profesor Živago?', obodrio sam ga).

Vukasović je sudjelovao u svim većim pretvorbenim aferama u Hrvatskoj, kao zastupnik malih
dioničara. Kad neko veliko hrvatsko dioničko društvo sprema godišnju skupštinu, drhti od pojave
Vukasovića, koji će sigurno doći s urednom punomoći na jednu dionicu i menadžmentu u lice
sasuti najgore optužbe. Zagrebačka banka navodno se tjednima bavila pitanjem kako
proceduralno onemogućiti dolazak toga pretvorbenog Robina Hooda, koji je, štoviše, formalno
utemeljio svoju veselu družinu kao Zajednicu malih dioničara Hrvatske. To je jedina (jebena)
stranka koja je nedostajala paleti hrvatskog političkog pluralizma na izborima što ih je Tuđman
upriličavao uz promidžbeni paritet svekolike oporbe i svakojakih lunatika, među kojima sam, na
čelu Stranke naravnog zakona, prepoznao i svog bivšeg trenera body buildinga!

Briljantni Vukasović doveo je iz Venecije 1992. Carla Trevisana, direktora venecijanskog

Arsenala, i predstavio ga Damiru Vrhovniku. Poveo se razgovor o privatizaciji, koja se činila vrlo
privlačnom, jer je riječka firma imala mnogo nenaplaćenih potraživanja. Što se točno
razgovaralo, tko je koga na što točno navlačio, teško je razabrati, ali je poznato da Vrhovnik
ranije nije uspio provesti pretvorbu po Markovićevu modelu (poput Tvornice duhana Rovinj), jer
ga je odbio prvi direktor Agencije za restrukturiranje, naivni dr. Zdravko Mršić, također prvi
hrvatski ministar vanjskih poslova, kompjuteraš i teolog, koji se brzo pokazao previše pošten da
bi od njega bilo ikakve koristi, pa je izlučen iz Tuđmanove okoline. On je Vrhovniku rekao da je
'bolje pričekati hrvatski Zakon o pretvorbi, koji će to kvalitetno riješiti'.

Prva Mršićeva verzija hrvatskog privatizacijskog modela bila je zaista najzdravija,

najjednostavnija: Agencija se izravno dogovarala s kupcem i uzimala od njega živu lovu, bez
ikakve muljaže. Kad je Lenac tako ponuđen za petnaest milijuna maraka, javio se neki Hrvat iz
dijaspore, ali to se, hvala Bogu, uspjelo administrativno izmanevrirati i osujetiti.

Drugo izlaganje na prodaju išlo je po drugoj verziji Zakona, znači 50 posto zaposlenima uz
popust, a ostalih 50 posto slučajnim imaocima likvidnih sredstava. U drugu ponudu, po drugoj
verziji, pokušao se uglaviti mr. Vukasović, koji se javio na natječaj zajedno sa šinjor Trevisanom,
te dobio pravo da kupi 60 posto dionica za hrvatske dinare, uz jednogodišnju odgodu plaćanja.
Inflacija je bila 30 posto mjesečno, pa je bilo lako u Fondu (ne više Agenciji) poništiti tu idiotsku
odluku, sračunatu na prozirnu lupeštinu. Prilikom sljedećeg pokušaja, također po drugoj verziji
Zakona, kupovina je uspjela, ali bez Vukasovića, koji je digao silnu dreku čim je shvatio da je
izigran. Ali, bilo je prekasno...

Tisuću dvjesta i pedeset zaposlenih i bivših zaposlenika brodogradilišta, kupuje potkraj 1992.
točno 50 posto dionica brodogradilišta, po 10,5 tisuća maraka portfelja svaki, s propisnim
pologom od 10 posto, dakle ukupno za manje od milijun i pol maraka.

S tim 'malim dioničarima' sklapale su ugovore brokerske firme poput varaždinskog CBB-a, čiji su
papiri dospjeli u novine. Sklapani su u korist 'trećeg', 'nepoznatog', krajnjeg kupca, pa su penzići
potpisivali tipski ugovor da kupuju i odmah prodaju prava stečena radom kroz četrdeset godina,
uz 'proviziju' od 250 maraka!

Ostalih 50 posto dionica kupio je menadžment brodogradilišta: Vrhovnik je upisao oko 750 tisuća
maraka, a još 35 njegovih direktora ostatak, prosječno po 350 tisuća. Odakle im pare?

'Dobili smo kredit iz inozemstva', tvrdio je tada Vrhovnik, a kad mu je udruženje Croma (koje ne
okuplja kromanjonce, kako bi se po kratici moglo zaključiti, nego hrvatske menadžere) dodijelilo
1993. zvanje 'menadžera godine', održao je - o, smionosti! - predavanje o temi management buy-
outa, naime kupovine tvrtki sredstvima i kreditima njihovih rukovoditelja... U stvarnosti, oni,
mislim, nisu dobili nikakav kredit, nego je dobri Carlo impoštao na Riječku banku 1,5 milijun
maraka novca venecijanskog Arsenala, odnosno pare šjor-Zakarove, i u novčanoj uputnici, koja je
prispjela 5. siječnja 1993. na Riječku banku iz Časa di Risparmio di Venezia uredno je pisala
namjena: 'Kupovina 25,48 posto kapitala brodogradilišta Viktor Lenac' Iz nizozemske banke
istodobno stiže 2,6 milijuna maraka od holdinga B.V. Beleggingamij Ela m, pa se sve to, kako
lijepo piše u izvodu, 'prenosi prema Ugovoru o potraživanju br. 3333710', koji su Vrhovnik i
direktori sklopili s Fondom za privatizaciju 30. prosinca 1992. godine.

U transferu je na Vrhovnikovu računu zaostalo 150 tisuća maraka, što će poslužiti kao kolateral
za kredit Riječke banke od 3 milijuna maraka! Zbilja jedinstven slučaj: imaš na knjižici tisuću
maraka, pa ti odobre kredit od dvadeset tisuća... No, Vrhovnik nije bio bilo kakav klijent u repu
pred bančinim šalterom, nego predsjednik skupštine te financijske institucije, iz koje je njegov
tast otišao u penziju s položaja direktora!

Sad je Upravni odbor brodogradilišta, kojim je već predsjedao Carlo Trevisan, donio odluku o
upisu dionica u dioničarsku knjigu: venecijanski Arsenal na 3 milijuna maraka, Ella 111 gotovo
na 7 milijuna, a Damir Vrhovnik, biznismen ovdašnji, na 3,7 milijuna!

Vic je u tome što su direktori kupovali od Fonda po popustima koji važe za hrvatske građane,
otkupljujući još staru deviznu štednju od Riječke banke, pa se njihov ulog još povećao i bezazleni
Vrhovnik s Arsenalovih 150 tisuća, malo protekcije i dobrim kreditom postao je krupni kapitalist
i suvlasnik velikog brodogradilišta!

Afera je izbila kad je Globus potom objavio talijansku novčanu doznaku, pa je Vrhovnik tužio
Ratka Boškovića, novinara koji je, pišući o raznim prevejancima, postao strah i trepet 'junaka
pretvorbe'. Tužio ga je za klevetu i odavanje bankovne tajne. Poslije sedam godina pravosudnog
presinga, Vrhovnik je izgubio sve tri parnice pokrenute protiv novinara i izdavača 'nacionalnog
tjednika'. Olakšanje je promatrati kako pravda na kraju trijumfira...

Da istina u hrvatskoj politici nema veliku težinu pokazalo se pak kad je Fond za privatizaciju -
zbog silne fertutme što je nastala kad je 1994. tekst u Globusu objavljen - proveo reviziju.
Ustanovio je da je sve učinjeno po propisima. Vrhovnik je po propisu ugovorio kupnju i uredno
platio - a odakle njemu lova, to nije na Fondu da otkriva. Jesu li se, i zašto, u dioničku knjigu kao
vlasnici poslije upisali Talijani ili lovci na ljudske glave s Kokosova otočja, to se Fonda ne tiče,
jer kupci, čim dionice plate, imaju pravo njima raspolagati po miloj volji, mogu ih pokloniti
punici ili odstupiti valjanome šjor-Zakaru!

U svakom slučaju, Ratomir Jurić, potpredsjednik Fonda za privatizaciju, koji je bdio nad tom
pretvorbom, postao je član Nadzornog odbora brodogradilišta Viktor Lenac, na temelju javnog
dioničkog udjela od 1,8 posto. Njegova žena otvorila je pak firmu koja je Lencu prodavala
čelične limove.

Unezvjereni Vukasović išao je okolo i davao deranžirane intervjue, koje su režimske novine rado
tiskale, da naude političkom rejtingu SDP-a u Rijeci. 'Unutarnji neprijatelj', brodogradilišna klika
koju je predvodio šef pravne službe hadezeovac dr. Vinko Hlača, poslije dekan Pravnog fakulteta
u Rijeci, neumorno je rovario pišući nebrojena pisma čitatelja riječkome Novom listu. On je
našao i 'kvaku' da se pretvorba poništi: činjenicu, naime, da je brodogradilište prodano, i to
strancu, iako leži na 'pomorskom dobru', neotuđivom 6,5 metara širokom pojasu morske obale
koji se može jedino dati u koncesiju! Zakon o pomorskom dobru tada je pripremala Ljerka
Mintas-Hodak, bliska s hadezeovom desnom strujom u Rijeci. Ali, tvrdio je Hlača u novinama,
Vrhovnika štiti Šarinić. No, u te sfere teško je prodrijeti spekulativno, iako sve može biti jasno na
prvi pogled. Što se, međutim, dalje dogodilo s Vrhovnikom i njegovim brodogradilištem?

Kombinacija s Carlom Trevisanom i šjor Zakarom držala je isprva vodu: na one male pare
uložene u pretvorbenu operaciju, oni su dobivali solidnu dividendu, i ulog ubrzo otplatili, a
vlasništvo u firmi došlo im je priđe, ako i nisu sudjelovali u podjeli postranih zarada, koje se
ponekad steknu u ovako razgranatom međunarodnom poslovanju.

Analitičare pretvorbe tu, doduše, malo zbunjuje Ella m, koja se od početka pojavljuje usporedo s
otvorenim ulozima sinjora Zacchara, kao nominalno njegovo drugo poduzeće u istoj operaciji.
Sve sumnje da je Ella nekakav off-shore recipijent nenaplaćenih Lenčevih potraživanja koja kao
dubioze nisu ušla u prvotnu bilancu poduzeća, valja odbaciti jer se vlasništvo inozemnog
holdinga nikad ne može rasvijetliti, budući da su takve institucije i stvorene zato da se sačuva
anonimnost vlasnika, pa su spekulacije svemu tome, posve deplasirane.

U svakom slučaju, kod izlaska na burzu 1997., ulog Zaccharova Arsenala bio je već spao na 10
posto, a u vlasničku mrežu uhvatio se američki Interholdfin, koji po imenu podsjeća na
Ihtijandara, čo-vjeka-amfibiju iz ruskog znanstveno-fantastičnog romana Aleksandra Beljajeva, a
bio je momak sa škrgama, koji je jašio na dupinu, no znalci upozoravaju kako je riječ o uglednoj
instituciji, koja odobrava kredite na temelju čvrstih jamstava, odnosno položenog kesa, kao
respektabilna fasada za skrovitog vlasnika. Toj novoj holdinškoj firmi pripast će važna uloga u
daljnjoj vlasničkoj transformaciji brodogradilišta iz Martinščice, u vezi s naglom potrebom
njegova širenja.
Zašto je odjednom nastupila ekspanzionistička nužda? Od 1991., kad je imalo 1800 radnika,
poduzeće se svelo na trećinu, s istim ukupnim prihodima, pa ipak je ostvarilo neusporedivo
slabiji profit od susjednog, mnogo manjeg, kraljevičkoga brodogradilišta. Kako je to moguće?

Struktura posla dosta je nepovoljna, manje od trećine remont, na kojemu se mnogo zarađuje, a
ostalo pregradnja, s profitom koji se približava zaradi u novogradnji, gdje, poznato je po našim
velikim brodogradilištima, nema cara... Uostalom, dosadašnji uspjeh Lenca, povezan je uvelike s
gubicima Trećega maja jer za pregradnje, Lenac naručuje iz velikog škvera dodatne sekcije
broda, koje onda samo naštuka na staru kantu koju reparira. Na toj narudžbi, škver neće ništa
zaraditi, i još će ondje biti sretni da dobivaju posla, a remonter će se opariti, iako je tehnološki
know-how za taj ugradbeni objekt, nedostižan prčvarnici iz Martinščice, koja bi sad, s političkim
vezama svoga direktora, htjela preuzeti veliku brodograđevnu tvrtku, nekoć najveće
brodogradilište na svijetu, kojemu se, zaista, ne piše ništa bolje otkako se državom upravlja iz
žabarskoga Zagreba, umjesto iz geačkog Beograda.

No, ni Lencu ne ide sjajno, kao da i to poduzeće pati od 'hrvatskog pretvorbenog sindroma',
zarazne slabosti tvrtki, koje je menadžment suptilno iznutra ispumpao, da bi firmu izvana kupio
preko posrednika. U takvoj nevolji privremeno pomaže jedino piramidalna akvizicija, tehnika
koju je do krajnjih konzekvencija doveo Kutle, a svodi se, jednostavno, na preuzimanje dviju
novih firmi, koje se oplindraju pa zakrpi pasiva u onoj prvoj, a zatim, zbog te dvije, još tri, ili
jedna banka, koja, kao i hoteli u Monopolvju, vrijedi trostruko. Dovitljivi Vrhovnik, sigurno će
naći neki sličan izlaz.

Hoće li, po uzoru na obične hadezeovske taj kune, ući u poslovanje drugih velikih riječkih
poduzeća, gdje svoja dugovanja uvijek može pretvoriti u jaku vlasničku poziciju? Namjerava li
ćapiti Kraljevicu? Već su mu bili prepustili splitsko rezalište i remontno brodogradilište Vranjic u
Špinutu, pa je začas bankrotiralo, i barem mu prestalo biti konkurencija.... Namjerava li uzeti
pare od grada, kojemu uporno nudi projekt 'poslovnog središta i gradskog parkirališta' u svom
starom, Lazarusovu doku na Velikom mulu, koji bi preuredio o svom trošku, praktički besplatno,
ako mu Rijeka zajamči 20 milijuna maraka kroz deset godina - zbilja dobra para za stogodišnju
staru krkašinu, koju bi trebalo odvući i negdje potopiti na dubinu od sto metara...

Medijska akcija, koju je nedavno proveo preko Novog lista, prikazala je kao 'prvu veliku stranu
investiciju u hrvatsku industriju' novo vlasničko prestrukturiranje Lenca, u kojemu je vječita Ella
dodala nešto love za novoemitirane dionice (čime se donekle 'razvodnjuje' kapital, te umanjuje
udio ostalih dioničara), dok je onaj američki holding jamčio kredit za kupovinu novoga velikog
pio većeg doka, koji se, preko Amerike, naručuje u Japanu. Zašto ga nije naručio preko žice, od
Kraljevice? Ondje, navodno, ne mogu napraviti dovoljno velik. Zašto ga onda nije kupio od
trogirskog škvera, gdje se može napraviti najveći na svijetu? Navodno su ondje preskupi... Ali,
ima li uopće dovoljno posla na Mediteranu, i čemu groznica ekspanzije, kad je pomorska
ekonomija stagnantna, dok hrvatska brodogradnja rikava? Nije baš jasno, osim ako mu ne
ponestaje para, pa hitno mora izmajmunirati investiciju kao pokriće za neodložnu ekspanziju...
I najvažnije pitanje: hoće li nova vlast zbilja davati poduzeća domaćim 'strateškim partnerima', ili
će ih, po bilo koju cijenu, nastojati utrapiti strancima, kako savjetuje i Chris Cviić, utjecajni
savjetnik Europske banke za obnovu i razvoj, glavne investicijske poluge Europske zajednice?
'Poljska je prodala strancima čak i brodogradilište Lenjin, u kojemu je Walesa počeo
kontrarevoluciju...', rekao mi je Cviić, prilikom razgovora u krasnom londonskom svratištu,
iznova demonstrirajući mudrost koja ga je i navela da kandidaturu na zastupničkoj listi hrvatske
liberalne stranke zamijeni ključnom pozicijom u europskoj financijskoj birokraciji.

Ministar koji je svirao s Đonijem

BOŽO KOVAČEVIĆ

Kad je Božo Kovačević dao srušiti bespravno sagrađenu sedmerokatnicu u podsljemenskom selu
Gračani, nije se hitno nametnulo pitanje desetogodišnje krize morala i grozne društvene
patologije u razdoblju neograničenog djelovanja tuđmanovskog demijurga, nego pitanje
integriteta hiperkorektnog, obrazovanog, vrlo upućenog ministra prostornog uređenja i zaštite
okoliša. On je, što se tiče okoliša, zamjena za onog neobrijanog čudaka, Kutlina brata, šefa
Saborskog odbora za ekologiju, koji je kroz parlament protjerao cijele svežnjeve legislacije za
zaštitu žaba i puževa, te sam sa sobom i sa svojom firmom Lijepa naša sklapao čudnovate
ugovore, zbog kojih ga je novi ministar morao predati sudu, a što se pak tiče prostornog uređenja,
naravno, ranije se nije puno cifralo: lovaši su podsjeli Medvednicu i, da je bilo novaca, stigli bi
valjda do Sljemena...

Dok ga desničarski trogloditi i pijani uvodničari Hrvatskoga slova, na koje je spala hrvatska riječ,
optužuju da je, kao nepopravljivi ultraljevičar, započeo orgiju rušenja i destrukcije, Bozi
Kovačeviću bit će potrebna njegova najbolja svojstva da preživi tu krizu 'reakcije na retorziju',
koja će, vjerojatno, naposljetku pokopati čestitog, ali nesofisticiranog, ministra branitelja Pančića,
barem u očima njegova premijera, koji je kod statičkog proračuna građevine svoje vlasti, hladan
kao led. Nevolja je Pančićeva i to što se sukobio sa sirotinjom i očajnicima, dok su Kovačevićevi
neprijatelji grdni parajlije, koji ne mogu računati na potporu ulice, što ne znači da mu neće
namjestiti političku i medijsku diskreditaciju, iskorištavajući svoj novac i utjecaj. Lako je bilo
metnuti minu Hercegovcu koji je sagradio čardak na Medvednici, ali će pravi problem nastati tek
ako dođe na red neki parveni s Pantovčaka ili Tuškanca...

Siguran u sebe i u svoje procjene - a samopouzdanje je oduvijek bilo Božino najjače oružje -
Kovačević ipak nije savršeno utvrđen u svom ministarskom donjonu. Njegov položaj u Vladi
uvjetovan je, naime, ekvilibrijem šestorke, a Liberalna stranka kojoj pripada, najmanji je, i
najmanje važan artist u toj cirkuskoj točki. Dok klauni voze tandem po žici, a žongleri nastoje iz
ruke u ruku prebaciti što više portfelja, vješti pudl skromno stoji na stražnjim nogama i uzbuđeno
laje...
Budiša je efektivno smlavio otpadničku Liberalnu stranku u koalicijskim kombinacijama koje su
prethodile pobjedničkim izborima trećega siječnja. Ali, Gotovac mu se osvetio vraćanjem u igru
Stipe Mesića, kojemu je prepustio svoju kandidaturu ispred 'trećeg bloka' stranaka Porečke
skupine. Kad se Gotovac počeo povlačiti iz stranke, sluteći svoj skori kraj, na koordinacije
stranačkih čelnika Vladine većine počeo je dolaziti njegov proteže, osječki rektor dr. Zlatko
Kramarić. Kramarić ne podnosi Kovačevića, kao ni Mladen Vilfan, također liberalni korifej,
svojedobno Merčepov logističar i pobornik. To što Kovačević uživa popularnost 'u bazi', 'na
terenu', više mu je naškodilo nego koristilo prilikom izbora Gotovčeva nasljednika. Logično, to
mu je mjesto trebalo pripasti kao politički perspektivnom ministru, zato što je jedini prvoklasni
kadar u toj političkoj formaciji, blizak Gotovcu po naobrazbi, a po inspiraciji antikomunist, bez
primitivnih nacionalističkih recidiva...

Prilikom rascjepa liberala odlučno je stao na Gotovčevu stranu, ali nije nedostojno intrigirao, ni
po novinama ogovarao Budišu kao baba. Ipak, Gotovac mu je pretpostavio Kramarića. Kad
velikom hrvatskom disidentu i imoćanskom eruditu Društvo hrvatskoga zmaja bude, naposljetku,
naručivalo spomenik, uz devet muza kraj kojih će se, oboružan kitarom, praćakati na nekoj bivšoj
zelenoj plohi Lenuzzijeve potkove, od skulptora treba zatražiti i alegorijsku figuru Samoljublja,
možda u prijaznu obličju ženskog zagovora. Nije to paklena Hekata, nego jedna obična tračerska
Nereida...

Ozbiljan i rezerviran, pomalo hladan, Kovačević se slabo uklapa u kuloarske koterije, na kojima,
umjesto u salonima, gdje se govori glasno, flanerski, počiva hrvatska politika. To mu je limit, ali i
snaga, jer se njegov potencijal ne svodi na sadašnju funkciju, ni u stranci, ni u vladi šestočlane
koalicije. Kao saborski filibustijer u doba tuđmanovske opresije, dok je u parlamentu carevala
mračna milasovska demagogija, bio se tek inicirao, a već je postao najjači adut oporbe,
najglasniji u njenim klupama, gdje je zlosretni Škrabalo brbljao s djevojčicama, a seriozni
haesesovci buljili u prazno i čekali da odzvoni za ručak.

Kao politički tajnik HSLS-a otvoreno se sukobio s Budišom i njegovim kumovskim lobijem, jer
naprosto ne podnosi nedefinirane relacije i neizrečene obzire - s njim možeš diskretno, ali ne
uvijeno. Zaista, bolje bi se bio uklopio među njemačke radikale, nego u liberalnu maticu 'Hegela
iz Drniša' (kako je Budišu, uoči izbora, okarakterizirao Nouvelle Observateur) ili čak u
otpadničku podstruju Montesquieua iz Imotskoga, gdje se naposljetku našao, dok na obje strane
vlada ljubomora, a politika poprima odvratni fiziološki vonj svojstven siromašnoj kuhinji i
ložnici bijede...

Ni kao ministar i prvak minornoga LS-a, Kovačević nije posve potrošen, jer, karakteristično,
onako suzdržan i ozbiljan, zadržava neki 'nesvodljiv' ostatak, bitni reziduum svoga karaktera, koji
odlikuje krajnja upornost, možda sebičnost, nešto što prepoznaš u ljudima koji gledaju u daljinu,
preko tvog ramena. U svakom slučaju, Božo Kovačević je perspektivan političar u nestabilnom
kontekstu, zahvaljujući svom čvrstom značaju.
Kakva je perspektiva SDP-a? Hoće li, s hipotekom vlasti, propasti na lokalnim izborima? Može li
HSLS kao stranka preživjeti fuziju svog čelništva s Vladinom garniturom? Ima li ids kakav ulog
u tome što je Vlada izvadila Istarsku banku, s kojom je ta stranka, efektivno, upravljala? Može li
hns opstati s ovakvim ambicijama? A HSS uz liberalni režim cijena poljoprivrednih proizvoda,
što njegovu članstvu ostavlja samo mogućnost da, skupa s unezvjerenim braniteljima, blokiraju
prometnice, ostvarujući reakcionarni Savez rala i mača iz djela Ujfa i Petrova?

O tome se ništa ne zna, ali uopće ne ograničava Božin vijek trajanja u politici, jer on može sutra u
oporbu, bez straha za svoj integritet, štoviše, riskira jedino dok mu karijera ovisi o 'prijateljima' u
Vladi i stranci, dok se u postojanost čuvstava 'neprijatelja', može prilično pouzdati. On naprosto
nije balkanski tip političara, koji se u saborskom buffetu miri i šali s bagažom, koju je u
sjedničkoj dvorani maločas moralistički žigosao poput Cicerona, za takav mu kafanski
gemiitlichkeit, nedostaje ona mala mjera beskarakternosti, koja je često u osnovi ljudskog šarma.

Ugledao sam ga prvi put prije točno dvadeset i šest godina. Žutinić-Dodo, suradnik za rock'n'roll
u Studentskom listu, gdje sam bio urednik kulture, doveo mi je sitna momčića,
devetnaestogodišnjeg brucoša u izlizanim trapericama i crnom izvješenom džemperu, koji je
privlačio pažnju nevjerojatnom ikebanom na glavi: već je bio ozbiljno proćelav, a duge vlati crne
kosurde, koje su visile poput sablasnih riječnih trava što obuhvaćaju utopljenu Ofeliju, padale su
mu na ramena... Puštao je i bradu, neodređene vunaste čuperke - a iz cijelog aranžmana
provirivala je karakterna nosurda na kojoj su sjedile čelične naočale okruglih okvira.

Dobro, bile su to rane sedamdesete, u kojima smo, zapravo, proživljavali revolucionarne

šezdesete, a i ono što mi je tip predložio bilo je definitivno iz tog filma. Rekao je da će otići u
knjižaru stranih knjiga u Gundulićevoj, ukrasti knjigu, dopustiti da ga ulove, te o tome napisati
reportažu. Naravno, odmah sam prihvatio, i članak koji je tako nastao, uživao je određenu
popularnost medu malobrojnim čitateljima te ekskluzivne omladinske publikacije, koju je
uređivao Ninoslav Pavić.

Božin dalji angažman nije više bio vezan za našu redakcijsku sobu, opremljenu iscufanim
namještajem obilježenim inventarskim pločicama Socijalističkog saveza radnog naroda na
Džamiji, nego za susjednu, Prologovu, koju je urednik tog teatarskoga časopisa, Slobodan
Šnajder, moj vršnjak (obojici nam je hrvatski predavao pokojni Ivan Cesar), prepustio
amaterskom alternativnom teatru Coccolemocco, pod režiserskim vodstvom Branka Brezovca.

Coccolemocco je baš spremao predstavu Jedan dan u životu Ignaca Goloba, po tekstu Branka
Matana, autora poznate knjige o hrvatskim ratnim zločinima u Bosni, Domovina je teško pitanje,
koja je posljednjih mjeseci Tuđmanova režima izazvala velik skandal u Matici Hrvatskoj.
Pripreme i probe Ignaca Goloba trajale su dvije i pol godine, koje nisu prošle isključivo u čekanju
autorova teksta, nego je to bilo iskustvo kolektivističkog zanosa, nezamislivo u nekom drugom
razdoblju. Protagonisti predstave divovske su lutke, koje izvođači nosaju na ramenima, kao
nekakve ekstenzije ljudskog karaktera, dok tekst u mikrofon izgovara 'vokalni artist' koji sjedi sa
strane. Glavnu ulogu, glas Ignaca Goloba, dao je Božo Kovačević. S tom predstavom
Coccolemocco je obišao cijelu bivšu Jugoslaviju, a Vjeran Zuppa, direktor avangardnog Teatra
&td, uključio ih je, kao 'neprofesionalnu sekciju', u svoj kazališni ansambl.

Idući projekt grupe trebalo je biti kolosalno uprizorenje pod naslovom Richtmann, sto puta veća
produkcija, koja je zapela jer je Matan uspio napisati jedva sto i pedeset kartica, što nije bilo
dovoljno ni za prvi čin... 'Hodali smo po Zrinjevcu', sjeća se Matan, koji je postao Kovačićev
najbolji prijatelj, zamijenivši na toj funkciji Dođu, s kojim je Božo bio došao iz Daruvara, 'i rekao
mu odjednom: 'Pa što mi radimo, vrijeme je da pokrenemo časopis!' On je zastao, stao mozgati i,
onako ozbiljan kao uvijek, rekao: 'Slažem se!' Eto, to je Božo u jednoj slici, ozbiljan i jezgrovit...'

Čovjek-elipsa dotle je već prevalio velik razvojni put, od najranije daruvarske faze, kad je
osnivao svoj Ludra-bend, naučivši svirati iz udžbenika za dopisni kurs gitare, budući da je to, uz
onu dugu kosuraču, garantiralo uspjeh kod mačaka. Božin otac, Srbin, predratni komunist,
zatvaran je prije rata, i onda opet poslije rata, 1948., kad je pola godine proveo na Golom otoku.
Bili su posve neimućni: Božo je u Zagreb došao kao tipični provincijski siromašak, u crnom
džemperu, pun Doorsa i volje za životom, ali nije bio od onih prizemno ambicioznih mladih ljudi
koji se zareknu da će se dokopati para i postići društveni uspjeh, pa ih više nitko neće gledati s
visoka. Njegove su ambicije bile drukčije, ili veće: jako ozbiljan, s težnjom za samopotvrdom,
samoostvarenjem, bacio se zvjerski na čitanje filozofije - studirao je filozofiju 'pod A' i usto
sociologiju, ali nije ispite spremao iz šalabahtera i bilježnica, kao površni studenti iz boljih kuća,
nego se s voljom bacao u najdublje fundamente.

Stanovao je u domu na Savi. Imao je nesreću da mu se kao neslužbeni cimer uvali legendarni
Đoni B. Štulić, tada još u svojoj anonimnoj, pretklasičnoj fazi, dok je bio samo neizdrživo
naporan i dosadan, te po cijeli dan u sobi drndao po gitari koju, za razliku od Bože, ni dopisno
nikad nije naučio svirati. Činjenica da ga Štulićeve februarske balade nisu omele u čitanju
Aristotela, dokazuje sposobnost za totalno udubljivanje, te istinsku intelektualnu vokaciju.
Uvečer, sklonili bi gitaru, te krenuli u ljubavne pohode.

U teatarskoj skupini Coccolemocco Božo se istodobno socijalizirao u građanski Zagreb

intelektualne elite, koja mu je najviše imponirala, i kojoj će, naposljetku, svjesno i potpuno
pripasti. S Matanom, starmalim kulturtregerom nastanjenim u bršljanom obrasloj vili na
Pantovčaku, pokrenuo je časopis Gordogan.

Naziv je odabran s genijalnom nepogrešivošću mladog uma - po začudnom imenu zločestog

kralja u avangardnom teatarskom tekstu (nekoć) mladoga Radovana Ivšića, pisca koji je iz
Hrvatske emigrirao pedesetih godina, smlavljen uskogrudnošću što ga je okruživala. Časopis je
nastao pod dojmom djela drugog važnog emigrantskog kulturnog lika, Stanka Lasica, koji je,
nakon slave ikonoklastičkog Sukoba na književnoj ljevici, udario u bedem establišmenta, kad je u
Kronologiji osudio poslijeratnu apologetsku poziciju Najvećega Pisca.

Ivšić je osporio tradicionalnu književnu formu; Lasić partiju zbog predratnog antikrležijanskog
stava, a onda Krležu zbog poslijeratnog konformizma, dok su dva mlada književna revolucionara
već s imenom časopisa najavili da su spremni ići dalje i satirizirati još živog Kralja Gordogana,
koji je umro tek godinu i pol poslije izlaska prvog broja. Gordogan je pokrenut u maloj,
nezavisnoj izdavačkoj kući Slobodana Šnajdera, koji je raspolagao novcima gradske omladinske
organizacije. Izbio je strahovit skandal, jer se Partija osjetila izigranom: časopis je pokrenut bez
pitanja, bez prethodnih obveznih forumskih mriješćenja i razvodnjavanja, kojima je svrha da se u
redakciju ubaci dovoljan broj 'pouzdanih drugova', udbaša, dežurnih idejnih zelota ili poslušnih
grebatora, te tako spriječi eventualno 'idejno skretanje'. Ključni tekst u prvom broju, recenziju
Solženicinova Arhipelaga Gulag, koji je tada izlazio, pristao je napisati Žarko Puhovski. Zbog
uobičajenog odgađanja s predajom rukopisa, tekst je izostao iz prvog broja. Kad je časopis
usprkos tome izašao, pa izazvao nepovoljne javne reakcije, Puhovski se Matanu i Kovačeviću
obratio pismom u kojem im priopćava da su od Gordogana 'napravili Centralni komitet
socijaldemokracije' i time se svrstali medu neprijatelje, s kojima bi se bio spreman 'obračunati i
fizički', da ih ne smatra previše beznačajnima... I u tome je, kao gotovo u svemu, imao krivo
-Gordogan je postao možda najvažniji hrvatski književni časopis novijeg vremena. Jači od
Razloga i Krugova, intelektualniji od Kritike, zanimljiv poput novina, poticajan poput najvažnijih
knjiga toga prijelomnog razdoblja, okupio je svu hrvatsku inteligenciju u osvit 'demokratskog
raspleta' potkraj osamdesetih godina...

U Gordoganu Božo je obradio glavnu temu, slučaj zagrebačkog fizičara Zvonimira Richtmanna,
relativista kojega je staljinistički partijski 'barbarus' odbacio kao i Krležu, i to zbog odstupanja 's
linije'. Richtmanna hapse banovinske vlasti, Maček, a ustaše strijeljaju zajedno s ostalim
komunističkim intelektualcima koji su ga, zbog partijske ortodoksije, ranije bili odbacili. S
velikom akribijom, Božo je istražio izvore, skupa s Matanom intervjuirao u Beogradu Marka
Ristića, te prikupio arhivalije, pa feljton proširio u knjigu, perfektan, solidan, debeo svezak,
kojem je, za neko vrijeme, dodao sličan rad, Psihoanaliza i ljevica. To nije bio neki akademski
rad bez političke važnosti: glavna idejna fronta na kulturnoj ljevici, teče i danas rasjedom oko tog
tektonskog pitanja.

Je li Partija uoči sukoba s fašizmom smjela riskirati podjelu, dopuštajući unutarnju raspravu o
političkoj liniji u kulturnoj politici, pri čemu bi eruditski Krleža ponizio visokoga partijskog
funkcionera Đilasa? Ili, prevedeno u suvremeni kontekst: može li SDP sad dopustiti da se
slobodno rasplamsa polemika između Antuna Vujića i Prosperova Novaka s jedne, Slobodana
Šnajdera s druge i Vjerana Zuppe s obje strane, pa tako omogućiti HDZ-u da skorira na ionako
oslabljenoj Vladi demokratske koalicije?

Potkraj osamdesetih, osim dogme o avangardnoj ulozi Partije i radničke klase, otvorilo se i
'nacionalno pitanje'. Gordogan je reflektirao građansku, antimiloševićevsku, poziciju, kojoj se
većina ljevičara u kulturi nije mogla prikloniti zbog idejnih hemunga.

Epilog? Potkraj osamdesetih Šnajder je likvidirao uredništvo Gordogana, pa se začelo veliko

neprijateljstvo koje traje do danas. Kad je Matan, zbog svoje knjige, izbačen iz Matičina časopisa
Vijenac, a novi časopis, Zarez, pokrenut novcem Georgea Sorosa, lokalni 'šef od para'
Otvorenoga društva, Šnajderov bliski istomišljenik Vjeran Zuppa, uvjetovao je da se u uredništvu
ne smije pojaviti Matan.

Na liniji svog idejnog usmjerenja, Božo je završio medu liberalima, kao i svi politički svjesni,
pristojni zagrebački građani. Nepopravljive komunjare držale su se svojih, primitivci i manijaci
upisivali masovno u HDZ, dok je klasa koja djecu daje na solfeđo i klavir, ušla u žuto-plavi klub
kojim je predsjedao vrijedni drniški rodoljub, zatvaran zbog svojih uvjerenja, ali inače vrlo
pristojan, popeglan mladi gospodin s naočalama, koji godinama radi u Sveučilišnoj knjižnici, pa
nije, valjda, za Boga miloga, jedan od onih dolje, znate, onih divljaka koji se znoje dok govore, a
oko vrata nose debeli zlatni lanac s križem... Ne, nije, ali je problem bio u prijateljima koje je
povukao iz svoje revolucionarne mladosti hrvatskog sveučilištarca, dok se žario zanosom, s
govornice u Studentskom centru napadao Tita i sviđao se Ljerki Mintas, tada još ne i Hodak.

Božo se poslije Gordogana zaposlio u izdavačkom poduzeću Globus, koje je, s kontroverznim
političkim knjigama osamdesetih godina namlatilo velike novce. Uz Globus takve je knjige
izdavao i Slavko Goldstein, kojega je Božo upoznao, pa mu se obratio čim je čuo da priprema
osnivanje neke opozicijske građanske stranke. Sa svojstvenom savjesnošću, čim je čuo da će biti
'liberalna', pribavio je i progutao odgovarajuću političku literaturu: Poppera i sve ostale
relevantne pisce. Izabran je odmah u rukovodstvo.

Njegov prijelaz iz studentske alternative u građanski mainstream tekao je izvanredno sporo: u

Globusu počeo je nositi konvencionalnu odjeću, te skratio kosurdaču na srednju dužinu, ali se još
nije odricao okrugle kape šilterice, kakvu je nosio i protestni šansonjer Ivica Percl, ni interesa za
žene, koji je, međutim, također poprimio konvencionalne građanske obrise.

Bila je to još rubna egzistencija: stanovao je u iznajmljenim stanovima i kućama na obodu grada,
ili u njegovim najdaljim, mnogima nepoznatim dijelovima, s nazivima koji ne sugeriraju zelene
obronke posute vilama. Predavao je sociologiju na Akademiji za kazalište i film. Dugo je živio s
djevojkom koja je imala dijete iz prethodnog braka, koje je odgajao; u nekim se sustanarskim i
podstanarskim kombinacijama, jednom čak ponovo združio s Dodom Žutinićem i njegovom
curom Jasnom Babić.

U Hrvatskoj socijalnoliberalnoj stranci Božo je postao viđeni hrvatski političar. Na izborima

1992. preko državne liste ušao je u Sabor. Počeo je nositi odijela. Kratko se ošišao. Još uoči rata
oženio se simpatičnom plavokosom bivšom poslovnom tajnicom Grafičkog zavoda, gdje je
njegov bivši partner Matan radio kao urednik, pa ga je posjećivao i pritom se upoznao s
Elizabetom. Ona također nosi naočale okruglih okvira, ali koštane, damske. Bavi se biznisom,
potječe iz imućne albanske katoličke obitelji, pa stanuju u njenom građanskom stanu u Visokoj
ulici, na najboljoj gornjogradskoj adresi.

Božo Kovačević ima blistav politički dosje: oduvijek je bio žestoki antiTuđmanovac, nikad ga
nije dotaknula ni jedna afera, a s klupa preglasavane manjine, derao se kao jarac, zagorčavao
život hadeze-ovcima, optužujući ih po novinama i u europskim forumima. Postao je politički
tajnik stranke kad je, kao prava opozicija, pobijedila na izborima u Zagrebu i ozbiljno ugrozila
režim.

Tuđman tada nalaže da se pokrene tajna operacija Lisica. Imala je dvije faze: prvu 'toplu', u kojoj
je trebalo izazvati rascjep alternativnim ponudama za sudioništvo u hadezeovskoj većinskoj Vladi
pojedinim istaknutim ličnostima Liberalne stranke, te drugu, 'hladnu', u kojoj će dr. Ivić Pašalić
jako zatresti konopce marioneta, te izazvati masovni bijeg 'krtica' i opće osipanje stranačkog
rukovodstva.

Majstorski intrigant, Tuđman je sam preuzeo izvođenje prve faze. Pretvarajući se da prihvaća
izborni poraz, pozvao je prvo Gotovca, koji je od Budiše preuzeo predsjedništvo stranke nakon
prethodnih, slabo vodenih, parlamentarnih izbora. Nominalni šef Gotovac, koji je zamjenjivao
'umornog vodu', u međuvremenu je kondenzirao silne ambicije. Na predsjedničkim izborima
pretrpio je totalni poraz, ali umjesto da je, kao Tomac, koji je u SDP-u za Račana odigrao
potpuno istu ulogu, pridržao svoje mjesto, zaključio je da tek počinje velika igra... Tuđmanov
poziv na Pantovčak dočekao je kao neku uzbudljivu priliku za satisfakciju.

Tuđman prvo Gotovcu, a zatim Budiši nudi isto: sudioništvo u Vladi, koaliciju koja Budiši nije
principijelno, nego samo personalno neprihvatljiva: on se uvijek vidio kao Tuđmanov nasljednik,
a ne kao zamjenik, kao i Gotovac, u odnosu na Budišu. Gotovac uživa kao pregovarač na kojega
su upereni svi reflektori, dok mu u svemu asistira Kramarić, koji vuče rep udbaškog dosjea
Profesor, pa ga, navodno, 'kontrolira Glavaš', što znači, u krajnjoj konzekvenciji, Ivič Pašalić.
Može to biti najobičnija potvora žute štampe i falsifikat obavještajnog podzemlja, ali je u svakom
slučaju, pokazatelj kako je izložen manipulacijama...

Nesporazumi oko toga tko zapravo o čemu smije i treba pregovarati s Tuđmanom, dosežu
vrhunac rascjepom HSLS-a. U tome su bili silno angažirani Kramarić, zatim glavni tajnik
Gorinšek, s repom jednog debakla iz doba rata, te Vilfan, čudna liberlana persona koja se dičila
bliskošću s Merčepom... Liberal Miroslav Rožić prelazi tada u hsp, a još dvojica u HSS, gdje će,
poput plutajućih mina, čekati da ih aktiviraju u idućoj prilici. Ivan Božičević, koji je HSLS-u
vodio parlamentarne izbore što su za Budišu završili fatalno, postaje direktor Vjesnika, učlanjuje
se u HDZ, te svjedoči protiv bogobojaznog, malo mrtvog doktora Gorana Granica, Budišina
potpredsjednika i brata ministra vanjskih poslova, da je kovao Plan Lisica za destabilizaciju
države i rušenje njenih legitimnih institucija. Po tome što je stvar trebala istodobno poslužiti
protiv Mate i da Tuđman obrlati Budišu, očito je da potječe iz laboratorija subverzije Ivica
Pašalića, koji je makarskim diplomatom bio blago opsjednut, kao realnim konkurentom u
razdoblju Post Obitum Tiberii, odnosno, poslije imperatorove smrti.

Budiša je kasnije uspio izboriti formiranje saborskog istražnog povjerenstva da se ispitaju stvarne
okolnosti nastanka toga plana, koji je uništio HSLS kao stožernu oporbenu formaciju. Ali,
politička bitka izgubljena je i liberali su se, kontroliranom fisijom, raspali na dva izotopa, veću,
Budišinu, 'institucionalnu', frakciju - u kojoj su ostali političari i lokalni funkcioneri, što su jasno
vidjeli korist od njegove formule lokalnog koaliranja s hadezeovcima - te na ekskluzivnu
Gotovčevu česticu, malo veći mezon u atomskom kotlu hrvatske politike. Gotovcu su prišli ljudi
s normalnim građanskim instinktom, kojima se okretao želudac na ideju da se ulazi u gradske
hunte s kompromitiranim hadezeovcima. Medu njima bio je i Bozo, koji, osim toga, nije mogao
podnijeti Budišinu ustobočenu pozu, te njegovu kumovsku kamarilu sastavljenu od okorjelih
nacionalista.

Budiša je ipak tu rundu dobio, jer je sa SDP-om stvorio koaliciju koja je njegovoj raspolućenoj
Liberalnoj stranci bez liberala priskrbila partnersku poziciju u postizbornoj koaliciji. Plan je
pokvario Mesić: Budiša je, naime, trebao postati predsjednik Republike, u skladu s koncepcijom
'kontitnuiteta bez potresa'. Kao i svi ideološki konstrukti iz političkih laboratorija, ta ideja
kohabitacije 'umjereno revolucionarne' vlade s 'nacionalno svjesnim' predsjednikom pokazala se
neprikladnom, jer deziluzionirano stanovništvo opljačkane države uopće nema razumijevanja za
finese, nego jedva suspreže provalu bijesa, što se primiruje jedino svakodnevnim hapšenjem
tajkuna i korupcionaša.

Čim to imalo zastane, vlast će sebi na glavu strovaliti silovit prolom gnjeva. Račan ima odlične
instikte za preživljavanje, i zato će još neko vrijeme osiguravati političku podršku ministru koji
diže u zrak podsljemenska taborišta Hercegovaca...

Raskošan osmijeh zrelog mediteranskog šarmera Ive Sanadera na balkonu hadezeova partijskog
updrišta na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Pudlica među rotvajlerima

IVO SANADER

Kako se moglo dogoditi da dr. Ivo Sanader, splitski fićfirić s romantičnom velnom koja mu pada
na čelo, drugorazredni političar i tirolski doktor romanistike, navodno stručnjak za Rainera
Mariju Rilkea, kao jedna od najmanjih i najdobroćudnijih zvijeri u hrvatskoj političkoj
menažeriji, dospije na sam vrh hranidbenoga lanca, te postane predsjednik HDZ-a, Tuđmanove
zadužbine kriminala i nacionalizma, istodobno najveće oporbene i, uopće, druge najveće stranke
u zemlji? Ona u Saboru ima četrdeset zastupnika, koji se uzajamno strastveno mrze, i jedino time
odaju da su još živi...

Kao prvo, Sanader nije uvijek bio drugorazredna figura. Na tu ga je smanjenu staturu srezao Ivić
Pašalić, u prvoj epizodi Hitne službe režirane na Pantovčaku, gdje je poduzetni hercegovački
doktor iz Dubrave bio ustrojio agenciju za difarrfaciju pripadnika neprijateljskih frakcija i
suparnika medu penjačima po hadezeovskoj kadrovskoj lijani.

U tom laboratoriju potvora, donesena je odluka da se Sanadera ukloni iz Tuđmanova predsoblja.

Kao šef Tuđmanova kabineta on je bio majordom niskoga zdanja, Aneksa, sagrađenog na brzinu i
dosta tajnovito u podnožju Richterove klasične modernističke vile na Pantovčaku, odakle se
upravljalo 'konvojem' predsjedničke svite i aparatom Tuđmanove 'polupredsjedničke' diktature.
Sanader je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike zamijenivši na tom položaju Hrvoja
Šarinića. Kad je Šarinić postao predsjednik Vlade, Šušak je na njegovo upražnjeno mjesto gurao
Zužula, Tuđman je htio Granica, koji se tome opirao pa turio Sanadera, svog zamjenika u resoru
vanjskih poslova. Tako se: a) riješio Sanadera, b) kod Tuđmana doveo ne previše opasnog
suparnika, osobito u vanjskopolitičkim i pregovaračkim pothvatima. Svima je, zapravo,
odgovarao, kao beskonfliktni, prilično 'komodan' Dalmatinac, koji neće do u sitne sate s
Tuđmanom razmjenjivati misli, tesati 'platformu', šiljiti 'liniju'... Svima, osim Pašaliću, savjetniku
za unutrašnju politiku, koji nije htio u Uredu nikakvih stolova preko kojih mora prijeći da bi
došao k Tuđmanu. Kad je Šarinić otišao, Ivić se htio riješiti i Sanadera.

Sanaderu se nije mogla napakovati neka pretvorba, niti ga optužiti kako snuje da zapremi najviša
mjesta u državi. Ali, onako visok, naočit, prilično luksioriozan, mogao je Hercegovcima izgledati
kao čovjek s nedovoljno testosterona, koji ženu ne tuče ni kad je zaslužila.

Obavještajno podzemlje dobilo je zadatak da Sanadera difamira kao homoseksualca. Znalo se da

će sama natruha gej-skandala biti dovoljna da se među patrijarhalnim hadezeovskim kadrovima
izazove masovna jeza. Osim toga, i sam je Franjo bio užasan homofob. Više od običnog
malograđanskog licemjerja, to mu je ostalo kao zalog formiranja u mačističkom komunističkom
miljeu, gdje su žene, lov, tenis i preljubničke avanture imali bitne statusne konotacije: prvi
svingeri u Jugoslaviji pojavili su se na Dedinju, dvadeset godina prije popularizacije razmjene
bračnih partnera u Startu i ostalim libertinskim publikacijama iz razdoblja globalne seksualne
revolucije.

Pijanci, bigoti, kriptofašisti i lupeži, vrvjeli su korbizijeovski sunčanim odajama Predsjedničkih

dvora, ali homoseksualac imao bi ondje izgleda kao angorska mačka koja upadne na konvenciju
alzaških hrtova. Počela je 'operacija Sanader'.

Specijalisti za specijalni rat aktivirali su svoje 'spavače'. Ja sam bio jedan od prvih ciljeva. Ležao
sam mirno na garaži i gol se sunčao - to je bilo točno prije pet godina, ljeti, 'kad su cvetale
meduze', a vlast Tuđmanova stajala u zenitu. Izdavao sam Nacional. Nije išlo sjajno: prodavao se
jedva nešto bolje nego sada.

Čovjek me snimi malim fotoaparatom i u šali reče: 'Ma, to je za Imperijal...' Zatim smo otišli na
kavu kao površni, no stari znanci, jer dugo ljetujemo na istome mjestu. Objasni mi da ima priču,
trag koji bismo trebali istražiti, pa nabaci da se tiče Sanadera. On je, navodno, u Austriji, gdje je u
Innsbrucku živio prije desetak godina, bio involviran u trgovinu pornografijom gay-usmjerenja,
materijalima za homoseksualce. Dao mi je ime čovjeka u Austriji koji je, navodno, spreman, iz
osobnih razloga, o svemu posvjedočiti...

Skandalozne implikacije priče koju mi je ponudio, bile su znatne, a mene je privukla nadasve
koincidencija s primanjem HDZ-a u europsku demokršćansku asocijaciju, koje se upravo
uglavljivalo. Odmah sam u akciju poslao Mladena Plešu, najopakijega lovačkog jazavčara iz
Nacionalove investigativne štenare. Uz njega, sivu tiču suradnicu kojoj sam mogao vjerovati da
će osigurati koroboraciju, jer je Pleše - Pilaš je njegov nome de guerre - predugo zalazio na
Zrinjevac 7, često i k Sanaderu, kad je on ondje službovao kao zamjenik ministra vanjskih
poslova...

Uostalom, poznavali su se otprije. Dok je Pleše bio glavni urednik Starta, Sanader mu je, kao
zastupnik austrijske tvrtke svoga brata iz Innsbrucka, prodavao agencijske fotografije golišavih
ljepotica, koje su se tiskale na duplericama. Tim je kanalom, u Sanaderovoj akten-taški, stigla i
serija dijapozitiva s aktovima pjevačice Moni Kovačič, koji su izazvali silno uzbuđenje u cijeloj
bivšoj Jugoslaviji, a urednicima Starta priskrbjeli reputaciju strahovito vještih momaka, koji su
kadri načupati svakojakih čudesa. Stvar je, zapravo, bila u tome da je Mario Bošnjak, naš sadašnji
uzvišeni tajnik Novinarskoga društva, već u ono vrijeme bio blago oćoravio, pa u hrpetini robe
koju je austrijska veza istresla na stol, ofrlje pregledavši, slučajno odabrao snimke plavuše s
raskošnim uvojcima poput Sanaderovih, te s krasnim blond mufom.

Pilaš i vjerna suradnica otiđu sad u Innsbruck, i u maloj austrijskoj podalpskoj selendri, s
konjskim drekom na ulicama, gdje je Sanader, navodno, na lokalnoj romanistici doktorirao iz
Anouilha, lako pronađu čovjeka kojemu su bili upućeni. Kad su se iz Zagreba dogovarali
telefonom za susret, on im je bio rekao da 'sve razumije', i pozvao ih da dođu jer je 'spreman
razgovarati'... Dočekao ih je blijed kao kreč, prestravljen, pa povikao da 'nema pojma što hoće' i
zatražio da ga 'ostave na miru'... Upala je i njegova žena, udarila u suze, deračinu, zapomaganje.
Neobavljena posla, investigativni tim vratio se u Zagreb.

To sam tumačio na sto načina - da su suzupovci presreli neku neobaveznu telefonsku

komunikaciju iz redakcije, da je procurilo iznutra ili, napokon, da je cijela priča bila ometena, pa
o tome 'gore' odaslan izvještaj... Istodobno, novinari Glorije nasjeli su na sličnu dezinformaciju,
koja se pojavila pri kraju nekog članka o ženama političara. Tuđman je tako istodobno dobio na
stol članak, te povjerljivo izvješće tajne službe koja dojavljuje kako je, u zadnji čas, spriječeno
izbijanje grozomorne afere u Nacionalu.

Kad je Tuđman to vidio, odmah je odlučio ukloniti Sanadera... Da se sve točno tako zbilo,
potvrdio mi je kasnije jedan od najviših funkcionera njegova režima, u ekskluzivnom intervjuu.
No, Sanaderov odlazak iz 'manježa', nije bio dramatičan kadrovski preokret u hijerarhiji, koji bi
narušio raspored snaga; slab radnik i bezvoljan, on se već bio onemogućio pozom nehaja i
istinskim nedostatkom ambicija. 'On je neambiciozan iskreno', kaže čovjek koji ga dobro poznaje
još iz Splita, 'ambiciozna je samo njegova žena, no kad Sanader kaže da ga nije briga, ne laže. U
tom neambicioznom nastupu, on nikad ne iznevjeri — njemu zbilja nije stalo, i od njega doista
nema nikakve koristi!'

I Granićeva je žena ambiciozna, ali ona ima kvalitetnije osoblje - vrijedni Granić može
neprekidno riljati šesnaest sati na dan, uvijek podjednako toplo-hladan, koncentriran, spor,
dostižan i pouzdan - uvijek bih ga uzeo za liječnika, šefa kabineta ili ministra vanjskih poslova.
Kad je Sanader 'pao', dopao je opet Granicu na Zrinjevac, ali sad kao 'drugorazredna politička
figura', kojoj se čudimo na čelu HDZ-a, kao da funkciju tampona nije obavljala i Belgija, a
priželjkivao tako sjajan princ kao što je engleski kraljević Charles.

Sanaderov povratak na Zrinjevac odmah se od destrukcije potencijalnog konkurenta iz

Tuđmanova predvorja pretvorio u širu akciju 'oblaganja', amortizacije ambicija opasnoga dr. Mate
Granica, kojega je Holbrooke u Davtonu opisao poput ceremonijal-majstora na kineskom dvoru,
koji poduzetne, izravne Amerikance istjeruje iz kože beskonačnim ljubaznostima, okolišanjem i
taktom. Dr. Granica trebali su poslati da pregovara s japanskim carem, a ne Pavletića, koji je
onamo otputovao na čelu velike skupine narodnih zastupnika, od kojih je jedan - uporno se
pokušava sakriti informacija koji, ali ja sumnjam na demokršćanskog crnokošuljaša, 'zmaja od
Odžaka', dr. Antu Kovačevića - nosio poklon, lutku u prirodnoj veličini u hrvatskoj narodnoj
nošnji, a kako protokol sigurno nije platio avionsku kartu do Tokija za suvenir, cijelim ju je
putem, valjda, držao u krilu...

Granić je Sanaderom bio tapeciran odozdo, dok su se sa strana priljubljivali Ljerka Mintas-
Hodak, ministrica nepostojećeg resora europskih integracija, te Miomir Žužul, opunomoćeni
ministar u Washingtonu, izaslanik Tuđmanov i hercegovački emisar na rijeci Potomac, sve to
preko glave malome doktoru, koji u svom tamnom odjelcetu, neumorno okolo klima po šesnaest
sati na dan... Sanader nije imao dovoljno ambicija - nije iznevjerio mala očekivanja - i dočekao je
smjenu vlasti kao sporedni igrač u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je slovio kao strah i trepet
za niže osoblje, te upošljavao tajnicu koja je, konsenzusom diplomatskog osoblja u Zagrebu, uz
tajnicu Nadana Vidoševića, predsjednika hrvatske Privredne komore, bivšu mišicu Renatu
Horvat, proglašena najubitačnijom administrativnom pomoćnicom, koja je uvijek nastupala u
deset centimetara visokim potpeticama, savršena ledeno-stroga brineta, kao prenesena iz
fetišističkog stripa Givendoline.

Podministar koji dr. Mati nije stvarao nikakve probleme - 'vrlo korektan, on je odmah našao svoje
mjesto' (u uredu na kraju hodnika, nasuprot WC-u) - Sanader se zatekao i na potpredsjedničkom
mjestu u stranci, uoči rasula HDZ-a poslije Tuđmanove smrti, koja je tjednima zatajivana.

Pašalić je pokušao nametnuti Ljerku Mintas-Hodak kao svog bliskog, veznog igrača, ali su ih
zaustavili Šeks, koji se neko vrijeme nosio mišlju da bi, iako nepriličan, samo zato što je dvaput
pametniji od svih ostalih žicara osim Pašalića, mogao sam posati 'kalif namjesto kalifa', pa je
gurnuo u fajt Branimira Glavaša i desničarsku udrugu Klub dr. Franjo Tuđman, gdje ton qui fait
la chanson daju Bobetko junior, Petar Šale i drugi barakaški moroni, hadezeovski začinjavci. Oni
su donekle zaustavili Pašalića, koji se, međutim, ionako nije namjeravao otvoreno kandidirati,
dok ga pola Hrvatske vidi kao najvećeg zlotvora, ali samome Šeksu to nije mnogo vrijedilo, pa je
počela potraga za kompromisnim kandidatom - isprva se spominjao čak i zadarski župan
Kalmeta, koji nije čak ni zloglasan, osim po tome što je njegov zamjenik na diplomatskom
prijemu smrskao nos opernom bas-baritonu Martinoviću, zbog neke nedužne političke opaske.

Najbolji bi, naravno, bio Hebrang - onako ponosit, tvrd, nedokaziv, autoritaran, uskogrud poput
samog Tuđmana, ikonodul, sektaški idealist pun predrasuda, nepopustiv doktrinarac poput svoga
oca. Neke od tih predrasuda, čak su na mjestu, one primjerice, protiv Ivica Pašalića, s kojim dr.
Hebrang ne bi bio ušao ni u kakvu, čak ni 'nerealiziranu', 'naznačenu', ili 'međusobno tolerantnu'
relaciju, nego bi ga izbacio iz stranke čim bi mu se za to pružila prilika, a dr. Pašalić - koji
stranku, zapravo, kontrolira, na to, onda, ipak nije mogao pristati. U stranci koja je ostala bez
većine glasača, članstva i aparata na terenu, osim u pasivnim krajevima, opstoji još jedino
'nadgradnja', bulumenta većinom teških desničarskih saborskih zastupnika, uz nekoliko
'neopredijeljenih', ili 'tranzitivnih', koji, zasad, još ne mogu naći drugu maticu (iako Vesna Škare-
Ožbolt iz Granićeva Demokratskog centra, oko njih zavodnički zuji, kao pčelica Maja). Kad su
sve zbrojili i oduzeli, instiktivnom su mudrošću dokučili da ih Sanader neće pojedinačno ugroziti
ni kolektivno diskreditirati. Naposljetku, čovjek je deklarirani klerikalac, govori strane jezike, i
vani ga lako mogu shvatiti kao 'demokršćansku asimptotu' Tuđmanove desničarske hiperbole. Pa
su zaista izabrali Sanadera, ljubazna dvometraša malo ocvale muške ljepote, kojemu, čini se,
zaista nije stalo, ali ga na stazu uspjeha izgoni njegova energična žena Mirjana, koju je upoznao
još u gimnaziji, a koja je također doktorirala (arheologiju) s vrlo primjerenom temom: Kerber,
strah i trepet, mitološki grčki troglavi pas, čuvar podzemnog svijeta.

Nacionalistički pokret, kojim je rukovodila mafija, poslije Tuđmana, opasnog fantasta, i Šuška,
oporoga gangstera u kožnoj vjetrovki, izmeće jednog prilično bezazlenog inteligenta, autora
knjiga I ružičasto je crno te Fenomen parfema, koje će teško zamijeniti kultna Bespuća...

Ivo Sanader rodio se u splitskoj, vrlo klerikalnoj obitelji 1953. Jedan brat solinski je župnik, a
sestra koludrica, pa su ostala dvojica braće, prirodno, udarila više u marketing, erotiku, znanost i
političku karijeru, četiri podjednako grešne aktivnosti s beskompromisne baresovske, ili
moraovske pozicije katoličkog intelektualca.

Stariji brat, trgovac, dilao je po Austriji, te bazirao u Innsbrucku, gdje se onda uglavio i Ivo pa, uz
razne posliće, poput onog zastupništva golih mačaka, studirao. Na Filozofskom fakultetu u
Innsbrucku diplomirao je i doktorirao s tezom Svjetonazor u djelima Jeana Ano-uilha. Je li to baš
bio doktorat, ili samo diplomska radnja, i gdje se ona može naći, a gdje osvjedočiti o
nostrifikaciji, moglo bi se još istraživati, ali su to stvari formalne, koje ne dopire do biti, koja je
ionako odmah vidljiva. No, u svakom slučaju, prilično je deplasirano tražiti doktorat iz
romanistike u Tirolu, kao što bi, otprilike, bilo neobično braniti tezu o laponskoj versifikaciji na
sveučilištu u Estremaduri: čudno, ali možda ne i nemoguće...

Vrativši se u Split 1982., kao Doktor Sanader, veliki momak naprosto je zračio učenošću.
Direktora tamošnjega izdavačkog poduzeća Logos, Duška Čizmica Marovića, ultraljevičarskog
kavanskog filozofa golema šarma, navukao je na tanak led svog interesa za Rilkea: tri sata
objašnjavao mu je svoje poteškoće da prevede dva Rilkeova stiha, koji su i ostali neprevedeni. I
kad ga je Duško - koji, zbog revolucionarne djelatnosti na Zagrebačkom sveučilištu burnih
sedamdesetih, nije dospio diplomirati - osupnut tolikom akribijom, odmah zaposlio kao urednika
znanstvene biblioteke, sjeo je pisati prijedlog za serijal Antigona (Antigona od antike do
modernih pisaca), pa se stao kod Čizmica u nedoumici raspitivati kako se točno piše prezime
Anouilh, jer je taj taj francuski katolički pisac, naime, autor jedne od drama o Edipovoj i
Jokastinoj kćeri.

Možda je ovo svjedočanstvo neopuzdano, ali mi dvadesetogodišnje iskustvo novinskog urednika

šapće da bi valjalo otići u Innsbruck i potražiti kosture u ormarima tamošnjeg sveučilišta...
Sanader je pet godina gluvario po dalmatinskim kulturnjačkim zakucima. Izabran je čak za
docenta njemačke književnosti na Sveučilištu u Zadru, gdje se, međutim, nije nikad odazvao, te
preuzeo katedru.

Sam izbor zapanjuje, jer on je - zar ne? - doktorirao na romanistici, pa zašto ga angažiraju da
predaje njemačku književnost? Valjda stoga što je romanističke tečajeve pohađao na germanskom
govornom području - gdje se, uostalom, govori teškim esterajherskim gorštačkim dijalektom, što
je, bit će, sporedno za romanističkoga germanista u čakavskoj jezikoslovnoj metropoli.

Tvorbu toga tipično hadezeovskog intelektualca, koji se, dok je u Splitu, a ne u Austriji, družio
najviše s Radom Perkovičem, boksačkim impresarijem i autorom priručnika o zavođenju žena,
prekida prolom demokracije te uspostava hrvatske državnosti, čemu pridonosi kao dopredsjednik
austrijskog hadezeovskog bunda, koji je hrvatstvu dao i Ivana Milasa, bivšeg čuvara Državnog
pečata, o kojemu se, kao i o samome pečatu, malo čuje u posljednje vrijeme.

Prvoga siječnja 1991. Sanader je imenovan intendantom Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu,
pa nam profesor dramaturgije Zvonimir Berković duguje jedan od svojih famoznih 'dvojnih
portreta', jer je sličnost s Jakovom Sedlarom, kojega je Tuđman istodobno izabrao za visokoga
teatarskog dužnosnika u drami zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, zaista zapanjujuća:
faca, poza, The Importance of Being Earnest, visok rast, kao da ih je, poput Friedricha Velikog,
koji je bio nizak, birao za svoje grenadire, a ne za Thalijine činovnike.

Kao intendant hnk, Sanader se udružio sa slikovitim Radom Perkovićem. On je, u doba dok je
Sanader dilao gole mačke, prodavao svoj priručnik za zavođenje žena, pa su, 'drug s drugom',
kako bi Rusi rekli, zasnovali Marulove dane, festivalsku ljetnu čvrgu, što je trebala konkurirati
Dubrovačkim ljetnim igrama u južnohrvatskoj metropoli vlaškohercegovačke uljudbe.

Sanader se uključio u splitski Krizni stožer te djelovao kao pregovarač, a iz toga kadrovskog
rasadišta bio mu je otvoren put u raj hadezeovske nomenklature. Postao je ministar znanosti,
tehnologije i informatike (zbilja izazov za germanskog romanista, koji je, u pejzažu iz filma Moje
pjesme, moji snovi, izučavao Rilkea - što me odmah inspirira na misao o transvestitskoj verziji
toga mjuzikla, u kojoj bi glavni junak, svojeglav mladić s uvojcima, napuštajući samostan zbog
nakane da studira romanistiku na Schloss Universitv, po poljima lutao s gitarom, pjevajući
raskalašeno Marta...).

I kao ministar znanosti išao je na pregovore s mirovnim posrednicima: Tuđman ga je uočio te

ocijenio, očito, kao i Čizmić Marović, koji kaže: 'On je zgodan, šarmantan, govori jezike, nije
blesav, pa nema potrebe da se pravi pametan, uljudan je, beskonfliktan, izgleda kao netko tko se
nikud ne gura...' To također zvuči kao opis duhovne lijenosti iz udžbenika psihologije za srednje
škole.

Ali, Tuđmanu se, očito, toliko svidjelo da je Sanadera, zakratko, postavio zamjenikom ministra
vanjskih poslova, što ga je, uzlaznom putanjom, lansirao medu prvorazredne političke figure
hadezeovskog panteona. I, doista, Zeus ga ubrzo pozvao na visoku peharničku dužnost pročelnika
Ureda, koju taj Ganimed nije iskoristio da neslućeno poveća svoju moć (kao dionizijski Šarinić i,
kasnije, plutonski Pašalić), nego se odao lagodi, s kasnim dolascima i ranim odlascima s posla,
što je oficirsku picajzlu od Tuđmana ispunjavalo najiskrenijim gnušanjem. Stara prznica,
nažalost, nije bila lijena nego, u svojoj destruktivnosti, uporan, marljiv, točan i precizno na sat i
nula-nula minuta davao da se zatvore dveri i na njih stanu dva crvena zmijavačka husara glatko
izbrijanih obraza i spojenih obrva.

No dok je išlo, Sanader je uživao Boga svoga. Razvio je osobit lukulovski lifestvle, i kad je,
primjerice, u zagrebačkom Intercontinentalu slavio rođendan, unajmio je cijeli Croatijin avion, da
dofura prijatelje iz Splita. A kad bi išao s obitelji u Split, iz Zagreba bi unaprijed krenili jedan
BMW-i i jedan Audi sa šoferima da ga dočekaju u splitskoj zračnoj luci. Uredio je kućerinu na
Zelenjaku, pofutrao se, poprimio izgled pomalo tusta, sredovječnog Mediteranca indijske
brončane puti, koji kao Michelangelov Bakho odaje prezasićenost površnim zadovoljstvima.

Njemu, zbilja, hadezeovsko čelništvo - ili kako već to ti tipovi na svom prahrvatskom lingou
nazivaju - pristaje kao kravi sedlo. Da je položaj uzeo Hebrang, bilo bi to kao da se djetetu daje
revolver, a Pašaliću, kao da se Mengeleu ostavi skalpel.

Ljerka pak ne može biti šefica gomili desničarskih primitivaca, koji žene tretiraju kao marvu, pa
bi, prema tome, HDZ trebao ići... šluf-šluf...otvaram kuvertu: AND HDZ GOES TO -
BRANIMIR GLAVAŠU!

On, Glavaš, zaista jest HDZ, i to ona izvorna, istinska matrica, najranija mutacija od koje su u
Osijeku ljudi umirali kao muhe. Doktori, biznismeni, lopuže u dvorednim odijelima, lažni
liberali, moderni nacionalisti i, uopće, karijeristi, došli su tek poslije, pa će ih, u zakonomjernom
procesu devolucije, iskonski novoprimitivni pokret prve i odbaciti. Kad se riješe i Sanadera, moći
će se on napokon u nekoj Arkadiji skrasiti, pa odsutno udarati u kitaru, ako mu žena ne bude
stalno kraj uha štektala: A VA VA V.' AVAVAV

Smrtonotno oružje poštenog policajca

ŽELJKO DOLAČKI
Žac Dolački bacio je na stol značku, vratio pištolj - dva pištolja, službena, koji su mu dobro
poslužili u toliko akcija za posljednjih deset godina. Ne, nikad nije on ispalio ni metka u čovjeka,
ali Špej-tima Tačija, ogromnog, nabildanog medvjeda, Šuškova pukovnika i šefa bande za šverc
droge i kradu automobila, koji je bio povukao oružje na trojicu murjaka koji su ga dočekali u
zasjedi Pod zidom, ispod tržnice Dolac, tresnuo je drškom po gubici, pa bacio na pod, a zatim su
ga učetvoro tamburali, i jedva svladali, jer je Špejtim, kasnije ubijen rafalom u gangsterskoj
zasjedi, bio teškokategornik, a Žac, iako visok i vižljast dečko, karataš, ulazi otprilike u
konfekcijski broj četrdeset i osam.

Žac Dolački bacio je na stol značku ne sačekavši do kraja čitanje presude Disciplinske komisije
Policijske uprave zagrebačke, koja mu je, pod tri točke, zbog 'teže povrede radne discipline'
izrekla - tri puta istu sankciju - 'prestanak radnog odnosa u MUP-u Republike Hrvatske' i,
naposljetku, jedinstvenu kaznu, 'prestanak radnog odnosa u MUP-u Policijske uprave
Zagrebačke', što se sve čitalo natenane, ritualno, kao ekskomunikacija.

Žac nije htio otrpjeti to poniženje, pa je upitao svog advokata, Veljka Miljevića, silno spretnog
fiškala iz Jurišićeve, koji je na faksu hodao s Ljerkom Mintas, mora li to sranje slušati do kraja, a
kad je čuo da ne mora, otišao je... Značku im je bio već ranije tresnuo u lice, kod suspenzije, pri
pokretanju disciplinskog postupka. Kad je Žac izašao iz zgrade, prvi put kao civil poslije trinaest
godina, zagrebačka mafija započela je slavlje. Žac Dolački vodio je tri godine Odsjek za nadzor
organiziranog kriminala, te pohapsio pripadnike čuvene 'zločinačke organizacije', dvadeset
najgorih gangstera, koji su cijelo desetljeće terorizirali grad, kao dio hadezeovske mafijaške
kabale.

Jutarnji je u Crnoj kronici izvjestio o otpustu Žaca Dolačkog, a u vrhu druge stranice, medu
najvažnijim političkim vijestima, istog dana osvanuo je naslov: 'Veliki porast organiziranog
kriminala u Zagrebu - krade automobila porasle 44 posto!' Učinak organiziranog kriminala u ovoj
godini narastao je ukupno za 3 5 posto - i to sve posljednjih mjeseci, otkako je raspušten Žacov
odjel, a njegovih petnaest najiskusnijih inspektora razjureno u policijske stanice. Načelnik
najvažnijeg odjela Krim-policije, Žacov šef Jadranko Belina, na istom disciplinskom sudištu
također je nečasno otpušten iz službe.

Nova vlast dopustila je najgorim ljudima one stare da razbiju policijsku formaciju koja je, poslije
deset godina samozatajne borbe s gangsterskim podzemljem, uspjela strpati u istražni zatvor
cijelu Bagarićevu mafijašku 'familiju', sačiniti impozantnu optužnicu utemeljenu na gotovo osam
tisuća stranica policijskih dosjea, te otvoriti 'ulaz' k povezanim ljudima na visokim političkim
položajima i u Ministarstvu pravosuđa, u zatvorima, na policiji i, što je najvažnije, u
obavještajnim službama, koje su te kriminalce i kontrolirale.

Žac Dolački ima trideset i jednu godinu, dugu zurku, tanak je i zgodan kao neki francuski glumac
koji bi igrao mladog inspektora u policijskim krimićima Roberta Enricoa ili Philippea de Brocce.
Kolege ga zovu 'naš Mel Gibson', ali pokroviteljski, a ne podsmješljivo, jer ih sve skupa očito
inspirira lik 'pregorjelog' policajca iz Smrtonosnog oružja, detektiv koji se okomio na zločince
bez prave potpore pretpostavljenih i cijele policije. Žac osim toga često izvodi kružne pokrete
glavom, relaksirajući vratne mišiće, kao ljudi koji dugo vremena provode u zasjedi u
automobilima - karakteristična kretnja, koju je Gibson također 'skinuo' s pravih policajaca, pa to
produbljuje sličnost s onim glumčevim sanjivim, kao odsutnim izrazom, što odjednom iščezne,
na neki neočekivan zvuk ili pokret, kad Žac reagira kao kobra, s refleksima majstora borilačkih
vještina... Ne, nije on nikakav karataški sensei, ali trči svakog dana, drži kondu, vježba osnovne
kate naučene za napad i obranu bez oružja. Uvečer igra nogomet s dečkima iz sela, pa iako nije
nikakav macan, ni štemer, tu je forca, zalet, agresivnost koju ima samo pošten policajac: ne
možeš se ti zatrčati na četiri puta većeg i dvaput jačeg Špejtima, ako nisi čist kao suza, bez
balasta kalkulanta, korumpiranog karijerista, koji ide s pola srca...

Žacovo selo njegova je glavna baza - logistička i moralna, jer tu, u zaseoku pokraj Lekenika, na
glavnoj cesti iz Velike Gorice prema Sisku, živi u očevoj kući, na djedovini, sa ženom,
zaposlenom u humanitarnoj ustanovi Dječje selo i sinom, koji će polazi prvi razred lekeničke
osnovne škole, koju je i Žac završio. Otac mu pobolijeva, prije pet-šest godina pretrpig je srčani
udar. Radio je u tvornici Sila-Rapid koja je u pretvorbi prodana u bescjenje nekom Hercegovcu.
Nervirao se čovjek i zamalo umro.

Kuća je neožbukana, neuređena potkrovlja, što znači da sin, koji je deset godina vijao gangstere
po Zagrebu, te razvaljivao posao od sto milijuna maraka, nije imao vremena i novca da digne i
sebi uredi kat, što se očekuje od svakog mladog, čestitog Turopoljca. Zapravo, godinama nije dao
ni pare u kuću - po sav dan mota se po gradu, pa na cigarete, pizze i benzin ode cijela bijedna
policijska plaća. Da nema oca, kuću i zemlju, Žac bi bio nitko i ništa, a ovako, kreće se sa sto
kuna u džepu, a kad tanka, vodi računa da mu ostane za kavu. Njegov šef Belina, načelnik Odjela
za borbu protiv organiziranog kriminala, s više od dvadeset godina staža nema ni auto, nego kad
mu baš zatreba, od prijatelja posudi stari R4.

Kad ih čovjek vidi - s promajom u novčaniku, sve onako mladi, neugledni ljudi - mogao bi ih i
podcijeniti, kao što je to fatalno učinila bivša vlast, kad je pokrenula antikriminalnu operaciju
Ključ, kako bi se, zbog strahovite eskalacije organiziranog kriminala i učestalih ubojstava, stvorio
privid policijske brižljivosti i napora u uspostavljanju javnoga reda. Operativna akcija Ključ,
pokrenuta, u srpnju 1997., obuhvaćala je cijelu državu, ali je ScHTVerpunkt bio u Zagrebu, u
Odjelu za borbu protiv organiziranog kriminala, u sklopu Krim-policije Policijske uprave
zagrebačke. Šef Krim-policije, Zdravko Šeničnjak, iskusan, pošten murjak, stvar je s povjerenjem
prepustio Belini, šefu tog Odjela, koji se morao osloniti na Žaca, onda dvadesetosmogodišnjaka,
ali, zapravo, najiskusnijeg policajca kojega je imao na raspolaganju.

Kako se kalio Žac Dolački? Sa četrnaest godina, prijavio se u policijsku srednju školu u Dotrščini
- bila je to vrlo solidna školska ustanova, poput zagrebačke vojne gimnazije na Črnomercu, s
mnogo stručnih predmeta koje su predavali profesori s Pravnog fakulteta, te praktičnom
kriminalistikom, koju su na primjerima objašnjavali stari, iskusni policajci. Policijska akademija
koja je kasnije osnovana kao odlagalište hadezeovskih kadrova, za instant-školovanje njihovih
najtupljih ljudi, nije ni sjena ondašnje solidne srednje škole.

Žac Dolački pohađao ju je s još dvadeset momaka iz hrvatskih pasivnih krajeva, koji su jedva
čekali raspust da se doma u selu pokažu u pitomačkoj uniformi. Žac je to učinio tek kao
osamnaestogodišnjak, kad je počeo raditi u Policijskoj postaji u Velikoj Gorici. Onda je izbio rat,
pa su ga kao bistrog, alertnog momka, prebacili u dežurnu operativnu skupinu u Đorđićevoj ulici,
koja je asistirala u svim najtežim akcijama, uhićenjima... Putujući svaki dan iz Gorice autobusom
na posao u Zagreb, vozio se sa starijim kolegom, Žarkom Đurićem, Srbinom, iskusnim
policajcem, visokim policijskim dužnosnikom, koji je u čistki stjeran na najnižu poziciju, poslan
na ulicu kao obični operativac. Žac se s njim sprijateljio, postali su partneri, kao u američkom
filmu, gdje bi toga Srbina mogao glumiti crnac, primjerice Denny Glover. Od Đurića Žac je
najviše naučio; kao i novinarstvo, policijski posao uči se isključivo iz iskustva i usmenom
predajom. Dugim pričama, na noćnim dežurstvima, ophodnjama... U danima rata i poslijeratne
nesigurnosti na ulicama, dok je kriminal postajao hrvatski folklor, Žac Dolački ubrzano se
školovao za zagrebačkog inspektora Maigreta, uz primjerenog mentora, staru policajčinu,
interaktivnu kriminalističku enciklopediju koja proradi čim se nalije kavom.

Devedesetih su u političkim čistkama eliminirani profesionalni kadrovi, jer su bili Srbi, ili zato
što su 'bivši', 'milicajci', a ne 'hrvatski policajci'...Sad je od mase Imoćana, Hercegovaca i ostalih
naglo doseljenih redoljubivih Vlaja, bilo teško formirati ekipu koja će djelovati protiv
organiziranog kriminala na zagrebačkom asfaltu, i to protiv sofisticiranog protivnika, koji je
know-how donio iz inozemstva, iz Frankfurta. Skupljajući ljude, Žac je nastojao naći mlade
idealiste, s fakultetom ili višom policijskom, pritom domaće dečke, kojima je poznat plan grada i
mentalitet ljudi, koji, dakle, dobro znaju teren na kojem će se povesti borba...

Uspio je skupiti ekipu od tucet operativaca, a policija im je stavila na raspolaganje sobicu, gordo
prozvanu: Stožer operativne akcije Ključ. Zaista je bila pod ključem - u nju nije mogao nitko
osim Žaca i Siniše Kovačevića, šefa drugog analitičkog odsjeka (kriminalne obrade) u Odjelu
organiziranog kriminala, te, naravno, šefa cijelog Odjela, Jadranka Beline. Svoja otkrića davali su
isključivo načelniku Krim-policije, Šeničnjaku, i tako se sačuvala tajnost koju je i u normalnoj
firmi teško sačuvati, ako se ne radi po načelu konspiracije.

Najvažnije je bilo sačuvati informacije od SZUP-a, glavne civilne obavještajne službe, koji
surađuje s kriminalcima, prenoseći im naloge iz političke sfere, gdje su se zapravo planirali
kriminalni pothvati i sabirao novac od auta, kamate i droge... Budući da policija mora od SZUP-
a, koji jedini raspolaže tehnikom, tražiti prisluškivanje telefona osumnjičenih, SZUP odmah
doznaje tko je meta i dokle je policija došla u istrazi, pa javlja gangsterima, te sam počinje akcije
za njihovu zaštitu: proglašava ih važnim obavještajnim doušnicima, ili intervenira preko
političara, da se istraga obustavi...

Istraga je trajala tri godine, a na kraju, poslije konzultacija s uredom državnog odvjetnika,
uslijedio je mukotrpan višemjesečni rad na podizanju optužnice. Pripremajući materijal za nju na
temelju policijskih dosjea, istražni sudac - u ovom slučaju sjajni dr. Radovan Ortvnski - morao je
iznova obaviti sva saslušanja te pravno verificirati sve policijske nalaze i zaključke. Tim koji su
vodili mlada zamjenica državnog odvjetnika Dunja Pavliček-Patak, Ortvnski i Žac, radio je na
tome dvadeset i četiri sata dnevno.

Kad su zlikovce potrpali u zatvor, Žac je počeo obrađivati čovjeka koji mu se činio najslabijom
karikom, i poslije nekoliko dana, uspio navesti Zorana Miletića da prihvati funkciju 'zaštićenog
svjedoka', stvar poznatu iz američkih detektivskih thrillera, ali u nas tek odnedavna ozakonjenu,
kao mogućnost, naime, da svjedok umanji ili otkloni vlastitu izloženost pravosudnom progonu,
ako bitno posluži otkrivanju ili dokazivanju teških zločina. Miletić je svjedočio o dva ubojstva,
deset krađa automobila, o iznudama, ali, što je istrazi osim konkretnih dokaza bilo najvažnije,
opisao 'iznutra' funkcioniranje 'zločinačke organizacije', te omogućio da se precizno sagleda
njezino ustrojstvo i veze s politikom, pravosuđem i policijom, ukratko, da se razabere 'prava
priča'.

Kad je progovorio Miletić, progovorili su i drugi uhićenici, što je omogućilo nova hapšenja.
Policija je zatim formirala novu Radnu grupu, izravno pod šefom krim-policajcem Šeničnjakom,
kojom je rukovodio Žac, unaprijeđen funkcionalno za dva stupnja. Okupio je jezgro svog starog
Odjela za nadzor organiziranog kriminala, te novo ljudstvo za pratnju i vlastitu analitiku. To je
bio pravi američki task-force, koji je trebao eksploatirati inicijalni uspjeh akcije, te pokrenuti novi
ciklus istrage, da se s ulice pokupe ostali poznati krimići, čiji su dosjei već u tužilaštvu, te, puno
važnije, optuže njihove izravne veze u pravosuđu i na policiji.

Kad je stvar dotle došla, banda je morala uzvratiti udarac. Dva mjeseca kasnije, Žac, njegov šef
Belina i još nekolicina policajaca, ozloglašeni su po novinama, izvedeni na policijski Disciplinski
sud i izbačeni iz policije. Kad su neman udarili u srce, ona ih je pomela repom...

U čemu je srž zavjere? U politici i njenom utjecaju na kadrovske kombinacije u policijskoj

organizaciji? Ne, te su društvenostrukturne okolnosti gotovo akcidentalne, kao oplošje goruće
jezgre, koju tvori vruć novac - ali ne neka srednje velika ili polugolema para, nego megatonski
iznos gromoglasnih milijuna, koji se može dokučiti jednostavnom matematikom...

U stratifikaciji kriminalnih aktivnosti, najvažnije mjesto zauzima droga. U Zagrebu ima oko 15
tisuća registriranih ovisnika o heroinu, što znači da je ukupno tri puta više uživalaca, koji trebaju
od jedan do tri grama dnevno, ukupno barem trideset ili četrdeset kila, koje valja izdilati na ulici,
da vampirska populacija bude podnošljivo samo napol izluđena. Godišnja je konzumacija deset
tona što je u veleprodaji, na kilogram dakle na razini na kojoj rade 'redoviti članovi zločinačke
organizacije', promet od 300 milijuna maraka, jer je nabavna cijena za kilogram 30 000 maraka.
U svakoj fazi prodaje, cijena se udvostručuje, pa kad šefovi uzmu, recimo, dva-tri kilograma, te
ih izdilaju desetorici raspačivača, oni sami zarade sto hiljada maraka, koliko će zaraditi i njihovi
dileri kad razdaju nižim pušerima dekagramske vrećice...

Koliko zagrebačka policija presretne i otme isporuka heroina?

Ako nije dobila brzojav od Interpola za suradnju u nekoj međunarodnoj akciji - digne po gram-
dva, pa cijeli Odjel za suzbijanje narkotika ne može pokazati ni jedan pravi uspjeh, što je posve
razumljivo, jer je droga bila oduvijek monopol HDZ-a, kojim je menadži-rala tajna služba.
Pukovnik SIS-a uhvaćen sa četiri kile heroina -dobro ga poznajem jer je bio javno i politički
vidno angažiran - samo je slučajno dospio u novine s tom aferom, jer je riječ o pripadniku
sporedne, kletveničke organizacije, politički subordinirane bivšoj vladajućoj stranci, a neki njihov
krupniji harambaša, naravno, ne bi bio došao ni do policijske postaje...

Financijski gledajući, posao s drogom ima nedostatak sporog obrta kapitala - drogu kupiš, pa dok
pare naplatiš i uzmeš novu količinu, prođe dosta vremena. Para 'ne redi', što je grehota, pa je zato
glavni sporedni posao 'kriminalne organizacije' - kamatarenje. Lova ide na deset posto mjesečno,
a nakon četiri-pet mjeseci, s kamatom na kamatu, posuđenih recimo 50 tisuća, postaje 75 tisuća
duga s novom kamatom od 7,5 somova mjesečno, što znači da već nakon malo više od pola
godine gubiš stan od sto tisuća koji si dao pod hipoteku za pet banki... S obzirom na nelegalni
izvor prihoda, uz drogu i kamatarenje idu kockarnice, u kojima se svaki iznos lako legalizira
preko blagajne: promijeniš sto tisuća maraka u žetone, izgubiš pet na ruletu, pa uzmeš na blagajni
devedeset i pet s potvrdom i još svakoga počastiš, nategneš koju Bjeloruskinju, uopće, ispadneš
guba!

Stotine milijuna maraka u kriminalnoj ekonomiji obrtale su tri-četiri velike zagrebačke bande, od
kojih je najveća i najvažnija bila ona Zlatka Bagarića, koji je 1991. došao u Zagreb iz Frankfurta,
gdje je, uz svog velikog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana, bio poručnik, doglavnik u bandi
Ljube Magaša Zemunca, šefa frankfurtskog podzemlja. Donio je u Zagreb iz Njemačke pare i
moderan 'modus operandi' - prva investicija stranog kapitala i znanja izvršena je u Hrvatskoj u
najpropulzivniji sektor - kriminal.

Bagarić je zavladao nesmiljeno, preuzevši odjednom sav teren, a nije dirao jedino Tutine ljude iz
Herceg-Bosne i Tutu, s kojim je redovno igrao poker, gubeći velike iznose. Kad je Tuta maknut,
tu je konkurentsku zagrebačku bandu sad pod vodstvom Hercegovca Vjeke Sliška, začas razvalio
u seriji gangsterskih atentata.

Ivan Šakota ubijen je snajperom ispred kafića Kvak. Umirući, pao je na ruke Špejtimu Tačiju,
hercegbosanskom specijalcu albanske narodnosti, koji je uskliknuo: 'Prijatelju, osvetit ću te!'
Sutradan je Špejtim likvidiran rafalom ubojice na motoru, koji ga je upucao kroz prozor njegova
auta na križanju Zagorske i Selske ulice. Zdravka Šiškića koknuli su u Dubravi, snajperom
velikog kalibra. Mijat Vrdoljak ubijen je rafalom iz auta u Kozari boku. Željko Šobot izrešetan je
mecima iz automatskog oružja na uglu Ozaljske i Selske ulice. Motorist je odbacio strojnicu
marke Ero, domaći proizvod koji koristi i ruska mafija. Damir Džeba, hercegbosanski krimić,
koji je radio za SZUP i his, ubijen je da puno ne priča. Sam Vjeko Sliško pet puta je napadnut -
dva puta ranjen, treći put je, u atentatu tromblonskom raketom u središtu Zagreba, ostao
neozlijeđen. Ubili su ga metkom iz pištolja, nasred zagrebačkog Cvjetnog trga.
Kad je ta serija ubojstava započela, pokrenuta je akcija Ključ, a kod posljednjih nastavaka
gangsterske 'crne serije', dok je krv tekla ulicama, ministar Penić, uplašen zbog burne reakcije
javnosti uoči izbora, dok je Tuđman već ležao u Dubravi, dopustio je da akcija ude u završnu fazu
podizanjem optužnice protiv 'zločinačke organizacije', čemu bi se 'politička organizacija' na
Pantovčaku, da im je šef bio imalo živ, sigurno svojski usprotivila...

Kad su gangsteri uhićeni, bilo je najvažnije osujetiti eskalaciju istrage prema pokroviteljima i
nalogodavcima. Stvar je olakšana promjenama u MUP-u, kad je poslije izbora imenovan
dobronamjeran, no neiskusan ministar Lučin, a na neka ključna mjesta opet su došli ljudi Ivica
Pašalića. Glavni personalac ministarstva postao je Josip Kukuljan, za kojega govore da ima moć
ravnu ministrovoj. On je službovao u Dubrovniku, gdje je bio prisan s tamošnjim šefom SZUP-a,
Luburićem, inače članom 'ortačke petorke' u Dubrovačkoj banci.

Je li Kukuljan izabrao i šefa Policijske uprave zagrebačke, Ivana Babica? Babić je odigrao glavnu
ulogu u izbacivanju Žaca i ostalih policijskih heroja iz zagrebačke policije i tko god je Babica
postavio, razotkriva se kao pripadnik starog, pašalićevskog poretka koji, todo modo, svim
sredstvima pokušava zaštititi svoje vitalne interese i spasiti guzicu. Sve je počelo 'predstavkom
grupe poštenih policajaca' novom ministru unutrašnjih poslova, uskoro objavljeno u Imperijalu,
tabloidu koji, navodno, financirao sam Vjeko Sliško. To je bila jedna nepismena denuncijacija,
bez ikakve osnove, koja je sadržavala četrnaest nebuloznih 'informacija' protiv Jadranka Beline,
Željka Dolačkog, Siniše Kovačevića, dakle trojice šefova Odjela za suzbijanje organiziranog
kriminala, te još četvorice njihovih suradnika.

Poslije objavljivanja 'predstavke' u Imperijalu, Šime Lučin naredio je osnivanje povjerenstva koje
će ispitati te navode. Imalo je šest ljudi i četiri tjedna vodilo istragu, pokušavajući očajnički naći
bilo kakvu prljavštinu u radnom kurikulumu čestitih ljudi koji sa sto kuna u džepu vode rat s
cijelom hrvatskom mafijom. Čak su neke poštene policajce htjeli nagovoriti da daju iskaze protiv
Žaca Dolačkog, što se pokazalo nemogućim, jer on medu njima uživa status legende.

Istražno povjerenstvo vodio je pomoćnik ministra Zdravko Židovec, hadezeovac, koji je služio
Jarnjaku i Peniću. Praktično otpisan, on se mora povinovati interesima koji prevagnu, a i
Pašalićevu autoritetu. No, povjerenstvom formiranim u Policijskoj upravi zagrebačkoj, upravlja
zapravo sam Babić, koji je odredio i suce Disciplinskog suda. Postao je to i Miroslav Počerek,
poznat po tome što je vodio akciju uhićenja gangsterskog bosa Zlatka Bagarića. S trinaest
policajaca, Počerek je nagrnuo u birtiju gdje je Bagarić divljao, a kako je akcija provođena
amaterski, pa nije svima odmah pooduzimano oružje, u gunguli je netko ustrijelio Bagarića. Tko
je to točno bio, ne zna se, jer svih trinaest Počerekovih policajaca odbijaju dati iskaz, braneći se
šutnjom, a on sam nije izveden pred disciplinski sud, nego sad sjedi u njegovu vijeću!

Kako Babićevo povjerenstvo nije našlo potkrijepu navodima iz 'predstavke', on je sazvao

Disciplinski sud s drugim optužbama za 'povrede radne discipline'. Sve sasvim neutemeljene,
nestvarne ludorije i zavrzlame, koje su Belina i Žac Dolački lako pobili - ali su, na kraju, ipak
dobili kopito!
Zapisnik Disciplinskog suda od 10. srpnja 2000. teško je prohodan, zvuzlan tehnički dokument
koji pažljivom čitatelju jasno otkriva nečuven skandal koji upravo potresa Hrvatsku - smijenjeni
su, kao u Drevfusovoj aferi, potpuno nevini ljudi, a suđenje, sasvim jasno i nedvojbeno ukazuje
na prave krivce - one koji su ga i organizirali!

Presudu Disciplinskog suda neće biti lako srušiti na prizivnoj, drugostupanjskoj instanci, koju
tvore isti ljudi, koji nemaju više što izgubiti, a ako se presuda potvrdi, otvorit će se pitanje
odgovornosti Babica i Židovca, koji, međutim, ionako imaju uvjete za penziju, pa su zapravo
pivoti unaprijed žrtvovani 'višim interesima' koji ih drže za skrotum. Šime Lučin mora otkriti tko
je postavio Babica, istaknuo Židovca i osujetio istragu protiv političkih pokrovitelja druge,
Sliškove 'zločinačke organizacije', koja je, u operativnom postupku, nakon uhićenja bagarićevaca,
došla na red, pa ih odstraniti i tako ukloniti uporište Ivica Pašalića u Ministarstvu unutarnjih
poslova.

Ako to nije sposoban učiniti, neće ni on politički preživjeti slučaj Žaca Dolačkoga, krivo
optuženog poštenog policajca s bitlsicom iz okolice Lekenika, čije je rješenje o odlikovanju
povodom Dana državnosti bilo već napisano, pa uklonjeno. Žacov slučaj čisti je dinamit - on je
već ugovorio knjigu o hvatanju 'zločinačke organizacije', a jedan mladi, no prilično istaknut
redatelj, htio bi uzeti opciju za film, samo što mu je stavljeno do znanja kako u obzir dolazi
jedino televizijska mini-serija od četiri nastavka, i to pod uvjetom da glavnu ulogu igra Goran
Višnjić!

Lažno autoironični stav Vjerana Zuppe dok upravlja marionetama u kazalištu, zaklonjen iza
Krležina djela.

Lula i ništavilo

VJERAN ZUPPA

Skandal otkriva Hrvatsko slovo: na Eurokazu, zagrebačkom alternativnom kazališnom festivalu,

koji je u deset godina Tuđmanovskog mračnjaštva bio jedina zublja moderne kulture, skupina
mladih ljudi, teatarskih diverzanata, glasno žamori i negoduje na premijerama!

Dobacuje glumcima, izazivaju disrupciju, a Hrvatsko slovo koje nema razloga braniti Eurokaz,
jer ga tu reakcionari poput Maje Freundlich, inače VKV-glumice i nastavnice na Kazališnoj
akademiji, godinama ismijavaju, kao što su malogradani prije pedeset godina omalovažavali
apstraktnu umjetnost. Ali, reakcionarno Hrvatsko slovo time ponizuje avangardu i ljevičare,
zlurado uočavajući nedostatak manira, boljih običaja prilikom održavanja najsvečanijih obreda
komunističkog dionizijskog kulta, koji se u Zagrebu već četrnaest godina upriličuje uz pomoć
zloslutnih judeomasonskih fondova...

Zaista - tu se nešto zbiva!

Medu posjetiteljima Eurokazovih premijera najmanje je profesionalnih glumaca, teatrologa,
dramaturga i uopće kazališnog svijeta, koji u Zagrebu sačinjava značajnu populaciju, ali te
alternativne kazališne radne akcije, privlače samo mladu urbanu publiku, koja inače ide na rock-
koncerte. Medu tim ozbiljnim klincima bilo je doista lako uočiti skupinu hukača, koja se
pojavljivala svake večeri, a takvu opetovanost tajni agent James Bond ovako karakterizira: Once
- it's a happenstance, twice - the coincidence, and the third time - it's the enemy action...

Zar Eurokaz ima izvorne neprijatelje i u mladoj populaciji, zar je došlo do neke nove kulturalne
podjele, poput one između 'hašomana' i 'šminkera' sedamdesetih godina, ili su se pak formirale
ulične bande koje pripadaju suprotstavljenim estetikama: Bladsi, privrženi Teatru okrutnosti
Grotovvskoga, te Cribsi koji ne žele čuti ni za što osim za Petera Brooka i rani Living Theatre?

Nipošto - posrijedi je mračna teatarska zavjera, gotov predložak za kazališni krimić koji bi - zašto
ne? - Slobodan Šnajder mogao uprizoriti uz dodatak visokoparnog dijaloga, možda kao nekakav
originalni 'tragički vodvilj' sa zapletom koji se vrti oko nekog Shakespeareova teksta, kao
nekakvo novo Kolo oko Sbakespearea...

U skupini teatarskih prosvjednika koja je remetila Eurokazove premijere, ističe se mladi

zagrebački kazališni režiser, koji je u Teatru &td postavio neki komad, pa ga ponudio Eurokazu,
ali je stvar odbijena, kao glupa i bezvezna. On je upisan na postdiplomski studij kod profesora
Vjerana Zuppe na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji i urednik je njegova teorijskog časopisa
Frakcija, koji financira Zuppin Centar za dramske umjetnosti, smješten, kao i časopis, u
potkrovlje zgrade Soroseva Otvorenog društva, koje financira Centar, časopis, mladog režisera i
mladolikog postarijeg profesora.

Također, medu bukačima viđena je mlada, nametljiva novinarka i esejistkinja kulturnog tabloida
Zarez, koji se, u sličnom aranžmanu, nalazi u istoj zgradi. Bili su tu još neki kritičari i
protagonisti rubnih i alternativnih kazališnih projekata, koje sponzoriraju Centar i Društvo, poput
skupine Attack! sastavljene od antifašističke protuskin-hedovske omladinske milicije, koja se sad
sa svojim parateatarskim supkulturnim projektima skrasila u halama bivše tvornice Jedinstvo
na~Savi, koju im je, uz Močvaru, alternativnu glazbenu scenu koju podržava Društvo, stavila na
raspolaganje nova gradska vlast, samo što je za uređenje potrebno još dva milijuna maraka...

Otac je te cijele alternative, koju naziva 'gerilom', Vjeran Zuppa, teatrolog koji bi joj mogao biti
djed, šezdesetogodišnji pušač sartreovske lule, čovjek koji je pao s Marksa, zapravo s
Heideggera, koji medu geriljerosima ne uživa ugled filozofa i teoretičara, nego 'povijesnog vode'.
Manje Trocki, a više profesor Toni Negri. Ergo, teroristički napadi na uporište alternative koja se
ukorijenila i utemeljila, makar i tako provizorno kao zagrebački Eurokaz Gordane Vnuk.

Četrnaest godina ona je s parama koje je izmoljakala od europskih kulturnih institucija, jer je
zemlja u ratu, stvarala jedinu reprezentativnu instituciju hrvatskoga teatra i moderne kulture, te u
tome neočekivano fenomenalno uspjela, čak i pod Tuđmanovom diktaturom, uz njegov vladajući
vladarski ukus zagorskog poluinteligenta, teškog malograđanina i nacionalističkog mitomana.
Eurokaz je inducirao i dočekao trijumf, učvršćen Vnukičinom investiturom za direktoricu
hamburškog kazališta, koje ima budžet gotovo kao cijelo hrvatsko Ministarstvo kulture.

Je li moguće da u tom času Zuppa, kojega dugogodišnji Gordanin partner i njen omiljeni režiser
Branko Brezovec naziva 'jedinim predstavnikom dvadesetog stoljeća na zagrebačkoj Akademiji'
(objašnjavajući kako je u toj visokoj školi inače naučio jedino da je 'Nietzsche bio luđak, Artaud
narkoman, a Brecht staljinist'), zar se doista njihov profesor Zuppa, okrenuo protiv vlastita
intelektualnog potomstva, te kao Mao, kad se zasitio 'etablirane' revolucije i Liu Shao-Chija,
prizvao 'geriljerose' sa šangajskog sveučilišta te formirao Gang ofFour?

Možda to tako izgleda, ali, u stvari, sukob seže dublje, do ljevici svojstvena sektaštva i vječitog
rata frakcija, dok je djelovanje samoga Vjerana Zuppe, karizmatskog splitskog teatrologa,
nevidljivo hrvatskoj javnosti, pa se njegov položaj, kao Pluton u astrognoziji, otkriva tek
promatranjem drugih planeta, koje privlači svojom gravitacijom. Primjerice, po precesiji
Neptuna, nepredvidivom vrludanju Slobodana Šnajdera, slavnog dramskog pisca, koji je sad
odjednom započeo tri novinske polemike, što su uznemirile političku kaljužu i malo oživjele
srpanjsko mrtvilo milenijske godine, načelnim uvredama što se, kao preko volje, izmjenjuju u
dva jadranska i jednom zagrebačkom listu. Iako na prvi pogled beznačajno, to je, zapravo,
pokazatelj krupnih kozmičkih promjena, predznak galaktičkih sudara, pa ono što, promatrano s
perifernih sjedišta u centralnoj zagrebačkoj političkoj kafani Čarli, izgleda kao puka gestualna
vehemencija za stolom predsjednika Savjeta gradskog SDP-a (kojega je i Zuppa član) erudita i
polihistora Anđelka Runjića-Bambe (koji je, sletjevši na Šeremetjevo da, posljednji, preuzme
dužnost jugoslavenskog ambasadora u Moskvi, vozaču rekao: 'Vozite me na Puškinov grob!'); ili
pak kao spontano okupljanje kolumnista uz barske kolumne oko intendanta Dubrovačkih ljetnih
igara, književnog povjesničara Slobodana Prosperova Novaka, zapravo su naznake predstojećeg
sukoba na ljevici, kojemu se ne sluti ishod, ali već unaprijed vidi žrtva - Antun Vujić, ministar
kulture, zatečen bez zaklona i gas maske na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji između dvije
vatre...

Po čemu se može zaključiti da Zuppa ima veze s polemikama koje Šnajder vodi preko Novog
lista s profesorom Ivom Bancem u Feral Tribuneu, te s Ivanom Zvonimirom Čičkom u
Nacionalu, oko karaktera i povijesne biti antifašizma, fašizma, boljševizma i staljinizma?

Šnajder i Zuppa, kao prvo, jedina su dva čovjeka u Zagrebu koji puše lulu. Zatim ono što je
Breton bio za nadrealiste, to je Zuppa za Slobodana Šnajdera-Šaca, i tu, s obzirom na
produktivnost jednih i drugoga, nema puno manje posla. Zuppa je na liniji tog angažmana morao,
radi fabrikacije statusa 'kontroverznosti', dokazivati kako je Šnajder (u daljnjem tekstu: Šac) bio u
bivšoj Jugoslaviji kao dramski pisac 'slabo ili nevoljko prihvaćen', naročito s tobož
kontroverznim Faustom, koji je zasebno postavljan u Varaždinu, Sarajevu i Beogradu, direktno
prenošen na televiziji i nagrađen godišnjom državnom nagradom Dr. Branko Gavella. O takvoj
recepciji, državni pisac Krleža mogao je samo sanjati.
Dakle, Zuppa je Šacov kućni apologet i teoretičar, a Šac glasnogovornik tog inteligentnog,
obrazovanog, no inertnog Dalmatinca, koji poslije knjige pjesama iz 1976. nije objavio ništa,
osim dvije zbirke teatroloških disertacijica, koje su mu, valjda, trebale kao podsjetnik za
predavanja, ili da bi mogao habilitirati. Šac je napisao više drama nego Zuppa pjesama, a svakoga
tjedna usputno se javlja u Novi list s političkom kolumnom, koju format stranica ograničava na
opseg od desetak kucanih stranica... To je ekipa kao Butch Cassidv i Sundance Kide - jedan je brz
na obaraču, drugi radikalan u promišljanju...

Devedesetih godina, Zuppa i Šac, jedan u dubokoj unutrašnjoj, a drugi inozemnoj emigraciji, bili
su osovina izvaninstitucionalne, ljevičarske intelektualne oporbe režimu, SDP ih je rado svojatao
i koristio, iako je Zuppa, koji je u početku i formalno pripadao toj stranci, iz nje izašao optuživši
Račana za 'politički narcizam' koji iskazuje kao uzurpatorski 'vlasnik ljevice'. Te su riječi pale
1995., kad je SDP napustila, ili bila u njemu marginalizirana, cijela profesorska grupa
(uključujući Bambu), budući da se sadašnji premijer odlučio osloniti na aparatčike i 'tehnologe
politike', 'komitetlije' poput Bandića, Lučina i Picule, dok je stranačka inteligencija s malo
nebuloznom koncepcijom 'vanpartijske općeljevičarske fronte', prešla u Tripalov ash. I sam
Zuppa, koji je još 1990. o Tripalu mislio prilično loše, pa ga u jednom novinskom napisu čak
usporedio s Miloševićem ('Juče Mika, danas Slobo, a između njih toliki koji su na različite načine
kupili svoju političku ulogu...')

Uoči 1991. i poslije 1971. Zuppa se gubio, ali to se, srećom, nije primjećivalo, jer nikad, zapravo,
nije puno istupao.

U istom dnevničkom zapisu, kao katarzični zaključak, piše: 'Treći srpanj 1969. nekako mi se sad
čini kao zadnji meni poznati datum Logosa u ovom našem kulturnom prostoru...' To je, naime
datum, kad je Jure Bilić, valjda i ne znajući da saobraća sa samim Logosom, grupi filozofa-
praksisovaca, u stenografiranom razgovoru, rekao da su 'velike sile u ofenzivi prema Jugoslaviji' i
da Partija stoga neće tolerirati njihove idejne improvizacije. Po posljednji put Milan Kangrga,
Rudi Supek i Gajo Petrović, pokušali su ga navesti da odustane od tri centralne dogme -
samoupravljanja, avangardne uloge partije i tržišne ekonomije. Tko imalo pozna Juru, danas
krepkog, ljubaznog osamdesetogodišnjaka i njegovu tadašnju funkciju u poretku, zna da nisu
imali puno šanse da ga nagovore na momentalno uvođenje besklasnog društva, nego je to
plediranje da se 'ide do kraja', s čistim socijalističkim rješenjima i 'zaista provede socijalna
revolucija', a socijalizam 'umjesto da se producira kao mehanizam, digne na povijesni nivo
jednog osmišljenja', bila, neprevodivom engleskom paradigmom, an exercise in futilitj. No, još
1990. Zuppa je mislio da bi socijalizam imao šanse, samo da ga se diglo na povijesni nivo
osmišljenja, pa umjesto gomile glupih samoupravljača i sirovih partijaca, zemaljska kugla
napučila finim frankofonskim profesorima s puno nedopisanih pjesama i nepraktičnih društvenih
ideja.

Stoga se ni nekoliko godina kasnije, bez obzira na rat i pobjedu kontrarevolucije, nije mogao
uklopiti u SDP; Račan mu je išao na nerve, a kad je shvatio da će on, radi izborne pobjede,
paktirati s Budišom, za kojega je još 1998., istupajući u prilog Gotovcu i napadajući Vesnu Pusić,
rekao da 'ne bi bilo dobro da poslije historicista Tuđmana, dođe jedan arhivist, Budiša'... Kad je to
shvatio, dakle, pristupio je, samo izdaleka, oporbenoj kabali, te za SDP uoči njegova povratka na
vlast izradio manifest kulturnog djelovanja u post-hadezeovskom razdoblju, famoznu Bilježnicu.

Na tribinama građana i u novinama uoči izbora, Bilježnicu su komentirali, osporavali, kovali u

zvijezde, demistificirali, u kolektivnom naporu da je razumiju, dok je Račan, nakon poduže pauze
koja je bila ili njemu svojstven retorički hijat, ili pak lakuna u racionalizaciji prilikom suočenja s
tako neproničnim 'materijalom', nije proglasio 'bitnim polazištem za usmjeravanje buduće
hrvatske kulture u demokraciji'... Problem je bio jedino u tome što je tu visokoparnu, tipično
zupinsku teorijsku eskapadu, nemoguće operacionalizirati.

Kao nacrt za teleportacijski uređaj koji vanzemaljci morzeovskim pulsiranjem pulsara šalju na
zemlju u filmu Kontakt, samo bez upute za uporabu, Bilježnica bi, ako je doslovno shvati,
dežurni ministar kulture primjenjivao samo poslije telefonskog razgovora sa Zuppom, koji bi mu
morao izvorno tumačiti zasebno svaku suru. A uza svu nerazumljivost, i praktičnu
neprimjenjivost, Bilježnica je zastupala koncept da država treba kubati silnu lovu u kulturu,
odričući se bilo kakva utjecaja na način njegova trošenja i postavljanja kadrova, što je
nesumnjivo poželjno i hvalevrijedno, ali nemoguće na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga...

To je kao proklamacija za nenasilni odgoj djece, u vezi s kojom Branislav Nušić, u

Autobiografiji, predlaže svakome roditelju da je iskuša povjerivši malom Perici da medu dirke
klavira žlicom nalijeva meda... Kad se suoči s njegovim marom, roditelj će malom Perici odvaliti
takvu šamarčinu 'da će se mliječni zubi rasuti kao biserje po podu', pa će se lako uvjeriti u
neostvarivost doktrine o nenasilnu odgoju. Isto tako, Zuppa je, napisavši Bilježnicu, započeo
veliku načelnu i kadrovsku bitku za pozicije u hrvatskom kulturnom i teatarskom establišmentu.

Račan je prihvatio Bilježnicu, ali ne i Zuppu, koji je nekoliko mjeseci prije izbora posvuda
izjavljivao da nije kandidat za ministra kulture, kao da je to ikada bilo realno... Huriju koja se ne
sviđa sultanu, mogu zadržati u haremu, ali je nikad ne šalju u spavaću sobu.

Bilježnica je, ipak, unekoliko učvrstila intelektualni autoritet es-depeova ministra, koji ima na
raspolaganju takva idejnog pregaoca, neimara i fasadera, pa je Zuppa osvojio poziciju
ministerijalnog inspicijenta, te stoga počeo zastupati svoje koncepcije, u kojima je bilo i nekoliko
prijedloga za kadrovska rješenja.

Na položaj direktora Dubrovačkih ljetnih igara htio je gurnuti Šaca, koji je ranije izvisio kod
Linića, koji ga je prvo nominirao za intendanta riječkog kazališta, jedine teatarske kuće na
esdepeovskom 'oslobođenom teritoriju' za vladavine HDZ-a, samo što je ta ljubav brzo puknula
jer je Šac u jednoj svojoj novinskoj kolumni napao kao vrag blagopočivšega riječkog nadbiskupa
Tamaruta, teškog reakcionara, prilično zadrtu poperdu, a Linić ga nato odmah ispustio iz ruku
kao vruć krumpir, jer je u Zagrebu trebao podršku riječkoj kandidaturi za Mediteranske sportske
igre, pa kad je ministar kulture Božo Biškupić odbio da Šaca potvrdi, Linić je odustao da ga
nametne kao 'vršioca dužnosti', što je mogao, pa mu to čak bio i obećao... Linić je nadasve
političar, ali tu je nastao 'dug', 'račun', koji bi Račan bio svakako platio, ako mu se pruži
mogućnost da to učini.

Šnajder je otišao u Dubrovnik i predstavio se gradonačelniku Vidu Bogdanoviću, kao

najpogodniji kandidat za rukovodioca Igara. Europski dramski pisac s vezama, neporočan
ultraljevičarski profil, nije se dojmio krupnoga Dubrovčanina, koji s velikom glavom i naočalama
nalikuje na nekog praksisovskog profesora, ali je, zapravo, zadrti provincijski konzervativac,
haesesovac, te pritom politička marka, a ne nekakav sitni županijski činovnik kojega bi bilo lako
impresionirati ili prišarafiti - zapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova, Vido je
legendarni ratnik Domovinskog rata, čija je gliserska flotila, predvođena admiralskim cigar-
boatom Luda guda, srtala pod pramce jugoslavenskih ratnih brodova što su opsjedali Dubrovnik,
da ih rakete brod-brod, ispaljene s topovnjače, ne mogu pogoditi zbog prevelike blizine... S
fašizmom s kojim sad Šnajder polemizira u novinama, Bogdanović je imao osobna borbena
iskustva. Šacu je samo promrmljao da za to mjesto imaju oni i svog, domaćeg čovjeka, Bobu
Novaka...

Ogorčen, odbijen, svjestan da Bobo ima realne šanse, iako je kod Pavletića sjedio kao doministar
u Tuđmanovoj vladi, dok je Šac, poslije disidenstva i emigracije zadržao elementarno čistu
ljevičarsku poziciju, te postao član savjeta Šuvarove Socijalističke radničke partije, brzo se upleo
u polemiku sa samim Vujićem, oko jedne ministrove opaske. U novinskom intervjuu, Vujić je
rekao da su Šnajder, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević djelovali izvana,
a ostali opozicionari, uopće, liberalni kulturnjaci, iznutra, pa ovi drugi, prema tome, onim prvim
ne duguju nikakve isprike, ili velike riječi, osim poziva da se vrate i slobodno rade, jer je
politička pobjeda zajednička tekovina.

Šac, 'emigranti', neki šoroševci i Feral Tribune napali su žestoko Vujića za tu pomirljivu izjavu,
pa je čak pokrenuta javna inicijativa za njegovu ostavku. Morao je 'pojašnjavati', relativizirati,
temporalizirati, a u pomoć mu je došao jedino Bobo Novak, koji je pritom na se privukao munje.

'Kad je Pavletić javio mom ocu da je najbolje da se sklonim u inozemstvo', kaže Šnajder,
'Prosperov, kojemu sam to ispričao, i sam mi je predložio da se malo maknem, dok oni, rekao je,
ne urede državu.' O deset godina provedenih uglavnom u inozemstvu, u Njemačkoj i Austriji, na
stipendijama, kao poluemigrant, u političkom azilu, Šnajder govori kao o najgoroj mori. Tamo on
nije našao ništa što bi ga trajno obdržalo, bez obzira na velike profesionalne uspjehe, te
uključivanje u europski kazališni život predstavama koje su izvođene na glavnim pozornicama,
čak i u bečkom Burgtheatru... Šac se nije navukao na inozemstvo - on je uvijek bio čudan i, kad
je imao dvadeset godina te kupio auto od honorara za svoju prvu dramu (Mini-golf), s ponosom
je isticao da u stanu 'nema medij' (televizor).

'Ja sam svoje ondje odradio', komentira Šnajder svoj egzil, 'a sad bih htio raditi...' Šac sebe vidi
kao glavnu žrtvu fašističke zavjere i ustaškog podzemlja. Pritisak da se ukloni iz zemlje nakon
pobjede HDZ-a, povezuje sa činjenicom da je Sančević, Tuđmanov ambasador u Sarajevu,
navodno njegova osoba od najvećeg povjerenja, bio oženjen kćerkom onoga Žanka kojega Šac,
budući da je licentia poetica piscu dopuštena, prikazuje kao najmračniju negativnu figuru u
svome Hrvatskome Faustu, nasuprot sjajnom, slobodarskom duhu glumca Vjekoslava Afrića, koji
se, na probama za izvođenje Goetheova Fausta za njemačke okupatore u zagrebačkom hnk,
sprema pobjeći u partizane. Afrić je zapravo bio jedan nezgodan karakter, ljuta pijanica, koji se
kasnije, kao režiser i komesar u poslijeratnoj Jugoslaviji, pokazao čovjekom svakako gorim od
Žanka, vjerojatno običnog oportunista, što, naravno, nema veze s autorskom dramskom
konstrukcijom Šnajderova teksta (u kojem se, doduše, ta dva lika približuju u posljednjoj sceni
kao potencijalni blizanci), niti s meritumom polemike o fašizmu i boljševizmu, te njihovim
izjednačavanjem, što zastupaju Šacovi supolemičari, Banac i Čičak.

Šnajder je u Zagrebu bio onemogućen, praktično otjeran u inozemstvo i bio je, nesumnjivo, u
Hrvatskoj ugrožen. Ali za intendanta Igara nije odabran Bobo Novak da bi se nastavio Šacov
progon, nego stoga što su zaključili da im je Šac neprikladan, jer je teška svađalica, a osim toga,
u sektaškim podjelama, ne pripada na njihovom kupu, nego je 'suputnik', negdje malo sa strane,
šuvarovac, zupinist.

Je li moguće da profesor Vjeran Zuppa, onaj mirni, mladoliki gospodin s debelim naočalama, koji
uvijek glođe kamiš lule, kratko ošišan, kao neki ljubitelj džeza i francuske šansone, što
nesumnjivo jest, stoji iza cijele te idejno-političke ujdurme oko imenovanja umjetničkog
direktora Igara, Eurokaza i svih ostalih teatarskih investitura?

Iz Otvorenog društva upravo je otišao izvršni direktor koji je bio 'Zuppin čovjek', ili barem
njegov dobar prijatelj, a financiranje izdavačkih projekata smanjuje se, jer Hrvatsku sad
percipiraju kao zemlju u demokratskoj tranziciji. Ranije je Otvoreno društvo, u kojemu je Zuppa
bio visoki funkcioner, osim Centra za dramske umjetnosti i njegovih izdavačkih i 'gerilskih'
aktivnosti financiralo izdavačko poduzeće Antibarbarus, u kojemu je Zuppa bio suvlasnik, no sve
je to, pod okupacijom, bio legitiman način da intelektualac preživi. Sad ipak mora pronaći novi
prostor, pa ako je riječ o teatru, etablirani Eurokaz sigurno će smetati, no ako Šnajder zaista
postane direktor Zagrebačkog kazališta mladih, važnog gradskog pogona, preko kojega se može
ostvariti znatan utjecaj na institucije, stvar ne izgleda beznandno. Šac je već prošao glavne
instance - nominiran je ispred Čarlija, primio ga je Edo Murtić u svom ateljeu i večerao je s
Račanom. Bandića nitko ništa ne pita, a Ljuštinu, direktora Kerempuha, koji je esdepeov gradski
kulturreferent u sjeni (kao zamjenik Degenova čovjeka iz ASH-a), lijevi intelektualci smatraju
trogloditom. Ako Zuppa zaista postane neki kulturni faktor u sjeni (u što doista sumnjam) pitanje
je - tko je Zuppa, pa bi na to, na brzinu, za svaki slučaj, trebalo odgovoriti.

Tata mu je bio genij,Tomislav Zuppa, 'pisnik' o kojemu je 1985., kad je umro, drugi glavni
tekstopisac kompozitora Zdenka Runjića, Momčilo Popadić napisao:

'U jednom poslu koji služi zabavi, ali zna biti i umjetnost; na vučjem terenu zabavnoglazbenih
vukojebina; u često prljavom mandraću i mrtvoj luci, ali i uzbibanoj pučini, našao je put do ušiju,
do glave, do srca mnogobrojnih slušača svojim nostalgičnim, svojim mekim, svojim pomalo
zajebantskim pjesmama koje su sve, ali baš sve, vezane uz more, uz Split, uz Dalmaciju, a opet -
koje su univerzalno ljudske.'

Najpoznatija pjesma Tomislava Zuppe, koju je Runjić uglazbio, nježna, sjetna Romanca, govori o
jednoj tužnoj ljubavi, o kojoj stari Splićani i danas pričaju s knedlom u grlu:

Uvik ka san s tobom ja san ka i dite, zaboravin odma svoje kose side i godine ove ča bi bile teže
da me lipa mladost uza te ne veže.

Razumi me dobro, potrebna si meni jer je srce moje ostalo u tebi pa dok život biži ono žešće tuče
da bi mir svoj našlo sve me tebi vuče. A ča drugo mogu, prijatelji niman; puno nji je bivši, a i ja
ću s njima. Ostaju mi samo uspomene davne virujuć da koja jošće živi za me.

Zato uvik mislin na pobigle dane i od tebe išćen da ih najdeš za me. Zđ umirit sebe vratit bi se
Uja da bar za'nju uru buden ča san bija.

Kad je imao 34 godine, Tomislavu se rodio sin, Vjeran. Bio je silno inteligentan, no razmažen
dječak, koji je briljirao u školi, ali nije završio faks. Jer se, naime, odmah bacio u književnost,
objavljujući kritike. Bavio se poezijom, i sam je pisao, ali nije ništa vrijedila, jer se zarana
otrovao teorijom, pa u svom ključnom lirskom opusu Prijatelj Silvestar, koji je sam sebi izdao,
kao urednik edicije BiblioTeka, donosi i ovu katrenu ili filozofem:

Ako tamo nije tamo kamo ćemo onda kamo? Ako kamo postoji i tamo niti tamo niti tamo!

U jednu riječ - ni tamo, ni vamo. Prvu knjigu (sabranih kritičkih eseja) Isprika za pjesmu objavio
je sa dvadeset i šest godina, u biblioteci Razlog.

Razlog je bio programatski časopis literarne generacije Vlade Gotovca, koja nije dala nijednog
prozaika. Prethodna, krugovaška, okupljena oko časopisa Krugovi, programatski je transferirala
zapadnjačku kulturu u socijalističku Hrvatsku, a razlogovci, koji su se navukli na Heideggera,
ostali su lišeni stvaralaštva - to je, naprosto, dio intelektualne scene radikalnih ranih šezdesetih
godina, kad su konceptualisti iz likovne umjetnosti izbacivali slikarstvo, francuski novi roman
naraciju, a u glazbi Cage na zagrebačkom Biennaleu izvodio himnu te 'nove umjetničke prakse',
višeminutnu demonstrativnu tišinu orkestra koji odustaje od sviranja.

Najgore je što se razlogovci nisu emancipirali od ljevice, te što se cijeloj generaciji kao idejni
voda nametnuo Vanja Sutlić, pravim imenom Jovan Kuga, navodno genijalni filozof, koji,
međutim, nije puno objavio, ali je briljirao za katedrom i u birtiji. Između Marxa i šanka, pogubio
se cio naraštaj, a one koji su, napuštajući čistu teoriju, odabrali praxis, dosljedno ljevičarsko
političko djelovanje, dočekao je na volej Jure Bilić.

Zuppa je našao izlaz u teatru.

Postavši kao tridesetogodišnjak direktor zagrebačkog Teatra &td, započeo je kulturnu revoluciju
u kazalištu koje je, više od sezonskog Eurokaza, bio permanentni zagrebački kulturni događaj,
središte gradskog duhovnog života. Deset godina Zuppa je demonstrirao praktičnu genijalnost
kulturnog pregaoca, u čiji je teatar zalazio Stoppard i začeo se fenomen Hamleta u Mrduši
Donjoj.

Uspon toga njegova kazališta bio je moguć u permisivnoj klimi, ali 1971. Zuppa je doživio mali
slom. Njegov bliski prijatelj i kolega, kritičar Razloga, Vlado Gotovac, osuđen je na
dugogodišnju robiju. Osupnut policijskom represijom, Zuppa je u uredništvu kulturnjačkog
vjesnika Telegram najavljivao odstup, protestno, demonstrativno povlačenje. No, na prvom
poslije Karađorđeva sastanku partijskog aktiva u Društvu književnika Hrvatske, gdje je Udba
pažljivo popisivala prisutne, Zuppa nije izostao, nego je nešto nerazumljivo diskutirao i
teoretizirao, kao i tri godine kasnije kad je, sudjelujući u pripremi 'platforme' za vn. partijski
kongres sitno prigovorio formulacijama, ali u tako visokoparnoj formi da to nitko, a sigurno ne
Gotovac, koji je sjedio na tvrdoj zatvorskoj klupi, nije mogao točno razumjeti.

U razdoblju poslije '71. elan Teatra &td pomalo se gasi, Zuppa pomalo etablira, ali fakultet
(jugoslavistiku) pošao je završiti tek kad je postao urednik Grafičkog zavoda Hrvatske, u
poodmaklim četrdesetim. U GZH-u izdao je Lasićevu Kronologiju, što pokazuje da je uvijek
ostao pomalo briljantan, iako možda nije ni sjena onoga Zuppe koji je šezdesetih revolucionirao
zagrebačko kazalište.

Devedesete dočekuje idejno nespreman i provodio ih je u soroševskim zakucima, lavirajući

politički između više podjednako neatraktivnih socijaldemokratskih opcija. Dvijetisućite djeluje
gerilski, preko atakovaca i Saća.

Nekako mi se čini da je za sve kriv Vanja Sutlić.

Stara pijandura, nije imao nikakvih skrupula da se prizemno angažira u djelovanju Šuvarove
doktrinarne frakcije prilikom sukoba liberalnih i neliberalnih partijaca na kraju 'olovnih godina' i
'hrvatske šutnje', kad je nastao i Šacov prorežimski Faust. Prije toga, ugnjavio je i ubio u pojam
cijelu generaciju pametnih mladih ljudi, koji su se izgubili u potrazi za bitkom i njegovom još
gorom inačicom, 'tu-bitkom', što je, otprilike, kao jumbo pizza od plodova mora prema onoj
običnoj, od sira.

Unezvjeren pogled filmskog režisera i bojovnika Slobodana Praljka na rijetkoj dokumentarnoj

fotografiji načinjenoj u njegovu ratnom štabu u Topuskom.

Herkul iz Čapljine

SLOBODAN PRALJAK
Kad se na kongresu hercegovačke hadezeovske mafije počelo raspravljati o tome što i kako dalje,
a Jadranko Prlić, bosanski ministar vanjskih poslova, ošišan na nulericu ustao i napao kolege
zbog njihova oklijevanja da udovolje zahtjevima Europe i civiliziranog svijeta, umirovljeni
generalpukovnik Slobodan Praljak, bradati grmalj, ljudina od dva metra s velikim mesnatim
nosom i debelim ušima, nije izdržao nego je izašao za govornicu pa, iako nije član bosanskoga
HDZ-a, nego gost na skupu, ugledni biznismen iz Čapljine gdje ima tvornicu cigareta, zavapio -
Stani, Prliću, koga ti farbaš? Kakva Europa, kakvi bakrači, zar će nama Europa diktirati, zar
ćemo se mi povinovati prijetnjama haškog tribunala?

Iz njega je provalila retorika širokobrijeških agitatora, za koje je Carl Bildt 'nekakav bljedunjavi
dječačić iz Švedske', a Gianni de Michelis 'tusti digić i prevarant, koji je, na kraju, kao kriminalac
završio u zatvoru'. Diplomatski i mirovni posrednici koji su u Herculesima orbitirali oko
Sarajeva, jeftini su obmanjivači, mufljuzi, kverulanti i lude. A Praljak - Praljak je veliki rodoljub,
sjajan vojskovoda, genijalni biznismen i politički mislilac s tri fakulteta, heroj, borac, moralna
vertikala, poštenjačina i, uopće, divan čovjek.

Da Praljak nije s Praljkom intimno sroden, nego da ga opisuje, u dramskom zanosu koji kod sebe
uvijek lako inducira, rekao bi da je Praljak - padavičar, orangutan, ratni zločinac i hercegovački
logornik, hadezeovski tajkun koji je u posao donio jedino svoj neprijeporan ugled i kredit kod
Tuđmana, Šuška i ostalih prisjednika ravnateljstva Cosa Nostre d.o.o., a iz toga posla iznio puno
lijepih odijela velikog broja, Mercedes S-klase, te snopove banknota s portretima njemačkih
prosvjetitelja i jednu tvorničicu duvana u rodnome mjestu...

Istina je, međutim, drukčija - Praljak je naprosto jedan od najbizarnijih likove hrvatske
milenarističke tragedije iz razdoblja deset krvavih godina (1990. - 2000.).

Čim je Praljak završio izlaganje, u novinama su objavljeni podaci o tome kako je gepio 7,5
miljuna dema, kao poruka - ne zezaj se, Slobodane, bio si s nama i skupa s nama radio, pa ako
sad hoćeš folirati i glumiti neokaljan moralni lik, miješati se u rat domaćih unutar-hadezeovskih
frakcija, između Prlića koji pred Europom glumi zamjenu za Zubaka, i Jelavića, koji glumi
autohtonu samobitnost konstitutivnmog naroda, to neće ići, a ako još imaš neke veće planove i
ambicije, odbij, jer tu vrijedi samo Rojsova i Soptina riječ, tu preteže stožerna grupa sastavljena
sve od samih stožernih brigadira, logističara i neimara, koji su gradili strategijske putove po
zapadno-hercegovačkoj zabiti, kako bi se omogućio transport humanitarne pomoći, što više nije
mogla neretljanskim koridorom, jer su nepoznati diverzanti u odorama Hvo-a digli u zrak sve
mostove na rijeci - radi predostrožnosti od iznenadnog srpskog napada, ili zato da se milijarde
dolara robe koja je prošla u srednju Bosnu, Sarajevo i Tuzlu, preusmjere na domaće trase
hercegovačke krajine, gdje je držanje čekpointa najunosnija grana narodne ekonomije.

Samo je Praljak, poslovično loš slušalac, teški mudrijaš koji kipti od želje da svima održi lekciju,
mogao tako slonovski uletjeti na pozornicu i zatrubiti ratni zov, dok umilni zborovi sa serafskim
glasovima, izvode hadezeovski politički oratorij, a poruke se međusobno izmjenjuju arijama
otpjevanim u kontraaltu...
Ništa on nije shvatio, kao što nikada nije razumio kamo stvari idu, o čemu se tu, zapravo, radi i
tko su, u stvari, protagonisti — a tu je svoju tupost, otpisivao kao preveliku čestitost. U stvari,
dugo traje dok impuls emitiran s periferije njegova golema trupla, živčevljem stigne do servera,
pa se tu parkira iščekujući obradu u Turingovoj mašini, zauzetoj pokretanjem debelih usana i
artikulacijom rječetina, ako se subjekt u tom času, kao i obično, nalazi u procesu nagvaždanja.

Euroskeptični pledoaje bivšeg zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane podsjetit će
jedino Carlu del Ponte da se gubi simetrija ako u haškim kazamatima iz cijele hercegbosanske
superstrukture izostane glavni zapovjednik vojske koja je izvršila pokolj civila u Ahmićima i
Stupnom dolu, te držala koncentracione logore u Dretelju, Gabeli, Kočerinu i na mostarskom
Heliodromu, gdje su muslimanski civili, po ljetu zatvarni u usijane željezne kontejnere,
dehidracijom gubili dnevno i do četrdeset posto tjelesne težine, da bi se obnoć kondenzacija na
njih spuštala kao kiša...

Francuski filozof Bernard Henry Levy saznao je za to i, kako opisuje u svojoj knjizi, prilikom
audijencije napao zbog toga Tuđmana, koji je na to mrzovoljno podignuo telefon, slušalicu
specijalca što mu je uvijek stajao pod rukom, pokraj velike obiteljske vaze iz dinastije Ming,
postavljene da uvijek ude u kadar televizijskim kamerama, pa nekoga nazvao, promrmljavši
nekoliko riječi. Zatim se obratio Levvju i rekao: 'Eto, riješeno je! Jeste li sad zadovoljni?'

Za razliku od Hitlera, koji je pazio da ne ostavi traga svoje umiješanosti u Endlosung, pa je sve
funkcionere koji su odbijali usmenu zapovijed smjenjivao, Tuđman uopće nije krio da upravlja
Herceg-Bosnom, hercegbosanskim strukturama i hercegbosanskim logorima i da je to sve i
poteklo iz njegove zločinačke fantazije.

Tuđman je bio na vrhu zapovjedne piramide, ali njegov slučaj prenesen je sad na apelaciju
Strašnoga suda. Na istoj instanci, nekoliko paklenih krugova niže, nalazi se Gojko Šušak. Momci
u crvenim plaštevima, koji potpiruju roštilj, brinu se također da ne ponestane žeravice kod Mate
Bobana. Nije onda čudno da je i samu Herceg-Bosnu odnio đavlu, ali zemaljskoj pravdi predani
su u Haagu samo njeni niži poslanici.

Neposredno ispod Mate Bobana nalazio se u doba hrvatsko-bošnjačkog građanskog rata,

izazvanog Tuđmanovom nakanom da izvrši Anschluss Hercegovine, Slobodan Praljak. On je
izrijekom, u intervjuu novinama, zasvjedočio da 'iznad sebe nema više komande', te da se samo
politički konzultira sa Zagrebom i Grudama. To znači da je njegova zapovjedna odgovornost u
lancu u kojemu je general Tihomir Blaškić fasovao 45 godina robije, izravna i neprijeporna:
Praljak mu je bio nadređeni, kao i ostalim trima operativnim zonama u Bosni.

Osim Trećom Blaškićevom, dakle srednjobosanskom, u Vitezu, zapovijedao je livanjsko-

tomislavgradskom Drugom što se prostirala zapadnom Hercegovinom, te Prvom, mostarskom,
gdje su počinjena najveća zvjerstva. Tu su nesputano orgijale i Tutina Kažnjenička bojna
oslonjena na Široki Brijeg, i hos Blaža Kraljevića baziran u Ljubuškom, svi skupa zaštićeni
blizinom Hrvatske, odakle je cijelom bulumentom nominalno, ali vrlo nametljivo, zapovijedao
komandant Južnog bojišta, general zbora Janko Bobetko, legendarni hrvatski nasukani marinac.
Četvrta operativna u Bosanskoj Posavini bila je dirigirana iz Zagreba, pa je i specijalnu misiju
prepuštanja toga teritorija krajišničkim martolozima, obavio general Pavao Miljavac, upućen iz
Glavnog stožera: napoleonovsku fintu strategijskog uzmaka on je već bio uvježbao, na taktičkoj
razini, bezglavim bijegom ispred svoje dugoreške brigade kod Karlovca.

U Vitezu je zapovijedao Blaškić, pod čiju je komandu general Milivoj Petković dao i Jockere
Paška Ljubičica, ekipu kilera iz viteških birtija, koja je izvršila ahmićki pokolj, pa su prebačeni u
Zagreb i primljeni u 1. gardijski zdrug. Uoči izbora samo su prepisani na hvo, pa su od
nesnalažljivog Joze Radoša uzeli još dvije-tri plaće i onda, početkom ljeta, osjetivši da se krug
steže, nesmetano prešli hercegovačku granicu. Politički kapo u viteškoj enklavi, Dario Kordić,
osuđen je u Haagu, a Petković, koji se izvukao, naslijedio je Bobetka u stožeru južnohrvatskog
zbornog područja, koje je pokrivalo Dubrovnik i svekoliki šverc-komerc na hrvatskom jugu. U
tom poduzeću kolosalnih razmjera, do jučer je nesmetano djelovao Bruno Stojić, Bobanov
ministar unutarnjih poslova, koji je odred Jockera ustrojio kao specijalnu policiju i također se
izvukao, kao i Praljak, koji će međutim, doći na red zbog svojih mostarskih eskapada...

Praljak je zapovijedao formacijama Hvo-a kad je srušen mostarski Stari most. To nije zločin
protiv čovječanstva, kao genocid, nego nasrtaj na svjetsku kulturnu baštinu, istodobno rušenje
temelja jednog prilično krhkog naroda, koji je u istoj godini izgubio Husref-begovu džamiju u
Banjoj Luci i Narodnu knjižnicu u Sarajevu, nenadoknadiv gubitak koji opisuje Dževad
Karahasan u svojim magistralnim Ogledima o dosadnim temama.

Praljak je srušio Sinanov most, ali ostavlja iza sebe jedan film i nekoliko dojmljivih TV drama, te
dječju seriju koju je napravio sa svojim bliskim drugom Goranom Babićem, što znači da ostaje u
minusu, koji bi mogao nadoknaditi ako u buturi, dobije li četrdeset i pet ili pedeset godina robije,
napiše neko djelo poput srpskog vele-romana Vreme smrti Dobrice Ćosića. Nitko kao Praljak ne
zna pravu priču o hercegovačkom ratu i miru, o bitkama sa Srbima na Kupresu, klanju s
Muslimanima za Prozor i Vakuf, o banditskoj republici stvorenoj u medugorskoj zemlji čuda,
gdje hodočasnici iz Manile prolaze pokraj privatnih konc-logora u kojima Tutini poručnici svaku
noć dolaze da muškarcima režu uši, a žene posiluju. O trgovini ljudima, naftom, humanitarnom
pomoći, humanitarnim pošiljkama u koje se skriva barut za sarajevske podrumske tvornice
municije, opskrbljene novcem koji mudžahedini zarade od droge. O generalima koji za dostavu
pomoći opkoljenim enklavama nabavljaju padobrane po fantastičnim cijenama preko vlastitog
poduzeća, zločincima, fantastima, herojima, nadasve o žrtvama, mučenicima, ubijenima,
osakaćenima i maloj djeci koju je Paško Ljubičić nabio na bajunet i bacio u oganj zapaljene kuće.
Na pozadini te ratno-povijesne freske, kao iz Babeljeve Konarmije, ukazuje se markantni profil...
Hups! Nije Praljakov - Praljak romanopisac, koji se u ćeliji grbi nad rukopisom, u
najmisterioznijoj, najsablažnjivijoj storiji hercegovačkog ratnog ciklusa otkriva pravog glavnog
junaka, čovjek koji je gospodario Hercegovinom kao sijuški ratni poglavica Ludi konj Crnim
planinama, bio je - ishemični džentlmen poduže sijede kose, požutjelih dugih zuba, koji vječno
grizu kamiš lule, povlašteni štediša Glumina banke, Mladen Naletilić-Tuta. Od njega je Praljak
umirao od straha...

Hercegovački grizli, kojega je u borbi zahvaćalo bojno ludilo poput 'berserkera' iz nordijskih
saga, cvikao je kao grlica pred slabunjavim, pogrbljenim gosponom, koji je zbog dalekovidnosti
nosio naočale s debelim staklima, što uvećavaju oči i trepavice, te pridaju blago teleći pogled.
Zbog toga ga, neumjesno, nisam doživljavao kao posebno opasnu personu pa, vidjevši ga u
restoranu zagrebačkog hotela Intercontinental poslao sam Matu Bašića, najvećeg hrvatskog
novinara, da me s njim upozna... Mate se vratio za stol prilično drven od straha, rekavši:
'Poručuje da se gonimo u p... m... i da će te ubiti ako ga budeš još zaj...'. Ja sam ga možda bio u
nekom tekstu spomenuo. Kako je Mate, kao čovjek s onog prostora, dobro poznavao mores, a i
personae dramatis, odmah sam shvatio da je tu djelatna zla sila i da je hercegovačkog Poltergeista
najbolje obilaziti u velikom luku, iako smo daleko od njegova domaćeg terena. U
Intercontinentalovu baru on je nekoliko dana kasnije dao zagrebačkog odvjetnika Budaka
išamarati po tjelohranitelju (jer ga je Budak glasnim primjedbama ometao u povjerljivom
razgovoru sa Zdravkom Židovcem, do umirovljenja pomoćnikom ministra Lučina). A u
Ljubuškom, bio bi ga napunio olovom, kao onoga nesretnika koji je od metaka tako otežao da ga
na sprovodu ni šestorica nisu mogli dići u kapsilu. U samome Širokom, pripadnika protivničke
frakcije, dao je prepiliti šumskom pilom.

Budući da Praljak nije glup, nego klikeraš i realist, bez obzira na svu dernjavu i teatar koji pravi
glumeći velikog, neobuzdanog krupajliju, on je pri samom pogledu na Tutu utihnuo, pogotovo
kad mu je Tuta, kao generalbojniku i zapovjedniku stožera, gurnuo u usta cijev pištolja. To se
dogodilo u Grudama, pred Matom Bobanom, koji je pomirljivo prosvjedovao: 'Ma nemoj, Tuta,
šta ti je, bogati, daj, ne budi lud...'

Na taj prijateljski zagovor, Praljak je izvukao živu glavu, ali odmah shvatio dokle sežu njegove
ingerencije, i u što će se u Hercegovini moći miješati... Praljak je bio došao na čelo Stožera Hvo-
a kao proslavljeni sunjski domobran, u čiju hrabrost na prvoj liniji zbilja ne treba sumnjati pa je
odmah izašao na teren i kod Vakufa zaustavio bežaniju, kad su Muslimani, da osvete pokolj civila
u Prozoru, krenuli na juriš i razjurili hrvatsku obranu. Praljak je dogmizao na tenku, u koji se
uopće nije mogao spustiti zbog trbuha, te zarevao s kupole: 'USTAŠEEE - ZA MNOM!' Sad se
onih tristo ili šesto nevoljnika okrenulo i otkasalo natrag u borbu, zaustavilo muslimane, pa je
krenula Praljkova legenda... Vruć od tog uspjeha, s glavom u oblacima, otišao je u Grude, k Mati
Bobanu 'da se politički konzultira'... Počeo je prigovarati, nastala je prepirka i onda je skočio
Tuta, nabio mu pištoljčinu u farinks i - Praljak je shvatio. Vratio se na frontu. Od tada je samo
organizirao obranu, vodio herojski borce u borbu, izviđanje, napad. Ništa nije pokušao mijenjati.
Nije pokušavao odgrnuti paučinu, kojoj je u središtu, u Grudama, sjedila debela tarantula, koju je
čuvao opaki štipavac.

Logori - vrlo dobro, logori, to i nije najgora stvar, naime ako logore čuva vojska kao ozbiljne
vojne zarobljeničke logore... Gore je što bi, da nisu uspostavljeni, lokalni zapovjednici držali
privatne depoe s robovima, pa rezali zarobljenike uho po uho dok ne iskamče od rodbine po
30000 maraka, što je bila standardna hercegovačka tarifa za očuvane civile.

Doduše, Tutini bi ljudi dolazili noću da ubiju radi neke osvete, ili da maltretiraju žene, što čuvari
nisu mogli spriječiti, no Praljkovu savjest to ne opterećuje, jer je izbjegnuto veće zlo i
eksterminacija nije bila masovna, nego se pobilo samo manji broj ljudi, a što se posilovalo,
posilovalo se, dok su ostali zarobljenici dobro upotrebljeni za razmjenu, ili za ucjene, da se ne
diraju kuće na teritoriju koji je zaposjeo neprijatelj, ili da se nekome u Kiseljaku pošalje nafta
ili... Jer, to je tako išlo. Na toj burzi zločina, sve je kotiralo: ljudi, cijeli ili u dijelovima, gorivo,
droga, municija. To je bio sistem, kojemu se Praljak prilagodio, uvjeren da čini dobro, ako
odabire manje zlo. Negdje je bio izjavio kako mu je životna misija da 'uspostavlja konzistentnost',
makar i u sklopu sustava koji je zao... U stvari, on je uspostavljao konzistentnost jedino sa
svojom inkonzistentnom divljačkom naravi, kao osoba jakih uvjerenja, no slabih moralnih
refleksa. Tištile su ga jedino nepravde prema njemu samome, njegovim ciljevima i provizornim
idealima. Da se oni realiziraju, bio je spreman pustiti sve muslimane s desne obale Neretve da u
najgorima mukama pocrkaju u željeznim kontejnerima, dakako u ime 'manjeg zla', a u službi
'viših ciljeva'.

Pedeset godina nije loše, ali mislim, također da je šteta što je Europska zajednica posve odustala
od smrtne kazne, koja bi se mogla izvršavati na glavnom trgu u Strassbourgu, u sjedištu Vijeća
Europe, možda odrubljivanjem glave sjekirom, što je bio uveo u Treći Reich Hitler, kao izvornu
srednjovjekovnu folkloristiku, jedino što je krvnik, normalni njemački državni činovnik, bio
pritom odjeven u frak i cilindar, radi obvezne svečane forme.

Praljak je anti-Hamlet, jer dok danski kraljević nije sposoban za akciju sputan moralnim
obzirima, znajući da svaki plemenit poriv ima cijenu nesaglediva nasilja, pa osveta oca znači
osudu majke, hercegovački arhetipski bradonja, nije sposoban za moralnu lamentaciju, jer je
njegov jedini ntetier čista akcija. Kao u filmovima honkonškog režisera Johna Wooa, stvari se
razvijaju takvom brzinom, da je nemoguće skužiti tko je, zapravo, odletio u zrak: policajac, ili
slučajni prolaznik. Tijela lete zrakom u slow-motionu, a kompulzivni Praljak mrmlja u dlaku: 'Ad
maiorem dei gloriam! Glavno da smo stvorili hrvatsku državu!'

Da je Praljka posve ponio zanos nekog hercegbosanskog državo-tvorstva mogla bi se razumjeti,

ako ne i opravdati njegova moralna sljepoća, ali on je, zapravo, bio samo Tutina druga violina -
odnosno, kad bi Boban s dirigentskog pulta strogo pogledao u njegovu smjeru, a Tuta zvjernuo
razlivenim očusinama te signalizirao gudalom, Praljak bi svojski puhnuo u engleski rog - truub,
trub-trub, truuub, trub... Zato su ga ostavili na životu, pa se mogao vratiti u Hrvatsku i nastaviti
izigravati enfant terriblea. Tuta mu je ipak uzeo mjeru -vidjelo se da ne treba toliko materijala na
prsima, koliko u pasu, sprijeda i otraga...

Praljak glumi bjesomučnika koji skriva zlatno srce. Naučio se samodramatizirati, a cio život
izgrađivao je taj lik, oslanjajući se na 'jezgrenu neurozu', koja je dijagnosticirana kad je trebao ići
u vojsku, pa je glumio luđaka koji se pravi lud da ga oslobode službe. Uvijek vokalan, uvijek u
nekoj protivštini, kolerik izrazito promjenjiva raspoloženja, od depresivnih do maničnih,
prikladno se smjestio u veliko tijelo, koje je, međutim, tek trebalo uzgojiti, zajedno s kranijalnom
dekoracijom, kosurdom, brčinama, bradurinom. Praljak je, naime, počeo kao ružnjikavo dijete,
izrazito mršavo, dugonog kao čaplja. Sedamnaestogodišnjak koji je zagacao do koljena u Neretvu
kod Mostara, gdje je pohađao gimnaziju, izgleda poput onog čuvenog Bosanca, koji je izašao na
naslovnici Timea jer su ga Praljkovi srpski kolege zatvorili u Manjaču i izgladnjivanjem
pretvorili u kostur.

Upali obrazi, velik nos i široko razmaknute oči - Praljak je kao dječak bio rugobica, pa je čak i
Šušak, s kojim je išao u široko-briješku gimnaziju, izgledao puno ljepši.

Praljak se rodio 1945. kad mu je otac Mirko po završetku rata našao malo vremena, postavši od
partizanskog komandanta šef ozne za mostarsko područje, ono isto kojim će zapovijedati
Slobodan, pa, bježeći uzaludno od očeve sudbine, na istom mjestu napuniti dušegupke... 'Kad
otvorili su dušegupke, pokazalo se da su bile pune dupke', pisao je drugim povodom četnički bard
Gojko Dogo, te stvorio tnotto za oca i sina Praljka, koji više ne mogu razmjenjivati dželatske
intimnosti otkako je otac umro 1993. godine.

Široki - Mostar - Zagreb, uobičajena putanja do hercegovačke metropole, gdje Praljak upisuje
fakultet - tri fakulteta odjednom; elektrotehniku (gdje je diplomirao sa dvadeset i pet godina);
sociologiju i filozofiju; te, napokon, Akademiju, kazališnu i filmsku režiju. Idejno se razišao s
ocem koji je od 1964. ražalovani udbaš, ali teška komunjara. Praljak junior, isprva i sam teška
komunjara, postaje teški ustaša, ali s ocem zadržava nježan odnos. Tada je još mršav, angularan,
dugonja na kojem vise hlače, a bradica se kao inje prima na poput noža oštar obris lica - savršeno
je nalik na mladoga Abrahama Lincolna, koji također nije bio poznat po ljepoti.

Od dvadesete godine putuje ljeti u Njemačku, na bauštelu, da zaradi novce - hiperaktivan,

hiperambiciozan, uvijek je bio udarnik, koji prebacuje norme, ostajući uvijek neutažen,
nezajažljiv, kao netko tko sumnja da se, zapravo, nikad neće realizirati...

Kad je završio režiju i počeo raditi na televiziji, snimati nekakve drame, bjesomučno se gurao. S
puno talentiranijim kolegom, Mirom Medimorcem, pripremio je navodno ulične dramske
svečanosti za doček druga Tita po povratku iz Koreje, a s Goranom Babićem, zloglasnim
partijskim škrabalom, dječji tv-serijal Patuljci pojma nemaju... Zamjerio se urednici Dramskog
programa TV Zagreb, Palmi Katalinić, a nije se zaludu govorilo da 'majmuni na Televiziju dolaze
preko Palme', što znači da se na sebi svojstven način zavadio s ljudima od kojih je ovisio, pa se
doveo u frustrirajuću situaciju. Onda je režirao na sarajevskoj televiziji, po tekstu Abdulaha
Sidrana, ali stvar nije imala uspjeha, jer Praljak nema talenta, odnosno, ukoliko ga i ima, svaka
njegova emanacija bit će ugušena ispadima naglosti, uobraženosti i divljaštva. U crtanom filmu to
bi se ovako moglo muzički ilustrirati: jednostavna tema flaute, odjednom je zapljusnuta
simfonijskom Nijagarom. Duhači, timpani, kontrabas i veliki cimbal, koji za ovu priliku dovlače
iz opernog podruma, divljaju: grum - bas - grum - bas - cangrrr - cangrr - cangrr!
Cijele osamdesete Praljak, koji je u to desetljeće ušao kao trideset-petogodišnjak, a izašao kao
četrdesetpetogodišnjak, u sebi sagorijeva od neutažene ambicije, nestrpljenja, očaja... Ne podnosi
okolinu, sistem i ljude. Komunizam mu je pretežak teret, mrzi Jugoslaviju i Srbe. Još 1989.
pokušavao je nagovoriti kolege režisere i sociologe da se naoružaju i pripreme za konačni rasplet.
Kad se Meda Međimurec i Markica Rebić nisu dali navesti za prijevremeno otvaranje
neprijateljstva, Praljak se sam opremio i na tavanu držao spreman telećak, rezervne gaće, kanoćal
i šmajser, koji je prošvercao iz Njemačke. No, počelo je s politikom...

Kad je počelo okupljanje desničara, prišao je Marku Veselici, jer mu je on odgovarao kao
komunistički apostat, iskreni fanatik. Tuđmanu nije vjerovao, kao ni njegov prijatelj Ante
Paradžik, koji je radije sam, s Paragom, osnovao starčevićansku 'menjševičku' ustašku stranku;
kao ni njihov frend Markica, koji je također došao u hds braće Veselica, pa čak ni četrvti kompić,
Miroslav Tuđman, koji je optirao za Vujića i ljevicu, umjesto za tatu kojega je već okružio šljam,
barakaške ulizice i marginalci, te dva-tri naivca, koji su nasjeli na Tuđmanov lažni generalsko-
građanski šlif i neokonzervativnu retoriku.

Veselice su ispali iz plješivičkog prahadezea jer Vlado nije podnosio Franju, pa je napuntao
Marka: pridružili su se Koaliciji narodnog sporazuma, gdje sam kao urednik biltena Praljka
upoznao za njegovih, kako je poslije izjavio, 'najgorih sedam dana u životu', dok je morao slušati
fantaziranje žene Igora Mandića, utjecajne čelnice demokršćanske stranke moga pokojnog
razrednika Ivana Cesara. Mandićeva žena Praljku je bila metafora za bezobličnu, anacionalnu,
nedržavotvornu i nepatrijarhalnu politiku koju je Koalicija, za razliku od Tuđmanova iskonskog
pokreta, koji se zakitio znakom od dva stećka, povezana leptir-mašnom, vodio na liniji ostvarenja
tisućgodišnjeg sna sa šifriranom predizbornom porukom: Riješimo se Srba!

Sjećam se Praljka iz Koalicije - glavinjao je kao pijan, izgubljen. Održao mi je predavanje o

Startu - to je kriptojugoslavenski list, rekao je. Bio je užasno nasilan i nepristojan. Zatim je
izabran kao Tuđmanov protukandidat u Dubravi. Rekao je da će 'to biti lako'. Bio je uobražen,
sirov, ali bez istinske agresivnosti, nije to bio pravi Praljak, sigurno je istina kad kaže da se
osjećao kao da je pao u mulj, među filozofe i bezveznjake, koji nisu bili svjesni frke za koju se on
već spremio pa ga oprema čeka na tavanu. Rebić se ugnijezdio kao blagajnik Koalicije, a Praljak
iščekivao izbornu katastrofu... Čim je počeo rat, na Trgu Republike sreo je Žarka Pešu, potonjega
šefa SIS-a, kako na čelu grupe rezervnih policajaca, ide u Sunju. Rekao mu je - Pričekaj, idem i
ja, pa brzo otišao doma, navukao pumperice, objesio šmajser na špagi oko vrata, malo se isprsio i
pustio trbuh, pa stupio u noviju hrvatsku povijest...

U Sunji mu se pridružio Međimorec. Praljak je donio i neki priručnik o ukopavanju, te počeo

odmah svima zapovijedati. Moral je isprva bio slab - s ulice su pokupili neke dečke, dali im plave
hlače, majice kratkih rukava i kape od poliestera sa značkom - šahovnicom, pa cijelu tu
impozantnu diviziju, naoružali s nekoliko 'papovki' i dali im jedan minobacač od 82 milimetra.

'E, onaj režiser, genijalan je', pričao mi je poslije Ivan Grbavac-Kobra, zapovjednik vojne
policije, kad smo se, pod uzbunama, bili našli na večeri kod Drageca, u podrumu, gdje su se
skupljali svi novinari, političari i navraćao Karlo Habsburški. Atmosfera je bila kao u Casablanci
u Rickovu lokalu: tu su se za devize mogle dobiti sve informacije, a Marinko Božić naručivao je
za svoj stol isključivo Dom Perignon.

'Da znaš kako je sve organizirao - svih samo j... da kopaju, uveo je neviđenu disciplinu. Htio je
jednog vojnika koknuti zbog neposluha, stavio mu je pištolj na čelo i povukao obarač, ali njegov
zamjenik, koji zna kako je lud, izvadio je ranije metke...' Dobri zamjenik, koji je spriječio
katastrofu, bio je šutljivi djelatnik Meda Medimorec, koji je i sam poslije postao šef SIS-a.

Praljkova slava brzo se pronijela kroz medije. Na Grbavčev podatak dao sam s njim napraviti
intervju u Globusu. Onda se pokazalo da je i starac glumac Sven Lasta dragovoljno došao k
Praljku u Sunju kao snajper, o čemu je pokojni Tuna Tunuković snimio dokumentarni tv-film...
Ratna legenda! Heroj, uostalom. Poslije prvoboračke epizode, Praljka izvlače iz Zagreba te šalju
u Hercegovinu, za zapovjednika Jugoistočnog (mostarskog) sektora, na samom početku rata u
Bosni. Odmah se proslavio, jer su ga dočekali kao udbaškog sina, a on je izveo nekoliko
herojskih demonstracija; izletao je pred cijevi vojnika u kasarni jna, psujući zapovjedniku mater,
te tražeći predaju. Hrabar, možda lud, ali vrlo inteligentan, on zna što treba uraditi u zajebanoj
situaciji - što je velika rijetkost u ratu, a pogotovo je bila u Herceg-Bosni gdje je carevala
kriminalna konfuzija, pa je Praljak brzo pridobivao vojnike, ali odmah antagonizirao gospodare
rata te vrlo brzo, usprkos uspjesima, bio odaslan natrag u Zagreb, skupa s malim Jastrebom, koji
je na Kupresu bio zaustavio srpske tenkove...

U Zagrebu Praljak dobiva u stožeru neku nejasnu političku zadaću i visok, pukovnički čin. S
Miroslavom Tuđmanom, Markicom Rebićem i Miomirom Žužulom konsolidirao je imoćansko-
hercegovački 'intelektualni' lobi, koji se sigurno nije dopadao Šušku, ali mu isprva nije ni previše
smetao. Kad je izbio hrvatsko-muslimanski rat, započet da se spriječi američka intervencija što bi
osujetila sporazum Tuđman-Milošević, te hercegovačke nepostojeće trupe stale gutati poraze i
bježati, pa se iz Hrvatske slala masovna pojačanja, cijele regularne brigade HV-a, nastala je
opasna ratna kriza: iako su Zagorci oslobodili Hercegovinu, šverceri nisu bili u stanju niti očuvati
liniju fronte. Napravili bi odmah crtu s crte, pa su iz Zagreba morali opet poslati u pomoć teškog
bombardera, s dva prekoredna generalska unapređenja...

Praljak je zatim doista konsolidirao obranu, iako je na raspolaganju imao samo lokalnu
falangističku miliciju i dvije nepopunjene gardijske brigade Hvo-a. Baš se uživio u svoju
herojsku ulogu, a onda naletio na Tutu, i to je bio kraj njegove junačke poze: da je poginuo, bio bi
legenda, a ovako ispao je Matkovićev Herkul sa šupljom kijačom, cirkuski snagator u pregači od
leopardova krzna, koji se poigrava utegom od stiropora.

Praljak je zatim u Zagreb poslao izvješće o zloupotrebama, što je bila bezobrazna gesta protiv
Šuška, koji je upravljao hercegovačkim dominionom, pa su velikog galamdžiju promptno
umirovili.
Onda je Tuta, navodno, srušio mostarski most. Tom zlikovcu, zbilja nikad nije nedostajalo
drskosti. Uzeo je, navodno, od vinkovačke brigade tenk, natjerao u nj Hvo-posadu i doveo
snimatelja da snima kako pancirne granate od 105 milimetara razbijaju elegantno propet luk
Sinanove ćuprije. Tuta je, navodno, htio kompromitirati Praljka i ucijeniti Zagreb. Praljak je o
tome bio napisao izvješće i naveo još neke hercegovačke 'deformacije', a izvješće odaslao na
Pantovčak, pa su ga odmah smijenili...

Otkačili su ga tako temeljito da je, kao dobrovoljac u Oluji mogao sudjelovati samo u svojstvu
pješaka, pričuvnog generalpukovnika. U džepu je imao staru vojničku knjižicu u kojoj samo piše:
nesposoban za službu. Neurosis nuclearis. Lud kao cipela, bjež' od njega na kilometar. Poslije mu
je bilo glupo da ima takvu knjižicu premda je zapovijedao fiktivnim divizijama u Tuđmanovoj
bosanskoj Anabazi, pa ju je zafrljuknuo... Dođavola s vojskom, prebacio se u biznis.

Elem, grupa prijatelja, valjanih hercegovačkih patuljastih tajkuna koji su se prikučili Chromosovu
Nadzornom odboru, pozvali su ga u pomoć da zajednički svladaju bivšeg direktora, komunjaru,
ali istodobno štićenika zagorskog župana Franje Kajfeža. Direktor je po običaju svojski oplindrao
firmu nečuvenim računima, a oni ga nisu mogli izbaciti, jer je polovicu dionica držao Fond za
privatizaciju, tj. država, koja je štetočinju s protekcijom štitila.

Ali, nije šutio - ne može on zamuknuti, ako mu SIG Sauer ne legne na tonsile! Dao je intervju u
kojem pontificira - o ratu, Bosancima kao pravim krivcima, o cinizmu međunarodne zajednice.
Još je dometnuo nešto protiv Predraga Matvejevića, 'koji to ne razumije' i to 'zato jer je bio
daleko'... Da nije bio daleko, završio bi u Praljkovu kontejneru, a ovako, napadaju ga i Praljak i
bivši mlado-borghesovac pisac Veljko Barbieri, visoki časnik Hvo-a, koji je u Hrvatskom slovu
bilježio kako ispituje zarobljenike... Ta književna ofenziva potencijalnih ratnih zločinaca i
njihovih suputnika ispunjava zebnjom - neće li i Ivica Rajić sad napasti Prousta?

S osloncem na podlobi Miroslava Tuđmana, te neznatno učvršćen potporom hercegovačkog

podlobija braće Lučić, Praljak je malo divljao po Chromosu, a zatim nabavio polovne strojeve za
motanje cigareta i u rodnoj Čapljini otvorio tvornicu duhana. Novinarski senzacionalisti i
Vlahović, direktor Tvornice duhana Rovinj, uvjereni su da Praljak tamo izrađuje lažni Marlboro,
koji se šverca u Hrvatsku i prodaje na placu - a Praljak, naprotiv, tvrdi da je švercer sam
Vlahović, koji, uostalom, pripada Gregurićevu naftno-duhanskom lobiju, koji sačinjavaju
problematični, opasni tipovi, koji su se nakrmačili para, dok su Hercegovci ratovali i, možda,
dobro, tu i tamo koga priklali, silovali i opljačkali, ali za mnogo manje svote od onih koje su
nestale u džepovima finih ljudi, direktora banaka. Sve se sad sručilo Hercegovcima na glave, iako
su muslimani počeli rat, a strani diplomati svi dolazili da podijele Bosnu, ti krasni europski
političari, moralno deklasirani, blijedi, debeli, kradljivci... 'Prčim ja svima mater', što bi
dubokoumno rekao Tuta, koji tužan sjedi u haškom kazamatu, prebire po gitari i čeka Praljka
pjevajući: 'Na Sing-Singu dva goluba sjede...'
Dr. Stipe Šuvar ispred nove Sveučilišne knjižnice, katedrale duha kulta sveopćeg besplatnog
školovanja, kojemu je služio kao pontifex maximus...

..te ispred stojadina, bolnoga dokaza inferiornosti proizvodnje sredstvima za rad u društvenom
vlasništvu.

Vlaški Lenjin

STIPE ŠUVAR

Je li Stipe Šuvar politički mrtav? Može li netko s takvom prošlošću uopće imati budućnost?
Gotovo se ne miče, ne daje znaka života, a u medijima dobiva intervjuistički prostor otprilike kao
Gabelica u doba vladavine HDZ-a. Duško Čizmić Marović, i sam relikt komunističkih
stremljenja na ovim prostorima, ispričao mi je kako je Šuvara pokušao posjetiti u sjedištu njegove
Socijalističke radničke partije, u nekom iznajmljenom stanu... Duško je bio karizmatski voda
studentske ljevice na Filozofskom fakultetu, dok je Čičak još bio dijete. Ukratko, u delikatnoj je
dobi između pedesete i šezdesete, no kad je ušao u predsoblje, dočekali su ga neki vremešni fosili
te radosno povikali: 'Sad kad ste i vi mladi došli, mogli bismo zapjevati!' Duško je požurio da se
pozdravi, kako bi izbjegao tenorsku dionicu u Kaljinki i davanje terce u Husinskom rudaru. Ali,
to je bilo prije izbora, a poslije se morala promijeniti opća politička geometrija, pa budući da su
na vlast došle lijeve stranke, bilo bi logično da se stvori izvanparlamentarni ekstremno lijevi
vorteks što će privlačiti idejnu materiju koja preostane iz kozmogonijskih procesa u kojima
nastaju tako krupni politički entiteti kao, primjerice, Hrvatska narodna stranka.

Pribježište je potrebno i ljudima koji svoja načelna opredjelenja ne žele kompromitirati

političkim oportunizmom. Predrag Matvejević ušao je u Savjet SRP-a, pa može ostati univerzalni
ljevičar u elementarnom stanju, s rimskom distancom, jer mu profesura na Univerzitetu Sapienza
omogućuje da angažman ne pretvori u aranžman. Da je ušao u Savjet SDP-a, za koji ionako nitko
ne haje, morao bi voditi računa o senzibilitetu, primjerice, koalicijske Hrvatske seljačke stranke, a
što ona ima u programu ili zasadama, ne možeš ni naslutiti. Dobro se sjećam da je
demokršćanska stranka koju je osnivao moj pokojni razrednik dr. Ivan Cesar, a koja je sad,
nevjerojatnim slijedom događaja svojstvenim balkanskoj politici, dospjela pod kontrolu
hrvatskog Mandele, dr. Marka Veselice i stupila u koaliciju s crnim košuljama, medu programska
načela zapisala zahtjev 'da austrijska vlada vrati u Hrvatsku zrinsko-frankopanske mačeve'.
Koliko znam, u Wiener Neustadtu čuva se jedino dvosjekla mačurda, kojom se poslužio krvnik, a
koja neprijeporno pripada eraru habsburških nasljednih zemalja, pa je zahtjev za vraćanje
deplasiran kao kad bi engleska vlada od Beča zatražila da joj odstupi zamak u kojem je u Austriji
bio zatočen kralj Richard Lavljeg Srca, ugrabljen pri povratku iz Svete zemlje, te pušten tek kad
je za nj plaćen otkup od 34 tone zlata, tri cjelokupna engleska državna proračuna fiskalne 1194.
godine.
Teoretski, stranka koju je moj bivši profesor sociologije, dr. Stipe Šuvar, zasnovao evocirajući u
njenom nazivu istočnonjemačku marionetsku Ulbrichtovu i Honeckerovu partiju, trebala bi
ekspandirati u vakuumu krajnje ljevice, samo što politički refleksi birača, nisu zakonomjerni kao
vrcanje pimezona. Kako kotiraju Šuvar i srp pokušao sam stoga istražiti terenski, u živom
socijalnom organizmu, oslanjajući se na znanja koja sam kod njega stekao na kolegijima
Sociologija naselja i Sociologija jugoslavenskog društva (ocjena iza oba predmeta: vrlo dobar).

Na to sociološko 'fantastično putovanje' ne polazim smanjenom podmornicom ubrizganom u

krvotok u društvu Farrah Fawcett-Majors, nego, naprosto pribavljajući izborne rezultate u
izbornoj jedinici Malinska-Dubašnica na Krku gdje upravo ljetujem. Dubašnica je krčki
polumjesec kvarnerskog bazena, zaljev koji počinje na niliništima slatkovodnih izvora Malinske,
a završava lučicom Porat.

Naravno, tu se iznajmljuju sobe i, odnedavna, grade apartmani nalik onima u zagrebačkoj četvrti
Jarun, ali domaće stanovništvo, koje još obraduje polja i štuje pradavne svetice, hrvatska je
korjenika silne starine, pa je zadnji gospodin koji je govorio 'veljotski', domaćom iskvarenom
latinštinom, Tone Udina-Barbur, umro potkraj prošlog stoljeća. U obližnjem glavotočkom
samostanu još su donedavna obitavali glagoljaši, a s njihovim priorom prijateljevao je pjesnik
Mate Balota, koji je 1960. sagradio kuću u kojoj stanujem.

Izbornu bazu u općini sačinjava 2513 upisanih birača. Na izborima 3. siječnja 2000. glasovalo je
64,78 posto, njih 162.8, ali je pronađen 21 nevažeći listić, što znači da je važećih bilo točno 1599.
Od 23 stranke na listi, srp je dobio osam glasova ili 0,5 posto, samo tri glasa više od Hrvatske
stranke naravnog zakona, čiji je nacionalni lider moj bivši nastavnik body-buildinga.

Od tih osam glasova, sedam je polučeno na izbornom mjestu u Malinskoj, najvećem, gotovo
urbanom, donekele kozmopolitskom naselju, gdje je nastanjen i jedan Talijan koji drži najbolji
restoran, te obitelj poznatog književnog kritičara češkog podrijetla, Zdravka Zime. SDP je ovdje
u koaliciji s HSLS-om i lokalnim fjumanskim PGS-om, pobijedio sa 85 glasova, ispred HDZ-a
(64 glasa) i Četvorke, iDS-a, Hss-a, LS-a i HNS-a, koji su zajedno dobili 17 glasova, prosječno
malo više od četiri po stranci, što je vrlo slabo, budući da je HSS na prvim izborima prije deset
godina ovdje pobijedio, pa je u Sabor otišao 'seljački' deputat kvarnerskog otočja g. Šonjo,
predsjednik danas pomalo zaboravljene seljačke frakcije, koja je participirala u Savkinoj Koaliciji
narodnog sporazuma, za razliku od Čičkove, s kojom je Čičak prišao Tuđmanu te s HDZ-om
stvorio pobjednički bipolarni Hrvatski blok.

U selima dubašničke unutrašnjosti srp nije dobio ništa, a u našem 'vikendaškom' selu Vantačići -
jedan glas, pa sad odlazeći u dućan pokušavam na licima mjesnih uglavnom dobrostojećih
iznajmljivača pronaći znak totalnog nezadovoljstva kapitalističkim poretkom, budući da znam
kako u starijoj generaciji, medu težacima koji se nedjeljom svi natisnu pred kapelu, sigurno nije
Antikrist. U selima je hsp u koaliciji s hkdu hrvatskoga Mandele dr. Marka Veselice zadobio
pedesetak glasova, prešavši sa 5,25 posto i ukupno 84 glasa izborni prag, što nije zanemarivo, jer
je Četvorka osvojila samo 146 glasova. Utješno je, doduše, što je u cijeloj općini na
predsjedničkim izborima Đapić dobio samo 21 glas, a Merčep 11, dok je Letica, primjerice,
prošao fenomenalno, sa 132 glasa i 8,63 posto (a pobijedio Mesić sa 3 5 posto u prvom i 51,57
posto u drugom krugu). U našem selu, javljam ne bez ponosa, Ledić, Merčep i Prkačin nisu dobili
niti jedan glas. Ipak, svi ovi rezultati iznova nas suočavaju s temeljnim misterijem hrvatskog
biračkog tijela.

Hrvatska politika osniva se na mikroskopskim pomicanjima u zilion općina nalik ovoj

promatranoj, gdje stving političkog raspoloženja medu stotinjak opinionmakera, uz koji su i
njihove obitelji, donosi poraz HDZ-u, a pobjedu SDP-u, dok se sutradan, sa zastrašujućom
lakoćom, isto može ponoviti u suprotnom, ili bilo kojem smjeru. Vjetar nosi cepelin hrvatske
državne politike, i kako puhne malo tramuntane ili zapadnjaka, ponese ga odavde do bestraga, sa
zapanjujućim pomanjkanjem inercije. No, u tom pomicanju, jedno je ipak prilično sigurno: ne
stvara se baš političko-demografski mo-mentum u prilog SRP-a, socijalizma s ljudskim likom,
samoupravljanja i Stipe Šuvara. Veće izglede imaju ujedinjeni lunatici okupljeni oko mog
instruktora u bodibilderskim super-serijama, nego veseljaci iz Šuvarova predsoblja, koji bi još
koji put zapjevali Bandiera Rossa. Ali, samoga Stipu ne treba podcjenjivati.

On je žilav, čvrst i neuništiv i samo njegova tvrdoglavost, te urođena 'kontraška' narav, praktično
garantiraju da se neće povampiriti u hrvatskoj politici, ali nepostojano stanje tog amorfnog
agregata, svaku prognozu čini deplasiranom. Pogoditi koji će političar ovdje zauvijek propasti, a
koja banka trajno prosperirati, podjednako je nemoguće...

Ljudi ga mrze, pa o njemu vrlo malo znaju, naročito o dobrim stranama i sposobnostima koje su
mu bile omogućile da se uzvine do položaja predsjednika Saveza komunista Jugoslavije te
potpredsjednika njena Predsjedništva. Kad je zatim s toga položaja pao i opet postao običan
građanin, bez dinara u džepu i bez ikakve imovine, osim stana kakav bi dobio da je pod HDZ-om
bio predsjednik stolnoteniskog saveza, prebijen i zamalo pregažen, opstao je donekle moralno i
politički, te nastavio tvrdoglavo ispovijedati i propovijedati svoj nauk socijalizma. Prije toga je
bio dosegao status nevjerojatne omrznutosti - nekakvu negativnu karizmu, koja se jedva može
usporediti s bilo kojim primjerom obljubljenosti, osim kod rock-zvijezda.

Toliko nepopularne osobe, javno prokazane, skrivaju se, nastupaju s diskrecijom, ali ne i Šuvar,
koji posvuda ide uzdignute glave, malo šepajući od posljednjeg udesa kad je naišao na nekoliko
Hercegovaca, koji su se htjeli istaći u revnosti, jer im civili u Ahmićima više nisu bili dostupni...
Ja sam ga izbjegavao dok je bio na vlasti, budući da je intimnost s vlastodršcima opscena,
politička pornografija, ali, kad je opet postao običan građanin, volio sam s njim odlaziti na kavu,
jer je izvor nevjerojatnih priča zavičajnog vlaškog i partijskog ciklusa, a osim toga, gdje god se s
njim pojaviš, nastane senzacija. U Esplana-dinu uljuđenom Bistrou navirivale su se bijele kape,
jer su konobari pozvali kuhare - 'da vide Stipu Šuvara...'

Ja sam ga po prvi put vidio na njegovu nastupnom predavanju mojoj studijskoj godini, kad sam
sjedio u klupi s dr. Vesnom Pusić, tada brucošicom. U dvorani je bilo stotinjak ljudi: sve je
prozvao a zatim, čim bi mu se netko obratio, oslovljavao ga imenom, da demonstrira svoju
fantastičnu memoriju. Govorio je sporo, s nekom akcenatskom ligaturom, koja više podsjeća na
franjevačke misnike u Međugorju, nego na govor Imotskog i rodnog Zagvozda, male, u kamen
uklesane selendre, koju sam, putujući nekom prilikom u čudotvorno hercegovačko proštenište,
pošao posjetiti da vidim gdje se rodio taj jugoslavenski Lenjin iz pasivnih krajeva. Ništa naročito
- kao i kod Šuška na njegovu lištičkome širokom brijegu, tu nije bitan pejzaž, kao u Dalmaciji,
nego nevidljiva rodovska shema i zavičajna memorija, koja ih veže s izvorom uporne, nadljudske
i posve nehumane vjere, nekim totemom, krilatim vukom ili slijepim ognjevitim baziliskom.

Stipe Šuvar nije bio loš profesor, a uvijek je u glavi imao bezbroj statističkih podataka o padu
članstva u japanskoj komunističkoj partiji ili rastu proizvodnje u Fabrici automobila Priboj na
Limu. Osjećalo se da je i sam formiran na kanonskim tekstovima koje smo i mi izučavali,
primjerice Iljičevu velebnom Razvitku kapitalizma u Rusiji, iz kojega su se razlistavale
'duplerice' s tabelarnim prikazom proizvodnje u kožarskim manufakturama Tambovske gubernije
početkom stoljeća. Na predavanjima iz Sociologije jugoslavenskog društva poticao je diskusiju, a
njegovi stavovi bili su atraktivniji od redovne 'partijske linije', kojoj su ton tada davali mislioci
poput Jure Bilića i Milutina Baltića. U prezentaciji, pridonosio im je malo sociološkog glamoura.
U Vjesniku u srijedu uoči '71. pisao je, štoviše, kolumnu Bilježnica sociologa, pa demonstrirao
kako se 'linija' može popularizirati u znanstvenom diskursu. To mu je sigurno koristilo u
partijskoj promociji, ali najveći uzgon dobio je suprotstavljajući se tezama 'praksisovaca'. Bakarić
ga je tada uočio i on je poslije toga bio the made man, un uomo di onore u ekskluzivnim
krugovima partijske nomenklature.

To se sve zbivalo uoči i poslije proljećarskog sloma, kad su se Bakarić, prokonzul Hrvatske i
drug Tito, morali suočiti s propašću svog kadrovskog eksperimenta iz šezdesetih godina,
pokušaja da se Partija modernizira liberalima poput Savke i Mike u Hrvatskoj, te Marka Nikezića
i Latinke Perović u Srbiji. Čim se liberalizacija neizbježno pretvorila u građansku
kontrarevoluciju, zaustavili su je policijskom silom, te zatisnuli rupe starim olinjalim kadrovima
izvađenim iz naftalina - Duškom Dragosavcem, Petrom Stambolićem, poznatim pod partijskim
nadimkom 'Pera Konj', atraktivnim albanskim senatorom koji se zvao Veli Deva i sličnima... No,
sad je valjalo naći 'neke nove klince' i drug Tito, koji je imao 74 godine, povjerio je drugu
Svilenom (to je bio Bakarićev partijski kod), koji je imao samo šezdeset da nade kiborge i
superjunake, programirane za partijsku ortodoksiju.

Bakarić je pronašao Račana i Šuvara. Prvi je bio prilično bezličan momak s bradom, u kariranom
sakou, koji je nekoć na plenumu o kulturi mogao bez zaustavljanja govoriti po četrdeset i pet
minuta da ne dotakne ni jednu spornu točku, dok se drugi istaknuo kao Robo-Cop u aferi Praxis,
napadajući tu filozofiju, koju drug Svileni ni osobno nije podnosio. O nosiocima tog radikalnog
utopizma mislio je da su politički kreteni, koje bi klasni neprijatelj smlavio pet minuta nakon što
bi proklamirali 'odustajanje partije od njene avangardne uloge', te malo popustili kontrolu nad
policijskim aparatom.
Usprkos modernom diskursu marksističkog sociologa dr. Stipe (koji je, doduše, završio Pravni
fakultet) bio je konzervativac, partijski reakcionar, kamufliran jedino svojim smislom za jetki
humor... 'Što, sad se svi hoće baviti "komunikacijom" ', rekao mi je posprdno kad sam mu najavio
seminar iz nekog mutnog kuvačićevskog strukturalizma, ' "manipulacija" je postala opasna
budući da smrdi na Partiju, a "alijenacija" vam se više nikom ne sviđa, jer je izašla iz mode...'

Izabran u ck, gdje je dobio ključni 'ideološki' sektor, idejni rad i kulturu, on je tada upravo
počinjao uzlet u karijeri, ali faks nije napuštao - uvijek ga se moglo naći za konzultacije u
njegovu terminu utorkom, u sobi koju je s dr. Ivanom Kuvačićem, praksisovcem, godinama
dijelio kao docent, i to se nije puno promijenilo ni kad je postao šef jugoslavenske Partije. Osim
nastavom i ispitima, bavio se pisanjem. Naobjavljivao je cijele police neprohodnih, redundantnih
knjižurina, koje je napunio svojim stenografiranim beskrajnim govorancijama na forumima,
provideno silnim bilješkama i statističkim podacima. Ta ubitačna proza vrtila se oko dva-tri
lajtmotiva, oko vjernosti Titu i tekovinama revolucije, sa detaljnim uputama za uvođenje
samoupravljanja i delegatskog sustava u sve sfere društvenog života... Priređivao je savjetovanja i
tribine na kojima se ta kardeljevština razrađivala, istupao s 'uvodnim izlaganjima', i poslije to
ispraćao beskonačnim intervjuima u novinama, a onda naposljetku sve prikupljao i 'zaokruživao'
u knjigama atraktivnih naslova poput (izmišljam) Samoupravljanje i razmjena rada u kulturi...
Ljudi su pomalo zaboravili posljednju fazu jugoslavenskog socijalizma u kojoj su proklamirani
delegatski sustav, dohodovna ekonomija i slobodna razmjena rada; u kulturi, primjerice, 'subjekt'
je trebala postati 'osnovna organizacija udruženog rada', te postupno istiskivati 'profesionalnu
sektorsku' i 'komercijalnu kulturu'... Drugim riječima, radnici u tvornicama trebali su u svojim
kružocima, aktivima i preko svojih povjerenika izravno kreirati repertoar hnk, 'u skladu sa svojim
kulturnim potrebama', umjesto da, kao tuke, idu preko sindikata na Prodanu nevjestu ili u Jazavac
na neke pučke lakrdije... Nikome nije bilo jasno kako bi se to u stvarnosti zbilja provodilo i do
čega bi dovelo, pa su to svi naprosto ignorirali, osim Šuvara i još nekolicine ideoloških pasa-
čuvara, koji su stihiju tekuće prakse, glazbene festivale i 'elitnu kulturu' podvrgavali kritičkom
auto-da-feu u napisima u Borbi i Oku, koje nitko normalan nije čitao...

Oko Šuvara stvorila se sljedba najamnika u idejnoj borbi, kulturnjačkih 'ronina', koji su po
seminarima i na partijskim savjetovanjima solili pamet direktorima kulturnih ustanova pa im na
razne načine, honorarima i preko sinekura, uzimali novac. No, bez obzira na pragmatiku dnevne
politike, znam da je Stipe globalno vjerovao u delegatsku kulturu, samoupravljanje, nob, Tita i
Bakarića. Ali, bio je također sposoban i za autoironiju, pa mi je jednom - puno kasnije, odnosno
sasvim nedavno - opisao svoj najteži trenutak - kad je, naime, na čelu delegacije skj u posjetu
američkoj Demokratskoj stranci, na svečanoj večeri koju su u Kaliforniji za njega priredili
guverner Jerry Brown i njegova tadašnja pratilja Liv Ulmann, morao, u nastalom općem tajcu,
odgovoriti na guvernerovo pitanje: 'Što je, zapravo, taj delegatski sitem, koji se upravo uvodi u
Jugoslaviji?'

'Ja te Kardeljeve konstrukcije nisam znao rastumačiti ni na hrvatskom', kaže Šuvar, 'a moj
engleski prilično je očajan...' Ne znam kako se izvukao. Brown, koji je jedan malo pomaknut tip,
odgojen u jezuitskom sjemeništu, gdje je pomišljao da se zaredi, postao je poslije pomodni hipik i
budist, a osim s Liv, hodao je s Lindom Ronstadt. I tata mu je bio guverner, a on se prilično
uspješno natjecao za predsjedničku nominaciju, ali je inače pravi kalifornijski kook, manijak, pa
bi ga Kardeljeve utopističke fikcije sigurno silno napalile, možda bi čak pridonio zasnivanju neke
kalifornijske delegatske sekte... Ako je Haile Selasije bog jamajčanskog voodooa, ne vidim zašto
Šuvar ne bi mogao postati guru u komunističkom ašramu u Los Angelesu, gdje bi sigurno bolje
prošao nego na izborima u Malinskoj?

Što se tiče kulturne politike, sačuvao je ortodoksiju. Kad smo ga svojedobno u Poletu pokušali
navući da podrži omladinsku inicijativu, koja bi 'pokrila' našu namisao da organiziramo veliki
rock-festival i festival autorskog filma s pornićima, obnavljajući čuveni geff, zagrebački žanr-
film festival, hladno nas je otpilio protuprijedlogom da se angažiramo u opismenjavanju
stanovništva, budući da je u zabitnim krajevima analfabetizam dostignuo zabrinjavajućih toliko i
toliko posto udjela, pa bismo valjda mogli tamo odlaziti u ekspedicije, skačući padobranima, ili,
zimi na aerosaonicama, kao junaci sovjetskih romana o raskulačivanju Sibira...

On se instinktivno okretao protiv svake građanske tekovine i pothvata, koje bi odmah pokušao i
pretvoriti u neku mračnu partijsku akciju. Najbolji je primjer reforma školstva, jedna
šezdesetosmaška inicijativa koju je, prije '71., u atmosferi ljevičarske permisivnosti, pokrenuo
Sabor učenika, udruga kojoj je predsjedala Vesna Pusić, a okupljao cvijet ljevičarske urbane,
građanske inteligencije - djecu rukovodilaca i sveučilišnih profesora. I ja sam bio član, pa sam,
kao i ostali, dobio zadatak da prorađujem djela Ivana Ilica, južnoameričkog reformatora i
revolucionara, koji je težio dokidanju 'klasne naravi' školskog sustava, a poslan sam, kao
instruktor Gradskog komiteta omladine, u frizerski školski centar u Savskoj, pokraj Studentskog
centra. Naš zadatak bio je da organiziramo pobunu po zanatskim i tehničkim 'deprivilegiranim'
školama, te postignemo izjednačavanje školskog programa i statusa s privilegiranim
gimnazijama... Kad je poslije 1971. ukinut Sabor učenika kao ultra-ljevičarska ujdurma, a Vesnin
zamjenik kooptiran u Predsjedništvo ck (jer mu je brat bio šef Udbe) naša inicijativa pretvorena
je u Reformu školstva, koju je provodio Šuvar, sad kao ministar kulture, ali posve izokrenutu - on
je gimnazije pretvarao u stručne škole uvođenjem proizvodne prakse, umjesto da se u stručne
škole uvedu povijest i strani jezici, kako smo mi htjeli, nadahnuti Iličevim revolucionarnim
idealizmom... Tu se Šuvaru također pružila prigoda da 'nagazi' građanstvo i naslađuje se što djeca
zagrebačke buržoazije turpijaju u smrdljivim pogonima Tvornice parnih kotlova... Kao pravi
vlaški revolucionar, htio je 'pokazati' tom rezidualnom sloju, koji se othrvao socijalnom
inženjeringu, te očuvao svoje 'malograđanske' običaje i tradicije. Građanstvo ga mrzi više nego
pripadnike bivše političke tajne policije, što pokazuje da je u klasnoj borbi postignuo više uspjeha
nego u politici...

No, kao ministar kulture ustanovio je Muzej Mimara i sagradio Sveučilišnu knjižnicu. Osim na
kulturnjačke 'ronine', u politici se oslanjao na tzv. šuvarovske komandose (termin tv-kritičara i
hadeze-ovskog ustavotvorca Ivana Starčevića). To je bila skupina otpadnika od građanske i
mandarinske klase poput Trockoga i Maoa, koju je okupljao za izvršenje političke revolucije. Što
bi ona donijela, teško je razabrati, iako je ta njegova klijentelistička udruga, osim nižih političkih
vazala i novinara, privukla i postfenomenološkog anti-praksisovskog filozofa dr. Vanju Sutlića
seniora. Ta Šuvarova pripartijska frakcija, bila je dosta brojna, otprilike kao Alibabina udruga, što
pokazuje da ipak više bio zaokupljen osvajanjem vlasti, nego načelnim pitanjima globalnog
preuređenja društva. Taj je njegov vjerski pokret bio je prije nalik nekom križarskom, nego
franjevačkom redu... U idejnim kretanjima osamdesetih, elitna fanatična šuvarovska formacija
prošla je kao i hercegovački desničari devedesetih - bili su marginalizirani, a umjerenija struja
iskoristila ih je kao strašilo za vlastitu promociju.

Šuvar je sljedbenike okupio na projektu Bijele knjige, koja je sadržavala popis građanskih
intelektualaca podložnih nacionalizmu. Bijelu knjigu redigirala je, navodno, Šuvarova žena,
Mira, 'stručni radnik' u knjižnici ck, kojoj mitologija pripisuje možda prevelika moć (nad djelom,
a ne nad osobom). Ona je, doduše, uvijek bila Stipin 'bliski suradnik', no možda ne i koautor, ali
svakako puno više nego obična 'drugarica' poput Bakarićeve nadžak-babe Marije Šoljan (sestre
urbanog književnika Antuna Šoljana), ili 'prve dame revolucije', o kojoj je Staljin jezgrovito
primijetio: 'Činjenica da drugarica Krupskaja sere u istu rupu kao i drug Lenjin, nju ne pretvara u
autoritet za marksizam-lenjinizam.'

Budući da je Bijela knjiga sadržavala imena antipartijskih intelektualaca, bila je to, zapravo Crna
knjiga, stvar dotad neviđena u 'razvijenom socijalizmu', gdje se kritika provodila načelno, pa je
čak i partijski materijal o zastranjivanju u kulturi u doba maspoka, sadržavao samo dva-tri imena.
Hrvatska inteligencija dočekala je Bijelu knjigu, posve opravdano, kao polpotovski eksperiment
eksterminacije, a mogućnost da je Šuvar - sa ili bez žene - taj Index sastavljao više kao mjeru
protiv buržoazije, nego protiv nacionalizma, teorijsko je pitanje višeg reda, odgovor kojeg više
nikog ne zanima. Ali, zanimljivo, kod Šuvara je uvijek bilo tih maoističkih natruha klasne borbe
istrebljivanjem vrabaca, što je vrlo čudno kad se zna da je Maoa idolizirala i ultraljevičarska
populacija, koju je Šuvar, doktrinarac i konzervativac, progonio.

Meni se čini da je Bijela knjiga bila njegova platforma za djelovanje na jugoslavenskoj razini -
smatrao je da mora osigurati bokove oko nacionalnog pitanja, što će mu omogućiti da čistu,
beskompromisnu revolucionarnu akciju, eksportira u federalni prostor: o, da, on je imao
ambicija...

Dosta su ga lako 'potrošili' - Šuvarovu mladotursku frakciju pobijedila je u Hrvatskoj Špiljkova,

funkcionarska, staroudbaška, a zatim su, umjesto revolucije, u Beograd izvezli njega samoga, te
odvojili od zagrebačke klike i tako manje-više neutralizirali. Šef hrvatskoga ck postao je
kompromisni kandidat, forumski taktičar Ivica Račan. Njega se nisu bojali, podcijenili su ga, pa
ih je sve nadživio i pokopao. Dotle je Šuvar u Beogradu upao u drek do grla. U 'godinama
raspleta', dok su se rukovodstva konsolidirala oko Kučanove legalistički separatističke i
Miloševićeve oružano-unitarističke koncepcije, Šuvar je, postavši rotacijom predsjednik Partije,
te dosegavši sam nadir, funkciju koja je, međutim, izgubila realni sadržaj, ponavljao kao papagaj:
Tito-Enobe-samoupravljanje, a delegatski utopizam prizivao kao novu koncepciju kineskoga
naziva -Tri reforme...

Na Osmoj sjednici srpskog ck, Milošević je likvidirao sve protivnike i na čelo partije doveo
subinteligentnog Iliju Gračanina, policijskog generala, predratnog kasapina. Šuvaru se učinilo da
bi mu Milošević mogao postati partner, jer je na Osmoj sjednici napao pisce Memoranduma. Čim
je, makar i taktički, podržao Miloševića, bio je politički mrtav u Hrvatskoj i, kao moribund,
dočekao posljednje izbore... Kad je poslije podrške bio ubrzo napao Miloševića, više mi nitko
nije vjerovao, nigdje nije mogao naći saveznike, a beogradska propagandna mašina počela ga je
ništiti...

Prisjedao je Predsjedništvu sfrj kad su u Hrvatskoj provedeni izbori i svoje mjesto prepustio
Mesiću, koji je zatim, po redoslijedu, postao abecedni predsjednik Jugoslavije. Tuđman je Šuvaru
ponudio mjesto ambasadora u Tokiju, da ponizi komuniste još jednim primjerom jurlinizma, ali
intrasigentni Vlaj to, naravno, nije prihvatio: da se najveće zasluge mogu steći samom
tvrdoglavom upornošću i beskompromisnim zauzimanjem najnepopularnijih stavova, njegov bi
lik stajao prije svih drugih muževa. Ovako, osuđen je na sudbinu političkog egzota - i dalje,
naravno, vjeruje u Tita, u planetarnu revoluciju, sumrak kapitalizma i trajnu perspektivu
jugoslavenstva. Blago narodima čiji vode ni u što ne vjeruju - George Washington vjerovao je
samo u Boga i u dobre manire južnjačkog džentlemena, a de Gaulle u nadnaravnu posebnost
frankofonskog europejstva. Hrvatski lideri vjeruju u čvrstu kunu, u ekonomsku čudotvornost
turizma, kredite međunarodnih fondova i relativnu superiornost Airbusa. Nije čudo što je biračko
tijelo sluđeno i meditacijska stranka dobiva samo malo manje glasova od stranke crnokošuljaša
koju je uspostavio šef svih Tuđmanovih tajnih službi, radi razbijanja oporbe na nekim od prošlih
izbora.

Kad bi bio demagog, još bi Šuvar mogao isplivati u nekom neočekivanom obratu događaja -
recimo, raspadne se koalicija šest stranaka, Mesić raspiše nove izbore, koji završe neodlučno i
HDZ, predvođen Miroslavom Tuđmanom, formira radnu većinu, u koaliciji s Matom Granićem,
koji postane ministar vanjskih poslova. Ta nova vlada onda napusti sadašnju politiku opstrukcije
inozemnih investitora poput Enrona, Deutsche Telecoma, Baverishe National Bank i Styritje, te
omogući neograničen ulaz kapitala, što izazove masovno nezadovoljstvo radničko-seljačkih masa
koje podupiru najsnažnijeg oponenta retrogradne globalizacije. Revolucionarne vojnike on šalje
na Pantovčak da zauzmu Mesićev Zimski dvorac. U tvornice se uvode sovjeti, koji potiču
slobodnu razmjenu rada s bolnicama i kulturnim ustanovama. Nezadrživo raste razina razvoja
proizvodnih snaga. Uskoro, svak dobiva prema potrebama, a ubrzo, prema željama. Cijela zemlja
pretvara se u bordel muza...

Uz gromoglasni kiai, skupi zagrebački odvjetnik Anto Nobilo demonstrira vrhunsku formu
bivšeg europskog prvaka u egzotičnim štemerskim disciplinama.
 Ljubimac žena i gangstera

ANTO NOBILO

Glavni junak njujorškog romana The Bonfire ofthe Vanities, burzovni senzal i 'gospodar
univerzuma', Sherman McCoy, optužen je za ubojstvo iz nehata - bio je u automobilu, kad je
njegova ljubavnica pregazila nekog zlosretnog crnca u Bronxu. Sherman je pravnik, ali fini,
gospodski, bogataški i radi na Wall Streetu, na tradeflooru moćne brokerske firme, gdje zarađuje
milijune u provizijama, stanuje na Park Aveniji u apartmanu nalik na palaču i ne zna ništa o tome.
kako funkcioniraju grad, politika, sudstvo, policija te razne lobističke udruge, koje ga dohvate
kad postane osumnjičenik, pa će ga ta aristokratska naivnost američkog Candidea, zamalo
uništiti, a kad već dođe na sam rub propasti, spasit će ga - Tom Killian, najbolji njujorški sudski
odvjetnik u kriminalističkoj branši, spretan uličar koji je završio Yale.

Sherman dolazi u Killianov ured u Tribeci, manhatanskoj četvrti kraj Chinatowna, gdje Robert de
Niro drži restoran, a Mirko Ilić grafički studio, te u čekaonici susreće reprezentativni uzorak
klijentele skupog kriminalnog advokata; crnca u trenirki, crnca u trenčkotu od slonovske kože, te
sisatu plavušu u stilleto-cipelama. Malo kasnije, iz kancelarije dopire njen tužni vrisak i razložno
Killianovo pravdanje: 'Irene, nisam li ti rekao prvi put kad si kod mene došla -bit ću tvoj advokat,
a ne tvoj prijatelj, ali napravit ću za tebe više nego bilo koji tvoj prijatelj! Nisam li ti to rekao?'

Nesretna Irene raskinula je mističnu sponu koja ih je spajala, jer mu je prestala plaćati honorar...
'To vam je tipični kriminalistički slučaj', objašnjava zatim Killian McCovu, a kad ga on zapita
kakav, slegne ramenima: 'Droga, naravno, tko bi drugi imao novaca da na osam tjedana unajmi
ovako skupog kriminalističkog odvjetnika...?'

Tko, doista? Zagreb nije Manhattan, ali Anto Nobilo, pedesetogodišnji odvjetnik u Bossovu
odijelu s pomodnom 'trodnevnom bradom', nastupa kao neki savršen njujorški trial lawyer,
odvjetnik u sudskim procesima, naglašavajući pritom da 'pojava nije toliko važna zbog sudaca,
koji, za razliku od američke porote, najviše cijene uvjerljivu pravosudnu argumentaciju, nego
zbog klijenta, čije povjerenje valja steći...'

Bio sam nazočan grandilokventnim zaključnim govorancijama bivšega državnog odvjetnika

Željka Olujića, koje su mi, kao amaterskom prilježniku hrvatskoga sudišta sa sto i šest parnica
pod Tuđmanovom diktaturom, nalikovale na mlaćenje prazne slame, tim više što su suci, dok su
ih slušali, opetovano repetirali kemijske olovke i, poput Marinera koji izviđa marsovski reljef,
proučavali zidne pukotine. Istodobno, klijenti su žudno upijali svaku riječ i divili se toreadorskim
pozama njegove jurisprudencije. No, razlika između Olujića, koji je advokatsku kancelariju s
velikim rododendronom naslijedio od tasta, i Nobila, koji je svoju poziciju u 'džungli na asfaltu'
sam izborio, ne svodi se na formu.

Nobilo je brz, inteligentan, vrstan pravnik. Samouvjeren je i nikoga se ne boji... To je kod njega
muško, mačističko svojstvo. Kad smo svojedobno u Nacionalu upriličili foto-session, pa je
intervjuistica Ira Tigermann, erotska teoretičarka i aktivistica, odjevena u uski, fetišistički triko,
na petama od petnaest centimetara, pozirala s Nobilom ogrnutim u karataški kimono, osjetila
snažno zračenje orgona te prokomentirala: 'Dok s njim zauzimaš položaje, imaš dojam da će te j...
ili istući, a možda i oboje!'

Sličnu emanaciju ima i fotograf Stjepan Lupino, također šampion borilačkih vještina, samo što je
Nobilo imao dužu sportsku karijeru, sredinom sedamdesetih osvojio je zlatnu medalju na
europskom natjecanju u tae-kwon-dou u Stutgarttu, te srebrnu na svjetskom u Montrealu, a zatim
dugo bio trener i sportski funkcioner... No, u toj južnokorejskoj disciplini goloruke borbe 'protiv
zamišljenog protivnika', kako posprdno govore boksači, ne stječe se fizička hrabrost, koju je
Nobilo morao steći praktičnom primjenom vještine na ulici, u Karlovcu, gdje je proveo
tinejdžerske godine.

'Merčepa se ni najmanje ne bojim', govorio je Nobilo u novinama početkom devedesetih, kad su

ga pitali strahuje li zbog intervjua u kojima je tražio da se rasvijetle ubojstva u Pakračkoj Poljani,
gdje je još kao šef Krivičnog odjela zagrebačkog Županijskog suda razotkrio eskadrone smrti pod
zapovjedništvom pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, pa o tome pokrenuo istragu, što je
dovela do hapšenja šesnaestorice monstruoznih merčepovaca. 'Ne bojim ga se jer imam metar i
osamdeset i sedam centimetara, devedeset kila i šesti dan crnog pojasa...'

No, osim hrabrosti i samopouzdanja, Nobilo ima bistar, brz um koji proniče u kruks pravne
materije - on odmah vidi pod koji paragraf stvar treba podvesti da dobije najpovoljniji rezultat za
tužbu, ili obranu, ovisno o tome koju stranu zastupa. Ima i odličnu faktografsku memoriju, govori
brzo i savršeno gramatikalno, naučenom što-kavštinom bistrog Splićanina, koji porijeklo otkriva
jedino nazalima.

Nobilov kolega iz razdoblja tužilačke karijere, Čedo Prodanović, primjerice, podjednako je vrstan
pravnik, ali slab u prezentaciji - pretio i uvijek zasopljen, dosta dugo metilja dok ne prijeđe na
stvar, dok mršavi, poluobrijani šminker, štemer sa strunjače, odmah pogađa u glavu, što
neodoljivo podsjeća na osnivača svih novovjekih borilačkih kultova, genijalnog Bruce Leeja, koji
je izumio osobni stil jeet-kune--do, 'način šake koja izravno udara', čemu se i sam Čedo divio, pa
nekim tuženicima koji su se počeli pravdati govoreći 'a mi smo mislili...', bio onda rekao: 'Ali
dečki, sjećate se što kaže veliki Bruce Lee - Don't think, feeeeel!'

Nije Nobilo neki mudrac, izvor prava, pravosudna Bahčisarajska fontana, nego u fluidu legalne
prakse, on dobro raspoznaje forme, pokazujući sposobnost kakva se traži prilikom otkrivanja
konfiguracije likova u testovima inteligencije - to je tzv. čista ili seljačka inteligencija,
snalažljivost nalik onoj koju karataški sensei primjenjuje da kompleksnost pokreta u borbi razloži
na kate, koreografirane poze, stavove istočnjačkih boraca, u kojima čista agresivnost zadobiva
klasičnu formu.

Iako je faks tesao šest godina i nipošto nije konkurirao za rektorovu nagradu, jer je vrijeme radije
trošio na sport, pa je do dvadeset i pete proputovao 29 zemalja svijeta, uključujući one egzotične,
azijske, Nobilo se bez kompleksa upustio u polemiku s predsjednikom Vrhovnog suda dr.
Krunislavom Olujićem - ne Željkom, bon-vivanom sa špice, bivšim državnim odvjetnikom, nego
onim drugim, kojega su eliminirali u hadezeovskom pravosudnom skandalu stoljeća, jer je
Tuđman na tom mjestu nadležnosti za elektoralni proces na predstojećim izborima želio 'sigurnog
čovjeka' kojega su mu njegove obavještajne službe prikazale kao homoseksualca i pedofila.

Ma što bio po spolnom opredjeljenju, Krunislav je u svojoj generaciji slovio kao najveći pravni
kapacitet, pa je pametni Nikica Valentić i odabrao da s njim dijeli studentsku sobu, kako bi
mogao od njega prepisivati. Perfektan pravnik, dr. Olujić vrhovni sudac, sposobni Olujić,
obrecnuo se na Nobila u novinama kad je Nobilo optužio hadezeovsko sudstvo za prikrivanje
zločina u Pakračkoj Poljani i opstrukciju istrage. Objasnio mu je, malo s visoka, da zbog tehničke
pogreške istražnog suca - merčepovci su ispitivani i sve su priznali bez nazočnosti svog
odvjetnika - zapisnik nije pravovaljan, pa je stvar na sudu pala i njihov progon onemogućen, jer
se nikome ne može suditi dvaput za isto djelo, a eventualna promjena inkriminacije tu ništa ne
mijenja, jer je mjerodavan sam sadržaj zločinačkog djela.

Na taj Olujićev epistolarni habeas corpus, Nobilo je uzvratio s tri nastavka pisma u novinama,
prilično ga slistio te ispao pozitivni junak koji zagovara pravdu, što je hadezeovska vlast
pokušava potkopati. Čini se da je Nobilov odgovor impresionirao Olujića, jer ga je poslije uvrstio
u svoj obrambeni tim kad je, smijenjen s položaja predsjednika Vrhovnog suda, uložio priziv kod
Pravosudnog vijeća.

Nobilo je sudski predator u dobrom odijelu, koji ti u parnici nikad neće postati prijatelj, ali može
za tebe napraviti više od bilo kojeg prijatelja... Naravno, to košta. 'Ja sam legalist', kaže Nobilo,
'pa držim da svatko ima pravo na obranu, a mislim, uostalom, da svakom čovjeku, bio ubojica ili
zločinac, ostaje mjera ljudskosti, zbog koje je zaslužuje...' To je mantra skupih advokata, koji
znaju da njihove usluge mogu sebi priuštiti jedino najuspješniji kriminalci. No, što o tome zbilja
misli Nobilo, nekoć strahovito ambiciozan, perspektivan mladi javni tužitelj, koji se u prošlom
režimu proslavio optužujući jednog ratnog zločinca da bi, u novom, kao mlad, uspješan i
odjednom bogat odvjetnik, još slavnije preuzeo obranu drugoga? Do jučer, jurio je zlikovce da ih
strpa u ćuzu, danas, isti će ljudi iskoristiti pravo na jedan telefonski poziv da okrenu njegov broj.

Početkom devedesetih Vjesnik je objavio jedno bijesno pismo majke Tuđmanova savjetnika za
politički image u inozemstvu, prefarbanog politologa, nepodnošljivo zalizanog dr. Tomislava
Šunića. Mama toga mladog blefera pisala je novinama reagirajući na Nobilov intervju, u kojem je
prosvjedovao protiv puštanja na slobodu merčepovske skupine, oslobođene insceniranom
procedural-nom pogreškom pravosuđa, te zapitala kako se uopće usuđuje u tuđmanovskoj
Hrvatskoj oglasiti čovjek koji je nju bio optužio za protudržavnu djelatnost zbog posjedovanja
nekoliko primjeraka Kušanove Nove Hrvatske, te pisanja u inozemstvo privatnih pisma
antikomunističkog sadržaja?

Kad je osuđena na deset mjeseci zatvora, zatražio je da se kazna pooštri, a zatim je u buturu uspio
strpati i njena muža, uglednog predratnog pravnika, koji je podjednako loše mislio o boljševizmu,
te iz inozemstva, od nekakvih mračnih emigranata poput Jakše Kušana ili podjednako opasnoga
pjesnika Borisa Marune, dobio 2250 maraka za financiranje raznih prevratničkih akcija. Šunićev
tata osuđen je na dvije godine, iako je bio star i bolestan. Njegova žena, majka desničarskog
politologa, ležala je u Požegi, kao jedina politička zatvorenica, te u radionici s kriminalkama
šivala muške košulje.

Jednu košulju poklonila je zatvorska uprava Anti Nobilu, kad je u inspekciji ministarstva
pravosuđa obilazio zatvor, ustvrdila je gđa. Šunić. Nobilo se odmah javio s odgovorom,
demantirao da je dobio ikakvu košulju, a sve drugo potvrdio, naglasivši da je postupao u skladu
sa zakonom, samo ne može prihvatiti odgovornost za presudu, koja ide suca, čiju odluku,
međutim, podržava, pa još želi dodati da bi i sam donio potpuno jednaku, da je bio na njegovu
mjestu. 'Priznajte sad i sami, draga gospodo Šunić', napisao je Nobilo, 'da ste zbilja osporavali
poredak sfrj, da ste htjeli rušiti temelje ondašnje države, te da je Nova Hrvatska, koju je uređivao
sjajni Kušan, koji sad može to i sam, bez straha potvrditi, bila toj državi sasvim ne-naklonjena. A
prema pozitivnim zakonima, onda je to bilo kažnjivo djelo!'

Očito, Nobilo nije izgubio ni trenutka sna zdvajajući nad hera-klitovskom prirodom KaZea,
odjenutog trošnom togom rimskog prava. Nije on bio nikakav štreber, ali je odgovarajuće
predmete uredno položio kod Zlatarića! Kakva je to nepodnošljiva lakoća postojanja u
legalističkom prorijeđenom uzduhu, koja omogućuje translaciju s jedne na drugu obalu, čak bez
odbacivanja balasta, s flerom, elegancijom sportskog balonista pariškoga fin-de-sieclea?

Bit će da je obrasce ponašanja usvojio u mladosti, na karlovačkim ulicama, odrastajući u

bezbrižnoj provinciji kao zgodan dečko, baby face, kaže, koji se sviđao curama, a kojega su se
drugi ulični heroji bojali kao šampiona uličnog nasilništva, istodobno zaštićenog od bilo kakvih
sankcija, jer mu je otac radio na policiji, kao pomoćnik legendarnog udbaškog korifeja Josipa
Boljkovca. Na ulici je vladao zakon jačega, sukob je bio permanentan, bez katarze, bez trijumfa
pravde, pa se tu čovjek mogao odmah naviknuti na koegzistenciju sa silama zla, koje možeš
potisnuti, odbaciti, ali nikad do kraja uništiti, jer svaka životna forma ima svoje mjesto u
hranidbenom lancu, makar kao plijen predatora...

Uostalom, čovjek se rodio u Splitu, 1950. godine, pa je s prvim vriskom udahnuo aromu
ružmarina, lovora i atmosferu bezgranične slobode toga mediteranskog polisa, u kojemu su
uobraženost i muževno divljaštvo apsolutno de rigeur. No, Splićanin je zapravo Korčulanin, s
obitelji iz staroga otočkoga gnijezda Lumbarde, gdje je pronađen najstariji pisani spomenik na tlu
Hrvatske i to, simbolično za njegovu karijeru, jedan pravni dokument, fotokopiju u škriljcu
isprave iz 4. stoljeća prije naše ere. Nobilov djed bio je bogataš, jer je sedamnaest godina radio na
Novom Zelandu postavši, štoviše, britanski državljanin, ali je sav novac naposljetku uložio u
dubrovačku Prvu srpsku banku koja je, kao i sve glumine, normalno propala, pa je dida spao na
prosjački štap i njegov sin, otac Antin, pošao na ka-menoklesarski zanat na otok Badiju.
Normalno da se revolucionirao, pa otišao u rat kao partizan, ali je, ubrzo zarobljen, završio u
njemačkom koncentracionom logoru, odakle se izvukao, pa došavši natrag u zemlju, onako
pouzdan, postao udbaš. Službovao je u Splitu, Osijeku, Karlovcu, gdje je dotjerao do visoka
položaja -postao je pomoćnik načelniku Boljkovcu, jer je u međuvremenu posvršavao škole: prvo
tečaj za krim-tehničara, pa srednju policijsku i, naposljetku fakultet, koji je pohađao 'uz rad',
skupa sa svojim šefom. Onda je lijepo napustio policiju, te postao direktor Agroproma, velike
zagrebačke trgovačke firme, iz koje je otišao u penziju 1988. godine.

Nema sumnje da je tata Nobilo obožavao svog naočitog, visokog sina, koji je zagospodario
karlovačkim plesnjacima - kad je otišao u Zagreb na studij, kupio mu je novu Tovotu Corollu
1200, a sam uopće nije vozio. Imao je u sina povjerenja, što je odlična stvar u odnosima roditelja
i djece, i nije ga gnjavio što odugovlači sa studijem radi nekakvog naprasitog sporta koji onda
još, uostalom, nije bio ni priznat kao sport. Borilačke vještine sa svojim azijskim zvijezdama, bile
su u to doba podcijenjene, kao i body-building koji, smatralo se, privlači samo pedere. To su
promatrali kao aktivnosti prikladne za marginalce, prištavce i slastičarske kalfe, a nipošto za
srednju klasu, koja je podmladak slala na vaterpolo. Onda je preko policije prodro judo, pa
jiujitsu, a naposljetku, preko vojske, vojne policije i čuvenih beogradskih štemera, braće Jorga,
japanski karate. Dr. Emin Topić propagirao je u Zagrebu svoj budokai, ali se on ubrzo iz
mainstreama otklonio u šaolinsku avangardu, pa je unučice podučavao borbi teškim kineskim
halebardama. Nobilo se uhvatio tae kwon doa, korejske inačice zenbudističkog kečezkečkena, što
je imalo 'nepoželjan idejni sadržaj' jer Jugoslavija nije priznavala antikomunističku Južnu Koreju,
gdje je bilo sjedište federacije i održavala se natjecanja.

Možda bi Nobila juniora i uhitili po povratku odanle, da nije bilo zaštite tate i Boljkovca, koja mu
je još bolje poslužila zamalo fatalne 1971. godine, kad je na sastanku karlovačkih studenata
diskutirao protiv ograđivanja od studentskog štrajka u Zagrebu. Odmah je dobio policijski
dossier, što ne bi puno smetalo, da ga nije evidentirao i kos, koji je tada bio aktivan u Hrvatskoj,
jer se znalo da je 'nacionalizam penetrirao republičku Službu'. S tim svojim kosovskim dossierom
Nobilo se suočio kad je, završivši fakultet, pošao u vojsku, ali su ga odbili za elitne jedinice.
Onda se prijavio u Zagrebu, gdje je njegov otac imao na vojnom odsjeku vezu, pa su uništili
službenu zabilješku. Nobilo je mirno odslužio, u vojsci se nesmetano upisao u Partiju i odmah
poslije toga postignuo da ga prime u Tužilaštvo. Eto, gospoda Šunjić nije imala sreće da nade
kakvu dobru vezu, da se zametne onaj opasni emigrantski materijal koji je producirao vrijedni
Kušan, pa je morala odguslati deset mjeseci i našivati se košulja...!

Nakon pripravništva u općinskom tužilaštvu, Nobila su fijuknuli na sud u Donjoj Stubici, što nije
naročito daleko od Zagreba, gdje se uglavnom bavio prometnim udesima na zagorskoj magistrali
(pijani Turci), teškim tjelesnim ozljedama (pijani Zagorci) te šumskim krađama (trezveni
Zagorci), sveukupno samo četiri godine, polovicu uobičajene osmogodišnje 'šihte', a zatim je s
probranima, dospio 1985. na Okružno javno tužilaštvo, u samo središte hrvatskog pravosuđa, bez
obzira na politički sistem. Šest mjeseci se aklimatizirao, a zatim ga je dotaknuo Kairos, bog dobre
prilike - okružna tužibaba, strahovita Ivanka Gajer, odabrala ga je za pomoćnika u historijskom
procesu endehaškom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću.
Krajem osamdesetih Partija je počela puno vjere polagati u mlade, bradate kadrove, jer su stari
bili totalno olinjali. Po sistemu 'drugarice biraju', Račan je tada preko Eme Derossi ušao u
Politbiro, Agbaba preko punice Dare Janeković u Dnevnik, a Nobilo preko Gajerice uvršten u
tužilački dreamteam... Nosio je prikladnu, podužu šezdesetosmašku romantičnu bradu, a šefica se
uza nj, onako jakog, morala osjećati sigurnom. Nije ju mogao ugroziti u slučaju uspjeha, koji je
bio zagarantiran. 'To nismo mogli izgubiti!', kaže Nobilo smijući se, a zatim primjećuje: 'Kao što
Blaškića nismo mogli dobiti, radi političkih razloga, i jer je sud u Haagu, tvrdim, išao daleko
ispod onoga što smo mi ovdje postigli u individualizaciji krivnje za ratni zločin...'

Amerika je izručila Artukovića na temelju zahtjeva za ekstradiciju iz 1954. godine, pa Tužilaštvo

nije imalo prava dići optužnicu za djela koja se tu ne navode. No, optužili su ga za ratni zločin, a
ne za genocid, što je u Beogradu primljeno s negodovanjem. Tu se već vidi Nobilo-pravosudni
tehničar, koji se ne da navući na politikantske konstrukcije: član taj-i-taj, kriv li si, kriv si, fiju s
tobom u zatvor, zbogom stari druže. Sljedeći, molim...

Na Artukoviću upoznao je sve i svima postao poznat. Josip Perković, šef hrvatske Udbe, čuvao je
svjedoka na temelju čijeg je iskaza 1954. zatraženo izručenje i onda, točno trideset godina
kasnije, utemeljena tužba. Čedo Prodanović bio je u tužilaštvu, Olujić u obrani, no, kaže 'najviše
nevolja zadao nam je braniteljev beogradski advokat g. Srđa Popović...'

Nobilo sad postaje šef Krivičnog odjela na Okružnom, ratni poglavica, strah i trepet, u trideset i
petoj godini. Slijedi razna krimi-nalistika, uključujući opasnu zločinku milostivu gdu. Šunjić, a
onda je izvršen prevrat, pa dolaze zbilja zanimljivi slučajevi, dok tužilaštvom šefuje nadodvjetnik
nitko drugi do - g. Željko Olujić, na ratnoj stazi u mokasinkama Madras, koje raspinju
mastodontski čukljevi.

Prvo imaju Arkana, uhićenog u subverzivnoj misiji opremanja kninske bune, skupa s Goranom
Hadžićem, drugim krajinskim četničkim nadvojvodom. Osuđeni su pa pušteni, u aranžmanu
Boljkovac-Degoricija, prema Tuđmanovim političkim instrukcijama. Zatim sedamnaest četnika
koje su specijalci čopili na Plitvicama, a ministar Mišetić zamijenio za hrvatske borce. Nobilo je
sto posto siguran da ubojstvo Paradžika nije nikakva Šuškova akcija - kao tužitelj on je to na
mrtvo istražio, jer je Paradžika poznavao sa studija, a njegovu obitelj iz Stubice, gdje su bili
susjedi, jer je bivši studentski lider tu radio u Centru za socijalni rad. I onda - vrhunska afera
Labrador, otkrivanje špijunskog lanca u MUP-u, što je 'profesionalno bilo najzanimljivije, kao
prigoda da lomiš profesionalce, koje prvo puštaš da govore i govore, stvore cijelu konstrukciju, a
onda im izvadiš dokument, koji sve ruši, jer oni, naravno, nisu ni sanjali da je cijela arhiva Udbe
pala u naše ruke...' A jest, isporučio ju je Perković. No, problem je bio - kako optužiti Labradore
za špijunažu po jugoslavenskom zakonu koji sankcionira isključivo obavještajni rad u prilog
strane države... 'Uzeli smo kvalifikaciju destabilizacije države, uz provizo da onaj tko
destabilizira jednu od republika, destabilizira cjelinu!', kaže Nobilo nesvjestan humorne
dimenzije te legalističke poante...
U toku istrage koju je Nobilo vodio sa sposobnim istražnim sucem Srbinom Bozom
Jovanovićem, počeo se pomaljati fantazmagorični skandal - bivši načelnik odjela za borbu protiv
terorizma, odaje da u 'vrh-vrhovima hrvatske vlasti' sjedi Udbin asset, njen uhodani špijun.
Nobilo to brzo javlja Manoliću, koji sve zataškava, Labradore hitno trpa u avion i šalje na
razmjenu... Ta nečuvena afera danas se doima trivijalno - čovjek je možda mislio na Šeksov
dossier Sova, zapisnik o njegovim informativnim razgovorima s Udbom, koju je hranio
mistifikacijama, tipičnim šeksovskim štofom iz osječke epizode Balkanskog špijuna.

Nobilo je dao uhapsiti i optužio Milu Dedakovića-Jastreba. Tuđman je tražio veleizdajnički

proces, a Nobilo je kvalificirao moguću insubordinaciju, te poslije petnaest dana utvrdio da nema
osnove za bilo kakav progon. 'Olujić se nije protivio...' Ostalo je pitanje onih tristo tisuća maraka
iz ratne blagajne, navodno pronađenih u stanu Dedakovićeva susjeda u Novom Zagrebu.

Najveći Nobilov podvig, pokretanje istrage te hvatanje merčepo-vaca, hadezeovska pravna

država nije podnijela pa je Šeksa zapalo da stvar obustavi, ali to Nobilo zaista nije htio otrpjeti,
pa je iz tužilaštva otišao, ali ne iz protesta, nego radi para - dobivao je plaću od 250 maraka, a
nije smio čak vijati zlikovce, pa je potražio drukčije izazove. Digao je kredit kod Zagrebačke
banke da uplati tri tisuće maraka članarine odvjetničkoj udrugi, kako bi mogao otvoriti privatnu
praksu, te računao da će, ako propadne, živjeti od tae kwan doa, kao trener. Osnivač Sokola,
Šafranić, stari karataš i vunbacitelj iz zagrebačkih klubova, u doba kad se taj nevini prareket
dijelio s policajcima koji su nadzirali diskače, dao mu je zabadave kancelariju, u kojoj je sjedio
prvih pet godina. No, upalilo mu je, strahovito, već prve godine kupio je bmw 730, divovsku,
skupocjenu 'sedmicu'... 'To je bilo doba financijskog inženjeringa', prisjeća se gotovo sanjiva
izraza, debele godine od novaca otežalih piramidalnih artista. Jedan od njih, Nobilov branjenik
Mesec, pojavio se senzacionalno u novinama, u Nacionalu, dok ga je, u bijegu, tražila policija. To
je bio početak suradnje s Ivom Pukanićem, Šafranićevim frendom, kad je naučio ključnu lekciju
da je za uspjeh kriminalnog lojera presudna štampa, a ne skor u parnicama, te približavanje
zagorsko-prigorskoj asocijaciji Petrač-Zagorac-Puki. Budući da je Feralu dao nekoliko intervjua
o zataškavanju ubojstva obitelji Zec, koje su počinili Merčepovi eskadroni smrti, susreo se s Heni
Erceg, koja doduše, kao dominantna žena, više voli ideologe i borce za ljudska prava, ali je
sigurno osjetila magiju primitivnog mačizma šarmantnog Splićanina, pa ga angažira kao
branitelja kad je list zbog klevete tužio sam Tuđman, što je Nobilo famozno dobio i tako
popločao svoj put prema zvijezdama... A kad je Sušak stao tražiti advokata koji će uliti Blaškiću
dovoljno pouzdanja da se preda i ode u Haag, na doživotnu, jedino je Nobilo izgledao dovoljno
nesmiljen i uspješan, totalni profesionalac, koji je senilnog ustašu Artukovića otpremio na
zatvorsko groblje, a oslobodio antiTuđmanovska piskarala i nekoliko naj-zloglasnijih financijskih
čarobnjaka. Rekao je Perkoviću:

'Poznaš li, Prospero, toga slavnoga muža, iz Lumbarde na starodrevnoj Korkiri morskoj, o kojem
slušah da imade um i srce silno, da u vijećanjima on je prvi, a sudovi da raznose mu dobar glas?
Ja koji bijah igrom sudbine bačen na hiperborejsko daleko kopno, i nadugo lišen domaje, gdje
strnjika toči slatki med djetinjstva, ne čuh o njemu ništa, osim što fratri naši pohvališe oca
njegova, također udbaša...'

Ili je, možda, samo eliptično proslovio: 'Prči mater, znaš li ti onoga Nobila, govno udbaško, da
njega pozovemo?'

Perković ga toplo preporuči, pa ga pozvaše. Kad su se dogovorili oko novaca, on pristade, a

zatim su poslali generala Krešimira Ćosića, koji ima fakultet, da obradi Blaškića, koji je pokušao
zbrisati u Sloveniju, ali su ga digli na granici. Ćosić mu vješto nasapuna dasku, pa se viteški
Blaškić sam zaputio u haški kazamat, dok su Paško Ljubičić i ostali koljači iz Jockera ostali
mirno u Zagrebu i brali plaće u 1. gardijskom zdrugu.

Tri godine Nobilo se potezao po Haagu, odrekavši se domaće klijentele, što je vraški riskantan
potez za advokata, svjestan da mu je kolosalni publicitet ipak najbolja karijerna investicija. S
mršavim Amerikancem, odvjetnikom Hvmanom Russelom iz ugledne los-andeleske kancelarije
koja ima osam stotina partnera, tri godine je strpljivo, kao nekoć vojnici na odsluženju vojnog
roka u jna, koji su od šperploče izrađivali Eiffelov toranj i lampu u obliku propetog jelena, sitno
pilao obrambenu taktiku... Da nije bilo strateškog političkog okvira jednog antipatičnog
agresivnog bratoubilačkog rata koji je Tuđman započeo radi staračkih geopolitičkih fantazmi i
unutrašnje konsolidacije svoje tiranije, branioci bi možda uspjeli prikazati svoga branjenika kao
naivnog, budalastog, manje krivog, svakako puno svjetliji lik od onih mračnih rajića i furundžija,
ali slika u generalskoj uniformi na esplanadi predsjedničke vile na Pan-tovčaku, uz Tuđmana u
maršalki, Šuška u gangsterskom prugastom odijelu od listera i našepirenog debelog purana
Praljka, zapečatila je sudbinu hrvatskog antiheroja tužnoga viteškog lika. Blaškić - zapovjedna
odgovornost, četrdeset i pet, sljedeći molim...

Nobilo se vraća doma malo zabezeknut, ali stvar odmah iz mjesta kreće kao podmazana: u
čekaonici ga čeka kompletna 'zločinačka organizacija'. I kao da to nije dosta, nakon što se upisao
u Savjet SDP-a, u Remetinac ga poziva, te angažira Miro Kutle. 'Po novinskim člancima, mislio
sam da je to nekakav hercegovački primitivac... Vraga, on je strašno simpatičan, komunikativan.
Inteligentan!' Član? 'Protiv svih tajkuna podignute su optužnice zbog posuđivanja novaca jedne
drugoj firmi. To uopće nije krivično djelo, nije ni prekršaj. Gdje je tu pljačka?'

Nobilo, pun strasti, opet poprima sanjiv izgled. On se veseli svakoj debeloj mušteriji, a ne kao
Silvek Degen, koji podjednako razumije publicitet, ali je izgubio volju, jer trideset godina
premeće istu materiju, pa mu se srce steže nad dikensovskim udesom hrvatskog naroda i ne može
se poveseliti parama: Nobilo ih je dovoljno kasno zaradio! Kaže za Silveka: 'On bi trebao postati
gradonačelnik, on bio bio dobar gradonačelnik', jer hrvatski atipično, ne mrzi kolege, čak ni
bivšeg konkurenta Hodaka.

Tužilaštvo ne može ni u jednom politički ključnom pravosudnom slučaju mrdnuti bez Nobila,
kojemu su vrata k Mesiću i Račanu uvijek otvorena... Kad se pojavi u Čarliju, vlasnik podiže
svoju tjelesinu s visokoga stolca i dočekuje ga kao kraljevsku visost. Tračerski mediji povezuju
ga s manekenkama i odnjegovanim, puno mladim glasnogovornicama, vršnjakinjama kćerke koja
je hodala s Tonyjem Cetinskim, dok je njegov mlađi sin, koji se na nj uvrgao, uspio skandalizirati
moju kći u trećem razredu osnovne škole.

Nobilo se postupno pretvara u politički faktor, 'ministra kriminala', konsiljerea najutjecajnijih

osumnjičenika u zemlji. Veleposlanik s tamne strane Mjeseca, on posvuda uživa ugled i simpatije.
Ja bih ga uzeo za ministra pravosuđa, kad bi država imala novaca da ga angažira barem na osam
tjedana... A što bi on sad učinio da to postane ili, recimo, državni tužilac?

'Nova vlast barata s tri obmane... Prvo, da se nešto promijenilo oko procesuiranja ratnih
zločinaca. Nije! Policija nije dala ni jedan optužni prijedlog, sud nije digao ni jednu optužnicu,
zbog Pakračke poljane, ili zbog sedamnaest tisuća spaljenih srpskih kuća. Drugo, da se nešto
poduzelo protiv organiziranog kriminala, s kojim su bili povezani policija, sud i obavještajne
službe. Zar su ih kontrolirala tri polupismena zagrebačka ulična gangstera? I treće, gospodarski
kriminal, tajkuni koji su uhićeni s inkriminacijama koje se na sudu neće održati. Prošlo je toliko
vremena, a te se obmane perpetuiraju...' Kao i neuništivi perpetuum Nobilo.

Dinarska izrazita fizionomija Veljka Bulajića kao ilustracija iz razdoblja socijalističkog

klasicizma' na Balkanu, uhvaćena na snimanju prototipskog partizanskog spektakla - Neretva.

Neorealističke zvjezdane staze

VELJKO BULAJIĆ

Veljko Bulajić deset godina pokušava snimiti film o Dubrovniku. Naslov je projekta fluidan. Čas
se spominje kao Libertas, što sugerira pomorsku epopeju, veliki transport brodovima,
trabakulima i bracerama, a evocira pacifističku ekspediciju skupine hrvatskih intelektualaca koji
su probili blokadu Dubrovnika i u opkoljeni grad doputovali trajektom usred Domovinskoga rata.
Medu njima i sam Veljko, tada šezdesetdvogodišnjak, ne baš savršena zdravlja.

Čas je to opet Držić, film o raguzinskom komediografu, valjda nekakva globalna metafora, o
odnosima vlasti i intelektualca, slobodarskim aspiracijama, pjesništvu i politici.
Transsupstancijacija u hodu, put je nastanka svih Bulajićevih velefilmova, koji idu u susret
iščekivanju naručioca. To mu omogućuje scenaristička 'majstorska radionica' kojoj se sastav s
godinama mijenja, počevši od Veljkova prvog filma, Vlaka bez voznog reda, na kojemu je radio
Elio Petri, brilijantni talijanski auteur. Uvijek kombinira ekipu koja miri 'lokalni talent' i 'opću
podobnost', garantira 'književni ugled' i 'suvremeni nerv'. Po osnovnoj zamisli Bulajićevoj, i
Držića su, primjerice, pisali Feda Šehović (koji reprezentira dubrovački literarni krug) i Ivo
Brešan (iz dalmatinske dramaturške sfere), dok je dodatnu, sinesteti-čku, dimenziju tekstu,
naposljetku, dao Mirko Kovač (hercegovački, hrvatski, beogradski, jugoslavenski i europski
pisac koji živi u Istri). Daljnju nostrifikaciju materijala trebao je osigurati Boris Maruna,
emigrantski pjesnik, hispanist i amerikanolog, koji jamči, istodobno, i hrvatski i kozmopolitski
karakter projekta, kao predsjednik Savjeta filma.

Vlado Gotovac, drugi član Savjeta, umjesto da u tu jamu bez dna istovari i malo svoje
intelektualističke karizme lirskog pjesnika i haj-degerovca, političkog robijaša i mislioca, šturo je
pak izjavio da s tim filmom, iako je apostrofiran, nema nikakve veze, da o njemu ništa ne zna pa
o cijeloj stvari ne želi davati nikakve izjave... Ako se miri s Račanom, ne znači da mora i s
Veljkom Bulajićem.

Film Libertas počeo je život prije devet godina, kao biografski film o Držiću, koji je trebao
'prikazati život velikoga renesansnog komediografa europskih razmjera'. 'Klerik i pisac, glumac i
redatelj, jedan od najpoznatijih orguljaša, Marin Držić bio je vizionar', objašnjavao je Bulajić
izvornu koncepciju još 1991., dok se još činilo da bi to mogao biti sasvim dohvatan, ne
prezahtjevan, projektić dokudrame, za koju bi, primjerice versatilni gospodin Vladimir Kraljević,
u roku od odmah pribavio, recimo, Armanda Assantea da igra glavnu ulogu.

Doduše, već je u toj verziji koncept bio bremenit porukama i metaforikom, 'konotacijama'
Držićeve sudbine kao, s jedne strane, 'figure europskog dometa' a, s druge, kao 'čovjeka s
tragičnim okusom sudbine nemalog broja istaknutih hrvatskih ljudi.' Velik, a nepriznat, duboko
europski, a neshvaćen - to je, metaforički, temeljni problem hrvatskoga naroda, kako ga je u
masovnoj svijesti fiksirao Tuđman. Stvar je zaista neprikladna za film, koji traži čvrstu priču, a ne
mitološke konstrukcije, ne ulazeći sad u meritum i ne postavljajući temeljno pitanje nije li Držić,
naprosto, lokalni, doduše vrlo darovit, epigon Plauta, a njegova tobožnja revolucionarnost puko
intrigant-stvo razbludnoga popa koji nije mogao podnijeti skučenost dubrovačke reakcionarne,
provincijske sredine...

Kad je Bulajić, poslije svoje libertasove eskapade, političke geste solidariziranja s gradom koji su
podsjeli i bombardirali crnogorski rezervisti, izašao skromno s prijedlogom filma o Držiću, na nj
se bila sručila neviđena osvetnička baraža Ivana Starčevića, komentatora Večernjeg lista i
izdavača sabranih djela Ante Pavelića. Pod naslovom Maskirno odijelo Veljka Bulajića, on je taj
filmski projekt uvrstio u kontekst 'stravičnih srbijanskih i crnogorskih zvjerstava u protekle dvije
godine.' Podsjetio je: 'Dok su u Istočnoj Europi snimali anti-staljinističke filmove, Bulajić je kod
nas radio Neretve, a njegov scenarist za Držića, Mirko Kovač, Okupaciju u 26 slika, u kojoj su
sadržane precizne upute zločincima i zločinu, koji je počinjen nad Konavlima, Dubrovnikom i
Hrvatskom 1991. godine'. Zaprijetio je: 'Ako Bulajićevi ozbiljno udu s kamerama u Dubrovnik,
imat ću samo jedan odgovor, s kojim ne pozivam na nasilje, nego na borbeni duh predaka iz
pjesme Čavoglave, autora Marka Perkovića, da ne kažem Thompsona...'

Starčevićev napad bio je ugovoreni povod za demarš Antuna Vrdoljaka kod autora Bespuća
povijesne zbiljnosti. Tuđman je 'ohladio' projekt, a u Jadran-filmu, koji se na sve načine
pokušavao oteti paski njegova 'povjerenika za film' i 'gospodara hrvatske televizijske reklame',
morali su se prikloniti moćnijim pokroviteljima iz Kutline Globus grupe, s tim što je njihov
pokušaj da izvrše akviziciju filmske kompanije iz Dubrave Vrdoljak uspijevao spriječiti sve do
kolovoza 2000., kad je, naposljetku, kontrolni paket dionica firme, preko Varaždinske burze,
prodan ljudima iz toga kruga. Bulajić je, isprva, pokušao svladati nepremostivu prepreku
naloživši još malo meta-foričkog goriva. Ali, kad je vidio da ne ide, scenarij je odložio da pričeka
bolja vremena. Đavo je, napokon, odnio Tuđmana, a Vrdoljaku oduzeo krila, rogove i trozubac.
Starčević je liberal, a Thompson pustio kose kao Đulijano i postao neokrunjeni kralj dijaspore.

'Dubrovnik želi film o Marinu Držiću jer su njegovi čelnici shvatili da se svijetu više ne mogu
obraćati samo preko turističkih pro-spekata', kaže sad Bulajić, kojega je posjetila skupina
dubrovačkih branitelja i predala mu dnevničke zapise i dokumentarni materijal o opsadi
Dubrovnika u Domovinskom ratu. Turističku promidžbu i 'istinu o obrani Grada', na kojoj se već
nasukao Senečićev Suton, teško će biti uklopiti u priču o neshvaćenom hrvatskom piscu i
renesansnom revolucionaru. Taj bi raspon zbunio i samoga Bertoluccija, ali Bulajić možda ima
prikladno, solomunsko, rješenje: on Hrvatskoj televiziji predlaže koprodukciju s talijanskom
tvrtkom Laterna edi-trice o kojoj se nije ništa čulo još od Neretve, na kojoj je inkasirala petinu
inozemnog prihoda filma, dakle oko tri milijuna ondašnjih dolara, što je danas kao trideset... Uz
potporu Ministarstva kulture i grada Dubrovnika, proizveo bi se četrdesetipetminutni
dokumentarni film o Dubrovniku, od Držića do današnjih dana, koji bi se emitirao prije
prikazivanja serije od četiri nastavka u koji će se pre-montirati Bulajićev, Brešanov, Šehovićev i
Kovačev kinematografski cjelovečernji pulp-fiction o renesansnom dramatičaru.

Tako bi se 'istina o obrani', propaganda turističkih ljepota i ostale neizbježne zaludice lijepo
spakirale u jedan filmsko-televizijski 'prolog', a Držićev život uprizorio kao trinaesti igrani film
najslavnijega hrvatskog filmskog redatelja koji se od svih najviše približio Oscaru, osim drugoga
zagrebačkog Crnogorca, Dušana Vukotića. Upućuju li prethodnih dvanaest na priliku da se taj
opus proširi još jednim znatnim ostvarenjem?

Veljko se rodio u selu Vilusi kraj Nikšića 1928. Otac mu je bio učitelj, teški komunist, kao i cio
rod, u kojem je staljinizam bio poput religije: čest slučaj u balkanskoj zabiti. Kad je izbio
ustanak, otišao je s trinaest godina u rat, te iz njega izašao kao sedamnaestogodišnji oficir,
najmlađi časnik jna, za cio život obilježen, jer je vidio strahote, pogibiju, izdajstvo, i odmah se
kurtalisao svih iluzija... Capra, Ros-sellini, Ejzenštejn i Makavejev bili su pak pravi zanesenjaci i
politički naivci, pa će Veljkov 'gubitak nevinosti' biti fatalan prilikom inicijacije u filmsku
umjetnost kojoj je u osnovi la grande illusion.

Ipak će daleko dotjerati. Za početak u Zagreb, gdje se, u Domu vojnih studenata, susretao sa
skupinom mladih partizanskih kadrova, odabranih za studij u Rusiji. Bila je tu Savka, koja je išla
studirati ekonomiju, te moj otac, dvadesetogodišnji zastavnik, kojega je Veljko,
osamnaestogodišnji satnik, isprsio na hodniku, jer mu prvi ne salutira... Bio je malo zavidan
inteligenciji, pa je na brzinu završio gimnaziju u Sarajevu i ubacio se u vojnu kulturnu promidžbu
te 1954. snimio dva kratka filma, s kojima je uspio izboksati stipendiju za studij u Rimu, u
Cinecitta, u Eksperimentalnom centru kinematografije. Rim je bio idejno prihvatljiv, jer se
talijanski neorealizam smatrao naprednim usmjerenjem u umjetnosti.
Ne zna se koja je predavanja Bulajić pohađao i kakvu je točno diplomu donio, ali, najvažnije,
stjecao je praksu, kao 'treći asistent', pripravnik, te radio kod Zampe i de Sice. Stanovao je s
Franom Barbierijem, poslije čuvenim novinskim urednikom, koji je tada bio mlad jebivjetar,
silno zainteresiran za komade. Jako su loše stajali s lovom, no smjestili su se u Via Margutta,
blizu Piazza del Popolo, budući da se u kavani na tom živahnom trgu skupljao filmski svijet, pa
su tu zalazili svi, od debeloga Rossellinija do dekadentnoga grofa Viscontija. S mladim Elijom
Petrijem Bulajić se odmah sprijateljio.

De Sica ga je čak autom odvozio u grad sa snimanja u Cinecitta, da ne mora pješice. Otac
sentimentalnog neorealizma, autor najdirljivijih priča o odrpanim čistačima cipela, kradljivcima
bicikla i krajnje osirotjelim, ali ponosnim knjigovođama, raspolagao je velikim američkim autom
sa šoferom te, uvijek besprijekorno odjeven, odlazio na posao i s posla, u pratnji raskošno
dotjeranih ljubavnica. Bojim se da je Bulajiću pružio loš primjer...

Njemu je Bulajić pak, kao gerilski oficir iz Crne Gore, tada dvade-setšestogodišnjak, silno
imponirao. Tražio je da mu stalno priča o ratu. Sam je te godine proveo u Rimu kao
kolaboracionist, u punom komforu. Izmijenili su značajne informacije.

Vrativši se u zemlju, Bulajić angažira Elija da poradi na skriptu za Vlak bez voznog reda. Film je
imao odlične likove. S puno patosa ispričana je priča o velikom ljudskom transportu iz pasivnih u
plodne krajeve, koje su napustili folksdojčeri. Na cilj stižu promijenjeni, oslobođeni stege seoske
mudrosti i primitivizma, puni želje da počnu novi život... U osnovi, priča ima holivudski
'pilgrimski' mit, dra-maturšku potku iskorištenu u stotinu westerna. Nikad poslije Bulajić nije
našao novog Petrinija. Nikad više nije radio s podjednako iskusnom ekipom, u toliko
profesionalnim uvjetima. Vlak je bio prvi i posljednji jugoslavenski film eksportnog kvaliteta.
Zatim je došla neizbježna balkanizacija.

Silno uspješan s Vlakom, Bulajić se odmah odao svojoj najvećoj slabosti, svojeglavosti. Ona ga
navodi da, umjesto da kalkulantski ide na prvu loptu, slijepo slijedi neke svoje autorske ideje i
ambicije. To bi bilo sjajno kod Branka Bauera, ali je kod Veljka urodilo mnogobrojnim
promašajima. Poslije Vlaka napravio je Rat, politički science-fiction s Antunom Vrdoljakom u
glavnoj ulozi, film koji je trebao demonstrirati rafinman, a metaforiku skriveno plasirati kao
stilsko sredstvo. Ukratko, riječ je o atomskom ratu 'bijelih' i 'crnih', koji nema pobjednika. Brrrr.

Zatim zamalo nije politički zaglibio sa spektaklom o obnovi i izgradnji, s Uzavrelim gradom,
epopeji koja se zbiva u Željezari Zenica. Film je bio pun kontroverzija; Olivera Marković
djelovala je previše puteno, radnici su bili prilično musavi, pomalo su šljokali te u gumenim
čizmama gacali po blatnim mlakama. Gdje je tu socijalizam? Uzavreli grad bio je rani preteča
'crnog filma', no u Makavejevljevu rapsodičnom crno-bijelom filmu Čovek nije tica ima više
iskrenog komunističkog zanosa nego u svim Bulajićevim filmovima zajedno. No, Veljko se, za
razliku od Maka, uvijek držao 'linije' i nije 'okretao leda drugovima'.
Onda je snimio Kozaru, a zatim Neretvu, koja je idealnotipski definirala jugoslavensku
kinematografiju. Veljko Bulajić stvorio je formulu jugoslavenskog velefilma, epskog ratnog
spektakla. Kao izu-milac i prvi, najveći njegov proponent, tim je izumom bio zamalo smlavljen,
usprkos veličini uspjeha koji je otežavao da se njime producentski i politički manipulira. Neretva
je bila najveći i najskuplji tadašnji filmski projekt u svijetu, koji je premašio holivudsku Cleo-
patru, a Bulajić je uspio sklopiti filmsku naraciju koja je bila donekle razumljiva i dovoljno
dojmljiva inozemnom gledatelju.

Postoji dosta široko rasprostranjena zabluda da je Bulajić, osim domaće, revolucionarno-

patetične i partizansko-budničke, verzije načinio sažetu, eksportnu verziju punu akcije i seksa, s
mnogo prominentnijim rolama Yula Brinnera i Sylve Koscine, te s glazbom genijalnoga
holivudskog kompozitora Bernarda Herrmanna (čiji je najveći hrvatski obožavatelj Arsen Dedić),
umjesto domće glazbene piste Alfija Kabilja. Osim ovog posljednjeg, drugo je sve netočno. Ali,
Veljko uporno izmiče prijedlozima da u Zagrebu, napokon, premi-jerno prikaže tu eksportnu
verziju. On se nje pomalo srami, jer nije 'komercijalna' nego 'autorska', pretenciozna i prilično
nerazumljiva.

Kao i nakanjeni Držić, započinje s dokumentarističkim prologom: Titovom štafetom! Kad je film
u New Yorku titlovan za američku distribuciju, nakon nominacije za Oscara, prevodioci,
predratni emigranti, panično su naokolo nazivali i raspitivali se: 'Što je to, zaboga, štafeti Neki
ljudi besciljno trče na početku filma, u kontralihtu, spominje se nekakav štafet, ali što je to,
nemamo pojma...!'

U Rusiji štafeta nije postojala. Ta originalna jugoslavenska komunistička izmišljotina sigurno nije
pridonijela proboju filma na strana tržišta. No, u eksportnoj verziji ona tifusarska posrtanja malo
su uštipnuta, a Yul i Sylva dobili su nekoliko intimističkih krupnih planova... film redovito igra
na rtl-u, kao i Bulajićev praspektakl Kozara, koji je u francuskoj distribuciji - primjereno
'iskasapljen' i premontiran - dobio normalni akcijski naslov Crveni đavoli protiv SS-a.

Da u Neretvi sintetizira to čudo neviđeno, propagandni velefilm, s eksploatacijskim

performansama akcijskog ratnog spektakla, Bulajić je morao riješiti krucijalni problem: kako
izbjeći da se Titov lik uopće u priči eksponira. Samo je Veljko, visoki, beskrajno samouvjereni,
Crnogorac tužnoga lika mogao stisnuti petlju i drugu Titu lijepo rastumačiti kako bi njegovo
pojavljivanje u filmu moglo biti kontraproduktivno, kao idolatrija prilično kičastog samodršca u
represivnoj atmosferi diktatorskog komunističkog režima.

Naravno, to Veljko nije izrazio tim riječima, nego obzirno, okolišno: '...ne bi bilo dobro, druže
Tito, da nas u inozemstvu optuže...' itd. No, kako drug Tito nije bio ovca nego politički maher
izvanredne senzitivnosti, jasno je shvatio što mu Veljko govori. Prihvatio je njegove argumente,
ali se odmah na nj terminalno uvrijedio. Kad je poslije bosansko rukovodstvo, kao kolektivni
producent Neretve došlo da se još malo dodvorava, pa predložilo i Sutjesku, u kojem će, naravno,
biti Tvoj lik, druže Tito, igrat će ga sam Richard Burton, pa neka košta što košta, a on će, druže
Tito, dovesti na Brione i Liz Tavlor! A sve te rezerve Bulajićeve, druže Tito, koje spominješ, to su
same budalaštine, ako ne i nešto gore, no mi smo našli isto takvoga - ma što, još boljega! -
režisera, druže Tito...

Drug Tito naveo ih je da učine ono što je htio, odrinuo Bulajića, koji u Jugoslaviji više nije
mogao snimiti ratni spektakl, iako ih je počeo raditi svaki žicar koji je mogao držati kameru. A
Sutjesku, film još skuplji od Neretve, preuzeo je totalni bezveznjak, bivši Veljkov asistent Stipe
Delić. 'Tko je samo izmislio tog nesretnika?' upitao sam jednom Bulajića. 'Em debitant, em
četnik, jedan od ukupno tri splitska, koji je po gradu išao s bradom i šubarom?'

'Pa, ja', skromno se odazvao Veljko i odmah me naveo da shvatim kako je uvijek bio jedan potez
ispred dušmana, čak i onda kad je gubio zbog prevelike tvrdoglavosti i uobraženosti. Uvalio im je
čovjeka koji mu poslije neće biti takmac, u međuvremenu, dugovat će mu zahvalnost. No, zašto
su mu dobri Bosanci posebno srdačno zabili kajlu? On ih je musao na neviđene načine, pritiskao
za novac, priređivao im skandale, jer je Bosna-film, po ključu, dobila funkciju izvršnog
producenta, što znači da je Bulajić sjeo na republičku budžetsku kasu.

Pozvao bi cijelo bosansko rukovodstvo, pustio snimljene nemontirane materijale, a onda bi, po
prethodnom dogovoru, ušao direktor filma te zavapio: 'Veeeljko, nema novaca, sutra prekidamo
snimanje!' Bulajić bi odmah pao u hinjenu jarost, pa stao nekontrolirano urlati: 'Tako, dakle, vi
sabotirate!? Ne želite da se film završi zato što ste protiv teme, zato što ste protiv Tita!'

'Stani, Veljko, stani', rekao bi potmulo Rato Dugonjić, brišući znoj sa čela, 'sutra će biti milijun na
računu.' Veljko je u tim manevrima bio neprispodobiv majstor. Moj pokojni vjenčani kum Davor
Šošić, nekoć glavni urednik Studija, ispričao mi je kako je u doba snimanja Neretve susreo Veljka
u vlaku Beograd - Zagreb pa ga nedužno upitao: 'Kako je, Veljko?' Bulajić mu odgovorio: 'Evo,
vraćam se iz Moskve s filmskog festivala, avionom u Beograd, pa idem u Zargeb, odakle ću u
Glamoč, da se pridružim ekipi. I dođem tako u Beograd, avionom iz Moskve, pa na željezničku
stanicu, kad sretnem svog zemljaka, Titova adutanta, generala, koji me priupita: Kamo ideš,
Veljko? A ja mu kažem: Evo, stigao sam iz Moskve, avionom, pa sad idem u Zagreb, odakle ću u
Glamoč da se pridružim ekipi. A on veli: Pa ne možeš, Veljko, proći kroz Beograd a da se ne javiš
starom. I odvede me na Dedinje. Tito me primi, pa upita: Što radiš, Veljko? A ja njemu kažem:
Evo, vraćam se iz Moskve s filmskog festivala, avionom u Beograd, pa ću u Zagreb i odatle u
Glamoč, da se pridružim ekipi. Kako ide snimanje? - upita me Tito, a ja odgovorim: Odlično!
Onda će on: Nego, radite li vi što na propagandi filma, Veljko? A ja kažem: Jest, evo, došli smo
na odličnu ideju da pokrenemo kviz u svim jugoslovenskim televizijskim listovima s temom o
Neretvi, na što su svi pristali, a jedino još moram pitati Davora Šošića iz zagrebačkog Studija. A
drug Tito mi na to reče: Kaži ti Davoru neka on to svakako učini!'

Poslije petnaest godina, Veljko dolazi u Rim kao pobjednik.

Visoki, mršavi Crnogorac, koji je loše i pretiho govorio talijanski, a uvijek se pleo oko Zampe,
Rossellinija i Viscontija, sad se pojavio u bijelom smokingu, elegantan kao De Sica. Njegov film,
navodno najskuplji na svijetu, nominiran je za Oscara. Za takav trenutak trijumfa isplati se
živjeti...

Sutjeska se pak nije uopće mogla prodati u inozemstvu. Burtonovo besmisleno šuljanje po
Zelengori, uprkos fascinantnoj Pinterovoj fotografiji, nitko nije bio spreman gledati, a Delić,
poslije tog debakla, nije uspio ništa skorirati na domaćem planu i prometnuti se, eventualno, u
nekakvog igrača u filmskom svijetu. No tada, sedamdesetih, poslije donošenja ustavnih
amandmana, kojima je federacija decentralizirana, financiranje se preselilo u republička središta.
A odij prema skupim, estetski neproduktivnim, ratnim spektaklima ostao je njihovu izumitelju,
Bulajiću, jer je postao simbol toga ekscesivnog žanra.

Neretva je Bulajiću pojela devet najproduktivnijih godina, koliko je prošlo do njegova idućeg
filma. Otrežnjenje je dugo potrajalo, pa uslijedio Atentat u Sarajevu, koji nema ni temu ni junake.
Sam je događaj lišen bilo kakve dramske napetosti, jer sve završi za tri sekunde, bum-bum, kao
glupi čin malodobnog terorista kojega je na-puntala srpska obavještajna služba.

Da pišem prikaz Bulajićeva djela, koncentrirao bih se na njegove neostvarene projekte koji ga
bolje reprezentiraju od realiziranih, iako bi to izazvalo otpor filmoloških taksonomičara, poput
profesora Hrvoja Turkovića. On je nekoć, kao član komisije za odabir filmskih scenarija, odbio
projekt Srećka Jurdane Bizarna povijest zagrebačkog sporta, s obrazloženjem da još nije
napravljena ni ozbiljna povijest zagrebačkog sporta, što je nesretni Srećko, da je imao atom
Veljkove snalažljivoti, mogao poduprijeti dokumentarnim 'predgovorom' o ozbiljnoj problematici
soFK-e, pa tek onda prići rekreaciji podviga raznih zagrebačkih ridikula, čudaka i ekshibicionista.

Poslije Kozare, koja je sjajno prošla, pa mu u trideset i četvrtoj godini donijela reputaciju
fenomenalnog državnog režisera, snimao je cjelovečernji dokumentarac o skopskom potresu, koji
je na festivalu u Veneciji dobio Zlatnog lava. A zatim je, 'sa skupinom suradnika' otišao u Jemen.
Nesvrstani Egipat postao je u to doba nesvrstani uar, Ujedinjena Arapska Republika, jer se srepio
sa Sirijom i -Južnim Jemenom. Naser je naručio velefilm o jemenskoj revoluciji. Egipatski pisac
El Zorkani napisao je scenarij, na koji se onda bacila dobro uigrana zavičajna momčad, Veljkova
'majstorska radionica', u kojoj su sad bili njegov brat Stevo Bulajić i njihov stari kompanjon,
profesor beogradske filmske akademije i 'gorostas crnogorske kinematografije', Ratko Đurović.

Film se trebao snimati 'u Sami, Marebu i Hodeidi', kako je izvijestio nepismeni novinski dopisnik
Vjesnika, dakle na istim lokacijama - u Sani, Magrebu i Hodeidi - gdje je David Lean snimao
Laivrencea od Arabije. Zašto nije ostvaren taj komunistički ripost Leanovu prohašemitskom
romantičnom turbo-spektaklu? Ne zna se.

Kakvu je priču crnogorski ekspertni tim s El Zorkanijem našao u bespućima Hadramauta? Ni to

se ne zna. Osim ako storija o bauljanju kroz pustinju i pješčanu vijavicu, s likovima zahvaćenim
pustinjskim sljepilom, nije realizirana u sljedećem Bulajićevu, 'autorskom' filmu Pogled u zjenicu
sunca. U njemu grupa partizana poslije ofenzive baulja kroza snijeg i ledenu vijavicu, zahvaćena
snježnim sljepilom, a predvođena Antunom Nalisom, čijem je povratku u dramski fah, nakon
desetljeća vodviljskih skečeva u TV-magazinu Antona Martija, svjedočio vrlo mali broj ljudi.
Škole su, naime, za kolektivni posjet radije birale čak i Husinske rudare Fadila Hadžića.

No, nakon Pogleda došla je Neretva, došla je slava. Nije mu bilo kraja, dok nije pretrpio
podmukli udarac, kad je Sutjeska drugom obećana. On tvrdi da je nije ni htio, jer mu je bilo jasno
da, iz druge, Tita neće moći zaobići, pa se s njim zakrpio tek snimajući dokumentarac Titovi
memoari - četiri nastavaka monologa - završen 1976., ali prikazan tek 1980., kad je serija puštena
na Televiziji kao znak Maršalova skorog preseljenja na Vječna lovišta Prve internacionale.

No, s Neretvom, a bez Sutjeske i bez obzira na Memoare, Veljko se našao na margini. Pokušao je
složiti politički neutralan internacionalni projekt Atentat u Sarajevu, za što nije bilo puno interesa,
ni kod kuće, a ni vani. U novinama je onda malo kritizirao nepotrebno rasipanje novca na ratne
spektakle, pa i sam pokušao složiti opet jedan, o partizanskoj mornarici, u čemu nije uspio, jer je
projekt preoteo Vrdoljak, koji je inkasirao veliku lovu od jugoslavenskog grosadmirala Mamule,
iako film nije snimljen.

Vidjevši da je s pravim, saveznim, filmskim produkcijama i spektaklima izvisio, Bulajić pravi

dva obična republička autorska filma. Čovjek kojega treba ubiti mogao je biti zanimljiv da je
Veljko dopustio da se razviju očite konotacije priče o manjem vragu koji utekne iz pakla, proglasi
se crnogorskim carem Šćepanom, pa propadne čim otkaže ljubav sotonskoj internacionali, koja
mu ukine volšebne moći. Da je to još malo više podsjetilo na Tita - film je izašao dvije godine
prije njegove smrti - nagrabusio bi. Ovako su se svi moglo praviti da ne vide paralelu, pa je
izbjegnut skandal, ali stvar nije nikoga privukla. U Visokom naponu, možda najlošijem
Bulajićevom filmu, prorađuje se rezolucija Informbiroa u tvornici Rade Končar. Pozitivni
partijski sekretar iz filma u stvarnosti je bila Milka Planine, tada šefica hrvatskoga Centralnog
komiteta, lokalni partijski gaulajter, kao i Stevan Doronjski u Vojvodini, kojemu se Veljko
sljedećem obratio, namislivši napokon razbiti embargo, i proizvesti još jedan partizanski
spektakl...

No, u Vojvodini nije lako bilo naći dobru priču iz NOB-a, jer su tu gospodarili Nijemci, radišni
folksdojčeri, a tek 1943. pukle su prve puške. Jedina narodnooslobodilačka epizoda s bilo kakvim
meta-foričkim nabojem bio je tzv. veliki transport. Tada je Stevan Doronjski, član jugoslavenskog
Predsjedništva i vojvođanski satrap, koji je filmu odobrio pare, poslao Titu u Bosnu konvoj
zaprežnih kola s hranom.

Politički i metaforički, bio je to dobar posao. Ali, kad se žrtvuješ takvoj premisi, nastaje pakao za
dramaturge iz 'majstorske radionice', jer od vucaranja po blatu sa sedam kilometara dugom
kolonom taljiga, koja se moraju prošuljati 'kraj 300 neprijateljskih zasjeda', teško je zamisliti gori
predložak. Jedina akcija bilo je paljenje žita njemačkim civilima. Neoprezno, Bulajić se uvalio u
zaprežni filmski žanr, koji obiluje sjajnim djelima: Poštanska kočija, Ben Hur, Aleksa Dundić...

Svima je svojstveno da zaprege jure sto na sat, imaju upregnuta po tri ili četiri grla, glavnog
junaka i protivnike na konjima. Ni John Ford ne bi mogao ništa napraviti s kolonom doseljenika
dugom sedam kilometara, koja mora proći kraj trista apačkih zasjeda i spojiti se s generalom
Shermanom u Kaliforniji. Očekivano, Veliki transport nije postigao veliki uspjeh.

No, kraj tih manjih ostvarenih, pješačkih projekata, neumorni Veljko dotle je kuhao kolosalni
velefilm, koji bi, da je snimljen, zasjenio sve što je čovječanstvo ostvarilo nakon izgradnje
Kineskoga zida. To je grand oevre njegove fikcionalne fumografije, zbilja genijalna prilika, koja
je propuštena, iako je čovjek našao svoj savršeni siže, a velika epopeja svoga logičnog naratora.

Kad se drug Tito spetljao s Hua Guofengom poslije Maove smrti, film je tu imao vrlo važnu
ulogu... Hua je došao na Brijune, prvi put u životu iskoračivši izvan granica Carstva Sredine.
Pitali su ga: Koji film želite gledati? Može li, recimo, Valter brani Sarajevo} Hua je rekao da ga
je već dvaput gledao na kineskoj televiziji, gdje je, kao prvi strani film, ikad emitiran u sklopu
pripreme državnog posjeta, pa je već valjda i on mogao citirati kultne dijaloge, ali na kineskom,
recimo ulogu Bate Životinje u falsetu. Onda su ga upitali što bi on htio, pa je sramežljivo
odgovorio: 'Jamesa Bonda!'. Pustili su mu Operaciju Thunderbold. No, James Bond ovdje je
manje važan nego Valter. Jer, uskoro su na kineskoj televiziji počeli ići i drugi, zabavniji jugo-
filmovi, razne srpske 'bioskopske komedije', u kojima Milena Dravić i Ljubiša Samardžić imaju
pristojne aute i stanove pune tehničke robe, ljetuju na moru i žive kao ljudi, iako je socijalizam. U
Pittsburghu sam početkom osamdesetih slučajno upoznao direktora šangajske knjižnice, pa kad
se uvjerio da sam i ja član partije, u velikom, drugarskom povjerenju, zatražio je od mene ključnu
informaciju: Žive li Jugoslaveni onako kako je prikazano u klasičnom umjetničkom remek-djelu,
u filmu Vruć vetart Kad sam potvrdio, reformist Deng Xiaoping, dobio je još jednog zakletog
pobornika...

U toj klimi, stupa na scenu Veljko te pokreće inicijativu za snimanje koprodukcijskog filma Dugi
maršl Genijalno, briljantno - na prvi pogled. Da, predložak je divan, beskonačno, višegodišnje
šuljanje, od Sečuana do Sinkjanga i do planinske utvrde u Hunanu, pa sve epohalne bitke protiv
japanskih okupatora i kuomintanških domaćih izdajnika. Mirijade potresnih i dirljivih ljudskih
priča. Majka svojim tijelom brani čedo od samurajske sablje niponskog fašista. Stari maršal Zhu
De stupa na čelu prethodnice, ili na kraju zalaznice, u opancima od lika...

No, tu ima velika kuka. Dugi marš poveo je, i vodio, drug Mao, kojega se nova, dengovska, Kina
nastojala otarasiti politički i simbolički. Uto je jugoslavenska idila s Kinom pukla. Veljko je,
koncem osamdesetih, radio još samo Obećanu zemlju, nastavak Vlaka bez voznog reda, s kojim
je počeo suradnju s Brešanom, tada još kontro-verznim autorom. Posljednji film Donator, nije
nitko gledao, a i bio je slabo razumljiv. To je priča o nekakvom tragičnom židovskom
kolekcionaru, koja se ne da politički ni žanrovski definirati jer je Veljko previše oprezan, a
njegova scenaristička 'majstorska radionica' - uhodan, prilagodljiv pogon - nije tu dobila naputak,
kamo da se točno krene, te koju globalnu metaforu razvija.

Donator eksploatira interes koji je, osamdesetih, postojao za zbirku Ante Topića Mimare. Da je
Veljko barem zagrizao u priču o trgovcu umjetninama, koji je za Goringa pribavljao stvari iz
okupiranih zemalja, pa pritom popunjavao vlastitu zbirku, i kad je otkriven, bačen u zatvor, gdje
je dočekao kraj okupacije...Tito mu je dao punomoć da posreduje u povratu djela odnesenih iz
jugoslavenskih muzeja, te diplomatski pasoš. On se povezao s udovicom njemačkog vojnika, koja
je pri savezničkoj administraciji radila na popisima nacističkog umjetničkog plijena. Zahtjevi za
repatrijaciju djela, provideni pečatima jugoslavenske Vojne misije u Berlinu, precizno su
odgovarali papirima iz depoa, pa su otpremljeni vagoni puni umjetnina, od kojih su samo dva
stigla u Beograd, a ostali otišli u Casablancu, kamo je ubrzo zdimio i Mimara, pa mu se udovica
pridružila. Vjenčali su se. Bio je homoseksualac, nije imao djece, ali je imala ona, i pred smrt on
odluči da svoj dio oporuci Hrvatskoj...

Kad je propao komunizam, Bulajić je bez imalo krzmanja, odabrao moralnu poziciju političkog
Hrvata i rasnog Crnogorca, koja će mu danas omogućiti da postane 'medijator' između Mesića i
Đukanovića. Ja sam mu predložio da iz Pariza dovede u Dubrovnik crnogorskog kralja, arhitekta
Petrovića, koji odbija pomisao na cetinjsko prijestolje, distancira se od balkanske politike, ali se,
s pravom, ponosi svojim podrijetlom. On bi mogao Dubrovčane uvjerljivo zamoliti oproštaj za
Konavle, a kako on nije ništa kriv, morali bi mu oprostiti. Njegov nastup u Kneževu dvoru, u
tradicionalnoj nošnji, sa zlatom okovanim kuburama za pojasom od srme, mogao bi Dubrovnik
vratiti na socijalitsku kartu svijeta, u društvenu rubrika Tatlera, te privući aristokratsku kremu i
Ivu Pogorelića.

Naravno, to su fantazije, kao i djela iz Bulajićeve virtualne kinoteke, kojima će se i Držić,

nesumnjivo, pridružiti.

Tajkun za sva vremena, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, podvrgava se peglanju vlasišta u
pomodnom frizeraju Kakadu.

Zmija i kokoš u grbu tajkuna

IVICA TODORIĆ

Da sastavljam grb Ivice Todorića, hrvatskog veletajkuna gargan-tuovskih poslovnih apetita i

levijatanskih korporativnih proporcija, stavio bih na plavu i zlatnu podlogu orhideju, zmiju, neki
heraldički ekvivalent kokoši nesilice i, na bočno polje, crveno-bijeli pepita uzorak koji distingvira
jeftine talijanske restorane i hrvatsku državu. Kao deviza pristajalo bi, mislim, Lupus asinum
devorat - Izija vuk magare, što je skriveni podtekst Zakona o reviziji pretvorbe, donesenog poslije
prijelomnih izbora 3. siječnja, na početku milenija, ali bez milenarističke katarze, koja se
najavljivala biračima u eshatološ-kim raspravama što su se vodile u funkciji predizborne
promidžbe. Tada se sugeriralo da će Post Obitum Tiberii, odmah poslije uklanjanja HDZ-a s
vlasti, doći do 'eksproprijacije eksproprijatora', a u političkoj demagogiji institut 'revizije
pretvorbe' imao je tada jasan smisao: dokinut će se umjetni bogataši stvoreni djelovanjem
Tuđma-nova ekonomsko-političkog ustroja. Ta oni su se obogatili u sklopu sustava koji je
tendencioznom legislacijom pogodovao posjednicima realne političke moći, sloju ljudi koji su
kontrolirali banke, vladu, MORH, tijela lokalne samouprave... Ta je predatorska elita stvorena u
hadezeovskom 'jurišu na institucije', a zatim se upustila u socijalni inženjering, od preseljenja
stanovništva, do proizvodnje 'podobnih' poduzetnika, koji su jedini smjeli postati subjektima u
procesu 'restrukturiranja i pretvorbe' - pljačke i otimačine narodnog bogatstva.

Prelijevanje novca iz budžeta i javnih financija provodilo se s tisuću prozirnih trikova. Dionice
poduzeća transferirale su se u privatne portfelje nekolicine ljudi koje je sistem favorizirao. Pritom
su se formirala tri glavna konglomerata, a na prvom mjestu, Todorićev divovski koncern Agrokor.
S osamnaest tisuća zaposlenih, Agrokor je najveće privatno poduzeće u zemlji, iza iNA-e,
Elektroprivrede i Hrvatskog Telekoma, dakle tri infrastrukturne tvrtke u javnom vlasništvu, koje
predstavljaju čisti državni monopol. Na tržištu, osim Plive, nacionalnog farmaceutskog
kombinata, kojega je pedeset godina dizala cijela Jugoslavija, najjači je Agrokor, sa 3,2 milijarde
kuna ukupnog prihoda. Kako je to uspio postići Ivica Todorić, pedesetogodišnji ekonomist, koji
je studirao s Brankom Mikšom i Antom Glibotom, koji se nije iskazao kao lumen, a srednju
ekonomsku završio je, štoviše, kao trojkaš, ispodprosječan đak?

Što je Ivica Todorić, njemački uredno podšišan prosijedi biznismen, porijeklom iz Zmijavaca u
kršnoj Imotskoj krajini, učinio toliko bolje i pametnije, od dva svoja bivša suparnika, Miroslava
Kutle, strahovito inteligentnog pravnika iz Širokog Brijega, te Josipa Gucića, grdnog Janjevca
sraštenih obrva, koji je u Zagreb stigao iz frankfurtskog podzemlja?

Od Kutline Globus grupe ostala je u Chromosovu tornju samo pusta kancelarija, gdje jedna
tajnica diže telefon, a otkako je vlasnik u zatvoru, punomoć za upravljanje svim firmama - bilo ih
je najmanje sto i osamdeset! - drži jedan gospodin s na oči duboko natučenim trilbi-šeširom, za
kojega se smatra da je provaljivao u ured bilježnice Ankice Hukelj, da odanle odnese famozne
'ortačke ugovore'. Gucić je pak bježao u inozemstvo i jedino je činjenica da je njemački
državljanin, odgodila ekstradiciju u istražni zatvor Remetinec, dok se u njegovu nekadašnjem
utočištu na Radničkoj cesti broj 22, gdje su tvrtke bile registrirane, ne žele ni prisjetiti da je tu
nekoć bio avetinj-ski prisutan. Dotle velebni Todorićev Agrokor preskače vrhunce na grafičkom
prikazu financijskog poslovanja što nalikuje obrisima Karakoruma. U golemu vreću u kojoj su
otprije Jamnica, stotinu i osamnaest godina stara punionica mineralne vode, Tvornica ulja
Zagreb, bivša Zvijezda,, zatim Ledo, industrija sladoleda, paška solana, splitsko pekarstvo Bobis,
prigorska vinarija Mladina, Silos-mlinovi iz Vinkovaca, Agroprerada iz Ivanićgrada i Soj ara iz
Zadra, te najvažnije, vlastito općetrgovačko poduzeće i divovski lanac Konzum i još i nekoliko
manjih posjeda i nepovezanih biznisa, kao lovstvo, šumsko gospodarstvo i hotel Intercontinental,
uz tri-četiri firme u bliskom inozemstvu, kao i jednu, povijesnu (Agrokor ag) u švicarskom Zugu,
prapostojbini ili konačnoj destinaciji mnogih hrvatskih poslovnih pothvata...

Todorićeva korporacija naoko izgleda prilično bezazleno - proizvodi ulje i sladoled, mineralnu
vodu, kruh i sol, malo lošeg vina, uz stvari koje, valjda, zanimaju vlasnika - lovačko dobro, dobar
hotel... Nema tu nekih visokotehnoloških pogona, ali, zato je Agrokor strahovito konzistentna
firma, korporacijska nadogradnja velikog lanca dućana s mješovitom robom.
Konzum je nastao tako da je grad Zagreb Ivici Todoriću, vlasniku propale zadarske sojare,
prepustio tada najbolje trgovačko poduzeće Unikonzum, a on ga je redizajnirao i police počeo
fanatično puniti proizvodima svoje prehrambene 'strategijske grupe', koju je proširivao i
konsolidirao kupujući nimalo glamurozne tvornice u' zagrebačkoj okolici i po hrvatskoj
provinciji, pa unapređujući njihov proizvodni program i dovodeći ga u sklad s europskom
srednjom klasom svojih dućana. Ono što sam nije imao, uvozio je preko vlastite trgovačke tvrtke,
pa je na skupim sokovima zaradio cijelo bogatstvo - ali ih sad i proizvodi Jamnica, kao što je
Ledo, od mrtvačke zagrebačke industrije lošeg sladoleda Snjeguljica, prerastao u uzbudljivu
firmu, koja se nosi s najjačim stranim markama, najviše zahvaljujući razgranatoj prodajnoj mreži,
kojoj su Konzumovi dućani okosnica i opskrbna magistrala. Čim čovjek pogleda Todo-rićevu
korporacijsku shemu, jasno mu je kao na dlanu što se tu radi, kakva je filozofija poslovanja,
kakva strategija, taktika. Taj je opće-razumljiv, transparentan ustroj - kompanijska 'kultura', kojoj
teže sve velike firme i institucije. Na osnovi takvog geštalta, koji egzistira u Microsoftu i Coca-
Coli, poslovna carstva rastu kao polimeri. Firma u kojoj je nedohvatna mudrost sadržana samo u
jednoj glavi i u genijalnoj inspiraciji, izložena je hiru sreće, dok se behemoti poput Agro-kora,
rašire kao lavina - ako to dopušta makroekonomski kontekst...

Kralj špeceraja nije ozbiljno ušao jedino u mljekarstvo - jer su već postojala tri mliječna diva:
Dukat, bivšeg milicionera i kamiondžije Luke Rajića; Vindija, koju Rajić nije uspio pomusti, jer
je imala visoko političko pokroviteljstvo neke svete krave, te Kutlin mješoviti mljekarski pool, u
kojemu se mlijeko brzo ukiselilo. Da je s njima počeo rat, to bi ga politički skupo koštalo i kad je,
jednom, zbilja, privremeno prestao naručivati Kutlino karlovačko mlijeko, jer od njegove Dione
nije mogao naplatiti svoju robu, bjesomučno ga je napao ST-Ekskluziv, jedna od raniji avatari
Imperijala, i to kao Gregurićeva pajtaša sumnjive političke prošlosti, a neizvjesne budućnosti...
'Da bi izbjegnuo optuženičku klupu, vlasnik Agrokora Ivica Todorić morat će prodavati većinu
poduzeća i doživjeti totalni bankrot!', grmio je neumorni tabloid pod egidom 'Šokantno!',
najavljujući da je 'predsjednik Tuđman krenuo u odlučno raščišćavanje sveg bezakonja u državi',
što se najbolje može popratiti uzrečicom komentatorice Tanje Torbarine: MO'Š MISLIT!

Osim mlijeka, na Todorićevim bi policama dobro stajali Podrav-kini proizvodi. To je najsolidnija

prehrambena tvrtka u Hrvatskoj, koja ima i unosan farmaceutski pogon Belupo, pa je Todorić
godinama priželjkuje. Više puta je počinjao manevre da je zaplijeni, posljednji put uoči
Tuđmanove smrti, čini se s privolom uprave, koja je napravila gotovo smiješan godišnji izvještaj,
po kojemu je izgledalo da ta divovska, solidna firma propada, kako bi pojeftinile dionice. Ipak,
od svega nije bilo ništa, nisu mu dopustili da uzme Podravku i preraste Plivu.

Nasuprot Agrokoru, Kutlina se Globus grupa, stvarala po principu koji podsjeća na izbirljivost
ukradenog bijelog slona iz famozne novele Marka Twaina. Kakve su mu bile prehrambene
preferencije, pita detektiv neutješnog vlasnika iščezloga slona, koji, jecajući, objašnjava: 'Jeo je
sve! Ako mu ponudite Biblije, onda Biblije, obična, bro-širana izdanja u osmini, ili u kvartu i u
kožnatom uvezu od safijana s ilustracijama od Dorea, svejedno, a ponudite li mu ljude, ostavit će
Biblije, ponudite li opeke, ostavit će ljude, a to vrijedi i za boce, mačke, ostrige, šećer, krumpir ili
zob, s kojom ga, uostalom najčešće i hranimo!' Potpuno je ista situacija bila u Globus grupi, gdje
bi tvornicu ribe u Rovinju zanemarili zbog pivovare u Splitu, pivovaru radi mljekare u Karlovcu,
mljekaru zbog televizijske postaje u Zagrebu, postaju zbog banke u Dubrovniku, a banku, jedino
ako su baš morali... Miro Kutle bio je takav tip - a streetsmart guy, koji brzo misli i još brže
djeluje, ali umjesto korporacije, sa sobom je imao jednog Imoćanina s mobitelom i jednog
pravnika, koji su morali povezati sve konce... Činjenica da su ga tako brzo strpali u zatvor, te
podigli optužnicu, upućuje da je papirologija bila u kaosu. S druge strane, Gucić je držao stvari
pod kontrolom, ali je njegova operacija bila neusporedivo manja. Čini se, međutim, da je sve
radio ugrubo, roh-bau, umjesto u petit pointu, što je ključno u tajkunskom poslovanju.

Todorić tvrdi da je, kad je počeo stvarati kombinat, otputovao u London i u uglednoj konzalting-
firmi dobio za jedanaest tisuća funti recept za ustroj korporacije. Ona je podijeljena na
'strategijsku grupu hrana' (u kojoj su proizvođači i dobavljači robe), te 'strategijsku grupu
maloprodaja', u kojoj je samo Konzum, dok su ostale firme s nepovezanom djelatnošću u
'neovisnoj poslovnoj grupi'. To ne izgleda kao velika mudrost, dok ne vidiš kako se nesuvislo
komponiraju poslovni resursi hrvatskih tajkuna, koji najčešće misle da su uspjeli upravo zbog
svoje originalnosti i nekonvencionalnosti, pa desetak tisuća funti nije puno ni kao psihoanalitički
input u korporacijski produžetak ličnosti njezina vlasnika.

Kreditna banka Zagreb, koju smatraju Todorićevom bankom', a ima veliku, crnu staklenu
poslovnu zgradu na Aveniji Vukovar, ne može se naći u godišnjem izvješću Agrokora, jer su
Agrokorove kompanije u toj banci imale ukupno najviše 48,5 posto vlasništva, što znači da je on
ne kontrolira, iako servisira njegova kratkoročna zaduženja. Todorićeva je banka, zapravo,
Zagrebačka banka, koja mu je, dok je stvarao i gradio svoj korporativni imperij, ozbiljno
zasnovan tek 1994., kad su kupljene glavne tvrtke, posudila milijardu kuna s pokrićem u
hipotekarnoj vrijednosti novostečene imovine. Koliko vrijedi jedno hrvatsko poduzeće i koliko se
novaca isplati dati na račun njegove materijalne vrijednosti?

Ako firmu kupuje Kutle, pa postoji ozbiljna opasnost da će se zaigrati, likvidna sredstva
transferirati u akviziciju neke banke, te odlebdjeti u sve više sfere kombinatorike, znatni su
izgledi da će firma, povjerena nekom direktorčiću, kojemu su rekli da ništa ne dira i da ne krade,
ali ga ne stignu provjeravati, ubrzo propasti. Imovinu i poslovni prostor vjerovnik će teško
izbaviti kraj očajnih radnika. No, ako tvornicu, primjerice Ledo, kupuje Todorić, dobri su izgledi
da će ona prosperirati i uredno otplaćivati kredit s neviđeno skupim kamatama, koje su u tu
kombinaciju ugrađene. Naravno, kad je Agrokor pokrenut novcem Zagrebačke banke, nije se još
znalo kako će funkcionirati biznis hrvatskih tajkuna u nepredvidivoj okolini Tuđmanove politike,
ali je gospodarska koncentracija, nastala u krugu bivšeg predsjednika Vlade dr. Gregurića,
njegova nasljednika i bliskog operativca Nikice Valentića, pa zatim i trećeg premijera,
Gregurićeva zeta dr. Mateše, imala skriveni viši smisao - da 'gradski dečki', koji su se upoznali na
faksu, na vaterpolu na Salati gdje sad igraju tenis, u konferencijskim dvoranama velikih
korporacija poput iNA-e i Astre, te u jAT-ovim avionima na liniji za Moskvu, spriječe
hercegovačke seljačine, koji su se upoznali na baušteli, u crkvi i na masovnim vjenčanjima što su
se održavala u Kutlinu restoranu Globus na Velesajmu, da preuzmu državnu privredu.

Pritom se protagonisti te dvije politike ne razlikuju po podrijetlu, nego po tome što su jedni
postali građani, a drugi htjeli grad odnijeti u svojoj prosjačkoj torbi. Njihove rodne kuće pritom
se gotovo ne razlikuju. Kuća Todorićeva djeda u Zmijavcima, gdje se rodio Ivičin otac Ante,
izgledala je kao potleušica Ante Kutle u Listići, te uostalom, kao rodna kuća Ante Markovića,
pokraj Konjica u bliskoj Bosni. Sve su to prizemnice s balaturom, u selenitskom kršu zametne
vlaške pripizdine - odlično mjesto za početak biografije... Kako je točno izgledao tvigivam
Gucićevih u kosovskim Crnim planinama, nije dokumentirano popularnim sociološkim
istraživanjima investi-gativnog novinarstva, ali nema sumnje, svi hrvatski krupni kapitalisti s
evandelistarskim imenima potječu iz krajeva biblijskog pejzaža -Mrtvo more i nekoliko tisuća
godina uljudbe, sve je što nedostaje da se slika komplementira.

Tri najveća hrvatska tajkuna, koji neodoljivo podsjećaju na čudovišta iz japanskih sci-fi filmova,
naime na sentimentalnu Godzilu (Kutle), bjesomučnog Megallona (Gucić) i najkrupnijeg,
krilatog Rodana (Todorić), ne razlikuju se fundamentalno po poslovnom stilu, ni po podrijetlu, ni
po političkoj incepciji, nego po okruženju te po vlastitom izboru vrijednosti - što je u životu i
najvažnije, kako je Harrvju Potteru objasnio Razredni šešir pa ga uvrstio u zmajeviti lavlji razred
Grvffindor na čarobnjačkom veleučilištu, a ne medu uobražene ušljivce podlačkoga Sh/therina,
gdje je mogao dopasti samo zato što govori zmijski jezik.

Kutle i Gucić vrtili su se u orbiti Gojka Šuška, koji je bio nosilac mračne, retrogradrie, opcije,
koja bi se mogla smatrati fašističkom, da je imala kakvu ozbiljniju ideološku potku ili globalni
kontekst. Todorić je pak počeo svoje krupnokapitalističke pothvate pod političkim
pokroviteljstvom dr. Gregurića, koji je svoju poziciju povijesnog vode hadezeovskih liberala brzo
prepustio Šariniću i Granicu. Uzlet korporacije koja se počela stvarati s novcima Zagrebačke
banke, uslijedio je u godini akvizicije Kreditne banke, u kojoj su poduzeća koja je Todorić
pokupovao, imala velike udjele. U prizemlju zgrade Kreditne, Nikica Valentić otvorio je svoju
firmu, kad je napustio položaj u Vladi. Drugu divovsku poslovnu zgradu, koju je sagradio za
Agrokor u Aveniji Vukovar Todorić je prodao, zapavši u prolazne financijske poteškoće, Plivi,
gdje je direktor postao Drago Čović, Vedrišev suradnik iz zagrebačke gradske vijećnice. Iz tih se
problema izvukao prelevmanima, državnim premijama za otkup tržnih viškova poljoprivrednih
proizvoda, koje mu je odobrila Valentićeva vlada, pa ga je kasnije okrznula 'pšenična afera', koju
je Šeks inscenirao s nakanom da destabilizira gregurićevski lobi. No, u rastu Agrokora, presudan
je bio novac iz vreća bez dna Zagrebačke banke, koja ga je unedogled kubala, povećavajući svoju
izloženost daleko iznad razumne mjere - samo što, doista, osim u Todorićev kombinat, koji je
mogla nadgledati, nije imala gdje disperzirati investicijski kapital, a Guciću je posudila tek kad je
osobno Šušak dignuo slušalicu i zarežao na direktora Lukovica... To je sad sve povijest.
Zagrebačka banka u međuvremenu je privatizirana, pa je njezin kreditni odnos s privatnom
korporacijom Agrokor, privatna, gotovo intimna stvar.
Poništena je pretvorba samo onih poduzeća čiji vlasnici nisu uredno plaćali otplatu dionica, ali su
dotle mogli mirno raščerupati te firme i njihovu pozitivu štetnim ugovorima prebaciti na svoje
druge tvrtke. To uopće nije kažnjivo po hrvatskom zakonu, dok štetnim ugovorima treba dokazati
koristoljubivu, kriminalnu nakanu. Progonu su se stoga izložili samo šlampavi hadezeovski
biznismeni, koji su mislili da će režim vječno potrajati, pa su propustili malo začaro-birati papire,
ukloniti repove, sanitizirati papirologiju i deratizirati računovodstvo... Čini se da neće biti
'revanšizma' i 'ekonomske re-torzije'. Tajkuni s urednim papirima, mogu mirno spavati. Kao da se
iz Vatikana objavi ispravak - ne, u pakao neće ići oni koji su sagriješili, nego samo osobe koje su
propuštale misu nedjeljom, a umjesto u vječnom ognju paklene kuhinje, kazna će se izdržavati u
čistilišnoj ustanovi otvorenog tipa, s pogledom na Elizejske poljane.

Stranke pobjednice od 3. siječnja, time su potpuno diskreditirane. Pošto nije zadržao političku
distancu prema 'junacima pretvorbe', SDP je već kažnjen na lokalnim izborima, jer nigdje ne
može dobiti više od petnaest posto glasova.

U Milliusovu filmu Conan, barbarski superheroj, nakon dugogodišnje potrage nalazi u pustinji
toranj obilježen dvjema prepletenim zmijama, grbom razbojnika koji su poharali njegovo rodno
si-merijsko selo. Conan tada izgovara rečenicu koja se čovjeku nameće kad u zagrebačkom
Midtownu vidi bivši Cibonin toranj obilježen Agrokorovim znakom, što izgleda kao izokrenuta
šara na klobuku kobre-naočarke: 'Look at thent now - and only recently, tbey ivhere just another
snake cuh...' Pogledaj ih samo, a još prije nekoliko godina, bili su običan zmijski kult, familija iz
Zmijavaca, sitni agro-biznismeni iz zagrebačke okolice... Na cesti prema Sisku, imali su kućicu i
staklenik od trideset tisuća maraka, u kojemu su uzgajali orhideje. Stoga bi u njihovom grbu uz
zmiju, trebala biti orhideja, a zlato i azur obilježavali bi kapital i nebo, do kojega sežu njihove
ambicije. To ne tumači sve, nego samo motive, a ne i sposobnosti, kojima su ambicije ostvarili...

U međuvremenu, partija flipera odmakla je na višu razinu, jer je u sukobu s Gucićem i stranim
hipomarketima, Todorić počeo graditi svoje logističke centre. U Rijeci i Zagrebu otvorio je prošle
godine moderna skladišta na ukupno 65 000 četvornih metara, kao dva Mercatonea, odakle će
opskrbljivati gradske dućane svoje nacionalne trgovačke mreže, što upravo nastaje pred našim
očima. Sva logistika bila je gotova onoga časa kad se socijaldemokratska vlada našla pred
nerješivim problemom; devet robnih kuća zagrebačke Name, zatim tri u posjedu crikveničko-
vinodolske trgovine, te kompletan Diokom, Kutlin splitski lanac trgovina, propali su, dućani
zjape prazni kao sarajevske ruševine, a očajni radnici spremaju se na osvetnički pohod na Markov
trg...

Politika koja je izgubila osnovnu moralnu perspektivu, kao voda našla je put nizbrdo, pa je, u
panici sagledan jedini realni izlaz: 'Utrapimo sve to Todoriću!' Nije li ga i Mateša angažirao da
otkupljuje tržne viškove? Kad su seljaci po Slavoniji već stali paliti mehanizaciju da se izvezu na
magistralne putove, a Pankretić javio da ih, dok im urod trune, neće moći pacificirati nikakvim
haesesovskim harangama, na Vladi su povikali - 'Zovite Todorića! Neka Agrokor otkupi pšenicu!'
A prelevmani? Pustimo to sad, to ćemo kasnije dogovoriti, dođite s računom, ali, molim vas, na
zadnji ulaz, vidjet ćemo što će se dati učiniti... No, s druge strane, zašto bi se Todorića rele-giralo
na ulaz za poslugu - iako se on, zapravo, i ne gura na velika vrata, pa se ni prošloj vlasti nije
nametao u ceremonijalnim prilikama? Po čemu se ono što on radi kao poslovnjak razlikuje od,
primjerice, Fižulićeva biznisa, osim što se Todorić držao Tuđmana, a Fižulić prišao Budiši?

Razlikuje se, istina, po tome kako su nastale njihove firme, jer je diler igračaka radio solo, a pušer
živežnih namirnica u sklopu tehno-menadžerske frakcije vladajuće stranke koristeći državne,
javne resurse, uz ostalo i milijardu kuna štednog depozita hrvatskih građana. Ali, sve je to -
legalno, ne podliježe reviziji po Zakonu koji su donijele stranke moralne većine, pa se priziv
može uložiti tek u posljednjoj instanci, kad arhanđeo Gabrijel napokon zatrubi u jerihonski
trombon. Kod hrvatskog suda to je sofisticirano moralno pitanje, razriješeno pak na vrlo dojmljiv
način. Zdenko Vladić, vlasnik prizemlja kuće u Ilici 203, trijumfirao je poslije 53 godine nad
komunizmom izborivši rješenje o denacionalizaciji - samo što je u njegovu prizemnom prostoru
radio Todorićev Konzum, koji je ondje uredio lijepi mali dućan, a hadezeovski zakon o
denacionalizaciji, ne predviđa nikakve rokove izvršenja. Vladić se pokušao probiti do samog
Todorića, ali mu to, naravno, nije uspjelo. Onda se odlučio za idejni terorizam - na svoj balkon u
prvom katu, koji se nadnosi nad izloge, izvjesio je solidno dizajnirane transparente: TODORIĆ,
VRATI OTETO! i ZAR VAM NIJE DOSTA? Stvar je dobila publicitet u novinama, pa ga je
Todorić tužio, tražeći 1,2 milijuna kuna odštete.

Kao prvo, na sudu je dokazao, da on kao predsjednik Upravnog odbora Agrokora, većinskog (81
posto) vlasnika Konzuma d.d. uopće nije pravno lice koje taj dućan može vratiti. Uostalom,
tvrtka raspolaže tim poslovnim prostorijama na temelju validnog ugovora s gradom Zagrebom,
koji joj je iznajmio više od stotinu lokala, o čemu postoji uredna papirologija. Vladić se pokušao
izvući govoreći da je to bio samo apel, a ne uvreda, pa je osigurao vještačenje redovitog
profesora dr. Josipa Silića, krajnjeg autoriteta za pitanja lingvostilis-tike, koji je stručno razjasnio
da je dućan nacionalizacijom zaista 'otet', pa ako se od Todorića naprosto traži da vrati otetu
imovinu, ne znači da ju je on i otimao, dok se, naravno, retoričko pitanje - Zar vam nije dosta? -
više odnosi na režim i poredak, možda na Marinu Dropulić, ali sigurno ne na samoga Todorića.
Sudio je Zdravko Majerović, s kojim sam i sam, kao martir hrvatskog pravosuđa sa 106 parnica u
obrani slobode govora, imao posla, pa znam - to je pravni stručnjak kod kojega je teško probiti se
običnim zdravo-razumskim argumentima. Todorić je smanjio zahtjev na 200 tisuća kuna i Vladić
je osuđen. Lupus non veretur etiatn numeratas oves de-vorare. (Vuk se ne žaca proždrijeti i
prebrojene ovce, kako je primijetio valjani Erasmo).

Grb Todorićevih sa zmijom, koja evocira postojbinu, zatim orhidejom, koje su uzgajali dok su se
bavili veletrgovinom cvijeća, sadržavao bi još lik jedne mitske životinjice, naime koke koja nosi
jaja, heraldički reinterpretirane prema uzusima toga drevnog znakovnog metajezika stvorenog za
priopćavanje obiteljskih tradicija...

Otac Ivice Todorića, Ante, bio je naime prije trideset godina direktor zagrebačkog Agrokomerca.
To je bio veliki agrokombinat, poput Agrokora, samo u državnim rukama. Kao jedan od Savkinih
'pozitivnih biznismena', kojega je ona podržavala politički, Todorić je u partijskim forumima
reprezentirao gospodarstvo. S političkom potporom započeo je ono što će Fikret Abdić učiniti
petnaest godina kasnije - pokrenuo razvoj poduzeća uzimajući silne kredite, i to od Kreditne
banke Zagreb (čiji je pravni sljednik ne današnja Todo-rićeva' Kreditna banka nego sama -
Zagrebačka banka). U socijalizmu je novac bio jeftin, ako si ga mogao dobiti, a dobivao se
isključivo političkom odlukom, u sklopu plana o razdiobi novca za investicije između republika,
pokrajina, općina i privrednih grana, sve naravno, pod nadzorom državno-partijske
superstrukture. Todorić je izvršio 'upad' u taj sistem, jer je posuđivao gdje je stigao, čak je svog
najbližeg suradnika Rudolfa Mikulića slao u Beograd, da ondje od banaka izmami lovu,
obećavajući direktorima aute, za što je poslije sloma 1971. krivično gonjen i osuđen.

Kad je Savka pukla, Todorića starijeg strpali su u ćuzu. Sa šest svojih suradnika optužen je za
'pljačku, zloupotrebu službenog položaja, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora,
mito, falsifikat', ukratko, za mažnjavanje 20,5 milijuna dinara (makar koliko to onda bilo), a sam
inž. Ante, još je priđe dobio 'krivično djelo protiv naroda i države kontrarevolucionarnim
napadom na državno i društveno uređenje'. Tužiteljica je bila - Ivanka Gajer, koja će postati
legendarna tužibaba, šefica Ante Nobila, strah i trepet Okružnoga suda...

To je bio politički proces protiv jednoga od Savkinih ljudi, ali glavna točka bilo je suđenje za
pljačku, 'privredni kriminal', u čemu je Todorić bio prvooptuženik. Samokritika u Agrokombinatu
zatim je dovela do raspada 'megalomanske' tvrtke na sedam poduzeća, od kojih je jedna bila i
Agrokoka, koja je početkom sedamdesetih u liberalizirani eter odašiljala kontrarevolucionarnu
slobodnotržišnu poruku, inače pjesničku kreaciju nacionalističkog barda Paje Kanižaja -'Svako
jutro jedno jaje, organizmu snagu daje!' Stoga bi kokoš pristajala u grb kao simbol agrobiznisa,
nekakav poljoprivredni grifon.

Todorić je svršio u zatvoru. Sin Ivica, tada dvadesetogodišnji mulac koji se po faksu motao s
Brankom Mikšom, sinom njegova prijatelja, također rukovodioca, te sa slivanjskim bel espritom
Antom Glibotom, zaveden je također u udbaške evidencije, pa bi ga, navodno, pokupili prilikom
svakog Titova posjeta Zagrebu. Zato u grb ide ono bočno crveno-bijelo pepita polje.

Ivica je imao razlomljeno djetinjstvo, očito vrlo prikladno za elastično formiranje, koje ga je
učinilo snalažljivim u najrazličitijim socijalnim rolama i situacijama. Kad su mu se starci oženili,
smjestili su se na imanje majčina oca u Kloštar Ivanić (majka Ivana bila je nastavnica
domaćinstva u osnovnoj školi). Zatim su se preselili u Božja-kovinu, gdje nema škole, pa je Ivica
putovao busom u Dugo Selo. Uto je tata postao fora, direktor agrokombinata, pa su se preselili na
Pantovčak, u stan od 165 kvadrata. Ivica je upisao Ekonomsku školu. Bio je ružnjikav dugonja s
malo upalim očima, te jakom kosom frizer-skog manekena, a to su crte očuvane u njegovim
dinarskim genima.

Kad je tata izašao iz zatvora, sin je završio fakultet. Odmah su počeli biznis ispočetka, u Kloštru,
na maminom lendu, gdje su, kreditom Zelenog plana, koji je otac izboksao starim vezama, počeli
gradnju staklenika. U Zugu su pak otvorili firmu Agrokor ag, pa stali uvoziti holandske cvjetne
lukovice, te orhideje, što je bio strahovito unosan, ali intenzivan, naporan i riskantan posao...
Cvijeće na veliko prodavalo se izjutra, u četiri sata, za keš, obično bez računa. Kupci su vlasnici
kioska za cvijeće, koji na placu podmićuju upravu tržnice, i tako prilično velik obrt novca ide bez
papira. Tu se namlatilo dosta para, pa su prevrat 1990. dočekali s kapitalom, koji je prvo uložen
(4 milijuna maraka) u kupnju 52 posto zadarske Sojare od Zvijezde, odnosno Tvornice ulja
Zagreb.

Drugo, 1992. kupili su u susjedstvu ivanićgradsku Agropreradu, a usput i lovno gospodarstvo

Turopolje. Sad su već bili na konju, povezani s tatinim političkim krugovima, s tim što oprezni
Zmijav-čanin nije išao na Savkinu, koalicijsku listu, niti kod Tuđmana, nego samostalno, kao
nezavisni kandidat, što im je poslije politički puno koristilo, a Ivica se na to po novinama više
puta pozivao. No, bit će da su od starih već bile mnogo važnije nove veze, koje će 1993.
omogućiti da kupi cijelu Zvijezdu, a preko Kreditne banke Zagreb ude u tal i zatim - Sky is the
Limit, započinje masovna akvizicija firmi za stvaranje novog 'megalomanskog' hrvatskog
agrokombinata, ali sad privatnog.

U Nadzornom odboru Agrokora danas sjede - tata, Ante Todorić (predsjednik) i njegov pajtos
Rudolf Mikulić (član), a bio je tu i Željko Rohatinskv, dok nije postao novi guverner Narodne
banke. Upravnim odborom predsjedava pak Ivica Todorić, a Ante Todorić mladi, član je Uprave.
Maja Brinar, strašno zodna' mlada plavuša, koja je u Upravu došla iz Plive, otišla je sad Fižuliću
za zamjenicu ministra gospodarstva. I vrela Piruška Canjuga bila je članica Uprave, ali to je,
valjda, bio politički menage, koji se neće održati...

Od obitelji fali jedino mama, mučenica, koja je umrla prošlog ljeta, u sedamdesetoj godini. Išla je
uporno sama u ribolov, čamcem iz Bakarca, gdje je godinama ljetovala, na pučinu ispred Urinja i
kad joj je pozlilo, shvativši da je gotovo, oprostila se od familije sms-porukom sa svog mobitela.
Možda je Ante Todorić namakao nešto para i u socijalizmu ispekao agrokombinatski zanat, ali
najviše se todorićevske poduzetnosti nekako naslućuje kod te žene, učenice legendarne Mire
Vučetić, u čijem je vrtu u Ivaniću iznikao urod orhideja i novi rod iz Zmijavaca...

Ante Todorić junior odlično izgleda - isto angularno lice i jaka, crna kosa, ali puno mekše crte.
Fotogeničan, bogat, on, zapravo, uživa prednost koju Todorićevi ostvaruju već generacijama:
uvijek netko u familiji ima jedan divovski agrokombinat, pa se tu čovjek može, od blagajne u
samoposluživanju, do menadžerskog boarda, izravno podučiti vođenju agrobiznisa, doznati kako
se stvara kombinat, kako upravlja korporacijom i njezinim financijama. Todori-ćevska akademija
surova je škola života, koja, naravno ima i svoje blistave prednosti, jer Ivica Todorić nikad nije
glumio skromnost.

Odmah je nabavio mlazni helikopter Bell 407, najmoderniji na svijetu, sagradio omanji dvorac
preko puta Tuđmanu na Pantovčaku, te kupio zamak, malo manji od Miramarea, u Medveji kod
Lovrana. Ima vlastito lovstvo, golemo lovačko imanje s rustičnom vilom, kojega se ne bi
postidjeli ni Habsburzi. U gazebu na travnjaku je ognjište, na kojem se može odjednom ispeći
nekoliko veprova, a domar, kao znak službe, ima naročiti mjedeni rog, u koji zapuše kad počne
potjera za Bambijevim tatom. Jašta, Ivica Todorić osvojio je i najveće, najraskošnije jelensko
rogovlje, nalik na venecijanski svijećnjak (ocijenjeno sa 250,36 točaka), kojim je pretekao raniji
rekord pokojnog Stane Dolanca (245,84 točke, 1980. godine). Još jedno golemo lovstvo, koje
zauzima znatan dio otoka Hvara, šest stotina hektara, dobio je u najam na dvadeset godina od
Matešine vlade. Tu će, navodno, pustiti muflone, a u lijepoj uvali već postoji paviljon sa šest
luksuznih apartmana. Uoči posljednjih izbora, Todorić se nada-vao intervjua u kojima je isticao
da se, na kraju krajeva, nije on nešto strašno obogatio, uz uobičajene jadikovke plutokrata 'da to
njemu sve skupa i ne treba', 'da nije on nikakav bogataš, nego žrtva', te slične dikte i sentencije. U
ozbiljnim, programatskim intervjuima, govori o rastu i razvoju firme, koja će, s ovom vladom,
sigurno preteći INA-u.

Todorić ima jednu slabu točku - taj divovski dug u skupim kreditima, koji je već dvaput pokušao
supstituirati obveznicama, što nije išlo zbog slabosti domaćeg tržišta vrijednosnih papira, na
kojem se dionice poduzeća prodaju pet do dvadeset puta ispod knjigovodstvene vrijednosti firme,
umjesto pet puta iznad nje, kao u inozemstvu. Kod stranih brokera, Agrokor ne bi išao kao Pliva,
koja ima svoje svjetske proizvode i svoj segment europskog tržišta, nego je fluidan biznis, koji
puno ovisi o uspjehu rata s konkurencijom, kupovnoj moći pučanstva, odlukama zagrebačkih
gradskih vlasti o najmu gradskog prostora i sličnim metafizičkim kategorijama. Na kraju, morao
je ostati na kreditu, ali ga je barem supstituirao -Europska banka za prestrukturiranje i razvoj,
ebrd, posudila mu je novac pod boljim uvjetima, od onih koje je imao kod Lukovićeve
Zagrebačke. Tu europsku instistuciju impresioniralo je njegovo širenje u Bosnu (sladoled) i
planovi da kupuje po Vojvodini (šećerane). Kad su mu dali pare, također su mu sjeli za vrat.
Todorić više nije ilpadre padrone, koji nikoga ne pita, osim tate i Tuđmana, nego su u boardu i
strani direktori, koji će obuzdavati svaku razmetljivost, ali sigurno neće prigovarati njegovim,
genetski posredovanim, apetitima koji ga navode da proguta svako prehrambeno poduzeće koje
vidi.

Integrira li se država u europski ekonomski okoliš, vlada svlada odvratnost prema stranom
kapitalu i biznismenima (kojima nisu htjeli prodati ni starog Titovoga slona, a nekmoli kakvo
vrijedno poduzeće), Todorić će brzo s bilijun kuna doći na bilijun maraka. Ja u toj priči ne vidim
nikakve pouke, niti poticaj za neki hrvatski bu-denbrokovski bildungs-roman. Listam nasumično
Blago latinskoga jezika da vidim što još ima pod 'lupus', pa nalazim jedino Lupo agnum eripere,
Ajde, ti iščupaj ovcu vuku iz ralja...

Vjenčana fotografija ministra obrane Joze Radoša otkriva društveni i zavičajni profil tog blagog
muškarca finih manira, no željezne tvrdoglavosti.

Ovca u Vučjoj jazbini

JOZO RADOŠ

U kabinet Joze Radoša ide se hodnikom, kojim se ranije išlo k Miljavcu, a prije toga k Šušku.
Šušak je ondje, na prvom katu zgrade Ministarstva obrane, sivog uredskog bloka, koji čuvaju
vojnici s isukanim Uzijima, uredio svoju razbojničku jazbinu. Kako je ured tada izgledao, ne
znam, niti što je Hebrang poslije poboljšao, ali bit će da on nije dao ni pare za redekoraciju, jer taj
hadezeovski Aristid, ne vjeruje u izdatke za javne potrebe.

Mislim da je tek Miljavac, karlovački general impliciran u dvije najveće katastrofe Domovinskog
rata - slom dugoreške bojišnice i pad Bosanske Posavine — dao pred ministerijalni kabinet
postaviti portretni niz šefova resora ovjekovječenih diletantskom paletom. Tu je lik Špegelja,
tragičnoga generala, koji je u miru zapovijedao jednom od najjačih europskih vojnih formacija, a
zatim, kao ministar rata u prvom Tuđmanovom kabinetu na čelu šačice naoružanih hade-zeovaca,
htio napasti kasarne i oficire jna u njihovim stanovima, što je Tuđman osujetio i kad je kos to
provalio, te prikazao na jugoslavenskoj televiziji film snimljen tajnom kamerom, skinuo Špegelju
zaštitu, pa je on sa ženom morao bježati u Sloveniju.

Naredni likovi u portretnom nizu, Luke Bebića, kralja mandarina iz delte Neretve, te Šime
Džodan, a ostarjeloga nacionalističkog komedijama, rese još nekoliko metara državnoga zida te
pokrivaju nekoliko mjeseci tragične hrvatske ratne povijesti. Zatim, posebno istaknut na stupu
volute, dolazi sam Hodorlahomor, kralj hulja, ispijeni Hercegovac koji, uz dva epizodna lika -
šefa rendgenologije u bolnici Merkur i vlasnika pilane u karlovačkom Novigradu - prethodi
sadašnjem, živom Hercegovcu demokratske provenijencije koji se instalirao u kabinet ministra
obrane, ukrašen neukusnim namještajem s nogama izrezbarenim u obliku lavljih šapa.

Jozo Radoš ima četrdeset i četiri godine, a izgleda još mladi zbog neke obline donje čeljusti,
kojom malo podsjeća na australskog glumca Sama Neilla. Nosi okrugle naočale koštanih okvira,
što sugeriraju štrebere, s pozlaćenim ukrasom, koji pak upućuje na samoljublje. Njegov je
manirizam u sporim pokretima, neizvjesnom osmjehu - dok balansira na rubu stolice otresajući
nevidljivu česticu prašine s koljena finog, izglačanog odijela. Lice iskazuje uvjetnu vedrinu.
Sunčano, s umjerenom naoblakom. Diplomatska rezervira-nost - ovaj je čovjek trebao sjediti na
Zrinjevcu 7, dok su na Krešimirov trg trebali poslati RoboCopa!

K Radošu sam došao doznavši da je gotov njegov Plan razvoja oružanih snaga 2000-2004.
godine, prijedlog reforme najgoreg resora u hrvatskoj državi, gdje su se, kao stahanovac i
kolhoznica na Muhininoj statui sa špice Mosfiljma, sjedinili kriminal i nekompetentnost, te
združeni carevali deset godina.

'Materijal je potpuna bedastoća', upozorili su me unaprijed neki ljudi. 'To je, naprosto, domaći rad
skupine bezveznjaka, koje je predvodio jedan bivši profesor biologije. Nekoliko stranica
neobaveznog štiva koje se pripremalo šest mjeseci, a nije približilo rješenje niti jednog od
zadataka koje im je dala hrvatska vlada.'
Čim je nova vlast formirala kabinet, od ministra obrane zatražili su, naime, da izvrši snažno
pospremanje, uvede red, a prostorije pomete željeznom metlom. Najvažnije, da smanji troškove
ministarstva koje je Tuđmanovoj i Šuškovoj zavjeri osiguravalo vojnu potporu te logistiku za
cijepanje Bosne, uz ostalo održavanjem efektiva koje su Hrvatsku pretvarale u balkansku,
'regionalnu' silu.

Izdatke odmah treba reducirati za petinu, te provesti racionalizaciju, specifično - smanjiti broj
zbornih područja, koji pridonosi glomaznosti i skupoći vojne organizacije; zatim smanjiti broj
gardijskih brigada, profesionalnih postrojbi, u kojima je svaki vojnik plaćen poput generala, a
sastoje se od samih Hercegovaca; nadalje skratiti služenje vojnog roka na šest mjeseci, te tako još
smanjiti brojno stanje vojske koja, sa 62 tisuće ljudi ili gotovo 1,4 posto pučanstva pod oružjem,
proporcionalno znatno premašuje brojno stanje bilo koje susjedne ili europske tranzicijske
države. Primjerice, Mađarska ima 61,5 tisuća na populaciju od 10 milijuna, Slovačka 45 tisuća na
5,4 milijuna, a Češka 78 tisuća na 10,3 milijuna. Te zemlje nastoje smanjiti svoju golemu vojsku
zaostalu iz Varšavskog pakta i socijalizma, dok je ona u Hrvatskoj povećana ne toliko u ratu,
koliko poslije njegova završetka, kad je trebalo uhljebiti Hercegovce koji su otišli iz Bosne.
Tranzicijski problemi armije u tim istočnoeuropskim državama neusporedivo su blaži, jer njihovu
vojsku uzdržavaju jače ekonomije. Prema hrvatskih 20 milijardi dolara brutto domaćeg
proizvoda, stoji Mađarska sa 73 milijarde, Slovačka sa 46 i Češka sa 112 milijardi. U tim
usporedivim zemljama, vojni budžet kreće se između 1 i 2 posto nacionalnog dohotka, dok je u
Hrvatskoj on dosad zahvaćao više od 4 posto, ili gotovo 10 posto državnog proračuna!

Brojno stanje, pritom, nije u funkciji obrane - mnogoljudna vojska koja cijeli svoj budžet potroši
na bijedne plaće, pa čak i načelnik Glavnog stožera, general Stipetić, prima samo 7000 kuna
redovnih prinadležnosti aktivnog generala sa četiri zvjezdice, odlikovanog Tomislavljevim
ordenom s lentom, borbeno ne vrijedi ni pišljiva boba. To je pokazala nezavisna inspekcija
američke armije koja je u ljeto 2000. bojnu gotovost Hrvatske vojske ocijenila s minus dva. Dosta
blago; dovoljan, sjedi!

Bolje tranzicijske zemlje izdvajaju u vojni budžet najmanje deset, dvanaest tisuća dolara po
pripadniku oružanih snaga, a one male, NATO-kompatibilne, neusporedivo više; Danska - 100
tisuća, Norveška - 70 tisuća. Hrvatska vojska sa 9 tisuća po čovjeku, raspada se i polako pretvara
u naoružani čopor nalik afričkim i trećesvjetskim silama. Sedamdeset posto vojnog proračuna ode
na plaće, dvadeset na održavanje, a manje od deset, priznaje Radoš, na razvoj, što će reći, na
akviziciju opreme i naoružanja, totalno istrošenog u ratnim operacijama, a nabavljanog neuredno,
iz šverca, bez rezervnih dijelova. Većina može odmah na furdu. Ne lete čak ni moderni švicarski
trenažni turbomlazni avioni Pilatus, kao ni stare ruske helikopterske topovnjače ili antikni
Migovi.

Srećom, Hrvatskoj ovoga časa nije potrebna neka naročita vojna sila, jer je okruženje mirno i
sigurno, a jedina realna geostrategijska prijetnja - ili 'ugroza', kako to formulira nova hrvatska
vojno-doktrinarna misao - dolazi s istočnih azimuta, izolirana 'sanitarnim kordonom' koji je
posjela multinacionalna NATO-divizija stacionirana u Bosni. Hrvatska vojska, dakle, veći je
problem od bilo kojega u čijem bi rješavanju mogla sudjelovati.

To hercegovačko leglo kriminala, koje se pretvorilo u zasebnu supkulturnu scenu gdje dominira
šverc, dok su se u sigurnosno-obavještajnom aparatu bili duboko ukorijenili pravi ratni zločinci,
dobilo je sad prinudnog upravitelja, koji ima zadatak da očisti Augijeve štale. Ali, nimalo nalik na
Herkula, Radoš je i sam Hercegovac, a kao Budišin liberal, u cijelom oporbenom spektru
najmanje netrpeljiv prema hadezeovskom nasljeđu tuđmanizma. Kao bivši pito-mac, koji je u
unifomi pohađao vojnu gimnaziju u Tehničkom nastavnom školskom centru Ivan Gošnjak u
Črnomercu (bio je pripadnik njene 2. klase) pa potom upisao trogodišnji radarističko-raketaški
studij, koji je slušao uglavnom na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, zapravo je vojnički
posve neformiran, nije čak odslužio vojni rok u jna, a Domovinski rat proveo je u Saboru kao
pripadnik užeg vodstva Hrvatske socijalno liberalne stranke. U njenom 'kabinetu u sjeni', nije bio
zadužen za obranu ili sigurnost, nego su ga, kao političara opće prakse kandidirali za oporbenog
gradonačelnika glavnoga grada u doba 'zagrebačke krize'. Tuđman ga, međutim, nije prihvatio, pa
je oporba tek nedavno uspjela ugurati jednoga Hercegovca u Vijećnicu, a ovoga, pak, poslala k
većini ostalih - u Ministarstvo obrane.

Kad je od Vlade primio zadatak, Radoš je u travnju izdao nalog za 'izradu Plana razvoja MORH-a
i Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2000-2004. godine'. Stvar mi se smjesta
učinila trulom. Prvo, Vlada je zatražila od MORH-a plan rada s vrlo jednostavnim, promptnim
rješenjima. Skrati vojni rok, pusti ljude kućama, uštedi novac, poluči političke poene... Smanji
broj zbornih područja, ukini zapovjedništvo u Kninu, gdje vojska svojom prisutnošću donosi više
problema nego koristi trošeći ondje svoje plaće, ukini zborno zapovjedništvo u Kuparima, gdje je
zapravo glavni štab Herceg-Bosne, koja pritišće Dubrovnik... Očisti koga god možeš iz gardijskih
brigada, gdje vojnici primaju po tisuću i pol do dvije tisuće maraka. Ne čekajući Radoševa
rješenja, Vlada mu je unaprijed otcaparila točno milijardu kuna proračunskog novca, pa je vojni
budžet spao sa gotovo sedam, na malo manje od šest milijardi kuna, ili pola milijarde dolara.
Umjesto da donese neki brzo primjenjiv plan rada, a planiranje razvoja povjeri ekspertnoj grupi
koja će ga polako, promišljeno, korak po korak pisati mjesecima, možda i godinama, Radoš je
ovom svojom odlukom sve strpao li đuture.

Rekao mi je da ne vjeruje u parcijalna, arbitrarna i izvansistemska rješenja. On inzistira da se sve

ostvaruje globalno i sustavno, da se ne smanjuje vojska, dok se ne zamisli nova formacija, da se
ne skraćuje rok, dok se ne donese novi plan obuke, a osim toga, smatra, ionako se gotovo ništa ne
može provesti prije promjene Ustava, jer tek će s promjenom nadležnosti Predsjednika
Republike, koji sad kontrolira sva imenovanja i potpisuje sve odluke o preustroju, biti moguće
donošenje novog Zakona o oružanim snagama (prijedlog je Radoš već pripremio), a zatim će, po
novom zakonu, u sklopu okolišnog dugoročnog procesa planiranja, doći do sustavnih promjena u
vojsci i Ministarstvu, većeg smanjivanja ljudstva, skraćivanja vojnog roka... 'Nadam se da će svi
preduvjeti biti ostvareni do kraja 2000. godine', kaže Radoš sa svojim umilnim smiješkom, koji
uopće ne skriva tvrdoglavost čovjeka koji, zato što je umjeren, miran i balansiran, misli da je
uvijek u pravu.

Regruti koji bez veze sjede po kasarnama godinu dana, iako vojska nema para da ih hrani i
opskrbljuje, a Vlada je prije devet mjeseci obnarodovala kako toliko dugotrajnu službu drži
potpuno besmislenom, neka se stoga ne nadaju da će njihova stvar biti riješena prije 2001.
godine. Da sam na njihovom mjestu, učinio bih što i seljaci i namještenici Name kad su ostali bez
plaća, pa priredili bijesne demonstracije - na Markovu trgu spalio bih svoj poziv za vojsku u
društvu nekoliko tisuća vrlo glasnih klasića. Siguran sam da bi se cijeli problem promptno
parcijalno riješio za dva tjedna, bez iščekivanja rasprave o ustavnim promjenama u Županijskom
domu, koji se ionako ukida. U onom Radoševom inicijalnom nalogu za 'izradu plana razvoja' nisu
mi se još svidjele oznake vojna tajna - tajno - strogo

Kakva je to besmislica? Vlada je javno naložila da se izradi plan rada, koji će biti javno
prezentiran, a masturbanti iz MORH-a, koji se vole igrati vojske i rata, iako su najčešće
diplomirani šoferi, po svemu odmah ispečate svoje top secret biljege! Pritom se ne razumiju čak
ni u tu djelatnost kojoj se tako rado odaju - oznaka 'Strogo zabranjeno umnožavanje' ide samo na
dokument označen kao državna tajna, a nikako na klasifikaciju vojne tajnosti, ali s tim
amaterima, zbilja je teško polemizirati...

Treća, najgora glupost iz toga Jozina spisa od 5. travnja 2000. bila je ideja da se planiranje obavi
simultano u svim sektorima, jer proces kompleksnog planiranja, što zna svaki ekonomist ili
stručnjak za organizaciju rada, mora ići konsekutivno - prvo se daju nekakve premise, onda
planira globalno, pa iz toga proizlaze parcijalne razrade. Kako može Uprava za personal planirati
smanjivanje personala, ako nije prethodno koncipirana strategija, na temelju strategije -
formacija, na temelju formacije brojni sastav i struktura po činovima i specijalnostima?

Ne, Jozo je - radi kratkoće vremena, te zato što je htio balansirano, umjerenjački, svima dopustiti
da dođu do izražaja, naručio da svi rade usporedo, pa su se iz te napasti kao daći koji dobiju
pitanje na koje ne znaju odgovoriti, svi izvlačili - općenitostima. Proces planiranja po sektorima
MORH-a, Radoš je objedinio naređujući novom zapovijedi ultratajne specifikacije od 5. svibnja
2000., da se 'druga etapa (usklađivanje)' tih zasebnih besmislica provede radom Koordinacije,
odbora od petnaest ljudi, od kojih je jedan civil, a ostalih četrnaest načelnici uprava i odjela u
MORH-u, dakle, reprezentativni uzorak njegove zatečene hadezeovske strukture. Šef tima je onaj
nesretni nastavnik biologije, brigadir Vlado Čondić, čiji će brat, ratni vojni invalid, predvoditi
demonstracije u prilog Mirka Norca, uhapšenog zapovjednika gospićke brigade, osumnjičenog za
ratne zločine. U Koordinaciji su još petorica brigadnih generala, sedam brigadira i dva
pukovnika. Da se tako jak štab slučajno zatekao u Vukovaru, bitka bi bila sigurno dobivena!

Po kvalifikacijama, petorica iz koordinacijskog tima bivši su trupni oficiri jna, dok jedan ima višu
prometnu, po dvojica strojarski i fakultet političkih nauka, zatim građevinski, prometni i pravni
fakultet. Svima je, dakle, zajedničko da nisu stručnjaci za planiranje, koje se kod nas učilo na
ekonomskom fakultetu, gdje je postojala jaka katedra, na kojoj je predavao sadašnji ministar
financija Mato Crkvenac, zatim Mesićev savjetnik profesor Zdunić, te mnogi drugi stručnjaci,
koji su, međutim, ostavljeni po strani, da mogu prtljati dobronamjerni amateri, kojima su na
epolete pale pleterne zvjezdice.

Rezultat je - dokument izdan prije nekoliko dana, koji mi je dostavio valjani MORHovski
glasnogovornik brigadir Viro, koji se na tu vokalnu funkciju kvalificirao kao saborski zastupnik
HDZ-a koji cio jedan četverogodišnji mandat nije ni jednom zatražio riječ. U petak 8. rujna isti
materijal prezentiran je premijeru Račanu i gremiju vladinih funkcionera. Posrijedi je sveščića od
tridesetak stranica, famozni Plan razvoja MORH-a i os rh u razdoblju 2000-2004.

Zašto je Radoš odabrao tako neprikladne planere, iako u Ministarstvu čak .postoji poseban
planski odjel, kojemu je na čelu neki doktor političkih znanosti, koji je nedavno izdao knjigu s
analizama bijelih knjiga ministarstava obrane drugih zemalja - a upravo bijela knjiga, temeljni je
dokument za tranziciju nekog javnog sektora, koji je Radoš, evo, neuspješno pokušao izdati?
Njegov pomoćnik za informiranje i odnose s tiskom, do kojega, međutim, nisam danima uspio
doći, jer zamjenica njegove tajnice nikako nije mogla pronaći njegovu tajnicu u zgradi, čak je u
novinama ovaj dokument i nazvao Bijelom knjigom, samo što se taj Radošev vjenčani kum, iz
ugledne zagrebačke teatrološke obitelji Batušić, u stvar ni malo ne razumije, jer se nikad u životu
nije bavio vojnom problematikom - pisao je jedino nekakve pacifističke kolumne za bečki tjednik
Profil.

Zašto Plan razvoja... nije bijela knjiga? Zato što bijela knjiga sadrži temeljite analize stanja u
javnom sektoru koji razmatra, pa bi, u ovom slučaju, trebala sadržavati prikaz brojnog stanja i
strukture ljudstva, inventuru 'materijalnih sredstava' i pregled financijskog poslovanja.

U Planu razvoja... nema od toga ni traga. Ne zna se, dakle, koliko ima 'u glavu' ljudi u MORH-u,
kako su popunjene jedinice, koliko ima kakvoga oružja, je li ispravno i zašto nije, niti koliko para
is-tekne iz pipe svakoga mjeseca... Rekao sam Radošu da je njegovo ministarstvo u stanju
odgođenog bankrota, da je financijska situacija otprilike kao na Televiziji i da sve izvore trošenja
još nisu ni sagledali, našto se on s visoka nasmijao i rekao da u vojsci ima puno više reda. No,
kad smo poslije razgovarali o reviziji invaliditeta, priznao je da se plaši rezultata jer ne zna hoće
li se sve te izmijenjene ocjene održati na sudu, gdje će se uskoro voditi mnoštvo potencijalno vrlo
skupih parnica... Stekao sam dojam da je malo iznerviran promptnim, neizbalansiranim
pristupom ministra branitelja, Pančića, koji ga je doveo u tešku situaciju da mora nešto arbitrirati
- hoće li sad ocjene o lažnoj invalidnosti popratiti suspenzijama časnika, koja će im uništiti
karijeru ako možda i nisu krivi pa naposljetku dobiju sudske sporove; ili da ne prejudicira; ili da
ide za nekim globalnim rješenjem, koje se uslijed složenosti i beskrajne zahtjevnosti
administrativne procedure, zamršene poput Gordijeva čvora, ne može još godinama ni pokrenuti,
a nekmoli dovršiti...

Plan razvoja..., dakle, nije nikakva 'bijela knjiga', pa mi je teško vjerovati da su Račanu na
prezentaciji uspjeli zamazati oči, budući da je on i te kako iskusan u raznim birokratskim
kampanjama i manevrima; sigurno je i sam ne jednom pripremao plenum bez nekih
revolucionarnih zaključaka.

Što sadrži Radošev plan razvoja? Na nalog Vlade iz ožujka da se izvrši transformacija
Ministarstva, Ministarstvo u rujnu odgovara uopćenom poslanicom u kojoj naglašava da je takva
transformacija potrebna i neminovna, da bi je svakako trebalo provesti, te da će, štoviše, tome
odmah živo prići daljnjom razradom globalnih planskih odrednica i detaljnim utanačenjem
zadaća, ukratko — lezi magare dok trava naraste, a u prvoj godini petogodišnjeg razdoblja, dvi-
jetisućitoj, koja prolazi u nepovrat, neće se, naravno, ništa uraditi, nego samo još planirati i
koordinirati, a uštedjet će se onoliko novaca koliko ga Vlada drmne iz proračuna. Ljudski sastav
smanjit će se za onoliko ljudi koliko ih ode u mirovinu ili umre prirodnom smrću (ukupno oko
tisuću, malo više od jedan posto efektive). Zašto se Jozo Radoš odlučio za takvo jalovo, nesuvislo
planiranje, koje podsjeća na misao da je deva zapravo slon proizveden timskim radom.

Radoš kaže kako je svjestan da u Ministarstvu ima različitih 'faceta', da djeluju raznovrsni lobiji.
Osim onog kriminalno-hadezeovskog, čije su sumnjive poslove istraživali državna revizija i
Ministarstvo unutarnjih poslova, te Krim-odjel vojne policije - nedavno su, kaže, predane brojne
prijave Državnom odvjetništvu, ali o tome se više nikad ništa nije čulo - Radoš uočava jedan
militaristički, koji okuplja bivše časnike jna, preko Stožera povezane s Uredom predsjednika, što
svemu pridaje i političku dimenziju. Radoš je posve pripravan da akceptira postojanje tih
interesnih grupa, ali ne želi da ga one manipuliraju, te ugroze njegovo uravnoteženo, legalističko
postupanje. Dakle, ako MORH ima odjele, a na čelu tih odjela neke ljude, onda ih on sve stavlja
na kup i traži od njih da planiraju budućnost resora!

Kao Budišinom bliskom idejnom suputniku, sam MORHovski milje, po kojemu gmižu
neiščahureni hercegovački nametnici, na njega ne djeluje repulzivno, jer je Budiša davno odlučio
'preuzeti hadezeovske glasove', zbog krive koncepcije da medu glasačima HDZ-a postoji i
nekakav 'desni centar', pristojna, građanska, centrumaška desnica, a ne samo divlja, primitivna
rulja, crni klerikalci, rasisti i filoustaški re-cidivisti, koji ne pozdravljaju skidanjem šešira, nego
uzdignutom desnicom. Uostalom, Radoš je Hercegovac, doduše iz Tomislavgrada. Bit će da
profesionalne časnike iz jna, kojoj se nikako nije htio priključiti, ne voli, a Hercegovce uzima bez
dovoljno rezerve. No, on sigurno uvijek postupa staloženo, izbalansirano, fer. Iz principijelnih
razloga bio se pobunio, kad je Mesić - zadnji čovjek koji bi skupio strpljenja za spora, dugoročna,
globalna i izbalansirana rješenja - na brzinu smijenio imoćanskog marinera s ludikroznim
brkovima profesionalnog plesača tanga, grosadmirala Domazeta, i na njegovo mjesto stavio
poštenog, skromnog Stipetića. Jer je stvar išla preko njegove glave, Radoš je izostao s ceremonije
imenovanja, pa je jadnome Stipetiću zagorčao to priznanje za životno djelo, koje je stiglo zajedno
sa sedam tisuća kuna plaće i prijetnjom da će ga strpati u haški kazamat.

Radoš tvrdi da neusporedivo više cijeni Stipetića, nego Domazeta, no kao legalist smatra kako
nije u redu da admiral sa četiri zvjezdice ostaje u službi izvan komandnog položaja, ali kad mu
kažem da ga onda imenuje u MORH-u, u sklopu svoje nadležnosti, za Glavnog inspektora
umjesto Gotovine, kaže da se ne mogu osporavati ni Goto-vinine ratne zasluge, u čemu nema
nikakva značenja njegova slaba školska sprema. Nema tu fajde - Radoš je, ljubazan i sav u
osmijesima, ali tvrdoglav kao mazga. Jedino je Praljak završio više fakulteta od njega (poslije
radara, studirao je pravo i filozofiju), što znači da je, zapravo, i ovo jedna svojeglava
hercegovačka sveznalica, uobražen i nepristupačan u skrivenom dijelu svoje ličnosti, gdje o
svemu zaključuje po svome, tražeći samo argumente za vlastita neprijeporna mišljenja, umjesto
da u njih kadšto i posumnja... Sigurno je vrlo uviđavan, ali u njegovoj kući mora biti sve po
njegovom.

Uoči izbora, fotografirao se u primaćoj sobi obiteljskog doma u Sesvetama, sa ženom, okružen s
troje dječice, dok je pred njima, na stolu, u kristaljeri podloženoj tabletićem s merlom, stajala
impozantna hrpa 'čupavaca', čuvenih kakao-šnita uvaljanih u kokos, bez kojih ne može u nedjelju
ni jedna periferijska kuća.

Radoš je stajao usred te skupine kao Sunce, koje oblijeću zaljubljeni planeti, a ja sam odmah
vidio da je to teški patrijarhalac, koji, istina, priznaje da bi časnički sastav trebalo popuniti
ženama, ali se zubato osmjehuje na moju nedužnu primjedbu kako je finska vojska (36,5 tisuća u
oružanim snagama, 1,7 milijardi dolara vojnog budžeta ili 5 5 tisuća dolara po osobi) za nas
nedostižan uzor, a tamo je žena ministar obrane! S obzirom na rekonstrukciju kabineta o kojoj se
šuška i potrebu da se, možda, u Šuškovu kabinetu zavitla neka britka sablja, samo dvije riječi -
Vesna Pusić.

Budući da je, kao legalist, okupio same nevježe, a nije percipirao da ga sva ta hercegovačka
bulumenta 'pumpa' i sapuna mu dasku, Radoš je umjesto 'bijele knjige' proizveo tanki pamfletić,
koji je potpuno beskoristan i skriva ključne činjenice. Činjenica broj jedan -hrvatski vojni
proračun do sada je gutao 4,2.4 posto nacionalnog dohotka (podatak za 1999.) a ove, zooo.
godine, po relevantnim podacima Ministarstva financija, 3,75 posto, a ne 3,14 posto, kako piše u
Jozinu elaboratu!

Bez ijednog apsolutnog broja, vojni budžet u razdoblju od zooo. do Z004. prikazan je kao
postotni udio u nacionalnom dohotku koji bi trebao rasti po stopi od 4,5 posto godišnje! Vladin
program s Plitvica predviđa rast ekonomije od z,8 posto u zooo. a do 4,5 posto tek Z004. pa Plan
razvoja zapravo skriva ideju da se vojni proračun ne smanjuje. U MORH-u onda neće morati
kresati izdatke, ili poduzimati neke slične grozomorne mjere.

'Gledajte', rekoh Radošu malo iznerviran, 'ali sve tranzicijske zemlje u okruženju imaju vojni
budžet između jedan i jedan i pol posto nacionalnog dohotka, pa se ubrzano razvijaju; radikalno
smanjenje izdataka za vojsku, jedan je od razloga njihova rasta!'

Tu se malo zainteresirao za moje brojkice, pa stao iz velikog ormara vaditi svoju papirologiju,
dokumente kojim su ga nafilali MORHovci. Njihovi su podaci bili stariji od mojih, koji nisu bili
naročito iscrpni, ali se, za razliku od tih mizernih elaboratića kojima ga hrane, iz njih vidjela
koherentna slika - da ni u razvijenim zemljama napredne ekonomije, poput Belgije i
skandinavskih zemalja, ne troše više od z posto. Kako pritom najveći dio budžeta ide 'za razvoj',
a ne na plaće, lova se - reinvestira u industriju, umjesto da se propije u kninskom kafiću K
poglavniku.

Dakle, kako Hrvatska ne bi smjela trošiti više od dva posto nacionalnog dohotka, najviše 400
milijuna dolara, te po osobi osigurati barem iz tisuća dolara (kao Slovačka), mogla bi zadržati
najviše 33 tisuće ljudi u Oružanim snagama, časnika, profesionalnih vojnika i ročnika. Svake
godine doraste oko 30 tisuća klinaca za vojnu službu, oko Z4 tisuće proglasi se sposobnima, što
znači da bi moglo biti iz tisuća ročnika uz šestomjesečnu službu, ili 8 tisuća uz četvero-mjesečnu,
što je bolje za klince, a i za profesionalce, jer bi ih manji broj dobio kopito. Sa 8 tisuća ročnika,
ostaje naime Z5 tisuća mjesta za profesionalne časnike, dočasnike i vojnike, umanjeno za broj
civilnih službenika kojih sad ima - 10 tisuća! Što će nam tih deset tisuća birokrata? Dovoljno je,
recimo, 3 tisuće, pa će ostati mjesta za zz tisuće profesionalnih vojnika i oficira, lijep broj - točno
toliko ima ih Austrija. A uzorna Finska, sa 5,1 milijuna stanovnika i Rusijom na sjevernoj granici
- samo 13 tisuća. U Hrvatskoj vojsci sad je 22 tisuće časnika i dočasnika te gotovo 20 tisuća
gardista, pripadnika profesionalnih postrojbi, ukupno 42 tisuće. Medu časnicima, tri četvrtine su
bez fakulteta. Medu gardistima, više od polovice nisu sudjelovali u ratu, nego su primani kasnije.

Kad sam to rekao, Radoš je skočio kao oparen.

Odakle vam takav podatak? To nije točno, da je točno, znao bih. Brzo je pozvao iz kabineta
nekog kršnog momka ošišanog na hvo-frizuru i upitao ga: 'Kad su se u službu primani gardisti?'
Kabinetliji nije bilo jasno koji je smjer razgovora, ali reče: 'Dosta ih je došlo '95. Primali smo za
Bljesak i Oluju, a poslije nismo skinuli dvije hiljade rezervista...'

'Koje godine je došlo najviše ljudi?' upitam onda ja, a on će: 'Pa, <96.V

'Eto', rekoh Radošu "96.! Stvar je jasna kao dan! Dok se vodio rat u gardijske brigade nisu nikad
mogle nabrati više od 7-8 tisuća ljudi, a kad je završio, narasle su na sadašnjih 20 tisuća! Cijeli 1.
gardijski zbor sami su Hercegovci, koje je Šušak izvukao iz Bosne poslije Davtonskog
sporazuma!' Uključujući ahmićkog zločinca Paška Ljubičica, dodam u sebi.

'To vi tako mislite, to nije točno!', mrko će Radoš, a kako sam već uočio da se njega ne može
krstiti, zasutim i prijeđem na drugo. Ali, naravno, baš je tako bilo - poslije sam s Tusom
razgovarao, i on mi to potvrdi.

Zašto MORH naprosto ne napravi pregled kad je tko priman, pa sa svima koji su došli poslije
Oluje, raskine ugovor? Gardisti su ugovorni vojnici, ali su mnogi, sklapajući ugovore, stekli
pravo na stanove - i tužit će MORH, budu li otpuštani s reda, što se, također, nisam usudio reći
Radošu.

Sad je on istrčao s nečim što me skoro oborilo na pod - reče, mi ionako planiramo za deset godina
ukinuti vojnu obavezu! Zašto, zavapim, pa nijedna europska zemlja, osim Britanije, s vojnim
budžetom od 33 milijarde dolara, nema novaca da financira cijele profesionalne postrojbe - to u
Europi sad ima još samo Hrvatska! Da, reče on tvrdoglavo, ali to je europski trend. Pa mi pokaza
svoje elaboratiće, u koje su mu drugi Hercegovci napakirali da se o tome razmišlja u Francuskoj,
Italiji, Španjolskoj, ne znam gdje još... I razmišlja se, ali Francuska ima vojni budžet od 34,5
milijardi dolara, Italija 12,5, a Španjolska 6,7 milijardi.

Sve ove godine Televizija je ljude ložila Tuđmanovom propagandom o hrvatskoj vojnoj sili, pa su
izgubili zdravorazumsku orijentaciju, predodžbe o proporcijama, dok stručnih uvida ionako nikad
nije bilo! U MORHovskoj Radoševoj 'polubijeloj knjizi' stoji zaista prijedlog da se do 2020.
ukine vojni rok - iako na to ne pomišljaju ni u Njemačkoj.

Tko bi to platio? Tko bi, uostalom, riskirao da se sve oružje ostavi u rukama Šuškovih briganada
koji su došli da se ogrebu 1996. godine, kad je rat već bio gotov. Znači, da im nastavimo
isplaćivati generalske plaće, a zahvalimo oficirima koji su obranili zemlju, te istodobno
raspustimo narodnu vojsku koja je dobila Domovinski rat? Kajgod, rekli bi Mali leteći
medvjedići, pripadnici dobrovoljačkih, samoorganiziranih jedinica iz 1991. godine, koji su, kao u
dosluhu, na svoje gušterske uniforme, koje su prošvercali ili kupili kod Mile Rupčića u
Američkom dućanu u Vrapcu, svi počeli našivati bedževe s tom legendarnom hrvatskom
ratničkom zvijeri. No, u operaciji Oluja, prvoga dana nigdje nije probijena srpska fronta, a
drugoga, nisu ga probili ni Markačevi specijalci, ni gardijske brigade opremljene tenkovima,
nego domobranska pukovnija koja je forsirala Savu kod Jasenovca!

Radoš je toliko oprezan prema dobrom, starom džej-en-ej lobiju, da je potpuno zanemario debelu
knjižurinu Hrvatska vojska 2000., koju je napisao hrvatski Miltijad, general zbora Anton Tus. On
je stvorio Hrvatsku vojsku i zapovijedao s njom do pobjede, pa 1999. marljivo nadrljao više od
420 stranica gusto ispisanog teksta, uz tabele, grafičke prikaze i opsežnu literaturu, što je sve SDP
prije izbora usvojio kao svoj i oporbeni službeni materijal, dakle rad o istoj materiji, o kojoj je
Radoš, nakon pola godine, uspio skupiti tridesetak šupljih i - reći ću posve neuvijeno - apsolutno
nesuvislih straničica koje je netko, možda njegov pomoćnik i kum iz teatrološke obitelji još
ukrasio nevjerojatnim vinjeticama, koje podsjećaju na humoresku Marka Twainea Kako sam bio
tajnik senatskog odbora u kojoj neki mladi besposličar predlaže ministru financija da proračun
ukrasi drvorezima i zagonetkama.

Bijela knjiga, dakle, već odavna postoji, sadrži prijedlog budućeg ustroja i sav potreban aparat,
ali ima jednu manu — kao i sve prijedloge koje civilnom sektoru daju vojnici, njihove zahtjeve
treba prepoloviti, pa im onda, možda, popustiti četvrtinu. Glavni stožer, koji reflektira Tusove
suverene zaključke, traži ukupno 45 tisuća ljudi, od toga 10 tisuća gardista u tri brigade. Tri
brigade dao bih, ali samo s po jednim profesionalnim bataljunom, ukupno ne više od tri tisuće
ljudi, dok se ostatak može djelomično plaćati, kao uvježbana rezerva, koja se češće poziva na
manevre.

Kako provesti masovni otpust, a da se divlja, 'gospićka' desnica, koja je u vojsci ukorijenjena, ne
pobuni? To je lako rješivo, barem modelski i statistički. U Americi ima više ljudi u zatvoru nego
u vojsci, (1,8 prema 1,4 milijuna) a kod nas, taj je odnos 62 000 prema 2 000! Probrana vojska i
napučene kaznionice recept su za društvenu stabilnost.

Jedan dobar ekonomski planer, cijelu bi stvar dogovorio sa Tusom i Stipetićem za otprilike dva
sata, pa bi se moglo odmah početi provoditi: vojni rok može se skratiti od sutra! 'Ali, ne, nikako,
treba čekati ustavne promjene', kaže Radoš, 'pa vi nemate pojma koliko je to složena stvar, koliko
samo ima stotina stražarskih mjesta, vojnih objekata...' Što, držat ćemo cijelu generaciju pod
oružjem da izigrava noćne čuvare? I kojega će nam vraga ti silni objekti, od kojih je samo one na
moru, ovoga ljeta Radoš obilazio puna tri tjedna? U Zagrebu vojska se nalazi na destak lokacija -
zašto se sve to ne stavi u jedan vojni fond i proda, da u lizing ili iznajmljuje (ali menadžer fonda
trebala biti Raiffeisen banka, a ne neki Hercegovci!) i od prihoda zatim financiraju razvojačenja?

Radoš kaže da je to zanimljiva ideja. Nisam mu se usudio reći da hv ima točno pet tisuća
stražarskih mjesta, jer mi se učinilo bezobrazno da ga tako očito dezavuiram, ali pet tisuća, ili pet
stotina, kakav je to problem da ga rješava ministar obrane? No za početak, mogao bi maknuti
naoružane stražare ispred Ministarstva koje čuvaju to bivše kino Dom jna, bezveznu
MORHovsku zgradurinu u Zvonimirovoj ulici, gdje nema nikakvih tajni, osim onih njegovih
uputa da se neodložno pristupi planiranju i sve brzo isplanira za jedno godinu dana. Bila je tu i
priručna kasa sis-a sa tridesetak tisuća maraka za plaćanje doušnika, ali su je opelješili sami
sisovci, kako je pisalo u novinama, a općenito, zna se da lopovi nisu ulazili u tu zgradu, nego su
iz nje izlazili, pa krali po cijeloj državi. Uklonivši straže, odmah bi se uštedio cio vod na
stražarskim mjestima, na kojima se mladići ljeti kuhaju, a zimi mrznu, jer Radoš, da ih makne,
čeka prvo ustavne promjene!

Sociolog ozbiljno-tužna lika s postolom od oka broj 48, Markica Rebić egzemplarni je primjer
provincijskog inteligenta nezajažljivih karijernih aspiracija.

Veliki muljator obavještajnog podzemlja

MARKICA REBIC

Paško Ljubičić, hercegovački likantrop, zapovjednik postrojbe Jockera koja je u ruševinama

muslimanskog zaseoka Ahmiči ostavila za sobom više od stotinu leševa staraca, žena i djece,
pobjegao je policiji, ali čim su uhićena dvojicu zlikovaca iz Viteza, koji su s njim sudjelovali u toj
kaznenoj ekspediciji, širom Dalmacije počeli su prosvjedni skupovi 'udruga proisteklih iz
domovinskog rata'.

Kratko ošišani muškarci u prljavim majicama i njihove zabradene gospode s krupnim krunicama
oko vrata, rogobore pred televizijskim ENG-kamerama, te svi odjednom šalju protestne brzojave
predsjedniku Republike i premijeru, prema naputcima koje objavljuje Slobodna Dalmacija.
Hadezeovske vlasti koje još nisu smijenjene na lokalnim izborima počele su Tuđmanovo ime
davati prometnicama u svojim gradićima i selendrama. Otkrivanju natpisa nazoči ceremonijalni
in-terventni vod - stari svat, saborski nazdravičar agent Sova; umirovljena partizanska
daktilografkinja koja je osobno prekucala Bespuća; njezin nezgrapni sin, postavljen za generala
kao i gotovo svi odrasli muškarci u familiji, te kći, poblajhana šalterska službenica koja se
posljednjih godina voza u Mercedesovu kabrioletu visoke kubikaže.

Tko bi otišao po Stipu u Knin u maskirnom pješčarskom džipu naoružan teškim mitraljezom?
Gotovina bi imao hrabrosti, ali možda ne i volje, dok su Markačevi policijski specijalci, kao
Matovilka, uvježbani jedino za spektakularne akcije spuštanja po užetu iz helikoptera.
Dramaturški najplodnije bilo bi da podu Željko Mavrović u vozilu oblijepljenom reklamama
hrvatske makrobiotičke centrale Makronova i 'nesalomljivi' policajac Željko Dolački-Žac, kojega
bi hercegovački negativci, međutim, odmah provalili čim bi na prigor-skom zaustio: 'Kee, dečki,
kee?'

U Hrvatskoj, dakle, postoji raspoloženje, kao i društveni sloj koji bi pružio potporu državnom
udaru. Nedostaju još samo organizacija, te opći, međunarodni uvjeti. Koordinirani pritisak
osamdeset udruga 'proizašlih iz Domovinskog rata' s prijetnjama i pozivima na oružje, usporedno
s medijskom kampanjom u okupiranoj Slobodnoj, te nametljivom javnom prisutnošću obiteljske
skupine Tuđmanovih, koja priziva sjećanje na doba ponosa i snage - sve to zajedno ne izgleda baš
kao neka bezglava, nesuvisla aktivnost! No, kako doista ne postoje međunarodni uvjeti za obnovu
fašizma na ovim prostorima, ima i rezervna varijanta s realnim političkim ciljevima.

Neizdrživ pritisak na vlast, proširenje nesigurnosti s periferije u središta hrvatskog društva, u

gradove, trebali bi dovesti do polarizacije vladajuće koalicije. Kad bi Budiša iz nje istupio, a
podržale ga kratko ošišane mase, više se protiv njih ne bi mogla voditi sveobuhvatna pravosudna
akcija, niti održati suradnja s haškim tribunalom. Kao politička koncepcija, to nije loše
zamišljeno, ali ima veliku manu, koju hercegovački prevaranti nisu kadri percipirati: Budiša je
pošten čovjek koji neće stupiti u političku koaliciju s Marinkom Liovićem.

No, to je plan. Vidi se sustavnost njegove provedbe, ali po čemu se zna da je u tome angažiran
imoćanski sociolog otužna lika, kava-ljer odlikovanja Meritorious Service Medal?

Prvo, po aromi kuhinje u kojoj se sad kao i svih proteklih deset godina spravljaju falsifikati za
'specijalni rat u hrvatskim medijima'. Zaslugama u tome Rebić se hvalio Miroslavu Šeparoviću
prije nego su došli u sukob, rekavši: 'Ja sam najveći stručnjak za plasiranje informacija i
dezinformacija u medije, kao i za vođenje specijalnog rata protiv novinara.'

Sve je počelo sa popisima 'srpskih pobunjenika' koje je sis odašiljao novinama u prvim danima
rata, sastavljenim prepisivanjem imena sa zvona na vojnim zgradama. Kad se rat razmahao,
osnovan je Odjel za informativno-političku djelatnost Ministarstva obrane, kojemu je na čelu bio
mutni komunikolog i fakultetski štreber dr. Miroslav Tuđman, proizveden u generala. Pomagali
su mu Imoćanin Miomir Žužul, psiholog, te njegov prijatelj sociolog i udbaš Markica Rebić.
Decepcije i 'maskirovka' trebale su biti uzdignute na znanstvenu razinu: podvalama su trebali
upravljati akademski fundirani muljatori.

Povijest njihovih potonjih akcija nije teško rekonstruirati. U Domovinskom ratu nisu imali puno
prilike da se iskažu jer lažima nisu mogli protiv tenkova. No, zato su nečuveno razvili djelatnost
prilikom izazivanja i raspirivanja hrvatsko-muslimanskog rata. I tu je Slobodna Dalmacija imala
ključnu ulogu objavljujući lažne zapovijedi nekakvog muslimanskog stožera koji naređuje napad
na Hrvate, te pokolj katoličkih svećenika, uz poklič Allah Uekberl Djetinjasta prijevara koja
fanatičnim mudžahedinima pripisuje da ne znaju svakodnevnu molitvenu inkantaciju Allahu
ekber, prvi je u nizu herojski idiotskih falsifikata koji podsjeća na djelo genijalnog krivotvoritelja
iz stripa Kapetan Bura, što je izlazio u Kekecu prije četrdeset godina, koji je napravio savršenu
novčanicu od milijun dolara i u nazivu monete zaboravio jedno 'i'. Za uvaljivanje lažnih podataka
sis se najviše koristio Slobodnim tjednikom pokojnog Marinka Božića, preuzevši ga od policije
(Hercegovci su Mupovce potiskivali na svim frontama). Kad je st zbog toga propao, preuzeo ga
je Fikret Abdić, te pretvorio u glasilo Zapadna Bosna, koji je vodio Zoran Ostoje Milanović, bivši
pomoćnik bosanskog ministra policije Alije Delimustafića, zbog gangsterizma nedavno uhićenog
u Sarajevu. Tuđman je u sklopu podjele Bosne namjeravao pripojiti Bihać i Cazinsku krajinu, pa
je lokalnom moćniku Abdiću pomogao da se tamo održi protiv sarajevskoj vladi lojalnog 5.
korpusa.

Fikret Babo Abdić bio je u Cazinu opkoljen od snaga bihaćkog 5. korpusa generala Atifa
Dudakovića koji je s Ratkom Mladićem pohađao vojnu akademiju, a Ratko Mladić je sa snagama
krajiških i bosanskih Srba opkolio Dudakovićev 5. korpus. Mladića su u strategijskom okruženju
držale hrvatske i bosanske snage, pa se opskrbljivao samo preko posavskog koridora. Cijela bivša
Jugoslavija bila je, uostalom, izolirana sustavom sankcija i međunarodnih restrikcija -ali to je bilo
tako samo na papiru, a Babo je primjerice čitavo vrijeme živio u Opatiji i odanle organzirao
najveću švercersku operaciju u suvremenoj europskoj povijesti. Iz Rijeke su dnevno odlazili
konvoji naftnih cisterni koje su preko Zagreba opskrbljivale Cazin, dok je iz Cazina išla nafta za
Srbe, koji su vojno potpomagali Babinu vojsku, koja je pak trgovala s opkoljenim lojalnim
Bišćanima, puštajući ljude iz okruženja za pet-šest tisuća maraka po glavi. Pušteni bi preko
Hrvatske odlazili u Njemačku i tamo skupljali novac za slanje municije u opkoljeni Bihać.
Municiju su dostavljali ukrajinski plaćenici, piloti helikoptera kupljenih ilegalno u Kazahstanu
preko čeških i njemačkih trgovaca oružjem. Zbilja, jedna prava balkanska farsa, samo što ne treba
izgubiti iz vida globalni smisao cijelog događaja: Tuđman je priželjkivao anšlus Bosanske
krajine, podržavao Abdića i, posredno, Srbe kojima je preko Abdića slao naftu, kršeći sankcije
un-a. Abdić je tako izvlačio golemu lovu, koja mu, dakako, nije ostajala - cijelu je operaciju u
Hrvatskoj nadzirao i osiguravao sis a novac je išao najvažnijim državnim instancama. Rebić je
osobno držao samo informativni punkt, novine, a stotine milijuna maraka dijelilo se po obrascu
koji su znali samo Tuđman i Šušak, možda i Šarinić.

Posljednja ratna varka koju je inscenirao Rebićev sis, u njegovom prepoznaljivom stilu, bio je
humoristički intermezzo na velikoj vojnoj paradi na Jarunu, uoči operacije Oluje. U raketnom
ešalonu, iza moćnih ukrajinskih VBR-ova Grad i lansera najboljeg na svijetu protuzračnog
sustava S-300, ruskog Patriota (kojemu je nedostajalo samo radarsko-ciljničko vozilo, koje
general Zagorac nije pribavio, jer nije znao da je potrebno, pa taj skoro sto milijuna maraka
vrijedan sustav i sad leži bez veze na skladištu u Kerestincu), prošao je misteriozni balistički
projektil Uragan koji, objasnio je komentator parade, pričuvni komodor Mladen Trnski, od milja
zovemo 'Beograđanka'!

Tako, valjda, u Imotskom zamišljaju specijalni rat - nekakav smiješan, kratak i debeo projektil,
izrađen u kazališnoj radionici, stavili su posve neprimjereno na lanser pzo-raketa SA-2 Neva, koji
je jna imala trideset godina, pa ga je vidio svaki čitatelj militarističkog magazina Front, i onda
sve to provezli ispred inozemnih vojnih atašea, koji su jedva susprezali smijeh.

Poslije Oluje Tuđman je uvodio samovlašće, pa su obavještajne organizacije dobile zadatak da se

okrenu protiv 'unutrašnjeg neprijatelja'. Tako su klasificirana oporba, nezavisni novinari,
sindikalni vođe i predstavnici međunarodnih organizacija za potporu ljudskih prava. Markica je
na raspolaganju imao Zapadnu Bosnu, koja je brzo pretvorena u st Ekskluziv, samo što je bivša
tajnica Divkovićka (po zanimanju švelja), postala glavna urednica, a njen muž Zoran Ostoja,
pomoćni faktotum.

Pripremljena je ambiciozna operacija subverzije i dezinformiranja. Prvo je postavljena mala

količina eksploziva pod zlatni spomenik Većeslava Holjevca u Zagrebu, a zatim je za tu akciju
odgovornost preuzela fiktivna koa, Krajinska oslobodilačka armija. Ideja je bila da se različite
novine, kojima je pismo s terorističkim prijetnjama upućeno, kao i nezavisne javne ličnosti,
diskreditiraju potonjim lažnim porukama krajišničkih terorista, a ako nekoga pak proguta mrak,
moći će se i to pripisati djelovanju kninskog OAS-a.

Ja sam bio prva žrtva te medijske terorističke akcije - u sr Eks-kluzivu objavili su preko cijele
naslovnice vijest da radim za mi-6, britansko obavještajnu službu, a ni koa da mi nije daleko. To
je bila osveta za pisanje u Nacionalu, gdje sam Pašalića proglasio najopasnijim čovjekom u
Hrvatskoj i velociraptorom s cvikerom. Nenad Ivanković, urednik Vjesnika, koji je bio bijesan na
mene jer sam u nekom uvodniku otkrio kako brije noge (navodno da bi u bazenu postizao što
veću brzinu u triatlonskim natjecanjima), reproducirao je naslovnu stranicu ST-a, tobože kao
plaćeni oglas, preko cijele svoje pete uvodničarske stranice, u zastrašujućem formatu za koji je
esejist Željko Žutelija bio napisao da je 'neznatno manji od prosječne veličine njive u vlaškoj
postojbini odvjetnika Željka Olujića'.

Srećom, Markica je uvijek krivo procjenjivao javno raspoloženje i sve njegove obmane padale su
na potpunom nerazumijevanju hrvatskog mentaliteta, na sociologiji, koju nikad nije uspio
magistrirati, ne zato što su ga, kako je tvrdio, kao nacionalista progonili direktori Instituta za
migracije, gdje je bio zaposlen, nego zato što je, potvrdili su mi to ljudi s Instituta, bio
intelektualni gnom, petljanac, koji može s izmišljotinama i bajanjem proći samo medu svojim
imotskim kom-patriotima, ali ne i medu kulturnim građanima.
Moj ripost bio je objavljivanje vlastite fotografije u pozi Jamesa Bonda s Parabellumom od 9
mm, i mladom manekenkom u bikiniju, koja mi se objesila o rame lovačkog kaputića, mojega
omiljenog lo-dena marke Goessel, sve provideno naslovom Moje ime je Kuljiš. Denis Kuljiš.
Akciju osujećenu javnim ismjehivanjem hercegovačkog 'intelidžensa', obustavio je napokon
Tuđman, zabranivši koketiranje s terorizmom, koji baca loše svjetlo na njegov režim.

Prilikom tvornog napada na Helsinški odbor u Vjesniku i pokušaja diskreditacije I. Z. Čička

otkrivanjem njegovog starog udbaškog kartona, Markičini sisovci postupili su kao kad su
falsificirali dossier bosanskog zapovjednika Sefera Halilovića na početku hrvatsko-mus-
limanskog rata. Izvješće o objektu obrade preinačili su u tobožnji njegov raport obavještajnoj
ustanovi. Sparivanje različitih formulara, potpuno je očito stručnjaku, ali običan čitatelj, kojemu
je potvora namijenjena, to naravno ne vidi. Isto je napravljeno s Mesićevim tobožnjim udbaškim
dossierom, koji je uoči izbora objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Nosi biljeg iste majstorske
radionice, otisak kopita mračnog pomoćnika mračnih sila, lijeve ruke tmine, kako je svoj čuveni
roman bila naslovila Ursula le Guin.

Poslije afere Čičak, Vjesnik i Markica bili su partneri u još jednoj prostačkoj podvali. Rebić je,
postavši savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost, istupio poput senatora McCarthva i dao
intervju u kojem je ustvrdio da raspolaže popisom 'stotinu i pedeset novinara koji su radili za
Udbu'. Budući da je Viče Vukojević 1991. ionako odnio sve udbaške arhive, bilo je jasno da
Markica u svakom trenutku - dok kažeš Allah uekberl - može stvoriti bilo kakav popis, a kako su
mnogi novinari u karijeri zaista pozivani na informativne razgovore, pa potpisivali zapisnike tih
saslušanja, vidjevši kako se informacijama i dossierima manipulira, prilično su se uznemirili,
samo što je Markica, kao i obično, promašio stvar. Do toga doba, krajem devedesetih, starija
novinarska populacija koje bi se to ticalo, ionako je odumrla, a u mladoj za tajnu policiju radili su
samo oni novinari koje bi sam Markica i admiral Domazet, odjeveni u odore sa svom regalijom,
pozvali na suradnju za spas Hrvatske, pa ih na licu mjesta imenovali u visoki oficirski čin, dali
dopuštenje da nose pištolj, te obećali da će uniforma i ukaz o postavljenju uskoro stići poštom...

Posljednje veliko krivotvorstvo iz kuhinje Markice Rebića uoči izbora bilo je falsificiranje
rezultata utakmice kojim je nogometno prvenstvo oduzeto klubu Rijeka, da se uskrati satisfakcija
anti-državotvornim elementima medu navijačima u tom gradu gdje HDZ nikada nije dobio
većinu glasova. Novine su provalile i tu Markičinu ujdurmu jer majstor nije imao sreće s
medijima. Kad mi je u Globus dostavio slučaj Allahu ekber! ismijali smo mu firmu i akciju, u
Nacionalu razvalili st Ekskluziv i Krajinsku oslobodilačku armiju, a zatim je još provučen kroz
blato za namješteno nogometno prvenstvo, izvrgnut gnjevu zbog praćenja novinara i ruglu zbog
lažne rakete, te svake od tisuću i jedne bajkovite epizode u opusu koji mu priskrbljuje status
imoćanskog stožernog baruna Miinchhausena.

Sve te obavještajne lagarije povezuje isti rukopis, a vidi se polarizacija političkim interesima
tvrde, desne hercegovačke struje, koja je čak i u vlastitoj stranci demontirana, pa je morala prijeći
u ilegalu; sastaju se po birtijama i komuniciraju člancima u Slobodnoj Dalmaciji. Od Allah
Uekbera do Mesićeva dossiera i sadašnje eskalacije desničarskog verbalnog terorizma, sve
upućuje na Markicu, ali možda se ja varam, možda je on posve neaktivan, pa se posvetio
arheološkim istraživanjima oko svoje vikendice, gdje je zimi 1999. na crkvici u Starigradu
pakleničkom opazio ornament nalik na pleter, pa dao 50 000 kuna zadarskim paleografima da se
provede iskopavanje, u kojima je tri tjedna osobno sudjelovao, opskrbljen specijalnim sisov-skim
tragačem mina, koji je omogućio nalaz antičkog novca i nakita. Možda je Rebić zaista zaokupljen
nastojanjem da potvrdi nalaz hrvatskog prapletera, uz pomak datacije doseljenja za cijelo stoljeće
unatrag. To bi dokazalo da su Hrvati još stariji i kulturniji narod nego što se može zaključiti po
masovnim prosvjedima ljudi čiji habitus sugerira da su sišli s Dinare ne prije trinaest stoljeća,
nego prije 5 godina.

Lagarije i podmetaljke kojima se Markica Rebić bavio kao glavni stručnjak za dezinformacije
'hrvatske obavještajne zajednice', bilo je lako razotkriti zbog opće gluposti tih konstrukcija, koje
se klimaju poput mostova Jure Radića, pa upućuju na autora, ali zamršenu kudjelju neistina koje
je on o sebi ispleo na sedam razboja, teško je bilo razmrsiti. No, zahvaljujući literarnim studijama
imotske krajine iz romana Ivana Raosa, te poznavanju lika oglednoga Imoćanina Antuna
Vrdoljaka, detaljno smo upućeni u postupak 'hipostaziranja', kojemu ti akteri podvrgavaju svoje
biografije. S tim metodološkim instrumentarijem, pristupili smo disekciji Markičine životne
priče...

Markica je rođen u Vinjanima Donjim pokraj Imotskog, pa mu hercegovačka granica prolazi

praktično kroz konobu. U Imotskom je završio osnovnu školu i gimnaziju, te otišao u Zagreb da
studira filozofiju i sociologiju. Filozofiju, to je logično, jer svaki provincijalac želi sagledati
stvari fundamentalno, ali to sa sociologijom koja je onda bila čista marksistička propedeutika,
malo je čudno, ako je, kao što tvrdi, bio nacionalistički orijentiran. U Studomu Stjepan Radić na
Savi, bio je cimer s Brunom Bušićem. No, ni Bušić nije izvorni, klerikalni ustaški nacionalist,
nego je do ekstremističkih pozicija došao evolutivno, pod utjecajem 1971., postavši 'radikalni
proljećar' ljevije provenijencije. To sad, u doktrinarnoj analizi poslije trideset godina, izgleda
jednostavno, no u stvarnosti - kako je A. B. Bušić bio teški mucavac pa ga nitko nije mogao
razumjeti ni dokučiti, i jedino je bilo jasno da je lud za mačkama (policija je nakon ubojstva
pronašla u njegovu stanu komercijalne količine hardcorea) - možda i nije bilo posve evidentno. U
Markičinim apokrifima ispada da je on s Bušićem drugovao uz veliku bliskost na idejnoj fronti,
što je malo nepodudarno kad se zna da je Rebićev zadnji posao u komunizmu bio - namještenik
Službe državne bezbednosti u kojoj je dočekao demokratski prevrat.

Prije toga, završivši fakultet, predavao je u gimnaziji u Imotskome sociologiju i marksizam.

Odmah se oženio za Alemku Gudelj iz Zmijavaca, rodnog mjesta obitelji Todorić. Navodno je
bila glavna mačka, a on je njoj imponirao jer je vozio Volvo, što znači da je od kuće imao novaca,
ali je i ona iz bogate familije. Dobili su sina Josipa. Potom su se preselili u Zagreb gdje je našao
posao u Institutu za migracije, te počeo pisati magisterij Migracije iz Imotske krajine. U Institutu
je bilo prilično relaksirano - dolazilo se na posao jednom tjedno, ali Markica je upao u problem s
magisterijem, i, uopće, sa svojim angažmanom u Institutu, čim su ga pročitali kao imoćansku
mutljaru, koji se još stalno svađa, istjeruje neku svoju pravdu. Poslije će reći da je bio žrtva
svojih nacionalističkih uvjerenja, ali usprkos njima i činjenici da je Udba bila upravo koknula
njegova cimera Bušića, namjestio se preko brata Bosiljka Mišetića, još jedne mutne
hercegovačke spodobe iz obavještajno-političkog polusvijeta, u MUP-u 'u analitičkoj službi',
kako je to kasnije eufemistički navodio u svom curriculumu.

Uoči prvih izbora, upisao se u Hrvatsku demokratsku stranku braće Veselica, skupa s Praljkom i
mnogim drugim pograničnim demokratima. U koaliciji narodnog sporazuma držao je blagajnu
skupa s liberalom Damirom Zorićem, koji se poslije proslavio kao Kutlin eksponent u
Mirovinskom fondu. Markicu sam upoznao u Koaliciji i bio mi je simpatičan, zanimljiv, jer imam
razvijen interes za etnografske posebnosti naših krajeva, no on se držao malo umišljeno, kao
pravi udbaš koji svojim stavom sugerira da ima boktepitaj kakva 'saznanja'. Usprkos njima, dobio
je kopito iz Službe odmah poslije izbora, jer je HDZ energično proveo čistku policije od
'komunističkih kadrova', a sam šef SDB-a Josip Perković spasio se Manolićeve i Boljkovčeve
metle samo zato što ga je Šušak, njihov arhineprijatelj, uzeo za šefa svoje paralelne tajne policije,
sis-a. Markica se također snašao i odmah postao Perkovčev pomoćnik, te dobio čin pukovnika.
Imao je dobru vezu - Miomira Žužula i njegova kompića Miroslava Tuđmana koji je, postavši
general, i ostale dečke uzeo u ipd, pa su se prebacili u Hercegovinu, u Grude, u štab Mate
Bobana, gdje je bio Schiverpunkt cijelog ratno-političko-švercerskog pothvata.

Devedeset i drugu Markica provodi ratujući lažima s Bošnjacima, a devedeset i treće, Miroslav
ga povlači u Zagreb gdje se osniva his, preko kojega Tuđman stariji, koji može vjerovati jedino
Tuđmanu mlađem, namjerava kontrolirati cijelu razgranatu obavještajnu zajednicu. U njoj se vodi
frakcijski rat za kontrolu nacionalne ekonomije. Samo što je Rebić dobio apartnu ulogu časnika
za vezu s američkim obavještajnim službama, budući da je uživao gotovo neograničeno Šuškovo
povjerenje. I zato, kad je 1996. Perković žrtvovan u unutrašnjem obračunu u ministarstvu obrane,
Markica postaje general, šef sis-a. Lijep napredak za imoćanskog profesora marksizma, koji je
kao zaostali udbaš iz starog sustava iz Službe počišćen prije samo pet godina.

To je istodobno vrhunac Markičine karijere. Na funkciji na kojoj se našao, morao se, kao Šuškov
pivot, sukobiti s Miroslavom Tuđmanom koji je, uz pomoć braće Lučić, gradio svoju, od Šuška
blago otklonjenu alternativu. Kad je umro Šušak, a na njegovo mjesto došao Hebrang povezan sa
Šarinićem, Jarnjakom, Gregurićem, Granićem, Matešom, Valentićem i - Miroslavom Tuđmanom,
dakle cijelim 'umjerenjačkim', centrumaškim ustrojem HDZ-a, koji se htio napokon kurtalisati
starog luđaka s Pantovčaka i njegovih hercegovačkih opsesija, te mirno uživati na mrcini
hrvatske ekonomije, užasni starac, anti-Lear, koji se pretvorio u Timona Atenjanina, izvlači iz
mađioničarske kutije jezivo nacerena lutka u plavom odijelcu, samo što će se ubrzo pokazati da je
- kao u klasičnom engleskom filmu strave — ventrilokvist zapravo patuljak, te da on upravlja
marionetom mađioničara kojoj sjedi u krilu!

Dr. Ivić Pašalić preuzeo je tada političko pokroviteljstvo nad Markicom Rebićem, no izgledalo je
da oni, budući da su u manjini, moraju izgubiti tu igru. Doista, na Hebrangov zahtjev, predsjednik
Tuđman potpisuje Rebićevo umirovljenje. Pokazat će se da je to bio taktički poraz, koji vodi
pobjedi - kad nije mogao maknuti Rojsa, koji se na njega derao, vrijeđao ga u kabinetu, Hebrang
odlazi, a na njegovo mjesto dolazi bezlični Miljavac, koji će paziti da nigdje ne stane na put
Hercegovcima, te im faktično prepušta Ministarstvo obrane. Rebić se vraća u MORHovsku
jazbinu...

Pašalić se uto obračunao sa Šarinićem, pa Markicu povlači na Pantovčak, kao savjetnika za

nacionalnu sigurnost, da Tuđmana drže 'zrende'. Da im nije umro, mogli su se možda privremeno
učvrstiti, ali to, ipak, ne bi potrajalo. Kad je dementni starkelja Pašalića pretpostavio cijelom
gremiju stranke, ona se morala raspasti. Vlasnici Zagrebačke banke i sitni pljačkaši proizašli iz
Domovinskog rata, koji bi satrli čovjeka za katnicu ili za Golf-dizel nisu mogli održavati
zajedničku političku organizaciju.

Pošto su izbori izgubljeni, Markica prelazi u ilegalu. Povukao se u podzemlje, pa tamo valjda
traži staroslavenske artefakte. U njegovim arheološkim istraživanjima pomagali su mu pripadnici
Rojsove 66. opkoparske pukovnije Hrvatske vojske, prije nego su s vozilima zbrisali u
Hercegovinu. Ako je prapleter i postojao, ugrađen je u temelje neke kućerine na Širokom
Brijegu!

Najveći hrvatski vojskovođa poslije grofa Jelačića, general sa četiri zvjezdice pilot-lovac Anton
Tus.

Na krdima Nike

ANTON TUS

Vlado Rajtar ne izgleda kao tipični dragovoljac, jedan od onih koji bi se na Markovu trgu vezali
lancima da prosvjeduju protiv narušavanja digniteta Domovinskog rata i revizije invaliditeta
časnika koji su, u blizini fronte, zbog zamračenja, Audijem s ugašenim svjetlima, dobro
nakresani, sletjeli u grabu. Prvo, Vlado nikad nije vozio Audi - kad ga je Jozo Čuletić, potonji
zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, groznoga rujna 1991. poslao u porušeni Osijek, da
ondje uspostavi Prvi zrakoplovni vod, koji će strovaljivati bojler-bombe na četničke položaje oko
opkoljenog Vukovara, nije se našao nikakav prijevoz, nego je Vlado uzeo od Joze njegov privatni
sto-jadin, dragu Čuletićevu uspomenu na visok društveni status potpukovnika jna, zapovjednika
protuoklopne helikopterske brigade na Lučkom. Potrpavši ekipu u auto, Vlado mu je još dobacio:
'Pa valjda si spreman žrtvovati jednu staru krntiju za svoju Slavoniju!' Nisu dobili plaću, ni
dnevnice, ni uniformu, pa je Vlado letio u tenisi-cama i starim hlačama koje su mu ostale iz jna
kad je dezertirao, odbivši na Plesu, gdje je pilotirao turbomlaznim transporterom Antonov An-26,
da u Banju Luku preveze tovar kazetnih bombi, koje su bile namijenjene bombardiranju Zagreba.

Vlado ne obilazi cio dan birtije po mjesnoj zajednici, odjeven u trenirku koja označava da je ušao
u desetu godinu rehabilitacije od posttraumatskog sindroma, nema naročitu bradicu spojenu s
brkovima, koja upozorava da je branitelj malo prolupao, da je opasan i da je glavna faca u
susjedstvu, jer mu novac za podmirenje biljarskih dugova svaki mjesec uredno stiže uplatnicom.
Vlado Rajtar je, naprotiv, nevisoki Prigorac s tipičnim majorskim jNA-brkovima, suviše zaposlen
i opterećen životnim brigama hrvatskog časnika, kojega je hrvatska država, kao i ostale obične
vojnike koji su iznijeli ratni napor i slučajno preživjeli, zamalo pretvorila u socijalne slučajeve.
Posao u komandi, u Ministarstvu obrane, pa letenje na Plesu na Antonovu An-32 da ostane u
trenaži, a vikendom u rodnom selu Pavlovac Gradački pokraj Vrbovca, pokušava nešto učiniti s
roditeljskom zemljom, na kojoj je još kao mlad pilot, kad su mu umrli roditelji, podigao mladu,
malodobnu sestru. Nema vremena, nedostaje mu novaca. Sad je staja pusta, osim što se tu suši
hrastovina koju je dao posjeći. Šljive su obrane, a kruške vise na granama. Iz ekonomije njegovih
pokreta, vidim da je umoran, premorenošću koju uočavaš kod postarijih seljaka, koji sav život
istroše na imanju beskonačnim poslovima iz Hesiodova kalendara.

'Vlado, gledaj, eno, leti neki tvoj kolega', kažem pokazujući stratosferski trag na ravničarskom
plavom nebu, a on i ne podiže pogled, nego sliježe ramenima, jer je, vidim, sit letenja i aviona.
Avanturistički poriv mladića, koji polazi u zrakoplovnu akademiju da postane pilot-lovac i para
nebo dva puta brže od zvuka, istroši se ako iz noći u noć drndaš poljoprivrednim dvokrilcem An-
2 u opkoljeni Bihać, gdje nisu mogli proći ni Ukrajinci s helikopterom, nego su ih oborili
'boforsom' od 40 milimetara s radarskim nišanom. Crno nebo ispresijecano je tragovima
svijetleće municije, a negdje u mraku čuče srpski 'samovi'. Vlado, flegma tik, sporom prigorskom
kajkavštinom nazalnoga izgovora, upućuje kopilota, koji se temeljito preznojio: 'Dhaj, Gorane,
mhalo dhesno...'

S grupom bosanskih letača, koji su poslije dotjerali dvomotornu transportnu Času 212, prevezao
je u opkoljeni Bihać sto tona eksploziva. Neki saudijski poslovni ljudi tražili su po Zagrebu pilota
koji bi, za sto tisuća dolara, odletio u Bihać Herculesom punim oružja. Kako ga nisu našli, išli su
Anom hrvatski piloti, dragovoljci domovinskog rata, leteći za dvjesto maraka mjesečne plaće, s
kojom nisi mogao nahraniti ženu i djecu...

Barem se Vlado vratio, a drugi nisu - Prvi zrakoplovni vod, koji je bombardirao neprijateljsku
vojsku što je podsjela Vukovar, izgubila je svoju prvu postavu kad su Srbi, dovukavši na
Trpinjsku cestu bateriju samohodnih protuavionskih raketa sam-6, jedne noći pogodili avion u
kojem su, u očajničku misiju dotura pomoći mladome Jastrebu na vukovarsko Sajmište, poletjeli
piloti Marko Živković i Mirko Vukušić, te padobranci, 'bombardiri' Ante Plazibat i Rade Griva.
Vukovarac Živković letio je pred rat u elitnoj batajničkoj es-kadrili na novim lovcima MiG-29, i
on je, zapravo, osnovao osječki zrakoplovni vod, gotovo na svoju ruku, jer je smislio da
najmodernije satelitske navigacijske uređaje gps, kakve u jna još nisu imali, ugradi na stare
poljoprivredne Anove, pa da bombe bacaju noću, na precizno po karti određene ciljeve. Uređaje
su švercali iz inozemstva, a kad je Živković poginuo, nastavila ih je pribavljati njegova udovica,
zgodna, pametna, mlada poslovna žena, kojoj smo u Globusu skupili pet tisuća maraka kesa, što
je bilo deset novinarskih plaća, te dali za gps koji je ugrađen na helikopter, zarobljen zajedno s
generalom jna Aksentijevićem, koji je zadnji poletio u pomoć Vukovaru, ali je oboren već kod
Sljemena, jer su Zagorci, unaprijed deset puta obaviješteni o preletu, otvorili vatru iz sveg oružja
čim su čuli buku rotora...

Poručnik Živković poginuo je s drugovima iznad Vukovara, a njegov mlađi brat nekoliko dana
ranije, među borcima u opkoljenom gradu. O tome bi se mogla napisati knjiga, što je Vlado
Rajtar i učinio poslije rata, a ja sam imao čast da mu pomognem da je izda u vlastitoj nakladi.
Nitko nije bio zainteresiran - ta to nisu bila Bespuća, ili ratni memoari stare bojne kornjače,
generala Bobetka, ili stručne stožerne analize generala Gotovine, legionara s nezavršenom
osnovnom školom...

Nije se vratio sa zadatka ni general Rudi Perešin, zapovjednik 1. lovačke eskadrile, koji se
katapultirao iz lovca-bombardera MiG-21 kad je njegov avion pogođen prilikom opasne jurišne
misije u operaciji Bljesak. Spustio se padobranom na savski nasip, ali su ga ubili na zemlji.
Pješadija u ovom našem stogodišnjem seljačkom ratu, mrzila je avijatičare i mrcvarila ih poslije
zarobljavanja. Rudi, koji je u Hrvatsku vojsku prebjegao spektakularno, preletom u Klagenfurt,
kamo je stigao leteći nad krošnjama drveća brzinom od tisuću kilometara na sat, bio je sjajan tip,
miran, onizak, rezerviran, nenametljiv, baš kao i Vlado... Srbi su poslije nekoliko godina vratili
tijelo, pa na Mirogoju ima grob ukrašen malim brončanim 'Migom', a zadarska pilotska
akademija dobila je po njemu ime. Žena i kći od toga nemaju ništa...

Zlatko Mejaški, bio je neukrotivi pilot-lovac, koji se zbog politike počeo sukobljavati sa
starješinskim kadrom u jna još puno prije početka rata. Čak su ga pokušali zatvoriti u ludnicu, pa
je medu prvima zbrisao u Zenge. S malom grupom komandosa sudjelovao je u najtežim bojevima
na Kupi, te ostao sam s četvoricom ljudi na du-goreškoj fronti, koja je probijena kad je počela
bežanija Miljavčeve brigade, u njegovoj vlastitoj misterioznoj višednevnoj odsutnosti.

Kad je formirana i. lovačka eskadrila na Plesu, Zlatko je ostao zapovjednik odjeljenja (četiri od
dvanaest aparata). Prilikom posljednjeg susreta, upitao sam ga: 'Pa ti nisi letio pet godina, mora
da si potpuno ispao iz trenaže!' Uvjeravao me da nije, da je u Puli, na bojevim gađanjima, imao
najbolje rezultate u grupi. Zatim su išli u Đakovo na uvježbavanje taktičkog postupka za Bljesak.
Na prethodnoj pokaznoj vježbi, koju je prenosila televizija, demonstrirali su napad sa srednje
visine, bacajući 'krmače' na jadranski školj i na staru torpiljarku, ali to je, naravno, bila varka -
zapravo su uvježbavali opasan juriš iz brišućeg leta i, na vježbi u Đakovu, jadni je Zlatko u
zaokretu malo izgubio brzinu, a krila Miga nemaju uzgon, pa je avion izgubio visinu, udario o tlo
i pretvorio se u plamenu loptu. No, u Bljesku, a nadasve u Oluji, leteći iznad krovova, Migovi su
prvoga dana velike hrvatske ofenzive razvalili zapovjedne stožere krajinske vojske, glavni
repetitor na nepristupačnoj planini, te mobilni Frog s raketama zemlja-zemlja, kojim su na Božić
1992. Srbi gađali Zagreb.

Neki su piloti poginuli, neki su ostali živi i vukli cijeli rat, a poslije rata nastavili u Hrvatskoj
vojsci na mizernim plaćama i najodgovornijim dužnostima, ili su se demobilizirali, pa potražili
drugo zaposlenje. I Vlado se bio skinuo, pa zaposlio u Croatia Airlinesu. Poslali su ga u Toulouse,
na strahovito skupo školovanje za Airbus, no kad se vratio, odlično ocijenjen, direktor Martin
Katičić dao mu je otkaz, bacio ga na cestu, pa uposlio hrvatske pilote koji su cijeli rat proveli u
slovenskoj Adriji. Srećom je Globus tada pribavio mali polovni Piper, pa je Vlado postao naš
kompanijski pilot i prevozio novinare u Split, do kojega se inače putovalo po jedanaest sati.
Vraćen je u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo kad su kupljeni novi Antonovi i, poslije deset godina,
obišavši cijeli krug, vratio se u isti hangar, na istu dužnost, u istom činu. Nedavno je unaprijeđen
za jedan pleteni čvarak, ali stanuje u istom malom stanu u zagrebačkom Sigetu. Plaća mu je
razmjerno manja nego bi bila u bivšoj jna, ali hrvatska država ne mazi svoje sigetske junake.
'Nemaš se na što žaliti', kažem, iako Vlado to nikad i ne bi učinio, jer je oficir i džentlmen, 'pa
nije sve isto: onda su bili An-26, a sad si ipak avanzirao na An-32!'

Sve te žive i mrtve pilote, herojske branitelje i dragovoljce Domovinskog rata, vidim u duhu kao
jedan zaustavljeni tableau vivant, prizor iz zapovjedništva na Tuškancu, gdje je general Tus, kad
je napokon preuzeo zapovjedništvo Hrvatske vojske, prije točno devet godina, 21. rujna 1991., u
bivšoj policijskoj akademiji osnovao stožer, gdje je bilo najviše zrakoplovaca, pilota, svi u ganc-
novim gušter-uniformama, još svježi i mladoliki, prije nego ih je samljeo Moloh rata, pa su umrli
ili preživjeli godine povlačenja po frontama, nespa-vanja, napora, opasnosti, stresa... Samo je
mali dio tih pilota letio, većina su, budući da nije bilo dovoljno časničkog kadra, radili kao
operativci ili zapovjednici pješačkih postrojbi.

Hrvatsku vojsku ustrojio je Tus, a još ranije - u svibnju - njenu prvu profesionalnu formaciju,
Zenge, zrakoplovni pukovnik Imra Agotić. Potpukovnik Mile Dedaković, također 'plavac',
otpremljen je koncem kolovoza u Vukovar, za zapovjednika obrane.

Kad sam prvi put došao na Tuškanac, na ulazu sam, u jednoj sobi nabasao na Domazeta kako
smišlja neku svoju nekonvencionalnu diverzantsku akciju, u drugoj, zatekao sam prijatelja, pilota,
kapetana I. klase, nad zidnom školskom kartom sfr Jugoslavije, na koju je unosio dispozicije, jer
je toga dana bio dežurni Operativni oficir cijele hrvatske armije. Vikao je u slušalicu, a iz nje su
dopirali daleki odjeci poljske telefonije, glas iz daljine: 'Što ja znam gdje mi je bojna, gospodine
satnice! Pojma nemam, jutros je tu bila, ali možda su se razišli kućama! A na kartu možete upisati
što god hoćete!' Odveo me u veliku, štapsku prostoriju gdje su na stolovima razvlačile neke
specijalke, pa doveli Rudija Perešina, koji je upravo stigao iz Klagen-furta. Onda sam prvi put
vidio i Tusa: ušao je u prostoriju i odmah dominirao pojavom - visok, krupan gospodin, samo s
vijencem prosijede kose oko impozantne, aristokratske, rimske lubanje: prije Jupiter nego Mars.
Imao je točno šezdeset godina. Čim se pojavio, postao je epicentar organizirane užurbanosti u
tom malom garnizonu, u kojem se, zbog istovjetnih šarenih 'gušterica' izgubilo uobičajeno
razlikovanje oficirskih kasta; kaki-uniformiranih pomorskih oficira sa zlatnim epoletama,
'plavaca' iz zrakoplovstva i tužnih pješadinaca u sivo-maslinastom polukamgarnu. Ova nova
slitina - dragovoljački pokret 'slobodnih oficira' - stvorila je na Tuškancu zametak pravog
'pruskog generalštaba', koji će sljedeća točno tri i pol mjeseca, kroz pakao Vukovara, nepostojeću
Hrvatsku vojsku dovesti na prag velike ratne pobjede.
Hrvati su se masovno odazivali u vojsku što je još i. listopada raspolagala sa 34 domobranske
brigade, koje je trebalo tražiti po kartama, a 2. siječnja 1992., prilikom sklapanja primirja i
dolaska UNPROFOR-a, narasla u golemu silu od 200 000 ljudi pod oružjem, svrstanih u 64
brigade, armirane sa 2500 časnika profesionalaca iz jna. Bilo je još 40 tisuća pripadnika MUP-a i
njegovih specijalnih postrojbi. Vojska je ustrojena, uigrana i spregnuta u operativnu formaciju,
kojom su upravljali generali Tus, Stipetić i Feldi; briljantni strateg, perfektni operativac i sjajni
taktičar, daleko najjače ratovodstvo u cijelom balkanskom ratu na tlu bivše Jugoslavije. Operacija
Orkan '91. kojom je zadnjih dana u godini Domovinskog rata na za-padnoslavonskoj bojišnici
zapovijedao general Stipić, zbog Dečakova dvodnevnog zakašnjenja u zatvaranju 'kliješta',
odgodila je propast 'sao Zapadne Slavonije' do reprizne operacije Bljesak, izvedene četiri godine
kasnije. Ali, kao prva naznaka iminentnog poraza, strategijskog preokreta, navela je Srbe da
pristanu na primirje, što je omogućilo opstanak hrvatske države i potonji trijumf njezine vojske.

Kod Tusa sam odmah uočio 'gospodsko držanje' po kojemu je famozan. Ako to nije plemenitost
njegova bribirskog, starodrevnog podrijetla iz kraja koje je dalo koljenoviće obitelji Zrinski,
vlastita je kreacija jednog izvanrednog značaja, koji se samostalno formirao: bez oca i majke od
jedanaeste godine, u ratu od trinaeste, u vojsci od šesnaeste... Postavši zapovjednik
jugoslavenskog zrakoplovstva, roda oružane sile sa 38 000 ljudi, puno više od cijele austrijske
vojske, Tus nije participirao u životu na visokoj nozi savezne administracije: njegovo gordo
držanje nema veze s nekakavom manirom rukovodilačkog staleža. Od njega se distancirao i time
što je ženu i sinove od 1971. zadržao u Zagrebu, pa putovao u Beograd svaki vikend i spavao u
vojnom hotelu Bristol. Sam se Tuđman u Beogradu strahovito navadio na taj prijestolnički glanc,
pa je poslije pokušao isto promovirati na Pantovčaku svojim leptir-mašnama i dvorskom
etiketom, ali kako je bio socijalno nedarovito seljače, provincijalac do srži, to je ispala komedija,
prazno 'puvanje' antipatične malograđanske klike koja se nedjeljom okupljala na maksimirskoj
svečanoj tribini da uživa u afektaciji koju simbolizira nahvao-riječ 'šport'.

Za razliku od Tuđmana, Tus je pravi džentlmen. A engleski džentlmen odlikuje se uljudnošću,

nadasve odmjerenošću, koja u opasnim situacijama postaje hladnokrvnost, sangue-froid.
Neophodno je svojstvo vojnog zapovjednika da bude pravi gospodin, poput Tusa, dok žicari
poput Šuška, mogu voditi samo pljačkaške pohode, kriminalne operacije i krupan šverc.

U najtežim danima, kad nitko - ni sam Tus, nije mogao biti siguran u ishod rata, pa je Tuđman na
tajnom aerodromu u Zagorju, držao nekoliko ultralakih aviona pripravnih za bijeg, vidio sam
velikog hrvatskog vojskovođu, najvećeg poslije Jelačića, kako mirnim pokretom ruke skida
sunčane naočale s nekim finim koštanim okvirom - i to me ispunilo silnim pouzdanjem, kao što
bi me bilo bacilo u komu da sam tada naišao na ministra obrane koji je posjetitelje -neke moje
poznanike - bio primio u kabinet odjeven u prljavu bijelu dolčevitu i kožnatu jaknu, pa iz džepa
izvadio bocu rakije, zapušenu kukuruznim klipom i ponudio im po gutljaj - pravi bon mot
hercegovačkog huligana.
Gospodstvenost je neophodno, ali ne i dostatno svojstvo, jer već renesansni sociolog Castiglione,
u traktatu o dvorjaninu, odnosno džentlmenu, zahtijeva od svoga Cortegiana, da ga 'na rat ne
potiče dužnost sama po sebi, nego l'honore". Nema generalskog morala, nekog idealnog
vojničkog kodeksa, nego je presudno časno pridržavanje moralnih načela, s kojima je Tus kao od
prirode srođen, pa najteže odluke donosi s lakoćom. Nakon 44 godine službovanja u jna, napustio
je tu vojsku čim je zaključio da ga je izdala, zaratio se s njom i ubrzo je smlavio. Iz Hrvatske
vojske koju je zatim stvorio i s njom postigao trijumf, otišao je bez žaljenja čim je uvidio da će
biti upotrebljena kao sredstvo u luđačkim Tuđmanovim agresivnim planovima. Kakva
beskompromisnost, kakva moralna hrabrost!

Tus je pritom bio najbolji, najbolje školovan i najcjenjeniji general-štapski oficir u jna, s golemim
mirnodopskim zapovjednim iskustvom na svim razinama... Kad se školovao u Rusiji, na
četverogodišnjem Komandnom fakultetu Zrakoplovne akademije Jurij Gagarin pokraj Moskve, u
toku komandno-štapske vježbe, koja je neprekidno trajala četrnaest dana, zapovijedao je
Zapadnom frontom, grupom armija 'crvenog' u nastupanju prema La Mancheu, po stvarnom nato-
rasporedu i s pravim sovjetskim formacijama... Odlučan, beskompromisan, nikome se ne ugiba,
ali uopće nije naporan, tvrdokoran, nepristupačan. Pravi pilot - agilan u četiri dimenzije prostora i
vremena, u svakom času spreman da prođe kroz najstrašniju opasnost i iznese goli život. U
njegovoj 5. klasi zrakoplovnog učilišta u Mostaru diplomiralo je 128 mladića, a polovica su
izginula tokom letačke karijere. Preživjeli su imali zaista brze reakcije i pravilno sagledavanje
kritičnih situacija.

Tus je osobno hrabar kao vrag - nikad se nije uklanjao opasnostima. Nije se, doduše, producirao
na bojišnici, kao mitoman Bobetko, a njegove inspekcije trupa na prvoj crti, gdje bi se pojavio s
malim Heckler und Kochom, koji je izgledao kao igračka u njegovoj bribirskoj šačetini, te s
crnim naočalama, koje mu pridaju izgled slavnog dirigenta na proputovanju, djelovao je malo
inkongruentno, jer bi ga okružili znojni, prljavi hrvatski ratnici rutavih prsa, s košuljama
izvučenim iz hlača... Njegova je osobna hrabrost puno uočljivija po mirnoći, fatalizmu s kojim se
suočava s posljedicama svojih moralnih odluka.

Kad je, odlazeći iz Beograda, na svim sastancima u Saveznom sekretarijatu otvoreno išao protiv
Kadijevića, po Beogradu se nigdje nije micao bez dva pištolja, jednoga noseći u torbi, drugog
pod bluzom, za pojasom. Kad se otvoreno suprotstavio Tuđmanu, počeli su ga uznemiravati
šuškovci, pa je odmah u dvorište kuće na Srebrnjaku pustio golemog psa tornjaka, većeg od
teleta, koji se umiljava ukućanima, a svakoga drugoga želi rastrgnuti na male komadiće.
Fatalizam, da, mirnoća, ali s njom se oboružaš tek kad se naoružaš do zuba.

Na drvom obloženim zidovima Tusova tinela, osim Stančića, Murtića i uobičajenog likovnog
akademizma, visi odljev antičkog nalaza iz Trogira, Kairosa, boga dobre prilike, prikazanog u
liku mladića u trku, sa zavijorenom kosom - kakav zgodan gorko-ironičan simbol vlastite Tusove
nedavne prošlosti, kad je u tri-četiri mjeseca vulkanske aktivnosti ostvario svoje životno poslanje,
a zatim se povukao u drugi ešalon, pa pomalo piše stručna priopćenja, sudjeluje u političkim
javnim raspravama, ali se najviše posvećuje temeljnoj dužnosti - trosmjenskom čuvanju unuka,
jer ima gotovo sedamdeset godina.

Tus se rodio 1932. u Bribiru - kraju, koji su Hrvati nastavali u takvoj davnini, da je dobilo ime po
latinskom nazivu Barbaria. Kad je navršio deset godina, kraj su posjeli latinski barbari, talijanska
vojska, pa njegovu majku strpali u internaciju. Ostao je s petoricom braće, od kojih je jedan, Ivan,
bio prvoborac i povukao ga 'u šumu'. Bio je kurir, sudionik NOB-a, Boško Buha. Sa šesnaest
godina, otišao je na gradnju pruge Šamac-Sarajevo i ondje ugledao sudbonosni poziv za pilotsku
školu, u koju se javio i bio primljen iako nije bio punoljetan - velika rasta, uspio se provući.
Inicijalno školovanje išlo je na ruskim školsko-trenažnim strojevima ut-2, s otvorenim pilotskim
sjedištem. Na glavi se nosila hauba, kožnata pilotska kapa i naočale poput von Richthofena.
Sljedeće godine primljen je u partiju, a 1950. poslan u skopski garnizon. Letio je na Jakovima,
ruskim klasičnim klipnim lovcima konstruktora Jakovljeva, nalik na Hurricane, a medu prvima
odabran je za mlazne avione koje su Amerikanci dali poslije raskida sa Staljinom. F-84
Thunderjet bio je kao pjesma; takav avion uvaliti momku od dvadeset i dvije godine, gotovo je
opsceno... Poslije sljedećeg velikog političkog zaokreta - povratka u lager, uslijed pomirenja s
Hruščovom - Rusi daju svoje najmodernije lovce, možda najbolji avion ikad konstruiran, remek-
djelo Artema Mikojana i Mihajla Gureviča, MiG-21, dva puta brži od zvuka. I danas, poslije
četrdeset godina, leti u Hrvatskom zrakoplovstvu, a u Domovinskom ratu pokazao se kao moćna
jurišna platforma. Pritom je jeftin, kao da ga proizvodi ikea.

Sad Tusa šalju na akademiju Jurij Gagarin, najbolju vojnu školu na svijetu - u sssr-u operatika se
izučavala kompleksno, jer u ruskoj formaciji, zapovjednik raspolaže sredstvima svih rodova.
Tuhačevski je bio najbolji učenik Scharnhorsta i Gneisenaua, koji su utemeljili 'pruski
generalštab', pa taj jedinstveni organizam za proučavanje i vođenje bitaka, presadio u sovjetsku
armiju. Tus je diplomirao 1967. Dvanaest godina trupne službe poslije toga bilo je dovoljno da
dogura do zapovjednika ratnog zrakoplovstva. Letio je na ukupno 37 tipova aviona, do pada
Berlinskog zida bio je jedini pilot u svijetu koji je upravljao i američkim Borebnim jastrebom F-
16 i Migom-29.

U Beogradu se držao apartno, sinovi su pohađali zagrebačke škole, a mlađemu je dao ime
Tomislav. Žena Korčulanka, vrlo je energična gospoda, prava Dalmatinka, malo podsjeća na
Savku, ali je još malo oštrija, iako je najoštriji u domaćinstvu zapravo onaj tornjak, a sam Tus
govori tiho, blago, te pažljivo oblikuje svaku riječ, promišljeno i duboko. Stariji sin postao je
košarkaški trener. Krešimir Ćosić povukao ga je na Provo, a poslije je trenirao Rijeku, odakle su
ga istjerali dan nakon što je Tus odbio istupiti za HDZ na predzadnjim izborima. Predsjednik
kluba bio je Dario Vukić, Pašalićev čovjek, direktor koji je potopio Croatialine. Tusov sin sad je
bez posla. Onaj drugi pak uspješan je pravnik, jedan od najboljih korporacijskih odvjetnika u
Zagrebu. Dok mu je otac zapovijedao Hrvatskom vojskom, sjedio je u rovu kao običan vojnik i
nije ga dotakla nikakva protekcija.
Kad je počeo krah komunizma i Jugoslavija se stala raspadati, Kadijević je otišao tajno u
Moskvu, na sastanak s Jazovim, da vidi hoće li sovjetska vojska izvršiti puč protiv Gorbačova te
podržati sličnu vojnu akciju u Beogradu. Jazov je to otklonio, a puč pokušao puno kasnije, kad je
bio bezuspješan, ali o tajnom letu Kadijevićevom Tusa su, naravno, izvijestili njegovi piloti
specijalnog vip-zrakoplova. Shvativši što armijski vrh namjerava, Tus je otišao premijeru Anti
Markoviću i predložio mu da otpusti Kadijevića, preuzme resor obrane i uhapsi Miloševića.
Marković je pak predložio Tušu da on preuzme resor obrane i uhiti Miloševića, što bi Tus, da je
to bilo imalo realno, sigurno i učinio. Tus je bio zapovjednik Jugoslavenskog ratnog
zrakoplovstva od 1985. godine. Pod njim se razvio kao prilično posvećen rod vojske, u kojemu su
dominirali Slovenci i Hrvati. Kad je počela 'diferencijacija', samo 23 posto oficira prišli su
unitarističkom SK-pokretu za Jugoslaviju.

Kad su Srbi stali divljati po cijeloj Jugoslaviji, te započeli zapre-čavati prometnice balvanima,
tražio je na kolegiju Ministarstva da ih vojska deblokira. Kadijević je to otklonio, a kad je
formiran ratni Štab vrhovne komande, Tus nije uvršten u njegov sastav, nego mu je najavljeno
umirovljenje. Dotle je već uhvatio vezu s hrvatskim vodstvom: kad su hrvatski policajci izginuli
u Borovu Selu, ministar Boljkovac primio je tu vijest sjedeći u Tusovu kabinetu u zemunskoj
Komandi vazduhoplovstva. Prije odlaska iz Beograda održao je govor u zrakoplovnom uporištu
na Batajnici, te pitijski poručio da se neće ogriješiti o oficirsku čast - i zaista, poveo ga je
l'honeur, ali za njih posve neočekivanim putovima...

Otišao je u svoju kuću u Novi Vinodolski, jer je lokalni zapovjednik policije bio njegov nećak,
zaštita bolja i od tornjaka... Gregurić i Vedriš došli su mu ponuditi zapovjedništvo Hrvatske
vojske; prihvatio je i onda bezveze čekao tri mjeseca da se Tuđman nakani osnovati vojnu silu.
Valjda je mislio da će se s Miloševićem nekako nagoditi bez rata, pa dopustio da jna mjesec i pol
napada Vukovar i okruži ga velikim snagama Novosadskog i Tuzlanskog korpusa, 1. oklopne
gardijske divizije, srpskih teritorijalaca i vikend-četnika. Tek kad je 20. rujna Kadijević preko
televizije objavio početak otvorenog vojnog djelovanja u Hrvatskoj, Tuđman imenuje Tusa za
zapovjednika i on počinje ustrojavati tuškanački stožer, koji su popunjavali piloti, te Hrvatsku
vojsku.

Četrnaest dana nakon primitka zapovjedništva organizirao je proboj u Vukovar - poduzela ga je

Treća gardijska, Pume, uz potporu petnaest tenkova i dijelova dvije domobranske brigade u
drugom ešalonu, uz specijalce iz Lučkog i diverzante iz rezerve Glavnog stožera — sve što se
moglo skupiti usred najgoreg ratnog kreševa, dok su hrvatski teritorij presijecale snage
neprijatelja u utvrđenim vojarnama. Tuđman je obustavio protunapad prema Vukovaru zbog
pritiska Europske zajednice, koja je djelovala s glupim, nesuvislim mirotvornim inicijativama.
Pume su ušle u Marince, nadomak razorenog grada i tu bile naredbom zaustavljene. Kad je napad
obnovljen poslije pet dana, prolaz je zapriječila cijela oklopna brigada, jna je i dalje gomilala
snage - na pravac proboja dovukla je još jednu mehaniziranu brigadu te, naposljetku, cijelu elitnu
i. oklopnu gardijsku diviziju.
Ponovni proboj Tus je pokrenuo poslije tri tjedna, 12. studenog, opet s 3. brigadom Ivana Basarca
u prvom ešalonu i 105. bjelovarskom u drugom. Pume su izginule, svi hrvatski tenkovi su
uništeni, a specijalci iz Lučkog imali su tolike gubitke da je postrojba efektivno rasformirana.
Proboj je zaustavljen orkanskom vatrom, a dotle je grad zaposjednut i počelo je sveopće ubijanje.
U Vukovaru je palo 1100 herojskih dragovoljaca, a nestalo još 2 600 branitelja. Kad su u proboj
pošle dvije slabe brigade, bilo bi im itekako od pomoći onih Merčepovih 300 tisuća dragovoljaca
koje je, kako se hvalisao, okupio u svojoj udruzi - a nisu baš svi mogli biti zauzeti likvidacijom
civila na Pakračkoj Poljani. U stravičnoj vukovarskoj bitki, Srbi su izgubili šest do osam tisuća
ljudi, a jna oko 600 tenkova i borbenih vozila. Poslije toga nije mogla sastaviti poštenu jedinicu,
niti nahvatati dovoljno dezertera za kakvu ambicioznu operaciju...

Kad je razmješten unprofor, slobodan prostor za djelovanja pružio se u Dalmaciji, gdje nije bilo
'plavih šljemova', pa počinje prebacivanje snaga za oslobađanje Dubrovnika. Istodobno, Tus
okuplja ljudstvo za dramatičan manevar presijecanja srpskog 'koridora života', koji ide uz desnu
obalu Save, između hrvatskih snaga u Posavini i bosanskih oko Tuzle, gdje su Hrvati i Bošnjaci
uspostavili oružano bratstvo. S dvije tisuće ljudi u Posavini, Tus naređuje da se Koridor stavi pod
vatrenu kontrolu, pa osobno polazi u izviđanje u ispražnjen prostor, doprijevši gotovo do
bošnjačkih položaja. Mali Tusov 'kuhinjski štab' koji je funkcionirao kao gudački trio, napravio je
plan velikog jesenskog pospremanja 'Zapadne Srbije'. Presijecanjem Koridora kod Brčkog, cijela
srpska izbočina past će bez napajanja naftom i provijantom... Odjednom, mostovi na Savi lete u
zrak! Srušili su ih Jarnjakovi diverzanti, a ministar unutrašnjih poslova Tušu priznaje: 'Pa nisam
ja to učinio na svoju ruku, znaš odakle dolaze komande!'

Dvije tisuće vojnika prebacuje se natrag i pliva preko Save, da ne ostanu odsječeni u Bosanskoj
Posavini. Drži se još oraški koridor. Po partijskoj, hadezeovskoj liniji stižu, međutim,
kontradiktorne komande zapovjednicima postrojbi - povlačenje, raspuštanje na dopust... To od
jedne do druge jedinice ide pukovnik Praljak, pa upozorava, instruira, jer se ne može
zapovijedati, budući da vojskom komandira Glavni stožer, a Stožerom general Tus. Doveden je u
pozadinu, kao šef logistike i Čermak; da obustavlja opskrbu, a zatim među vojsku šalju iskusnog
panikera Miljavca, pouzdanog čovjeka, kojeg je u Orašju zamalo ubio Prkačin, misleći da je
neprijateljski saboter.

Sad Tus saznaje za pozadinu urote - u Grazu je održan sastanak Boban-Karadžić; i tu je pao
dogovor te počele pripreme za zločinački udar na saveznike Bošnjake. Bilo mu je jasno da je
došao čas odluke - mora se povući. Tuđman ga je na kraju upitao misli li da bi umjesto Bobetka
mogli, možda, igrati Roso ili Praljak! Kakva drskost - stari bojni ovan nije više bio u bog zna
kakvom stanju, a prije umirovljenja slovio je jedino kao partijski knut i teški grebator, ali
spominjati profesionalnom oficiru jednog plaćeničkog podnarednika i teatarsku lucprdu koja
namjerno podržava sličnost sa Stjenkom Razinom, zbilja je sadistički - Tuđman je Tusa
pokušavao spustiti na svoj intrigantski nivo.
Tus, bezobrazan, daje neugodne intervjue po novinama, pa se povlači iz stožera na mjesto vojnog
savjetnika - rat još traje, a on razgraničava patriotsku dužnost od prezira koji osjeća nadasve
prema Šušku. Dobro što je ostao na tom savjetničkom mjestu - spasio je Stipetićev položaj, a
1995., kad je završena Oluja, uspio je Tuđmana odgovoriti od Šuškova prijedloga da se Hrvatska
vojska očisti od časnika iz jna, tako da se ostavi samo njih dvije stotine. Htjeli su se riješiti ljudi
koji su iznijeli rat, pa prepustiti bezgraničnim užicima vlasti u MORH-u, tom hercegovačkom
edenskom vrtu, gdje se nikad ne polažu računi... Šušak vodi vojno-industrijski kompleks kao
privatnu prćiju. Preko računa prošli su silni milijuni. Šuškova kći, koja se udala za nekog
hercegovačkog instant-generala od trideset godina, kupila je sad stan u Valentićevim 'urbanim
vilama' na obroncima Salate, gdje nema ništa ispod pola milijuna maraka. Zaista, otkud tim
ljudima novac? Šušak je iz Ottawe došao gologuz, s rukama u džepu. Tamo je posluživao u
piceriji, jer je bio polupismeni emigrant -odakle su im onda pritekle tolike parusine? Pomalja se
hipoteza o kleptokratskoj prirodi MORHovskog ustrojstva - ali to ne pripada hagiografiji staroga
pilota...

'Uostalom, Vlado', pitam Rajtara, 'jesi li regulirao status dragovoljca?' On odmahuje rukom,
tužno promatra svoje neobrane kruške. U MORH-u se ranije loše gledalo na to da se aktivni
časnici uključuju u čoporativne udruge, kojima je HDZ jedino instalirao rukovodstva, imenujući
primjerice čestitog predratnog birtaša i svadbenog harmo-nikaša Đuru Dečaka, koji je u
novokomponiranoj Hrvatskoj vojsci bio dotjerao do generalpukovnika, a kao zapovjednik
istočnoslavon-ske bojišnice, angažirao stožernu astrološkinju, koja mu nije samo izrađivala
horoskope. Dečakova udruga proglašena je 'krovnom', matičnom organizacijom za sve udruge,
znači za onu prvu, izvornu, ratnoga zločinca Tomislava Merčepa, kojega je Šušak držao u rezervi
bude li potrebno da sa svojim uigranim razbojnicima i kriminalcima, uličnim terorom
potpomogne izvođenje državnog udara, ali i za daleko najsolidniju, Borkovićevu, koju je Mladi
Jastreb stvorio odcije-pivši se od Merčepove centrale, jer nije mogao gledati kako patuljsti
mucavac krivotvori dokumentaciju, primajući svakog hadezeovca koji je mogao naći vezu, ili
svjedoka da se još 1990. u kleti rotio za obaranje ustavnog poretka... Potpuno je besmisleno kao
dragovoljce tretirati te naoružane hadezeovce, koji su se okupljali prije početka oružane borbe, jer
bi to značilo da se u Hrvatskoj zaista vodio građanski rat, a ne da se ona branila od agresije.
Početak agresije, tehnički, je sredina kolovoza, kad počinje borba za Vukovar, a jna prebacuje
korpuse iz Bosne i Srbije na hrvatski teritorij.

Osim pripadnika Zengi, Tus je, dakle, prvi dragovoljac Domovinskog rata, a onda dolaze svi
ostali časnici te vojnici koji su na poziv ili kao volonterija, popunili 64 brigade, što su obranile
Hrvatsku do 2. siječnja 1992. Poslije toga, Hrvatska se vojska mobilizira, pa branitelji više
nikako nisu dragovoljci, nego građani koji su časno ispunili svoju dužnost.

'Vi ste izgubili medijski rat', kažem Tušu, 'jer kao dragovoljci u javnosti su se nametnuli oni
Merčepovi pijanci, koji naokolo hodaju u trenirkama, briju se poput De Nira u Taksistu i, na
signal iz Slobodne Dalmacije, kreću na Markov trg, opremljeni lančinama.' Kad kamera prelazi
preko njihovih lica, pitam se za svakog pojedinog -gdje si bio kad je pao Vukovar?
Tus me gleda bijelo - on je dobio rat, a medijski rat, dođavola, medijski rat neka vodi netko
drugi! Finoća i krijepost Tusova nasuprot hvastanju 'maloga Napoleona' i njegove bulumente - što
će prevladati u hrvatskom duhu? Odoljet će stari vitez, ili nadvladati vražja nakaza, koja se plete
oko nogu njegova konja na čuvenom drvorezu Albrechta Diirera?

Osječki barbudo Vladimir Šeks u ugostiteljskom ambijentu, gdje su se zbile sve najuzbudljivije
epizode njegove disidentske i političke karijere.

Kuhar u saborskoj političkoj menzi

VLADIMIR ŠEKS

Zadnji je čas da se napiše štogod o Vladimiru Šeksu, do jučer jednom od gospodara Univerzuma
u ovom zakutku vremensko-prostor-nog kontinuuma. Pomoćni faraon, gospodar gornje
dodunavske Podravine, potom vrhovni sudski pristav i saborski korteš, bradati Atlas hrvatske
demokracije, ili barem prva karijatida u zgradi njezina visokog doma na Markovu trgu,
najekskluzivnijem hrvatskom parkiralištu, on bi već sutradan mogao pasti u zaborav skupa s
akademikom i vršiteljem dužnosti predsjednika Republike, čije su odlaske na tržnicu još
donedavna pratili fotoreporteri vodećih političkih tjednika, boreći se za ekskluzivnost u
pokrivanju njegova posjeta mliječnom odsjeku i susreta s polumitskim kumicama na odjelu sira i
vrhnja.

Saborski zastupnik hadezeovske manjine, koji je do jučer bio v. d. suverena, ili pak bivši šef
parlamentarne većine, izravno zadužen za politički teror nad opozicijom, postaju prekonoć, čim
izgube realnu političku moć, patetične figure u cirkusu hrvatske politike. Obični narodni
zastupnik koji dijeli sobu i sekretaricu s još jednim zlosretnim drugarom iz saborske magareće
klupe, politički je manje važan od direktora ZET-a. Bez aparata kakav postoji, primjerice, u
američkom Predstavničkom domu, gdje svaki kongresmen ima kabinet i osoblje, te državni
institut Kongresne knjižnice, sa svim analitičarima, neograničeno na raspolaganju, bez toga,
dakle, hrvatski je zastupnik, naprosto, kotačić u stranačkoj mašini, izabran na državnoj listi, kao
kletvenik političke formacije, kojoj je prepisao dušu u zamjenu za fiktivni odsječak biračkog
tijela.

Lišen vlasti te informacija koje skupljaju ministarstva i tajne službe, bez infrastrukture na terenu
gdje dominiraju lokalni organi vlasti, kontrolirajući politički medije i držeći ključeve svake
dvorane u kojoj bi se mogao održati agitacijski zbor, hrvatski je sabornik, dakle, politička nula, a
plenum takvih individua - riječ koju je prikladno odabrao glumac Zlatko Vitez - obični
kokošinjac. U terminu televizijskog prijenosa u Saboru nastaje, doduše kratkotrajno, metež i
redaju se inteprelacije, ali se razgovor vodi u idejnim oprekama, uglavnom o besmislicama, s
floskulama, pa nije čudo da u takvu mlaćenju prazne slame briljira dr. Anto Kovačević, 'vitez od
Odžaka', Veseličin kršćanski demokrat koji je prije samo nekoliko godina, kao Tomčev zamjenik,
nastupao na izborima u Zagrebu u ime lijevo polariziranog opozicijskog bloka, a sad je, našavši
se u saborskim klupama medu pravaškim filofašistima, pribavio nekoliko Orljavinih crnih
košulja.

Šeksov pad čini se neizbježnim, no kraj te kometske karijere neće nipošto biti nalik na udar
tunguske repatice; uz nezamjetno iskrenje on će sav sagorjeti u višim slojevima troposfere.
Poslije toga bit će kao stari ugasli meteor obrastao mahovinom u parku prirode, onaj nijemi crni
kamen koji leži na Sljemenu nedaleko od Kraljičina zdenca, tupi znamen bezveznog vrludanja po
svemiru...

Raspad HDZ-a pretvara Šeksa neumitno u marginalca: moći će se priključiti odžačkom baronetu
u besmislenim filibustijerskim ispadima iz stražnjih klupa, ili zlobnom ogovaranju u saborskom
restoranu, gdje se kuhinja nije puno promijenila, iako ga dobri Kutle više ne drži u zakupu. No, u
menzaškim isparenjima toplog variva ugovaraju se politički aranžmani u kojima tragični Šeks
više neće moći sudjelovati. Kad se njegova stranka raspolutila, pokušao je, skupa sa slavonskom
bazom drugoga osječkog jurista, bivšeg Tuđmanova prokonzula Istočne Slavonije, Branimira
Glavaša, formirati zasebnu ćeliju, nekakav hadezeovski 'centar', koji će donositi prevagu jednoj
ili drugoj sukobljenoj frakciji, pa tako zadržati malo povišenu, izdvojenu, poziciju, ali to nije
uspjelo... Hadezeovska zastupnička masa svrstala se ili uz Pašalića ili uz Sanadera.

Prvome su ostali vjerni Hercegovci, pripadnici širokobriješkog kartela, te primitivci iz zabrđa,

koji s njima tvore ultramontansku osovinu ganga-rera. Drugome prilaze 'nekompromitirani', dakle
kadrovi koji su jedino krali, svjesni da se u svim ozbiljnim političkim aranžmanima ta mala
deformacija može, kako bi Srbi lijepo na ruskome rekli, 'prenebregnuti'. Sanaderovci ne žele
ispaštati za ratne zločine pašalićevaca: oni priželjkuju kakav-takav legitimitet, odriješene ruke da
se uvale u tekuće političke kombinacije, što sad ne dolazi u obzir dokle god policija istražuje
financijske aranžmane doktora Mabusea juniora, njegove medijske operacije i veze s
obavještajnim podzemljem, koje još prikriva zapovjednika kaznene ekspedicije u Ahmiće,
ajnzackomando Ljubičica. Istraga i proces krimi-nalizacije dospjeli su do kritične točke kad je
Pašalić skinut s položaja potpredsjednika Sabora, da se lakše liši imuniteta, pa je iznenada
iščezao, navodno na hodočašće u Jeruzalem, gdje je upravo trajala intifada, tako da mu je bilo
teško doprijeti na Isusov i na Rabinov grob, ma koji ga više inspirirao.

U operaciji 'skidanja' potpredsjednika, mozak je bio dr. Ivica Kostović. On će stvoriti duumvirat
sa Sanaderom, 'provizornim', 'prijelaznim', predsjednikom stranke, koji se u međuvremenu dosta
'primio', ukorijenio, u kabinetu na Trgu žrtava fašizma, gdje odolijeva fantazmagoričnom
torokanju stranačke ideologinje Maje Freundlich. U sjedištu stranke skupio se, naime, znatan broj
besposličara koji su ranije otpali kao 'pošteni' kadrovi, u čiju se inteligenciju dr. Tuđman nije
mogao pouzdati, znajući dobro koje su dvije ključne osobine njegovih pristaša, te da se one
isključuju.
Oni su sad itekako korisni, jer pišu paskvile u Hrvatskom slovu, naznačujući aktivnost na idejnoj
fronti, pa zastupnici, ljudi s nekom težinom i lovom, mogu mirovati, izbjeći to klauniranje i
naricanje za herojskim tuđmanovskim vremenima, čemu se po birtijama odaju hrvatski umnici
poput Hrvoja Hitreca, koji bi na šanku u Gavelli mogao otvoriti otpadnički razred hrvatske
političke akademije, utemeljene u Gajevoj ulici ispred kafića Charlie.

Novinsko trtljanje Maje Freundlich i još nekolicine polupismenih skribenata idejno kvalificiraju
opstojanje 'legitimističkog', 'građanskog', krila HDZ-a, kojemu sad na čelu stoje dr. Ivo Sanader,
stručnjak za Anouilha i parfem, marginalno impliciran jedino oko kredita za gradnju velebne
kuće, što je otišao bestraga prilikom privatizacije banke koja mu ga je dala, te dr. Ivica Kostović,
ravnatelj Instituta za mozak, kojega je Ivo Pukanić u Nacionalu nekoć optuživao kako zbog
neumjerene znanstvene častohlepnosti daje k sebi na sekciju dopremiti još tople mozgove iz
Vrapca, ne obazirući se dovoljno na 'papirnate' formalnosti.

To je normalan, bezazlen par u okvirima hrvatske političke svijesti, pa bi, pod njihovim
vodstvom, veća skupina kvalunkvista i mirnih hadezeovskih političara liberalnih nagnuća, koji su
se prilično nakrali u posljednjih deset godina, mogli naći mjesta u virtualnom prostoru na
nacionalnoj političkoj sceni i, primjerice, iskovati neki prešutni deal s Mesićevim
predsjedništvom. Njemu pak, u nadmetanju oko ustavnih ograničenja njegova simboličnog
vladanja u luksuznom avionu, nije naodmet takva glasačka 'rezerva' iz redova uljuđene,
pacificirane, stranke koja ne koalira s kromvelovcima vladajuće parlamentarne 'šestorke'. Ta je
linija, u svakom slučaju, prihvatljivija od Pašalićeve koncepcije općega hercegovačkog ustanka,
epistolarne generalske pobune i balvanoloških simpozija o dignitetu Domovinskog rata.

No, ako Pašalića strkeljaju u zatvor, nestat će svake potrebe za Šeksovim balansiranjem. Šeks i
Glavaš bit će, uostalom, prononsirani u slučaju Pakračke Poljane, u čemu su barem posredno
sudjelovali: Šeks kao Merčepov politički zaštitnik, koji je onemogućio procesui-ranje ljudi iz
njegova eskadrona noći, upletenih u umorstvu obitelji Zec, te Glavaš kao suradnik na istome
terenu u istočnoj Slavoniji, gdje su ljudi preko noći nestajali utopljeni u pakrački ribnjak, ili
vezani žicom i pušteni niz dravsku maticu...

Mislim da osječki fiškal, taj nacionalistički barbudo, koji je svoju crkvenoslavensku bradurinu
preuredio otkako glumi zagrebačkog salonskog politikanta pa je sad uredno fazonira u bradicu a
la Napoleon ni., nije osobno nikoga likvidirao, ni sastavljao popise. Nije čak morao ni kimnuti
glavom da se štogod dogodi ili ne dogodi, kao Glavaš, kako su to vješto prikazali autori britanske
dokumentarne serije Smrt Jugoslavije. Ali, nema sumnje da je, kao slavonski ratni poglavica,
politički komesar i šef lokalnih hadezeovskih kaba-dahija, unaprijed, nad svime, jednom ponikao
glavom, a poslije, kao državni odvjetnik, 'držao vodu dok majstori odu', pa se nekoliko zlikovaca
izvuklo na tehnikalije, a mnoštvo njih, čim je primljen signal da je izdana dnevna zapovijed 'Ne
talasaj!'... Tko se u državnoj birokraciji s time nije mirio, otišao je.

Ratni zločin, kriminalna privatizacija, zloupotreba državnih resursa - to je hadezeovska trijada

krivnje, u kojoj svaki aspekt ne mora biti čak ni politički smrtonosan. Raščišćavanje će neke
slomiti, neke upropastiti, ali većina će, naravno, preživjeti. To ne znači da im je osigurana
politička budućnost. Iako sanaderovci verbalno podupiru pomamljene hercegovačke bundžije,
koje su u Splitu, njihovu za-graničnome glavnom gradu, organizirali pašalićevci, jasno je da ta
usmena podrška ne vrijedi papira na kojem je napisana, što znači da će 'parlamentarni', Sanaderov
HDZ sa čovjekolikom fizionomijom ubrzo ostati bez 'baze', jer desnica, osim teških klerikalaca i
nepopravljivih nacionalista - koji demonstriraju u šoferskim potkošuljama, noseći transparente
bogate pravopisnim greškama - ne raspolaže nikakvom drugom demografskom osnovicom,
primjerice mladim konzervativcima, koji se bave Internetom i slušaju preko MP3 2Pac Shakura.

Kad bi se izbavili buture i uspjeli u svom očajničkom pokušaju oživljavanja Tuđmanove karizme,
klonirane u njegovu prilično smušenom sinu tužna, ijorovskog lika, pašalićevci bi, naravno,
okupili desnicu. Ali, Baby Doc to ne može ostvariti bez Pašalića, koji pak ima uteg oko vrata, a
uskoro će, možda, vući i onu kuglu koja se okvači za gležanj. Prevladaju li sanaderovci, Šeks je
pečen; prevladaju li pak pašalićevci, bit će kuhan.

Vladimir Aleksandrov Šeks - kako je to 'otečestvo' naglašavao Tuđman u razgovoru s Vesnom

Skare-Ožbolt, koja je nepoželjnoga budućeg suparnika pokušavala ocinkati terminologijom s
placa, kako je objelodanjeno prijepisom vrpce što je javnosti stavljena na raspolaganje zloćom
prošloga i dobrotom sadašnjeg predsjednika, rođen je i. siječnja 1943. u Osijeku. Otac,
folksdojčer iz Sida, nije ga nazvao 'Adolf, jer je bio 'lijevo orijentirani zanatlija', kako ga je sam
Šeks okarakterizirao u autobiografskoj bilješci. Kod njega se zaista ne vidi nikakav znak rane ili
obiteljske nacionalističke inicijacije. Naprotiv, upisao se u Partiju kad mu je bilo dvadeset godina,
otišao dobrovoljno na omladinsku radnu akciju Novi Beograd (valjda je loše posjekao onu
vrbovinu na Adi Ciganliji, koju sam, na istom mjestu, na istoj akciji i ja obrađivao sjekirom
dvadeset godina kasnije!) pa se upisao na Pravni fakultet u Zagrebu. Odmah poslije faksa primili
su ga u osječko Javno tužilaštvo. Za četiri godine dotjerao je do zamjenika općinskog javnog
tužioca, pa postao sudac i, poslije godinu dana, u travnju 1971., prešao, kao zamjenik, k
okružnom javnom tužitelju. Na tom je mjestu naletio na minu.

Naime, još 1970., na vrhuncu Savkina reformizma, osuđen je u Samoboru jedan policajac koji je
otvarao privatna pisma i politički kontrolirao svoje sugrađane. Kad je i u Osijeku izbila tzv. PTT-
afera, jer je interna kontrola na pošti ustanovila da k pismonošama svakoga dana navraća neka
'drugarica Seka', pa odabire pisma koja će u plastičnoj vrećici odnijeti na kontrolu u sdb, tj. u
Udbu. Kontrolori su se potužili Šeksu u tužilaštvu, a on je, zaveden samoborskim presedanom,
otvorio istražni postupak. O tome je u vus-u pisao pra-senzacionalistički prainvestigativni
novinar Mario Profaca, što znači da je buknuo neugodan javni skandal, koji je poslije
Karađorđeva sankcioniran otpuštanjem svih upletenih, te izbacivanjem Šeksa iz Partije.

Naravno, sdb se pozabavio ovim svojim naivnim progoniteljem, detaljno ga ispreslušavao, a iz

toga doba (12. prosinca 1972.) potječe i dossier Sova, u kojem Šeksa vode kao problematičan
izvor, jer ocjenjuju da je, na informativnim razgovorima, 'neiskren'. Tražili su od njega da
surađuje i, u zamjenu za informacije o ukupnoj 'sigurnosnoj situaciji u Osijeku i Baranji', ponudili
poštedu od progona. Tako je Udba dobila nevoljkog sugovornika, žilavog muljatora, petljanca i
filozofa, od kojega se nije moglo doznati ništa pametno. Ipak, nisu mu stali na put kad je, izbačen
iz hrvatske advokatske komore, zatražio upis u onu srpsku, u Beogradu, napisavši pismo
ekavicom i vješto istaknuvši očevo ime, te tvrdeći kako je svojevoljno raskinuo radni odnos u
Osječkom okružnom tužilaštvu, pa se sad, zbog propisa, ne može baviti advokaturom na području
istoga suda, nego odlazi u Šid, 's obzirom da mi je porodica iz okolice'.

Dobra beogradska komora upisala ga je i spasila mu egzistenciju. Zatim se bavio odvjetništvom i

sve više zapadao u nacionalističku jarost, počeo iskreno mrziti partiju i državu, a možda, pomalo,
i Srbe. Udba ga je neumorno masirala. Pripisali su mu tri 'operativna koda': uz Sova još Dejan i
Kolega. Njegova kolerična narav prznice, koji se često nade u birtiji, u zažarenu razgovoru,
morala mu je donijeti neprilike, a fertutma je nastala na temi koje se muškarci ponekad dohvate
kad, poslije višesatnog rušenja piva, svrnu u wc, pa pred pisoarom otvore dušu. 'Hitler je imao
vojsku, on i Goebbels bili su vode, znali su oni kako treba s omladinom! I Franco, Franco je znao
što je red i što je vojska, a ne ovi naši primitivci!' Za nevolju, pošao je na pišanje u wc buffeta
Gaj baš s ordinarnim potkazivačem, koji je sve to dojavio, a onda su mu izvukli još i to da se u
buffetu Igman porječkao s nekim podoficirom i vikao: 'Svi ste vi truli, i vojska i policija! Takvo
društvo mora da propadne!' I ne samo to; jednom je na sudu, u završnoj riječi na raspravi, koja se
stenografira, rekao, gledajući sucu u oči: 'Kad dođe neko drugo vrijeme, dovest ću na
optuženičku klupu ljude koji se bave ovako prljavim poslovima!'

To se obistinilo: još su bili sretni oni koji su nagrabusili kod Šeksa dobivši nogu s posla, a nisu
dopali pod drugu osječku instancu odakle se išlo prema rijeci, u taktu iz kompozicije Gorana
Bregovića: Ka-laš-nji-kov! Ka-laš-nji-kov! Dumdumdumdum!

Izveden na sud zbog tih primjedaba i ocjena, Šeks je 1981. fasovao trinaest mjeseci zatvora,
bezuvjetno. No, žalio se, a zatim je počela velika pravosudna operacija odugovlačenja, u kojoj
mu je mnogo ljudi pomoglo, ne zato što im je bio simpatičan - objašnjavali su kasnije - nego
stoga što su se protivili osudi zbog verbalnog delikta i, uostalom, u Osijeku je već zavladala
mučna atmosfera, započeo raspad komunizma, pa su u intrigama izbile na površinu sve potisnute
nesnošljivosti. No, četiri godine, razni fini ljudi uspijevali su da uz lažne liječničke svjedodžbe i
odgođeno procesuiranje žalbi onemoguće izvršenje presude protiv Šeksa, utjeravši je zamalo u
zastaru, koja je trebala uslijediti poslije pet godina.

To bi se i dogodilo da Šeks 1984. nije postao zastupnik prvo-optuženog na suđenju 'beogradskoj

šestorci', Vladi Mijanoviću, zvanom 'Vlada Revolucija', zbog raznih djela 'napada na državu i
Partiju'. To suđenje, koje je išlo paralelno sa sarajevskim procesom Vojislavu Šešelju, kao
demonstracija čvrstoće i odlučnosti režima poslije smrti druga Tita, pobudilo je golemu pažnju u
svijetu. Za optužene su se zauzimali Giinter Grass, Heinrich Boli i Simone de Beauvoir, pa su i
branitelji dospjeli u središte pažnje. Šeks je posjećivao Đilasa, upisao se u PEN-centar i Amnesty
International. Na sudu se upustio u verbalni duel s tužiocem, i, općenito, kako je pisala Politika -
'istakao se raznim zahtevima'.
Marljiva Služba opskrbila je, nato tužioca papirima i, u obratu kao u seriji o Perrvju Masonu, on
je otkrio kako advokat koji zahtijeva njegovo izuzeće nema pravo na rad u pravosuđu jer je
pravomoćno osuđen! Pukao je veliki skandal. Hrvatske novine mjesecima su pisale o toj
strahovitoj aferi, 'aferi Šeks', pravoj zavjeri na osječkom sudu, gdje su na sve načine pokušavali
poštedjeti od izdržavanja kazne toga opasnog protivnika režima. U novinskim raskrinkavanjima
istaknuo se Branko Vlahović, potonji dopisnik Vjesnika iz Moskve, koji je 1990. ondje i ostao, a
sad je direktor velike američke farmaceutske tvrtke u Kazahstanu. I Mila Štula, čuvena
šuvarovka, uvijek odjevena u kožne kombinezone i sandale, koja je poslije zbrisala u Beograd,
ložila je koliko je mogla ne bi li se pokazalo kako je hrvatska Partija zapala u porazni liberalizam.

Da ti komentari dobiju na snazi, opet se potrudila Udba, koja je dostavila u novine dokument o
tome kako je osječki Okružni sud na licitaciji prodao 18,3 kilograma zlata zaplijenjenih u
racijama po zlatarnicama u gradu te dobivenim novcem popravio zgradu i kupio službeni
automobil, iako su dragocjenosti, po propisu, trebali predati Narodnoj banci Beograd. Izbila je
velika dževa, jer je bilo jasno da se u Osijeku nešto zakuhalo, da je poredak ondje prilično
izlizan.

Zbog pogoršanja 'međuljudskih odnosa', partijska organizacija na sudu osnovala je 'drugarsko

vijeće', kojem je na čelu stao Mato Arlović. Pokušao je razvodniti aferu što se u crnim kronikama
po novinama vukla pod egidom 'slučaj Šeks'. Ali, samome Šeksu nije bilo pomoći: javio se 1986.
u Staru Gradišku, no kazna mu je barem, u međuvremenu, nakon žalbe, ublažena i skraćena na
šest mjeseci. Šeks je u zatvoru marljivo vodio dnevnik i poslije izdao knjigu uzničkih uspomena
Tmina zatvorskog sna (1993.), puno zanimljiviju od Gotovčeve, iako je taj drugi Vladimir, pravi
intelektualac i erudit, proveo iza rešetaka punih pet godina.

Odigravši posljednju nogometnu utakmicu u zatvorskom dvorištu, u ekipi lopova i silovatelja

protiv indisponiranih ubojica, Šeks se vraća u civilstvo, samo što sad, zbilja, ne može naći
nikakva odvjetničkog posla, pa se 1986. javlja na natječaj za grobara i nosača pokojnika u
osječkome pogrebnom poduzeću Ukop. U molbi je napisao: 'Po struci sam, inače, diplomirani
pravnik sa dvadesetogodišnjim iskustvom na poslovima suca, javnog tužioca i odvjetnika, ali
zbog osude za delikt mišljenja onemogućen sam obavljati poslove u struci. Nadam se da za
poslove grobara ili nosača pokojnika nije potrebna moralno-politička podobnost.'

Uočivši da Šeksu nije do posla, nego do zajebavanja, grobari odbijaju molbu, želeći, sigurno,
izbjeći njegove ispade i agitacije na sprovodima. No, ionako nije bio dešperatan kao kad je pisao
molbu na ekavici. Tih se godina u Osijeku već bila uvelike promijenila klima. Jedan kolega
primio ga je u kancelariju kao neprijavljenog partnera, a Ivan Glavaš, bratić Branimirov, zaposlio
ga u svom konjunkturnom poluprivatnom poduzeću Patent.

Ubrzo se Šeks i politički aktivira. U prosincu 1988. pokušava, sa četrdeset disidenata, budućih
hrvatskih političkih čelnika, predati peticiju predsjedniku Sabora dr. Anđelku Runjiću Bambi.
Šeksa, Budišu, braću Veselica, te ostale prosvjednike, portir nije pustio u zgradu. Hrvatski
berlinski zid nije pao toga prosinačkog popodneva, ali je istup zabilježio reporter ljubljanske
Mladine, Davor Butković, kasnije glavni urednik Globusa, pa je stvar ušla i u noviju hrvatsku
povijest. Šeks se sad aktivira na društveno živoj disidentskoj sceni: upoznaje Tuđmana, pohađa
najuže kružoke koji on vodi u vili u Nazorovoj s Manolićem i Brozovićem. Nikad nije bio
intimniji s budućim vođom, kojem se tada previše približio da bi više ikad mogli lagodno
surađivati kao gospodar i podložnik. Tada je bio vrlo nalik Tuđmanu - zapušten sredovječni
muškarac u zgužvanom kišnom mantilu, s velikim naočalama zatamnjenih leća. Brada, vrlo
bujna, polovično je podštucana, pa pokazuje da je transformacija provincijskog čudaka u
metropolskoga uljuđenog političara počela, ali još nije završena, kao transfiguracija u filmu
Muha.

Čim je HDZ pobijedio na izborima, Tuđman ga je malo odgurnuo od sebe. Previše se pojavljivao
u novinama, davao izjave o neodrživosti hrvatskih granica i sličnim pitanjima, koja je Tuđman
rezervirao za sebe. Štoviše, poduzeo je agitacijska putovanja po zemlji i u emigraciju, a Udba ga
je sveudilj prisluškivala i pratila, jer još nije bilo jasno kako će sve to završiti. Šef hrvatskog
SDB-a Josip Perković dao je pod operativnu obradu toga starog znanca službe petnaest dana prije
njegova imenovanja za potpredsjednika Sabora, kao najopasnijeg ekstremista i samoproglašenog
hadezeovskog jastreba. Zbilja, čovjeku koji je deset godina ranije zazivao Hitlera i Goebbelsa sad
nije moglo uzmanjkati verbalne oštrine!

No, bujnu retoriku osječkoga instigatora raskošne brade nije naročito povoljno primalo samo
Vrhovno biće, privremeno zatočeno u osobu predsjednika Predsjedništva jedne jugoslavenske
republike, koje se, na Areopagu u Banskim dvorima, već počelo okruživati uglednim ili
uglađenim ljudima angažiranjem Šarinića i Letice, Nobila, Bekića i Mršića, uglavnom doktora
znanosti s punopravnim građanskim statusom. S njima je Tuđman počeo stvarati dvorsku
kamarilu, dok je stranačke lojaliste i barakaše gurnuo u stranu, pa su otpali ili se zadovoljili
mrvicama.

Slaven Letica javno je napadao Šeksa, Šeks Leticu, što znači da je Šeks imao labavu, nezaštićenu,
poziciju u nomenklaturi. Kao potpredsjednik Sabora, bio je zamjenik samoljubivom autsajderu
Žarku Domljanu. Zaista ponižavajuće za prvoborca, koji je uoči rata 1991. u Osijeku sam sebi
otkrio spomen-ploču. Ne na Igmanu, ni na Gaju, nego na gostionici Olimp, gdje je uklesano: 'Na
ovom mjestu 6. travnja 1989. gospodin Vladimir seks okupio je prve članove hrvatske
demokratske zajednice u Slavoniji i Baranji što je predstavljalo početak ostvarenja tisućljetnog
sna Hrvatskog Naroda!' Mora da se serviralo nešto zbilja žestoko. Ploču je dignuo i potpisao
HDZ - Općinski odbor Osijek. Kad je i to izašlo u novinama, Tuđman je bio još manje
oduševljen. No, počeo je rat, i jastreb Šeks zadužen je za slavonsko ratište, kao šef Kriznoga
štaba, sve dok ga, skupa s Glavašem i Merčepom, nije smijenila vojska, generali Gorinšek,
Dedaković Jastreb i Borković Jastreb junior. To je već bilo u fazi borbe protiv agresorske vojske,
pošto su obavljena manja etnička čišćenja, o kojima će uskoro biti riječi, kad počne suđenje
džepnom terminatoru, Tomislavu Merčepu.
Kad se Tuđman već instalirao u Banskim dvorima, Šarinić u njegovu kabinetu, a Šušak u MORH-
u i u vrhunsku partnersku poziciju s Vrhovnikom, za trećega tu više nije bilo mjesta, pa je Šeks,
shvativši da je potpuno marginaliziran, te uočivši slabost u vlastodržačkome rasporedu, počeo
svoju diverzantsku akciju... Tuđman je bio sve pokrio, osim parlamenta na kojem se, ipak,
zasniva vlast u reprezentativnoj demokraciji. A Sabor prvoga saziva bile su popunile razne
mutikaše i spadala svih fela, okupljeni pošto su ispražnjene birtije po cijeloj zemlji. Bilo je tu
slikovitih tipova, poput čuvenoga Propatrije, koji je u sabornicu ušao s rimskim pozdravom, pa se
s govornice ispričao za taj čin ponudivši, kao olakotnu, okolnost da je bio mrtav pijan, zatim
bačvastoga glumca Damira Mejovšeka, koji je postavljen za pomoćnika ministra obrane, ali je
usput čvrgario u kazalištu Komedija, te navraćao u redakciju Globusa, koja se nalazila preko
puta, u kuriji kanonika Balenovića na Kaptolu, da novinarima senza-cionalističkoga političkog
tabloida, iznese podatke o zloupotrebama fondova za nabavu oružja.

Šeks je osjetio da je među tim ljudima, koji su kao i on frustrirani, prikupljena megatonska
energija. Pozvao je u Zagreb Branimira Glavaša, koji je u Sabor ušao u maskirnoj monduri, s
Armbrustom preko ramena. Šeks je pak stao ložiti i potpirivati vatru za izvođenje parlamentarnog
udara; po gradu je nudio položaje, pozivao ljude da se, za spas domovine, prihvate najviših
dužnosti. Domljan je napola povjerovao da će smijeniti Tuđmana i svog prijatelja dr. Zdravka
Mršića postaviti za premijera.

Stvar se ubrzo raspala, čim su esdepeovci ponudili svoje glasove da se učvrsti parlament oko
Vlade narodnog jedinstva - i Tuđman je neveliku prijetnju prebrodio, pa razjurio i pokažnjavao
zavjerenike, i to dosta obzirno, promišljeno. Domljanu i Šeksu oduzeo je po jedan čin - prvoga
postavio za potpredsjednika Sabora, a drugoga gurnuo u pravosudnu administraciju, kao
državnog odvjetnika.

Tu je Šeksova malicioznost mogla doći do punog izražaja, ne ugrožavajući političku stabilnost

poretka: mogao se iživljavati na oporbi, nezavisnim novinama, ili podešavati represivni aparat te
unedogled spletkariti protiv 'vanpartijaca'. Šeks se, izgleda, posve primirio i raz-blažio čim je, za
sitnicu, ćapio stan od 160 četvornih metara u najboljoj zgradi u Zagrebu, na uglu Bogovićeve i
Petrićeve, iznad dućana Escada. Tu stanuju razna gospoda, muzičari, ordiniraju bolji zubari, pa se
Šeks, koji je u Osijeku uglavnom gluvario po zabačenim ugostiteljskim objektima, gdje se bistri
politika te na javi snuje buđenje iz milenijske narkotiziranosti, odjednom prometnuo u gospona iz
centra grada, koji, međutim, zadržava refleks provincijalca, pa nedjeljom u podne špancira po
Trgu, u pratnji svog nerazdruživog pajtosa, političara s muljevite neretljanske delte, Luke Bebića.

Kao u nekom romanu Josipa Kozarca, Šeksov se sin Domagoj odmetnuo od očeve hadezeovske
tupeži, u supkulturna punk-usmje-renja. Ošišao se na irokešku krijestu, koju je, prilikom sestrina
vjenčanja, svečano obojio u crveno. Starije dijete, kći Zrinka, normalno je završila pravo i udala
se 1996. za nekoga deset godina starijeg osječkog ugostitelja. Zrinka je, inače, ugledala svijet
1971., dok su roditelji u Osijeku igrali belu kod Ivana Paraća, bivšeg direktora televizije, koji je
gonjen zbog prevelikog i, čini se, nespretno izvedenog zamračenja dalekovidničkih fondova.
Luka Bebić je, inače, Domagojev krizmani kum, pa je i na Zrinkinoj svadbi plesao dugo u noć,
kao i Ivica Mudrinić, te Ivić Pašalić. Svi ti časni ljudi, što kaže Marko Antonije nad ubijenim
Cezarom... Svi su oni bliski i povezani, vire jedni drugima iz džepa, ili odnekud drugdje.

Kao državni odvjetnik, Šeks je mogao najviše učiniti za svoje slavonske jahače rumene kadulje,
za Merčepove kukulusovce, kad ih je policija napokon zgrabila, jer su počeli ubijati po Zagrebu,
pa su na Sljemenu umorili i jednu dvanaestogodišnju djevojčicu, jer je njezin otac, mesar, smetao
tržnim spekulacijama naručioca ubojstva. Šeks je intervenirao, pa su se odšetali na slobodu.
Počinitelja toga groznog čina, koji je sve priznao u istrazi, Šušak je zatim uzeo za osobnog
čuvara, pa poslao u vojnu školu, i sad je pukovnik kod Joze Radoša, a bio bi i general da Vlatko
Pavletić nije, za Novu godinu 2000., odbacio hrpu postavljenja na kojoj je bilo i ono njegovo...

Vrhunac je Šeksove političke karijere drugi mandat potpredsjednika Sabora, kad je, poslije duge
nemilosti, unaprijeđen iz druge u prvu klasu hadezeovske političke hijerarhije. Postao je saborska
reduša zadužena za taktičku opstrukciju oporbe, za medijsko ocrnjivanje neprijatelja režima, te za
nadzor nad zastupničkim klubom. Tu je, kao kapo, osiguravao da se legislacija protjera kroz
zakonodavnu proceduru, da se u redovnoj parlamentarnoj operativi disciplinirano glasa, bez
koketiranja s popularnim prijedlozima. Sve dosta jednostavni zadaci koji, međutim, zahtijevaju
ruku, jer je katkad potreban i sitan vez, a uvijek inteligencija, makar povezana sa zloćom, te
brzina u promišljanju i replici. Šeks je bio dobar whip, bič, kako se naziva voda stranačke
formacije na parlamentarnom parteru Westminstera. Tu je funkciju zaslužio kad se oglušio na
Manolićeve pozive da se priključi pokretu za rušenje Tuđmana što se bio formirao u kabinetu dr.
Gregurića.

U snimanom razgovoru Tuđman je rekao Vesni Škare-Ožbolt da je Šeks također otklonio nagovor
američke Centralne obavještajne agencije, koja je sigurno asistirala u tim nastojanjima da se
diktatoru spakira neka velika kajla. No, Šeks je prethodno primio pouku i točno znao svoju
veličinu i poziciju: višak ambicije potom je otapao u rizlingu. Tuđman mu je strahovito precizno
uzeo mjeru: osječki fiškal osrednje socijalne ambicije, prznica, politički intrigant druge klase,
zadojen mržnjom i na sve spreman ako mu izruče nemoćna protivnika. Toj se ocjeni nema što
dodati.

Kip travničkog šmiranta, genija jugoslavenskog nogometa, Miroslava Ćire Blaževića.

Balkanski genij

ĆIRO BLAZEVIĆ

Dinamovoj počasnoj loži okupilo se lijepo društvance: desetak penzioniranih generala, koji su se
zimogrožljivo stiskali u civilnim trenčkotima, kabanicama, šuškavcima, balonerima i mantilima,
koje su za ovu prigodu izvukli iz ormara, još nenavikli na javno svečano pojavljivanje bez smeđe
generalske gale, okićene mjedenim hrastovim lišćem i pleternim zlato tkanim širitima.
Tu paradnu bulumentu privukao je na svečanu tribinu maksi-mirskog kluba pričuvni brigadir Ćiro
Blažević. On je nogometne reprezentativce koje trenira naveo da potpišu Proglas hrvatskom
narodu, što ga je, u ime Stožera grada Zagreba i zagrebačke županije za zaštitu časti
Domovinskog rata, izdao neki Ante Čarapović, odaslavši poslanicu koja u svakom retku nosi
biljeg fratarske učevnosti i domoljubnog zanosa hercegovačkih franciskanaca.

Oci franjevci minoritskoga reda Provincije Uznesenja Marijina, specijalizirali su se, naime, za
sastavljanje anonimnih političkih paskvila, poput vitriolične epistule koju su, u ime
blagopočivšega Mate Bobana, svojedobno poslali bivšem zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu
Franji Kuharicu. Uvijek ih odaju imperfekti ('...prije siječanjskih izbora oni obećaaaavahu 200
000 radnih mjesta') te konstrukcije tuđe svjetovnoj upotrebi modernoga novoštokavskog
književnog standarda ('a naumljenim će nam preinakama Ustava doista oduzeti slobodu i
državu'), na koje se zalijepe nasljedovanjem fra Didaka Buntića, prosvjetiteljskog mostarskog
autora književnih pabiraka i zaludica. Ukratko, to je tipično međugorsko unjkanje s
propovjedaonice u svetištu gdje se već dvadeset godina, svake večeri, pojavljuje Blažena Djevica
Marija, angažirana u lokalnom crkvenom prikazanju, što se daje duže od Mišolovke Agathe
Christie u lon-donskome West Endu. Politički, to je čista dubravsko-hercegovačka fratarsko-
suzupovska subverzivna operacija, iza koje, čini se, stoji sam princ tmine Markica Rebić, a
najposlije i njegov viši luciferski organ, Belzebub-anšef, doktor Ivić Pašalić.

Zašto je Ćiro Blažević poveo igrače nogometne reprezentacije da potpišu tu zlosretnu peticiju, pa
su im, pružajući podršku, u svečanu ložu nahrupili oni malo ošureni generali?

Ćiro je dugo proveo u inozemstvu, radio u Švicarskoj, Francuskoj, Grčkoj. Zaista, on je

Europljanin, u praktičnom, ne u intelektualnom smislu, jer je živio i zarađivao velike pare u
Nantesu, Zurichu, Solunu, te ondje figurirao kao društvena vedeta, za razliku od tolikih
nogometaša, koji kao tuke godinama sjede u svojim luksuzno namještenim stanovima po
svjetskim metropolama i plačući zbog madlenskih mirisa ćevapa iz idiličnog mladenaštva. Otkud
mu onda poriv da propagira stožerno-čaraparski manifest u kojem se Haški sud, uspostavljen od
Vijeća sigurnosti UN-a, koji podupiru zapadne sile, grupa ¦ G-7, sfor i američka Šesta flota,
naziva 'takozvanim međunarodnim sudom', osporavajući time legitimne institucije
međunarodnog poretka, što bi, konzekventno, dovelo i do odbacivanja 'takozvanog Kupa uefa' ili
'takozvanog Europskog prvenstva u nogometu'...?

Prvo, Ćiro nije glup. Drugo, Ćiro nije provincijalac. Pa, opet, potpisao je i još poveo druge da
potpišu. Bez njega, oni to ne bi mogli učiniti, kao što se neće usuditi izostati, ako se on na to
odluči. Jer, njegov položaj selektora, koji ih može bez pogovora baciti na klupu, zakovati 'zlizane
za ovi daski', te financijski, u transferu, potpuno upropastiti, za njih je tako sudbonosan da bi
potpisali i Protokole sion-skih mudraca, da im ih taj opunomoćenik Fortune slučajno ispostavi.

Zašto se Ćiro uvrstio u prvi ešalon zlokobne parade, na čelu igrača koje, uglavnom, prezire, medu
generale o kojima, sigurno, ima svoje mišljenje, još sve u prilog Ivica Pašalića, kojega nikad nije
podnosio?
Ćiro je obožavao Tuđmana, ali nije bio ogrezli hadezeovac. Kao Bosanac, malo je zazirao od
Hercegovaca, a kao kozmopolit, od šovinističkih troglodita. Nosio je neki križić na zlatnom lancu
oko vrata, te svetu sličicu svoje majke, koju je idolizirao, ali on je prevelik sarkast da bi postao
iskren klerikalac i reakcionar. Ne vidi se, dakle, motiv, jer to ne može biti ni uvjerenje,
svjetonazor, ni politika. Nema, naime, političke sheme u komplotiranju s desničarskim
ekstremizmom dok tajna policija Pašaliću 'diha za ovratnik', niti je posrijedi novac, jer ga on,
naime, ima, dok ga u hrvatskom nogometu sad tragično ponestaje, a da ga i ima, ne bi mu ga dali.
Uostalom, kad bi Ćiri bilo samo do novca, otišao bi u nekakav Galatasaraj, Topkapi United, ili u
omansku reprezentaciju, gdje iz 'pijeska Orijenta' avanturisti mogu i sad iskopati velikih para.

Silne su šume posječene da se u novinama objasne postupci i značaj Ćire Blaževića. Njegov je
fajl u novinskoj dokumentaciji deblji od Šuvarova. Ako ga ne preziru, novinari Ćiru obožavaju,
kao što je kamera voljela Enu Begović. Ćiro je good copy: od njega uvijek iskamčiš neku robu,
priču i naslov koji se može plasirati na naslovnu stranicu. Jedan novinski izdavač običava reći:
Vrdoljaka i Ćiru ja bih stavio u svaki broj svakih novina... Doista, Ćiro budi najniže strasti.
Neutaživ u svom bosanskom socijabilitetu, istodobno sukub i inkub u svakoj relaciji, on koketira,
zavodi, nudi se i osvaja, ali to nije ambigvitet sa spolnom naznakom, koji su fino detektirali
navijači s maksimirskog Zapada, odakle na svakoj utakmici olujno grmnu - ĆIRO, PEDERU! -
nego viši stupanj adaptibilnosti, mentalna amorfnost sipkog moralnog utemeljenja, što
korespondira s neorealističkom biografijom travničkoga sirotanka, koji se u životu probio
zahvaljujući jedino sposobnostima uličnog mangupa - nnta, štos, šarm, zez, podvala... Sve na
brzinu, a bez ljutnje, bez uvrede, da se poslije preko svega prijeđe, zaboravi i opet kuha juha
ispočetka...

Tu su elastičnu prilagodljivost hrvatski rasisti pripisivali njegovu bosanskom porijeklu. Sad, Ćiro
jest Bosanac, Bosna teče njegovim žilama širokom maticom, osjeća se u stavu, u dikciji - on se
nikad ne uskopisti, uvijek nešto frflja, a kad pokuša biti drzak, ili zapadne u jarost, ne pristaje mu,
nego djeluje gotovo komično. Taj ugursuz zaista potječe iz podneblja gdje se govori neizravno,
okruglo pa na ćoše, pomirljivo, bolećivo. I podlosti se prave iza leda, ne zbog kukavičluka nego
radi forme: Bosanci su, naime, najciviliziraniji Balkanci.

Bosanska strpljivost pak, sposobnost da se otrpi bol, uvreda, nepravda, glavno je nezapadnjačko
svojstvo bosanskog karaktera. Ali, ono ne proistječe iz islamskog fatalizma, nego iz povijesne
memorije, patnje kao svakidašnje forme egzistencije. U vicu, Bosanac uvijek otrpi najstrašnije
udarce i trijumfira svojom neosjetljivošću: u tome je poanta, upravo to je ono što izaziva gorak
smijeh.

Ćirina rana biografija kronologija je patnji i poniženja. Rodio se u Travniku 1935. Otac mu je bio
upravitelj Hrvatskog doma, majka Kata 'predsjednik Marijanske kongregacije', a dva brata
poginula su u crnim odorama. Kad su 1945. partizani zauzeli to ustaško gnijezdo, Ćiro je pao na
dno hranidbene piramide, čak i doslovce, jer u školi nije imao pravo na užinu. Bio je parija,
nikogović, najniža fauna u tom socijalno-darvinističkom eksperimentu. Otporne duše, on je tih
'četiri stotine udaraca' primio s bosanskim stoicizmom, ne dopustivši da ga bol rastrgne. Ako se
rana ne inficira ogorčenjima, neće te zahvatiti mržnja, koja sputava, onemogućuje. Gorak, strpljiv
osmijeh i - idemo dalje...

Sa sedamnaest godina osvojio je, 1952., na Jahorini državno prvenstvo u skijanju, pa se

fotografirao s lokalnim satrapom Ratom Dugonjićem, te tako pronašao izlaz iz travničkog
beznađa: sport, ubuduće držat će se uvijek sporta, sporta i politike.

Počeo je igrati nogomet za travničko Bratstvo, a iduće godine uzeo ga je, u osamnaestoj, Dinamo.
No, strpali su ga odmah u vojsku, pa je u Čačku guslao dvije godine. Poslije toga, opet mu je
malo krenulo: odabran je u jugoslavensku reprezentaciju. Na prvoj utakmici, u Ljubljani, slomio
je koljeno. Ortoped mu je rekao da više nikad neće igrati nogomet. On je mislio da će ipak
nekako ići, ubacio se u provincijsku Rijeku, pa ondje upisao na Pedagošku akademiju, kako bi
poslije mogao u Zagrebu pohađati trenersku školu.

Dotle su ga na terenu opet 'pocijepali' - mek, sklon fantaziranju, taj travnički mršavi žicar
slabunjave grade, nije imao nikakve šanse među niskim, sebičnim orangutanima runjavih nogu,
građenima poput traktora Tomo Vinković. Polomili su ga i samljeli. Posudio je novac, te
otputovao u Švicarsku, gdje je, u Zurichu, radio najveći švicarski kirurg, dr. Miiller, osnivač
tvrtke Proteg, koja drži ključne patente za ortopedsku instrumentaciju i implantate. Sam Miiller
preuzeo je pilanje toga uništenog koljena, a Ćiro, da se prehrani za dugotrajnog liječenja, zaposlio
se na traci u tvornici satova. Nije mogao sustizati ritam, pa je u krilu, u pregači, uvijek držao
nekoliko ura koje bi kod kuće sastavio te ih ubacivao, da ne ispadne iz ritma, nešto kao Charlot u
filmu Moderna vremena.

Opet je sve podnio, istrpio, pa se zaposlio u malom, varoškom, nogometnom klubu kao igrač-
trener. Tu je odmah, otprve, skužio da ćeš do publike najlakše doći preko novina, u novine preko
novinara, a njih zbilja nije teško smotati. Travničkom su bleferu činovnici švicarskih cajtunga bili
lak plijen; zabljesnuo ih je nemogućim izjavama, nevjerojatnim obećanjima... 'Ući ćemo u Prvu
ligu!' rekao bi, a novine bi ga ismijale, na naslovnim stranicama. Sljedeće nedjelje gledalište je
bilo puno. Obodreni pažnjom, sigurni u prihod s blagajne, igrači su zaigrali kao divlji i pobijedili.
Od te formule Ćiro u karijeri više nije nikad odstupao. Kad je pak seoski švicarski klub došao na
vrhunac, koji nikako nije mogao prijeći, otišao je u pravi ligaški tim, Sion, iz frankofonskog
kantona, pa je dobio prvi pravi trenerski ugovor.

Blefer i mangup, šarmer i bjelosvjetski žicar, Ćiro je silno raširio krila. Trenirao je Lausanne,
Grashoppers, švicarsku reprezentaciju... Zatim se, pun para, vratio u Rijeku, jer je jugo-liga, u
odnosu na helvetske autsajdere, tada bila svjetski vorteks 'fudbalskog biznisa'. Ćiro je počeo
pohađati postdiplomski kurs muljaže i financijskog inženjeringa, s namještaljkama koje
nogometni prekupci ugovaraju da osiguraju povoljan rezultat ili spriječe kakvu protivničku
intervenciju. Tu nadasve igra - politika, i suci, i pare, i novine, a kao u Monopoh/ju, pobjeđuje
onaj koji skupi najviše novca. To je cilj igre, dok su golovi i trčanje po terenu sporedna funkcija,
zabava za gledatelje. Osim primitivnog spektakla vikendom, sportski cirkus razvlači se cio tjedan
po medijima - grade se i razgrađuju afere, daju kontroverzne izjave, prijeti i obećava, a horda
poslovično nedarovitih piskarala punih udivljenja, sve bilježi, analizira i popraća sentencijama
poput: 'lopta je, uostalom, okrugla' ili 'najvažnija je, ipak, igra...'

Ćiro je stekao jugoslavenski doktorat iz sumnjivih marifetluka, pa to iskustvo, s velikim

uspjehom, kasnije primijenio u francuskom nogometu, gdje je trenirao Nantes i Marseille. Uvalio
se u najveće ko-rupcijske afere u zemlji, u koje je bio involviran i Bernard Tapie, Mitterandov
ombudsman za sport i populističku demagogiju. Samo u jednoj maloj, sporednoj, stvari Ćiru su
zamalo ćapili zbog nekih nejasnih milijunskih transfera, zbog kojih je čak dopao u istražni zatvor,
jer je, iz glupe neupućenosti, koju je poslije nastojao prikriti, otišao u Ženevu, iako je za njim bila
raspisana francuska tjeralica, a ženevski se aerodrom, što svatko zna, nalazi na francuskom
teritoriju!

Tu neugodu Ćiro je uspio preživjeti jer ga je zadesila u relaksiranoj moralnoj klimi Tuđmanova
režima, a zatim je sve zapeglao osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Ali taj slučaj, koji ga je zamalo pokopao nakon petnaest godina, pokazuje s kakvim je
kilotonskim kvantitetima Ćiro radio na tržištu igrača i sportskog uspjeha u francuskom ligaškom
nogometu.

Kad je završio đir s Rijekom, Ćiro je bio spreman za Dinamo. Dinamo je tada bio totalni mrtvac,
jer dvadeset i četiri godine nije osvojio prvenstvo, i to zaista stoga što je u jugoslavenskoj podjeli
moći, bio na repu, sa slabim, plašljivim, upravama koje nisu bile orne za velike manevre, budući
da je svaka ozbiljnija ložiona, poslije pobjede na domaćem terenu, završavala s kolektivnom
procesijom pred Katedralu, uz orgijanje hrvatskog zanosa i navijačke euforije. No, ekipa je bila
na dnu, a pad u Drugu ligu pretvorio bi se također u politički skandal, pa su uzeli Ćiru i ne
misleći da će on - poznat, doduše, po svom 'nekonvencionalnom stilu', no ipak posve marginalan
na nacionalnoj sceni - donijeti klicu revolucije, te uspostaviti svoj 'kult ličnosti'.

Prethodni trener, Marković, dobio je kopito (premda ga je režimski Vjesnik pokušao obraniti
komentarom: Đalmi ruka, a ne noga!), pa je u Maksimir došao opsjenar s bijelim šalom. Na
utakmicama nosio ga je kao nejasan, uzbudljiv, znak velikog obećanja i radikalne osobnosti. Po
običaju, prvo se strovalio na novinare, potpuno ih obuzeo, uključio u klupsku mašinu te pretvorio
u heralde svog veličanstva. Manični Ivo Tomić stupao je pred njim kao edil i samo frcao eliptične
rimovane radiostihove: 'Smiješak Delona i ruka demona!' Novinari su kitili izjave, bilježili
anegdote, sastavljali rukoveti apokrifnih mudrolija... U magazinu Start, za probranu, građansku,
publiku, Ćiro je izjavio da 'u svom trenerskom radu primjenjuje saznanja iz studija filozofije'.
Njemu je Nietzsche drago i blisko biće, rekao je Ivan Tomić...

Meni je, za Nedjeljni Vjesnik, rastumačio kako trenerski posao ne zahtijeva nikakvo stručno
znanje. 'Sami igrači znaju kamo treba trčati i gdje dodati, oni se time bave cijeli život, bilo bi
smiješno da ih ja tome učim... Samo ih navikavam da me se boje i da mrze neprijatelja.' Kad je
došao ober - a sjedili smo u Okrugljaku - strogo ga je isprsio: 'Ima li ovdje hajdukovaca?' 'Samo
dva, Ćiro, eno ih peru sude u kuhinji!' Obožavali su ga, jeli su mu iz ruke. On je znao sve njihove
fantazije: malo nacionalizma, malo demagogije, malo teatra i puno šeretluka, bosanskog šarma...

Najluđi je štos što su Ćiru obožavali u cijeloj Jugoslaviji. On je, poslije Dinama, trenirao Prištinu,
gdje su, slično pobuđeni, albanski navijači s tribina skandirali inicijale Envera Hoxhe - 'Eeee-ho,
eee-ho!' - te jurišali na utvrdu Crvene zvezde... Ali u toj je nacionalističkoj igri Zvezda bila već
odavna, pa su u Beogradu oduševljeno dočekali poštene suparnike, s kojima se Delije mogu
čestito pomlatiti na tribinama, polomiti koske i porazbijati glave. I beogradska štampa počela je
divljački pušiti Blaževića: htjeli su da trenira Zvezdu, što je on otklanjao pokazujući medaljon s
maminom slikom i govoreći da zbog nje nikad ne bi mogao otići u Srbiju. Dovedeni do ludila tim
odbijanjem, žurnalisti beogradskih sportskih tabloida, metnuli su, na njegovu domaćem terenu,
raketu pod guzicu samom velikome magu nogometnog bizantinizma, Miljanu Miljaniću,
zahtijevajući da Ćiro povede reprezentaciju...

Ćiri je to laskalo - beskrajno je koketirao sa srpskim tiskom, bio je to tipičan incestuozni love and
hate relationship, ljubav pomiješana s mržnjom, svojstvena mentalnom karakteru
'jugoslavenstva'. Oni su u Ćiri, naime, savršeno jasno prozreli pravoga Jugoslavena. Nije Ćiro
nikakav unitarist, dakle politički Jugoslaven komunističke provenijencije. Naprotiv, on je rasni
bosanski Hrvat iz klerikalne familije, orijentiran nacionalistički. Ali baš takav, i pritom blistavo
uspješan mufljuz iz jugo-lige, nije li prototipski profil prave Jugoslavenčine, poput samoga
Miljana, nekakve šumadijsko-pravoslavne kripto-nacionalističke seljačine premazane svim
mastima koji se začešljao, strpao u odijelo i postao uljuđeni beogradski jugointegralist?

To je podloga dublja od političkog 'reduciranog panslavizma', kako je Tuđman genetski definirao

jugoslavenski pokret u Velikim idejama i malim narodima: riječ je o temeljnom, organskom,
kulturalnom svojstvu.

Ćiro je Balkanac, pravi balkanski barbarogenij, i njegove crte -sevdahlije, u čijoj se ćudi velika
blagost izmjenjuje sa silovitom na-glošću, pa kao Grga Čvarak, 'čas bi svoje srce dao, čas bi se sa
vukom klao', nisu nikakve bošnjačke muslimanske karakteristike povezane s orijentalnim duhom,
nego manifestacije Balkana, koji ne treba interpretirati u smislu primitivne antropološke
predestinacije 'krvi i tla' - kao što je činio glasoviti balkanolog Jovan Cvijić - nego bliže
strukturalističkom okviru moderne teoretičarke istog fenomena, ugledne profesorice Sveučilišta
Floride, Marije Todorove.

Balkan postoji - zaključak je njezine autoritativne studije Stvaranje predodžbe o Balkanu

(Imagining the Balkans, Oxford Universitv Press, 1997.)- No, Balkan i balkanistiku treba lučiti
od Orijenta i orijentalistike. Nije Balkan ni turski utjecaj, ni bizantski, ni ranija neka autohtona
formacija, nego naprosto sve to skupa i, da je moguće, ja bih Čiru odveo k njoj u Tallahassee, ili
gdje već leži taj njezin sveučilišni Disnevland, da ga ondje stave u balkanološki praktikum i
godinama izučavaju, s onim istodobno preglupim i prepametnim izrazom na licima, koje
Amerikanci nepogrešivo poprime kad se, puni volje, suoče s nama i našim etnološkim kapricima.
Todorova sjajno uočava da je 'balkanstvo' svim Jugoslavenima bilo prihvatljivo polazište i
objašnjenje mračne strane u njihovim dihotomnim nacionalnim karakterima, što im je zatim
omogućavalo da ekstrapoliraju svoj čisti, pozitivno aspektirani, nacionalni značaj Srba, Hrvata,
Makedonaca... S Bosnom i Bosancima još je zaple-tenije, jer je upravo Bosanac, u mitologiji
bivše Jugoslavije, jezgreni, prototipski, narodni čovjek: bazični Jugoslaven. Riječju - Balkanac.

Kao Bosančeros, Jugoslavenčina i Balkanac, Ćiro, međutim, nikad ne bi potpisao onu čaraparsku
deklaraciju kojom se narod poziva na ustanak za spas imena kune i ustavne odredbe koja
zabranjuje uključivanje u 'balkanoslaviju'. Tom balkanskom karakteru bio bi bliži oportunizam,
dodvoravanje sadašnjem režimu, u pokušaju da se izbije kakva lova i još pet minuta izdrži u
središtu pažnje, na vrhu popularnosti, ili makar infamije...

No, odjednom, kumordinar Ćiro pojavljuje se u karakternoj ulozi, pa se u katarzi suprotstavlja

čitavoj svojoj prošlosti - kao da se stidi svih onih udaraca što ih je primio ne uzvrativši ni
mržnjom, jer se cio život morao snalaziti, pa se izmotavao, dovijao, grebao, klizio po površini...
Odjednom, priželjkuje tragičnu rolu, dramatičan pad poput Falstaffa.

No, za to je potrebna moralna konstitucija, a Ćirin pad bio bi kao prizemljenje snježne pahulje.
On nije glasna, neodoljiva, propalica koja se, malo iz računa, malo iz nesebične nježnosti, uplela
s kraljem koji se, kao princ, vucarao po krčmama, a onda, poslije investiture, postao previše
uzvišen da debelu gnjidu uzmu u svoju svitu. Ćiro bi lakše ušao u cipele nekog od bezazlenih
probisvijeta iz Falstaffove pratnje, nalik na onoga Plitkovića, kako je sjajno prevedeno ime lika,
koji se izvorno zove Master Shallow, pa, za razliku od svih ostalih, koji govore u šeksipirijanskim
stihovima, ima prozne replike, svojstvene svojoj klasi i nižoj sluganskoj inspiraciji.

Ćiro se, doduše, istinski zaljubio u Tuđmana, ali to je bio odnos, iako iskren, potpuno neplemenit
i, uostalom, asimetričan. Postao je tek nogometni faktotum i teniski sparing-partner antipatičnom
balkanskom diktatoru, u kojemu je samo Ćiro vidio divna ljudska svojstva, dok su čak i članovi
familije od njega zazirali, pribojavali ga se i potajno mrzili, kao u nekom Ibsenovu komadu o
građanskom licemjer stvu.

Kako je počela Ćirina sentimentalna storija s Tuđmanom?

Veza je, naravno, uspostavljena preko Dinama. Ćiro je 1991. po drugi put došao u taj sportski
kombinat, što je izrastao na maksi-mirskoj ledini, na inicijativu poznatih novinara, koji se nisu svi
izražavali u kupletima, zatim preko Josipa Šoića, predsjednika kluba i direktora Komercijalne
banke, koji je svršio u ludnici, pa tako izbjegao suđenje zbog kriminalnog bankrota te financijske
institucije. Ćiri je također asistirao Zdravko Mamić-Maminjo, pripadnik obiteljskog klana koji je
u privatizaciji preuzeo drvnu industriju Česma. Ispalo je da Ćiro Dinamo kupuje za dva milijuna
maraka, koje je malo tko vidio kad su uplaćivani, ali su poslije, kod Ćirina odstupa, uredno iz
banke isplaćeni u multipliciranom iznosu... Kao vlasnik kluba koji je pripadao režimu, Ćiro je
otrpio promjenu imena. Croatia? Da je Tuđman rekao Zlatna horda, jedva bi trepnuo očicama,
iako je po gradu tvrdio da ima velike mentalne rezerve prema tom potezu. Tada je još glumio
nezavisnost od suverene mudrosti s najvišeg mjesta, s kojom se počeo, na svoj uslužni način,
intimizirati, jer je s Tuđmanom diskutirao najteža stručna pitanja - tko će u napad, tko u vezni
red, tko će gdje trčati, dodavati, gdje pucati?

Više to nisu bila nevažna, sporedna, pitanja u cirkusu nogometnog rollerballa nego krucijani
problemi fudbalske ontogeneze, u čemu mu je sad, umjesto Nietzschea, pomagao osobno kultni
autor Bespuća. Kako je rasla Tuđmanova moć, pojačavala se Ćirina fascinacija. Poslije Oluje
postao je fanatični pripadnik opričnine u Kremlju na Pantovčaku: uz časnički čin fasovao je čak
iskaznicu 'jedne obavještajne agencije' (dakle His-a), pa su mu se ostvarili najluđi tinejdžerski
snovi: sportski magnat i tajni agent, ujutro na tenisu s Velikim Žrecom, popodne skupa s njim na
utakmici, tom centralnom društvenom događaju glavnoga grada, a obnoć na intimnoj soareji sa
žuto poblajhanom princezom, čiji se sportski Mercedes 500 u ponoć ne pretvara u tikvu.

Šoić i drugi bankari, kao i direktori osiguravajućih društava, pritom se brinu da kase uvijek budu
otvorene, a nepregledni iznosi mogu se, osim toga, bez ikakve kontrole nakrčmiti u trgovini
igračima, preko Dinama i, još više, preko reprezentacije... Kako onda ne bi Ćiro mislio da je
Tuđman genij i u njega se nježno zaljubio?

Bile su, doduše, i male ljubomorne scene zbog Canjuge, predsjednika Dinama: njega je Vrhovnik
okarakterizirao kao mladog, talentiranog, perspektivnog političara, a Ćiro ga je, iako je javno
držao liniju, smatrao običnim zagorskim žicarom, spadalom bez pokrića i smiješno friziranim
komedijantom. No, Tuđman je u Canjugi vidio mlađeg sebe, samo što mu se ta slika nije tako
sviđala, kao projekcija u osobine ledenog Pašalića.

Iz stenograma, koje Stipe Mesić pomalo stavlja na raspolaganje narodu, očito je kako je Tuđman
iskazivao stanovitu pokroviteljsku nježnost prema mlađem, držećem, starkelji, koji je treptao
očicama inducirajući pozu rešpekta, udivljenja i podložnosti. Tiranin je bio dosta slab na
emocionalni pristup, kao i svi autoritarni tipovi. Nije škodilo što je Ćiro svoje obožavanje
Tuđmanovštine proširio i na osobu Prve Kćeri, priključivši se povorci starijih, bogatih
muškaraca, koji su joj se divili, možda ne bez računa, jer su zatim svi redom dospjeli u bogate
sportske saveze s unosnim aranžmanima, te, kao i njezin ginekolog, ponijeli odore visokih
stožernih pričuvnih časnika.

Oko tzv. Seke nastala je Ćirina komična svađa s Pukijem, tj. Ivom Pukanićem, urednikom
Nacionala, njegovim dotad najbliskijim prijateljem, kojega je volio kao mlađeg brata, što mu je
Puki uzvraćao posve nekontroliranom fascinacijom. Ćiro, zatim Ćirin nekadašnji partner u kupnji
Dinama, Maminjo i Puki bili su kao tri mušketira u farsičnom novom postavu Dumasove
Kraljičine ogrlice.

No, tri neobuzdana avanturista isposvađali su se na pasja kola oko novca, politike i Tuđmana, kad
je postalo jasno da najstariji drugar šmira - doveo je Maminja da se pred Šefom očituje oko
promjene imena Croatia, a kad je on to učinio i zauvijek se onemogućio, pa dobio trajni izgon s
Pantovčaka, Ćiro se pravio nevješt. Kad je, u zezanju oko Seke, u hinjenoj ljubomori, postalo
jasno da Ćiro Pukiju pretpostavlja kamarilu, kojoj je vjeran kao pas, opravdavajući se
bezgraničnim udivljenjem prema Vrhovniku, puklo je i među njima, pa su se popičkarali na
televiziji, u novinama, i zatim, u primjerenom zagorsko-prigorskom finalu, na sudu.

Ćiro je izjavio da Pukija treba likvidirati, a redakciju Nacionala obiti bejzbol-palicama, pa je

optužen zbog zastrašivanja Sedme sile s pozicije predsjedničkog favorita, te optužen i priveden u
istragu Županijskog suda. Već se vidjelo da malo gubi smjer, da u lupetanju ide korak dalje od
onoga što novine i Ćirina novinarska eskorta može probaviti te plasirati kao šaljive 'ćirizme'. To
se događalo na vrhuncu političke krize bivšega režima - Tuđman je umirao, HDZ se raspadao, a
dr. Ivić Pašalić, iako je danonoćno ordinirao, polako je počinjao gubiti kontrolu, pa su na
površinu izbile silne afere, a nadasve afera oko lažiranja utakmice na kojoj je Rijeka izgubila
nogometno prvenstvo.

Otkrilo se mračno podzemlje Tuđmanova režima, tajnim hodnicima povezano s podrumima vile
na Pantovčaku. U tom razotkrivanju Ćiro je ispao ono što jest - udvorica, poslušnik koji vreba
priliku da učini nevažne usluge, pa poslije izigrava 'jednoga od pet najutjecajnijih ljudi u državi'.
U ime te fikcije, kojoj je ostao privržen, istupio je Ćiro Blažević kao predvodnik skupine
domoljubnih nogometaša, kojima se penzionirani generali pridružuju u brizi za naziv monete i
ustavnu odredbu o participaciji u međunarodnim asocijacijama. Njegov bi ispad trebao dokazati
da je nekoć bio nešto pod Tuđmanom te da je nostalgijski vezan za to svijetlo razdoblje
neprosvijećenog apsolutizma i nepodnošljive tiranije Zagorca s leptir-mašnom, koji nije svršio ni
jedan razred neke bolje škole. Sa šezdeset i pet godina, apsolutno vitalan, s kosom ofarbanom u
plameno crveno i malim pomodnim naočalicama, koje mu pridaju izgled latinskog demi-
mondainea dok brije po centru grada na vespi - koju je sebi poklonio u ljeto 2000. - Ćiro se, ipak,
osjeća nekako na kraju puta, pa bi svoju amorfnu egzistenciju htio, napokon, obilježiti nekom
velikom gestom.

Pametan u snalaženju, Ćiro je strašno bedast u velikim gestama, kojih se prije klonio, pa,
naprosto propustio prigodu da postane ozbiljan, povijesnim brigama oteščan domoljubni Hrvat,
jedan od onih koji se skupljaju u Vinodolu i suzama tuge zbog udesa velehrvatstva, natapaju
pečenice s kiselim zeljem. Ali, Ćiro, sad je kasno!

Hrvatski diplomat dr. Mario Nobilo po drugi put se oženio u baroknoj bečkoj crkvi klečeći na
jastuku koji su izvezle Marija Terezija i njezine kćeri.

Očerupani feniks iz hrvatskog dipiomatskog kora

MARIO NOBILO

U barbarsko doba 'novinarstva iz Tennesseeja', koje je na ove geografske širine donio blaženi
Marinko Božić, otac žute štampe na Zapadnom Balkanu, knjigu hrvatskoga diplomata Marija
Nobila, još dosta svježeg, kulturnog tuđmanovca s kozjom bradom kakvu su nosili Nazor i
Kalinjin, popratili bi uvredama na račun autora u duhu te genijalne priče Marka Tvvainea:
'Poznati magarac imenom Blossom, od higginsvillskog Groma i Bojnog Poziva Slobode, opet se
klatari po našem gradu... Misija koje je nebo namijenilo štampi, sastoji se u pisanju istine,
istrebljivanju bludnji i laži, odgajanju i oplemenjivanju; zadaća je štampe da podigne javni moral
i da čovječanstvo učini plemenitim, kreposnim, milosrdnim, i u svakom pogledu boljim, svetijim
i sretnijim. A ovaj prasac ponizuje svoj poziv i bavi se širenjem laži, psovki, klevetanja i
prijetnji...'

Nema se što dodati uvodničarskim napomenama, citiranim u sočnom prijevodu velikog Ise
Velikanovića (iz bibliofilskog predratnog izdanja zadarskog orjunaša Joea Matošića), ali Mario
Nobilo nije novinar, niti je njegova knjiga Hrvatski feniks novinski pamflet, sačinjen od plitkih
lagarija za jednokratnu uporabu. Po naslovu mogao bi zaključiti da je riječ o nekoj političkoj
asocijaciji koju su osnovali Marko Veselica, Hrvoje Šošić i Zlatko Tomičić, čiji sin leži u
remetinečkom zatvoru kao pripadnik gangsterske 'zločinačke organizacije', pa je otac, kao i druga
dva druga lučonoše, pomahnitao od bola, ali knjiga Marija Nobila, nije vapaj marginalca, nego
ugledan debeo svezak, zamašito djelo od tisuću i pol autorskih kartica suhog daveža, puno
datuma i točno navedenih naziva pojedinih dokumenata, sporazuma i komunikeja, što će se sve,
nesumnjivo, izučavati na Diplomatskoj školi, osebujnoj hrvatskoj propedeutičkoj ustanovi gdje
od neke stare mrljange, dotrajalog političara koji je postao neugodan vlastitoj stranci, za nekoliko
mjeseci ispoliraju sjajnog antišambrista, poklisara koji vješto pred sobom mete nevidljivom
perjanicom svoga imaginarnog dvorogog veleposlaničkog šešira.

Kozobradi diplomat, koji je u javnu službu dospio preko prvotnog savjetničkog tima što je još u
Banskim dvorima formiran da se uspostavi kancelarski aparat, s kojim će Tuđman poslije izvršiti
unutar-institucionalni državni udar i uvesti osobni režim, objavljuje sad tu golemu domaću
zadaću, da se predstavi kao diplomatski profesionalac obdaren akribijom, zatim da hrvatsku
diplomaciju iz tuđma-novske ere liši stigme sluganstva jednoj kapricioznoj tiraniji - prikazujući
to kao državnički pothvat 'borbe za međunarodno priznanje' i 'obranu suvereniteta' - te,
naposljetku, da se blago, ali vrlo blago, distancira od najgorih marifetluka svog zlokobnog
poslodavca.

'Uvijek sam se pitao', otkriva u uvodu Nobilo svoju intimnu, bolnu dilemu, 'jesam li mogao
učiniti i više da tamna strana Domovinskog rata bude manje bolna? Bi li se išta promijenilo da
sam se na prve spoznaje o podjeli BiH ili zločinima nakon Oluje povukao? Ili je pak vrijedilo
ostati i pokušati to promijeniti?'

Glas dvojbe koji izdaleka čuje, poput jeke u himalajskim klancima, zov je savjesti, ali na
retoričko pitanje - jesam li trebao otići kad i Letica, koji je napustio Banske dvore čim je vidio
'ekspertnu kartu' podjele Bosne (popodne vidio, a sutra ujutro više nije dolazio na posao, nego
uputio otkazno pisamce), on odgovara: 'Držim da baš zbog aktualne potrebe razlučivanja
političkih promašaja i individualnih zločina od teškog stradanja hrvatskog naroda i herojskog
Domovinskog rata, nemamo pravo na profesionalnu šutnju.'
Znači - treba progovoriti, ali o Tuđmanovim pogreškama, dok smo mi koji smo doktoru Culpu
asistirali u razudbi bosanskoga državnog organizma, ionako tu bili samo da prinosimo pufere,
smanjimo krvoliptanje i kauteriziramo traumu. Dođe li ipak do naknadnog razlučivanja političkih
promašaja i individualnih zločina počinjenih u Banskim dvorima, na Pantovčaku i posvuda dokle
su dosezali pipci hadezeovske hobotnice, Mario Nobilo bi pod egidom kolaboracije, vjerojatno
prošao samo sa šišanjem na nulericu, ili bi mu, u najgorem slučaju, počupali bradu, primijenivši
kaznu koju je osobno izvršavao Petar Veliki kad bi naišao na bojare što su se oglušili o njegovu
naredbu o pozapadnjačenju. Sam Nobilo, naprotiv, brzo se prilagodio Zapadu, čim je Tuđman
raspustio prvotnu savjetničku jezgru, koju je Letica sastavio, pa Marija odaslao u New York, gdje
će funkcionirati kao predsjednička osoba naročitog povjerenja. Zamijenio je dr. Zvonimira
Šeparovića, kad je Šepi pao žrtvom skandala što je izbio kad je u Ministarstvo vanjskih poslova
stigao račun koji su on i njegova deranžirana žena napravili u Trumpovu nju-jorškom hotelu
Plaža. Oprezni Nobilo, kojemu na novčaniku sjedi kobra, unajmio je veleposlaničku gajbu na
Long Islandu, u njujor-škim Sesvetama, mali stanićak, u koji je smjestio ženu i djecu, dok se on
na Manhattanu vrtio po Midtownu i oko sjedišta UN-a, gdje je u raskošnom neboderu,
diplomatsko-plutokratskom kondominiju, bila smještena hrvatska misija...

Tu su se zatim zbili događaji o kojima njegova knjiga, unatoč golicavu podnaslovu 'Diplomatski
procesi iza zatvorenih vrata', uopće ne govori, jer Hrvatski feniks nije feljton u Gloriji, nego tour-
de-force štreberske akribije, pa najduže, četvrto, poglavlje, pod turobnim naslovom Afirmacija
Hrvatske u Ujedinjenim narodima, samo obaseže stotinu i deset stranica na kojima se nabrajaju
sve moguće nezanimljive pojedinosti, prepisane iz službenog dnevnika marljivog činovnika, koji
iz dana u dan sve zapisuje, kako bi za povijest ostavio i ovu značajnu opasku: 'U razgovoru s
kineskim veleposlanikom dobili smo uvjeravanja da Kina neće blokirati primanje novih država,
jer je zainteresirana za razvijanje dobrih odnosa sa svim novostvorenim državama.' To nije
uvodni ili zaključni pasus re-porta o nekom važnom susretu, koji ilustrira peripetije 'diplomacije
iza zatvorenih vrata', nego jedina rečenica cjelovitog, zaokruženog ekspozea hrvatskoga
Tallevranda, koji se prihvatio kompiliranja ubitačnog 'učebnika' za hrvatski diplomatski kor: ne,
to zaista nije Kissingerova Diplomacija...

Možda je Nobilo svoje bilješke vodio na engleskom, naučenom u nekoj školi stranih jezika, kako
to Nušić opisuje u Autobiografiji. 'Želi li vaša zemlja biti u dobrim odnosima s našom zemljom?
Da li će vaša zemlja razvijati dobre odnose s našom zemljom, jer naša zemlja želi biti u dobrim
odnosima s vašom zemljom?' - kaže mladi srpski diplomat koji je jezik naučio u Berlitzovoj
školi, a zatim nastavlja sa salonskom konverzacijom, pa pita papskog nuncija: 'Jede li vaša sestra
rado sira?' (Korektan odgovor: 'Ne, ali ona svira flautu.')

Možda neoriginalnost i plitkost nisu posljedica ispraznosti značaja nego metoda kojom je autor
htio uspostaviti 'objektivan', faktografski okvir svoje i hrvatske diplomatske aktivnosti od 1990.
do 1997., dok je, dakle, sjedio uz Tuđmana kao vanjskopolitički savjetnik u Banskim dvorima i,
zatim, kao njegov čovjek od povjerenja, zastupao i branio njegovu politiku, u New Yorku, u
Ujedinjenim narodima. Kad je vidio da Tuđman planira podjelu Bosne, mogao je, možda, otići,
ali je radije ostao da pomogne, pa u američkim novinama žustro demantirao da postoje takve
nakane, a kad su otkriveni zločini učinjeni nakon Oluje, izdao je infamno službeno priopćenje u
kojem je ustvrdio da su 'Srbi u Hrvatskoj sigurniji nego diplomat u New Yorku'.

'Podsjećajući da je Hrvatska izložena kritikama bez presedana nakon vojnosigurnosne operacije

Oluja, kao i neopravdanim kritikama zbog propusta počinjenih u uspostavi reda u reintegriranim
područjima', napisao je Mario, 'napominjem kako je za mjesec dana zabilježeno samo 67
pojedinačnih incidenata protiv sigurnosti i integriteta hrvatskih Srba'. Što je, s obzirom na to da ih
je ostalo oko deset tisuća na oslobođenom prostoru, statistički, po glavi stanovnika, podudarno s
pokazateljima za New York, u kojem stanuju on i ostali diplomati u Ujedinjenim narodima.
Podaci su, naglašava Nobilo, još neusporedivo gori za Miami, gdje se počini prosječno dvostruko
više krivičnih djela!

Dobro, možda u brdima oko Knina srpske babe nemaju mnogo izgleda naiđe li kakav odred koji
je krenuo u palež, i na klanje, ali mogu biti sretne što u tom času nisu na Ocean Bulevardu, gdje
bi, u mondenoj gomili, medu napušenim crnim hiphoperima koji se naokolo vozikaju u
ružičastim Cadillacima, praćeni disko-plesačicama u srebrnim bikinijima, imale statistički
dvostruko slabije šanse za preživljavanje...

Napisavši debelu, dosadnu knjižurinu, u kojoj nema ni jedne zaista pametne ili dobro stilizirane
rečenice, Mario Nobilo postao je autoritet kod one specifične populacije koja je interes za
praćenje vanjske politike stekla u zadimljenom parteru Gradske kavane, gdje su se, pod paskom
tajne policije, izmjenjivale informacije pribavljene slušanjem Glasa Amerike, čitanjem Glasa
koncila i proučavanjem svakog zareza u Borbi, kako bi se doznalo što neprijatelj snuje. Hrvatski
interes za vanjsku politiku predugo je ezoterijska disciplina, jer je sva akcija bila u Beogradu, pa
su se višom matematikom poteza i interesa velikih sila te njihovim reperkusijama po Hrvatsku u
Zagrebu bavili samo najuži kavanski krugovi.

Najistaknutijeg slovenskog diplomata u beogradskom sip-u, Ljubljana je poslije osamostaljenja

postavila za državnog tajnika, pa kad je Dimitrij Rupel zasnovao ekskluzivni diplomatski servis,
sastavljen od ljudi koji, kao i on, puše cigare i govore nekoliko stranih jezika, jedan dovitljivi
Mariborčanin, koji se preživao Turk, a počeo pisati Tuerk, dogurao je do predsjedavajućeg Vijeća
sigurnosti. Hrvatska se diplomacija u to pionirsko doba egzerciranja suvereniteta popunjavalo
dotle ljudima iz novina, nekim obrazovanijim institutskim kadrom, te Hercegovcima, partijskim
lojalistima i isluženim političarima, kojima je trebalo pridijeliti kakvu milost.

Kad je došlo do smjene vlasti, Račanov malko poboljšan dvojnik 'Pikula', kako ga zovu
Amerikanci, dobro je pomeo mramorni palac na Zrinjevcu 7, koji je prije služio kao sjedište
Državne bezbednosti, republičke Udbe, pod rukovodstvom Josipa Perkovića. No, čistka nije
zahvatila 'profesionalce', skupinu držećih pedesetogodišnjaka, kojima 'profilski' pripada i dr.
Mario Nobilo, autor Hrvatskog feniksa.
Tu je, primjerice, Hidajet Biščević, hrvatski optant, kojega je Tuđman postavio za ambasadora u
Ankari, a zatim u Moskvi, jer je obožavao njegove beskonačne vanjskopolitičke komentare u
Vjesniku, koji su bili zakon za onu ezoterijsku sektu iz Gradske kavane. Primitivni Miroslav
Lazanski tukao se po glavi čitajući te razvedene, razlivene ekspozeje, nalik na donji tok Eufrata
kod Shatt-al-Araba, gdje je Hido, na ribarskom čunu, prišao liniji fronte u iračko-iran-skom ratu,
dok je još bio pustolovni reporter, ne otkrivši vrhunsku magiju hrvatskog komentatorskog
'posrednog nastupanja', kojim se do pravih saznanja dolazi britkom dijalektikom, analitičkim
fintama u ritmu Hačaturjanova Fleša sa sabljama.

'Razumijem da iza Iraka i Irana stoje velike sile', govorio je Lazanski, 'ali ne razumijem koje to
mračne snage, kako on sugerira, stoje iza velikih sila?' Nije Lazanski cijenio fini rad, prozračno
tkanje hrvatske vanjskopolitičke uobrazilje, nego bi te u Politici samo tresnuo po glavi
vatikansko-kominternovskom zavjerom, ili nekom sličnom močugom iz repertoara prostačke
političke propagande. Tuđman je mrzio ta pojednostavljenja, a Hido mu je bio napipao slabu
točku. Kao redaktori on i ja smo u vanjskopolitičkoj rubrici Vjesnika udarnički odradili cijeli
Šesti cumbre, naime, 6. summit nesvrstanih u Havani, pod urednikovanjem Zorana Bošnjaka,
elegantnog džentlmena srebrne kose u besprijekornim sivim odijelima, sadašnjeg Piculina 'šefa
analitike', koji je, kao Matin predstojnik kabineta, upravljao Granićevim hazjajstvom na
Zrinjevcu 7, ispred kojega uvijek stoji flota ulaštenih crnih Audija, koji su poredani uredno kao
Rajićevi mljekarski kamioni u dvorištu njegova Dukata. Poslije smo se sva trojica našli prilikom
upisa na ubrzani dodiplomski kurs novinarstva pri Fakultetu političkih nauka. Ja nisam ustrajao, a
Hido je morao - zadnji ispit dao je kad je već bio unajmio vilu za svoju rezidenciju u Ankari.

Vladimir Drobnjak, dopisnik Vjesnika iz New Yorka, ostao je uz prvo hrvatsko diplomatsko
predstavništvo u Ujedinjenim narodima, jer je on jedini novopečenim diplomatima mogao
objasniti gdje u Astoriji ima kiselog kupusa, te da onamo moraju ići preko Triboro Bridgea.
Dotjerao je do pomoćnika ministra kojega je novi mladi ministar, čini se, preuzeo u svoj najuži
tim. Darko Bekić, zagrebački bonvivant, nekoć urednik Plavog Vjesnika, i Vladimir Matek,
liječnik koji je diplomirao 'uz rad', uz prešutni sporazum da nikad neće pokušati pomoći ljudima
u zdravstvenim tegobama, osim pozivajući Hitnu pomoć, dopunjavaju novinarsko-diplomatsku
reprezentaciju moje generacije, koja se u novinarstvu nije istaknula genijalnim člancima ili
velikim uredničkim pothvatima, nego solidnim, činovničkim radom te naročitom ozbiljnošću
kojom se odlikuju oni pregaoci koji se brzo uspinju po kadrovskoj lijani. Ali, što bi u
Ministarstvu vanjskih poslova i mogli započeti s talentiranim pijancima, besprizornim
genijalcima, koji se roje pred birtijama u uličici što se proteže od stražnjeg, tvorničkog ulaza u
Vjesnikov neboder, prikladnoga naziva Fleet Street}

Svaka institucija - čak i novinska kuća - zahtijeva takve ozbiljne, predane, pouzdane ljude, koji
ne moraju nužno pisati poput Matoša, a samo sentimentalni stari novinarski konj svrstava se
intimno uz provincijskog nikogovića Luciena de Rubemprea, koji u Balzacovim Izgubljenim
iluzijama pokušava, na golu drskost, osvojiti prijestolnički svijet novina, politike i visokog
društva, a ne uz njegova antitetičnog dosadnog, pozitivnog sudruga iz mladosti, mladog
povjesničara koji nas ubi svojim napornim moralizmima...

Kako god bilo, ta profesionalna jezgra hrvatske diplomacije, kojoj se pokušava prikačiti i Mario
Nobilo ovom knjigom, postat će ubrzo institucionalna osnova na Zrinjevcu 7, na koju će se
oslanjati svaka buduća politička garnitura.

Kao veleposlanik pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju u Beču, Nobilo jasno osjeća:
preskoči li sad prepreku, više ga neće moći skinuti! Tisuću ili dvije tisuće stranica mrtvačkih
bilježaka o posjetu kineskoj ambasadi i drugim ludorijama, tome će znatno pridonijeti, ako se i ne
odgovori na pitanja - kakav je bio ambasador, je li bio visok, suh, azijatski neproničan, ili malen,
debeo, sa širokim porculanskim osmijehom; kako je govorio - lošim engleskim ili dobrim
mandarinskim, uz citate Li Tai-poa o mjesecu koji se utopio u jezeru; je li pozvao konobara
udarcem u gong, ili je samo zakriještao, a zatim je li u u salonu visio portret Mao Zedonga, ili
pak Deng Xiaopinga... Svi će ti nezapamćeni fascinantni detalji ostati zauvijek pokopani pod
lavinom referatskog nagvaždanja, kojim je Nobilo bogato nadjenuo svoj diplomatski složenac,
feniks z mlincima, ali će u Hrvatskoj, gdje najveće udivljenje beznadno privlače doktori, liječnici,
kao i ovakvi profesorski tipovi, koji malograđansku fantaziju osupnu lažnom učenošću, dobro
proći, barem u metropolskoj javnosti.

Ali, Nobilo ne cilja samo na to da sebe prikaže u ozbiljnom liku savjesnog zapisivača
diplomatske historije - ozbiljnost, sustavnost i nezajažljiva obilnost te poplave nepotrebnih
podataka, potopa nevažnih činjenica, trebaju istodobno poslužiti ekskulpaciji cjelokupne hrvatske
vanjskopolitičke aktivnosti u eri Tuđmanovskog kenozoika. Jer, nešto što se opisuje u tako
serioznom djelu ne može biti naprosto voluntaristički ispad jedne bolesne psihe, što uključuje
surov, glup, neuspio napad na susjednu zemlju, koji je hrvatska diplomacija gotovo deset godina
pokušavala zanijekati, minorizirati, kompenzirati, ispraviti. Zaista 'diplomacija iza zatvorenih
vrata' nije bila ništa drugo nego veliko puštanje magle, muljanje i lagarija, u najvećem dijelu
razdoblja koje opisuje Nobilo. Dok se vodio rat za obranu Hrvatske, diplomacija nije postojala, a
zatim je glavni zadatak diplomata bio da se prave blesavi upita li ih tko za Ahmiće. A valjani
Mario svesrdno se u to upregnuo, čim je dobio prekomandu iz Banskih dvora na East River.

Kako se, uopće, uvalio prvo u kabinet i politiku, a zatim u vanjsku politiku? Bio sam i sam jedan
od dolapa u hidrauličnoj konstrukciji njegove karijere što ga je dizala na sve višu razinu, pa
znam, otprilike, kako je to išlo. Upoznao sam ga preko neke ženske, koja ga je silno hvalila kao
'simpatičnog, pametnog, obrazovanog'. To je bilo 'u doba prevrata', neposredno nakon izbora, kad
sam na prvoj zagrebačkoj nezavisnoj televiziji Z3 vodio talk-show, pa sam, za neki razgovor o
prijelazu u kapitalizam u koji ćemo, mislio sam, bezbolno uroniti za godinu-dvije, otprilike kako
je moj otac 1945. očekivao 'ovaploćenje' komunizma, trebao nekoga poput toga mlađeg cvikeraša
s povećom, jedva sa strane podbrijanom, šezdesetosmaškom bradom, koji je govorio s
dalmatinskim akcentom rodne korčulanske Lumbarde (odakle je, naravno, i njegov suplemenik
odvjetnik Anto Nobilo).
U emisiji je nastupio i dr. Slaven Letica, koji se upravo prihvatio posla 'glavnog predsjednikova
savjetnika', te počeo regrutirati ljude za kabinet. Čim je vidio Marija, svog starog poznanika,
fasovao ga je uz Bekića, pa su za prvu ruku bili kompletirani... Mario se kao savjetnik za vanjsku
politiku instalirao u sjeverno krilo Banskih dvora, gdje su niz hodnik, u malim, šminkerski
posobljenim kabinetićima, sjedili, iza Zdravke Bušić i Šarinića, predsjednički advajzeri. Prvi je
odatle otpao Bekić, zbog skandala s bugarskim telegramom, koji je donio Tuđmanu u sabornicu,
da on s govornice trijumfira prvim priznanjem hrvatske nezavisnosti. To se lijepo uklapalo u
kafanske koncepcije o protusrpskom savezništvu medu balkanskim narodima, ali se pokazalo
neozbiljno, brzojav neke egzotične bugarske strančice poput, recimo, Gabeličine Čiste stranke
prava. Bekić je dobio kopito, pa se prepričavalo da koreografija Tuđmanovih crvenih pandura
prilikom smjene straže koju je, kao turističku atrakciju, u međuvremenu zasnovao Letica,
uključuje napadno odmahivanje rukom, u paradnom koraku, kao upozorenje zlosretnom Bekiću,
počne li se opet motati oko zgrade: 'Od-jebi! Od-jebi!'

Zatim je otišao i Letica vidjevši prijedlog podjele Bosne, dvije 'radne' varijante, što je Globus
objavio, ali s umjerenim efektom, jer smo u ono doba početnih profesionalnih izazova zaboravili
napisati legende - potpise pod slike - pa nije uopće bilo jasno o kakvim je to zemljovidima riječ...
Postojani Nobilo je ostao.

Sjećam se jednog posjeta Marijevu kabinetu - bilo je to na vrhuncu kninske balvanske krize, dok
je Manolić spremao veliku kaznenu ekspediciju policijskim autobusima. Pričali smo i Mario
odjednom reče: 'Ma što, to bi se moglo sve riješiti za dva dana, da padne trideset naših i pedeset
njihovih glava, ali Predsjednik ne želi krvoproliće! To su samo nekolicina bundžija!'

'Mario, jesi li lud?' rekoh. 'Pa dolje će početi rat čim opali prva puška, oni će se svi dići do
jednoga, znaš kakva je to rulja!'

Prezirno je odmahnuo glavom, zafrknuo donjom usnom - već se tada, na brifinzima i 'radnim
ručkovima', podložio utjecaju Tuđmanovih pijanih ideja. Znao sam ga kao frajera iz grada, koji
nije blesav, ako i nije neki genij... Prije je radio u Institutu za zemlje u razvoju, izučavajući
ekonomiju i politiku prijateljskih nesvrstanih zemalja, o kojima je Slamnig junior ispjevao:
'Nemam brata do Sadata, ni jarana do Bumedijana'... Ta promašena procjena o Srbima Krajine
mogla mu je doći samo 'odozgo', a vidjevši kako joj se voljko predao, odmah sam stekao
orijentaciju o njegovu profesionalnom integritetu.

Napisao je za Globus, vjerojatno po Tuđmanovim napucima, članak u povodu moskovskoga puča

protiv Gorbačova. S tezom da će uspjeh puča, koji se u prvi mah činio neizbježnim, biti jako
povoljan za vanjskopolitički položaj Hrvatske, jer će dovesti do obnove blokovske konfrontacije,
pa će Amerika snažno podržati Tuđmanove državotvorne i regionalne kombinacije. To je bila
poruka dešpera-terima u Gradskoj kavani, koji su se sad, na izvoru, mogli nasrkati nadhidovske
biščevićevštine.
Kad smo Letica, Nobilo i ja pripremali knjigu - brošuru, pam-fletić? - kos protiv Hrvatske,
senzacionalističko divot-izdanje o aferi jpegelj, naoružavanju Knina i ostalim akcijama
beogradske agenture, koje smo kao specijalnu ediciju Globusa na kioscima odlično prodali te
masno zaradili, vidio sam njegove sposobnosti, koje nisu one najsjajnije, blistave, svjetlucave, s
preljevima duginih boja, kao kod fantazijom obdarenog makarskog hiperinteligenta Letice, nego
spora, pješačka marljivost, koja na koncu sve sustiže, povezuje konce i slaže ujednačen kilim
preglednih šara. Tada sam također primijetio da ga lova, koju je oprihodovao tim izdanjem, dira
najdublje.

Stanovao je tada u vanjskim galaksijama, na zagrebačkoj periferiji, u Rakitju. Od Instituta nije,

naime, mogao dobiti stan, kao ni njegova žena, ekonomistica u garavoj Tvornici ulja Zagreb, pa
je na njezinu placu u Zaprešiću sam, svojim rukama, sagradio kućerak i sad čekao prihod od
prodaje KOS-a da instalira centralno grijanje. Ali, nije angažirao majstore nego je sam vario i
šarano, pa uštedio pare, samo što mu to nije pomoglo kad ga je uskoro zadesila velika nesreća - u
raketiranju Banskih dvora, u njihovu dvorištu, uništen je njegov privatni auto, kojim se prevozio
u Rakitje!

Izdali smo drugo izdanje Kos-a, pa se nekako pokrpao, ali ga je ta krmača, otkvačena s Orla,
zbilja bila dobro protresla. Kad sam kasnije razgovarao s američkim vojnim atašeom, nekim
pješadijskim majorom, koji me u svojoj nespretnosti u Intercontinentalu stao upoznavati s
Dunjom Zloić, Suškovom tajnicom i pobočnicom senzacionalnih nogu, u kratkoj mini-suknji (mi
smo se, naravno, nastojali izbjeći), pa se gotovo s njim posvadio, jer mi je mirno priopćio da
njegova vlada ne vjeruje kako je to zbilja bio napad Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva
nego prevladava mišljenje da su Hrvati sami sebi potkurili, povikao sam: 'Da vi poznate Marija
Nobila, čiji je auto pritom zapaljen, znali biste koliko je deplasirana ideja da je to inscenirano!'

Novčano i karijerno jako promišljen, Mario mi se, nakon svega, čim je Globus ušao u otvoreni
sukob s Tuđmanom zbog objavljivanja onih karata o podjeli Bosne, prestao na ulici javljati; samo
bi prešao cestu, da prouči izloge u kojima, u ono ratno doba, nije bilo bogzna kakve ponude. Uto
je otpravljen u New York, gdje se čedno smjestio u malenom apartmentu u longajlendskoj
nedodiji. Novinar Nedjeljne Dalmacije koji je intervjuirao njegovu ženu Ljerku izvijestio je,
međutim, u siječnju 1986. da živi skromno, ali sad na Manhattanu, budući da ga dugotrajno
vozikanje, po nekoliko puta na dan, previše nervira, a pokazalo se da ni djeci puno ne znači
priroda, koje su imali dovoljno i doma u Rakitju. Smjestili su se stoga u poveći stan 'na vrhu
jednog nebodera'. Tu su povremeno primali goste, ali ne na prave diplomatske večere, jer baš nisu
imali dovoljno mjesta, iako bi gđa Ljerka tu i tamo ulučila priliku da u teću baci kakvu lešadu za
Matu Granica ili Ivu Sanadera. Zalila se, međutim, da Marija nikad nema doma, da je po cijeli
dan u veleposlanstvu gdje, praktički danonoćno radi. Reporter Nedjeljne, inače momak koji je
poslije prodao svoju senzacionalnu ispovjednu priču o posljednjim trenucima Marinka Božića,
što mu je izdahnuo na rukama, nije tu nanjušio nikakvu aferu, iako su drugi novinari govorili
kako Nobila nikad ne možeš naći u New Yorku, jer neprestano putuje poslom u Boston. Misterij
se brzo razjasnio; već u studenome sljedeće godine Gloria donosi ganutljivu reportažu iz - Beča,
gdje se dr. Mario Nobilo, sad veleposlanik pri oess-u, vjenčava s Marijanom Kujundžić,
Splićankom, 'gotovo dvaput mladom od sebe'. Kako su se upoznali?

U odlomku Romansa u Neiv Yorku, spominje se kako se dr. Mario Nobilo 'provodeći dane na
poslu, zbližio s Marijanom, koja je postala namještenica Ministarstva vanjskih poslova, nakon
završenog postdiplomskog studija u Bostonu'. 'Kad je postalo jasno da nije tek riječ o flertu
kolega s posla, dr. Nobilo zatražio je razvod od supruge.' Ona se vratila u Zagreb s djecom i opet
zaposlila u Tvornici ulja, kod Todorića, a dr. Mario otperjašio je na novu dužnost, u Beč, gdje se
onda spektakularno vjenčao u minoritanskoj crkvi. Valjani hrvatski svećenik koji ih je ženio,
ukrasio se za tu prigodu misnicom što ju je izvezla Marija Terezija s kćerima. Mladenci su pak
klečali na jastucima koji su izvezeni 1782. za vrijeme papina posjeta Beču, što je moralo biti
nadrealno iskustvo za versatilnog Marija, koji je dosta nedavno u Institutu za nesvrstane zemlje
obnašao dužnost sekretara partijske organizacije, a sad se vjenčao u terezijanskoj raskoši, i to u
nazočnosti svoje dvoje odrasle djece, čija je majka ostala parkirana u Rakitju. Odjeven u
'trogirski frak', hrvatsku gala-surku folklornoga kroja, poput nekog dalmatinskog lodena, dr.
Mario na fotografijama u Gloriji, organu hrvatskog jet-seta, šija srećom, a brada mu je srezana na
najmanju moguću mjeru - škljocnu li škarice još nekoliko puta, izgledat će poput d'Artagnana.
Splićanka djeluje kao akcidentna protagonistica farse, koju je Bog, mora biti, promatrao s
dobroćudnim humorom. To je ionako dio neke njegove nerazumljive šeme - to, naime, da se
Hrvatska domogla samostalnosti, bez ičije pomoći, ne računaju li se upitni efekti 'diplomacija iza
zatvorenih vrata' koju Mario opisuje, a koja, po mome sudu, ne bi dostajala niti da se do kraja
provede etažiranje neke zgrade, koju vlasnici dijele u idealnim dijelovima.

Strastven u govorenju, Vlado Gotovac bio je apartna figura na hrvatskoj političkoj sceni i
sačuvao čovječnost iskonskog marginalca sa zagrebačke političke špice.

Profil za novčanicu od sto eura

VLADO GOTOVAC

Ogorčen, Vlado Gotovac povlačio se iz politike. Još protekloga ljeta, šest mjeseci poslije
prijelomnih izbora, nije se dobro osjećao i Anđelko Runjić Bambe, njegov prijatelj, krupni lik na
gradskoj intelektualnoj sceni, koja se zadnjih godina, usprkos njihovim apartnim pojavama,
žalosno provincijalizirala - zabrinuto je odmahivao glavom: ali, to se, vjerojatno, odnosilo na
opću političku situaciju kojom su, rekao bih, i Nestor i Tiresija bili krajnje obeshrabreni. Pobjeda
demokratskog bloka na izborima, dovela je politički organizam poslije godinu dana u stanje
čudne obamrlosti. Situacija nije jasno aspektirana: Jupiter je nestao sa svoda, Mars je postao
prošlost, a prilično je oslabio i utjecaj Saturna, no uspon Merkura još ne daje nikakve astrološke
efekte. Vlada nije prodala ni jedno veliko poduzeće stranom kapitalu; Zakon o televiziji, gore od
hadezeovske legislacije monopolizira moć u medijima; ali je nekoliko tajkuna strpano u bajbok,
te dignuti s ulice mafijaši iz Bagarićeve familije. Industrijski rast doseći će, predviđa se, četiri
posto. Zašto je onda čelo Vlade Gotovca tako namršteno?

Pa on nije defetist, ni nježna pjesnička dušica, iako je objavio šesnaest knjiga pjesama. No, tu nije
bilo nikakve bezvezne lirike ni bolećivih pjesničkih slika, ništa se nije rimovalo, aliteriralo,
fasada riječi bila je neprijazna kao pročelje nekog bečkog Sozialwohnunga. Ako je bio nježne
grade u nutrini svoje duševnosti, otvrdnuo je u Staroj Gradiški, gdje je prošao šest godina
robijaškoga pakla. U tom močvarnom kraljevstvu vlage, koja je odasvud nadirala, hrdom i
plijesni sve rastakala, u prljavštini, smradu, truljenju, gdje se zimi nije grijalo, u hodnicima je
hujao vječiti propuh jer su, umjesto vrata, bile ugrađene samo rešetke.

Okružen ubojicama, provalnicima, seksualnim manijacima i ljudima osuđenim na 'čuvanje i

liječenje' - neuravnoteženim alkoholičarima, luđacima, mentalno nerazvijenim i retardiranim, već
gotovo posve razorenim sifilitičarima, Gotovac je šest godina kohabitirao s paklenim prikazama u
Sotoninim podrumima, pa je sad lako mogao podnijeti protivštine među nesuglasnim stranačkim
vodama koalicije, iako mu je, možda, baš beskompromisnost, moralna oporost, priječila da
efektivno sudjeluje u svim njihovim političkim nagodbama. No to ne znači da mu je politika
ispod časti, da je uobražen građanski inteligent. Uvijek su ga do ludila dovodile dobronamjerne
primjedbe tipa: Gotovac bi, kao rasni intelektualac - koji se u politiku ne razumije naročito, i koji
nema za nju smisla jer je previše pošten i naivan — trebao ostati pisac; on je parnasovac koji je
zalutao na areopag. 'Ma, neću ušutjeti', odgovarao je na te banalnosti, 'a oni koji mi savjetuju da
ušutim, često me upućuju na književnost kao na moj pravi poziv. Za njih je ona, očigledno,
vrijednost bez utjecaja, bez moći, a za politiku, jednaka šutnji. Uvjeravaju me, istodobno, da je
politika prljavština, da nije za časne ljude, a dive se svojim političarima, njihovoj politici i
njihovoj moći. U njezino mi ime govore!'

Toj se moći Gotovac odupro kad je u četrdeset i prvoj dopao Gradiške i ostao ondje do svoje
četrdeset i šeste, a zatim, opet, zatvoren kao pedesetidvogodišnjak, u Lepoglavi odrobijao da
svoje pedeset i četvrte... Koje su to more bile: ostavio je dvanaestogodišnju kći jedinicu da
odraste bez oca, kao što je i sam odrastao, jer su mu, poslije rata, bili zatvoreni i otac i majka.
Nekolicina prijatelja pomogli su njegovoj ženi i spasili njegovu kćer od bijede i krajnje nesreće, a
Gotovac je to sve podnio i preživio, premda mu je raznijelo organizam, i sad je, diskretan u
moralnom trijumfu, mogao sabrano slušati Račana koji ga je, uoči izbora, pozvao na ručak, da
malo šuruju...

Dobro, kad je Gotovac 1971. otpremljen u Novu Gradišku, Račan je bio balavac koji se tek
nakanio uvaliti u partijsku karijeru. Ali, kad su Gotovca ekspedirali u Lepoglavu osamdeset i
druge - hej, osamdeset i druge, to je bilo praktično jučer - Račan je sjedio u Politbirou, u istom
onakvom sakou s uzorkom riblje kosti i dolčevitom krem boje kakve i sad najradije nosi u manje
formalnim prigodama kao tranzicijski premijer kvazisocijaldemokratske provenijencije.

Kad je pozvao Gotovca na ručak da mu izloži svoj pogled na situaciju i predloži smjer
zajedničkog djelovanja prema uspostavi povjerljive međusobne suradnje, privilegiranog odnosa
jedan-na-jednoga, možda se Gotovcu malo uznemirio želudac, ali je, sa surovom otpornošću
staroga zeka, solženjcinovskog pitomca sibirskih gulaga, počistio svoj tanjur i Račanu, koji je bez
odmora pola sata mljeo, hladno dobacio: 'Što je, ništa nisi pojeo?'

Račanova je ideja bila jasna, jednostavna i logična, SDP kao nekompromitirana opozicija, jedina
partija koju nisu razbili specijalnim operacijama, podmićivanjem, lažnim secesijama, induciranim
frakcijskim ratovima, ucjenama, obećanjima, krticama, jazavcima i pseudo-lisicama, i to samo
zato što je Tuđman htio imati preglednu političku scenu s jednim, simetrično postiranim crvenim
opozicijskim pivo-tom, a ne i liberalni, građanski oporbeni centar. Htio je postići potpunu
svjetonazornu polarizaciju, da protiv sebe dobije samo preostale komunjare i balkanske
jugonostalgičare, s kojima će lako izaći na kraj. No, Račanov se SDP, zanemaren, za deset
godina, lijepo reprofilirao u patriotsku socijaldemokraciju europske orijentacije, u stranku u kojoj
njezin duhovno obnovljeni lider, dr. Zdravko Tomac - nekoć šef kabineta zloglasnog 'hrvatskog
Visinskog', Jakova Blaževića - kao predsjednički kandidat na izborima 1995. odbacuje Davtonski
sporazum i 'relativno uvjetuje suradnju s Haškim sudom'. Taj SDP, nedotaknut korupcijom,
cjelovit te između izbora posve pro-zapadno orijentiran, treba za unutrašnju upotrebu i za
predstojeću parlamentarnu kampanju dvijetisućite, jednu legendarnu figuru hrvatskog
nacionalizma, neprijepornog domoljuba naglašene karizme. Ne treba okolišati: Račanu je
potreban upravo Vlado Gotovac!

Račan i Gotovac potpisali bi poseban predizborni sporazum o proporcionalnom udjelu SDP-a i

LS-a u vladinskoj koaliciji, dok bi ostale partnere velike koalicije, preostalu četvorku Šestorke,
ako-modirali manjim brojem ministarskih položaja i drugim neznatnijim prinadležnostima. Što
kažete, šjor Vlado? Stvar je praktički riješena, Tuđman je bolestan, stranka mu se raspada, a
inozemni faktor snažno podupire koncentrirano djelovanje oporbe! Kad dođe do predsjedničkih
izbora - a doći će, neizbježno, prije ili poslije - razumije se da će se kandidirati povlašteni partner,
jer i jest smisao ove zamisli da se unaprijed definira raspodjela moći... Gotovac je hladno slegnuo
ramenima na kraju te političke runde, koja je, u stvarnosti, bila uobličena bez ikakvih metafora i
erudicije, kao na Hreljiću, gdje dva ozbiljna domaćina razgovaraju o mehaničkim i automotivnim
svojstvima uščuvane Zastave 101.

Ruka nije pala, nisu se pljesnuli dlanovima: ništa nije bilo od posla, koji je, međutim, glatko
sklopljen poslije nekoliko dana s drugom fragmentiranom liberalnom strankom, zakonskom
sljednicom HSLS-a, s kojom je SDP postignuo Splitski sporazum. Budući da SDP nije uspio
pribaviti legendarnoga karizmatika Vladu Gotovca da posluži kao ozbiljan jamac domoljubnoj
inspiraciji stranke - koju su na prošlim izborima kaljali jumbo-plakatom s prikazom mladića
kojega dva milicionara odvode jer je, nesumnjivo, pjevao Vilu Velebita (uz briljantan
agitpropovski slogan: sjeti se... razmisli!) - SDP je angažirao Dražena Budišu, legendarnog
proljećarskoga studentskog vodu koji je četiri godine robijao u Staroj Gradiški.

Da je Gotovac pristao na Račanovu ponudu, hrvatska bi povijest, vjerojatno, išla istim tokom, ali
bi se politički spojevi drukčije razložili, i tko zna kako bi sve to poslije ispalo... Da je Gotovac
ušao u koaliciju s Račanom, Račan bi mu dao manje nego što je morao dati Budiši: Budišina je
liberalna frakcija bila, naime, jača, uz ostalo zato što je bila - posljednja opcija. Gotovcu bi
garantirao možda četvrtinu, a ne trećinu, saborskih sjedišta, koja zajedno osvoje, pa bi poslije
izbora SDP lakše majorizirao koalicijsku udrugu Šestorke, i Vlada bi bila efikasnija, ako je doista
njezin problem natezanje stranačkih skupina, a ne to što socijaldemokratski ministri i njihov klub,
idejno limitirani, nisu jasno programatski usmjereni prema liberalnom kapitalizmu.

Gotovac bi izašao na predsjedničke izbore kao kandidat dvojne kombinacije, a autistični Budiša
ne bi dobio potporu četvorke, što znači da bi išao sam, jedino s HSLS-om, pa bi to navelo i
Tomčića da se, radi očuvanja haesesovske zasebnosti, pro forma, pojavi na velikim plakatima i u
predizbornoj debati, ids bi ga, možda, podržao, kao u prijašnjim prilikama, dok bi hns, umjesto sa
Stipom, vjerojatno izašao sa samim Čačićem, bez ambicije za pobjedu, nego radi afirmacije
bivšega vlasnika te nekoć male varaždinske stranke. Pobijedio bi Gotovac ispred Mate Granica,
koji je popušio, čim je poslije fatalnog poraza HDZ-a, izašao na izbore kao stranački kandidat.
qed. Gotovac bi postao predsjednik Republike, ali nije za to bio kadar, a možda ga je i bolest
shrvala...

Jedan strani diplomat - koji smatra da izvrsno poznaje hrvatske političke prilike, ali ne njihovu
površinsku pojavnost, nego dubinu, hladni morski bezdan ispod antiklinale - tvrdi da je 'inozemni
faktor' do zadnjeg časa podržavao dr. Matu Granica, koji je, međutim, previše petljao i, kao pravi
doktorski štreber, nastojao naći svoju autentičnu političku poziciju te formulirati poruku koju nosi
hrvatskom narodu, pa se pogubio u tom kompliciranju i izgubio povjerenje. 'Vanjski faktor'
zaključio je da ga dr. Mate misli zajebati, preuzeti vlast i sačuvati HDZ. Trinaest dana prije
predsjedničkih, izbora, Montgomerv se sastao s Mesićem, koji je, po Gallupu, 'brojio sitno',
nekoliko postotaka anketiranog biračkog tijela, pa se za tri sata sve s njim lijepo dogovorio.
Činjenica je da je Mesić isprva imao silnih problema s financiranjem i da su ga u novinama dosta
razvlačili zbog nekih sumnjivih sponzora, raznih propalih biznismena, prekupaca i bosanskih
ćifta, a u politici, iza svake priče postoji još jedna, skrivena priča, ako nije, naprosto, paranoja,
teorija zavjere, uzbudljiva vista, koja korisno objašnjava analitičke promašaje - i sam sam
Mesića, dok je figurirao kao 'mister dva posto', ocijenio kao potencijal jedino za predsjednika
boksačkog saveza.

Gotovac se, dakle, nije htio dogovoriti udvoje, pošto su se sve lijepo dogovorili ušestoro, i onda
se, kad je Budiša prešao u dvojac, razgnjevio i, ljut kao ris, potrudio da pokvari sve kombinacije.
Zbilja, za jednog apartnog intelektualca, koji je previše delikatan i lirski nastrojen da se dublje
upusti u političke zavrzlame, u tome je zaista lijepo uspio. Velika dževa u Feralu, gdje je profesor
Banac nasrnuo na Budišu kao mladi seter na malo zbunjena vepra, brzo je postignula svrhu:
uštogljeni Budiša odgovorio je dva-tri puta, von oben, na onaj svoj osebujni način, nepogrešivo
pogađajući krivu žicu, proizvodeći neki neugodan mol, što bi, da ga upute za ambasadora u Prag,
začas, praktički ni zbog čega, dovelo na rub hrvatsko-češkog rata.
Budiša je podignuo temperaturu, pa je bilo lako mobilizirati četvorku iza nekog primjerenog,
populističkog kandidata visokih performansi. U arhivi je sačuvana fotografija na kojoj Gotovac
predstavlja novinarima šampiona četvorke; on sjedi kraj njega oran, usplahiren, čekinjav,
raširenih nozdrva i sjajnih bjeloočnica, spreman da poleti na prvi znak... Svi su bili uvjereni da će
Gotovac sam istupiti za četvorku, i da će to izazvati skandaloznu podjelu glasova, koja će dr.
Mati omogućiti pobjedu. Ali, srdžba staroga gulagovca bila je jača i od taštine, kojom je on,
također, u manjoj mjeri obdaren. Bog nije vidio čovjeka veće kreposti s više mana, ali te su mane,
mislim, osobne, neznatne, a vrline velike, klasične, aristidovske.

Gotovac, ili hrvatska tragedija - to bi bio naslov avangardne političke predstave, iz pedesetih,
kakve se u nas, na žalost, uopće nisu pisale: ona bi najbolje predstavila moralna iskušenja
njegove sudbine. Tu bi se Gotovac pojavljivao u crnim hlačama i crnom sveteru (igrao bi ga
mladi Božidar Boban), dok bi, na ogoljelu scenu, s druge strane rampe, izašao Komesar, kao zao
princip, simbolično dihotomni lik iz Sartreove drame Le Diable et le Bon Dieu (Izet
Hajdarhodžić). Dijalog bi tekao u eliptičnim, filozofski intoniranim, nejasnim formulacijama, kao
prijevod Vjerana Zuppe s francuskoga. Situacija bi bila onako malo tragedsko-tebanska; pojačana
osjetilnost glavnoga lika, skopčana s njegovim radikalnim poricanjem autoriteta, dovodi do
neizbježivog sukoba s usudom, determinacijom, monolitom vlasti...

Vlado Gotovac rodio se u Imotskome, 'deset kilometara od zapadne Hercegovine', gdje je

doživljaj hrvatstva, objašnjavao je, organički prirodan. Tu vlada takva bijeda da svu zapretenost i
narodnu frustraciju ekonomskom i duhovnom skučenošću, ljudi pripisuju isključivo državnom
ustroju. Od države očekuju izbavljenje i boljitak, a u međuvremenu, odlaze u svijet. Oni koji
ostaju, upiru oči samo u vlast. Politika je folklor, razlike duboke, do krvi. Narod je đavolski
nadaren za šverc, književnost, trgovinu, žicanje, biznis, za višu uljudbu i za niske pothvate, koje
često ujedinjuje ista narav: Mimara je Imoćanin, kao i Tin Ujević, ali i Tonči Vrdoljak...

Gotovčev je otac bio žandar. Vlado se rodio 1930. nevjenčanim roditeljima, jer im zakon nije
dopuštao brak, dok je otac u službi. Poslije rođenja djeteta uputili su molbu kraljici Mariji, koja
im je dala odobrenje za ženidbu. Majka Ana bila je nepismena, bigotna, radišna, uvijek na prvoj
misi prije propovijedi. Prva slika iz djetinjstva, kojem se Gotovac stao vraćati u razmišljanjima
dok je, kao Desničin Ivan Galeb, ležao u Rimu teško bolestan sredinom devedesetih, 'u
neposrednoj blizini smrti', bila je kako se uspinje na štokrl i majci, od riječi do riječi, ponavlja
propovijed župnika Bandića, koju ona nije čula. Eto, to je već Vlado Gotovac iz poznate
memorije, književnik koji je 'imao više od 1 000 javnih nastupa na literarnim večerima,
promocijama, tribinama, zborovima, skupovima i obljetnicama', koji je 'dao više od 200 intervjua'
te 'napisao oko 120 novinskih članaka'...

Vladin je otac kratko boravio na Bledu kao čuvar kraljevske rezidencije, izabran zbog kršnog
rasta. Jednog jutra prošao je kralj Aca vodeći za ruku princa Peru i kraljevića Tomislava. Upita
oca kako se zove, a on reče: Martin. Odakle si? Iz Dalmacije. Što si, Srbin ili Hrvat? Hrvat.
Hrvat? Da! Poslije sedam dana, pa-pa, otpravili su ga s Bleda. Natrag u Imotski, gdje je
avanzirao, ipak, do žandarmerij-skoga podoficira. Bio je haesesovac, kao i svi ostali ljudi u
mjestu, i kad je izbio rat, došao je u sukob s ustašama. Vidjevši da će mu doći glave, pobjegao je
u Split, a ustaše su jedanaestogodišnjeg Vladu i njegovu mamu uhitili i zatvorili u staju, u 'stajski
pritvor'.

Otac je mnoge spasio od ustaša, pa je mislio da će ga spašeni spasiti od komunista. I jesu, ali
puno kasnije, a 1945. strpali su ga u zatvor u Makarskoj, pa stali prebijati i mučiti tako da od
njegova zapomaganja danima nitko nije mogao zaspati. Zatim su ga prebacili u Gradišku,
depandansu Jasenovca, i tri godine na smrt izgladnjivali. Zajedno s ocem uhapšena je i majka,
kao 'saučesnica klasnog neprijatelja'. Kao petnaestogodišnjak ostao je Vlado sam, pa išao naokolo
da nekako izmoli njihovo puštanje. Dobri ljudi dali su mu malo mesa i kostiju za paket koji je
ponio u Gradišku, ali su mu ga ukrali u vlaku, kao i novac za povratnu kartu. 'To je bio
najstrašniji susret u mom životu, nisam mu ništa donio', kaže. Otac je bio u nekakvim smrdljivim
krpetinama, dopola gol, izbezumljen, a posvuda blato, ljudi vrište, mlate ih kao volove, užas
logora, pandemonij...

Nisu prošla nego dva desetljeća, i koja godinica, a na istu adresu, evo i sina. Čuvar, neki gospodin
Dragosavac, pita: 'A što je tebi bio onaj Gotovac?' 'Otac' 'A fino, fino, prvo otac, pa onda sin...'

Tata je odguslao samo tri godine, iako je bio usuđen na dvadeset, ali su Imoćani išli do samoga
Rankovića tražeći pomilovanje. Vratio se u Imotski, a umro 1979., tri godine pošto mu je sin
izašao iz Stare Gradiške, u kojoj je odležao šest godina. Nije bilo lako Gotovcu ući s Račanom u
ekskluzivnu koaliciju, ne zbog očeva logora - ta Račan je i sam rođen u najstrašnijem logoru, u
Dachauu, pa bi s njime mogla koalirati svaka žrtva s dugoga popisa Amnesty Internationala -
nego zbog dešperacije robijaškoga deja vu, kad se ga na izmaku dvadesetog stoljeća, usred
bogate i demokratske Europe, otpravili na robiju antistaljinistički ljevičari 'humanog lika',
izumitelji samoupravljanja, pa bacili medu sifilitičare, u hladnu kaljužu, da crkne kao životinja...
Ja se divim Gotovcu, jer je prešao preko svega toga.

Počeo je pohađati gimnaziju u Imotskom. Primljen je u đačku menzu, odakle su ga uskoro

izbacili, zbog navike da se prekriži prije jela. Onda je tri i pol godine svaki dan ručao i večerao
kod prijatelja svojih zatočenih roditelja: kod Tripalovih, kod Ćosićevih, kod Pervana. Nije bio
gladan ni prljav, ali je čeznuo za majkom i ocem, ležao sam u kući i plakao u krevetu. No,
briljirao je u školi, čitao sve s reda. Stalno je s marksistima polemizirao o opstojnosti Boga, pa
navalio na filozofiju, a silno zaljubljiv, proučavao je, osim Pascala, cure. No, prva djevojčica koju
je tragični Vlado poljubio, utopila se nesretnim slučajem u rijeci Vrljiki. Sa sedamnaest upisao se
u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Sa Stankom Jurišom, kasnije novinarom i pjesnikom, uselio se u
neku bajtu bez struje i vode na Glogovcu, na potoku Medveščaku, pa se u gradu snalazio noseći
kufere na kolodvoru, utovarujući ugljen, cijepajući drva... Čitao je cijele noći uz petrolejku
izvučenu sa smetlišta, i preležao upalu pluća. Zatim se luđački zaljubio u curu iz grada s kojom je
izlazio, dok mu kod Kazališta nije rekla: 'Vlado, ti si odličan prijatelj, ali si dosadan, dragi. Rastat
ću se s tobom.'
Poražen, srušio se u nesvijest, pa su ga odvezli na Hitnu... Po završetku gimnazije, Vlado je
upisao filozofiju i talijanski te diplomirao 1955. i zaposlio se na radiju, gdje je upoznao prvu
ženu, Vlastu Peršen, devet godina stariju od sebe, rastavljenu, s dvoje poluodrasle djece. Kći Ana
rodila im se 1959., i Gotovac ju je obožavao. To je bilo njegovo sretno desetljeće: pripadao je
skupini pisaca oko časopisa Krugovi, koji su se nazivali krugovašima, a zalagali su se za poetski
pluralizam. Gotovac se izložio djelovanju Holderlina, Rilkea, Trakla, Benna i Eliota. To se toliko
ne vidi u njegovoj poeziji, nego o tome svjedoči generacijski (no deset godina mladi) kritičar
Vjeran Zuppa (kojega je Igor Mandić označio kao Gotovčeva 'ličnog kritičara'). Zuppa je, pišući
kasnije Gotovcu panegirike u osebujnom sartrovsko-hajdegerovskom stilu, pojavu knjige
Čarobna spilja popratio tekstom u kojem se osvrće na stih: 'Što misliš da li neki ikad čuju kišu?'

To je ovako išlo: 'Ima ovdje jedna Aznavourova ploča. Jedna njegova pjesma Ce sacre piano koja
kaže da je ovaj jedini njegov prijatelj. Čujem je. I kišu isto. Što misliš da li neki ikada čuju kišu?
Da, to sam Te zapravo, cijelo ovo vrijeme, jedino želio upitati.'

Zuppa zatim nastavlja: 'Nemoj odgovarati Žanku. On se suviše brine za budućnost. On ne zna da
su moj otac i on započinjali rat rame uz rame onda kad sam se jedva bio rodio, a danas ga vodi
bez mog oca. Ako mu budeš odgovarao, spomeni mu da imaš dva-tri prijatelja koji žučno
raspravljaju s tvojim argumentima, ali koji vole i cijene tvoju strast da ih tražiš u svojoj biograifji,
biblioteci, porodici, okolini, narodu. Mora da će mu to biti grozan udarac kad dozna. Dva-tri
prijatelja naspram tolike gomile njegovih citata.'

Da je te, 1969., Gotovac poslušao opreznog, zabrinutog Zuppu, da je batalio Žanka i više se
koncentrirao na rominjanje kiše, bio bi se, valjda, uklonio stravičnim starogradiškim kazamatima.
Ali, jao, u njegovoj je prirodi bilo da 'čačka mečku', pa je polemizirao s Milošem Žankom,
hrvatskim orjunašem, koji je ustao protiv Savke i njezina hrvatskog dubčekovskog revizionizma.
Zatim je pokrenuo Hrvatski tjednik. Zvonimir Berković je tu uređivao glazbenu kritiku, neki
penzionirani general s Tuškanca stranicu povijesti, a potonji liberal Ivo Škrabalo ložio na zadnjoj
stranici propagandni rat protiv domaćih Srba, udbaša i Genexa. Ali, njemu se nije ništa dogodilo,
osim što je dospio na crnu listu i nije smio potpisivati svoje filmske kritike.

Vladu su strovalili u pakao Gradiške.

U istrazi, upoznao je visokomoralna čovjeka, suca-istražitelja, koji je radije dao ostavku nego da
sudjeluje u tom progonu: bio je to Vlado Primorac, nedavno preminuli veliki hrvatski pravni
stručnjak. U istražnom zatvoru zahvatila ga je najstrašnija životna kriza, jer je odjednom shvatio
da život teče mimo njega, kao da se nije ništa dogodilo. 'Lični kritičar' Vjeran Zuppa priključio se
partijskom aktivu Društva književnika, koje se, nakon kratkog oklijevanja, bacilo na kritiku i
samokritiku posrnulih drugova. On nije dignuo glas u obranu svog zatočenog idola, kojemu je s
Antom Stamaćem ranije vječito predgovarao i pogovarao, divio se, te s njim intimizirao preko
novina:
'Htio bih Ti mnogo toga reći. Kao da nikada nismo razgovarali. Ili možda jesmo? Ako jesmo, za
koga onda, kome sve to ponavljamo? I Boris, i Ante, i Tonči, i Bruno, i Mića sve to o čemu
govorimo znaju još bolje i preciznije. Mora da ipak govorimo nekom drugome. Reci. Napiši još
koju lijepu pjesmu iz svojih razgovora s našom Anom, tvojom kćeri. Možda u tome pronađu
nešto nejasno i opasno. Vidiš li Ti koliko je to sve smiješno?'

Smiješno ili ne, Gotovac je, usprkos takvom zauzimanju, fasovao šest godina starogradiškog
'tvrdavnog'. Najgluplje se pritom morao osjećati Igor Mandić, koji nije mario za Gotovčevu
poeziju, i još 1969. rezervirano bilježio: 'Neki su ga ustoličili za vrhunskog našeg misaonog
pjesnika, trijebeći njegove pjesme i izvlačeći iz njih samo iskaze i sintagme što mogu dati ovakvu
ili onakvu filozofiju, a nekima se učinilo da je Gotovac odviše mudar i odviše natopljen (tuđom)
filozofijom, da bi mogao biti dobar pjesnik, i to pjesnik čija bi djela čitao i još ponetko osim
naklonih i specijaliziranih kritičara.'

Kad je Gotovac bio na vrhuncu i u moći kao političko-književni urednik Hrvatskog tjednika,
Mandić ga je u kultnoj Kvadraturi književnog kruga ekspertno satrao: 'Taj pjesnik, o čijem su
pjesništvu već iskazana najoprečnija mišljenja, očito drži da nije neukusno u pjesme potrpati
imena desetak prijatelja, okititi ih plakatskim hvalospjevima, sve začiniti dobrom dozom
nacionalne patetike - i onda to servirati općinstvu kao umjetničko djelo. Iako posljednjih godina
posebno ne cijenim njegovo pjesništvo (a moram priznati da sam nekad i sam pisao visokoparne
eseje o njegovim stihovima, malne u idolatrijskom, dakako nerazumljivom, stilu), V. Gotovac
ipak je značajna figura naše novije književnosti, pa je gotovo nevjerojatno do koje je mjere
zaglibio u mulj egotistične mitomanije.'

Koga je to Gotovac mitologizirao, okitio plakatskim hvalospjevima? Slavka Mihalića, Edu

Murtića, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka, Čedu Priču. Kad je u istražnom zatvoru zapao u
krizu, izjedalo ga je to što je znao kako se njihovi životi nisu puno promijenili, da nisu izašli na
ulice, protestirali, demonstrirali, sastavljali peticije, kao Česi, tiskali Povelju 77 ili neku
Deklaraciju o pravima političkih zatočenika...

Dobri Irci digli bi u zrak neka policijska kola, ili pucali u koljena zatvorskim čuvarima u
Gradiški, primjerice onom Dragosavcu, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, shvatio je Gotovac u agoniji,
stvari su išle svojim tokom, demantirajući samohvalne poetske mistifikacije, na koje se, kao na
kič, bio okomio kritičar Mandić... Mandiću se zatim dogodila najgora stvar koja se kritičaru
uopće može dogoditi: pisca kojega je on kritizirao zbog lirskog neukusa, strpali su u zatvor kao
nacionalističkog kontrarevolucionara! Bit će da je Gotovca najviše potreslo što je shvatio kako,
ne Hrvatska, nego njemu najbliži ljudi, prijatelji, nisu učinili za njim ni koraka: to je ta Hrvatska
koju je usijani Imoćanin htio 'obnoviti ljepotom'!

OK, bilo je nekih gesta: evo, baš u Imotskom, medu njegovim svijetom, poslovođa knjižare
stavio je bezobrazno u izlog njegovu knjigu, pa je nastao 'slučaj'. Taj profesor književnosti
premješten je onda za kaznu u samoposluživanje! Bio je to Ante Žužul, ali ne sadašnji vlasnik
Školske knjige, koji je tada već bio građevinski vele-poduzetnik, još u socijalizmu, najveći
porezni platac u cijeloj bivšoj Jugoslaviji! Ali zato se gesta onog knjižara prepričava po cijelom
svijetu, gdje god obitavaju Imoćani. Mome prijatelju, kazališnom režiseru, to je na kavi na
najljepšem trgu Latinske četvrti, ispričao imotski Parižanin, književnik Dinko Štambuk.

Stravično pogođen ravnodušćnošću, nedostatkom moralnog pa-tosa u hrvatskom biću, Gotovac je

rezimirao to razdoblje kad se opet mogao javno oglasiti, objavivši - 1989. u Ljubljani! - knjigu
Moj slučaj. U njoj zastupa radikalnu tezu da Hrvati, koji pedeset godina žive u neslobodi, nisu
bili sposobni u literaturi stvoriti ništa veliko -Czeslava Milosza, Milana Kunderu ili Aleksandra
Solženicina. Napisničar Borbe bio se tada okomio na takav literarni defetizam, uzimajući u
obranu Hrvate i hrvatsku književnost, pa nabrajajući velike poslijeratne pjesnike: Kaštelana,
Goloba, Pupačića, Madera, Mihalića, Slavičeka, Dragojevića, Mariju Čudinu i Zvonimira
Mrkonjića... što zaista ne zvuči kao niz imena besmrtnika, nego kao popis putnika iz zlosretnog
autobusa u filmu H-8.

Mislim da se Gotovac tada mentalno oslobodio mistične Hrvatske, kojoj je pisao pjesme, iako se,
naravno, nije mogao osloboditi organičkog domoljublja, uzgojenog na deset kilometara od
zapadne Hercegovine. Jako se liberalizirao i totalno otrijeznio nakon prvih demokratskih izbora.
Vidio je kakvog su žicara, inače njegova urednika povijesti - što je u Tjednik uvijek donosio
triput previše svog glupog, dosadnog materijala - izabrali umjesto tolikih čestitih ljudi iz
Koalicije narodnog sporazuma, kojoj se, uz Savku i Tripala, bio i sam s Budišom priključio...

On je Tuđmana odmah prozreo, i sve napisao, kad je pao Vukovar: 'Hrvatska prelazi tragični put
svoje suvremene državne povijesti u sjeni nemilosrdne ironije kojom dominira egomanični lik
vode uvjerenog da bi bez njega Hrvatska bila samo diletantska fikcija...' U tom nadahnutom
komentaru, Gotovac je (u st-u), napao Tuđmana zbog 'provincijski lakovjernog vođenja politike
prema Zapadu', 'pristajanja na sve, uz gubljenje svakog dostojanstva'. Zapaljivi retor iz tisuću
nastupa proklamira tu moralni apsolutizam, što u narodu -koji se, još u Kandijskom ratu, navikao
na česte pobjede i dugotrajnu prevlast nepravde - nije nalazilo odjeka: Gotovac je uvijek išao na
čelu sam...

Boljem poznavanju nacionalne psihe, a ne prevelikoj distanci intelektualca lirika od prozaične

stvarnosti, treba pripisati to što ga je Tuđman do nogu potukao na predsjedničkim izborima. Kao
Vrhovnik, Tuđman se okružio hrvatskim gardijskim pandurima u 'povijesnim' crvenim odorama,
koje su skrojile dvije vrijedne kazališne kostimografkinje laganom adaptacijom oprave korista iz
Grofice Marice, stupajući pod razvijenim 'povijesnim' hrvatskim stijegom, koji je na brzaka
načinio autor podjednako čuvene kreacije, Kviska. Na zastavi su kompilirani grbovi različitih
gradova, pokrajina i država u friz 'životinjskog carstva', što bi kod Ivana pl. Bojničića,
glasovitoga hrvatskog heraldičara iz doba Franje Josipa, izazvalo konvulzivne grčeve. Dakle, dr.
Tuđman je uz pomoć bulumente pre-tvorbenjačkih lupeža velikoga stila i hercegovačkih
kriminalaca prerušenih u generale, lako pobijedio Gotovca, kad su se suočili na predsjedničkim
izborima. Vlado je pritom izvukao živu (ne i cijelu) glavu samo zato što ga atentator, otposlan iz
Tuđmanova Tjelesnog zdruga da opasačem zatuče vodu opozicije (a vikao je, da obmane javnost,
'Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ćemo vas pobiti!'), nije u Puli dobro dohvatio opasačem s
teškom metalnom kopčom, jer je bio mrtav pijan.

Kad je izbio rat, Gotovcu se bila opet dogodila osobna tragedija: umrla mu je žena. Zatim je
zamalo i on umro, toliko je loše bio. Poslan je u Rim na liječenje, gdje je čudesno uskrsnuo. I ne
samo to: u bolnici je upoznao Sinjanku doktoricu Simonu Šandrić, papinu liječnicu, bivšu časnu
sestru. Preporođeni Vlado opet se zaljubio kao gimnazijalac. Bila je to napol svetačka romansa,
kao da se zaljubio sam sv. Franjo. Siromašni Gotovac imao je nekoliko lijepih časova: pomladio
se i gotovo postao netko drugi. Jednom sam ga slučajno sreo na Fiumicinu kad se vraćao u
Zagreb; imao je krasne nove po-stole. To je bilo uoči predsjedničkih izbora, koje je izgubio.

Odmah sam znao da će se kandidirati: kao kakav mlad frajer, toliko je para bio uložio u taštinu!
Zapravo sam to krivo očitao, jer mi je poslije ispričao: 'Prvi put u životu mogao sam napraviti
takvu gestu - šetao sam se po Via Veneto i preko puta Excelsiora, u ekskluzivnom dućanu s
kožnim proizvodima, vidio u izlogu najljepše, zanosne, cipele.'

Učinio je ono što nije mogao cio život: ušao da oćuti guste koje su drugi utažili još sedamdesetih,
kad se išlo u Trst, te osamdesetih, kad se išlo u Graz, a on je bio spriječen, jer je stalno robijao u
hrvatskom Alcatrazu... Epizoda u kojoj Gotovac, navodno, iskazuje taštinu značajna je, jer je to
mana za koju ga najviše optužuju. Voli, čini se, ljude koji mu se pokoravaju, idu mu niz dlaku, a s
neiskazanim očinskim sentimentom lako nasjedne nekoj ženskici koja mu u stranci polaska, pa
onda iz te mreže emocionalnih sklonosti nastaje stranačka nadgradnja... Nema sumnje: da je lišen
te empatije, stranka bi mu bila bolja, jača organizacija. Gotovac je možda mogao postati i bolji
pjesnik uz malo manje erudicije; veći političar da nije tako isključiv. Bio bi veći Europejac da je
manji Hrvat. Unatoč svemu, mjerimo li ga stvarnim, ljudskim mjerilom od dva aršina, a ne od
zemlje do neba, Gotovčev će se lik s vremenom još više isticati na pozadini 'olovnih godina' i
tragičnog desetljeća Tuđmanizma. A kad za to dođe čas, moći će ugravirati na hrvatsku poleđinu
novčanice od sto eura.

Uostalom, ni u velikoj računskoj knjizi, onoj između zemlje i neba - gdje, kako Hamlet veli, ima
mnogo stvari o kojima mi i ne sanjamo u svojoj filozofiji - Gotovac uopće ne stoji loše. Martin
Gotovac može biti zadovoljan, ako ne i sasvim utješen. Ne, ja te nisam iznevjerio, oče, u ovoj
dolini suza, u onoj krševitoj imotskoj vukojebini, gdje jedino hrvatstvo dobro uspijeva, u onim
infernalnim mučioni-cama Stare Gradiške, gdje su i tebe raspinjali i ponižavali, u onom labirintu
balkanske politike, gdje kao da se nagrađuje samo bešćutna sebičnost... Ostao sam uspravan. A
sve drugo je ionako crna zemlja.

Dr. Andrija Hebrang zatečen u rijetkim trenucima egzaltacije iza fasade drvene uštogljenosti.

Klen poštenog staljinista

ANDRIJA HEBRANG
J karipskim kultovima santerije, nastale sinkretizmom rimokatoličkog i afričkog čaranja, priziva
se zao duh, ali na tim punokrvnim religioznim orgijama, zli bog Chango hrani se mesom djevica,
ili se barem zakolje kakva kokoš. Dva zagrebačka crnomisnika, dr. Andrija Hebrang i dr.
Miroslav Tuđman, pokušavaju pak avet domamiti anemičnim političkim floskulama, žrtvovanjem
zdravog razuma i mantričkim ponavljanjem čarobnih formula o uvjetovanoj suradnji s Haškim
sudom te očuvanju digniteta Domovinskog rata, ugroženog hapšenjem dvojice-trojice minornih
zlikovaca.

Dr. Andrija Hebrang, sin najčuvenije žrtve Titova kulta ličnosti, te uz njega sin i žrtva
Tuđmanova kulta ličnosti, dr. Miroslav Tuđman, osnovali su Listu za hrvatski identitet i
prosperitet, formirali politički konzilij kojemu, kao šef press-biroa, asistira novinar Nenad
Ivanković, sin Zvonka Ivankovića Vonte, čestitog udbaša koji je još u socijalizmu pokušavao
rehabilitirati Hebranga seniora, ali s pozicija ljevičar-ske ortodoksije, zbog čega se zavadio sa
svojim sinom, ortodoksnim hadezeovcem, autorom knjige Što je ostalo, predsjedniče?, tanušne
edicije, u kojoj je Nenad, prilično lijen, neproduktivan pisac, na nekoliko stranica pokušao
rehabilitirati politički oeuvre Tuđmana starijeg. Ta bi se politička komedija situacija, operetno
uglazbljena, mogla izvoditi pod naslovom Hello, Dolly, jer su likovi farse, u kojoj je pVvijest
reprizirala tragediju, praktično klonirani. Komad bi sponzo-rirap Xerox. Da nije tragična, stvar bi
bila smiješna...

Zfešto se dr. Andrija Hebrang — kojega je sam dr. Franjo Tuđman izbacio iz političkog života jer
se pokušao suprotstaviti designiranom nasljedniku sveukupne moći, dr. Ivicu Pašaliću,
majordomu Predsjedničkih dvora, providuru Hercegovine i velikom auguru hadezeovskog
pretvorbenog misterija - odjednom odlučio aktivirati na projektu Tuđmanovske restauracije, iako
je kao političar krajnje nevješt te prilično nepopularan u javnosti zbog navodne bešćutnosti s
kojom se prišlo trijaži pacijenata hrvatskog zdravstvenog osiguranja, ne bi li se ostvarile uštede
za financiranje naboba iz Velikog Trgovišta te kradljivoga čopora njegovih dvorskih majmuna?
Rigidan, pošten, nepopustljiv, težak kao olovo, lišen humora, prilično je izoliran i medu perovima
svoje stranke, većinom provincijskim lopovima, minornim intrigantima, oportunistima i žicarima,
koji ipak nisu svi potpuno lišeni zdravog duha, barem toliko da se mogu osmjehnuti a da to ne
izgleda kao da im netko upravo čupa kutnjake...

Kakvi god bili, oni nisu toliko blesavi da se toliko dive pokojnom Tuđmanu - bez njega nisu
ništa, ali se s njim i njegovom tiranskom ćudi, koju'je projicirao u sve društvene sfere, i do svake
ćelije stranačkog organizma, zaista nije dalo živjeti. Sve je nadzirao, u svemu arbitrirao, svakoga
prisluškivao, pa je čak i u svoj ured, poput Staljina, montirao 'vjertušku', kako se, po opisu Ante
Cilige, prvoga komin-ternovskog disidenta, zvala naprava za tajno snimanje kremaljskog
Hazjajina. Hebrangova čednost odvratna je normalnim mangupima iz njegove stranke.

U Hrvatskoj realpolitici Hebrang i Tuđman jr., kao autist i autsajder, Dumb and Dumber, nemaju
puno izgleda - ako ne nastupaju u široj formaciji, ako to nije, zapravo, kompleksna akcija
političkog marketinga u promociji proizvoda koji je u međuvremenu kihnuo, ali možda i nije
sasvim beznadan, s obzirom na sporo kopčanje auditorija. Možda je, kako se priča, osovina
Hebrang-Tuđman zapravo Pašalićeva kreacija, urota koju je on iz sesvetskog prikrajka instigirao
pomoću njemu odanih ljudi, bliskih obojici protagonista. Samo što se Miroslav u kuloarima kune
da on 's Ivićem nema ništa', a osim toga, iz. cjeline njihova sukoba - koji je počeo s
Dubrovačkom bankom, zbog čega je dr. Miroslav bio i izašao iz His-a, iz očeve sjene, a pomalo i
iz politike, pa se solidarizirao sa Šarinićem i potajno rotio s Hebrangom, dok je ovaj bio ministar
obrane - on je ovu priliku očito ulučio da se politički posve osamostalio, a ne da i dalje prigiba
šiju pred šuičkim ivunderkindom.

Hebrang pak ne podnosi Pašalića, pašalićevštinu ni Hercegovce, širokobriješki lobi i

MORHovce, s kojima se bio sukobio kao ministar obrane, pa pretrpio poniženje da ga, u vlastitu
kabinetu, surovo izvrijeđa ćelava generalska baraba, a zatim izmanevrira i nasapuna mu dasku
imoćanski kadaverozni dugonja lažno svetačkoga lika, obojica u dosluhu s dječarcem s
naočalicama, koji je sa četiri tajnice i šest mobitela dežurao u aneksu, West Wingu Predsjedničkih
dvora.

Dvojica listonoša izvornoga Tuđmanizma baš se ne uklapaju u konstrukciju koju bi okrunio

prijelaz Dražena Budiše, što bi izazvalo parlamentarnu krizu, nove izbore i, ništa manje nego -
povratak na vlast neuhićenih desničara, sad u širokoj domoljubno-nacionali-stičkoj koncentraciji
oko drniškog karizmatika, kojemu bi Pašalić rado ponudio usluge kao predsjednik Vlade...

To je čista fantazija, politički tvet dream, u kojem se Budiša javlja umjesto Pamele Anderson.
Osnovni je postulat hrvatske politike naime: nema prijevremenih izbora. Nitko ne pušta ono što je
zgrabio, ni sekunde prije nego baš neizbježno mora, a svi aranžmani i sve političke operacije
mogu se provesti u postojećem rasporedu, promjenom afilijacija, transformacijom stranaka,
raspadom na frakcije i podfrakcije te rearanžiranjem koalicijskih ikebana, kojima se uvijek mogu
dodati dvije-tri svježe gladiole, umjesto da se sve radi ispočetka.

Uostalom, prava kriza vlasti koja se oslanja na široku treće-siječanjsku koaliciju, još je daleko -
barem godinu-dvije - a i kad nastupi, neće se razriješiti prijevremenim izborima, koji su za svaku
vlast u Hrvatsku uvijek neprihvatljivi. Još od proljeća preklanjske godine slušam kako su
prijevremeni izbori iminentni, te kako je Ivić Pašalić veliki igrač, pa sad moram finalno ustvrditi:
prijevremenih izbora neće biti uopće, a Pašalić jest veliki igrač, ali ne u politici. A na horizontima
na kojima Pašalić figurira kao veliki, Hebrang nije ni mali ni bilo kakav igrač: on sa svakim
potezom gubi, a sva su pozitivna svojstva njegova karaktera balast u političkim karijernim
potezima. No, politika za njega ionako nije karijera, nego se tom profesijom bavi po vokaciji, što
je apsolutno neprimjereno, kao da pokušava liječiti ljude na temelju dobrote i iscjeliteljskog
talenta, a bez diplome medicinskog fakulteta.

Dobronamjerni diletant, koji još mora ispraviti povijesne nepravde učinjene svojim roditeljima
pod nekoliko režima - a poznato je da se povijesne nepravde uvijek ispravljaju još većima - on je,
kao politički lider, državnik, čista katastrofa. Radije bih kod Miroslava Tuđmana operirao žuč
nego stanovao u kući u kojoj je Andrija Hebrang predsjednik kućnog savjeta. Malene praktične
prepravke, koje se inače povjeravaju političkim obrtnicima - vođenje neke parlamentarne anketne
komisije, pisanje poslovnika, stvari za koje je kao rođen ljigavi osječki fiškal - ne možeš mu
povjeriti, jer je krut, nedokaziv, umišljen i tvrdoglav. A zbilja velike zadaće, krojenje i šivanje po
mjeri državnoga ili povijesnog značaja - sačuvaj, Bože: sve bi napravio krivo i poslije dobio nogu
od istinski zločestih momaka, s kojima bi se u svojoj naivnosti isprva udružio, kao što mu se to
već bilo i dogodilo...

Političku karijeru u novoj Hrvatskoj, Hebrang je započeo nakon susreta svoje majke Olge s
Tuđmanom. Ona se kod novoizabranog predsjednika najavila poslije izbora zatraživši da joj
pomogne u višegodišnjoj pravosudnoj kampanji za rehabilitaciju njezina muža i pobijanje vlastite
presude (osuđena je na 12 godina, dok Andrija Hebrang sr. nikad nije izveden na sud, nego je
smaknut, pa protiv njega nije ni podignuta optužnica). Tuđman je smjesta dao nalog da se prebaci
u državni Arhiv i otvori policijski dossier Hebrang, koji je, u sklopu decentralizacije sigurnosnog
aparata, još sredinom osamdesetih bio iz Beograda prebačen u hrvatsku policijsku centralu (26
kutija sa 1460 dokumenata istrage i stotinu dossiera operativno obrađenih oko pet tisuća ljudi
povezanih s 'aferom').

Osim toga, Tuđman je u svoj krug odmah primio oba Hebrangova sina. Starijeg,
četrdesetpetogodišnjeg Andriju, profesora Medicinskog fakulteta i predstojnika Kliničkog zavoda
za radiologiju u bolnici Dr. Ozren Novosel (poslije Merkur), postavio je za ministra zdravstva u
Mesićevu kabinetu. Dvije godine mlađega, Branka, postavio je za direktora fotoservisa
novoutemeljene novinske agencije, kojoj je Josip Šentija nespretno prišio proročanski akronim
hina (dobra stara hrvatska riječ, od hiniti, hinjenje, himba, laž). Tuđman je starijega brata
poznavao otprije, jer je, kako kaže, 'još 1989. za njega obavljao neke zadatke na uspostavi
dokumentacije HDZ-a'.

Hebrang je bio ministar u svim potonjim vladama, u Manolićevoj, Gregurićevoj, Šarinićevoj,

Valentićevoj i Matešinoj, u kojoj je promijenio i portfelj, kad je, poslije Šuškove smrti, preuzeo
resor obrane. Čim je postao ministar, Hebrang se pokazao kao pravi, beskompromisni,
hadezeovac. Zagrebački sekretar zdravstva, dr. Frane Vinko Golem, popularni proktolog, poznat
u znanstvenim krugovima kao 'Barnard za dupe', koji je poslije postao skandalozni prvi
veleposlanik Hrvatske u Washingtonu, odmah nakon prevrata stao je smjenjivati šefove bolnica
po političkoj liniji. Sa svojstvenim cinizmom građanski posve nebrušenog hadezeovskog
socijalrevolu-cionara, koji liječi svoje društvene komplekse, Hebrang je to prokomentirao
riječima: 'Ljudi su u novim uvjetima dali sebi malo više oduška, pa zašto na to
prijekornoWledati?' Kaže, međutim, da on sam nije nikoga smijenio, ni u resoru^ni u
zdravstvenim ustanovama, te da je s neodobravanjem gledao na takve poteze. Spasio je, štoviše,
neke ljude od smjenjivanja, i to visoke rukopoložajnike Vlade šestorice, što mu nije žao, jer su
ljudi sposobni...

Nervozno je reagirao na štampu, na novinare, na kritiku. Uvijek se s novinama povlačio po sudu,

tužio je novinare češće i od same uvrijeđene nevinosti Tomislava Merčepa. Pisao je redakcijama
oštra, bezobrazna pisma, upućena s pozicija moći. Preko suda je izbio samo jednu odštetu od
novina, ali je Vrhovni sud toliko smanjio njen iznos, da je bio manji i od sudskih troškova...

Drzak, sa stavom agresivne superiornosti, koja skriva nesigurnost, kamufliranu velikim, kefastim
brkom, bio bi, tako, prijek i pošten, posve dopadljiv, kao neki brutalni kapetan duge plovidbe, da
se, iz spoja preosjetljivosti, osjećaja odgovornosti, nemoći i gnjeva, nije porazno zaljubio u
Franju Tuđmana, te posve izgubio pamet, a onda, u toj kolaboraciji, zamalo i čast.

Njihova klasična frojdistička veza konzumirana je kroz reformu zdravstva koju je Hebrang počeo
1993., pa zarezao tkivo zdravstvenog sustava tako duboko, da se pacijent više nije oporavio.
Poput moribunda, održavajući jedino vitalne funkcije, klinički je praktično mrtav, poput samoga
Franje Tuđmana, u epilogu ove nesretne političke romanse. Dr. Andrija Hebrang ima pak potpuno
suprotan uvid u kataklizmičke posljedice svog ministarskog mandata; tvrdi da je u tom razdoblju
'financiranje zdravstva utrostručeno', da su izdaci za lijekove porasli četiri puta, te da je
financijsko menadžiranje toga fonda, najznatnijeg u državnom proračunu, bilo uzorno, bez i jedne
afere, 'pohvaljeno od nekoliko međunarodnih institucija'. Možda je to sve točno, ali, Eskulapa mi,
ne bih mu poželio da se od kakve opasne bolesti liječi u tom svojem genijalno sređenom
zdravstvenom sustavu!

Tuđman je Hebrangu ljubav isprva prilično uzvraćao. Njegovu je ocu prepisao Ulicu braće
Kavurić, a cijelu obitelj, starijeg brata ministra i mlađeg, funkcionera u manufakturi laži
državnog press-biroa, primio u proširenu lažnu obitelj 'poštenih komunista koji su stradali zbog
svojih hrvatskih uvjerenja', kamo je pripadao i viši salonski vic-maher Milovan Šibi, s kojim se
bio srepio Branko Hebrang.

Tuđman je, naime, pokušavao pokazati da je, uz Ivana Šibla, Većeslava Holjevca i Ivana
Rukavinu, i on pripadao partijskoj eliti koja je postradala zbog prevelikog hrvatstva, što je možda
donekle bilo točno, osim što je on u toj skupini zauzimao marginalni položaj. I, najvažnije: sve te
ljude povezivao je, ne s njim nego sa Savkom i Tripalom, komunistički liberalizam, revizionizam,
a ne hrvatski nacionalizam.

Ako su i priželjkivali nacionalnu emancipaciju Hrvatske, nikako to nisu htjeli postići u okviru
Tuđmanovske luburićevštine, koja uključuje 'nacionalno pomirenje' sa crnom ustašijom,
legalizaciju ultra-konzervativnog, klerikalističkog filofašizma, svih onih 'norvalskih' mrakova,
koje su, potisnute u podzemlje, oslobodili, kao Baš-Čelika, fanatični marcijalni fratri iz
širokobriješkoga Shaolina. Hebrangu je nedostajao intelektualni raspon da to pojmi. Ipak je on
samo inženjer ljudskih tijela, pa se u ministarskim klupama našao i s ljudima koji su se, poput
Šuška, dičili ustaštvom. Tvrdoglavi Hebrang odbija ideju da se Šušak deklarirao kao ustaša, 'jer
mi tada ne bi mogao biti prijatelj', no stvar je u tome što nesretnik, tvrd i nesavitljiv kao daska
colerica, ne razumije stvarne ljudske porive, sklonosti, nijanse u iskazima... Sve mu je crno-
bijelo, Istina ili Laž, ovako ili onako, a tolika intransigencija, povezana je sa sljepilom. Ali da se
zbog sinovljeve bliskosti s hadezeovskom crnom hordom, njegov otac Andrija Heb-rang, čestiti,
nesavitljivi, fanatični ratni sekretar ck skh, okreće u svom neobilježenom grobu, u koji su ga
sunovratili komunistički zlikovci, koji nisu bili na visini njegovih ideala, nema nikakve sumnje...

Nakon Šuškove smrti, Tuđman je dr. Hebrangu dao Ministarstvo obrane u sklopu politike
balansa, koju je održavao za cijeloga svog predsjednikovanja. Šarinić plus 'lijeva frakcija', koja je
progutala narodnu privredu, nasuprot Šuškovoj MORHovskoj zakladi, koju je kontrolirao Pašalić,
i njihovoj 'ortačkoj ekonomiji' zavičajnog lobija - to je dobro išlo dok Hebrang nije imenovan za
ministra obrane, pa ušao na neprijateljski teritorij, natjerao Rebića da odstupi i pokušao srezati
pijano trošenje, 'svesti u zakonske okvire budžetske stavke' te, kao u zdravstvu, izvesti
amputaciju bez anestezije. No, Hercegovci nisu bezazleni kao pitomci hrvatskog zdravstvenog
osiguranja, a Šarinić, koji je od staroga lijanovića dr. Gregurića preuzeo upravljanje 'lijevom
strujom', pokazao se neusporedivo manje kompetentnim od mlađahnog Mabusea iz Sesveta, koji
je upravo preuzimao onu desnu...

Šarinić je stao nešto blefirati, ucjenjivati, uvjetovati, praviti se važan, pa ga je Tuđman odmah
otpilao, jer je kod njega prolazilo samo klasično ulizivanje uz kineski dvorski ritual, koji je
predviđao kotv-totv, tzv. prostratio, zvonko udaranje čelom u pod, zatim ljubljenje papuče, lizanje
dupeta, pocupkivanje na prijemima, uz usklike ushita i frenetično smijanje predsjedničkim
dosjetkama...

Hrvoje je iskreno ljubio Tuđmana, ali se nije bio spreman pred njim ponižavati. Hebrang je pak
bio Tuđmanom sasvim zanesen, pa ne bi ni mogao iskazati više udivljenja od onoga što je
spontano prinosio, izjavljujući, primjerice, kao prodoran dijagnostičar, dok se Tuđman počinjao
mentalno osipati: 'Predsjednikov radni kapacitet danas je onakav kakav je bio prije bolesti, to
znači, otprilike, pet puta iznad ljudskog prosjeka!' Od te ocjene ne odstupa ni danas, tvrdeći da ga
je koroborirala međunarodna liječnička komisija. Potonju promjenu Tuđmanova karaktera, koja
je i dovela do toga da, skupa sa Šarinićem, otkvači i svoga novoga ministra obrane, Hebrang pak
pripisuje uznapredovalo) bolesti. Nikako nije mogao prihvatiti osnovno: da Tuđman odabire
Pašalića, koji mu se više sviđa, jer je bio huligan, opak, onakav kakav je i sam Tuđman htio biti,
dok je običnih naivnih obožavatelja imao na stotine...

Šarinić, Hebrang i još trojica manje važnih kultista 'čistog tuđma-nizma', formirali su
izvanstranačku sektu, koja je u doba Tuđmanove bolesti očekivala poziv sa smrtne postelje.
Navodno je i stigao, ali se Hebrang, tvrdi, nije htio odazvati. Poslije smrti neko su se vrijeme
nosili mišlju da zajednički budu nosioci izvorne političke poruke velikoga pokojnika, ali su svi
otpali od te besmislene ideje. Šarinić se priključio dr. Granicu, drugi su se pasivizirali, a Hebrang
je, tipično, jedini ustrajao u toj promašenoj ideji, pokušavajući je šamanski osnažiti prisutnošću
starijega Tuđmanova sina, nekomunikativnog ko-munikologa, profesora špijunske arkane na
tajnom obavještajnom sveučilištu Dr. Ivo Pilar. Ne bih se poslije toga iznenadio niti da mlađi
Hebrangov i mlađi Tuđmanov sin, Branko i Braco, naprave svoju udrugu: Zavod za konjunkturnu
špekulaciju i promociju grebatora Dr. Ćiro Blažević...
Prava priča o Hebrangovima, do danas neodgonetnuta zagonetka - koju je sad dr. Andrija
Hebrang stravično komplicirao nepoželjnim angažmanom na liniji 'čistog tuđmanizma' - počinje
davno prije rođenja toga samozatajnog liječnika, koji ni časa, svih godina mini-strovanja, nije
napuštao katedru i kliničku praksu, kojom je uvijek osvajao respekt kolega i mladih liječnika,
ostajući, međutim, kao radiolog na distanci od pacijenata, koje, za njihovo dobro, izvrgava
radioaktivnom zračenju, zaodjeven, valjda, olovnom pregačom, kao neki mason budućnosti...

Zagonetka počinje s ocem. Jer, Hebrang junior - koji se oca ne može ni sjećati, jer je uhapšen kad
su mu bile tek dvije i pol godine -svojim životom i političkim izborom sugerira stav
beskompromisnog fanatika, usprkos osvjedočenjima prima facie da je, poput oca, u privatnom
životu mek, ljubazan, dobronamjeran, odan obitelji, ispravan, pošten.

Dr. Hebrang, dakle, svojim postupcima kao da obnavlja dilemu: je li stariji Hebrang ubijen jer je,
tvrdokoran kao sin, doista bio nepopustljiv staljinist, kakvim ga je, možda, smatrao Tito, ili je
naprotiv bio veliki Hrvat, kako je tvrdio Tuđman? Je li bio rigidan i nepromjenjiv u svojim
političkim zabludama, poput sina, koji sad, zbog očeva kulta, pokušava obnoviti Tuđmanov,
pomažući neizravno svom najvećem suparniku, dr. Ivicu Pašaliću? 'Pašalić mi nikad nije bio
suparnik', odbija dr. Hebrang pomisao na takvo raskoljništvo; naivni tvrdoglavac bez
elementarnog političkog rezona.

U tu sam zagonetnu storiju o Hebrangovu ocu, dvojako umiješan, profesionalno i, pomalo,

privatno, što je također dosta komplicirana priča... Ukratko, moja susjeda u zgradi u kojoj sam
odrastao u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, bila je gospoda Mira Bradičić, majka pomoćnice
ministra vanjskih poslova i tv-novinarke Daše Bradičić, fenomenalna dama, koja je svoga
boksera šetala uvijek frizirana, u bundi i tenisicama. Bila je pripadnica Prvoga splitskog odreda,
stara komunistkinja, inženjerka u Ingri, koja je gradila lučka postrojenja u Kongo Brazzavilleu, te
pripadala bapskom kafe-kružoku u kavani hotela Palače, gdje je primala Belu Krleža. Za tim je
stolom ponekad sjedila Olga Hebrang, koja je također radila u Ingri. Početkom 1989. ja sam
nekoliko brojeva uređivao magazin Start, koji je ubrzo zabranjen. Gospoda Bradičić obećala je da
će mi s Olgom ugovoriti intervju. I kasnije, kad sam počeo uređivati Globus, pribavila mi je
veliki ekskluziv: jedan neobjavljeni temeljni tekst dr. Ive Pilara, koji smo feljtonizirali, a zatim je
izašao i kao knjiga.

Za intervju s Olgom Hebrang - prvi i jedini koji je ikad dala - angažirao sam Vlastu Švarcmajer,
iskusnu novinarku, svoju bivšu urednicu, jer mi se učinila idealnim izborom - bila je stara
komunistkinja i građanka iz našega socijalnog kruga, koji se tada, potkraj osamdesetih, već
nepovratno liberalizirao... Pogodio sam suviše precizno. Vlasta je s Olgom napravila nekoliko
sesija, a zatim se to proteglo na mjesec-dva i pretvorilo u fascinaciju, koja je završila mentalnim
slomom stare novinarke: potresena do temelja Hebrangičinom pričom, završila je u bolnici. Sad
nisam imao kud: natjerao sam Vladimira Cvitana da obavi taj posao (sve su troje, jao, mrtvi!). On
je to napravio briljantno, fenomentalno, i u Startu smo objavili, u tri nastavka, senzacionalni
feljton od stotinu kartica, koji je potresao Hrvatsku te pobudio dubinske sile, možda više od bilo
čega što smo publicirali, osim potonje knjige o Bleiburgu. Sad vidim i zašto, jer sam upravo po
prvi put taj Cvitanov tekst i pročitao.

On omogućuje djelomičnu rekonstrukciju tragedije Hebrangovih, iz rakursa njegove žene, koja

može svjedočiti o osobi i sudbini svoga muža, ali ne i o njegovim političkim stajalištima, u koja,
zapravo, nije bila upućena. Drugi je bitan izbor Dedijerov Tito. Prvo izdanje, s uvjerljivom
rekonstrukcijom konteksta revolucionarnog kominter-novskog podzemlja, u kojem su se Hebrang
i Tito našli kao potencijalni suparnici.

Treći izvor, posredan, privatne naravi: djed moje žene, akademik Mijo Mirković, istarski pjesnik
Mate Balota, bio je u Beogradu He-brangov zamjenik i blizak prijatelj, pa medu njegovim
papirima ima i Hebrangovih poruka, te nekih drugih zanimljivih okrajaka što ih je taj
nevjerojatan tip, koji je znao 11 jezika i napisao 50 knjiga, sve skupljao, nikad ne bacivši ni
papirića. Na papirićima nema nikakvih prijelomnih informacija. Tu je tek, recimo, Hebrangova
poruka, zamolba 'da vidiš što je s motorom za Packarda, oko čega će te potražiti moj šofer', što
pokazuje da je Hebrang, kao ministar privrede u prvoj vladi, sa svojim pomoćnikom dr.
Mirkovićem, kontrolirao i tako mundane resurse kao što su rezervni dijelovi za službene
automobile, a obraćao mu se, i kao nadređen, uljudno, prijateljski, molbeno, a ne zahtjevno, što je
također pozitivno svjedočanstvo o karakteru.

Balota je sačuvao i Trebovanje za maršala Jugoslavije Josipa Broza, kojim se, 1944., po
oslobođenju Beograda, iz magazina potražuje 12. metara svilenog damasta za plahte i 12 metara
svile za jorgane. Stari nije ništa bacao. Ali, činjenica da je ponio i sačuvao taj službeni dokument
upućuje da je o svemu 'imao svoje mišljenje', pa se brzo uklonio iz Beograda, gdje je prije rata
živio, te već 1946. prebacio u Zagreb, gdje je osnovao Ekonomski fakultet i postao njegov prvi
dekan i profesor.

Moja je žena kroz obiteljsku tradiciju, najbolje pojmila karakter i opredjeljenje toga hrvatskoga
genija - književnika, učenjaka i državnika, koji se družio s Trockim, Krležom i papom Ivanom
xxm., pisao fakultetske udžbenike iz ekonomije, studije o luteranskom enciklopedistu Vlačiću
Iliriku i pjesme što su nadahnule Livija Morožina i istarski ča-val (a HDZ i ids složno su u Puli
ukinuli Ulicu Mate Balote!) - rekla mi je da, 'koliko pozna dedu, on nije trpio i nije medu svojim
prijateljima imao zadrte komuniste, ni zadrte Hrvate'. No, bio je vrlo blizak s Hebrangom, ne
samo privatno nego i kao glavni stručni oslonac u resoru, koji je Hebrang preuzeo postavši
narodni komesar za industriju u vladi Jugoslavije.

Sam Mirković politički je stradao početkom pedesetih, kad je objavio studiju u kojoj 'društveno
vlasništvo' proglašava teorijskom besmislicom. Otpisali su ga kao starkelju koji ništa ne razumije,
kao nepopravljivoga vanpartijca. No, taj se čovjek na poslu ustrojavanja nacionalne ekonomije
lijepo slagao s Hebrangom, koji je u Beograd bio došao iz Hrvatske, gdje je pak smijenjen zbog
'menjševizma'. Pa zašto je onda 1948. uhićen kao staljinist, koji bi mogao smijeniti Tita i Partiju
vratiti u lager Kominforma?
U senzacionalnoj, lani objavljenoj, knjizi sovjetskog prebjega Vasilija Nikitoviča Mitrohina Štit i
mač - tajna historija KGB-a, koji je na Zapad odnio kompletnu dokumentaciju Prvoga glavnog
direk-torata Komesarijata državne sigurnosti sssR-a (inozemna civilna špijunaža) Hebrang se, na
357. stranici, spominje kao 'sovjetska krtica u Titovoj Vladi'. To nije podatak koji se može olako
odbaciti... Širi kontekst te stvari, odnos Hebranga i Tita, obradio je Ivo Banac u autoritativnoj
knjizi Sa Staljinom protiv Tita (1989.). Puno o tome zna akademik Dušan Bilandžić, izravni
svjedok kad je riječ o političkoj sceni i kontekstu, s kojim sam više puta razgovarao, a i dr. Paul
Janković, Bančev student na Yaleu, koji je o toj balkanskoj zagonetki napisao doktorat istražujući
dokumente Kominterne u Državnom arhivu u Moskvi, a susreli smo se jer je bio jedan od
'monitora' UN-a u Pakracu.

Je li Hebrang zaista bio Titov suparnik, Staljinov asset, kako tvrdi Mitrohin, ili pak komunist s
hrvatskim sentimentom, kako je deklarirao Tuđman u svojim političkim polazištima za stvaranje
HDZ-a; ili pak humani socijalist, koji je raskrstio s boljševizmom, kako je to, u knjizi Krunski
svjedok protiv Hebranga, prikazao dr. Ivan Supek, suputnik Savkina i Tripalova revizionizma iz
1971., koji je htio Hebrangov lik posvojiti za tu političku opciju?

Kao ratni sekretar ck skh, Hebrang se, po Supeku, zalagao za onu 'liberalnu', 'zagrebačku',
partijsku liniju iz 1928., zahtijevajući suradnju s drugim naprednim pokretima, bez komunističke
supremacije. Njegov pad i smjenu iznudili su 'crveni intriganti', na čelu s Đilasom i Kardeljem.
Hebrang je uhićen i osuđen uoči uvođenja diktature kralja Aleksandra 1928., kao i drug Tito, koji
je, međutim, dobio pet, dok je Hebrang fasovao dvanaest godina te izašao uoči rata... Kad je,
1934., pušten iz zatvora, Tito je preuzeo hrvatsku partijsku organizaciju, a zatim otišao na dvije
godine u Moskvu, gdje su baš počele čistke, pa ocinkario šefa kpj Gorkića i, 1937., dospio na
njegovo mjesto, pa se, preko Carigrada, 'vratio u zemlju'. Drug Tito bio je Kominternin James
Bond. Lijepo se oblačio, predstavljao kao inženjer i primao golemu plaću u francuskim francima.
Partija nije bila neka masovna organizacija nego urotnička grupa koju je vodila strana agentura.
Rezident KGB-a u Zagrebu bio je ruski špijun Ivan Antonov, alias Srebrenjak, a njegov
radiotelegrafist Josip Kopinič, kodnog imena Vozduh.

Partija je došla u sukob s Krležom oko socijalističkog realizma i temeljnog pitanja odnosa
intelektualca i ideologije. Podupirala je pakt Hitler-Staljin, pa zatim bila potpuno zatečena
narodnim demonstracijama u Beogradu protiv Osovinskog pakta, gdje je britanska obavještajna
služba organizirala Simovićev vojni puč. Tek kad je, osvojivši Jugoslaviju, Hitler napao sssr, Tito
je dao direktivu za početak borbe protiv Nijemaca i, sutradan poslije početka njemačke ofenzive
Barbarossa na Istočnoj fronti, Janko Bobetko s grupom hrvatsko-srpskih komunističkih
geriljerosa napada Nijemce u rodnom Capragu kod Siska.

Hebrang je, izašavši iz jugoslavenskog zatvora, uhvatio u Zagrebu vezu sa Srebrenjakom, ali su
ustaše obojicu uhapsile odmah 1941. Srebrenjakova žena Bogdanka Seka Podunavac, Kopiničeva
pomoćna telegrafistica, također je uhićena. Ona je bila iz Pakraca, prijateljica Olge Kohn, s
kojom će ih udes ubrzo zbližiti. Srebrenjak je ubijen 1942., a ostali su preživjeli stravična
mučenja u logoru Stara Gradiška...

Olga Strauss rodila se u uglednoj, dobrostojećoj, židovskoj obitelji trgovaca u Pakracu, pa se

udala u osamnaestoj za Kohna, također trgovca, koji je zamalo završio elektrotehniku, bio strašno
kulturan, sa ženom razgovarao isključivo francuski, te pisao opere i operete koje su se izvodile na
obiteljskim zabavama. Rodio im se sin, sve se doimalo idilično, vodili su ugodan provincijski
život srednje buržoazije, u koji se savršeno uklapa činjenica da se mlada žena, stegnuta
malograđanskim okvirom koji ju je tištio, potkraj tridesetih splela s komunistima, zahvaćena
ljevičarskim zanosom, koji se širio medu inteligencijom, posredovan Krležinim prozama.

Kad je počeo rat, 'uključila se u pokret', 'pomagala Odred', i spremala da 'ode u šumu'. Trebala je
otići u četvrtak, ali je u srijedu uhapšena. Isprva, držali su je zatočenom u kotarskom pritvoru,
koji su čuvali mjesni ljudi, simpatizeri, ali je onda prebačena u protuko-munistički zatvor u
Gradiški i odvojena od djeteta, koje je upućeno u jedan ekstreminacijski logor iz jasenovačkoga
sustava smrti.

Uspjela ga je otkupiti preko nekih dobrih ljudi i vratiti k sebi, izmršavjeloga poput kostura, kao iz
dokumentaraca iz Dachaua. Bilo mu je devet godina. Otpremila ga je k sestrama, koje su se
spremale prebjeći na talijanski teritorij, ali su ih ustaše sve zajedno uhvatile, odvele u Jasenovac i
poubijale. Kad je to doznala, Olga je stala u red za krematorij, ali su je odande izvukli te,
obeznanjenu, njegovali.

Premještena je u zloglasnu kulu, u krvlju obliveni podrum smrti, gdje su je podvrgli torturi i
potom, zazidanu, mjesec dana držali bez hrane, osuđenu da skapa. No, njezino se ime našlo na
popisu za razmjenu za neke zarobljene ustaške dužnosnike. Šest dana provela je zatim čekajući
razmjenu vezana u lance s ostalim taocima: Hebran-gom, Sekom Podunavac... Kod Okučana
preuzeli su ih partizani, medu njima i današnji akademik Dušan Bilandžić, koji je tada bio
komesar odreda.

Za onih šest dana koje su proveli zavezani lancima, Hebrang se zaljubio u tu sablasnu ženu, koja
je preživjela smrt sina, sestara i muža koji je umro od gladi u Jasenovcu, jer je hranu mijenjao za
cigarete. Umrla su ukupno pedeset i četiri člana obitelji, koje su likvidirali momci u crnim
odorama, kakve danas nose nogometaši Hrvatskog dragovoljca, ohrabreni od Tuđmana, uz
toleranciju njegova ministra zdravstva...

Andrija Hebrang stariji - kakav je to neobičan čovjek bio! Odmah joj je predložio brak i ostao da
sačeka njezinu odluku, jer je morao znati odgovor prije nego pode na teren, gdje je odmah
preuzimao funkciju sekretara ck skh. Pristala je. Vjenčali su se, a onda je u oslobođeni Otočac
došao Tito, priredio im večeru pa poklonio satove i prsten. Imali su sedam dana dopusta, a zatim
je počelo povlačenje pred 9. ss oklopnom divizijom, koja je nadirala u sklopu operacije Weiss, iv.
neprijateljske ofenzive. Olga se lomatala s Hebrangom po partizanijama rodivši potkraj 1943.
kćer Dunju, a 1944. on je smijenjen s položaja i upućen na drugi, u ck skj i oslobođeni Beograd,
gdje će se formirati vlada Tito-Šubašić. Zašto je smijenjen?

Hebrang je doista htio u Hrvatskoj, na oslobođenom teritoriju, stvarati koalicijsku vlast s

predstavnicima HSS-a, što je neobrazovani Tuđman smatrao izrazom hrvatskih aspiracija, dok
Banac i Janković to ispravno interpretiraju kao vjernost službenoj liniji Kominterne, koja je
nalagala stvaranje nacionalnooslobodilačkih fronta s drugim progresivnim snagama, umjesto
boljševizacije, uvođenja komunističkog poretka, što bi zapadni saveznici, koji su pomagali ratni
napor sssR-a, shvatili kao 'izvoz revolucije'.

Doktrinarno, Kominterna je bila protiv takvog trockizma, a Hebrang je, u hrvatskom

partizanskom pokretu, samo provodio moskovsku liniju. On je tridesete proveo u zatvoru, a bio je
jedini član najužeg partijskog rukovodstva kojega nije osobno odabrao Tito i obilježio svojim
autoritetom. Ivo Lola Ribar, Dilas, Ranković, Moša, Kardelj i Žujović - svi su oni bili Titovi
ljudi. Stoga je Hebranga zamijenio još jedan od tih mladoturaka: Bakarić. Hebrang je pak poslan
u Moskvu, na razgovore sa Staljinom. Kad se vratio, rekao je, poluzagonetno svojoj ženi koja je
tugovala što je propustila izlet u sovjetski raj: Uh, bolje da nisi išla, bolje da što manje naših ljudi
ode onamo i vidi...

Na pregovorima, Staljin je Hebranga ipak ošacovao kao discipliniranog, pouzdana čovjeka, na

kojeg bi se moglo računati: ta on jedini nije izašao iz Titovih kombinacija, za nj nije bez ostatka
vrijedilo ono što je Benjamin Franklin poručio sličnoj skupini dešperatera, američkim
revolucionarima: 'Gospodo, bolje je da visimo ovdje skupa, inače će nas povješati zasebno!'

Kad su prešli u Beograd, Hebrangovi dobivaju stan, u kojem su isprva živjeli s Mijom
Mirkovićem, a zatim se sele na Dedinje, u patrijarhovu vilu, gdje su proveli godinu i pol dana,
dok nije vraćena pravoslavnoj crkvi, pa su dobili još veću, s bazenom... Tu su se rodili Andrija i
Branko, ali to nije bio nikakav luksuriozan život, iako nisu kao ostali gladovali. Od jutra do
mraka trajali su partijski sastanci, agitacija, proradivanja materijala, terenski rad, komunistički
tupež, koji one na vlasti, međutim, prilično nadahnjuje...

U međuvremenu, Staljin se ohladio od Tita, koji je pokušavao za-pasati Albaniju, te s

Dimitrovom dogovarao na Bledu 'Balkansku federaciju', dok su mu u Budimpešti građani
priredili spontane ovacije. kgb mijenja Titov kodni naziv Orao u Lešinar.

Počinje raskol, a u Politbirou, kako svjedoči Đilas i navodi Tito u referatu na 5. kongresu kpj:
sovjetsku liniju nisu odbacili jedino Hebrang i Žujović. Žujovića su strpali u zatvor, Hebranga je
uhitio general Ivan Gošnjak, a Rankovićev isljednik general Mile Milatović - bijedna suhonjava
persona, ubojica i kukavelj - dobio zadatak da otkrije 'pravu' pozadinu njegove izdaje. On je
konstruirao hipotezu da su Hebranga ustaše 'preokrenule' u zatvoru, pretvorile u špijuna UNS-a i
Gestapoa, pa je tu mrežu, zatim, preuzela (nepostojeća) bečka centrala NKVD-a. Uhićeno je i
ispitano na tisuće ljudi koji su trebali statirati u ulogama žrtava fantazmagorične domaće verzije
montiranih moskovskih procesa.
Seka Podunavac, koja je bila u drugom stanju, pobacila je pod mučenjem i zatim bila ubijena:
prijavljeno je da se objesila. Francka Kline, udovica onog nesretnog Srebrenjaka, a prije toga
udovica Pere Popovića Age, jednog od sedam sekretara SKOj-a, također je ubijena u Glavnjači,
dok se valjani Vozduh izvukao, jer se odmah kurtalisao Rusa, te postao Titov čovjek od
povjerenja. Taj kominternovski avanturist, koji je u španjolskom građanskom ratu zapovijedao
republikanskom podmornicom, a zatim prvih poratnih godina ubacio na Zapad nekoliko tisuća
sovjetskih oficira, postao je potom direktor Litostroja, zatim brodogradilišta Uljanik i umro prije
nekoliko godina u svojoj pulskoj vili na Stoji, kao Metuzalem, koji je gotovo svih nadživio...

Milatović je uhitio i Olgu Hebrang, kojoj su mlađeg, osmo-mjesečnog, sina otrgli s prsiju, pa s
drugo dvoje djece poslali k Hebrangovoj sestri Uonki u Zagreb. Strpali su je u Glavnjaču. Stali su
je ispitivati i mučiti. Tri i pol godine držali su je u samicama. Neke su bile tako tijesne da u njima
nije mogla leći. Zimi nije bilo nikakva grijanja. Ispitivanja su se vršila pod torturom. Batinanje po
tabanima, po leđima, štapovima, prutovima, zatim vezivanje za kolac, mučenje elektrošokovima.
Olga Hebrang imala je prilike napraviti poraznu kulturološku komparaciju - srpski komunistički
isljednici, kao i hrvatski fašistički, primjenjivali su istu metodu batinanja 'na ražnju'. Žrtvu bi
vezali za osovinu, pa mlatili sa svih strana, dok se, nemoćna, okreće...

Poslije tri i pol godine, bolesna i poluluda, otpremljena je na sud i osuđena na dvanaest godina
robije, četiri godine gubitka građanskih prava i konfiskaciju kuće u Pakracu. Prebačena je u
kazamate požarevačke kaznionice, gdje je odležala četiri godine, uglavnom u samici, a zatim, u
sve slobodnijem režimu, medu tisućama žena četnika, s kojima je bila i ljubavnica Draže
Mihailovića. Mogla je razgovarati s čuvaricama, čitati novine i knjige, pa čak i djelo Slučaj
Andrije Hebranga, koje je 1952. izdao onaj bijednik, isljednik i batinaš Mile Milatović. Potom je
u Požegi s kriminalkama provela još jednu, najbolju, godinu: prvi je put primila u posjet djecu,
koja pune četiri godine nisu znala je li im majka živa...

Kad je izašla iz zatvora, počelo je teško probijanje kroz život, u siromaštvu, bez dovoljno kruha.
Djeci je promijenila ime u Markovac, kako bi se mogla socijalno integrirati. Čim je postao
punoljetan, Andrija je otišao u matični ured i opet uzeo svoje prezime. Obitelj se teško
obnavljala. Živjeli su u krajnjoj bijedi, jer majka nije nikako mogla osigurati stan i posao. Tek
1965. dobila je stanarsko pravo, na Krležinu intervenciju, uz Holjevčevu pomoć, a onda
isposlovala u Beogradu nekakvu 'polurehabilitaciju', preko šefa Titova kabineta, kojega je
poznavala.

Potom je mogla raditi na normalnom radnom mjestu i počela svoj kratki 'bolji život', počevši
odmah pošto je Tito umro tražiti reviziju svog procesa i posmrtnu rehabilitaciju svog ubijenog
muža. U tome joj je najviše pomogao Zvonko Ivanović Vonta, sisački prvoborac i stari udbaš,
sjajan tip, koji je, čim je predao prvu žalbu u Olgino ime, uhićen. No, 1988., kad je malo
olabavilo, izdao je knjigu Hebrang, u kojoj je pobio Milatovićeve lagarije. Divni Vonta ostao je,
ipak, komunist i zdušno mrzio Tuđmana, pa se odrekao i svog praznog sina Nenada, koji je
osamdesetih, kao Vjesnikov pop-kritičar, zadužen za Crkvu, pisao protiv katoličke hijerarhije,
zatim se uvalio za dopisnika iz Bonna, u tamošnjoj katoličkoj misiji pokrstio, pa zatim ubacio
kod samoga Tuđmanu, kojem je služio kao pametnija Maja Freundlich. Postavši glavni urednik,
upropastio je Vjesnik, koji je uređivao možda i za sva vremena... Idealno, Ivanković jr. sad nalazi
raison d'etre pomažući Tuđmanu jr. i Hebrangu jr. da ožive djelatnu misao starog zlikovca, od
kojega je dobio urbanu vilu na obroncima Salate, u dedinjskom naselju Nikice Valentića.

Nema sumnje, Hebrangova je sovjetska špijunska pozadina policijska fikcija. Tito ga je dao ubiti,
jer nije bio u nj siguran. Mislio je da bi Staljin na Hebranga zbilja mogao zaigrati, a Hebrang je,
doista, slijedio vlastite ideje, odnosno tešku doktrinu, a nije bio kao ostali 'Titovi ljudi' iz
Politbiroa, egzistencijalno vezan za njegove političke improvizacije...

Četrdeset i četvrte držao se čvrsto moskovske linije, koju je Tito, odlučivši zemlju boljševizirati,
opstruirao.

Četrdeset i šeste, kad je postao ministar industrije u prvom kabinetu NKOj-a, možda se otvorio
nekim liberalnijim nazorima o privredi i društvu, koje je mogao preuzeti i od Mije Mirkovića.
Nije bio slijep, kako potvrđuje svjedočanstvo njegove žene kojoj je rekao o nedostacima ruskog
'komunističkog raja', ali po drugom dijelu rečenice očito je kako nije ni pomišljao da se istina o
tome širi, jer, 'bolje je da naši ljudi ne znaju'...

Do četrdeset i osme distancirao se od drugova, ne znamo pouzdano u kojem smjeru, ali,

evidentno, u te četiri godine provedene izvan zatvora, njegova uvjerenja nisu evoluirala toliko da
stane uz Titov subjektivni 'reformizam', objektivni 'revizionizam' ili, za starog, nepopravljivog
komunista, koji je desetljećima ležao po kazamatima, 'politički avanturizam'.

Titu nipošto nije pasalo da na najvišem položaju u Politbirou, dok se fajta sa Staljinom, ima
takvog fanatika, pa je dao da ga maknu. 'Objesio se o radijator', objavljeno je, iako Glavnjača,
turska kula u kojoj su Srbima sjekli glave, nije imala centralno grijanje.

Čestit, samostalan, samopouzdan, tvrdoglav, kao od čelika - meni Andrija Hebrang posve
nalikuje na dr. Andriju Hebranga, koji mi se istodobno čini posve različit od oca kojega je sam
izabrao, nestvarnog, uobraženog dr. Franje Tuđmana. Dr. Andrija i dr. Miroslav pokušavaju ga
sad poslije smrti zaokupiti svojim izljevima odanosti. Za života, on ih, naime, nije htio vidjeti;
obojicu je izbacio iz velike konferencijske sale na Pantovčaku, kad je Šarinić otišao zalupivši
vratima. Obrnuvši pogled k ljubljenom Pašaliću, starkelja je rekao onim svojim promuklo-
podsmješljivim glasom, kao da je dopirao iz ruine: 'Ha, profesor... Ne razumije on politiku!'

Mislio je, sigurno, na oba ta smušenjaka.

Na lokaciji filma Fergistmajniht, uz prefarbanog Borisa Miholjevića, Jakov Sedlar našao se u
društvu Igora Prizmića, producentskog partnera iz vjerskog spektakla o medugorskim čudesima.

Režiser koji je iskoristio Gospu

JAKOV SEDLAR

Jakov Sedlar dignuo je, čini se, neku lovu Zagrebačke banke. Dali su mu kredit za filmsko
poduzeće u kojem petoro od šest osnivača -a on je šesti - tvrdi da s firmom nemaju veze, da
potpisi na ispravi o osnivanju nisu njihovi, te da, štoviše, i ne nalikuju njihovu stvarnom
rukopis«, ali sliče jedan drugom, kao da su istom rukom napisani. Nina Sedlar, jedna od fiktivnih
utemeljitelja Helios-filma, diplomirana kiparica koja nije puno izlagala svoje religiozne
depresivne skulpture posvećene Križnom putu (izradila je tri metra visok kip Krista za samostan
u Širokom Brijegu), inače Sedlarova bivša žena i majka njihove troje djece, koja ga mrzi
opsesivno, ipak primjećuje: 'Kakav je to smiješni papir? Nije ovjeren kod bilježnika! Zašto je
onda banka dala novac, pa sad progoni nedužne ljude, koji moraju na policiji dokazivati da to nije
njihov potpis? Neka ti bankari, koji su mu davali pare, umjesto bajki radije čitaju ldiotaV

Žena je liječena alkoholičarka, ali njene riječi djeluju trezveno. Doista, zašto je Zagrebačka
pljunula tu lovu firmi koja čak nije osnovana kao 'umjetnička organizacija', dakle kao pravo
poduzeće, zadruga umjetnika, što se redovito upisuje u registar Trgovačkog suda, poput svih
ostalih tvrtki, nego je uspostavljena kao 'filmska radna zajednica', uobičajeno partnerstvo
nekoliko profesionalaca koji se spremaju snimiti film ili producirati predstavu, što će na
jadranskim 'dugim brodovima' ljeti obilaziti turistička središta...?

Kad je kredit tražio, Sedlar je naveo da novac treba za 'obrtna sredstva', a ne za neki brzi poslić iz
kojeg bi se oprezni lihvari lako namirili, pa ipak su mu dali: zašto? To je središnje pitanje koje se
postavlja oko neobične spodobe četrdesetosmogodišnjeg režisera, visokoga Splićanina širokih
ramena, koji je dugo igrao vaterpolo i zadržao figuru. Njegove mistifikacije nisu neprozirne,
njegovi su marifetluci, za razliku od većine hadezeovskih podvala, prozirni, pa ipak, svi mu
daju... Zašto?

Taj jeftini kazališni mađioničar, koji je, poslije izbornog sloma trećega siječnja, s mjesta direktora
Drame Hrvatskoga narodnog kazališta i kulturnog atašea hrvatskog veleposlanstva u New Yorku,
sunovraćen na radno mjesto 'drugog blagajnika' svoje kazališne kuće, s plaćom od 2400 kuna, bio
je deset godina fatalna pojava u hrvatskom teatru - ne samo za glumice, primadone Thalijina
hrama na Trgu maršala Tita, debitantice i primabalerine, nego, u idejnom, estetskom i statusnom
smislu za cio sloj 'nove buržoazije', koja je nastala s Tuđmanovom hadezeovskom društvenom
revolucijom. No, zašto je banka Sedlaru dala novce? Valjda zato što je morala, jer je tada, 1994.,
stajao na čelu nacionalne drame i flanirao po Tuđma-novu salonu na Pantovčaku, uživajući
istodobno zaštitu najveće sile u zemlji: hercegovačke franjevačke provincije Uzašašća Marijina i
njezinih ovozemaljskih uzdanica, koje su imale toliku moć da su, prekonoć, od šofera mogle
napraviti generalpukovnika, a od kradljivca električnih kabela s gradilišta šefa vojne
kontraobavještajne službe. I tko bi se onda natezao oko simbolične svote od dvjesta tisuća
maraka, što je, s kamatom, narasla na 600 tisuća...? Croatia banka bacila je u isti bunar još 400
tisuća, a koliko se na taj depozit na-taložilo od javnih poduzeća, raznih ulizičkih tvrtki iz
provincije, te iz lemozine, kad je počelo snimanje fabulozne Gospe, ne može se ni naslutiti.
Jedino se zna da su splitske koludrice, u samostanske zidine zazidane klarise, izvadile iz jastuka i
kroz prozorčić gurnule - pet stotina tisuća maraka.

Valjani Helios, sa svojih pet nesvjesnih osnivača i jednim malko nesavjesnim, proizveo je tu
čudotvornu epopeju iz hercegovačkog krša, na kojoj se skrhalo nekoliko ne potpuno
besprijekornih reputacija iz filmskog i kulturnog miljea. No, skandal koji je pritom izbio
lokaliziran je i slične su se spektakularne produkcije, nadasve epohalni Četverored, poslije
započinjale na drugim, nedirnutim, ne-opožarenim poprištima: umjesto s malom braćom, poslije
se više radilo s Kosovcem i braćom iz Katedrale duha...

Banke su davale jer su, valjda, morale, ali drugi - glumice, producenti, poduzetnici, gastarbajteri s
umjetničkim i poslovnim holivudskim aspiracijama te ostali sudionici Sedlarovih pothvata - njih,
zaista, nitko nije tjerao... Sedlar, znači, emanira neku magiju, koju, možda, i sam osjeća kao
osebujnu ekstenziju vlastite ličnosti, jer je bio nakanio da snimi autorski film po pripovijeci
Thomasa Manna o Toniju Krogeru, privlačnom malograđanskom fantastu, koji pripada
budenbrokovskom ciklusu - iako bi mu Felix Krull istoga pisca, iz Ispovijesti hohštaplera, bio
prikladniji za umjetničku identifikaciju, pa i Mefisto Thomasova sina Klausa, kojega je,
međutim, prvi zaposjeo neusporedivi mađarski filmaš Istvan Szabo.

U Mefistu, koji se zbiva u doba nacizma, kazališni režiser i glumac daje se u ruke đavlu: prepušta
Goringovu mecenatstvu, kao daleka korelacija Sedlarova odnosa s Tuđmanom, samo što bi, u
ovoj hrvatskoj inačici Goetheova i Mannova komada, to moralo biti lišeno njemačke dubine,
filozofije i kulture, kao neki Faust u Mrduši Donjoj, gdje se sve sudbinske teme prorađuju u
prozračnoj transparentnosti balkanskih eksterijera. Nimalo slučajno, najuspješniji njemački
komad ikad uprizoren na hrvatskome tlu nije od Manna, nego od Maya: plitvičko Blago u
Srebrnom jezeru, u tehnikoloru, s konjima, Ličanima, slapovima i pederima premazanim svim
ratničkim bojama, u beskraj se vrti na europskim komercijalnim satelitskim tv-kana-lima, kao
ostatak idile, prije nego su se 'plemeniti divljaci' u istom ambijentu bacili na etnička čišćenja.

Sedlar nije lišen introspekcije, biografske autoreference. Sav njegov filmski opus - koji su
kritičari jednodušno ocijenili kao diletantski, pa se čak i u recentnoj hrvatskoj filmskoj
produkciji, medu ostvarenjima jedne neobično netalentirane generacije, ističe po neobično
brutalnoj, sirovoj formi - sadrži, možda upravo zbog toga, dozu iskrenosti u iskazivanju vlastitih
predilekcija, preokupacija, strahova i ambicija... To nije iskrenost Ingmara Bergmana, koji
ogoljuje dušu, tu je prije iskren nemar u skrivanju pohlepe i požude, kao laboratorijski primjer
stvaralaštva u kojem izostaje frojdovska sublimacija.

U sredini mojih dana, poludokumentarno crkveno prikazanje iz Međugorja, gdje je, još
osamdesetih, snimio kilometre 'futidža', pa onda 'nadoštukao' nekoliko glumljenih prizora, u
kojima Alma Priča nastupa kao čudesno iscijeljena časna sestra, svjedoči tako o silnoj težnji
autora da se dokopa prvih većih para, makar do njih morao doći uz pomoć metafizičkih tehnika.
No, to je ipak u vezi s njegovim religioznim usmjerenjem, što bi za svakoga produhovljenog
vjernika - primjerice za Berkovića - bila previše intimna tema za fabuliranje, dok je za Sedlara,
koji, kao pravi vaterpolist, puca ravno u glavu, a ispod površine ide ravno u jaja, poslužilo kao
dobra prilika da zakuha putopisnu storiju sa svog ego-tripa.

Gospa je producentski determiniran velefilm, koji je hrvatski tvelt-schmertz trebao eksportirati u

svijet, s istom pričom o čudu u hercegovačkom prošteništu, gdje pod utjecajem franjevaca, djeca
padaju u induciran šamanski zanos, kao delfijske pitije, pa svakodnevno prenose neinteligibilne
poruke djevice Marije, koja je tek u prošlom stoljeću neočekivanom doktrinarnom odlukom
vatikanskih instanci, izdignuta u nadnaravni status, a sada se, redovno objavljuje u Hercegovini,
što prerasta u blasfemiju svakodnevnog općenja s onostranim, usprkos negativnim reakcijama
mostarskih biskupa, koji su kult prvo pokušali zabraniti, a zatim, napisavši o tome učenu knjigu,
htjeli dokazati da je riječ o teološkom skandalu i totalnoj besmislici. U toj filmskoj paraboli o
hrvatskoj šiitskoj odanosti religiji, i borbi protiv komunističkog opresivnog sustava, nije bilo
mjesta za neke intimis-tičke preokupacije autora. Njegove su ambicije tu uglavnom završavale na
funkciji direktora Helios filma, koji je u kompliciranom ko-produkcijskom set-upu medugorskih
Zvjezdanih staza imao ključno mjesto, jer je kontrolirao račun na koji su aterirali galaktički
tankeri puni likvidnih sredstava: režija je bila sekundarna...

Uostalom, u razmatranju Sedlarove životne priče, ne može se bogzna kako daleko doći analizom
njegova redateljskog procedea. Jer, ritualno kritičarsko iživljavanje poslije premijera svih
njegovih filmskih djela sve je negativne ocjene učinilo banalnima. Nevježa, blefer, diletant, nula,
neznalica, petljanac, bezveznjak... 'Dramski jalovo', 'dramaturška cjelina nepodnošljivo
razvučena', 'likovi ulaze i izlaze kao na semaforu', 'neujednačena filmska slika', 'amaterski
načinjena zvučna pista', 'trapavost u raskadriravanju dijaloga', 'nemaštovita režija masovki'...
Monotoni auto-da-fe, koji jedva naraste u tenziji, kad u zaključku autora bace u vatru, bez oprosta
grijeha, s prokletstvom za vječna vremena.

Po onome što Sedlar 'ne zna', i o čemu 'nema pojma', ne može se, puno saznati o njegovoj
ličnosti, magiji i sposobnostima. Da se to dokuči, mnogo je korisnije razmotriti briljantnu
produkcijsku operaciju oko filma Gospa, kojom se, u krajnjoj konzekvenciji, silan novac
filipinskih katolika, medugorskih hodočasnika, slilo na račun zagrebačkog boga Sunca.

Helios je, dakle, utemeljen kao 'trajna filmska radna zajednica', umjetnički obrt, te aplicirao za
'obrtni kapital' u dvije zagrebačke banke, koje još nisu bile politički dobro utemeljene: Croatia je
tada davala svima, a Zagrebačka samo finoj gospodi, uz provizo da su pušači i avanturisti
isključeni. Jedan manji gradski operativac, Igor Prizmić, koji je, navodno, proizveo neki tv-film o
Salvadoru Daliju za kanadsku televiziju, preko svoje firme ipi, upecao je pak u Kanadi malo
krupniju ribu, naivnog iseljenika Ivana M. Perkovicha, koji je, na njegov nagovor, registrirao
tvrtku Marijan-film, spreman da s nekoliko stotina tisuća dolara životne ušteđevine, sudjeluje u
očekivanom boomu hrvatske domoljubne kinematografije.

Četvrti je protagonist posla bio najslikovitiji -Vladimir Kraljević, širokobriješki mornar, koji je
još početkom šezdesetih, skočio s jugoslavenskog broda i isplivao na obalu Floride, gdje su ga
odmah spapčili te uredno deportirali, ali je on stvar odmah ponovio u Marseilleu, gdje je isplivao
na žalo i... sad počinje fantazmagorični dio njegove novinske autobiografije, kao u finalu
Kubrickove Odiseje ...susreo Brigitte Bardot, koja je živjela u osamljenom ljetnikovcu, njegujući
životinje. Avantura, zatim Pariz, gdje upoznaje Rocka Hudsona, pa u New York, svjetla
velegrada... Na kraju, završava u Pelhamu, najboljem rezidencijalnom dijelu sjevernih njujorških
suburbija, a u kući, u dnevnoj sobi, visi slika broda s kojega je zbrisao, malo nevjesto naslikana u
ulju: vlastito djelo, njegov Rosebud. Čvrsto ishodište te fluidne biografije - u kojoj se kao
epizodisti pojavljuju najslavniji svjetski glumci - njujorški je legendarni restoran Russian Tea
Room, gdje je Kraljević dotjerao do položaja maitre d' hotela, šefa sale, stvar koju će zagrebački
malogradani podcjenjivati, ali, zapravo, pokazuje da je čovjek ostvario nemali profesionalni
uspjeh, dostignuvši vrh u poslu koji se u nas cijeni jedino ako se, u istoj roli domaćina,
reprezentiraš kao vlasnik neke ugledne agramerski provincijalne birtije... Poslije Tea Rooma, gdje
su redovni gosti bili Orson Welles i Andy Warhol, prešao je u novootvoreni hotel Four Seasons.
Dospio je na vrhunac, postigao status kad te znaju gradonačelnik, novinari, državnici, i glumci s
Oscarom, pa te svi očajno trebaju, jer pod svaku cijene žele stol, iako nemaju rezervaciju. Mislio
je da ne može dalje, a onda mu je pristupio Leroy Warner (jedan od braće Warner, od Wamer
Brothers) i ponudio mjesto u Tavern on the Green, bajkovitoj restoraciji na tratini Central Parka.
Uvjete nije mogao odbiti, prešao je i dospio na nove stelarne vrhunce ugostiteljstva: kad je
smjestio malo Chiracovo društvance koje je mirno čekalo u repu na garderobi, Jacques mu je
ostavio posjetnicu i Kraljević ga je poslije uzvratno posjetio u Hotel de la Ville na Chateletu,
rezidenciji pariškog gradonačelnika nalik na neki zamak iz Eurodisnevlanda.

Upoznavši u toj nadkonobraskoj uslužno-zabavljačkoj djelatnosti zvijezde iz drugih grana show-

businessa, Kraljević je i sam prešao na film, pa dotjerao do šefa marketinga u produkciji Black
Rain, koji se s Michaelom Douglasom snimao u Japanu. Radeći u Americi, susretao se i s našim
ljudima - primjerice s Kusturicom, pa radio na njegovu Arizona Dr&amu, velikom filmu s
budžetom od deset i pol milijuna dolara, koji je puknuo u kinima, ali su producenti, medu njima i
Kraljević, zaradili lijepe novce... On je tu naučio dvije osnovne tajne zanata.

Prvo, u film se jedino ne isplati ulagati svoje pare. Dobiješ li kao producent honorar i još postotak
od zarade, koja curi, pa onda kaplje još deset-petnaest godina - to je sjajno. Ali, ako moraš kao
investitor, sastaviti kraj s krajem, ukupni trošak s ukupnom zaradom, što se u nezavisnim
produkcijama nikad ne događa, ili samo jednom u tisuću filmova, propast ćeš, zasigurno. Zato su
kao investitori najprikladniji dobrostojeći zubari iz provincije, koji su spremni dati petsto-šesto
tisuća da figuriraju na špici, prije premijere nategnu koju sisatu epizodisticu, a poslije premijere
inkasiraju svotu deset ili dvadeset puta veću od uložene. Nisu loši ni musteri poput dobroga Ivana
M. Perkovicha, koji je grunuo pare u Gospu, miješajući normalne producentske porive s
domoljubnima, s istom kalkulacijom, no očekujući još priznanje u rodnom kraju, oprost grijeha i
kolajne, koja će sigurno dopasti ljude zaslužne za ostvarenje projekta toliko važnoga za narodnu
stvar.

Drugo što je Kraljević naučio jest vrijednost balkanskog barbaro-genija u fazi 'loženja', na tzv.
'spinu', kad se priča 'zavrti' pred predstavnicima filmskih kuća i raznim izglednim parajlijama.
Sve njih fasciniraju nepredvidljivi izljevi slavenske duševnosti, artističke pro-ćućenosti i
sevdalinske egzuberancije; to nazočne uvijek navede na pomisao kako prisustvuju rađanju
značajnog i unosnog umjetničkog djela. Kraljević se dosta lijepo opario na Arizoni, spanđao s
Kustom, pa s jugoslavenskom memorijom Hrvata koji je zbrisao još 1964. mislio da su i svi ostali
našijenci manje-više slični, nadareni i slikoviti.

A kad je upoznao Jakova Sedlara, direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta, visokog,
lijepog, dotjeranog i kulturnog mužjaka iz istog stada, koji se u New Yorku pojavljuje s
protekcijom samoga Vrhovnika, te čvrstom nepisanom garancijom da će tom projektu od
epohalne važnosti za hrvatsku državnu i duhovnu samobitnost, biti stavljena na raspolaganje
neograničena sredstva javnih fondova, ne računajući potporu Crkve, redovničkih zajednica,
mirijadi švora, svećenstva i samoga pape, s kojim se Sedlar fotografirao i sliku nosio na
prikladnom mjestu, u novčaniku, Kraljević je odahnuo znajući da je stvar u sigurnim rukama.

Direktor drame medu Hrvatima ne može postati bilo tko, mislio je, film će ići kao zmaj, a poslije,
možda, padnu i neka odlikovanja. Uopće nije skužio da je pao na balkanski barbarogenijski 'spin'
koji se, u ovoj verziji, vrtio na drugu stranu...

No, Kraljeviću ionako nije padalo na um da ulaže svoje pare. Pronašao je i angažirao glumce, što
je bio njegov zadatak, i basta. Uzeo je Martina Sheena, poznatog irskog klerikalnog fanatika, tv-
zvijezdu srednje veličine, te Morgan Fairchild, uščuvanu sapunsku radodajku, koja je trebala
glumiti časnu sestru. Čast, repertoar likova tog vjerskog spektakla zaista nije pružao puno
mogućnosti. Michaela Yorka, britanskog karakternog glumca, odabrali su za rolu korpulentnog
fiškala Vukovića, koja bi bolje pristajala, recimo, Ravmondu Burru, ali u Sedlarovim filmovima,
pokazat će se, sve su transup-stancijacije moguće...

Kao producent koji 'ulaže' zvijezde, Kraljević se sa svojom kućom - smještenom u vlastitoj kući -
priključio Sedlarovu konvoju. Na čelu je plovio lučonoša Helios, a Kraljevićeva Stella Mariš Ltd.
za njim u brazdi. Bila je tu još mala tehnikalija, koju je trebalo razriješiti prije prve klape. Naime,
da se glumcima isplate avansi, sitna usluga za koju je Sedlar zamolio Kraljevića, dok ne pristingu
doznake Narodne banke, te prinosi useljeništva, medu kojima je krenula akcija prikupljanja para.
Po deset posto od filma sebi je, navodno, priskrbilo dvjesta-trista najnaivnijih naših ljudi sa
sjevernoameričkoga kontinenta. Dok se novac prikupljao, grmjela je domovinska propaganda.
Dizao se u nebo pjev crkvenih korova, širio miris tamjana, a fratri, zadignutih sutana, jurili su od
jednog do drugog potencijalnog sponzora toga hvalevrijednog nastojanja...
U toj atmosferi, Kraljeviću se njegov mali prinos učinio smiješno neznatnim, pogotovu stoga što
je raspolagao čvrstim, u željezo salivenim ugovorom, notariziranim kod američkog bilježnika,
kojim Sedlarova njujorška tvrtka Wayne film, svim svojim budućim prihodima od prikazivanja
filma garantira Stelli Mariš itd., itd. Stoga Kraljević nije bio nervozan. Ne dobije li novac odmah,
višestruko će se naplatiti od prihoda budućeg hita. Panika ga je ulovila tek kad je, došavši u
Zagreb, vidio prve probe na dnevnom pregledu snimljenog materijala...

'Oh, boy!' pomislio je taj odavna iseljeni Hrvat, 'Fm in trouble! Tu se ništa ne razumije: kakve su
to gluposti, nekakva čudesa, masovna vjerska histerija?! Pa to nećemo prodati ni u Brazilu!'

Uto su ga otfurali na Pantovčak i slikali s predsjednikom Tuđmanom, nasred velikog salona gdje
jedan do drugoga stoje manje ili više osviješteni partneri u tom rimokatoličkom filmu katastrofe.
Uz marginaliziranog Kraljevića na lijevoj strani uzdiže se Sedlar, pa ponosni Prizmić, koji još ne
sluti frku, zatim uz Tuđmana raskošna zelenooka Morgan, pa minuciozni Sheen, onda nasukani
Perkovich sa svojom tri broja prevelikom mladom ženom ex-modelskih performansi, te
zadovoljni, unaprijed plaćeni, Michael York, koji je sa suprugom došao razgledati neobičnu
egzotičnu zemljicu u kojoj se potkraj dvadesetog stoljeća, u srcu Europe, vode vjerski i građanski
ratovi...

Najvećma se pak oduševila Ferčajldica, koja je doživjela otkro-venje, poput Sheena, koji se,
očekivano, nadahnuo međugorskim misterijem. Ona je pak upoznala mladog, kršnog borca HV-a
s prve linije, koji se zatim filmskoj ekipi pridružio kao tjelohranitelj i pratilac. Dalje slijedi
legendarna predaja, kojom mrmori svaka filmska radna zajednica na terenu. Nakon kraće strasne
veze i glumičina povratka u Ameriku, mladi borac odlazi na mostarsko ratište pa se iznajmljuje
kod Hvo-a za pare, te poslije nekoliko mjeseci, povukavši plaću i prodavši skupljene zlatne zube,
stavlja na hrpicu iznos kojim pribavlja dijamantnu ogrlicu, pa je šalje u New York, Morgani, po
Sedlaru. No, od Morgane ni crne ni bijele. Ili poklon nije primila ili mu se nije uzradovala.
Romansa puca...

Sam Kraljević, koji se osjećao kao podvrgnut istom tretmanu koji je imala Morgana, ali ogorčen i
pun zebnje, nastoji isposlovati neke promjene koje bi film učinile imalo 'prodabilnim', ali u tome
ne uspijeva, jer su ga odmah otfikarili kao glupog konobara koji se želi miješati u hrvatsku
filmsku estetiku. Traži kontakte u politici, garancije da će njegov ulog biti isplaćen iz domaćih
izvora... Svi sliježu ramenima. Prave se nevjesti, jedva ga prepoznaju. Sekretarice ne spajaju
telefone, a njegovi sinovi u New Yorku, koji su trebali poći na koledž, traže zaposlenje...
Kraljević je poslije posredovao kod prodaje licencija časopisa Playboy i Penthouse u Hrvatskoj,
lansirao natjecanje za Miss Universe, ali se od filma prilično izliječio: sigurno bi radije novac
uložio u stari panj, nego u hrvatsku kinematografiju, kao i onaj žalosni Perkovich, o kojemu se,
poslije tihih prosvjeda preko odvjetnika, više ništa nije čulo.

Nijedna ugovorna obveza koju je u New Yorku preuzeo Wayne film nije se mogla istjerati preko
suda, budući da je Sedlar dobio diplomatski imunitet, postavši hrvatski kulturni ataše pri
generalnom konzulatu, pa mu nisu ništa mogli ni ako se nepropisno parkira nasred Avenue of the
Americas, gdje je, blizu Metropolitana, na 29. katu nebodera, unajmio luksuzan stan za sebe,
ženu, troje djece i čupavu džukelu. Kad su pak domaći vjerovnici pokušali sjesti na Sedlarovu
plaću u Ministarstvu vanjskih poslova, pokazalo se da je on kod Granica angažiran kao
honorarac. Ukratko, toga nauljenog palikara nisu mogli uloviti ni za jedan ud...

U tom smislu, najviše je, zapravo, problema imala njegova žena, kiparica Nina Sedlar nee
Knežević, rođena u Sisku, koja je završila zagrebačku Šestu, prilično neozbiljnu gornjogradsku
gimnaziju, pa se upisala na Likovnu akademiju, na kiparstvo, u klasi profesora Valerija
Michellija. Diplomirala je s Kristom na križu, što nisu htjeli izlagati na Salonu mladih, gdje su
uvijek bolje prolazile dišanovske ikebane od predmeta istovarenih sa smetlarskog kipera, a onda
se, fatalno, upoznala s mladim splitskim vaterpolistom, koji će ukupno dvadeset godina braniti za
zagrebačku Mladost. Vjenčali su se u Markovoj crkvi i uselili k njezinim roditeljima u stan u
Zaprudu. On je studirao filozofiju, no kad je diplomirao, upisao se na zagrebačku Akademiju,
očajnu školu koju su lako završili svi najveći bezveznjaci domaćeg filma i kazališta.

Sedlar se prvo pročuo kad je u trešnjevačkom kazalištu postavio predstavu Bent, kultni komad
gej-alternative, zbog čega se poslije govorkalo da je dvocijevka. Zatim je od starih filmskih
žurnala složio poduži dokumentarac o Zagrebu, patetični lokalpatriotski malograđanski pastiš,
koji se nije svidio čak ni Ivi Škrabalu, a onda htio spektakularno postaviti Zlatarovo zlato u
Ciboninoj univerzalnoj sali, pa osnovati vlastito kazalište, koje bi postavilo papin kazališni
komad, koji se gotovo nigdje ne igra izvan sjemeništa. Tu je već našao svoju temu, te stao na
noge kombinirajući katoličku propagandu i konjunkturnu špekulaciju u jedinstvenu slitinu
sedlarovske inspiracije: ideje vaše, lemozina našal

Uselio se u prvi vlastiti stan koji je imao samo 28 četvornih metara u prizemlje neke zgrade u
Prečkom. Sljedeći je imao deset metara više, u Medvedgradskoj, a zatim, čim su stvari krenule s
Međugorjem i filmovima, kupio je etažu u Gajdekovoj na Salati. Ta je stančina poslije otišla na
bubanj, jer je bila pod hipotekom: kad je počeo snimati Gospu i zatrebale mu usluge, laboratorij i
kulise Jadran-filma, nije to uspio izbiti od iskusnog lisca direktora Zdravka Mihalića, koji je
predugo proveo u poslu da bi se s nekim novopečenim miljenikom Muza, trenutno slavljenim po
gradu, kojega podupire 'politički čimbenik', ušao u posao 'na đemtido', nego je za 250 tisuća
standardnog koprodukcijskog servisa, uzeo u zalog Gajdekovu.

Osim toga, Sedlaru je ovrhom počela prijetiti i žena Nina, koja se, odjednom, osjetila
zanemarenom... Iako mu je u međuvremenu rodila zaredom dvoje djece: Dominika, kojemu je
sad dvadeset i jedna godina, te Mariju, kojoj je osamnaest, osjetila je, čim se bacio na film, da
njegov interes za nju kopni, ili, bolje reći, razvodnjava. Polimorfični Jakov, ustanovila je Nina,
spleo se s pola ansambla hnk. Prvo s Enom Begović, s kojom je ostao blisko povezan sve do
njezine smrti, do te mjere da su, kad je Ena počela tajno hodati s Dikanom Radeljakom, Beba
Lončar, Dikanova ostavljena žena i Nina Sedlar, sklopile telefonski pakt za ocrnjivanje predivne
pelješke plavuše, zagrebačke dive, na koju su obje bile ljubomorne...
Osim Ene, s kojom se poslije upisao u HDZ, pa su u stranci zajedno 'obnašali' ugledne funkcije,
tu je bila i Barbara Vicković, koju je, čim je imenovan ravnateljem Drame hnk, primio mimo
natječaja, iako nije završila glumu, kao, uostalom, ni Ena.

S Vickovićkom se Nina, podjednako sablasno ispijena, počupala kad je čula govorkanja o toj
novoj ljubavnici svoga muža. Pošla ju je potražiti i našla u unajmljenom stanu u susjednoj ulici.
Pokucala je na vrata. Kad joj nisu otvorili, pokušala je provaliti, a Vickovićka je stala telefonski
pozivati policiju. Nakon toga Nina doživljava živčani slom. Priznaje da je počela je piti, a Jakov
je daje zatvoriti u ludnicu, odakle je bezuspješno pokušavala pobjeći. Otpuštena je tek nakon
liječenja, s dijagnozom 303, alkoholizam.

Sad je po svaku cijenu htjela iz Zagreba. Pokupila je djecu te otišla k bratu u Chicago, no uskoro
ju je ondje našao Sedlar, koji je u Americi upravo 'pakirao' svoju Gospu, pa su se pomirili, on za
nju iznajmio onaj stan na Manhattanu, te se i sam k njoj povremeno upucavao, fingirajući
njujorškog kulturnog atašea, što je bila pozicija na koju ga je doveo njegov kompić Ivo Sanader.
Tada im se rodilo treće dijete, kćerkica Emili, koja sad ima osam godina. Aranžman je dobro
funkcionirao: direktor drame i ugledni naš filmski režiser, član hadezeovske središnjice, teški
klerikalac koji u Crkvi ima intimne prijatelje, u Americi drži ženu i djecu, a s prijateljicama
surađuje u Zagrebu. No, Nina je s Enom i Barbarom još i mogla kohabirati, ali tada se pojavila
treća, fatalna, Almira Osmanović, balerina. Ona je napustila svog rumunjskog partnera, koji je
godinama iza nje na zagrebačkoj pozornici poskakivao utegnut u baletanske pripijuše, koje ističu
glavna muška svojstva... Primabalerina, zatim ravnateljica Baleta, stala se javno reprezentirati uz
ravnatelja Drame, pa su se kao par pojavili i na pulskom prikazivanju Gospe, gdje je film fasovao
stravične recenzije.

U Americi, nakon premijere u polupraznom Radio City Music Hallu, prikazivao se samo
molitvenim skupinama i po crkvama, a tu naivnu bedastoću, koja je raskošno prezentirala sav
autorov netalent, nije se moglo utrapiti ni kakvim bezazlenim europskim televizijama, kojima se
inače daju uvaliti osrednje C-produkcije... To Sedlara nije spriječilo da se s osvetničkom žestinom
opet obruši na filmski medij.

Snimio je gotovo autobiografski film Fergistmajniht o sredovječnom razvratniku koji ljubaka s tri
žene. Igrale su ih Ena Begović, Barbara Vicković i Almira Osmanović, koja se sad ogledala i na
filmu. Kasetu je pažljivi Sedlar odnio ženi u New York, a ona, kad je film vidjela, gotovo je
pomahnitala, pa brzo nazvala u Zagreb staru reporterku skandaloznih trač-magazina i
ekskluzivno joj iznijela cijelu storiju. Film ima malo ludički štih, ali vjerno oslikava autorov i
suvremeni zagrebački ugođaj moralnog relativizma na vrhuncu Tuđmanova dekadentnog režima.
To je kao neki otužni vodvilj iz kaptolske Komedije, iz koje su, uostalom, uzeti glavni muški
glumci, pa je zabilježena primjedba kritičara da ne izgledaju kao stari ševeri, nego kao stare
tetkice, ali ta redatelj ska nepreciznost, totalni nedostatak artističke kontrole - za razliku od
produkcijske, novčane i političke - obilježava sve Sedlarove umjetničke niske uzlete.
Propast filmova nije ga, međutim, ugrožavala, jer je glavna njegova funkcija u režimu bila da u
Drami provodi državotvornu repertoar-sku politiku te postavi Budakovo Ognjište, na čiju će
premijeru doći Tuđman sa svitom, a ansambl zatim otputovati na svjetsku turneju medu hrvatske
iseljenike. S tim trećerazrednim komadom nedarovitog ustaškog skribenta, u kojoj su Hrvati
prikazani u svom ličkom habitatu kako, gladni sjede oko žive vatre, dok vani fijuče vjetar i
kurjaci jezivo zavijaju, izazvat će silnu nedoumicu u Kaliforniji gdje su ljudi pretežno angažirani
u kompjuterskoj industriji, gdje se bave artificijelnom inteligencijom i virtualnom realnošću, pa
ne mogu pojmiti da zagrebačko kazalište, čije su lože dekorirane pozlaćenim kerubinima, po
svijetu prikazuje Hrvate u nekakvim neolitskim dramoletima, odjevene u životinjske kože.

Film U agoniji, s kojim se neumorni diletant, kao i svi drugi promašeni hrvatski režiseri, dohvatio
Krleže, također je djelo obilježeno osebujnom introspekcijom, utoliko što odražava moralni
ugođaj trenutka u kojem nastaje, s neprikrivenom paralelom između autora i glavnog lika. Barun
Lenbach propali je austronostalgičar, kojem računi iz njegove mizerne, lažne, egzistencije,
polagano dolaze na naplatu, a on, upropašteni kockar, ne vidi perspektivu, ni način kako bi se iz
toga dreka izvukao. To je već 'zrelo' djelo, u kojem naslućujemo ugođaj hadezeovskog
Gotterddmmerunga - slute da je sve otišlo dođavola, već se vide kao sutrašnja strašila, u prnjama,
pobodena na vjetrometini, i to u njima budi doživljaj tragičnog, silno samosažaljenje ili tobožnju
sarkastičnu ravnodušnost, kojom treće-razredni žicari obično pokušavaju kompenzirati svoj
poraz.

Rasulo moralnih vrijednosti i poretka tema je Agonije, u kojoj je opet glumila Ena Begović,
postojana pratilja u svim njegovim sineastskim zločinima. Ni toplinom svoje začarane persone
ona nije mogla iskupiti tu jezivu travestiju Krležine komorne drame. Kao koscenaristi bili su se
na to dramsko tkivo bacili sam Sedlar i Georgij Paro, intendant hnk, koji je zajedno s njim ranije
postavljao Budaka i Araličinu Propast Magnuma, u kojemu se bivši kninski učitelj htio
predstaviti kao klasik, ali je stvar zadržala folklorni štih, jer Aralica ne zna ni jedan strani jezik, a
to se u dramskom tekstu nekako ne može sakriti. Paro i Sedlar preuredili su Krležin tekst u jeftini
njemački krimić, koji je proizvelo filmsko poduzeće Stjepana Tuđmana. To je moralna trulež nad
kojom bi se čovjek mogao pobljuvati, no film nije uspio jer u njemu, osim dopisanih bedastoća i
dobro poznatog teksta, nema ničega: ni seksa, što bi dodao Zafranović, ni politike, što bi dodao
Grlić, a svakako ne genija koji bi, da su se toga dohvatili, dodali Bauer ili pak Zika Pavlović...

Posljednji krik filmskog užasa Sedlar je ispustio uoči samih demokratskih promjena, filmom
Četverored, na kojem su se okupili svi stari majstori. Sam Aralica, saborski zastupnik čije su
'blažene oči' vidjele Gojka Šuška, šefa širokobriješkog kartela, pa ga je ta senzacija potaknula na
pisanje dugog primitivno-nacionalističkog feljtona u Slobodnoj Dalmaciji, nakitio je scenarij po
narudžbi stranke, koja je, uoči izbora, trebala pobudbeni, opominjući, film o komunističkim
zločinima kod Bleiburga. Sedlar ga je uprizorio za sitnicu od nekoliko milijuna maraka izvađenih
na brzinu iz blagajne četiriju ministarstava, tako da se može - na televiziji, kao mini-serija -
prikazati na Božić, prije izlaska na birališta, dan prije izbora 3. siječnja. Ena Begović glumi
Židovku koja, s ustašama, bježi od partizanskog noža u Njemačku; Sedlar je, naime, sve
zapakirao sa sebi svojstvenom tankoćutnošću artista uvjerljivog bresonovskog psihologizma.

Kritičari su masovno divljali: zahvatilo ih je kolektivno ludilo, kao bizone koji se komešaju uoči
stampeda. Novine su prenosile masovne izjave zgražanja, no na premijeri Ena se Jakovu bacila u
naručje i to čestitanje izgledalo je kao ona Merliničina putena rođendanska poruka predsjedniku
Kennedvju preko mikrofona. Režise-rove i glumičine usne približavaju se, zamalo dodiruju,
stapaju, kao dodir u Sikstini... Ena ga je iskreno voljela, a on je, na njenom sprovodu, uzvratio
jeftinom politizacijom tužnog obreda, medijskom manipulacijom za najnižu osobnu promociju.

Nakon izbora Sedlara su strkeljili za drugog blagajnika u hnk, što je Slobodna Dalmacija, u orgiji
hadezeovskog samosažaljenja, pokušala poentirati kao kulturni skandal. Štoviše, nakon
televizijskog prikazivanja Cetveroreda Sedlar je u novinama najavljivao svoj martirij, otkrivši da
je na nj izvršen atentat: netko je bacio 'polovicu cigle' koja je razbila staklo na vratima njegova
stana.

Dedukcijom je lako doći do počinitelja - elementarno, dragi Watsone! - bio je to neki filmski
kričar...

Fanatični bivši južnoamerički franjevac Drago Pilsel prometnuo se u fanatičnog borca za ljudska
prava ubijenih i deložiranih Srba, pa u fanatičnog borca za medijske slobode.

Katolički tupamaros u borbi za Ijudska prava

DRAGO PILSEL

Skandal je pukao usred Dnevnika. Krupna ljudina s ručerdama poput normirca, ministar
graditeljstva Radimir Čačić, samouvjeren kao neki biznismen iz Varaždina koji je još u
socijalizmu vozio Mercedes više klase, usred večernje emisije vijesti, tog nacionalnog
elektronskog foruma, otkrio je da je postao žrtva medijskog reketa. Ucjenjuje ga Drago Pilsel,
medu kolegama poznat kao Carlos, nervozni katolički novinar bantam-kategorije, bivši
južnoamerički franjevac ekstremističkih evanđeoskih uvjerenja, formiranih pod utjecajem Bof-
fine Teologije oslobođenja. On se Cačiću obratio prijetećim pismom.

'Platite mi odmah mojih osam tisuća kuna, koje mi dugujete već tri godine za članke objavljene u
propalom časopisu Tjednik', napisao je Pilsel, 'ili ću vas ozloglasiti po svim medijima - sutra sam,
znajte, pozvan u emisiju Branka Bilića Misli 21. stoljeća, gdje mogu započeti tu kampanju!'

Ne čekajući nasrtaj fanatičnog medijskog asasina, Čačić je slučaj hrabro iznio u javnost. 'Ja tom
gospodinu ništa ne dugujem', rekao je, 'a to što on, umjesto preko suda, novac traži na ovakav
način, tom je najbolji dokaz!'
Hrvatsko novinarsko društvo smjesta se ogradilo od Pilsela, svoga potpredsjednika. Predsjednik
Dragutin Lučić Luče, koji je prije tri godine kao šef novinarskog sindikata, od Čačića utjerivao
pare za izigrane 'artiste rotacionih mašina', kako našoj zlosretnoj kasti novinskih kšatrija tepaju
Iljf i Petrov, izjavljuje u istom Dnevniku da su 'ovakve metode neprihvatljive'. Pilsel, uostalom,
nije ni bio na platnom spisku s kojim je Lučić izbio pare od Čačića. Oni koji jesu, dobili su novac
u svibnju ove godine, kad su pristali da potraživanje prepolove. 'Pola ili ništa', bila je ženerozna
ponuda toga krupnog kontraktora pomalo bešćutna izgleda, koji se na gradilištima, gdje vlada
surovi gospodarski režim i vječni rat poduzetništva s bosanskom radnom snagom, obikao na blef
i dilove. Uzmi ili ostavi, buj-rum, halali, pa džada...

U Tjedniku je izvisilo masu ljudi. U svim izdavačkim kućama, po svim redakcijama, sjede
kontuzirani novinari s post-tjednikovskim sindromom, koji su besposlici pogledali u lice, pa više
nikad ne mogu postati ono što su bili, nego puše s prepoznatljivom, neurasteničnom, kretnjom i
nesigurno se ogledaju: oni posljednji ostaju na poslu, ne pitaju za povišicu i ne sudjeluju u
sindikalnim prosvjedima.

Njihovu havariju u Maksimiru, u tiskari Radin, promatrao sam iz blizine, jer me, u susjednoj
sobi, zadesila slična nesreća.

Pokrenuo sam bio magazin Ultra, koji nije izgledao loše, ali se nije najbolje prodavao, pa me taj
promašeni pothvat stajao sto tisuća maraka. Nije mnogo u novinskom biznisu, ali, za nevolju, bili
su to zadnji novci koje sam imao. Sjedio sam u velikoj praznoj soburdi koju smo unajmili u
tiskari te lomio glavu pitajući se kako sam samo u tu nevolju upao. A kako - lako: na široki
bliskoistočni osmijeh 'Cige' Arambašina, vlasnika Radina, koji me, kao Aladinov ljubazni duh iz
svjetiljke, prvo obasuo čudesnom milošću i fantastičnim obećanjima ali, čim sam potrošio tri
želje i u četiri broja, sav kapital, prometnuo se u Bijesnog Orlanda, protestirao fakture i digao
sudsku tužbu... A počeli smo kao partneri: samo što se njegov ulog nikad nije materijalizirao!

Jedina mi je utjeha u toj stravičnoj situaciji bila da, pogledavši niz hodnik, na odmorištu vidim
zgurene, nijeme pušače, novinare susjednog Tjednika, kojima je 'Cigo' Arambašin pružao iste
usluge. Po odsutnom izrazu na namrštenim licima, po ubrzanu hodu i ukočenu držanju koje viđaš
po bolničkim hodnicima, lako raspoznaješ sudionike propaloga novinskog projekta. Njihov list,
pokrenut zato da se medu senzacionalističkim hrvatskim tabloidima osovi normalni, uljuđeni,
periodik s liberalnom političkom porukom, čak se dosta dobro prodavao, a američki fondovi i
razna međunarodna pokroviteljstva filala su vrlo ozbiljnu lovu. No, projekt je potpao pod neki
čudan fatum. Možda mu je osnovni astrološki znak bio posve u redu, ali je, očito, nastao pod
opakim podznakom...

Nikad se neće točno znati koliko su tutnuli švedski pacifisti i nizozemska vladina zaklada za
poticanje slobode javne riječi, ali samo preko Soroseva stožernog filantropskog zavjeta došlo je
izdavaču nekoliko stotina tisuća, a sveukupno više od milijun dolara! Kako neizmjerno ugodan
iznos, rekli bi putnici Antilope, sovjetskog nepov-skog poduzeća na kotačima, koje je poslovalo
pod istom devizom kao i izdavač zlosretnog tranzicijskog 'up-market' njuz-magazina, smještenog
u prvom katu Radinove tiskare preko puta Dinamova stadiona.

Usprkos sve većim iznosima koje su mecenati demokracije istova-rivali, Tjednik je vidno kopnio,
pa su uslijedile inspekcije: svako malo, ugledao bih kroz prozor nebeskoplavu limuzinu, town-car
Američkog veleposlanstva, kako u dvorištu iskrcava delegaciju koja je došla vidjeti sofisticiranu
telefonsku centralu, što ih je stajala debeo snop zelembaća, da bi na stubištu susreli direktora
marketinga kako viče u mobitel, malo manji od ruskog tranzistora.

Jednoga su se jutra svratila dva majstora, sagradili zidić od sipo-reksa iza kojega su izdavači
mogli sad na miru raditi, umjesto da ih novinari, kojima su počele kasniti plaće, laserskim
pogledima buše u leda, pa su za tu adaptaciju, od nevještih medijskih poduzetnika, naplatili oko
petnaest tisuća maraka! Kompjuteri su kupljeni za fabu-loznu svotu, fakture za agencijske usluge
dosegnule su astronomske iznose, a neprotestirani računi za tiskanje, koje je 'Cigo' Arambašin
izdavao s osmijehom češajerske mačke, ubrzo su obeshrabrili i same sponzore, čije su se patrole
u nebeskoplavim automobilima znatno prorijedile.

Posljednji pokušaj učinio je američki faktotum za specijalne novinske operacije, visoki službenik
veleposlanstva, kad je u svoju iznajmljenu vilu pozvao sve protagoniste tjednikovskog pothvata
da ih oštro upozori na facts of life: moraju prodati više primjeraka ili smanjiti troškove... njemu
neće nitko prodavati jeftine balkanske trikove.

Na čelu redakcijske delegacije došao je glavni urednik Krsto Cviić, briljantni anglo-hrvatski
džentlmen, član Britanskoga kraljevskog instituta, osobni prijatelj pape i Margaret Thatcher,
uvijek besprijekorno odjeven, a za ovu priliku uređen kao Sherlock Holmes. Američku inicijativu
on je uništio samim vokalima: nazalna kvaliteta britanskog idioma, u izgovoru toga
dugogodišnjeg člana Oxford and Cambridge Cluba koji se nalazi na Strandu, odmah pokraj
rezidencije Kraljice majke, ima tako začudan efekt na Amerikance, da se oni počnu osjećati kao
mala djeca. Nemoćni, digli su ruke.

Poslije šest mjeseci ugovornog mandata, Cviić se vratio u London. Novinari više nisu primali
nikakav novac. List bi sad zatvorili da na kocki nije bila i reputacija Vesne Pusić, političarke
sonornoga glasa, koja izgleda kao zrela filmska diva. Pred njom se već tada, po povratku sa
sveučilišta Georgetown u Washingtonu, gdje se zbližila s Madeleine Albright, počela pomaljati
karijera što je sad, otkako je postala predsjednicom Mesićeve i Čačićeve Hrvatske narodne
stranke i jedan od šest principala Vladine koalicije, sasvim izvjesna: ona ide na Markov trg, ili na
Pantovčak, i to već u sljedećem obrtaju Fortunina sudbinskog kotača.

Vesna nije imala ništa s Tjednikom, koji je počeo izlaziti dok je predavala u Americi, ali kako je
bila predsjednica besprofitne krovne organizacije, pod kojom je, posluživši se istim imenom,
djelovao izdavač tih novina, shvatila je da nešto valja učiniti kako bi se izbjegao skandal, osobito
kad su je prilikom posjeta redakciji, napali i izvrijeđali novinari koji su ostali bez nadnice. I, kao
izbavitelj, pojavljuje se Čačić, direktor Coninga, sa solidnim imidžem oporbenjaka kojega su u
poslu suzbijale hadezeovske vlasti, pripadnika principjelne, Savkine iTripalove, narodnjačke
stranke socijaldemokratskog centra. Vesna je zajedno s njim nastupala, činilo se da su bliski,
usklađeni.

Budući da je u posao ušao nov i solidan partner, driješe se opet šoroševske kese, otvaraju
američki buđelari, šire krila nizozemske lisnice... sve uzalud! Ubi non est triticum, ibi non est
placenta. Gdje nema žita, nema ni pogače. Čačić je doveo svoga direktora, nekog neopisivog
Varaždinca sa žutom kravatom, koji je izgledao kao da je povučen sa stočne tržnice, koji je od
novinara tražio da pišu dopise sa zahtjevom za odobrenje dnevnica, ako namjeravaju nekamo
otputovati. Plaće su snižene, ljudstvo prorijeđeno, a honorarci, najniži sloj u novinarskoj
prosjačkoj profesiji, eliminirani iz potraživanja. Tjednik se počeo topiti kao santa leda. Kad su
američki sponzori odjednom shvatili da se Čačić već u priči bio pojavio kao garant kredita s
kojim je list isprva pokrenut, bilo je kasno, zahvatila ih je totalna depra i odustali su od medijske
uljudbe Balkana.

Novinari koji su pobjegli iz tajkunskih poduzeća ili otišli iz provincijskih novina, koje su ih
gušile prosječnošću, da pokažu kako je drukčije, ozbiljno, čestito i angažirano novinarstvo
moguće i poželjno u Hrvatskoj, morali su se, povijenih leda, vratiti pod iste nadstrešnice, da se
uklone atmosferilijama. Moralni udarac koji je pretrpjela cijela generacija žurnalista, teško je
razumjeti nekome izvan profesije. Marinko Božić je sa Slobodnim tjednikom dokazao kako
mangupima ništa nije neostvarivo ako se ukaže prava prilika, a Čačićev Tjednik da - kao u
glasovitoj ruskoj skaski o promrzlome vrapcu na kojega se pokakala krava, pa ga je iz balege
izvukla mačka i proždrla - nije nužno neprijatelj-€>naj tko te sruši u kal, ni prijatelj onaj tko
ponudi da te iz njega izvadi...

No, za razliku od ostalih, Drago Pilsel, umjesto filozofske rezignacije, odabire sendero luminoso,
svijetlu stazu pozitivne akcije. Njegovu bi temperamentu drugo bilo nemoguće. Štoviše,
radikalizam, nemir, nepostojanost u konzervativnim formama života, boravišta i klase, svojstvena
je cijeloj obitelji, o kojoj Pilsel pamti sve pojedinosti, kao gradu za veliki hispanoameričko-
hrvatski ciklički roman, koji tumači egzotičnu narav medijskog atentatora na ministre.

Izvorno mu je obiteljsko ime Plzen. Potječe, valjda, iz toga češkog grada, a ime je germanizirano
još za djedova života, jer je i on bio nemiran duh, pa se skitao po Austro-Ugarskoj, najposlije po
Bosni, gdje je postao policjot u Prnjavoru, i ondje se oženio, pa prebacio u biznis, isti kojim se
bavio i Radmir Čačić, naime u inženjering, kao graditelj. U Uroševcu u Srbiji gdje je zidao crkvu,
rodilo mu se 1936. peto dijete, Carlosov otac, Adolf. Zatim su se preselili u Sarajevo, gdje je djed
izgradio crkvu sv. Antuna. Za ndh djed je, kao civilni građevinac radio, za njemačku vojsku, ali
njegova starijeg sina Otta unovačili su u ss. Kod kuće se, naime, govorilo njemački, te hrvatski,
jer je baka Roza Ćosić bila čista Hrvatica.

Već 1944. dida je ispravno skužio da treba begati, pa se prebacio u Austriju, zatim, s velikim
ljudskim izbjegličkim valovima, u Poljsku i, naposljetku, preko Italije, u Argentinu. I ondje je
zidao, pa se u biznisu u Buenos Airesu često susretao s dr. Antom Pavelićem, ex-poglavnikom,
kojemu nije išlo sjajno, nego je radio i kao običan fizikalac na baušteli, a u hrvatskoj koloniji nije
uživao sveopće udiv-ljenje, jer ga je pola ljudi krivilo zbog kukavna bijega s Bleiburga. Pilselov
dida bio je pak s njim prijatelj, i Pavelić mu je često dolazio u kuću, gdje su igrali šah. Sam ga
Carlos, naravno, nije nikad vidio, jer se rodio 1962., poslije njegove smrti, ali je u kući bila
papiga koja je Anti nekoć uvijek razvezivala žnirance na postolama, kriješteći: 'Živio Poglavnik!'

'Preko nje sam se', kaže Carlos, 'počeo uvoditi u ustašku ideologiju...' Otac Adolf postao je pak
član i onda voda Mladeži HOP-a, te Pavelićev dobrovoljni tjelohranitelj. Bit će da je otišao po
cigarete kad su upali Udbini pištoljerosi, napucali starog gada, pa je jedva živ, preko fratara,
izvučen u Paragvaj i onda u Španjolsku, gdje je 1959. vrlo brzo skončao.

Adolf se tada oženio Carlosovom mamom, koja također ima razvedenu obiteljsku sagu, što
počinje u Sarajevu. Njezina baka, Mađarica, sa četiri godine stajala je u ulici u kojoj je Princip
napucao Ferdinanda. Izbili su etnički neredi i bakina je mađarska obitelj zbrisala u Zagreb, gdje
se ona kasnije upoznala s djedom, 'po imenu Erich Pavlinec, iz okolice Desinića, koji je prije rata
bio konobar, a zatim u Ilici, na uglu s Vinogradskom, tamo gdje je sada Konzum, za ndh dobio u
najam židovski dućan, te otvorio pozamenteriju Pavlinec & Galić', kako to markesovski razlaže
Drago Carlos Pilsel, zaljubljen u precizne pojedinosti. Taj djed i njegova dva brata bili su vikend-
ustaše, pa su nedjeljom išli na Žumberak te napucavali Srbe i partizane. Erich je prešao preko
Bleiburga, gdje mu je zarobljen brat Maks, strijeljan u Zagrebu kolovoza 1945., Pa završio u
Italiji, u logoru, te preko velike međunarodne mreže, koju su držali svećenici - medu kojima je
najčuveniji bio pater Krunoslav Draganović, katolički James Bond, čija storija još nije ispričana -
s tisućama odbjeglih hrvatskih fašista prebačen u Argentinu.

Baka je ostala u Zagrebu s kćeri, Carlosovom mamom, pa se koje-kako probijala, a tek 1955.
doznala da joj je muž živ. Dobila je vizu, jer su joj rekli 'Erich se u Argentini dobro ponaša i ne
bavi politikom...' Mama je stigla u Buenos Aires kao petnaestogodišnjakinja. U Zagrebu, odgajale
su je časne milosrdnice iz Frankopanske, pa je bila vrlo pobožna i klerikalno orijentirana, a ni
Pavelić joj nije bio mrzak, te se zagledala u mladog, žestokog, hopovskog vojimba, te za nj udala
1960. godine. Sljedeće godine rodio im se Drago. Ugledao je argentinsko crno nebo u noći
vojnog udara, sukoba mornarice i vojske, obračuna armijskih frakcija, crvenih i plavih. Porod je
počeo u taksiju, na putu u njemačku bolnicu, kraj tenkova koji su prepriječili avenije. Poslije toga
živjeli su u Patagoniji...

Patagonija je argentinski Divlji zapad. Južna pokrajina velika kao bivša Jugoslavija, s
pučanstvom poput Rijeke, sa silnim nalazištima nafte, koje su eksploatirala američka poduzeća
dobivši koncesije od vojne hunte. Na petrolejskim poljima počela je silna konjunktura, krenula
lova... Adolf Pilsel ubrzo je posjedovao pet građevinskih poduzeća, koja su opsluživala naftnu
industriju, te farmu s osam tisuća ovaca. U dobi od devet godina Carlos je jahao svog konja, išao
u lov, pucao iz puške, a u bazenu pokraj kuće držao ljubimca pingvinčića, spašenog pošto se
ulijepio u naftnu mrlju. Odjednom, 1970., otac je skrahirao. Ostao je bez pare, u dugovima.
Tražila ga je policija, pa bježi u Buenos Aires, a za njim ide i familija, odjednom gola i bosa:
majka, Carlos, sestra, mladi brat. Zatim ih i otac napušta: on odlazi u Paragvaj, dolazi do razvoda.

'Iz toga doba uopće nemam afektivnu memoriju, od devete do trinaeste svega se sjećam, osim
svojih emocija', kaže Pilsel, 'pa mislim da iz tih frustracija potječe moj fanatični poriv u traženju
pravde, kao težnja ponovnoj uspostavi balansa, izvornog blaženog stanja, izgubljene sreće'.
Intelektualac, dobro školovan u izvanrednom argentinskom obrazovnom sustavu, on je
autorefleksivan, kao mnogi obrazovani franciskanci.

S majkom su se teško probijali, dok se nije pojavio očuh, naš čovjek, ali on je otišao kad je
Pilselu bilo šesnaest godina. Onda je otišao i on sam, jer mu je bilo svega dosta, osobito osjećaja
sputanosti, frustracije, protiv kojega se borio cio život, toga uskogrudog ustaštva u zavičajnom
krugu, gdje su se, doduše, probijale revizio-nističke ideje Korskoga i Oršanića, koji su odobravali
deseti, a ne i jedanaesti travnja, zbog zločina koji su potom počinjeni, kao poslije Oluje, koje će
otkriti sam Pilsel...

Otišao je k djedu Erichu u južni grad Comodoro Rivadavia, završio ondje višu tehničku, pa počeo
raditi u naftnoj industriji. U školi se počeo, usput, baviti novinarstvom, što ga je privuklo, jer je
radoznao, nemiran i u sve se petlja. Sa školskom tv-kamerom otkrio je i snimio čovjeka koji će
mu postati idol, salezijanca koji je sam samcat živio u Ognjenoj Zemlji, spašavao Indijance i na
vesla prošao kanale rta Horn. Uto je izbio falklandski rat. Trojica su iz njegova razreda poginuli,
a Carlosa nisu uzeli u vojsku, jer u Argentini regrutacija ide sistemom lutrije, izvlačenjem jMBG-
a. Užasno je patio što ne može ići kao dragovoljac, ali se on da upisao na novinarstvo u Buenos
Airesu, radio na radiju, 'koji je u Južnoj Americi izvaredno snažan medij, a ne kao ovdje', i otišao
u Brazil, za nekom curom, s kojom je počeo živjeti. Sad je već počeo nalaziti stvari koje su ga
duboko zainteresirale: susreo je ljevičare, upoznao teologiju oslobođenja socijalnog
revolucionara Leonarda Boffe, te, naposljetku, pao pod utjecaj ultimativnog fanatika, svetog
Franje Asiškoga.

Odlučio se zarediti, pa počeo dvogodišnju postulaturu, izučavao povijest političke misli, radio
medu siromašnima, te kao redovnik-novinar, u punoj slobodi i predanosti, 'zahvaćen dinamikom
bratstva', u kojoj je iskusio najveće životno ispunjenje, nadasve za jednogodišnjega novicijata u
sjevernoj argentinskoj provinciji.

Potkraj osamdesetih, on već vidi da će u Jugoslaviji i Hrvatskoj doći do promjena, pa želi u

postojbinu da razriješi čvor svog argentinsko-hrvatskog identiteta. Stupa u dalmatinsku
franjevačku provinciju sv. Jeronima, aktivnu u Argentini, šalju ga u Rijeku, gdje je u samostanu
proveo iduće dvije godine. Dolazak u Jugoslaviju zasluživao bi cijelu pripovijetku: išao je preko
Zagreba, pripravan da izdrži najteže udbaško 'isljeđivanje', a našao ravnodušan prijem i neobično
ukusne ćevape.

Franjevački samostan u Primorju pripada drukčijoj civilizaciji od argentinskih utočišta male

braće. Ovo je Jug, ono Zapad, ovdje romanika, ondje moderna, ono društvo, a ovo zajednica.
Umjesto da se bavi borbom protiv siromaštva i nepravde, riječki samostan dvije godine bio je
zaokupljen prokišnjavanjem krova...

Pilsel razvezuje kurdilu, skida habit, a biskup Tamarut prima ga, dok ne odluči što će, u
bogosloviju, gdje je odmah skupio zbor, uključio se u rad Caritasa, pomagao prognanima i
izbjeglima, javljao se u argentinske medije, našao svoju vlastitu 'bratstvenu dinamiku', a zatim i
buduću ženu, koja je pod njegovim utjecajem doživjela obraćenje, pa ju je on spremao za
sakrament potvrde, pa su se uzeli. Uto je počeo rat, u kojemu je poginuo njegov mladi brat.
Bezbrižan žicar, bio je pošao curi u Kanadu, ali preko Europe, da posjeti svog dosadnog,
ozbiljnog, brata u Hrvatskoj, no kako su baš uvedene vize za zapadne zemlje, on je privremeno
ostao, malo konobario, pa se javio u Gardu i borio na svim bojištima, u Borovu, Nuštru, na
Baniji, u Kijevu, Vrlici, Drnišu te, naposljetku, u 4. brigadi, kao diverzant, krenuo drvenim
leutom na Sipan, a onda, na putu iz Sipana u Slano, u kanalu ih je našla srpska torpiljerka 178 pa
potopila topovskom paljbom.

Kao prvi hrvatski novinar, Drago Pilsel ušao je kasnije u Crnu Goru, otišao u Bar, pronašao u luci
patrolac 178 i na palubi razgovarao s prvim časnikom... Što mu je mogao reći, što je htio čuti, ne
znam, to je stvar o kojoj govori susprežući u svakom trunutku suze. On nema djece, a poginuo
mu je mladi brat, i to na domovinskoj fronti koju je odabrao kao svoj angažman... Zato se, odmah
po bratovoj pogibiji, javlja zapovjedniku Četvrte, generalu Jeliću, 'kao zamjena', pa ga stavljaju u
ipd, a zatim za tumača zapovjedniku argentinskih dragovoljaca, jedne zanimljive ratne skupine,
koju ne treba brkati s plaćenicima, koji su primali novac po broju ušiju odsječenih mrtvim
neprijateljima.

Kad je završio prvi čin Domovinskog rata, Pilsel se skinuo, oženio, ostavio ženu u Rijeci, gdje je
pohađala studij teologije, pa pošao u Zagreb, te se nastanio prvo kod fratara na Kaptolu, a onda u
nekom podrumu bez vode, pišući za razne novine, gdje bi što uvalio. Primili su ga na otv kao
urednika duhovnog programa, preko Romana Bolkovića, koji je i sam hospitirao na
protestantskom teološkom koledžu u Gundulićevoj.

Neizbježno politiziran, Pilsel leti s OTv-a 1994. jer je Zvonimiru Šeparoviću, tada
nezadovoljniku kojega je Tuđman istjerao iz Vlade, postavio pitanje: 'Ma zar biste vi sada, dok se
vodi odlučna bitka za Bihać, išli u Argentinu da tamo vodate svoju ženu?' To se, naravno,
odnosilo na Vrhovnika, koji je bio pošao na svoju veliku južno-američku turneju, pa u Argentini
sudbonosno sreo upravitelja jaše-novačkog logora Dinka Šakića.

Zaključeno je da takve provokacije nemaju veze s prikladnim nabožnim mrmljanjem, koje se

očekuje u televizijskom popovanju, pa je Carlosova nemirna zadnjica ukrašena još jednim
otiskom konjskog dona. Ali, ne prije nego što je do neba digao dževu zbog deložacija, pustio u
program tajno snimljen upad policije u srpski stan, koji je trebalo 'osloboditi', te isposlovao
intervenciju samog Kuharica, koji je založio sav svoj utjecaj da se ta ružna praksa, kad je već,
uglavnom, sve bilo obavljeno, napokon obustavi.
Prije toga, još je sudjelovao i u osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora, već od drugog sastanka u
Čičkovu stanu. Ha-ha-o bit će glavni stan demokratske Hrvatske. Oporba će, uglavnom, držati
visoki intelektualni i moralni profil, a borbu za ljudska prava, kao najvažnije političko pitanje u
posljednjih deset godina, vodit će ljudi poput Banca, Puhovskoga, Tripala, Bilandžića,
Gavranovića, Budaka te, nadasve, Čička, obdarenog, kako Pilsel kaže, 'genijalnom humano-šću'.
Samo se Čičkove mane mogu mjeriti s njegovim vrijednostima.

U tom miljeu humanitarnih i nevladinih udruga, aktivista anti-državnih, antiautoritarnih,

vancrkvenih i neetabliranih, humanitarnih i političkih organizacija - kojima su se prišljamčili
dobronamjerni špijuni, previše buntovni novinari, Srbi advokati, te politički apostati koji se liječe
od pogrešaka mladosti - Pilsel se osjećao kao protozoa u hranjivoj otopini, pun elana i 'bratstvene
dinamike'.

Da, bavio se i novinarstvom, hho-u je prethodio angažman u Globusu, profesionalno nevažna

epizoda, osim što je izvukao neki novac da plati stanarinu. Uzeo sam ga jer mi je donio intervju s
Kuharićem. Bog zna da nije bio osobito zanimljiv, ali mi je koristio da list postane važna
politička referenca. Inače se Carlos kod nas nije dobro uklopio, osim personalno, jer ga ne možeš
iskoristiti na normalnim zadacima, kao novinara opće prakse. Bez angažmana, njegovi tekstovi
ništa ne vrijede - kao da Krleža piše salonske komedije, ili, bliže, da Malnar mora medijski
djelovati bez motorkotača...

Jednom sam od katoličkog novinara pokušao napraviti novinara, a drugi put isto od sportskog
novinara, pa je podjednako završilo s debaklom: sreća je što su obojica fini ljudi pa mi nisu puno
zamjerili.

Kolumna u Novom listu bila je, zato, Pilselov trijumf: Veljko Vičević, genijalni riječki urednik, i
sam krajnje angažiran, lako je s njim uspostavio rapport. Medu tri stotine napisa u posljednjih
šest godina, u kojima se virulentno napada ili vatreno brani isto toliko ljudi - jer kod Carlosa
nikad ne možeš proći lišo - zaista je najveći pothvat članak Ni cijelo, ni lijepo, s osobnim
svjedočanstvom o zločinima poslije Oluje: Pilselova je hrabrost donijela svijest o njima
Hrvatskoj i svijetu.

'Gledam izgorene štake, kapu i papuče starog pravoslavnog Dalmatinca, čije su ribarske mreže
iskorištene da bi zavezali ženino tijelo za goruće automobilske gume, te ostatke koje vapiju nebu
za pravdom, nakon što ih je zaboravila pokupiti ta ista vlast, koja je prešutjela naknadno
miniranje i paljenje mjesta zločina, i onom brzinom kojom je pokupila kosti staraca, potpisala
službenu verziju koja po nekima glasi da su ti ljudi bježeći uletjeli u minsko polje, a po drugima
da su stradali dok su pružali otpor hrvatskim vojnicima...'

To je objavljeno 21. kolovoza 1995., kad je Tuđmanova mono-manija dosegla zenit. U obilazak
spaljene Krajine išao je u svom starom Fiatu Uno, kao pratnja pokojnom pravoslavnom popu i
članu HHO-a, Jovici Nikoliću. Time je opisao pun krug od ustaške inicijacije u Argentini do
očovječenja u misiji u kojoj i habit postaje irelevantan. Pilselov tekst uzdrmao je zemlju, koja je
na tome prošla katarzu.

Aktivisti hho bili su glavni cilj obavještajnih komplota Tuđmanovske opričnine. Markica Rebić i
Nenad Ivanković skuhali su nekakav ekskluziv sa 'Čičkovim udbaškim dossierom',
prepoznatljivu mizernu potvoru autora falsifikata Allah Uekber, što je ispalo uobičajeno
promašeno, koji su ipak dobili prigodu za nasladu, jer je došlo do strahovite svađe u samome
Odboru. Pilsel je bio dvadeset i drugi član koji je organizaciju napustio, jer više nije mogao
trpjeti Čičkovu samovolju i uobraženost, koja graniči s deluzijom, ali je bio prvi koji to nije
učinio potiho.

Hadezeovski mediji sve su ekstenzivno prenosili, i to je bio argument protiv Pilsela, čak i u
liberalnom miljeu, gdje su znali da on ima pravo, ali su ga, kao Banac, koji se u socijalizmu nije
zasitio 'teorije lakmusa' i 'objektivne istine', optuživali da 'ide na ruku protivniku'. Čičak i Pilsel u
istoj smjesi - kakav fulminat! Siguran sam da će u čistilištu provesti nekoliko milijuna godina u
dvokrevetnoj ćeliji.

Ogorčen i pomalo marginaliziran građanskom stabilizacijom života u Zagrebu, odlazi na tri

godine u Sarajevo, gdje je njegova žena, katolička aktivistica, sudjelovala u nekom projektu. On
je pak pisao za Novi list i za katolički tjednik Vida Nueva, organ laičke teološke revolucije, a
javljao se i za španjolsku radiomrežu. Na sarajevskoj gradskoj multietničkoj televiziji organizirao
je tečajeve za mlade novinare. Bio je politički aktivan, sudjelujući na sarajevskim okruglim
stolovima, kao jedini Hrvat koji je ondje bio spreman priznati zločine u mostarskim
koncentracionim logorima. Taksisti su ga vozili naokolo besplatno. No, na koncu ženina projekta
vraćaju se u Zagreb. Iz Argentine doći će k njima živjeti njegova majka, a, osim toga, planiraju
usvojiti dijete, za što mora podići kat.

Kad je u novinama vidio da je ministar Čačić Prvoj štajerskoj prodao svoju Varaždinsku banku, u
kojoj je imao velik udio, sjetio se onih osam tisuća kuna, pa sjeo i napisao oštro pismo... koje je
odmah objavljeno u Dnevniku! Što da čovjek misli o tome?

Ni sam se nikad nisam uspio dokraja distancirati od terorističkih metoda medijskog djelovanja,
pa mi se čini da ću se priključiti Pilselovu pothvatu - ti Baader, ja Meinhof - te poručujem
ucijenjenom ministru: Lovu na sunce, ili ćemo vas ozloglasiti u svim novinama, a ja, za vaše
znanje i ravnanje, imam ugovoren intervju u Playboyu, pa bih se mogao prisjetiti kako sam, s
predsjednicom vaše stranke, plesao twist u Čatežu, na savjetovanju Saveza socijalističke
omladine...

Kameno lice stare udbaške sfinge, dubrovačkog bankara hercegovačke mafije, Nevena Barača, ne
otkriva euforiju pobjede...
... niti ogorčenje porazom, dok nadzire sportska dostignuća krakatih odbojkašica, koje je za svoj
klub kupio u Moskvi.

Udbaški bankar hercegovačke mafije

NEVEN BARAČ

Prije trideset godina moj se otac vratio iz Kalifornije. Bio je eks-tatičan, pun planova. Mladi
direktor Riz-ova istraživačkog instituta, upoznao se ondje s progenitorima nove elektronske
tehnologije. Jedan od sedmorice osnivača Silicijske doline, vlasnik National Semi-conductors,
Charlie Spork, vozikao ga je naokolo svojom velikom starom limuzinom. Drugi poduzetnik iz te
čarobne udoline južne klime, obrubljene višnjicima koje su oko San Josea zasadili naši
Dalmatinci, otfurao ga je svojom džetom u Las Vegas.

Kad se moj otac vratio u Zagreb, donio je sa sobom prvi na svijetu Intelov mikroprocesor, no,
puno važnije: pribavio je licencu za elektronički automobilski regler kakav još nije postojao u
Europi. exim Bank obećala mu je posuditi novac - deset milijuna dolara. Trebao je još samo
domaću bankovnu garanciju. Riz-ova banka bila je Privredna banka, a njezin direktor - Neven
Barač. Barač ga nije htio ni primiti. Kad je moj otac postao generalni direktor Riz-a, opet nije
mogao izvući ni dinara iz Baračeve banke, jer je hrvatska razvojna orijentacija bila: nafta, kemija,
farmaceutska industrija. Na dinu su utukli milijarde, a za čipove nisi mogao dobiti ni centa...

Moj otac otišao je k Bakariću, koji mu je potvrdio: 'Postoji podjela: razvoj elektronike bit će u ei
Nišu i u Iskri Kranj.' Prema tome, nije tu Barač nešto muljao na svoju ruku nego je, kao bankar,
samo izvršavao povjerenu mu misiju.

Prizor drugi. U našoj zgradi u Vukovarskoj ulici stanovao je jedan inženjer, još sa studija dobar
prijatelj moga oca. Sedamdesetih, postavljen je za glavnog inženjera na izgradnji aluminijskog
kombinata u Obrovcu. Počeo je dolaziti k ocu i doslovce plakati u našoj dnevnoj sobi: 'Mirko,
tamo uopće nema boksita! Evo, ja sam izradio elaborat, a oni mi ga vraćaju!' Kako sam radio u
novinama, dao mi je papire, koje sam preko kolege Ratka Boškovića, gurnuo u Start. Ratko je o
tome pisao i u liberalnom Danasu, a zatim objavio knjigu o promašenim investicijama. Glavni
financijer Obrovca bila je Privredna banka Zagreb. Njezin direktor bio je Neven Barač. On se
pokrivao elaboratom što ga je izradio Ekonomski institut; dakle, nije tu Barač ništa radio na svoju
ruku, kao bankar, on je naprosto obavio svoju misiju.

Prizor treći. Kad smo pokrenuli Nacional bili smo, prije izlaska prvog broja, dešperatni da
pribavimo neki materijal s kojim ćemo odmah dospjeti u središte pažnje, ono što se u poslu zove:
teški, 'mrtvački' ekskluziv. Ivo Pukanić (u daljnjem tekstu Puki), kojega sam zbog izvanredne
snalažljivosti postavio za redakcijskoga gešeftsfirera, poznavao je Baračeva sina Zdeslava (skupa
su studirali na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, bogati, ne prepametni bankarski sin i
sotonski dovitljivo radničko dijete iz Velike Mlake). Preko Zdeslava, Puki je došao do Nevena
Barača, koji mu je dao kredit za osnivački ulog u listu što smo ga pokrenuli kolektivno, kao
novinarski kolhoz. I ne samo to: preko Barača, uz pomoć Mate Bobana (vrlo ugodnog starog
hercegovačkog mafijaša s kojim sam se upoznao u hotelu Intercontinental, gdje je stanovao pa
vječno sjedio u lobiju) ostvarili smo kontakt s Mladenom Naletilićem Tutom u njegovu
luksuznom uporištu na Ciganskom brdu iznad Širokoga brijega. Tuta je tu legendarnom Mati
Bašiću dao za Nacional veličanstven intervju, kojim je sebi popločio put do Haaga.

Kako je Barač stekao te krasne znance?

Preko sredstava u koje je bio uronjen sav život, preko politike u kojoj je, veslajući kratkim
perajama, plivao kao grgeč. Nije on osobito spretan, a lišen je šarma s kojim najveći zlotvori
demonstriraju svoju inteligenciju. No, strahovito je prodoran, prevejani stari kombinator, od
kojega je, kao đače, učio, ne skrivajući udivljenje, šahovski velemajstor Marko Marčinko, bivši
vlasnik Glumine banke. Bankari su kao džedaj-vitezovi: idu uvijek skupa majstor i učenik, vješti
su kao mađioničari, samo što nikad ne znaš služe li, zapravo, tamnoj strani Moći...

Direktor beogradske Jugobanke Ivan Stambolić imao je čak dvojicu sposobnih štićenika:
Slobodana Miloševića, koji je postao diktator Srbije, te Franju Lukovica, koji je postao direktor
Zagrebačke banke. U Privrednu je poslije Barača došao Tomislav Badovinac, koji je kasnije
osnovao Croatia banku, pomogavši svom učeniku Ivanu Tarleu, a zatim dolazi Jozo Martinović,
koji postaje prvi hrvatski ministar financija, pa organizira veliku državnu operaciju pranja dinara
u Bosni, što je stvorilo nekolicinu krupnih domaćih tajkuna. Njegov učenik bio je Božo Prka, koji
je banku, prvo ispražnjenu a zatim saniranu, prodao Talijanima te ostao njezin direktor, što znači
da je sve završilo s happy-endom, jer je nastupio čisti kapitalizam!

Barač je svemu naučio Marčinka, a beskrajno mu se divio i Kude, koji je govorio: 'Kad je barba
neraspoložen, kamate su mu strašne: tri posto'mjesečno! Najbolje je uloviti ga na utakmici, jer je
tada dobre volje...' Barač je u Rusiji, naime, razvio strast za krakate odbojkašice, kojih je odanle
uvezao u Hrvatsku lijep broj, pa je lokalni dubrovački klub, kojemu je bio pokrovitelj, izborio
evropsko prvenstvo. Osim preko odbojke, nije se isticao u javnosti: živio je povučeno u svojoj
velebnoj zatonskoj vili s vlastitim pristanom, najljepšoj u Dubrovniku, a možda i na Jadranu, ne
računa li se brijunska Bijela vila druga Tita.

Preko svoje banke, Barač se povezao s hercegovačkim političkim miljeom i kapitalom. U

Dubrovačku i njoj pridruženu Glumina banku te Dubrovačku banku Mostar, koja i sad djeluje
(samo što je, spojivši se s Gluminom iz Ljubuškog i Auro bankom iz Viteza, uzela ovo treće ime),
ulagali su novac svi hercegovački ratni profiteri. Pare od nafte koja se prodavala Srbima i od
oružja što je išlo Muslimanima, tu su završavale, ali, puno važnije, taj novac, kao i oročene
uštede poštenih građana, privučenih visokim kamatama (za četiri godine Barač je u banku utjerao
čak 550 milijuna maraka novog depozita!), on je plasirao firmama koje je kontrolirala
hercegovačka frakcija HDZ-a, doduše po skupoj cijeni, koja, međutim, nikad nije trebala biti
plaćena.
Kad se danas on brani kako u opustošenom Dubrovniku nije imao komu plasirati novac nego
Kutli i s njim povezanim biznismenima, Barač kao da u terci prati direktora Istarske banke Marija
Floričića, koji je rekao novinama: 'U Hrvatskoj danas ne možeš naći biznismena koji, kao Kutle,
ima hrabrosti dići kredit od 250 milijuna kuna!'

Miroslav Kutle imao je, naravno, hrabrosti, pa je to još obavljao s onim svojim velikim
ultraljubaznim smiješkom, koji bi se uvijek ukazao prije odgovora na presudno pitanje: 'Slušajte,
Miro, zašto Globus grupa ima tako velike ralje?' Pošto je od obje banke uzeo puno para, on ih je
tim novcem i kupio, ali ne izravno nego preko 'povezanih poduzeća'. Od Dubrovačke usisao je
nešto manje od milijardu kuna u četiri firme koje je posjedovao ili kontrolirao, a zatim je, preko
njih i još šest tvrtki na koje je imao veći ili manji, otkriven ili posredan utjecaj - zamalo kupio
većinski paket dionica banke. Postao je praktički vlasnikom Dubrovačke banke, i Barač je poslije
imao pravo reći: 'Mene ne mogu ništa optuživati - pa ja banci nisam načinio nikakvu štetu, jer
sam radio za račun njenih vlasnika!' Davanje kredita 'povezanim poduzećima' - onima u kojima
su vlasnici istodobno suvlasnici banke - doista je tek kasnije proglašeno protuzakonitim, pa je
očito da Barač, zapravo, nije muljao na svoju ruku nego da je obavljao bankarsku misiju koja mu
je bila povjerena!

Grub, nesofisticiran, s nastupom koji usprkos pažljivom odijevanju i ophođenju, prvo pokazuje
autoritarnost, poput nekoga starog advokata ili direktora škole u malom mjestu, Barač, zapravo,
otkriva vlaško podrijetlo kojega su tragovi, u prvoj generaciji, neizbrisivi. Njegov uspon počinje
potkraj šezdesetih, kad je, kao tridesetpeto-godišnjak, postao direktor financija u Rafineriji Sisak.
Tvrtka: ina. Odande je otišao za direktora Dubrovačke banke u Dubrovnik i tu ostao od 1971. do
1974. Vraća se u INA-u na dvije godine (naravno: u financije) i onda dolazi na ključni, najviši,
položaj u hrvatskom bankarstvu - postaje direktor Privredne banke Zagreb, koja je tada
servisirala cijelu republičku narodnu privredu (dok je puno manja i manje važna Kreditna banka
Zagreb, kasnije preimenovana u Zagrebačku banku, više poslovala s građanima). U Privrednoj,
Barač je bio bog bogova: sjedio je u odboru Narodne banke Jugoslavije i tu se upoznao s
direktorom Beobanke Slobodanom Miloševićem.

Sve je išlo lijepo do 1982. Puklo je u Obrovcu: golema, nesa-glediva, promašena investicija
raznijela je bilancu Privredne banke, koja bi kolabrirala i otišla u sanaciju da je u onom sustavu to
bilo moguće. Dok je bio direktor, Barač je povećao depozit za pola milijarde maraka. Štednja je
eksplodirala, a ubrzo i banka.

Kad je buknuo obrovački skandal, Baraču nije pomoglo što je to, zapravo, bio grijeh
socijalističkih struktura, koje su vjerovale jedino u tešku industriju, u velike kazane iz kojih se
puši kao iz paklene kuhinje, niti što su iza projekta stajali Ivo Perišin i Petar Fleković, vodeći
ekonomski birokrati režima. U čistki je zbačen i Barač, a kad je trebao otići u London za šefa
Anglo-Jugobanke, pobunili su se dragovoljci Narodnooslobodilačkog rata, pa je otpao i jedva
sebi izboksao direktorsko mjestašce u najvećoj hrvatskoj zabiti, u Udbini, u poduzeću Likaplast,
kasnije sait, gdje je odsjedao u specijalno za njega napravljenoj povećoj brvnari, uz državnu cestu
broj 1. Manje sposoban čovjek izgubio bi se u toj rupi, koja podsjeća na selo s jednim salunom u
koje bane Spencer Tracy u klasičnom filmu Loš dan u Black Kocku.

sait se bavio trgovinom strateškim sirovinama. Barač je sa Zapada počeo uvoziti materijal koji
Rusi nisu smjeli kupovati, pa im ga izvozio. Izvozio je u Iran, izvozio u Irak. Poduzeće je začas
procvalo. Barač zatim odlazi u Moskvu. One strateške sirovine možda je mijenjao za naftu, jer se
u starim izrescima iz Imperijala, koji je uvijek imao dobre, ali nepismene obavještajne izvore,
spominje da je radio s visokim dužnosnikom sovjetskog ministarstva nafte, nekim Filato-vom, te
da se privatna tvrtka koju je osnovao u Wiesbadenu zove Chemotrade, što je točno. Novci su,
navodno, išli preko Vaduza i tamošnjih partnera, a činjenica je da sve europske anonimne
financijske transakcije zaista idu preko Vaduza. Ondje su locirane off-shore kompanije Tanora,
Resora i Mupera, u kojima su otac i sin Barač imali odlučujući utjecaj, a koje su poslije imale
odigrale ključnu ulogu u aferi Dubrovačke banke.

U karijeri svakoga krupnog hrvatskog poslovnjaka nastupa, prije zrele faze, razdoblje - o kojem
se malo što zna, ili se gotovo ništa ne zna, provedeno u Moskvi. Dr. Gregurić, svojedobno
predsjednik Nadzornog odbora INA-e, bio je u Moskvi predstavnik Astre. Predstavnik Astre bio
je Davor Štern, direktor INA-e. Mladen Vilfan imao je u Moskvi poduzeće s ruskim partnerom.
Dubrovački Srbin dr. Boris Vukobrat imao je veliku firmu u Moskvi, a poslije napravio velike
poslove s iNA-om. Vojko Santrić, čuveni splitski udbaš, koji je osnovao Enico i radio velike
poslove s INA-om, imao je golem biznis u Moskvi...

Što se u Moskvi radilo, kako je to išlo, ne znam - jedini svjedok, fotograf i vlasnik novinske
agencije u kojoj sam i sam kratko surađivao, pričao mi je o luksuznim hotelima u kojima su
hrvatski poslovni ljudi zakupljivali cijele katove, jeli belugu žlicom za juhu te držali na platnom
spisku tucet skupih kolgerli supermodelske klase, preuzevši, navodno, u jednom času, sveukupnu
sovjetsku trgovinu nafte sa Zapadom. Kao neki zagrebački medelinski kartel koji se, izvan te
udaljene moskovske galaksije, kod kuće držao skromno, domaće, rezervirano, tek uz neko
zajedničko pićence u zagrebačkom kafiću Hennessv u Kačićevoj ulici. Možda je sve to bujna
novinarska mašta, ali je, u svakom slučaju, dobra podloga za hrvatsku verziju Kuma.

Poslije moskovske inicijacije, Barač se vraća u Dubrovnik, gdje 1990., uoči rata, postaje direktor
velikoga turističkog i trgovinskog poduzeća dts. U tom konjunkturnom razdoblju ide silan uvoz,
ali nešto se i dalje radi s Moskvom, jer Barač tamo za predstavnika DTS-a šalje Anđelka
Radovinovića, svog čovjeka, koji je poslije njega bio postao direktor Privredne banke.

U Dubrovniku se nakon svršetka opsade, početkom depresivnih devedesetih, vuče afera oko
preuzimanja Atlantske plovidbe, upropaštene brodovlasničke tvrtke. Intenzitet lokalne političke
borbe oko nje, nesrazmjeran je vrijednosti poduzeća, ali sukladan važnosti koju je Atlantska
imala kao najveći pojedinačni dioničar Dubrovačke banke! To je završilo s dolaskom Barača na
mjesto direktora banke, čvrsto svezanog s Hercegovcima, koji su zauzeli Dubrovnik za vrijeme
hrvatsko-muslimanskog rata, pa je čak i direktor gradskih nasada postao jedan od njih, brat Viče
Vukojevića, kojemu je neka protivnička dragovoljačka frakcija digla auto u zrak.
Via ju Baraču ta najezda nije izgledala kao disharmonična intruzija u raguzinski sutonski ugođaj.
Kad sam ga, prilikom jedinog susreta, upitao o političkoj situaciji u gradu, rekao mi je: 'Ma,
imate ta bezvoljna govna i te malo čvršće Hrvate iz Konavala, s kojima se jedino može nešto
poduzeti...' Mislio je na Hercegovce hadezeovce, dok je s hadezeovcima Dubrovčanima bio u
sukobu: bezvoljna 'gosparska' frakcija gradonačelnika Obuljena naslanjala se na Matu Granica.

Od 1994. do 1998., kad je izbila divovska afera što je, više od ičega drugog, pridonijela obaranju
HDZ-a s vlasti, Barač je vodio Dubrovačku banku kao blagajnu hercegovačkog poduzetništva,
nadasve Kutlina konglomerata od izo kompanija. Da je postao neprijeporni vlasnik, Kutle bi s
bankom dobio gotovo sve dubrovačke hotele, kao što je s Istarskom, trebao zavladati istarskim
turističkim kapacitetima Arenaturista.

Barač je upravljao financijama hercegovačkog lobija, ali je napravio nekoliko usluga i 'lijevoj
struji', primjerice kad je novac iz budžeta, koji je doznačio premijer Valentić, prebacio Dragutinu
Biondiću, vlasniku Heruca, za kupnju Vile Dubrovkinje. U to hercegovačko ministarstvo
financija, skladno su se uklapali Globus grupa i Glumina banka, Mate Boban i Mladen Naletilić-
Tuta... Bila je to, kako je napisao Feral 'hercegovačka kasa uzajamne pomoći', a Barač je sve
handlao, zadržavši ipak samostalnost. Kao bankar, morao se pokoriti političkim narudžbama, ali
ih ipak nije morao izvršiti po svaku cijenu...

Vrhunac operacije bilo je sklapanje famoznog 'ortačkog ugovora' 27. veljače 1997. Neven Barač,
direktor Dubrovačke banke; Vinko Brnadić, dožupan dubrovački i bivši županijski šef HDZ-a;
Petar Luburić, šef ispostave glavne civilne tajne službe, SZUP-a u Dubrovniku; te Miroslav
Kutle, tajkun iz Zagreba, sklopili su kod državne bilježnice Ankice Hukelj 'ortački ugovor' kojim
preciziraju kako će preuzeti i međusobno podijeliti, Dubrovačku banku, odstupajući 10 posto,
'svima osobno poznatom Petom ortaku'. Poslije sklapanja ugovora sve je, međutim, pošlo po zlu.

Barač je znao da ga Kutle gura preko ruba, da iz banke izvlači previše novaca za svoje
beskonačne sheme, preuzimanje i kupovinu poduzeća, čemu je, očito, cilj bio preuzimanje
sveukupne hrvatske privrede, kao baze razgranatoj moći hercegovačkog političkog lobija. Zato se
odlučio emancipirati. Da se riješi Kutle i Hercegovaca, morao je promijeniti vlasničku strukturu
banke, pa je nakanio emitirati još dvije serije dionica Dubrovačke banke (serije C i D) preko
velike bro-kerske tvrtke Lazard Capital Markets (Lazard je, osim Solomona, najuglednije
prezime u svjetskim financijama). Taj postupak zove se 'razvodnjavanje': na temelju dobre
bilance, očekivanje budućeg profita prodaje se u obliku vrijednosnih papira, pa se uzima svjež
novac kojim uprava banke može otkupiti vlastite dionice te ih pohraniti u trezor. Guverner
Narodne banke dr. Marko Škreb tu je zamisao otklonio, znajući koliko je banka već izložena
kreditnim linijama Kutlinim krhkim poduzećima. Tome 'cijeđenju' nema kraja, bio je svjestan
Barač, i ne odupre li se, ispumpani iznos premašit će glavnicu pet, šest puta, kao u Slobodnoj
Dalmaciji, pa će doći do krize likvidnosti i sloma banke, a za to će biti kriv samo on kao direktor,
te će odgovarati kao zbog Obrovca, bez obzira na političke ortake.
Sa smionošću koja govori o hrabrosti i trijeznom umu, Barač je odabrao smjer, bez obzira na
opasnosti što mu prijete: odbio je Kutli dati novih dvadeset milijuna maraka, koji su mu možda
trebali za kupnju Večernjeg lista, i otpremio ga iz Dubrovnika ljutog kao ris.

Prije tog sudbonosnog koraka Barač je obavio glavni politički razgovor s nekim iz Zagreba, tko
mu je mogao jamčiti fizičku sigurnost. Po logici stvari, bit će da je riječ o dr. Miroslavu
Tuđmanu. U stvar je mogao biti upućen i Hrvoje Šarinić, a izdaleka pomagati dr. Gregurić, jer je
posrijedi bila borba-za goli opstanak, da se zaustavi Pašalić, koji je tada, u siječnju 1998., uoči iv.
općeg sabora HDZ-a, uz Tuđmanov blagoslov, počeo preuzimati svu vlast u državi.

Tu hipotezu potvrđuje činjenica da se ponajprije pobrinuo za pod-frakciju 'mladohercegovaca',

Miroslavu Tuđmanu bliskih obitelji Lučić i Stojić. Kod te širokobriješke filijale His-a Barač je, u
času raskida s Kutlom, otvorio filijalu Dubrovačke banke, pa joj trans-ferirao milijune maraka,
omogućivši baš tim ljudima da spase novac od predstojećega kolapsa. Druga je indicija
povlačenje Miroslava Tuđmana koji je dao ostavku kad je njegov otac odlučio ipak podržati
Pašalića, a dopustiti uhićenje Nevena Barača. Treća, sam kontekst, povezanost aktera i njihovih
postupaka: mjesec dana poslije iv. općeg sabora izlazi u Nacionalu intervju s Baračem u kojem
on otkriva postojanje Ortačkog ugovora, Šarinić zatim otvara svoje karte optužujući javno
Pašalića, pa politički gubi partiju jer se Tuđman otac od njega distancira, pa izlazi iz HDZ-a, a s
njim se povlači i Tuđman junior, kruti, principijelni Hebrang i, naravno, Gregurić... Stari leš ostao
je u mauzoleju na Pantovčaku praktično sam, samo sa svojim sablasnim mlađahnim doktorom
Mabuseom.

Barač će svoj prijelomni intervju Nacionalu, u kojem otkriva sadržaj Ortačkog ugovora, a
Pašalića identificira kao 'petog ortaka', dati mjesec dana poslije hadezeovskog Četvrtog kongresa
Pašalićeve investiture. Kad je Baračeva bomba eksplodirala, otvorena je istraga i on je uhićen te
bačen u zatvor dubrovačkog županijskog suda, navodno neugodan kazamat, ali, ujedno, jedino za
nj sigurno mjesto u Hrvatskoj gdje ga nije mogao pregaziti kamion kojemu bi slučajno otkazale
kočnice.

Očito, znao je da mu život neće biti ugrožen, a bio je siguran da će Nacional odraditi njegovu
stvar, jer je, u prethodnom razvoju događaja, postao vlasnikom lista: Ja sam mu ga, naime,
prodao!

Toj relativno nezanimljivoj epizodi ne treba posvetiti previše prostora. No, ukratko: kad je
Nacional postao vlasti vrlo neugodan, došlo je nekoliko ponuda za kupnju. Jedna od 'lijeve
struje', odakle se nudilo četiri milijuna maraka i zahtijevalo da svi novinari, bivši vlasnici, ostanu
na svojim mjestima i glume nezavisni tisak, te druga o kojoj je Puki, bez najave partnerima,
pošao razgovarati sa samim dr. Ivićem Pašalićem. Ustanovio je pritom da Pašalićevu sekretaricu
Sanju poznaje sa studija, pa je bio jako ponosan kad je od nje dobio broj mobitela desnokrilnoga
doktora. Nije mi ništa rekao o detaljima ponude, ali se odmah zatim pojavio još jedan kupac:
pošteni dubrovački bankar Barač, koji je želio uzeti samo manjinski udio od 40 posto naših
novina...
Otišao sam s njim razgovarati i vidjeti o čemu je riječ. Puki me k njemu odveo u prostorije
odbojkaškog kluba Mladost na Savi. Poslije tog razgovora svima sam rekao: 'Koliko mogu
zaključiti, njega novine uopće ne zanimaju: on tu naprosto zastupa nekog drugog. On je samo
blagajnik, bankar!' Bilo je očito - priprema se takeover, neprijateljsko preuzimanje, a svi partneri,
pokretači i suvlasnici lista, prema tome nisu podjednako raspoloženi.

'Čuj, tih 40 posto i Pukijev udio, njegovih petnaest posto te sedam i pol njegova prijatelja Pilaša
— to je većina, dakle: oni su se već dogovorili, i stvar je, ako pristanemo na prodaju udjela,
svršena!', upozorio me kolega Ratko Bošković, s kojim sam i pokrenuo Nacional, ali smo nas
dvojica zajedno zadržali 30 posto udjela, a drugima posudili novac za sudioništvo iz generalnog
idealizma. Kad je došlo do glasovanja, osim nas dvojice, samo je još jedan urednik istupio.
Većina je pak ostala s Pukijem, Baračem i drugim vanjskim ortacima, koji su u toj igri
sudjelovali.

Prodali smo svoj udio vlastitoj firmi, koja ih je preuzela kao tre-zorske dionice, pa smo bili
isplaćeni: došao je valjani Zdeslav Barač u Mustangu 11 vaduške registracije i iz torbe izbrojio
nove šuštave somove. Tako sam povratio inicijalnu investiciju, a dvije godine danonoćnog rada
otišlo je u kanalizaciju. Čim je glasovanje bilo završeno, otišao sam iz redakcije ne pokupivši ni
osobne stvari, a Ratko je ostao da formalizira našu demisiju.

I danas mislim da Barač nije kupovao list za sebe nego za ortačku skupinu, ali kad mu je voda
došla do grla, znao je da će mu poslužiti. Ipak, lako je moguće da je toga i unaprijed bio svjestan:
ja ga ne podcjenjujem. Prije nekoliko dana još mi je nešto sinulo: kao tajna u tajni, udbaški se
misteriji gule kao lukovica u sogandolmi... Kad smo pokretali Nacional, skupili smo na hrpu
vlastite novce nas nekolicina novinara, koji smo se odcijepili od Globusa, a pridružio nam se i
Mladen Pleše, Pilaš po njegovu reporterskom pseudonimu iz Starta, gdje je pisao primjerice o
čuvenoj pevaljki Miči Trofrtaljki koju je otkrio kao jugoslavenski fenomen. Uozbiljen, postao je
zatim šef partije u kući Vjesnik te, naposljetku, odličan glavni urednik Starta, iz kojega su potekli
svi ključni ljudi Globusa i potom Nacionala.

Kad je propao komunizam, Pilaš se našao u dnevnom listu Vjesnik na mjestu urednika unutrašnje
politike. Ne sačekavši čistku, zapalio je u privatno poduzetništvo. Namjestio se prvo kod Vojka
Santrića, koji je u Zagrebu, u hotelu Intercontinental, držao mali ured svoje tvrtke, preko koje je
prodavao cipele u Kazahstanu, te ugovarao posjete zubaru, kojeg i ja pohađam već dvadeset
godina. To je dentalni Komaja, guru kojega se ne može otresti nitko tko jednom prođe inicijaciju
u njegovoj kripti u Mesničkoj ulici. 'U njemu ima nešto vegetabilno sporo', rekla mi je
profesorica Vera Horvat-Pintarić dok smo sjedili u čekaonici, a svaki zahvat, doista, traje
godinama. Glavni je Pilašev zadatak bio da ugovara vizite za Vojka i sestre Begović, a Santrić bi
onda ugovorenoga dana dolazio svojim avionom iz Lugana.

No, biznis s cipelama je riknuo, pa se Pilaš stao osvrtati kamo bi prešao i odlučio da nam se
pridruži. Počeli smo se okupljati u njihovu luksuznom uredu u Intercontiju, a kad bi doletio
Santrić s karijesom, odšuljali bismo se na šank u Dijana-bar. Pilaš nas je s njim upoznao: 'Što,
momci, zar ste vi uvijek ovdje, u Intercontiju? Pa i ne žive novinari tako loše...'

Onda mi je otac rekao da ga dobro zna iz Splita. Kao klinca iz male, haesesovske grupice, koja je
otišla u partizane nakon pada Italije. Santrić je bio teški žicar: odmah poslije rata bacio se u šverc
pod državnim patronatom. U Contiju nam je, ne bez ponosa, opisao kako je poslan u Beč da za
Anku Berus pribavi srebrni escajg. Dovlačio je aute za najviše rukovodioce. Radio je, naravno, za
Udbu, pa je prebačen u Genex, koji je po Europi otvarao trgovačkologističke ekspoziture.
Šezdesetih, Udba je premrežila Zapadnu Europu kako bi se pod kontrolom držala ekonomska
emigracija, ali već sedamdesetih, poslije ustavnih amandmana, savezne su se institucije počele
raspadati, a udbaški eksponenti, koji su firme otvarali na svoja imena, odmetnuli su se i počeli
trgovati za svoj račun. Preko njih, ina je nabavljala naftu za cijelu Jugoslaviju.

Santrić se fabulozno obogatio. U Veneciji je držao jahtu s posadom, uvijek spremnu da zaplovi u
dalmatinski akvatorij, a u talijanskoj Švici, on kao Coleridgeov Kublaj-kan 'u Xanaduu podiže
svoj veleban dvor...' Tina Turner došla je pogledati kuću jer ju je htjela kupiti, ali je zaključila da
za to nema dosta love, čak da se i prodavala... Pilaš se bio zaposlio kod Santrića jer je znao taj
milje. Njegov otac, žena i brat radili su za sdb na Zrinjevcu 7. Onamo je i sam počeo često
zalaziti kad je u toj zgradi smješteno Ministarstvo vanjskih poslova, pa smo ga zafrkavali da je
ondje akreditiran već trideset godina...

Za svoj osnivački ulog u Nacionalu Puki je dobio kredit Dubrovačke banke: sto tisuća maruna...
Bio sam uvjeren da je to izboksao preko Glumine, gdje je radio njegov intimni prijatelj, jedan fin
dečko, inače šef australske Uzdanice, koji je u Hrvatsku došao kao zelen klinac, te se javio u
dragovoljce, još ne pogubivši engleski naglasak.

Nisam imao razloga da sumnjam: Glumina je radila s Dubrovačkom, ali kad je u prosincu 2000. u
Nacionalu izašao Pilašev članak u povodu Santrićeve smrti, iz dvije-tri rečenice i dvije-tri
upamćene riječi i geste (a za te stvari ja imam pamćenje kao slon) sve sam naknadno skužio! Ne,
s Baračem je Pukija povezao Pilaš, na temelju Santrićeve protekcije, jer su Barač i Santrić,
naravno, ispali iz iste kace... Od prvoga dana Barač je bio tranu, unutra, a ja, budala, to nisam
polovio, pa su me poslije dečki odradili u svojoj majstorskoj radionici, izbrijali, ošišali i
napomadili te mi nabili nogu u guzicu...

Kad je Baračev intervju izašao u Nacionalu, nastao je blagi smak svijeta. Optužba protiv njega,
kad je napokon u Dubrovniku podignuta, uopće nije doticala pokušaj kriminalne pljačke banke,
predmet ugovora koji je sam on dao u novine... Umjesto toga, optužili su ga za neke bezvezne
marginalije, koje nisu mogli dokazati, pa je pušten, a zatim se, na prekretnim izborima u
Dubrovniku, koji su u godini općih izbora navijestili slom HDZ-a, pojavio sa svojom
Nezavisnom listom, što je prilično zamazala oči biračima, te umanjila pobjednički skor oporbe.

Išao je s platformom pretvaranja Dubrovnika u 'hrvatsku Dubrovačku republiku', nalik na

Liechtenstein, s njegovim glavnim gradom Vaduzom. Konte Vojnović imao je viziju Dubrovnika
koji opet plovi pod svojim barjacima slobode, a i Barač je htio da grad malo zaplovi, barem do
prve pošte, gdje bi se moglo poslovati off shore...

Dobio je putovnicu i otputovao u Wiesbaden. Sin, za kojim je bila raspisana tjeralica, čekao ga je
s druge strane granice raskriljenih ruku, kako su to zabilježili novinski reporteri. Sad obojica
slobodno hodaju Zagrebom: Barač opskrbljen moralnim kapitalom čovjeka koji je razotkrio
Pašalića kao partnera u kriminalnoj operaciji koju je sam planirao, trebao omogućiti, a zatim
onemogućio i dao u novine...

Vidio sam ga u hotelu Esplanade, gdje čovjek više ne može popiti kavu da se ne uzruja zbog
prolaska neke hadezeovske mračne kreature. No, to je neizbježno: Zagreb se oduvijek beskrajno
divio tim starim prdonjama u dobrim odijelima koji su se nakrali para u socijalističkim
poduzećima, pa njihova djeca voze kabriolete i na Salati igraju tenis. Ta je glembajevština,
doduše, utemeljena ne na pretku koji je zaklao kranjskog trgovca i uzeo mu vreću zlata, nego na
pronevjerama opisanim u crnim kronikama na novinskom papiru koji još nije požutio.

U epilogu, Ivić Pašalić preživio je aferu Dubrovačke banke, jer ga je Tuđman, usprkos svemu,
podržao, ali poslije toga cvikeraš ne bi mogao dobiti izbore ni za općinskog živodera, iako ima
znatno iskustvo istrebljivača štakora. Nacional se s aferom Dubrovačke banke uzdigao do
nacionalnog političkog tabloida br. 1.1 tko onda kaže da pravda ne pobjeđuje? Pobjeđuje, ali uz
mnoge nepravde, dok se sporedni negativci često izvuku zbog ograničenog raspona pažnje
publike.

Stara mrljanga i mladi revolveraš, koji je proglašen novinarom godine, iako bez jakog redaktora
ne može napisati ni pismo majci u Prigorje - no to, valjda, ionako nije bitno - pokrenuli su sad,
zajednički, novi hrvatski dnevnik. Odakle im novac ako nije, preko famozne Tanore, došao iz
Dubrovačke banke i iz hrvatskoga proračuna? Bilo bi dobro da se odmah napravi revizija, a ne,
kao obično, tek kad se promijeni Vlada ili padne režim, pa se ustanovi da su učinjene silne krade i
zloupotrebe. Da, koruška Hvpobanka dala mu je kredit, ali, što je polog, odakle garancija? Nije
vrag da ta austrijska ugledna financijska ustanova ulaže svoje pare u hrvatski popularni dnevnik
od tri kune? Koliko ja poznam austrijske bankare, oni se ne upleću u političke obračune u Trećem
svijetu. Rekao bih da su vlasnici Prvi i Šesti ortak.

Gotovo žensko udivljenje izbija iz poze Mirka Norca dok alkarski vojvoda promatra muževno-
četvrtastog generalpukovnika Antu Gotovinu.

Generalkonobar u luburićevskoj antiutopiji

MIRKO NORAC

Mirko Norac nije glavni junak svoje priče. On i ne izgleda tako; nije, poput Ante Gotovine,
alfamužjak, testosteronom nabijeni bravo, opasni seoski kavgadžija, koji je odabrao pustolovinu i
dotjerao do legionarskog potkaplara, kao živi model za Beau Geste. Ognjeviti bojovnik bez
osnovne škole, Gotovina je u nastavku te epopeje (Beau Geste uzvraća udarac... ) postao je
generalpukovnik, sjeo u crni ministerijalni bmw, te samome ministru Šušku, oteo tajnicu i blisku
suradnicu, pukovnicu s fenomenalnim nogama, pa se s njom i djetetom koje su dobili, nastanio na
Srebrnjaku, u nizu obiteljskih kuća s vrtovima, što pripadaju vojskovođama Domovinskog rata -
Špegelju, Agotiću, Tušu... Doduše, i Norac je vozio MORHovski crni bmw s povlaštenim
parkingom na ozelenjelom Trgu kralja Krešimira u Zagrebu, sve dok nije brzinom od 200
kilometara na sat, naletio, prvo, na nesmotrenu staricu od 86 godina, a zatim, frontalno, na
Peugeot 106 s dvoje obijesnih Zagrepčana, koji su se vozikali kroz Sinj, te završili teško
unesrećeni. On je pak uganuo ručni zglob. Vojna policija odvukla je generalsko vozilo prije
uviđaja, a zebra kojom se ona bakica osmjelila forsirati sinjsku kaldrmu, uskoro je uklonjena.
Kad je dobio poziv na sud, general se naprosto nije odazvao, ne iz drskosti, nego iz straha od
konzekvencija - a nitko se nije usudio da policijski privede ugledna ratnika, ratnog zapovjednika
9. motorizirane gardijske divizije, te potom, ličkog korpusa i podunavske operativne zone.

Kad je dobio poziv riječkog suda koji istražuje pokolj civila u Gospiću 1991. godine, Norac se
opet nije odazvao, nego sakrio, pa je za njim izdana tjeralica. Nastale su silne političke
komplikacije. U Splitu je na Rivi demonstriralo najmanje šezdeset tisuća ljudi - izvjestitelji
Slobodne Dalmacije vidjeli su, naravno, dvostruko - i nekoliko dana činilo se da je zemlja na
rubu građanskog rata, jer se nekakav oficirčić sa srednjom stručnom spremom ni za što ne želi
odazvati sudu.

Iz obje epizode moglo bi se zaključiti da je Norac osion, uobražen i pun sebe. Naprotiv, svi koji
ga poznaju, tvrde da je nesiguran, gotovo bojažljiv, zatvoren. Nije samozatajan, a pun snage, kao
general Maximus, gladijator kojega igra Russel Crowe, nego naprosto rezerviran, u sebe povučen
tip, koji strahuje da će razotkriti svoje slabosti.

Ni do trideset i četvrte nije se oženio, iako je imao ne jednu, nego dvije cure iz televizijskog
Informativnog programa, u koji su, preko Motrišta, s poprišta Domovinskog rata, čoporativno
ulazile generalske groupies hercegovačkih i vlaških romantičnih junaka. Franjevački ministrant,
koji se nije mogao upisati u sinjsku fratarsku gimnaziju, nego je završio srednju ugostiteljsku,
smjer konobar, školovao se poslije na nekakvim bezveznim tečajevima za polupismene generale,
u ratnoj školi koja je, primjereno nosila ime Blage Zadra, herojskog policajca iz Borova Sela, koji
je poginuo u vukovarskoj bitki ničim ne zaduživši vojnu nauku, ali, kako je bio jedini član HDZ-
a medu zapovjednicima opkoljenog grada, državna ga je propaganda uzdigla posmrtno na
pijedesetal Saint Cyra.

Kad mu je Šuškova protekcija nabila na glavu medvjedu šubaru alkarskog vojvode, Norac je bio
zatečen, kao i cijela Sinjska krajina, gdje važe nepisani starodrevni statuti viteške bratovštine, po
kojima glavar te cavallerie rusticane može postati jedino pripadnik gradskog nobiliteta, 'dobroga
roda i poroda', a nikako golobradi žicar iz obližnjeg zaseoka, poznatog jedino po vještim lovcima
na žabe i po tome što je iz tamošnje nevelike župe, Otoka, sad zaređeno trideset i pet svećenika i
170 časnih sestara!

Norac se naratovao, ali kako je sve počelo u kaosu i mraku Gospića, nije se ni vojnički, kao ni
intelektualno, muževno i društveno emancipirao, stekao samopoštovanje, dovoljno sigurnosti da
se ne zbuni kad ga zemljak nenadano susretne i nazove mu dobar dan oslovljavajući ga
sikofantski-teatralno s 'vojvodo'. Jer, unutarnji glas govori mu da on nije nikakav vojvoda, iako
doma drži izvezen mundir s japanskom srmom i od zlata izlivenim pucetima, te dra-gunsku sablju
- krivošiju. Da nije nikakav general, iako mu je sam Vrhovnik, patentom iz svoje
podmedvedgradske tvornice iluzija, na ramena dočarao generalske epolete, te da nije nikakav
frajer, iako je vijest o tome da ga policija traži, jer je sud za njim izdao tjeralicu u vezi suđenja za
pokolj civila u Gospiću, na Televiziji pročitala ženska s kojom živi, putena volooka spikerica
prve komentatorske klase... Da nije nikakav um, prikrivao je silnom povučenošću, koja se
pripisivala skromnosti, no od časa kad je na otvorenju 283. Alke, prenošenom preko televizije,
slovkajući pročitao nekakav govorčić, u koji su mu ubacili hvale Pavelićevu alkarskom vojvodi iz
1944. godine, njegova insuficijencija prestala je biti vojna tajna.

'Nije neki nogometaš', kaže dečko, čvrst sportaš, koji se s njim 'cijepao' na seoskim utakmicama
mjesnog nk Otok. 'Nije dovoljno fizički jak, a medu Otočanima nije se nikad isticao, jer su ono
sve rabijatni momci, koji se zaništa znaju potući, kad im mrak padne na oči, što se događa barem
dvaput mjesečno...'

U Otoku lako dobiješ batina, a u Dicmu, potegnu na tebe nož, objašnjava mi antropologiju
Sinjske krajine postariji intelektualac, genius Ossiniatum, jedan od onih mjesnih mudraca, koji su
se nekoć okupljali na pjaci, sve po trojica, nalik na pripitomljene medvjede, u cipelama broj 47,
pa jedan drugome citirali latinske izvornike. 'Osim toga', nastavlja, 'Otok je jedino ustaško mjesto
u cijelom sinjskom kozmosu. U Glavicama, odakle su braća Veselica, svi su bili stalji-nisti, osim
onog ustaškog vojvode kojega je na otvorenju Alke 1998. veličao Norac. Sve je ostalo, tamo i
drugdje, partizanija, teški komunisti... Ali, poslije rata, kako nema posla, a propala je i
Dalmatinka, tvornica konca, alkari se masovno zapošljavaju u SZUP-u, dok su njihovi konji bili
angažirani u l. Hrvatskom gardijskom zdrugu.'

Klerikalistički Otok ostao je, poput gore Ararat, suh za proloma svjetske revolucije. Ali, kao što
je Lenjin točno predvidio, reakciju je dokusurila elektrifikacija. Kad je proradila brana Peruča,
nestali su rakovi iz Cetine, koje su sinjski Boduli lovili pa prodavali u Splitu, a kako se od žaba
nije dalo živjeti, pet stotina ljudi iz sela, otišlo je raditi u Njemačku, uz ostale i valjani otac
Norčev - Ante Kevo. Od oko dvjesta i pedeset otočkih Noraca, petina pišu klanovski patronim
'Kljajo', dakle 'coto', 'šepavi', a ostali su 'Kevo', tj. 'Grbo', 'Rigo-letto'...

U vrsti otočkih štemera i kavgadžija, Norac je bio na predzadnjem mjestu. Od mladića dorastao je
do muškarca, a nije izgubio meko-putan izgled koji licu pridaju podbradak i pune usne majčina
jedinca - fiziognomske opservacije, ovdje su, međutim, utemeljene na spoznajama o karakteru.
Kao ministrant, nije izdirao iz crkve koju drže franjevci, čiji je samostan tijesno povezan sa
širokobriješkim i s hercegovačkom provincijom, iako administrativno potpada pod makarsku,
dalmatinsku, Svetoga Jerolima. No, tamo u unutrašnjosti, njima je od jeronimskog ozračja
kontemplativnosti, bliža srednjovjekovna mistagogija Uznesenja Marijinog - da se i ne govori o
ekonomskoj moći koju su Hercegovci stekli menadžiranjem medugorskog čuda.

Norac je, čini se, komplekse kompenzirao fantazijama, ali od te rane religioznosti nije došao do
poziva, iako su mu stric i bratić stupili u samostan. Prvo, nije bila velika, raosovska nužda, kad
glad kuca na seoska vrata, budući da je otac, radnik, slao marke sa bauštele. Slabunjavi mladić
ionako nije pokazivao znake više inteligencije, pa su otpale čuvena fratarska klasična kao i
ugledna građanska realna gimnazija. Završivši seoski osnovnjak, on se upucao u srednjoškolski
centar, ali ni tu nije mogao doprijeti u poželjni informatički smjer, čak ni u osrednji tekstilni,
nego samo na konobarsku politehniku, u ugostiteljsko usmjerenje... Osim nekoliko mjeseci
zapovjedno-stožerne škole na Hrvatskom vojnom učilištu, koju je pohađao 'od početka 1993. do
29. lipnja 1993.', kako stoji u njegovu personalnom kartonu u MORH-u, konobarstvo mu je sva
kvalifikacija, a koliko je sposobni general Feldi, načelnik črnomeračke vojne ustanove, mogao
višoj vojnoj znanosti podučiti žicara, koji nije na vrijeme usvojio trigonometriju, pitanje je, no
Norcu je, u svakom slučaju, taj kurs u trajanju auto-škole za B-kategoriju, bio dovoljan da od
pukovnika napreduje u čin brigadira (od 14. rujna 1993.), zatim stožernog brigadira (19. svibnja
1995.) te odmah poslije operacije Oluja, generalbojnika, što u 'starom kadru' jna odgovara činu
generalpot-pukovnika, u koji se mirnodopski dolazilo poslije trideset godina službe i najmanje
sedam godina visokih vojnih škola...

'A što je najvažnije', kaže kolega, vojni povjesničar koji piše doktorat o armijama što su
prethodile Hrvatskoj vojsci, 'ni u Ustaškoj vojnici, koju je Franjo Tuđman amaterski djelomično
precrtao kad je ustrojavao svoju armiju, nije se samo tako dolazilo do čina. Jure Francetić,
kojemu se Norac toliko divio, u kraljevskoj vojsci doslužio je za - dovodnika, pa je
Poglavnikovim ukazom preveden u satnika, a zatim je, redom, napredovao do pukovnika,
sadašnjeg brigadira, i tek posmrtno, postao krilnik, dakle general. Uopće, kod ustaša je sve
birokratski uredno, zavedeno u papirologiji, objavljeno u službenim listovima, gdje su se tiskala
sva imenovanja, s obrazloženjima. Isto tako od 1943. postupaju partizani, a o autsro-ugarskoj
vojsci, primjeru administrativne savršenosti, da se i ne govori...'

Tuđmanova uniformirana bulumenta neviđen je slučaj neciviliziranog nehaja za formu i sadržaj.

Gdje bi drugdje operetni Vrhovnik mogao podijeliti brigadirske činove intimnim prijateljima
svoje kćeri, Ćiri Blaževiću i Branku Mikši, pa na istom ukazu iz 1995. i trećemu ekspertu za istu
stvar, njenom ginekologu Velimiru Šimuniću? Šuš-kovu sekretaricu unaprijedio je u pukovnicu,
kao i Julienne Shultz, šogoricu svoje sekretarice. To je žena najpoznatijeg hrvatskog terorista
Bušića, koji leži u Americi, na doživotnoj robiji, jer je paklenom mašinom usmrtio policajca...

Ustaška vojnica pokušavala je uvesti marcijalnu stegu u svoje redove, pa danas malo komično
izgledaju upute njihova Glavnog stožera, koji okružnicom upozorava svoje 'čarkare', tj. redove,
da se, radi opasnosti od spolnih bolesti 'uzdržavaju od spolnog općenja sa sumnjivim ženskinjem',
uz mudar oficirski savjet kako iste prepoznati: 'Sumnjiva je svaka ženska osoba, koja pristaje na
spolni odnos.'

Manje su smiješne sankcije poput osude Vasilja Jakimova, 'čarkara 2. sata I. ličke bojne koji je
počinio zločin silovanja u noći od 4. na 5. svibnja 1942. u selu Mačešić-Vidić kod Miholjskog',
pa je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, 'koja je izvršena istog dana u 20 sati u Miholjskom' . U
istom broju Viestnika Ustaške vojnice, nižu se druge osude na smrt i na 'kazan težke tamnice od
15 godina, trajan gubitak časnih prava, lišenje čina i odstranjenje iz ustaških redova...'

'Tko je osuđen ili kažnjen za zločine u Domovinskom ratu?' kaže deziluzionirani povjesničar, pa
skeptično sliježe ramenima kad ga uvjeravam da je u MORH-u pokrenuta inicijativa za reviziju
ratnih činova i odlikovanja, naravno i stanova, samo što odluka o tome leži u ladici ministra, a
takvom pospremanju kuće oštro se, službeno, odupire načelnik Personalne uprave, tvrdeći da je
to kampanja protiv zaslužnih Hercegovaca.

Pretvaranje MORH-a u leglo kriminala bila je, zaista, politika Gojka Šuška. Kad je primjerice
Glavni stožer zatražio (5. siječnja 1993.) od Uprave za sigurnost pukovnika Mira Međimorca
mišljenje 'u svezi s daljnjim angažiranjem g. Wernera (Slavka) Ilica na poslovima obuke u hv',
Sigurnosno-infirmativna služba (sis) odmah 8. veljače 1993. odgovara da je Ilić američki
državljanin, pa u skladu sa zapovijedi ministra obrane, kao i ostali strani državljani mora biti
demobiliziran, nadasve stoga što 'sis raspolaže saznanjima koja priječe njegov daljnji angažman u
hv'. Dakle, sis je imao njegov kriminalni dossier. Kakve su bile posljedice te provjere? Ilić je
ubrzo unaprijeđen u pukovnika. Šušak je stvarao kriminalnu organizaciju koja je državu
opljačkala, a zatim je trebala u njoj uzurpirati vlast. Da to ostvari, omogućio mu je rat, a u ratu
oslanjao se na ljude poput Mirka Norca, kod kojih je lojalnost daleko premašivala inteligenciju.
Podložnost manipulaciji bilo je pritom njegovo najkorisnije svojstvo.

Kako je Norac pošao u vojsku?

Uvijek je nešto fantazirao o vojnom pozivu - fasciniran oružjem, čak je poslije odsluženja vojnog
roka u jna koncem osamdesetih, govorio da bi se mogao aktivirati, što se sjećaju sumještani, a
spomenuto je i u nekim novinama. Uostalom, dvije godine nije ništa radio, jer je u Sinju već
vladala nezaposlenost kakva je danas zahvatila cijelu Dalmaciju. Usput je malo konobario, pa
pošao k ocu u Njemačku, ali mu se ondje nije svidjelo. Zatim je opet sjedio kod kuće, a otac je
slao novce - besposličio je i fantazirao kao polovica njegove generacije. Odmah poslije izbora,
uzeo je očev Golf i otperjao u Zagreb, da se militarizira. Primljen je 10. kolovoza 1990. u Anti-
terorističku jedinicu Lučko, prvu hrvatsku vojnu formaciju, koja će biti anihilirana na prilazima
Vukovaru, prilikom drugog Gorinše-kovog pokušaja proboja, što je izvršen s odlučnom voljom,
ali nedovoljnim snagama. U logoru u Rakitju, od sličnih zanesenjaka legionarski dočasnici Ante
Roso i Marinko Filipović dotle su ustrojili postrojbe Zrinski i Frankopan. Norac je u atj Lučko
ostao do rujna 1991. te, kako navodi u svom službenom životopisu, 'sudjelovao u mnogim
akcijama te postrojbe'. Kojim? Šofer Zagrebačkih transporta, današnjega Croatiabusa, Ljubo
Cesić Rojs, odvezao je na Plitvice dvadesetak ljudi postrojbe iz Lučkog, medu kojima Norac nije
bio, a osim te akcije, išlo se u Pakrac, u kratkotrajni okršaj, no zapovjednici Vojne policije ne
sjećaju se njegove nazočnosti na slavonskom ratištu.

Norčev sljedeći korak, odlazak u Gospić, također je vrlo čudna stvar, jer nije dobio zapovijed da
ode tamo, nego se otputio s još trojicom ljudi, uz posredovanje ljudi koji tada još nisu službeno
imali nikakve veze ni s vojskom, ni s policijom. Gospić će biti ključno pri-zorište njegove životne
drame.

Kad je počeo rat, Josip Manolić, šef Kriznog stožera Hrvatske, stara policijska sfinga, lijevi
susjed i desna ruka doktora Tuđmana, postavlja ondje kao opunomoćenika Antu Karića, ličkog
partizana, dugogodišnjeg direktora poduzeća Cestograd, koji se još 1989. upisao u HDZ. Karić
tvrdi da odranije, zapravo, poznaje Mesića, iako izgleda kao idealni adept Manolićeve kabale -
star, ćorav, prilično bistar i praktično neuništiv, no ne naročito koristan. Primio je funkciju 22.
kolovoza 1991-i stigao u Gospić gdje je zatekao očajnu situaciju, poput metafore ukupnih
tadašnjih hrvatskih prilika... Četnici su držali pola grada, a u drugoj polovici bile su kasarne, u
kojima je sjedila jna. Hrvati su uspjeli okupiti dvjesta ljudi policijske rezerve, bez poštenog
naoružanja. Sva izvješća podudarno upućuju da je od potpunog pada grad spasio lokalac Pajo
Šimić, koji je našao trideset sebi sličnih komandosa naoružanih lovačkim puškama, te započeo
ratovanje, kako to Karić eufemistički navodi, 'bez određenog plana akcije'. Poslije Pajo nije htio
stupiti pod opče zapovjedništvo: krenuo je u rat po svojoj glavi i riješio da ga sam i dobije.

Karič je u Gospić došao s Ivicom Oreškovićem, mladićem 'iz dobre partizanske obitelji iz okolice
Perušića', čijeg je oca poznavao po subnorovskoj, zavičajnoj i profesionalnoj liniji, jer je
Orešković senior radio u jednom zagrebačkom građevinskom podzeću. Kad je Karić ušao u
Sabor kao lički deputat HDZ-a u prvom sazivu parlamenta, u gradu je susreo njegova sina Ivicu,
koji je, kao i Norac, gulio u Lučkom, pa mu pomogao da prijeđe u osiguranje Sabora, 'jer će
mladiću, koji studira pravo, to omogućiti da lakše daje ispite'. Pojava saborskih naoružanih
stražara u maskirnim uniformama s kalašnjikovima, bila je tada senzacija, koja je odjeknula
naročito u Beogradu. Ivica se tu ubrzo upoznao s Josipom Perkovićem, koji je u prizemlju
parlamenta ustrojavao vojnu obavještajnu službu, sis. A Josip Perković bio je, do 'početka prvih
slobodnih demokratskih procesa' (kako to vispreno formulira Norac u jednoj svojoj predstavci),
glavni šef zloglasne tajne policije u Hrvatskoj, SDB-a, vulgo Udbe. On sad upošljava vrijednoga
mladića iz Like, pa nastaje čvor, koji će povezati sve aktante ove priče. Kad je Karić polazio u
Gospić, Ivicu Oreškovića odabrao je i poveo za osobno osiguranje, što će imati neslućeno
dalekosežne posljedice...

Utvrdivši kako je situacija u Gospiću očajna, jer osim Pajine samostalne dragovoljačke divizije i
jakih snaga MUP-a, onih nešto manje od dvjesta ljudi, raspoređenih na prostoru od Brinja do
Gospića, u gradu ima samo vod policijskih specijalaca i pola čete pripadnika ZNG-a, Zengi,
Karić opet skače u auto, pa se, jedinim otvorenim, nesigurnim putom preko Velebita i Karlobaga
vraća u Zagreb, pa obija pragove tražeći pomoć.
Kod Tusa na Tuškancu, ne može dobiti ništa, jer tek ustrojeni Glavni stožer gomila sve
raspoložive efektive na istočnoslavonski pravac, prema opkoljenom Vukovaru, a ličko vojište
samo je side-shotv, obrambneni boj s lokalnim četničkim snagama koje ne mogu izvršiti strateški
prodor prema Jadranu, jer put zatvara bilo Velebita.

Strateški, to je bila pozadina, a taktički, mjesto gdje se najlakše izgubi glava. Zatim je otišao kod
Ivana Vekića, ministra unutarnjih poslova, kod kojega je zatekao njegova pomoćnika 'za
policijsku pričuvu', Tomislava Merčepa. Kad im je objasnio situaciju, zasjale su im okice - tu je
prilika da se nešto učini, a uostalom, lička metropola, ako i nema vojničko, ima veliko političko
značenje, uz ostalo kao rodno mjesto dr. Ante Pavelića, (zubara, pravaškog političara, kojega ne
treba brkati s Poglavnikom) pa su obećali pomoć. I zaista, već na povratku u Karlobagu, Karić i
Orešković naišli su na sedam-osam naoružanih spodoba; a ti desperadosi rekli su da ih šalje
Merčep. No još važniju akviziciju vozili su sobom u autu. U Zagrebu su, naime, pokupili Ivičina
brata Tihomira Oreškovića, koji se baš vratio iz Amerike. Ondje je, objasnio je Ivica, završio
kriminalistiku, te radio kao novinar. Braća Orešković našli su se s Karićem u rustičnoj restauraciji
Vinodol, koja je bila politički salon hadezeovskog pokreta, pribježište njihovih aktivista,
nakačenih na pečenu janjetinu. Pokazalo se da je Tiho neki mlad momak od trideset i dvije
godine, no s raskošnom bradom poput Pitu Gulija, heroja vmro, te s dugim repom, bogatom
ranijom biografijom, o čemu Karić tada nije ništa znao.

Iako potječe iz ličke prvoboračke obitelji, na studiju prava u Zagrebu, Tihomir je upao medu
nacionaliste, privrženike Brune Bušića i kad je, nakon dvije godine studija, otišao u vojsku u
Valjevo, zaprijetio mu je, navodno, zatvor 'zbog antijugoslavenskih stavova'. No, 1978. pojavljuje
se on na zagrebačkom sudu u svojstvu svjedoka protiv šestorice svojih vojničkih klasića,
optuženih za neprijateljsku propagandu, pa iskazuje da je jedan od njih, neki Rojnica, dijelio u
kasarni Novu Hrvatsku, akt kontrarevolucionarne kolportaže, za što su mu rebnuli dvije godine
Golog otoka. Možda svjedočenje nije bilo dovoljno atraktivno, tek optužili su potom i samoga
Tihu, pa je i on, osim četiri mjeseca istražnog, fasovao godinu dana i odležao u Lepoglavi. Čim je
izašao, Orešković se vraća staroj navadi, pa u se u Zagrebu nastoji sprijateljiti s viđenim
nacionalistima, postaje Čičkov kum, te osniva Hrvatsko vojno vijeće, u koje nitko ne želi ući, jer
se svima čini previše sumnjiv.

Navodno se povezao i sa čuvenom HiŠAK-om, nevjerojatnom ustanovom Hrvatskih iseljeničkih

škola Amerike, Australije i Kanade, koju su, uz pomoć JAT-a, koji im je emigrantsku literaturu
vozio po nižoj tarifi za tiskanice, osnovali Viče Vukojević i Ćiro Grubišić, dva hercegovačka
laufera. Orešković se poslije toga zaista prebacio u Ameriku, upisao ondje dvogodišnji studij
kriminalistike, pa zaposlio na hrvatskom emigrantskom radiju, prvo u Chicagu, a zatim u
Cupertinu u Kaliforniji, postajama koje su šibale umjerenu antiju-goslavensku propagandu i
okupljale velik broj naivnih emigranata, koji se nikad nisu pitali odakle tim mutnim
propagandistima dolazi novac. Orešković zatim obilazi cio kontinent upisujući se u sve hrvatske
organizacije koje su ga htjele primiti. Prvo je pristupio bezazlenoj Hrvatskoj bratskoj zajednici,
koja se kloni politike i manje-više zadovoljava organizacijom godišnjih Croatian sarma-dinners, a
zatim ušao u Hrvatski državotvorni pokret (hdp), koji je nastao na idejama 'bušićanstva', pod
egidom 'sa crnim vragom protiv Jugoslavije'. Uz tvrdokorni, hardcore klerofašistički hdp, nastao
fuzijom Hrvatskog narodnog odpora (hno) Maksa Luburića, i radikalne organizacije Ujednjeni
Hrvati (kojoj je zadnji potpredsjednik bio Tuta Naletilić!) u Americi je dominiralo softcore
Hrvatsko narodno vijeća (hnv) kojemu je predsjedavao civilizirani koleški profesor povijesti s
kozjom bradom, dr. Mate Meštrović. Luburićevci su se pak razmahali u Kanadi, povezani s
franjevcima iz hercegovačke misije, s njihovom tzv. norvalskom grupom, koja je iznjedrila Gojka
Šuška, te organizirala dolazak dr. Franje Tuđmana u dijasporu, gdje je prikupio prve izborne
fondove.

I Tiho Orešković priključio se hdp-u, a kad su Šušku kasnije rekli da je on Udbin agent, koji je
drukao za fbi, ministar je slegnuo ramenima i rekao da to nije osobito važno, jer su tako
funkcionirali mnogi politički emigranti... Valjda je i on o tome nešto znao! Iste 1989. godine
Orešković se u New Yorku upisuje u HDZ, a zatim vraća u domovinu. Ivica, koji radi za
Perkovića, preporučuje ga Kariću, a Karić, kojemu se bradonja na prvi pogled dopao, angažira ga
kao svog tajnika: ćoro nije shvatio što su mu spakirali...

Istoga tjedna, u Gospiću počinje pakao. Srpsko stanovništvo, na vrijeme upozoreno, zapalilo je iz
grada Z9. kolovoza 1991., a potom su, naslutivši nevolju, zbrisali i Hrvati - od ukupno devet
tisuća stanovnika, ostalo je manje od trećine. Prvoga rujna, počinje razvaljivanje grada
artiljerijom s okolnih brda. Kao i posvuda po Hrvatskoj i Bosni, Srbi nisu imali dovoljno snaga za
pješačke prodore, pa gradove kontroliraju vatrom. Dotle se prikupljaju razna hrvatska pojačanja i
4. rujna, u motelu Velebno na velebitskom prijevoju, održava se ključni summit svih protagonista
gospićke elegije.

Okupili su se tu, uz Karića i braću Orešković, Antonio Lekić koji je prispio kao 'koordinator
MORH-a', te Tomislav Merčep, pomoćnik ministra Vekića. Iz Zagreba su također došli 'momci iz
Lučkog', njih četvorica; Mirko Norac, njegov prijatelj Sinjanin Miroslav Laco, te braća Škare.
Lekić je odmah zatražio da Norac postane zapovjednik vojske u Gospiću, na što se dvadeseti
trogodišnji komandos odazvao s karakterističnim samopuzdanjem rekavši da se 'ne smatra
sposobnim za tu dužnost'. 'Je, je, sposoban si!', otpovrgnuo mu je autoritativno Lekić i stvar je
bila zaključena: smjenjuje se Darko Pajtl, dotadašnji zapovjednik, bivši oficir jna, a operaciju
preuzima totalno neupućen specijalac, kojega su u Lučkom učili raditi sklekove te kako da se
posluži diverzantskim nožem.

Zašto onda Norac, te otkuda Lekić? Antonio danas pripada najužoj jezgri bivšeg HDP-a, koji je u
domovini obnovio Nikola Štedul, čuveni emigrantski leader, na kojega je Udbin killer Vinko
Sindičić u Škotskoj izvršio atentat, te zbog toga odležao petnaest godina u britanskom zatvoru, pa
se zatim, izručen Hrvatskoj, na sudu obranio od optužbe da je koknuo i Brunu Bušića. Sad mirno
živi u Rijeci i valjda ne strahuje od čovjeka kojemu je ispalio četiri metka u tijelo, što je ovaj
samo čudom preživio. Rodom iz karlovačkog Novigrada (nedaleko vukovogoričke baze prvog
hrvatskog ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca), Štedul je fantastična pojava, lik koji
može postojati jedino u Hrvatskoj. Neupadljive vanjštine, malo ispijen, zbog posljedica atentata
on neznatno vuče nogu dok seta gradom u pratnji svoje gospođe, Amerikanke. Ljubazan i
delikatan u ophođenju, fin, kulturan čovjek. Navodno je u Australiji bio kauboj i vojnik, pa
diplomirao sociologiju i filozofiju. Njegova je politička biografija emigrantski The Right Stuff.
Počeo je s članstvom u Hrvatskom narodnom odporu, australijska sekcija, koju je ondje vodio
Srećko Rover (u Americi je šef Odpora, te istodobno i HDP-a, postao Marin Sopta, Šuškov kum,
a sam Šušak nije se upisivao u te pseudo-terorističke organizacije, jer je, preko hercegovačkih
franjevaca imao izravnu vezu s 'norvalskim misterijem'). Ljubazni Štedul bio je posljednji gen-
sek HDP-a u inozemstvu. Nasljednik pomirljivog drža-votvorca Vjekoslava Maksa Luburića, koji
je nadahnuo Tuđmanovu i franjevačku velikohrvatsku viziju, Štedul je 1990. firmu prebacio u
zemlju, ali mu ljubomorna hadezeovska vlast tada nije dala da se registrira. Prvi 'tabloidni' broj
Globusa izašao je sa senzacionalističkom naslovnom pričom o nastupu HDP-a i desničarskoj
opasnosti koja se nadvija nad Hrvatsku.

hdp izlazi na izbore protiv HDZ-a, poslije faze uzajamne adaptacije, 1992.., sa Štedulom kao
nosiocem liste i drugim na njoj -Tiho-mirom Oreškovićem! Medu Štedulovim domaćim
sljedbenicima, osim pomalo ludikroznog Mladena Schwartza, te nogometaša i pjevača Igora
Štimca, ističu se pukovnik sis-a Nikola Krišto, koji je prije rata bio tjelohranitelj šefa albanske
mafije u Zagrebu, te Miroslav Laco, koji je preko tabloida Imperijal, početkom 2000. zakuhao
aferu tobožnje 'predstavke poštenih policajaca', zbog koje su iz policije otjerani inspektori
Dolački i Belina, ljudi koji su, nakon trogodišnje istrage, u Remetinec smandrljali 'zločinačku
organizaciju'.

Preko Tvrtka Pašalića, šibenskog sisovca, hadepeovci su držali vezu s pukovnikom Maglovom,
koji je kasnije osuđen zbog masovnog šverca ukradenih auta. Laco je Imoćanin, kao i Bruno
Bušić, inspi-rator HDP-a, te kao Miro Barešić, viđeni terorist, koji je u Švedskoj ubio
jugoslavenskog ambasadora, pobjegao iz zatvora u Paragvaj, a onda se, na početku rata, vratio u
domovinu i, koliko god neugodan Tuđmanovu režimu, priključio se oslobodilačkoj borbi, pa
odmah pao, u čudnim okolnostima, okružen trojicom svojih imoćanskih drugova iz HDP-a.
Manolić je pak svojedobno instigirao skandal davši podatke da je jedan od hadepeovskih prvaka
uhićen sa tri kilograma heroina. Mislim da ga je bio zgrabio - Žac Dolački...

Najvažniji u hdp-u osim Štedula je Antonio Lekić. On je second--in-command, najinteligentniji,

najnaočitiji. Na sastanku u motelu Velebno, on je predložio Norca. Tihomir Orešković je šutio, a
Laco je toga svog Sinjanina i potegao iz Lučkog, što znači da je svaki od hadepeovaca imao
unaprijed zacrtanu ulogu. Treba li i napominjati kako su i braća Škare bili članovi HDP-a? Karić
kaže da je Lekić svoj autoritet crpio izravno od Perkovića, pa je njegov prijedlog imao znatnu
težinu. Merčep je pak samo tražio položaj zapovjednika policije za svog čovjeka, Jozu Šmuka,
koji je predvodio skupinu pijanaca, što ih je po zagorskim birtijama skupio Munib Suljić,
zloslutni Merčepov doglavnik. Ratni štab u motelu Velebno otklonio je Mer-čepov zahtjev - rekli
su mu: 'Ali, Tomice, to nema nikakva smisla, dečki samo kradu i razbijaju otkako su došli, a Jozo
je, ušavši u policijsku stanicu, odmah uništio arhivu, valjda ima averziju prema dosjeima!' Tako
je za zapovjednika policije postavljen Ivan Dasović. Norac je preuzeo zapovjedništvo nad
vojskom, koja je naknadno proglašena 118. brigadom hv, iako je zapravo bila razjedinjena
komanda zasebnih borbenih skupina. Osim ustaničke bojne Paje Šimića, došli su Filipovićevi
specijalci, njih sedamdeset, prebačeni s topuske fronte, a bila je tu i albanska postrojba, deset
ljudi pod komandom Agima Qekua, potonjeg načelnika Glavnog stožera Oslobodilačke vojske
Kosova.

Pijani i ludi, pošto su se nažderali droge, koju su im valjda izdilali hadepeovci, merčepovci su se
s luđačkom hrabrošću bacili na kasarnu jna, koja se odmah predala. Unutra je na vezi bio
pukovnik Ćavar, koji je zatim postavljen za zapovjednika Like. Tridesetak zarobljenih oficira na
čelu s generalom Krstevskim, poslano je uredno u Karlobag, iako su se merčepovci oblizivali, ali
je nazvao sam Manolić i zaprijetio da nikome ne smije dlaka zafaliti s glave.

Zadnja je kasarna pala poslije primirja ugovorenog za 18. rujan 1991. kad je jna počela
evakuaciju iz Hrvatske. Zarobljeno je puno oružja. Obrana je ojačala. U Gospić se počeo vraćati
narod, Hrvati, ali i Srbi. Šef policije Dasović predložio je Kariću da se popisu, ali je on to odbio,
jer bi bilo politički neoportuno.

Sve komunikacije sa Zagrebom držao je Tihomir Orešković. Njegov šef Karić pomalo uvida da
ne zna što se zbiva, da mu situacija pomalo izmiče iz ruku. Osim toga, škvadra koja se okupila po
hadepeovskoj liniji, smrdila mu je, bez obzira na tuđmanovsko-luburićevsku doktrinu o ustaško-
partizanskom pomirenju. U vojsci se naveliko ustašilo, pozdravljalo rimskim pozdravom, veličalo
ndh, što bi se još i dalo podnijeti, da nije počela silna pljačka, pa šverc oružja i kriminal u kojemu
su prednjačili preostali merčepovci. Da se to spriječi, formirana je Vojna policija, koja je stekla
svu vlast u pozadini, samo što je zapovjednika opet postavio Orešković, nekoga Stjepana
Rukavinu, hadepeovca iz Australije.

Pozicijski rat pretvorit će se uskoro u građanski. Četnici su u ličkom Lovincu još 5. kolovoza
poklali pet staraca. Zatim su u Širokoj Kuli kraj Ličkog Osika, rodnom mjestu Tihomira i Ivice
Oreškovića, 13. listopada zaklali dvadeset starijih ljudi i djece, većinom članova njihove šire
obitelji, a tijela spalili u kućama. Represalije će uslijediti nakon tri dana.

Po Gospiću i okolnim selima, Vojna policija kupi Srbe, većinom žene i djecu, pa ih izvode na
okolna brda, te ubijaju. Po iskazima svjedoka u istrazi koju vodi riječki Županijski sud, 16.
listopada u osam i trideset uvečer, Tihomir Orešković je sazvao sastanak Kriznog stožera u
odsutnosti Ante Karića, a Mirko Norac obavijestio je prisutne niže zapovjednike policije, vojske i
Vojne policije, da se obnoć ide na likvidaciju srpskih civila. Neke proteste Norac je, navodno,
presjekao zavikavši da je to naredba najvišeg državnog vrha.

Gospić je ujesen 1991. izgledao kao ostvarenje paklenske vizije. Pavelić se okretao u grobu, jer
se sve prometnulo u balkansku stihiju, a umjesto krijeposne ustašije, vrzino je kolo povela
ljudožderska falanga razularenih merčepovaca i slijepom mržnjom otrovanih hade-peovaca. Što
je Norcu preko Oreškovića poručio državni vrh iz Zagreba? On je, doduše, imao pametnija posla,
nego da planira ličku krvnu osvetu, ali, s druge strane, Ivica Orešković i Antonio Lekić, bili su
nesumnjivo pod direktnom Perkovićevom operativnom kontrolom, a to znači i cio crew, kako
kažu američki wiseguys, cijela hade-peovska 'ekipa', koja je do današnjega dana ostala na hrpi, 'u
paketu'. Izuzetno disciplinirani, oni nikad nisu djelovali zasebno.

U Gospiću, Oreškovića se u svakom slučaju slušalo dok se pozivao na vrhunske autoritete, a

slušao ga je nadasve Norac, koji je, slažu se svjedoci, cio Krizni stožer u noći šesnaestoga, u
nekoliko osobnih automobila, poveo na smiljansku cestu, prema osvojenoj kasarni na Pazarištu,
pa s asfalta na šumski put... Bila je već mrkla noć, koju su probušili farovi vojnog kamiona,
pokrivenog ceradom, u kojem su vojni policajci dopremili žrtve na stratište, desetak većinom
starijih žena, od kojih je jedna stala vriskati, zapomagati, pa ju je Norac odvukao u gustiš, odakle
se začuo pucanj, a on zavikao - Što čekate, pucajte!

Počela je paljba, policajci su tukli iz automatskih pušaka, rukovodioci iz pištolja, u tijela koja su
odmah sastavljena sa zemljom... Nitko nije pomišljao da ne prazni oružje, svima je bio jasan
podtekst, nisu imali iluzija. Tihomir Orešković, koji jedini nije strijeljao, stajao iza njih, u mraku,
pa prilazio i pregledavao jesu li ležišta metaka ispražnjena i da se netko htio izvući, ubili bi ga na
mjestu, kao nepoželjnog svjedoka. U pometnji, jedan je vojni policajac ranjen u nogu. Leševi su
zatim zakopani, kumiri nahranjeni, ali se pokolj, započet u afektu, nastavio s predumišljajem
idućega mjeseca. Listopad je najokrutniji mjesec, kad se na ličkim strništima sablasno rascvjetala
okrutnost. Rat je gubio nevinost. Namnožila se gadna, razbojnička družina...

Tihomir Orešković i Mirko Norac dali su u Gospiću likvidirati oko stotinu i pedeset civila. To
tvrde svjedoci, a mnoga su tijela danas pronađena. No, rat i nesreća, što su Hrvatsku zadesili u
jesen 1991., bili su potisnuli u pozadinu te događaje na ličkom bojištu, gdje se linija fronte
stabilizirala, a presudne bitke su se vodile u Slavoniji i Dalmaciji. Srpska artiljerija razvaljivala je
Gospić s položaja na okolnim brdima, no gnijezdo s predratnih ni deset tisuća duša - kao polovica
boljeg podravskog sela - nije privlačilo pažnju dok je trajala drama Vukovara, Dubrovnika, Zadra
i Šibenika.

U Gospiću se uspostavlja, dotle, dramski mizanscen kao u Kurosawinu filmu Yojimbo, gdje dvije
bande vode bitku za prevlast u potpuno devastiranom selu, uz velik gubitak civilne žive sile...
Japanske zurle vrište u falsetu, histerija zahvaća udaraljke-klepetuše, diže se zamišljeni zastor i
osvanjuje pozornica povijesnih zbivanja, a nedostaje samo promukao glas doktora Tuđmana u
offu: Hrrrrfatce i Hrrrfaaati...

Počelo je ubijanje. Poslije zločinačke inicijacije u šumi pokraj smiljanske ceste, u kojoj su
sudjelovali pripadnici Kriznog stožera, likvidacije se nastavljaju i pretvaraju u pravo etničko
čišćenje... Civili zatočeni u gospićkoj vojarni, uglavnom lokalni funkcioneri Srbi sa ženama,
uopće viđeniji ljudi i neki prosvjetni radnici, odvezeni su nalazim ga na popisu polaznika
Zapovjedno-stožerne škole, listopadskog tečaja 1994., kao satnika iz 1. Hrvatskog gardijskog
zdruga. Bilo je prošlo samo godinu dana od ubojstva zagrebačke tinejdžerke, Aleksandre, u šumi
na Sljemenu, a tri godine otkako je načinjena ona fenomenalna Ibriševićeva fotografija...

Tek što je Romeo kriomice škljocnuo, izbila je svađa. Mikola je napao neke Gospićane da su
kilavi borci, govoreći kako bi grad sigurno pao, bez pomoći merčepovskih komandosa. Tihomir
Orešković sjedio je u hotelskom restoranu za velikim stolom prislonjenim uz šank, na kojemu su
bili telefoni, kao ratni štab, zapovjedno mjesto istaknuto u birtiji, a bio je tu 'još jedan Štedulov
čovjeka', kako svjedoči Stanković, dobro upućen u domaće prilike, te Ante Karić, šef Kriznog
stožera, na kojega se, međutim, nitko nije obazirao.

Nijedan se od njih nije umiješao u svađu, koja je prerasla u pijanu deračinu, pa je Orešković,
napokon iznerviran, ustao i zaputio se prema izlazu iz prostorije, dobacivši preko ramena
jednome od domaćih bojovnika, rođaku onoga Paje Šimića, koji je držao privatnu vojsku: 'Sredi
to!' Njego držanje otkrivalo je kod koga je, zapravo, vlast, kojoj se rođak Šimićev odmah
povinovao, iako je to bio gradski huligan, prije rata vječito u sukobu s policijom.

Uto se pojavio i sam Pajo Šimić, s ličkom kapom, na koju je bio zašiven veliki hrvatski grb.
Pijan, promukao, prodrao se na Vjesni-kova vozača: 'Stankoviću, što radiš ovdje? Tvoj brat je
četnik!' Pa ga pograbio za rame i u restoranu je nastao tajac. Orešković se okrenuo s vrata te
naglašeno hladnokrvno konstatirao: 'Pajo kaže da ste vi i vaš brat četnici...'

Stanković je stao objašnjavati kako mu brat leži u šibenskoj bolnici, jer je prije nekoliko dana
doživio prometnu nesreću, sve zvjerajući prema Kariću i očekujući da se on umiješa, no stara
drtina nije ni trepnula kroz teleskopska stakla svojih naočala što su izgledale kao da su načinjene
od pivskih flaša. Orešković je pak pozerski mirno dometnuo: 'Pa, gospodine Stankoviću, morat
ćemo vas ispitati!'

Nekoliko vojnika odveli su ga u neku sporednu prostoriju, koja je bila poštrapana krvlju. Tu su
merčepovci tukli nekog starog, odavna demobiliziranog oficira jna, a medu njima bila je i jedna
žena. Okrenula se Stankoviću i rekla mu: 'Vi se ne morate ništa bojati!' Zatim je pridodala kako je
u drugom stanju, pa se, zapravo, ne bi smjela uzrujavati, te nastavila šamarati žrtvu, koju su držali
drugi merčepovci.

Sadistička scena, koja kao da je izrezana iz filmova Lordana Zafranovića, a ne iz stvarnosti,

razotkriva prizemne fantazije tih mizernih bandita. To je bio neiživljen gradski šljam, besposličari
koji su se vukli po matinejama jeftinih filmova u periferijskim kinima. Vjesnikova vozača
ispitivao je sam Ivica Orešković zvani Kaligula, Tihomirov brat, namještenik Josipa Perkovića,
agent sis-a. Igor Mikola prislonio je pak Stankoviću na leda cijev svog kalašnjikova. U sobu su
povremeno ulazili drugi Merčepovi i Šimićevi koman-čerosi, pa ga šamarali. Ponižavanje i
zastrašivanje, stvara ritualnu psihozu zločina, što su oni instinktivno razumjeli, bez proučavanja
desadovskih klasičnih djela.
Nakon te stravične seanse, u prostoriju ulazi Tihomir Orešković, pa s uživljavanjem u ulogu
esesovca iz ratnih filmova, kaže: 'Gospodine Stankoviću, ma što da učinim s Vama?!' Odveli su
ga natrag u restoran, sad pun vojnika Hrvatske vojske i hosovaca. Norca tu, doduše, nije bilo, ni
Merčepa, a Karić se i dalje pravio da ništa ne primijećuje. Novinar kojega je Stanković dovezao
iz Zagreba, u prolazu mu je pak ispod glasa dobacio: 'Mirko, oprosti, ali ne smijem ti prići! Viša
sila, jebi ga!' Zato se valjani Romeo bio bacio na telefon, dobio u Zagrebu urednika Mladena
Plešea, koji je ispod zemlje iskopao Manolića, Manolić intervenirao i Stanković je izvukao živu
glavu. Mikola je ukrao Vjesnikov auto, pa su ga u Karlobag morali prebaciti kamionom opskrbe,
a odatle je autostopom išao u Zagreb, gdje mu je glavni urednik, Hido Biščević, ubrzo dao otkaz.
Stoga je zbrisao u Njemačku, dobio azil i sad ondje sretno živi sa ženom i djecom, ali, beznadno,
'Hrvatsku i dalje smatra svojom jedinom domovinom', kako je izjavio reporteru domaćih novina.

Zapovjednik Kriznog stožera, Ante Karić, koji je mnogošta previdio i prešutio, shvatio je
početkom listopada da je vrag odnio šalu. Na jutarnjim sastancima Štaba, počinju ga ignorirati,
'ratovati po svome'. Skupina koja je pošla prema Ličkom Osiku, pod zapovjedništvom Mira Lace,
vratila se mrtva pijana. Fronta i pozadina u potpunom su rasulu... Zaredali su nestanci ljudi,
svašta se šuška, a iz Zagreba nazvao je potpredsjednik koalicijske vlade, dr. Zdravko Tomac i
upitao što se dogodilo civilima, čija su imena poslana faksom? Kojim faksom, začudio se Karić, a
Orešković malo prevrnuo po papirima pa odmahnuo glavom, ne, nema ništa, apsolutno ništa nije
stiglo od vlade... Od Tomca? Jok.

Onda je Tomčeva tajnica opet poslala faks s pet imena, Karić namjestio ćoroskop na nos i
pročitao na glas, pa stao špotati: 'Dečki, gdje su ti ljudi? Gdje je ova starica od sedamdeset
godina?' Štablije slegoše ramenima. Karić će energično: 'Tiho, izvoli ovo istražiti i odgovoriti na
dopis!'

Sutradan, čovjek iz SZUP-a zove telefonom i kaže zdvojno: 'Joj, gospon Karić, šta pet, fali ih na
desetke i desetke!' Fiktivni zapovjednik ličke bojišnice, pukovnik Ćavar, bivši oficir jna,
upozorava ga: 'Ante, ne možemo mi tu ništa. Ubit će i nas!'

'Obojica smo počeli spavati svake noći na drugom mjestu', ispričao je poslije Karić, 'ali odmah
smo odlučili da odemo u Zagreb i ondje pošto-poto riješimo stvar!' Preko nesigurnog Velebita
pođoše u Karlobag, pa u Rijeku, zamračeni Karlovac po kojemu se puca, pa u Zagreb; zum - zum
- zum. Svako je takvo putovanje bilo - glava u torbi. U Zagrebu, primio ih je Josip Manolić.
Karić mu počne objašnjavati da ne može ništa Tihomiru Oreškoviću, jer se on poziva na Josipa
Perkovića, tvrdi da sve zadatke od njega dobiva, a Manolić na to stisne puce ispod stola, i u sobu
ude Perković. Kad ga je pozvao da se izjasni, on slegne ramenima: 'Oprostite, Tihomir je za mene
običan građanin, za mene radi samo Ivica Orešković!' Opet neumorni Karić skače u auto, pa
preko Rijeke i Karlobaga, u Gospić, gdje se suočava s Tihom, koji mu odmah kaže: 'Znam sve što
ste o meni razgovarali u Zagrebu, od A do Ž. A to što Perković govori da ja nemam ništa s njim,
nek mi malo ide u k, to se on hoće izvaditi!'
Od jednog SZUPovca u Gospiću, Karić doznaje da je prethodnih noći nestalo - šezdeset ljudi, dva
posto stanovništva smanjenoga ratnog pučanstva grada. To se više nije dalo sakriti. Smijenjen je
zapovjednik Vojne policije i na njegovo mjesto postavljen Zdenko Bando, konobar iz
strategijskog motela Velebno na velebitskom prijevoju. Uopće, na gospićkoj bojišnici, bila je u
zapovjednom kadru izrazito jaka prisutnost ugostiteljskih radnika i njihovih najjačih mušterija.
Opet Karić sjeda u auto, pa Karlobag-Rijeka-Zagreb, zum-zum-zum, do samog premijera
Gregurića, uz kojega se našao i pobožni ministar Mate Granić. Gregurić kaže pokislo: 'Idi, Ante, i
pokušaj to riješiti sa Šuškom!'

'Svi su oni znali što se događa', kaže razložno Karić, 'ali su o tome šutjeli, jer ništa nisu mogli
učiniti!' Uto je najavljen Tuđmanov posjet Gospiću, jedini njegov izlazak na prvu liniju za
vrijeme rata, kad je odjenuo maskirno odijelo i neprobojni prsluk s gušterovskim de-zenom.
Perković ga je pratio s golim 'škorpionom' u ruci, te dao da gardisti okolo nose pancirna šatorska
krila, prizor kao kad se u kazalištu, u maštilu, kupa krčmarica Mirandolina.

Tuđman je došao u Gospić i, kad su mu se oni vrli štablije, koji su noću odlazili u vampirske
izlete, sramežljivo predstavili, pa došao red na Tihu, Tuđman se nj okomio: 'Ti si Orešković? Ti si
bio vani. Slušaj, sve znamo o tebi!' I prstom mu priprijetio, baš u svojoj maniri, na što su svi
naćulili uši, da čuju što će dalje doći. Tuđman nastavi onako nemušto, a značajno: 'Opredijeli se,
molim, za vojsku, ili za civile!' Htio je možda poručiti - ako ne znaš držati disciplinu, pa nastaviš
ukokavati Srbe na svoju ruku, maknut ćemo te, ili je to, možda, značilo - tvoji hadepeovski ispadi
nisu za frontu, politikom se možeš baviti u Zagrebu, a ovdje, vrijedit će samo moja riječ. I
Šuškova, naravno, što je vrlo bitno...

Šušak je također bio prisutan, osobno i u sukupskom liku Josipa Perkovića... koji je Oreškoviću
kod onih Tuđmanovih riječi namignuo, ili je to Tiho samo tako rekao Kariću, da mu vadi mast.
Karić je poslije upitao pukovnika Ćavara: 'Jesi li čuo Tuđmana? Ma što mu je ono samo značilo?'
Što god jest, te su noći, poslije Tuđmanova odlaska, pokušali Kariću izvana dići roletu, da u sobu,
valjda, ubace bombu, pa je šef Kriznog stožera zaprašio iz pištoljčine u mrak, ali nikoga,
naravno, nije pogodio, jer nije dospio natući naočale, a možda nikoga i nije bilo...

Sutradan je sjeo i napisao Tuđmanu dugačko izvješće o stanju u gradu, o nestancima Srba, o
svemu, a kopiju poslao Manoliću. Objasnio je kako je Orešković uzurpirao svu vlast u gradu,
kako je Norac pao pod njegov utjecaj, te da u Nezavisnoj državi Gospić vrvi od mračnih tipova,
koji su se doklatarili iz emigracije.

Sad Karić opet sjeda u auto s liječnikom dr. Jurkovićem pa -Karlobag-Rijeka-Karlovac, zum-
zum-zum, u Zagreb, k Tuđmanu... Tuđman je odlučio da smijeni Norca. 'Kariću, koga bi ti za
zapovjednika?' Možda bi mogao Jurković, reče Karić i, malo kasnije, dotur je već imao u ruci
šaru da je imenovan komandantom proslavljene 118. brigade, što se sastoji od nekoliko
šankovskih bojni, zatim od merčepovskih marodera i diplomiranih martologa, pa od samostalne
ustaške divizije Paje Šimića i ostalih snaga koje bilo kako uspije skupiti na hrpu u napola
srušenom Gospiću. Zbilja, lijepa zadaća za mjesnog liječnika, proizvedenog u pukovnika, koji
dužnost treba nastupiti 9. siječnja 1992., tjedan dana nakon primirja potpisanog u Sarajevu, uoči
dolaska UNPROFOR-a. I još samo jedna sitnica. Netko treba obavijestiti Norca da je smijenjen
od 10. siječnja.

Mogao bi Lučić, predlaže Tus, a Lučić, zapovjednik atj iz Lučkog, bivši flskulturnik, veli da on
ne bi, vala, ne bi ni mrtav: 'Tamo će biti krvi do koljena!' Onda Tus u zeznutu misiju s ukazom
koji je potpisao Tuđman šalje svog zamjenika, generala Stipetića, koji je u vatru išao poput
daždevnjaka, te iz plamena uvijek izlazio čudesno netaknut, s osmijehom kojim se podruguje
smrti i s ledom u očima.

Karlovac-Rijeka-Karlobag. Kad su stigli u Karlobag u povećem konvoju - Stipetić, Karić,

pukovnik dr. Jurković, četiri časnika određena za stožerske dužnosti na gospićkoj bojišnici i
vojnici generalskog osiguranje, dočekao ih je specijalac, ošišan na irokeški, pa rekao: Stipetić
može u Gospić, ali sam, a podu li Karić i Jurković, bit će ubijeni! Stipetić kreće sam s vozačem,
preko Velebita, nesigurnim putovima, gdje ga zaustavljaju straže i grubo pretresaju kao švercera.
Naposljetku, stiže u Gospić, pravo pred stožer. Na prozorima okolnih kuća snajperisti s vunenim
maskama, uperili su u nj oružje. Stipetić ulazi u kuću, u prostoriju u kojoj sjede štablije, mrki,
puše i ne ustaju... Ali, nije Stipetić uzalud već trideset i pet godina u uniformi, ulovio je i on po
koji štos. Drekne s vrata: POZOR! Te prinese ruku obodu šapke. Mrcine, banditi i po koji sitni
žicar, dižu se jedan za drugim, odzdravljaju. Stipetić vadi ukaz i čita odsječno, zaglavlje, datum,
sve... ZAPOVIJEDAM... Ukratko, da se smijeni Norac, te da sa Stipetićem odmah ide u Zagreb,
na raport kod Predsjednika. Potpis: F. T.

Svi gledaju Norca, a on sjeda i kaže: 'Jebem ja i Franju Tuđmana i sve ostale jugoslavenske
generale. Za mene je jedini hrvatski general Maks Luburić!'

Stipetić sliježe ramenima, pa odlazi, jer nije htio ostati na jelu, tobož se naljutio što se nisu
pobrinuili za njegova vozača. Zum-zum-zum, Karlobag-Rijeka-Karlovac, pa u Zagreb, k Tušu,
koji mu kaže: 'Idi, pa to ispričaj Tuđmanu!'

'Kalkulirao je', kaže Stipetić, 'Nepogrešivo, znao je zašto to govori.' I Stipetić se popne na
Pantovčak, gdje ga je primio Tuđman, a uz nj samo Perković. Kad je Stipetić, ispričavajući se,
ponovio od riječi do riječi što je Norac rekao, Tuđman skoči na noge ričući kao vol, zajapuren, te
prevrne mali, okrugao stakleni stolić, koji je imao u salonu kancelarije.

'Perkoviću! Šta je ovo? Hapsiti! Hapsiti!' drao se raspomamljen Vrhovnik, pa Stipetić ode uvjeren
da je Tusova proračunata psihologija pogodila cilj. Nakon dva dana, Norac se pojavio u Zagrebu.
Tuđman ga je primio na raport. Dao mu je čin pukovnika, postavio za zapovjednika 118. brigade i
vratio u Gospić. Ante Karić otišao je natrag u Sabor. Cuzzo, gobbo. Kaže da se u buduće
minimalno eksponirao.

Norac je pak započeo uspon, njegova karijera dobila je trijumfalnu akceleraciju. Tihomir
Orešković dobio je kopito. U prosincu 1992. opozvan je u Zagreb, gdje ga je Manolić uhapsio i
dva dana držao na 'informativnom razgovoru'. Na Šuškovu intervenciju kod Tuđmana, morao ga
je pustiti, pa je Orešković potom primljen u MORH, u politički odsjek, ipd, u činu pukovnika,
koji su dobivali svi Suškovi gangsteri. No, bez obzira na to što su gospićki razbojnici privremeno
spasili guzicu, ili se čak popeli po kadrovskoj lijani u tuđmanovskoj džungli, socijalni
eksperiment stvaranja luburićevske ljudožderske paradržave u Lici, pretrpio je neuspjeh, jer je
pukao skandal i novine su bile pune članaka s jezivim nagovještajima zločina prema srpskom
civilnom stanovništvu u Gospiću.

Gospić zatim postaje cause celebre za Helsinki Watch, koji vodi Ivan Zvonimir Čičak,
Oreškovićev vjenčani kum. Njemu se Tihać ono uvaljivao kad je osamdesete izašao iz zatvora,
ali, naposljetku je čak i lakovjernom, nepromišljenom Čičku, postala sumnjiva tolika politička
gorljivost. Otkačio ga je i od 1981. s njim 'zamrznuo odnose'... Dossier Gospića Čičku je poslao
Manolić, tvrdili su poslije novinari vezani za desničarsku agenturu, pokušavajući cijelu ličku
tragediju prikazati kao propagandni, frakcionaški sukob u vrhu HDZ-a, rat šuškovaca i
manolićevaca. To je bedasta teorija zavjere, ali uopće ne treba sumnjati da je papir krenuo iz
Nojeve arke svih hrvatskih tajni, s pretrpanog stola Jollvja Manolija, koji je izgledao kao spisima
nakićeni sekreteri pikvikovskih perovoda, što ih je u izvorniku Dickensova romana crtao Richard
Sevmour.

Od novinskog skandala, Orešković je u defanzivi, iako se ne skriva, nego, štoviše, 1992. izlazi na
izbore. Štedul i on pokušali su se politički etablirati u Lici, ali su totalno propali. Tiho je išao
protiv Valentića, koji je u izbornoj jedinici potegao više od devedeset posto za HDZ. Orešković je
istupao s ultrakonzervativnim programom, pa izjavljuje: '... Zalažem se za uvođenje smrtne
kazne. Ne vjerujem u odgojnu funkciju zatvora, ne vjerujem da se mogu preodgojiti masovni
ubojice, ratni zločinci, teroristi. Istina, da kojim slučajem nisam Hrvat, bio bih liberal!' Mislim da
je potpuno u pravu i da bi na njemu trebalo primijeniti tu teoriju, kako je i giljotina iskušana na
svojem autoru.

Orešković i hadepeovska momčad potisnuti su u međuvremenu u politički drugi plan.

Schiverpunkt se prenio u Bosnu, gdje je ordinirao Tuta s kažnjeničkom bojnom, a merčepovci,
domaći suparnici štedulovaca, banda s kojima su se u Gospiću fajtali oko teritorija, također su se
pritajili, pogotovo kad je otpušten Vekić, Šuškov čovjek u Ministarstvu policije. Obično se misli
da je taj osječki advokat, koji se na početku rata pojavio u Zagrebu, nekakva Šeksova politička
akvizicija, kakav Glavašev pajdaš, no Glavaš, koji ga ne trpi, ispričao je da su Vekića, okupljajući
za ljude za HDZ uoči prvih izbora, izbjegavali kao koleru, jer su shvatili da im navlači policiju.
To bi značilo da je Vekića Šušku doveo Perković, a nema nikakve sumnje da je Vekić angažirao
Merčepa, što znači da je bio u najvišoj sferi nalogodavaca zločina koju istražuje haaški sud.

Kad su merčepovci maknuti u stranu, jer više nisu bili potrebni naoružani desperadosi, osim kao
dragovoljačka rezerva, i hade-peovci, puno pametniji, relativno sofisticirani - kao Irokezi u
odnosu na Komanče - moraju naći novi modus vivendi. Zaključili su da ih netko ne voli, pa zlu
sreću pripisali Šuškovu šefu sis-a, Josipu Perkoviću, 'starom udbašu', kao da je on bio kadar
poduzeti bilo što izvan kontrole ministra obrane kojemu je bio subordiniran. No, Perković je bio
neprijatelj kojega su mogli dosegnuti, pa su su na nj krenuli svom silom.

Manolić je uto došao u otvoren sukob sa Šuškom i Tuđmanom, izašao iz stranke te aktivirao
svoje assete za podzemnu borbu s hercegovačkom hobotnicom. Pokazalo se da baš i nema
bogzna šta; odred starih propaliteta, nepouzdanih doušnika i labilnih suradnika, koji su svi
zaštekali, čim je mreža ostala bez love. Valjda jedino operna produkcija zahtijeva veće personalne
troškove.

Hadepeovci u tom sukobu ostaju neutralni, a Orešković se na sve načine pokušava reinsertirati na
političku scenu; razumije se da je sudjelovao u osnivanju dragovoljačke udruge (i u njenu biltenu
Za dom, glumio 'vojnog urednika'), ali, puno važnije, s bivšim ministrom Vekićem, te budućim,
Bosiljkom Mišetićem, formirao je u uredu advokata Tomislava Badovinca na zagrebačkom
Gornjem gradu Hrvatsku nacionalno-demokratsku ligu, nekakvu nejasnu ultrašku stranku, koja je
Šušku očito služila kao kadrovski deponij, sastavljena od ljudi čiji je nacionalizam rasistički
strastven, što je u kozmopolitskoj hrvatskoj građanskoj sredini ipak poprilična rijetkost. Koliko je
to mjesto bilo čudno, vidi se po tome što je, u istim prostorijama, istodobno obnovljen
'komunistički' njuzmagazin Danas, pod imenom Pečat, pa su se reformistički socijalisti, novinari
Mladen Maloča, Jelena Lovrić i Gojko Marinković, tu svakodnevno susretali s nereformiranim
nacional-socijalistima Oreškovićem, Mišetićem i Vekićem, u prividnom skladu koji može
organizirati samo neka velika obavještajna režija.

Mišetić je kratko figurirao kao Šuškov igrač prvog reda, a Vekića i Oreškovića, koji se u Zagrebu
udebljao kao veprić, nitko nije trebao, pa se vratio u Liku, postao načelnik općine Perušić i tu, u
prikrajku, ostao prilično nezamijećen do sukoba HDP-a s Perkovićem i Šuškom, u aferi
Predstavka, izazvanoj nadmetanjem oko nekih kriminalnih interesa, te do objelodanjivanja novih,
neprijepornih svjedočanstava o gospićkim ratnim zločinima koji su se, valjda u Manolićevoj
smočnici, salamurili punih šest godina...

A Norac? Na nj nije do tada pala ni sjenka sumnje, nego je samo napredovao, napredovao i
svakoga se dana sve više udaljavao od originalnog habitusa sinjskoga dugonje s podbratkom
slabića, lijenog i uobraženog momka sklonog fantazijama, najgoreg učenika svoje generacije,
koji je, naposljetku, u Gospiću napravio neke grozne stvari što bi mu bio balast u karijeri da nije,
naprotiv, bila preporuka za uspon u Tuđmanskom Šuškovcu.

S mjesta zapovjednika 118. brigade (demobilizirane napokon 31. listopada 199Z.), postavljaju ga
poslije tri-četiri mjeseca kursa u Zagrebu za zapovjednika profesionalne 6. gardijske motorizirane
brigade, koja je bila dobro popunjena A-formacija visoke bojne gotovosti; osim Prve, Druge i
Četvrte brigade, najjača postrojba Hrvatske vojske. Vatreno krštenje imala je u Bobetkovoj
katastrofalno sfuflanoj operaciji Maslenica, kad je ljudstvo izginulo bez veze, jer kolerični
pretpotopni marinac nije planirao drugi ešalon, ni rezervu, a i taktički je sve postavio prilično
nesuvislo, pa se išlo na ho-ruk, i ništa se nije osvojilo, ali su se barem Srbi dobro stresli, kad je
sjajni helikopterski general Jozo Čuletić, zapovjednik zrakoplovstva, u zadnji čas spasio stvar
'konjićevim skokom', što je zatim stara nesreća sebi pripisala kao izvorni 'vertikalni manevar', na
kojemu je on tobože zasnovao cijelu operaciju. Norac je za 24 sata dostignuo zadani cilj pred
Obrovcem, samo što je zauzeti teren, poslije potpisivanja primirja, morao napustiti - ali, za
utjehu, u dvadeset i šestoj, dobio je čin brigadira.

Medački džep nije tako loše vojnički isplaniran. Tek demonstracija sile, uz skraćivanje hrvatskih
obrambenih linija, pretvorio se u politički debakl, jer su vojnici u toj prvoj, oglednoj ofenzivi
Hrvatske vojske, spalili srpske kuće te ruševine ukrasili velikim slovima 'U', pa potom
tenkovskom paljbom Norčeve brigade, koja je s oklopnom satnijom podupirala Markačeve
policijske komandose, ubila devedesetogodišnju staricu u kolibi koja je, tvrdilo se, 'babi poslužila
kao mitraljesko gnijezdo'. Sve su vidjeli ljudi iz američke i britanske ambasde, koji su odmah
izašli na teren, koji su držali češki Unproforci.

Za 'propuste' kažnjen je general Rahim Ademi, koji je fol zapovijedao tom zonom, a kad je počela
artiljerijska priprema, skočio kao oparen, te zavapio 'Tko puca, tko puca?!' Smijenjen poslije
akcije, dodijeljen je Gotovini, koji je sad, kao i Norac u Agimu Qekuu, dobio za oslonac svog
albanskog stožernog časnika, koji obavlja sve kvalificirane oficirske poslove, pa mladi
vojskovođa može izlagati svoju hrabrost na vatrenoj liniji, gdje se, s kanočalom u ruci, običavao
strovaliti kao bomba od 250 kila i njihov glavni zapovjednik, osam-desetogodišnji infantilac, koji
je također doživljavao rat kao divovsku rundu taftaća.

Obilazeći prvu crtu kod Bilaja, Norac je zakačio poteznu protu-pješadijsku minu. Lako ranjen,
proveo je mjesec dana u bolnici. Bobetko mu je u operaciji Maslenica bio povjerio polovicu
Zbornog područja Split, zapovjedništvo u Zadru, kao neku višu, 'polukor-pusnu' komandu, što
lijepo izgleda u personalnom dossieru, dok se guraš za generalski čin.

No, do gustih, širokih zlatnih pletera, došao je prije svega političkom, Šuškovom protekcijom.
Gojko je časnike iz jna nastojao sabiti u kozji rog, pa primjerice Stipetiću, starom frontovcu,
jednom od najvećih poljskih komandanata koji su prošli spaljenom travom Balkana poslije
Eugena Savojskog, nije dopustio nijedan čin napredovanja, a odlikovanja mu je dao dvostruko
manje neko auto-erotičnom nabožnom pjesniku, načelniku Političke uprave, Tolju, jer se htio
okružiti 'mladim lavovima', generalima konobarske i legionarske provenijencije, koji bez njega
nisu bili ništa, budući da čak nisu iznikli iz HDZ-a, nego su izronili iz još mutnije, ustaško-
luburićevske prljave matice, iz koje je i sam isplivao. To su trebali biti pretorijanci njegove
diktature, koju bi uspostavio poslije Tuđmanove smrti - ali Bog, koji očito Hrvatsku ne čuva, ipak
ne dopušta da joj se dogode najgore svinjarije.

Prema generalskom činu, Norac je napredovao posredno, postavši alkarski vojvoda u dvadeset i
sedmoj godini. No za jedno i drugo, morao je dobiti potporu franjevačkog reda, sinjskog
samostana i hercegovačke provincije. U Širokom Brijegu razmatralo se i odobravalo svako
unapređenje u Zagrebu, a u 'norvalskom' su se užem krugu, u pribježištu Masne Luke,
objedinjavali bivši emigranti i mi-noritanci, popovi i udbaši, medugorski čudotvorci i
hercegovački državotvorci, no to nije bila zavjera na Sionskoj gori, nego, naprosto, sastanak
upravnog odbora tvrtke koja kontrolira značajne interese: jedno uhodano hodočastilište koje
odbacuje stotine milijuna maraka, jedno ministarstvo s ratnim budžetom od osam milijardi kuna,
ne računajući golem posao s drogom, stanovima i nekretninama, reket, šverc i ostale kriminalne
aktivnosti. Ljudi koji su se tu okupljali, raspolagali su cijelom jednom paradržavom, vojnom
silom i s nekoliko obavještajnih službi. Da se netko primakne tom središtu moći, morao se
podvrgavati rengenskom pregledu duše, ispovjednoj provjeri, i to od rođenja...

U toj sferi, Norac nije imao problema: kad mu je Sušak priskrbio pukovnički čin umjesto da ga
Manolić strpa u zatvor, znao je s kim ima posla- politički, moralno i konfesionalno, dijelili su
bacground, a s takvim krilima letiš, iako nisu anđeoska... Kad je 1994. kreirano Zborno područje
Gospić, Norac je, u dvadeset i osmoj godini postao generalbojnik. Vozio je bmw, u Duilovu kod
Splita uzaptio čak dva apartmana, jedan 'za odmor', drugi 'za rekreaciju', zabavljao se s dvije
urednice televizijskog Informativnog programa, a ulizički mediji pritom su ga veličali zbog
skromnosti jer je, splašen, pazio da štogod ne lane i ne razotkrije svoje stvarne intelektualne
dosege. Zacementirao je poziciju prilikom operacije Oluja, u kojoj je zapovijedao zonom od
Knina do Kapele. Lijevo, išao je Markač i njegova ordija specijalista, koje je predvodio
legendarni Ćelavi, a desno, Gotovina, prošavši dinarskom cestom što su je sagradili Rojsovi
bageri, pa na juriš, u koji je išao naprijed sam, s Kalašnjikovom u ruci, zauzeo Knin. Tako Norac
nije imao osobito glamuroznu funkciju, ali se, pripadno činu, uredno nakitio odgovarajućim
medaljama i odličjima.

Da je to moglo ići tako u beskraj, Norac bi dotjerao do feldmaršala, ali ubrzo je sve pošlo
nizbrdo, kad su nezadovoljni Štedulovi hade-peovci krenuli 1996. protiv Perkovića i Šuška,
dajući u novine nešto štofa o MORHovskim skandalima i o velikoj hercegovačkoj marčapiji.
Zakonomjerno, ubrzo poslije toga skandala, uslijedio je novi: onaj konobar Bando, ratni šef
gospićke Vojne policije, stao je 1997. iznositi optužbe protiv kolege Norca, a Milan Levar, lokalni
aktivist dragovoljačke udruge, protiv Oreškovića. Na njih je dignuta velika hajka režimskih
novina koje je kontrolirala desna, pašalićevska struja HDZ-a. Razotkrivali su ih kao Manolićeve
agente, liječene umobolnike i uhićivane kriminalce, kao da bi to moglo diskreditirati nekoga u
Hrvatskoj, gdje su počinioci i svjedoci vrlo sličnog moralnog i kulturnog profila.

Kakav je prznica i manijak Tihomir Orešković najbolje pokazuje to što je, baš u tom času, kad bi
mu najbolje bilo da ne privlači pažnju, nego šuti i kenja, demonstrativno dao ostavku na mjesto
načelnika Perušića, a zatim uspio proizvesti dva široko publicirana javna ispada. U restauraciji
Purger prvo je izvrijeđao Čička, od kojega je zamalo dobio štakom, a zatim neke prijatelje, s
kojima je sjedio za stolom, napuntao da namlate Suvara, koji je bio za susjednim...

Norac je, začudo, pokazao veću snalažljivost i inteligenciju. Shvativši da se za nj sve promijenilo
onoga časa kad je Šušak umro, počeo je tražiti drugu varijantu, novu podložnost, i već 1998. na
otvaranju Alke, stao politički koketirati s novim ministrom, dr. Andrijom Hebrangom, koji je
svečanostima prisustvovao kao Tuđmanov izaslanik. Norac je javno i privatno stao na njegovu
stranu, protiv hercegovačke klike u Ministarstvu obrane, a vidno se pojavljivao i s Milanom
Bandićem, predsjednikom zagrebačkog esdepeovskog komiteta, koji je u neformalno izaslanstvo
u Sinj došao u bermu-dama, iz obližnjeg ladanja u domaćim Grudama.

To se svrstavanje protiv Ćesića Rojsa i Markice Rebića - koji su, otjeravši Hebranga, preuzeli
Ministarstvo obrane, povezani sa Šuš-kovom udovicom, Pašalićem kao 'oficirom za vezu' na
Pantovčaku i Miljavcem kao kabinetskom marionetom - sljedeće godine fiksiralo, a zatim
radikaliziralo u otvoreni sukob. Norac je počeo po kafićima govoriti kako su se Rojs i Jelavić,
hercegovački 'logističari' okoristili i obogatili za vrijeme rata, dok su drugi ginuli, pa je Ćesić,
kojemu je Markica sve dojavio, Norca nazvao doma, nabrojio mu sve po spisku i obećao
skandale po novinama, a Jelavić, koji je nazvao sljedeći, čisto i bistro poručio da će ga ubiti. Iz
tih pak dana ima i malena bilješkica u novinama, da se Norac, preko svoga prijatelja Bandića,
'ubrzano približava SDP-u'. Od toga, naravno, neće biti ništa...

Tri zadnje godine hadezeovske gnjileži, gospićka se storija sporovozno vukla po opozicijskim
novinama - kako nije postojao politički okvir da se stvar iznese na sud - bez ikakva rezultata, sve
do promjene vlasti, kad su, poslije intervencije haških istražitelja i atentata na svjedoka Miću
Levara u Gospiću, Oreškovića i cijelu bulumentu iz ministarstva pokolja u hotela Lika, minus
Merčep (dok merčepovci već leže na pričnama), napokon smjestili u bajbokanu. Tu su već sve
priznali, te okrivili jedni druge za haških najmnanje pet stotina godina zatvora.

Budući glavni urednik Nacionala, kao erotski fotograf pozira uz Iru Tigermann, buduću glavnu
urednicu Penthousea.

Kokošarska mafija protiv zločinačke organizacije

IVO PUKANIĆ

U nedjelju, 3. prosinca, Republika je bila na ulicama. Prvi otisnuti primjerak pregledali su Ivo
Pukanić Puki, glavni urednik s bejzbol-skom kapom naopako, te Rikard Pompe u domaćinskom
kućnom džemperu, novopostavljeni direktor poduzeća Vjesnik. Riki je bio direktor Vjesnikova
tiskarstva i pod ancien regimeom, te predsjednik Statutarne komisije ck, a u posljednjih deset
godina bio se prometnuo u veletrgovca papirom. Znam ga još s radnih akcija na Savi, gdje sam,
za izvlačenje kolica na nasip kod Jankomirskog mosta, zaslužio udarničku značku, dok je on bio
'u štabu' i jednom, sjećam se, poslije velike tučnjave, postrojio crnogorsku brigadu, pa dreknuo -
'Komunisti, tri koraka naprijed!' Ali, nije on neki polurashodovani staljinist, nego samo vrlo
autoritativan esdepeovac, koji će utjerati u red pijane proleterske brigade u tiskari. No, ako
poveća tiražu Vjesnika za deset tisuća primjeraka, svim čitateljima tog Vladina dnevnika plaćam
pivo! U nedjelju navečer Republika se počela prodavati s ogromnih kupova, koji su se istopili do
podneva. Dotle je policija već zgrabila Ninu Pavića i Vinka Grubišića te ih, u pratnji specijalaca,
otpremila u rementinečki zatvor.
Što se Vinka tiče, to nije bila posve neumjesna opreznost, jer i u svojoj bantam kategoriji on je
opasan ulični fajter iz donjodubravskih sokaka, koji se prekalio u ratovima s Janjevcima i ostalim
etničkim bandama u zagrebačkoj 'priči s istočne strane', no Pavića kojemu je šećer bio užasno
skočio, podjednako sigurno mogli su prepratiti i Klinci s Ribnjaka...

Na naslovnoj stranici prvog broja Republike Pavić i Grubišić in-dicirani su kao šefovi 'medijske
zločinačke organizacije', čija je formacija prikazana nizom kućica, pod egidom Grupo. Ta
ustrojbena shema, koja podsjeća na znanstveno-obavještajne izume bivšeg komandanta hrvatske
vojne špijunaže, stožernog komodora Loše Domazeta, providena je osobitim šifrarnikom. Kad
pripadnici medijske zločinačke organizacije razgovaraju telefonom, nije im potrebna Enigma -
njemačka napravica za kodiranje, prikazana u filmu L/571 - nego mogu razgovarati u šiframa, pa
Dinka Čuturu, gradskog hade-zeovca, primjerice, nazivati Fifi, tvrdi Republika. Medu kodovima
-turboekskluzivno! - našao sam i svoj vlastiti: ja sam Jura, tj. Sport-press. Kad su me izbacili iz
Nacionala, koji su pripadnici famozne ortačke skupine zajednički kupili prije izbijanja
međusobnih nesuglasica i sukoba Prvog (Barač) i Šestog (Puki) s Drugim (Kutle) i Petim
(Pašalić) ortakom, Kutle me pozvao da u Večernjakovoj tiskari pokrenem novi zagrebački
sportski dnevni list, koji će se izdavati s resursima splitske Slobodne Dalmacije...

On i Puki mislili su, valjda, da me ne bi bilo dobro ostaviti posve na suhom. Puki mi je po Srećku
Jurdani ponudio da izdajem Start: to ime i logotip kupio sam prilikom stečaja Vjesnikove
revijalne game za našu tvrtku Media Press, koja je izdavala Nacional, odakle sam izašao kad ju je
Barač kupio preko sina.

Prihvatio sam sramnu Kutlinu ponudu i pristao da - kao pra-nećak profesora Barača, velikog
Splićanina iz Muca, koji je dao ime klubu Hajduk, a još sam lani u nj upisao i svog
sedmogodišnjeg sina, koji nosi ime Marul, što je bio novinarski pseudonim toga velikog pretka,
koji je kao čičerone proveo kroz Salonu samog Franju Josipa - pristao sam, dakle, da uredujem
jedan dinamovski sportski tabloid koji - hvala Bogu! - nikad nije izašao...

Mislim da mnogi od biznisa u shemi organizacije Grupo nisu podjednako virtualni. Ali, koliko ja
poznajem poslovanje tih zavjereničkih lobista, svaki od njih ljubomorno je držao svoj obrt, a
ovakva Magna Carta isto je toliko vjerodostojna kao kad bi bilo pronađeno Pravilo službe
sicilijanske Kamore, ili statut Pukijeve 'kokošarske mafije', koji precizno propisuje postupke
Vjesnikove tiskare, Linićevih protežea, Ministarstva unutarnjih poslova, šefa SZUP-a i
Karamarkova duha koji sveudilj lebdi nad vodama... Doduše, podjednako ludikrozan dokument -
ortački ugovor o mažnjavanju Dubrovačke banke - posve je autentičan, pa je izazvao pad
prethodnog, korumpiranog, režima, ali to je ipak bila sasma druga stvar - taj kon-trakt dao je
sastaviti sam Barač namjerajući ga od početka pustiti u novine...

Kad je Republika izašla i policija pokupila vlasnika Europapress Holdinga Ninu Pavića, znao
sam da ću, napokon, moći publicirati priču o Baraču, koja me i navela da konstruiram serijal
Lik&djelo. No, bio sam svjestan da ću primiti groznu uzvratnu paljbu, jer je već prvog dana
počela kampanja usputnim primjedbama iz zavisnih rečenica u tekstovima vodećih člankopisaca,
koji me spominju, respective, kao 'kurira zločinačke organizacije' i 'dežurnog Pašalićeva
provokatora'.

Pojedinačni odgovori jedan-na-jednoga, znao sam, iscrpili bi me i satjerali u defenzivu. A moj cilj
nije bio da branim svoju čast, koja je ionako neupitna, jer sam iz toga oceana dreka izašao čist,
bez love i dionica bilo kojega od četiri-pet najvećih listova u zemlji, koje sam pokrenuo svojim
kapitalom i uredničkim idejama. Isus je pristao da visi između dva mangupa, ali ja nisam
spreman da me na križ pribija Baraba. Moj cilj je da ih sve naguzim, redom ili, bolje, sve
odjednom, po taktičkom naputku velikoga Mivamota Musashija. On je u definitivnoj studiji Pet
prstenova, koju sam uzeo ponovno čitati, u Knjizi vode - gdje se govori o 'borbi s više protivnika'
- dao ovu uputu: 'Pazi na ritam u kojem te protivnici napadaju, tako da držiš oči otvorene u svim
smjerovima, i upotrebljavaj, u munjevito brzoj izmjeni svoj desni i lijevi mač... Ako si oborio
jednoga, tada ne smiješ ostati u svojoj poziciji, nego moraš odmah zauzeti borbeni položaj
spreman na obje strane. Kreni snažno na protivnike, i svaki put kad ti se u napadu približe,
uništavaj jednog za drugim. Ispravna je tehnika u bilo kojoj takvoj situaciji da protivnike potjeraš
tako da budu poredani kao ribe na konopcu. Kad u tome uspiješ, obaraj ih po redu, ne dajući im
prostor za kretanje.'

Znači, treba krenuti na sve odjednom, a ne razotkrivati ih pojedinačno govoreći da drugi, možda,
i nisu tako loši, jer su zavedeni, ili beznačajni. Taktika mi je bila odmah jasna, a - iskreno -
pouzdavao sam se u svoje polemičko majstorstvo. U posljednjem dvoboju, s kojim je dostignuo
duelantsko savršenstvo, Musashi, uostalom, uopće nije izvlačio mač, nego je čuvenog samuraja
Sasakija Kojira kresnuo po glavi veslom, kao što bih i ja, zeusovski razgnjevljen i dionizijski
raspojasan, mogao nekoga od nesretnih 'nacionalovaca' tresnuti po glavi svojim 'mehaničkim
laptopom' marke Olivetti... Recimo onog mizernog udbaškoga trećepozivca Mladena Plešu, koji
me proglašava faktotumom medijske 'zločinačke organizacije', a prije nekoliko tjedana sjeo je k
meni za stol u Čarliju i razmjenjivao dobroćudne novinarske tračeve, jer sam mu oprostio što me
okrao, te pokušavam s njim, novinarski smjerno, profesionalno, koegzistirati na pločniku ovog
malenog grada, gdje su toliki darovitiji ljudi bili prinuđeni da egzistenciju osiguravaju
žurnalističkim ekvivalentom fafanja.

Osim taktike, morao sam riješiti i probleme logistike. Boss je bio u zatvoru na Svetošimunskoj i
ondje s Jakopcem gledao na televiziji izvješća o sebi u Dnevniku. Bilo mi je jasno da će na jednu
moju riječ u Globusu, pasti deset njihovih u Republici, ali nije problem u količini, jer ja mogu
napisati koliko i cijela četa tih kokošara, nego u ritmu: ja objavljujem tjedno, a oni svaki dan!

Otišao sam stoga do Tomice Wrussa, urednika Jutarnjeg, da vidim kako će postupati, pa zaključio
da namjerava zadržati profesionalnu neutralnost: njegov će editorial biti malo 'von oben', a ne kao
onomad dok je uređivao Božićev ST. To je bacio iza sebe, i s pravom, jer kompaniji, zaposlenima
i vlasnicima, ne treba rat tabloida, spektakl hrvanja u blatu (u čemu bi Puki, uostalom, pobijedio,
jer je rođen u Velikoj Mlaki, pa se u tom žitkom mediju snalazi kao punoglavac u barskom
gnjiležu). Wruss je obećao da će mi omogućiti da reagiram, ali sam uvidio kako ne treba previše
računati na kućnu profitnu kravu muzaru, koju će u ovoj koridi, vjerojatno, držati po strani. Stoga
sam se osvrnuo k elektroničkim medijima. U eteru zjapi vakuumska rupa ne manja od Svemira,
koja sve proždire, poput kolapsara. U tu jamu valja od jutra do mraka istovarivati vijesti,
razgovore, panel-diskusije, osvrte i kontakt-emisije, kako na radiju, tako i na malim televizijama,
koje su lijepo nikle u sjeni divovskog hateveovskog baobaba. Obavještajna zajednica
elektroničkih priopćavala, smjesta me usisala u sveopće nacionalno konferiranje na temu: Hoće li
Puki uspjeti?!

'Čujte', govorio sam im, 'taj list koji prodaje jednu vijest za tri kune, nema puno šanse, jer
nalikuje na Glas koncila. Žao mi je što će propasti nastojanja i onih novinara koji, ni krivi ni
dužni, u drugom dijelu lista štrikaju dosta zgodne filmske recenzijice i takve neke člančiće,
dobro, drsko, napisane, sa stavom, što mi se više sviđa od večernjakovskog i jutarnjelistovskog
kiselog kupusa...'

'Čujte', govorio sam, 'Puki je kao Savonarola, samo što je pun para... Naravno da Barač stoji iza
Nacionala. Puki je stalno kukao da će list propasti zbog hadezeovskog zuluma i terora Tiska. Bili
su ga zaista opelješili i jedva se održavao donacijama udruga za obranu slobode riječi i, možda,
kakvim Petračevim posudbama. Ali otkud mu sad deset milijuna da kupi poslovnu zgradu od pet
katova, sto kompjuterskih radnih stanica, od toga osam grafičkih mašina i softver za redakcijski
sustav, da ne govorimo o ljudima koje je pozapo-šljavao, te o golemoj reklami na televiziji i
masivnoj Jumb and Jumber kampanji...?! A kredit mu daje Hvpobanka, u kojoj su ostale sve one
garancije Dubrovačke banke, zbog kojih je Barač išao na sud!'

'Čujte', govorio sam, 'svoj sam udio prodao Baračevu sinu Zdeslavu, koji je došao u redakciju u
Vlaškoj iz Vaduza, u sportskom Mustangu 11, s punom torbom novaca, što ih je predao Pukiju.
Puki je brojio banknote, za što imam devet svjedoka... Poslije je Pilaš po gradu pričao onima koji
su to od mene čuli, da je sve izvedeno kao predstava jer je, zapravo, Puki kupovao, a Baračevi su
mu samo poslužili kao paravan. Zaista me Puki odveo k Nevenu Baraču na razgovor, a on mi se
nije nimalo svidio: držao se osorno kao pravi stari udbaš, koji se neviđeno opario, taj prijatelj
Mate Bobana i Tute Naletilića, blagajnik ortačke skupine i kletvenik konavoske dubrovačke
hercegovačke grupacije... Možda je sve to bila predstava, ali uvjerljiva poput života!'

'Čujte', govorio sam, 'pa nije li Puki letio u Finsku s Baračem, Kutlom, bez Trećeg, ali s Četvrtim
ortakom, naime bez lokalnog dubrovačkog suzupovca Luburića, ali sa šefom županijskog HDZ-a,
onim Brnardićem, kad su proslavljali ortakluk leteći u luksuznom novom Kutlinu Citationu,
najbržim poslovnim avionom na svijetu? Nije bilo Petoga, ali, k vragu, nije li, zapravo, nazočio
Šesti, koji je fotografije s turneje dao u vlastite novine, s nekim pozitivnim, ortačko-poticajnim
tekstom...?'

'Čujte', govorio sam, 'stvar je u tome da je sad politika opet dospjela na ulicu, kao u doba
blagopočivajućeg Marinka Božića, koji je na platnom spisku držao pola Tuđmanove kamarile, a i
sam je bio policijska marioneta - samo što je onda policija posjedovala novine, a sad novine, čini
se, posjeduju policiju... Neki kolege, koji su tražili intervju od šefova SZUP-a, morali su se
najavljivati preko novinara Nacionala. Dobro, mi se svi ližemo sa svojim informatorima, često
vodimo njihove bitke, jer u novinarstvu, kao i u psihoanalizi, postoji začudni efekt 'transfera', pa
se pacijent zaljubljuje u analitičara, ili obratno... No, Račan to valjda neće dopustiti, jer se
Republika pretvara u organ i sredstvo puča, što se dogovara u podsljemenskim birtijama sa
svakim gradskim besposličarem i spadalom koje prisjedne za stol. Kao što je napisala Mirjana
Kasapović, to je put kineske kulturne revolucije! Kang Sheng iz Četveročlane bande, šef
kineskoga UNS-a, bio se udružio s nekim propalim piskaralima sa šangajske Univerze, koje je
animirala fanatična revolucionarna heroina, na dacibao-proglasima izlijepljenima na zid
šangajskog kampusa, kineski uvijeno prozvana Stara žlundra. Naravno, ništa od toga ne bi bilo
bez pristanka samoga predsjednka Mao Zedonga...'

Jezik mi je odebljao od nagvaždanja po elektronskim medijima, a mučilo me što se sudjelovanje

u panel-diskusijama i davanje izjava za televizijski Dnevnik ne plaća (za razliku od gostovanja u
gastronomskom kvizu Kruške i jabuke, gdje te još fino nahrane). Za novinara, nemoralno je
profesionalno djelovati bez naknade. Osim toga, dok dereš tuđu kozu, zapuštaš svoj posao, pa
sam odlučio da se koncentriram i da na ove sporadične napade odgovorim knjigom. Prikladan
naslov Kokošarska mafija protiv zločinačke organizacije podsjeća na neki zakasnjeli Kušanov
roman, nešto poput Koko i senzacionalisti, no iako je to dovoljno humorno, ne sadrži onu ključnu
notu, konzonant ili semiotički znak potreban da stvar 'poleti', pa bih zapravo trebao otvoriti na
Internetu chat-room da u ozračju nabijenom elektronima provjetrim to pitanje jednim kolektivno-
orgonskim brain-stormingom.

Kad sam promozgao sva ta duboka umstva, zacrtao sam strabon-ski periplus za predstojeću
plovidbu nemirnom pučinom hrvatske politike, koja se pokazala opasnijom nego ikad, jer te
kokošarska mafija može za tili čas lišiti mira, ugleda i dostojanstva, možda i slobode, obznani li u
svom republikanskom tabloidu kako sam se i ja okoristio supresijom hrvatskih medija! Jednom
mi je Tenžera ispričao kako je poslije Sedamdesetiprve postradao u političkim diferencijacijama
kad su ga, iako je bio samo honorarni vanjski suradnik, proglasili 'otuđenim centrom moći'...
Naravno, presudno je tko stoji iza te nacional-republikanske kampanje, ali ja, naravno, ne mogu
utjecati na više političke sfere odakle se upravlja akcijom, ali mogu barem zaci s letvom medu
pavijane koji su me zaokupili, kao medvjeda Balooa u Knjizi o džungli, te skupo prodati svoj
život.

Kad su Pavić i Grubišić pušteni iz zatvora nakon 48 sati, Pukijevi uvodnici zacrnili su se od
gnjeva i razočaranja, jer je prodaja Republike, koja je krenula s dvjesta tisuća, odmah počela
padati. '...Ostali smo sami, izloženi napadima sa svih strana. No, dokazat će se da smo bili u
.pravu.' Istina je, dakle, ekskluzivna provincija toga novinarskog zelota koji barata leksikom od
četiri stotine riječi. No, na njegovo lice navlači se sad prezriva grimasa, koja ne može sakriti grč
ogorčenja.

Odakle toliko bjesomučnog nezadovoljstva i neutažive srdžbe kod toga mladog čovjeka, koji je
prije petnaest godina počeo kao goljo iz Prigorja, a sad stanuje u Ilici u velikom luksuznom stanu,
u bloku u kojem posjeduje još dva, uz jedan manji, u opulentnom kondominiju Importanne-
Galerije, koji je ustupio razvedenoj prijateljici i najbližoj suradnici? Vozi se u Mercedesu S-klase,
u garaži drži drugi manji, nosi Bossova odijela i Rolex, posjeduje novinsko-izdavačku kuću, ima
ženu koja se sjajno nosi s njegovim idiosinkrazijama i kći koju baka, bogata štutgartska birtašica,
obasipa poklonima i nekretninama... Dobro, više se ne bavi fotografiranjem pin-up modela, za što
je imao strastven interes, iako mi je nedostižni Lupino jednom povjerio svoj kvalificirani opažaj:
Puki, on te žene ne voli, nego mrzi, to se vidi na slikama...

Pa ipak, što mu nedostaje da upotpuni svoju sreću? U Hrvatskoj toliki ljudi nemaju što da stave u
usta i navuku na leda, moj postolar naplaćuje petnaest kuna, a rođaci ostaju bez zaposlenja,
ušteda, socijalnog osiguranja i zdravlja, perspektive i nade, ne računajući obećanja iz monotone
katoličke liturgije, praćene osrednjim poja-njem župskih serafskih dragovoljaca...? No, osvrćući
se po tramvaju, na skrušenim licima suputnika ne uočavam takvo nezadovoljstvo, kao na licu
urednika Republike] Ili je konstipacija, ili se Puki loše osjeća; kao da je sve ukrao, pa ništa, u
stvari, nema, ne zaslužuje, pa ne može spavati, jer ga muči mora da će se probuditi usred
burzovnog sloma, pada kotacija svih svojih aspiracija - što se upravo i počelo događati! Dobro,
milijun je valjda unaprijed pospremio, a onih dvadeset ili trideset suvišnih novinara, odustane li
se od posla, uvijek može baciti na ulicu, pa nastaviti kako je i počeo, s Nacionalom, optužujući
sve da su ga omeli u narodnooslobodilačkom žurnalističkom pohodu. Kao i Božić, on je uzbunio,
digao na noge sirotinju i lum-pove, koji bi da se bogatstvo opet preraspodijeli - ali sad nedostaje
Tuđmanova politička volja i hadezeovski revolucionarni pokret koji bi to mogli realizirati.

Što je, uopće, Republika? Kome služi, tko je stvara, jesu li to politički ili žurnalistički otpadnici,
rade li za novac, moć ili za slavu? Što u njihovim profesionalnim biografijama upućuje da su se
cio život spremali u sveti rat i u potragu za Istinom i Graalom?

Puki je u dnevnik preveo najjače ljude iz Nacionala, a u Nacionalu ostavio njihove alternacije,
drugu postavu. Tako se raskopavanjem afera u Republici bavi Jasna Babić, koja ima odlične veze
u obavještajnom podzemlju, a politički 'inside' obraduje Mladen Pleše, koji ima velik broj
političkih izvora medu Račanovim neistomišljenicima u SDP-u pa, sa svojim velikim iskustvom
iz nekoliko režima, rutinski dere 'analitiku', a može napisati stotine kartica tjedno, jer se silno
uigrao. Stilski, to je kao kad gori mokra slama: mnogo dima, malo vatre...

Maroje Mihovilović zadužen je pak za stožernu operatiku: on je Pukiju ono što su albanski
časnici iz jna bili generalu Gotovini. Maroje sve prati, sve zna - nije on najveći hrvatski novinar,
nego najmanja hrvatska novinska agencija. Jedan zajednički poznanik kaže da je poput protočnog
bojlera: uzima hladnu vodu vijesti koje emitiraju svjetske agencije i ispušta ih zagrijane za dva
stupnja. Više gotovo i ne piše: sad ima isključivo voajersku žurnalističku funkciju. Sve vidi i sve
zna, upozorava na događaje i povode za obradu, a sam drlja jedino nemoguće vanjskopolitičke
sastavke, koji kod onih koji ga otprije poznaju, izazivaju nelagodu.

Sam je sebe izbrisao iz novinarstva i javnosti, prešao u ilegalu, u anonimnost, u tajnu, čudačku,
egzistenciju, kao neki neobrađen lik iz Hrvatskog panoptikuma Josipa Horvata. Zanimljiv je kao
tajni urednik Republike; jezuit, fanatik koji pumpa Pukija. Maroje je iskusan, stari novinar, koji je
uvijek pokušavao djelovati kao 'siva eminencija'. Eminentnost se pritom prilično pogubila, a
pojačalo sivilo, izjednačavajući ga s pozadinom novinske 'ištipane hartije'.

Srećko Jurdana, ideolog 'kokošarske mafije', koja je preko Republike pokušala na brzinu skuhati
nacionalnu političku krizu i osljepariti neke pare od naivnih građana prodajom novinskog letka za
tri kune, istodobno je silno zanimljiv i posve prizeman, dubok i isprazan, odličan pisac i površan
tračer, analitičar i blefer, desničar i liberal, prznica i povodljivac, istinoljubivi lažac i pravednik
koji lako zglajza, čudak s malograđanskim navadama, vegetarijanac i strasni lovac, duhovit, a
lišen autoironije, mizantrop koji mrzi konobare, a prigrljuje poniženo čovječanstvo...

Kao dnevni politički analitičar Republike, mislim, ne valja: obje njegove rubrike u Nacionalu -
Stupovi društva i Surova politika - ja sam dizajnirao, kao i njegov angažirani liberalni stav
društvenoga kritičara, dok je ovaj novi pothvat smislio sam, pa svisoka piše banalnosti, a stil mu
je izblijedio, dok je angažman potpuno podređen Pukijevim dnevno-komplotskim
senzacionalističkim potrebama. Mene, koji sam ga stvorio kao političkog autora, te izvukao s
margine i njegovoj neatraktivnoj pojavi pridao zakasnjeli građanski smisao, pritom naziva
'Pašalićevim provokatorom', iako odlično zna gdje je bilo moje mjesto u velikoj pljački vlaka,
svjestan što je istina i gdje počinje laž kojom se služi, jer je izdao bušido. Ne može pisati
upotrebljavajući virtuozno samo istinu, što je, kako smo mnogo puta jedan drugome potvrđivali,
Put samuraja. Nije to samo moralno posrnuće, nego porazni gubitak forme, razlaganje u ništavilo
paskvi-lanta... Zbogom, prijatelju!

Njegova priča je jednostavna: Jurdana je marginalac. Rodio se u partizanskoj familiji prvoboraca

- mama i baka bile su lički prvoborci, dok se tata, poštenjačina, tek kasnije pridružio i dotjerao
najdalje do predsjednika stambene komisije u zagrebačkoj općini Centar, gdje je sebi posljednjem
dodijelio borački stan, i to mali, mizeran. Srećko je odrastao na Prilazu jna, pod platanama, kao i
Krleža, i stekao beskrajno udivljenje prema huliganima, štemerima i gradskom polusvijetu iz
karikatura Otta Reisingera (koji je stanovao u neposrednom susjedstvu). To ga nije nikad
napustilo, zato se i zapalio za Pukija... Bit je Jurdanine marginalne pozicije u tome što je od
dvadesete do četrdesete mrtvački šljemčio. Pokušavao se istodobno probiti na film - za što je,
mislim, imao predilekcije. Posve nesocijaliziran, nije, međutim, mogao dobiti neko normalno
namještenje, usprkos maminim prvoboračkim vezama. Zapravo, ništa nije ozbiljno radio, bio je
tipični socijalistički lump, stanovao kod roditelja, a onda se oženio za jednu normalnu žensku,
profesoricu ruskoga i s njom otišao u Njemačku, gdje se ona, u jugoslavenskoj školi, namjestila
kao nastavnica. On se pak zaposlio kao grobar, ali su mu brzo omrznuli jednoličnost i napor toga
morbidnog posla, pa se angažirao kao agent osiguranja medu našim gastićima, pa se upleo s
raznim emigrantima.

Bio je involviran samo na razini birtijaških nagvaždanja, dok nije upoznao pripadnike egzotične
ultradesničarske američke sekte Lvndona LaRuschea (osnivača Schiller Institutea), tipično
američkog luđaka, koji je završio na doživotnoj robiji zbog utaje poreza. Schil-lerov institut i
njihov teorijski časopis EIR Bulletin vodila je zatim LaRuscheova žena, a larušisti ili šilerovci
prilično su penetrirali hrvatske emigrantske krugove, uključivši se i u potporu Domovinskog rata.
Najistaknutiji larušist u Hrvatskoj bio je jedinstveni dr. Zvonimir Separović, kojemu je Jurdana,
po povratku u Hrvatsku, kumovao na svadbi sa ženom Brankom. U Nacionalovoj arhivi postoji
fotografija na kojoj se Srećko, blago poživinčen alkoholom, u kameru unosi rukom dignutom na
fašistički pozdrav.

Srećko Jurdana kao mladi intelektualac i filmski režiser prije nego je otišao u emigraciju i
zaposlio se kao grobar.

Početkom rata, Jurdana postaje desničarski komentator Večernjeg lista. Pišući o hrvatsko-
muslimanskom ratu, Bošnjake će sustavno nazivati Osmanlijama. Toliko je skliznuo udesno,
izvan granica normalnoga hrvatskog filofašističkog nacionalizma, u čisti, antidemo-kratski
ultradesničarski, švarcovski neonacizam, da se oprezni glavni urednik Večernjaka, Branko Tuđen,
odlučio kurtalisati toga radioaktivnog komentatora, koji je zatim udomljen u Slobodnoj
Dalmaciji, gdje se prihvaćao svaki ekscentrični anticivilizacijski stav. No, idila u Kutleraju
puknut će na malim ljubomorama i ogovaranju te na fiskalnim ratovima u zagrebačkom
dopisništvu lista. Srećka bacaju van, a on navraća u Globus i donosi, isprva anonimno, zaista
lijepe stvari, otkrića o potvorama hadezeovskih rasova, koje smo objavljivali s velikim uspjehom.
Kad sam pokrenuo Nacional pozvao sam ga i, u kafiću Mocca u Ilici, rekao: 'Čuj, ti si prije deset
ili petnaest godina pisao one sjajne glumačke portretiće u filmskoj emisiji na radiju, pa bi mogao
pisati portrete političara, što ćemo nazvati Stupovi društva.' Pomagao sam mu s informacijama,
redigirao tekstove, davao naslove, posvadio se s Marojem koji je, od straha, pokušavao spriječiti
da se kolumna tiska na zadnjoj stranici. Jurdana se brzo proslavio. Pokušao je odmah prijeći za
veći novac u konkurentski Globus, ali ga ondje nisu htjeli. Članci su mu bili puni neprovjerenih
informacija, koje je nudio kao suho zlato - tu sam se i ja malo zaigrao, pa se skupilo mnogo
sudskih odšteta. Puki je otjerao orla koji se kočio u zaglavlju lista, u vezi sa sloganom 'Nacional-
na krilima demokracije!', pa mu je sve to palo u krilo, skupa s listom koji je ugrabio. Jurdana se
odmah obrće Pukiju; slizali su se kao dvije zmije oko Asklepijeva štapa: zmijonosac je bio,
naravno, stara mrljaga Neven Barač.

Po zaključenju posla s Nacionalom, Puki je od Tanore dobio šesto tisuća srebrenjaka, a dobra
Glumina dala je obojici, valjda s garancijom Dubrovačke, kredit od 470 tisuća maraka, gotovo s
vječitom odgodom i rodijačkom kamatom. Prvi put u životu, Jurdana se zaposlio, no staž za
penziju skupit će tek s devedeset godina. Napokon je upao u neke pristojne pare, napunio
slamaricu Glumininim markama, te dobio nekoliko simboličnih postotaka udjela u poslu, od
kojega, bojim se, neće imati puno fajde...

Eto, to je najveća, debela riba na špagi. Valja udjenuti još tri-četiri, a Puki, Puki, tebe ću probosti
na kraju balade!

Crveni tabloid koji prodaju kolporteri u plavim odorama nalik milicijskim, ne ide baš sjajno.
Odnedavna tiskaju šezdeset tisuća primjeraka, a prodaju manje od trideset. Dotle je Jutarnji s
Milenijskim bingom uzletio u nebo: 265 tisuća... U neboderu u Slavonskoj aveniji odzvanja
smijeh namještenika koji su dobili Konzumove novogodišnje bonove, a na telefonske automate
instalirane su božične pjesme. Svaki magazin koji drži do sebe, izdao je kalendar s domaćim
golim mačkama. Dijele se rokovnici, stole od ekološkog krzna, ulaznice za blagdanske premijere,
te iščekuje bogata njemačka božićnica...

Za to vrijeme u Vlaškoj, u podrumskim prostorijama, gdje robuju najamnici zaplotnjačkog

tabloida, vlada depresija - na Badnjak, možda će im Puki s uličnog ugla donijeti vrućeg
kestenja... Galijoti na njegovoj Zvijezdi smrti, čiji su se laserski topovi pokazali prilično
impotentnima, dijele se, zapravo, na tri kategorije. Prvoj pripadaju najbliži suradnici, partneri,
zeloti. Drugoj pripadaju bolje plaćeni profesionalci, koji se osjećaju iskorištenima, a u trećoj,
dešperateri, koji nisu imali izbora. Tu pripada i mala skupina grdno nasanjkanih vjesnikovaca,
koji su, u strahu od plovidbe na Titanicu, odabrali letenje na cepelinu Hindenburg. Ranije
tehnološki višak, bit će ubrzo reciklirani u novinarsku rezervnu armiju rada na burzi za
zapošljavanje. Iskustvo iz Republike neće im pritom poslužiti kao preporuka prilikom
zapošljavanja kod etabliranih izdavača.

No, najvažniji Pukijev djelatnik nekoć je čuveni novinar iz ugledne zagrebačko-slavonsko-

istarske građanske obitelji te, uz tragične Milesove, najznatnije ovostoljetne novinarske dinastije -
Mihovilović. Otac Ive, vanjskopolitički komentator vus-a i Vjesnika, rodom iz istarske
Premanture, nadjenuo mu je ime iz latinske početnice — Marije, po rimskom demokratskom
političkom lideru, koji se u građanskom ratu sukobio s aristokratima iz optimatske stranke
Kornelija Sule, pokrovitelja Julija Cezara. Marije Mihovilović uvijek se potpisivao i predstavljao
kao Maroje, što je neobičan falsifikat neutemeljena raguzinstva u samozatajnoj, tajnovitoj
egzistenciji toga nekoć poznatog novinara, koji je postao prominentan preko Starta i Večernjega,
gdje je bio zaposlen trideset godina. Omen pučkoga tribuna navještenje je buduće radikalizacije
na liniji angažmana kod 'kokošarske mafije', čiji je Mihovilović profesionalni lider. Razlika u
znanju i žur-nalističkom dijapazonu što postoji između njega i 'glavnog urednika svih izdanja' Ive
Pukanića, tolika je da se može govoriti o inverziji u hijerarhiji - Maroje je pravi glavni urednik,
tehnički direktor novinarskog pogona, a Puki glorificirani trgovački putnik, samo što tu, kao i u
životu inače, novac igra presudnu ulogu. Obojica su, pritom, krajnje oprezni s troškovima.
Maroje, koji se rodio u vili na propile-jima Pantovčaka, i Puki koji je majci zakmečao u lonjskom
nizju, na obalama Obedske bare, tu su posve jednaki. Maroje, prijemčiv za mogućnost zarade,
ograničava se na beskonačne tezge u svim medijima koji su ikad izlazili, tiskali se, svirali, ili
slikovno ukazivali u hrvatskom životnom prostoru, dok je Puki maher u velikim financijskim
operacijama, poslovima s tajkunima i bankarima, političkim i gospodarskim polubogovima,
herojima i monstrumima, obdaren producentskim talentom, s kojim će za svoje i Marojeve
novinarske režije, uvijek pribaviti dostatan sponzorski poticaj.

Prvi financijer Nacionala, kad je list oduzet osnivačima, bio je Prvi ortak, dubrovački financijski
čarobnjak Neven Barač, koji je svojom crnom magijom poharao cijeli južnohrvatski Hobbiton. U
drugoj fazi, u doba borbe protiv pašalićevske hercegovačke Kamore, lovu su masovno
istovarivale i međunarodne instancije koje su podupirale borbu protiv diktature, a naposljetku, u
čudnom obratu, kao glavni investitor, pojavljuju se dva prilično trula državna poduzeća -
prezaduženi Vjesnik i Tisak u stečaju, u funkciji dalekosežnih političkih interesa... U
međuvremenu, Puki se naokolo malo potezao sa Stipom Mesićem, ali čim je postalo jasno da
odatle neće priteći nikakva ozbiljna para, okrenuo je spinnaker na oštriji vjetar. Medijski
dizajniran sastanak na visokom nivou Račan-Pukanić uoči izlaska Republike, zapečatio je novu
kooperaciju...

Dakle, dok Puki pribavlja novac i političku podršku, Maroje kuha softver. Odnos među njima je
skladan. Pukijeva najbolja sposobnost jest što može surađivati s pametnijima od sebe, dok je
Maroje razvio tipični sindrom intelektualca, o kojemu je pisao Malraux - udivljenje prema akciji i
avanturistima, kakvo ne pokazuju ni žene...

Inkongruentan par, sjajno se nadopunjuje: cvikeraš s jezuitskom, šiljastom bradom i

fizionomijom Kon-Tikija, visok, nejak, poguren kao bogomoljka, u sivim dolčevitama i sakoima
s uzorkom 'riblja kost', te niski, našpanani, uvijek seljački napirlitan medijski obrtnik iz
Turopolja, prorijeđene kose i zuba, malo ogrubjele face. Evociraju se riječi s aerodroma u
Casablanci: 'Mislim da je ovo početak jednog krasnog prijateljstva, Louis...'

Maroje o novinarstvu zna manje-više sve, ali su ta znanja prilično neupotrebljiva, jer se, s
karijerom u kojoj je težio sve većem distanciranju od novina, novinskih redakcija i njihovih
političkih i izdavačkih projekata, posve udaljio iz uredničkih koterija. Kao novinar, potonuo je u
'informacijski' žurnalizam koji potire, negira 'autorsko', a udaljio se i iz pressrooma, te lišio one
jedinstvene atmosfere redakcijske sobe, gdje se priče upotpunjuju, ljudi serijski spajaju u
nevjerojatni geštalt, koji sve zna, svugdje dopire, a glasa se ciničnim njištanjem, što slavi
otkrovenje posljednje tajne, otvaranje Sedmog pečata i ukazivanje Beštije, koja je uhvaćena u
stupicu ortačkog ugovora, čije bezbrojne faksimile i kopije držimo u svojim rukama.

Osamljen, izdvojen, zaseban, čudački povučen, ne bi bio doista ni od kakve koristi da njegova
znanja i saznanja netko poput Pukija ne pretvara u program djelovanja. Svakoga jutra Maroje
sastavlja popis tema koje su se pojavile u medijima - svih tema, malih, velikih, svjetskih,
domaćih... On uvijek ustaje oko tri izjutra, te počinje štrikati po mrežama. Ranije, slušao je radio-
vijesti na kratkom valu, primao agencijske biltene, čitao sve glavne talijanske, njemačke,
austrijske i engleske dnevnike, tjednike i magazine, a sad, naravno, radi na Internetu. Prvi u
Zagrebu imao je satelitsku televiziju, tri antene na krovu, pokretane motorom, pa spojene na
video. Slušao je redovno vijesti Radio-Pjongjanga na engleskom, te hvatao ruski satelit Gorizont
u njegovoj donjoj polarizaciji.

Odavna ne piše prave članke, osim što se svakodnevno javlja bbc-u gdje kao 'stringer', honorarni
dopisnik, slobodnjak, surađuje u emisiji s hrvatskog deska. No, nikada ni najmanja cveba u
osječkom Glasu Slavonije ili u londonskom Independentu nije promakla njegovu orlujskom
pogledu. Samo sve što dirne ostaje beživotno, tupo činjenično, lišeno humora. Identificirana kroz
taj mikroskop, svaka je tema podjednaka - i mali, glupi lokalni slučaj iz provincije, ili nebosklona
afera koja potresa državne temelje. Obje će naposljetku dobiti podjednak prostor, jer masu koju
Maroje izbljuje iz svoje novinarske visoke peći, Puki na traci štanca istim alatom - dum, dvije
stranice u Nacionalu, dum, dvije stranice, dum - još dvije... Naslov gore, slika dolje, tekst - šest
kartica. Naslov gore, slika dolje - tekst i okvir, šibaj dalje... Bog još nije vidio novine tako
primitivnog izgleda, koje podjednako iskazuju skučenost Pukijeva intelekta i Marojev totalni
nehaj za formu, njegov nedostatak duha i imaginacije. U menzi za koju se kuha u toj kuhinji
može se doista nahraniti samo hrvatska politička elita, fauna koja je u osvit demokracije izašla
ispod kamena... Proza u tom otužnom novinskom biltenu visoke obavjesnosti, nepodnošljivo je
loša, čak i za suvremeni doseg domaćeg žurnalizma. Prema tekstovima u Nacionalu, članci u
Novom listu, ili čak u Večernjem, originalni su, stilski upečatljivi poput Borgesovih novela.

Izraubani beskonačnim orbačenjem na Pukijevim glodalicama i drebanzima, novinari koji su u

početku bili sposobni za manje autorske pothvate, popustili su i pretvorili se u ispisivače
beskonačne trake koju Puki, na kraju šeste kartice cvikne, pa nalijepi na dvije stranice, cvikne, pa
nalijepi, i tako dalje... Budući da je lišen autorskog, humanog angažmana, taj informativni
stampedo poprimio je na koncu samo jedan, jedinstven smjer, koje diktiraju naslovi, a zacrtava
binarni urednički um konstituiran na relaciji Maroje - Puki, po principu najmanjeg zajedničkog
nazivnika. Pogromi, optužbe, diferencijacije, afere, slučajevi, kriminal, lupeštvo, promašaji,
nesreće, podlosti, sve utočeno u slitinu, poput one jedinstvene korintske, nastale prilikom paleža
grada... Samo jedna emocija ostaje otupjelim čulima koja bombardiraju te mračne senzacije:
posvemašnje ogorčenje. Život u tom moru dreka postaje ljudski nemoguć...

Ne, nisam i nije točno, poričem; kad mi se na ovo kaže - da, TI si to, brajko, sve pokrenuo, pa ti
tabloidi, to je tvoje djelo, i ti novinari, s koca i konopca, Hercegovci, deklasirani uličari, pijanci,
to je njihova forma, izričaj primjeren njihovom intelektu ... A ja kažem - kaj, kaj, pa ja sam
dovukao sve same genije, dobro, malo razbarušene, poput legendarnog Malnara, koji je u živo, na
televiziji, nekoliko godina prije Jerry Springer Showa, okačio na uzdignut pimpek kofu hladne
vode, pa jednoga Matu Bašića, potamnjela anđela, koji mi se sad, dok vrtim njegove stare
tekstove u arhivi, čini prilično genijalan i naš najveći novinski pisac u zadnjih deset, dvanaest
godina, pa Ines Sabalić, Darko Hudelist ili Rene Bakalović, koji su svi u jednom trenutku sa
mnom radili u Globusu, uz još nekoliko prilično briljantnih, darovitih, sposobnih i doista
zanimljivih ljudi, da sad ne nabrajam one druge, slikovite, zabavne, otkačene, te njihove luđačke
pothvate, koji bi izazvali nj istanje cijele presrumske ergele...

Najbolji reporter Nacionala, Jasna Babić, koja je desetak godina svog života usavršavala
investigativni, najteži žanr naše profesije i dostignula majstorstvo otprilike dvanaestog dana
crnog pojasa, dakle posljednji stupanj prije najviše, filozofske faze, kada Kensei, 'mudrac od
mača', kako kaže čuveni japanski srednjovjekovni samuraj Mivamotu Musashi, 'postigne
savršenstvo, pa ne postoji ništa što ne bi mogao razumjeti...', poslije cijele te blistave karijere i
nekoliko godina u Nacionalu, ona se doima kao olupina. Kako reče na nekoj tribini gdje smo
oboje sudjelovali, 'shvaća da je novinarski poziv mizeran i pun mizernih ljudi...' Ne bih volio biti
pjesnik i misliti da su lirici načinjeni od govana - ali njoj je uvijek nedostajala širina; iako je znala
razabrati 'tko', 'što', 'kada' i 'kako', nikad nije poimala 'zašto', pa su njezine investigacije, tehnički
savršene, ostajale bez onog gorko-humornog, filozofskog blagoslova pressrooma, što se izriče
pomamnim ciničnim njištanjem. Njena otkrića postajala su tek dio sheme o općoj ljudskoj
gadosti i ništetnosti bijednog ljudskog materijala. Da je Jasna nekakav Ebenezer Scrooge u
dikensovskoj božičnoj bajci o hrvatskom novinaru - sad bih je, razočaranu, posjetio prvo ja, u
formi duha izvrnutih džepova sablasno se cerekajući, zatim Barač, fantom koji broji providne
krupne apoene njemačke valute, a zatim, najjezivija prikaza, avet Linića s teškim lancima, na
kojima vuče sidro... No, Jasnini proizvodi rijedak su otkivak iz Nacio-nalove i Republičine
tvornice emajliranog posuda, koji zaslužuju pomnjivo razmatranje. Ostala roba s te trake, koju
Maroje ispukne, a Puki mihovilizira, uglavnom je namijenjena prodaji na placu. To ne znači da
Nacionalova otkrića ne mogu biti od znatne važnosti za elitu koja tim štofom zaodijeva svoju
golotu - a u politici, samo se računa mišljenje političkih elita, budući da narod ionako ne čita
novine nego gleda televiziju, a srednja klasa koja čita, uopće nije bitna.

Kad god Puki procijeni da je nastala potreba da se nekoga šatre, jer je na odgovarajućoj instanciji
ugovoren takav posao, zadatku prilaze dosta uigrano, već rutinski, kao tim drvosječa koji se
napenalio na neku veliku sekvoju. Jasna prvo obiđe svoje informatore iz dragovoljačkih udruga,
ražalovane sisovce, stare policajce, pripadnike Štedulove družine ronina, pa ode do Tureka u
SZUP i, eventualno, do Karamarka, kao vodećeg stručnjaka za latinsku paleografiju. S dva-tri
bita ranije objavljenih informacija, koje je iz novina fino prosijao Maroje, te s onim što je skupila
osluškujući kako se bizonska trava povija u savani, pa s golemom datotekom u glavi, kroz koju
su prošli milijuni osjetljivih obavijesti (ona bi svoj mozak trebala zavještati Obavještajnoj
akademiji, gdje bi ga sačuvali u alkoholu) pristupa 'in-vestigaciji', rekonstrukciji, čaranju i
pipanju u mraku, u procesu koji je najdojmljivije opisao le Carre u romanu The Honourable
School-boy, gdje George Smilev pumpa staru usidjelicu iz arhive, da napamet, iz memorije, iščita
cijelu špijunsku mrežu koju je provalio izdajnik Tom Havdon, te da pronađe sve rupe i
nelogičnosti...

Kad Jasna dovrši 'investigaciju', pa se napravi shema poraznih otkrića, Puki sam osobno ode i
obavi razgovor s relevantnim političkim faktorom koji će ovome pridati odgovarajuću političku
težinu, a koji je, vjerojatno i bio naručitelj cijelog posla... To ide kao intervju, ili kao članak na
temelju ekskluzivnih informacija 'iz izvora bliskih tome i tome', dakle kao informacija 'iz
dubokog backgrounda'. Ako još treba što skupiti, zaokružiti, skoči Pilaš - Mladen Pleše,
'pomoćnik za politiku' - na lagane nožice u cipelama broj 3 6, pa otrči uzbrdo na Gornji grad, na
Pantovčak, provršlja ispred Čarlija, prošeta kroz Intercontinental, obiđe ministarstva, javi se na
javke, zaviri u haus-tore, ode kod ljudi, a pozna ih sve, liječnike i pravnike, političare i direktore;
njegova mreža razapeta je od legendarnog odvjetnika Cede Prodanovića, do legendarnog
erotskog fotografa Čede Komljenovića. Tu Pilaš onda saštrika još kakvu dodatnu storiju, koja se
nadovezuje kao rukavi na Jasninu prednjicu i Pukijeva leda. Zadnji se dogega Turdana; on će u
svom komentaru cijelu stvar naposljetku žestoko iz-moralizirati, pa dati naslutiti mogući
katastrofalni opći učinak upravo dosegnutih spoznaja.
Od ukupno dvije rečenice izvorne informacije od kojih se pošlo, može se tako navući dobrih
trideset-četrdeset kartica ekskluzivnog materijala, s jakim naslovima i posve konzistentnom
političkom ocjenom, koja uopće ne mora biti blesava, ali taj novinarski auto-da-fe iziskuje
čitalačko strpljenje nekog stamenog, na zemlju čvrsto osov-ljena čovjeka, spora i savjesnog, bez
previše mašte, poput Mate Arlovića... Običan čitatelj brzo pada u komu - preleti naslove,
podnaslove, potpise pod fotografije, djelomično se udubi u Jurdanin psalam kozmopolita, pa sve
brzo batali i posveti se izučavanju estradno-sportskog dodatka s polugolim pin-up modelima, čije
su fotografije razbacanih uda, naslagane jedna kraj druge, kao dokumentacija uviđaja u masovne
grobnice.

Maroje ne sudjeluje u obradi političkih tema - on ih tek nabode i svakog dana servira kao šašlik, u
formi malenog popisića s desetak temica koje urednim rukopisom zapiše na poleđinu tramvaj-
karte. Sva mudrost novinarstva počinje i svršava s prepoznavanjem tih nekoliko 'povoda', a
pisanje članaka, fotografiranje i prezentacija, imaju više veze s općom kulturnom razinom
sredine, njenim estetskim kriterijima i ekonomskim mogućnostima, nego s profesionalnom
vještinom urednika... Kunst je u primitivnoj zemlji napraviti novine bolje nego što ih javnost
zaslužuje, ali takva čuda događaju se samo u godinama s vrlo niskom eruptivnom aktivnošću
Sunčevih pjega. U Nacionalovoj igri, Maroje je kralj, ključna figura, koja stepa po kockicu
naprijed-natrag, lijevo-desno, a Puki, kraljica, koja juriša s kraja na kraj ploče, goni lake figure,
gazi pijune... U novoj partiji, koja je započela lansiranjem Republike, sve je krenulo naopako jer
su osnovno ustrojstvo Nacionala bili naslijedili, a sad je trebalo sve postaviti iz temelja, što
Maroje, stari osobenjak u poodmakloj čudačkoj fazi, i Puki, koji se uglavnom kreće medu
nogometašima, ljudima iz polusvijeta, manekenama i njihovim makroima, nisu nikako znali
napraviti - za razliku od filmova u kojima bosonogi Burt Lancaster i njegov pomoćnik, vedri
zajebant, mutavi kepec, preuzmu komandni most od uobraženih napomadenih španjolskih oficira
s kovrčavim perikama, koje strovale u potpalublje, pa brod sigurno dovedu u Tortugu,
pobunjenici na hms Nacional, pokazali su se nesposobnima. Republika je amaterski skrpana.

Bilo je zamišljeno da Jasna piše cover-stories, Jurdana to odmah na naslovnoj namrtvo

izmoralizira, a zatim, unutra, da sve još jednom prerade i 'ideologiziraju' dvije komentatorice,
preuzete iz linićevsko-račanovskog rezervata Novog lista. No, Jelena Lovrić je, kao pametna
žena, otišla iz Republike poslije dva dana, a samo Gordana Grbić ostala da, kao oštropera harpija,
čereči leševe, koje joj s prve stranice, preko glave, dobaci investigativno-komentatorski tim s
državničko-obavještajnom misijom. Gordana Grbić nije novinarski genij, a prema njoj imam i
malenu rezervu, jer je svoj prvi članak u životu, s kojim je prekinula angažman dječje spikerice
na Zagrebačkoj televiziji - i odmah je to bio komentar u središnjem Dnevniku! - napisala o meni i
o Startu, u čijoj je zabrani sudjelovala 1988. godine. U Novom listu pratila je zdravstvo, a u
Republici vratila se izvornoj formi nevjeste harange.

Kad su se ispucali u prvom broju, ni Maroje nije mogao nasmagati dovoljno tema za dnevne
novine, koje su pokušavali izgraditi, prvo, na skandalima, a zatim, čim su uočili da to ne ide, na
pješačkom, dosadnom žilavljenju, kao ozbiljno-zabrinute školske novine koje izdaju studenti
prve godine novinarstva - s ponekom odličnom cve-bom, što iznikne iz nesputanog duha, ali sve
eonima daleko od zagrebačkog uglednog političkog dnevnika, koji je Puki obećao Račanu, kad je
od njega tražio podršku, koja će Vjesnik i hrvatske porezne obveznike koštati oko deset milijuna
maraka. No, kakva je to, uopće, luđačka ideja bila da se, s izdavanja tjednika, naglo prijeđe na
štampanje dnevnika, što je neusporedivo složenija operacija? Primjerice, u Europapress Holdingu
promet koji ostvari Jutarnji list veći je nego promet svih ostalih izdanja; ukupno četiri tjednika,
svaki veći od Nacionala, dva licencna mjesečnika i još desetak magazinčića... Složenost
organizacije i tehnologije u podjednakom su razmjeru. Zašto su onda na to išli ali, meni još
zanimljivije, zašto je u tome tako gorljivo sudjelovao Maroje, koji se uvijek držao na distanciji od
svih redakcija, nastojao djelovati samo iz pozadine, honorarno, profesionalno, neostrašćeno,
apartno, rezervirano...? Dvadeset godina radio je u kući Vjesnik izbjegavajući da se upiše u
Partiju, u koju su uzimali i dostavljače (osim herojskoga kurira Mate koji je u zapučku crnog
odijela nosio križ, borovu grančicu i značku HDZ-a čim je osnovan; bio je arhetip agrikole
odnekud iz zagrebačke okolice i u liftu vonjao na znoj i krave s kojima je noćivao). Kad je na
vlast došao HDZ, Maroje je premro od straha, te napise koje je dilao novinama, ogolio do kosti,
na same informacije, s ligaturom 'no zanimljivo je da...', pa je čak i suhoparnom Novom listu
postalo smiješno da to plasira kao komentar u kolumni koju je naslijedio od oca. Ti komentari
pretvorili su se u nizanje činjenica, prema kojima je telefonski imenik uzbudljiv poput romana
Lena Deightona. Ukinuli su mu rubriku i markirali deponij za iskrcavanje malih vijesti, koje se
obično daju pod egidom 'ukratko', ili 'saznajemo'... Početkom devedesetih i ja sam bio pokušao
od njega u Globusu načiniti 'našeg uglednog vanjskopolitičkog kolumnista Maroja Mihovilovića
Observera', koji je, dakle, trebao ući u cipele Ive Mihovilovića Spectatora, no to, nažalost, nije
uspjelo, jer bi se njegovi komentari brzo razvodnili u činjenice, rečenični nizovi u molekularne
lance 'informacija', u amorfno nagva-ždanje koje, kao hrenovke, izlaze iz koloidnog mlina...

Marojeva introvertiranost zasniva se na karakteru i biografiji, te na obiteljskoj povijesti, ali

fascinantno je kako su ga strahovi napustili čim je pozvan da sudjeluje u ovom Pukijevom doista
najkontro-verznijem žurnalističkom pothvatu poslije ugasnuća Božićeva ST-a, pokretanju
ljudožderskog tabloida, koji razvaljuje ljude, kreira slučajeve, te destabilizira integritet javnih
figura u skladu s potrebama političkih naručilaca... Kako je moguće da Maroje, koji se uvijek
libio eksponirati, odjednom ude u takav fajt, izloži se, zapali zelot-skim ognjem, poput
starozavjetnih proroka?

Kad smo osnivali Nacional, ponudio sam mu da ude kao partner s polovicom udjela, dakle
pedeset tisuća maraka, što je uplatio zadnji, kad je već bilo jasno da su se prvi brojevi prodali, i
da stvar ne može propasti. No, ostao je i dalje zaposlen u Večernjem listu, gdje vjerojatno i danas
radi, jer nije pristajao da se javno deklarira kao sudionik projekta. Kad je list zapao u teškoće, jer
je pritisak vlasti bio neizdrživ, užasno se protivio Jurdaninoj kolumni Stupovi društva, govoreći
kako se tu 'vrijeđa ljude'. Posvadili smo se, a ništa mu nije značilo što sam, prethodnih deset
godina, bio praktično jedini njegov prijatelj, pa ga tješio u raznim tužno-komičnim krizama, a
zatim, preuzeo na se da posredujem njegova znanja urednicima i novinarima kojima je, kao
ekscentrični dosadnjaković koji uvijek ponavlja isto, beskrajno išao na živce, budući da nisu
imali pijeteta prema njegovoj otajstvenoj genijalnosti.

Čudak, pustinjak, koji se izbrisao iz omrznute društvene stvarnosti, vraća se sad u prvi bojni red
'rata tabloida', pa sudjeluje u divljačkim opstrukcijama, poput atentata na direktora Televizije
Mirka Galica, koji je u Nacionalu napadnut jer nije dao dovoljan publicitet akcijama Republike.
Izvrgnut je difamacijama Silvije Luks, koja će ga proglasiti 'suradnikom mafije', jer su, valjda,
ostale neza-jažene nemoguće ambicije te izmoždene gospode, koja se vukla od nemila do
nedraga, od Yutela do instituta za promidžbu Tuđmanove diktature, od srpskog čelnika do
hadezeovskog veleposlanika, od beogradskih sumnjivih adresa do zagrebačkih sumnjivih
sinekura, od Afrike do Abu Dabija, krenuvši na tu nevjerojatnu Odiseju s trešnje-vačke remize,
što, kako svatko zna, ne zahtijeva da se toliko presjeda s jednog na drugi, kako bi se tramvajem
došlo u središte grada...

To što Puki objavljuje odvratne insinuacije ove drage ženice, ne čudi, jer je Televizija, u Galićevu
nastojanju da sačuva balans, pribranost, a svakako decorum, donekle prigušila zvrjanje
Republike, umjesto da ga je rezonerski rezonirala, 'prenosila', citirala, razrađivala... Naručeno je
da se Galica makne, jer ako je sad bio ovako nespreman, što će tek biti ako se akcija nastavi i
proširi na sve kategorije hadezeovskih tajkuna, koji su se, kao metilj, ukopali u organizam
narodne privrede? Nacional ili Republika mogu investigativno stvar zakačiti i komentatorski
politički uobličiti, ali da se velike ribe dignu iz vode, potrebna je medijska muskulatura
televizijskoga simulakruma.

Takvi razvaljivački napadi imaju smisla za Pukija, jer je raison d'etre njegova denuncijantskog
tabloida da nekoga strpa u zatvor, ocrni, onemogući ili politički likvidira... List vrijedi ako
performira, nitko osim dokonih taksista neće taj tabloid kupovati ako se ne ide do kraja, niti ako
optužbe ostanu bez realnog učinka. To ima smisla i za naručioce u Vladi, koja je omogućila
izlaženje lista, postavivši direktora Vjesnika koji je pribavio papir, izložio firmu golemom
financijskom riziku i čak ugurao Republiku u distribuciju, u Tisak, poduzeće u stečaju koje je
Pukiju unaprijed dalo milijun i pol kuna i to na račun firme kojoj ništa ne duguje! No, i dalje
ostaje otvoreno pitanje Marojevih motiva - kako je došlo do toga da i on otvoreno sudjeluje u
kreiranju toga Pukijeva eksplicitnog lista, nastupajući u roli koja bolje pristaje nekom akcijskom
junaku, nego njegovu fahu snuždenog smetenjaka?

Moja je prva hipoteza - da to i nije trebao biti tabloid, nego angažiran pučki listić za tri kune. Sad
se sjećam kako je Maroje, kad smo pokretali Nacional, predlagao dva malko neobična imena koja
su se meni puno više sviđala od odabranoga - naime Moralni Vulkan i Prijatelj puka. Sitno,
Moralni, pogolemo VULKAN, to ne bi loše izgledalo, i bilo bi zajebantski, a Prijatelj puka, kao
Babeufov revolucionarni tabloid, zaista predmnijeva kasniji ekstremizam, baš kao i Marojevo
stvarno ime Marije... To s Republikom, mislim, nije bilo ovako planirano, nego se otelo, kao što
reče dr. Frankenstein... Kome god je Puki u Vladi prodavao svoju priču, rekao je, vjerojatno, da
će napraviti list poput Nacionala, sve isto, ali još više, a usto, da će to biti vrlo ozbiljne, ugledne
novine, atraktivno dizajnirane prema rješenjima uglednog dizajnera g. Garcije iz Miamija, s
oblim, tanjušnim slovima u naslovu, koja podsjećaju na logotip nezaboravnog teoretskog organa
kp Italije Rinascita, kojega je i Bakarić obožavao, a valjda i Račanova pokroviteljica Ema
Derossi-Bjelajac.

Naposljetku, koštat će samo tri kune, pa će ga i osiromašene radničke mase moći razgrabljivati
kad god stari Robespierre i mladi Saint-Just iz Račanova termidorskog užeg kabineta nekoga
strpaju u haps... Što to sve nije uspjelo nije kriva pogrešna nakana nego neznanje, jer produkcija
dnevnog lista zahtijeva malo više kreativnosti nego je skupa imaju prosijedi jezuit i mladi
Raskoljnikov. Recept za pravljenje novina je - ukratko - nešto para ili čestita prilika (a to su
imali), zatim jaka potreba ili želja koja istinski motivira skupinu sudionika (i toga je bilo), a zatim
- vizija, koncepcija, neka osnovna zamisao, koja će imponirati kupcima... E, to nisu imali. Puki je
jedino sanjao veliku količinu para, nekretnina, dionica, kredite, od kojih će kupiti još puno
Mercedesa i Bossovih odijela, što će od njega napokon napraviti gospodina.

Publiku moraš uvijek malo zavesti nekim svojim zanosom, idejama, forama, skupa se morate
malo odlijepiti od zemlje i zajedno letjeti po nebu, dokle ima goriva u rezervoaru napunjenom za
šest ili dvanaest kuna... Vizija mora sadržavati zericu altruističke fantazme, a za to su, osvjedočen
sam, i Maroje i Puki nesposobni: od Maroja možeš dobiti pregled zbivanja na Istočnom Timoru, a
od Pukija samo neke primitivne političke konstrukcije, koje društvene i idejne odnose svode na
razinu susjedskih svađa u njegovu zakutku rodnog Prigorja. Da, i hrpu zanimljivih tračeva iz
sfere nogometa, estrade, jet-seta, generalnog kurvanja i bogatijeg obrtništva s gradske periferije...

Moja druga hipoteza o tome zašto se Maroje pridružio ovom očajničkom medijskom pothvatu,
zasniva se na eksplikaciji događaja iz daleke prošlosti njegove obitelji. Taj kompleksni lik zaista
je teško uspostaviti bez dalekosežnih uvida u obiteljsku tradiciju, koja seže u prošla stoljeća...

Najvažnija loza tu su Vukelići - njegov pradjed Lavoslav bio je plemić, austrijski vojnik. Loza je
iz Lovinca gdje su plemeniti Vukelići, zabilježio je to zapadnjački putopisac u doba protuturskih
ratova, na dani znak uzbune, goli skakali na konje, s isukanim sabljama u zubima... Lavoslav i
njegov sin Milivoj, koji je Krleži predavao u kadetskoj akademiji u Pečuhu, usvojili su već
otmjeniji egzercir, pa su se, prilikom reaktiviranja u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci osjetili
prilično deplace, kao i barun Lenbach iz glembajevske trilogije... Milivoj se za Wilmu Miskolczv,
Marojevu baku iz židovske obitelji osječkih veletrgovaca, oženio 1902. ali su se razveli 192.3.
kad su već imali dva sina i dvije kćeri, s kojima je ona potom otputovala u Pariz. Wilma je bila
intelektualka, posve izuzetna žena, studirala u Miinchenu kemiju, te pisala na njemačkom
romane, koji idu u red vrijedne suvremene srednjoeuropske literature. Imala je 'napredne ideje', a
njeni sinovi u Parizu revolucionirali su se - najstariji Branko postao je agent Kominterne, pa je
upućen u Tokio, gdje je postao ra-diotelegrafist najvećeg sovjetskog špijuna, agenta gpu Richarda
Sorgea. Tamo se oženio za Yoshiko Yamasaki, te dobio 1941. sina Hiroshija, koji već godinama
živi u Beogradu, kao dopisnik Asashi Shimbuna. Uhićen sa Sorgeom, Branko je umro u zatvoru
prije kraja rata. Drugi Wilmin sin, Slavko, također je radio za Kominternu, pa je pozvan u
Moskvu, gdje je stradao u čistkama. Dvije njegove kćeri, Ruskinje, predavale su francuski u
Sverdlovsku na Uralu. Wilmina kći Ljiljana udala se za nekog pijanog grofa koji je sve spiskao, a
najmlađa, Elinor, balerina, koja je išla na probno snimanje kod Jeana Renoira i taj loog sačuvala
u obiteljskim uspomenama, vratila se s majkom 1937. u Zagreb, te upoznala Ivu Mihovilovića,
mladog glavnog urednika Novosti, modernoga zagrebačkog dnevnika koji je bio rojalistički,
prorežimski orijentiran, za razliku od mačekovskog Jutarnjeg lista, ali je odlično izgledao, pa je
njegov grafički dizajn kasnije gotovo doslovce skinula beogradska Politika.

Ive Mihovilović rodom je iz Premanture, seoceta na vršku Istre, kao i današnji urednik Jutarnjeg,
Tomislav Wruss. Ive je pobjegao od Talijana i u Zagrebu dočekao Nijemce. Oženjen Židovkom,
poznat kao mason, bio je predestiniran za najgori udes. Ustaše su ga uhapsili 1944. te odvukli sa
sobom na Bleiburg. To njegovo povlačenje i stradalništvo nije sasvim objašnjeno, a zna se da je
poslije rata godinama bio u dubokoj nemilosti, pa može biti da je zaista bježao jer se bojao
nekakve svoje ishitrene kompromitacije za vrijeme okupacije. No, bio je čovjek krajnje slabih
živaca, pa je teško zamisliti da je sudjelovao u proturežimskom djelovanju protiv bilo kojeg
režima.

U svakom slučaju, partizani su ga strpali u buturu, a zatim se deset godina nije smio baviti
novinarstvom. Nisu ga barem istjerali iz vile u Buconjićevoj ulici, gdje se 1945. rodio Maroje. Iz
nemilosti ga je izvukao Zvane Crnja, osnivač Glasa Istre, koji je, 1948., i sam svršio na Golom
otoku, ali se, kad je pušten, ipak ubrajao u kome-sarsku kastu, pa je sa Slavkom Goldsteinom i
Franom Barbierijem pokretao Vjesnik u srijedu. Redakcija se nalazila preko puta Kazališne
kavane, gdje se uredništvo strateški smjestilo, kad nije sjedilo u Gradskoj, ili u Palaceu, gdje se s
gospodom iz Akademije, koja leži preko puta, iz ruke u ruku dodavalo obaveznu bečku Presicu
(Die Presse) i Cirbericu (Neue Zurcher Zeitung), te pilo melanže. Nikad u životu Ive Mihovilović
nije u inozemstvo putovao dalje od Bleiburga i Trsta, kamo je išao u posjet II Piccolu, za koji je
godinama pisao, ali mu to nije smetalo da postane najčuveniji hrvatski vanjskopolitički novinar.
Sad mu je život već tekao normalnim građanskim redom, u gospodskoj stabilnosti bolje
malogradanštine, koja se zadovoljava kulturnim interesima, bavi djecom i njihovim pohađanjem
svih mogućih jezičnih tečajeva, te malim ritualima, poput neizbježne podnevne Mihovilovićeve
kave u Kavkazu, gdje je četrdeset godina imao rezerviran stol (i ja sam tu nekoliko puta posjedio,
radi inicijacije).

Kad sam se zaposlio u Vjesniku zapalo me kao najmlađeg redaktora u vanjskopolitičkoj rubrici
da redigiram rukopise starog, već pomalo ishlapjelog rutinera. Pisao je na stroju od kraja do kraja
papira, na užim tabacima, kao neke epistole. Uvijek se citirao 'ugledni Le Monde'. Dugi pasusi
bili su doneseni u doslovnom prijevodu, sa i bez navodnika. Kako je i sam Maroje tada već pisao
u Vjesniku u sličnom stilu, nastala je, sjećam se, afera - Nenad Ivanković je u nedjeljnom broju
koji je priređivao Nino Pavić, pronašao dva istovjetna odlomka u tekstovima oca i sina, o sličnim,
ali različitim temama, pa ih, fotokopirane, pokazivao na svim katovima. Nesretni ugledni Mond
vukao se doma, valjda, po svim stolovima...
Stari redaktori vus-a sjećaju se prvog nastupa Mihovilovića juniora: Ive je imao rubriku Iz radio-
etera (vječno je osluškivao kratki val), koju je prepustio sinu, kad je još bio student. Zapanjujuće,
tvrdi svjedok, Marojev tekst bio je posve podudaran, isti stil, pristup, samo pisan s mladenačkim
elanom... Svojim sinom bio je Ive, inače, prilično nezadovoljan - suviše ga je, valjda, na nj
podsjećao. Naravno, mentalno, jer nasuprot tom urednom džentlmenu koji je vječito hodao u
dvorednim odijelima s vesticom okrugla izreza ispod koje samo proviruje čvor kravate, sin je
nosio isključivo traperice-zvoncare, sažvakanu hipijevsku vestu, te zelenu vojničku vindjaknu-
komandosicu koja je bila u modi medu ljevičarskom i intelektualnom omladinom (mislim da je
Vjeran Zuppa najduže u Zagrebu nosio jednu takvu, pa bi bilo fer da je, skupa s lulama, pokloni
Muzeju za umjetnost i obrt, kao kostim intelektualca u doba hrvatske šutnje). Skupljao je ploče
bluesa, bavio se fotografijom. Uvijek u onoj sažvakanoj vesti, fotografirao je vedute i vedete s
premanturskih plaža. No, čim se oženio i zaposlio u novinama, potpuno je prestao ići na godišnji
odmor -zadnjih petnaest-dvadeset godina, nije uzeo ni dana dopusta. Sve vrijeme troši na 'obradu
materijala', silno pilanje u Nacionalu, Republici, Večernjem, bbc-u te, na sveopću tezgu u
novinama, na radiju, gdje god postoji makar i teoretska mogućnost da se utisnu dvije-tri kartice
materijala. Uvijek je puno zarađivao, čak i u onim mršavim godinama socijalizma pa je, kad su
mu poslije očeve smrti oduzeli stan, mogao sam kupiti novi u Ilici - doda vola s tradicijama
Pantovčaka... Kao mlad novinar Večernjaka, gdje se bio zaposlio, za razliku od oca koji je cio
život ostao vanjski suradnik, 'slobodnjak', Maroje je počeo putovati po svijetu i neko vrijeme
tome se dosta fanatično predao. Obišao je valjda sve kontinente, posjećivao u Kanadi mladu
sestru Ivu, koja se u Ottawi udala za ministra u Trudeauovoj vladi. Maroju ni ranije nikad nije
padalo na um da se upiše u Partiju, jer je bio traumatiziran očevim poslijeratnim zatočeništvom,
ali poslije ovoga, još se više utvrdio u 'apolitičnosti', koja se, međutim, nije iskazivala kao
distancija od režimske politike, nego, naprotiv, kao njena prilično doslovna, nezainteresirana
interpretacija. No, iako je bio po formaciji 'vanjskopolitički novinar', Maroje je zapravo pratio
'svijet', što znači da nije drvio po bilaterali i multilaterali, diplomaciji i ideologiji nesvrstanosti, na
čemu se gradila karijera, nego je štrikao cvebe, revijalne teme i ostale zanimljivosti, na kojima se
moglo nešto zaraditi... Puno je radio u Startu, bio jedan od njegovih najvažnijih urednika, ali je
uvijek nastupao kao 'čovjek iz sjene'. S Mladenom Pleše, koji je na mjesto glavnog urednika
došao kao mlad reporter, preko položaja partijskog sekretara kuće Vjesnik, s vrlo malo znanja o
bilo čemu osim o mačkama i sportu, uspostavio je odnos sličan onome s Pukijem. On je
kombinirao, a Pilaš - s puno više takta i pameti od Pukija - prilježno provodio...

Maroje Mihovilović u posthipijevskoj fazi kad se transformirao u građanskog intelektualca sa

zlatnim cvikerom.

Onda je 1988. Maroju umro otac, te došlo do političkog prevrata, koji ga je prilično šokirao. U
Jugoslaviji, osjećao se manje-više siguran, a u Hrvatskoj, koja je počela vreti, pa zapala u rat,
oživjeli su njegovi najgori strahovi. Pribio se uz Globus gdje je, u prvi mah pobuđivao zbunjenost
- Ivo Škrabalo, suradnik od prvog broja, gotovo je pobjegao kad je od Maroja čuo političku
ocjenu da će, nakon prvih balvanskih incidenata u Krajini i vruće retorike, svi ići na dogovor i
smirivanje, jer je prethodni jugoslavenski aranžman svima najpraktičniji.

Marojev pacifizam bio je iznuđen strahom. Bio je sve prigušeniji kao autor i proizvođač
'informacija', a uto se prometnuo u nov sredovječan lik - jednoga dana, dok je redakcija bila
smještena na Kaptolu, otišao je u Varteks i vratio se sa šest dvorednih odijela sive i smeđe boje, te
masu vestica s okruglim izrezom. Nabavio je i naočale sa zlatnim okvirom, više ga nitko nije
vidio bez kravate. Bradu je podštucao od stjenkarazinovske kovrčavo-čupave, na srezanu bečko-
doktorsku, poput Freudove. Iz Globusa otišao je zatim sa mnom u Nacional i postao tajni
dioničar. Za mojega šefovanja, nije ondje igrao veliku ulogu, ali smo korektno surađivali. Zatim
je postao Pukijev najvažniji doglavnik, prošao s njim sva iskušenja proturežimske politike u doba
velikog međuortačkog sukoba Pašalića i Barača, ne puštajući se ipak od kraja iz Večernjeg, te
dočekao pobjedu demokracije i pokretanje Republike...

Kad sve ovo zbrojim, mislim da se Maroje zdušno primio rada u tom tabloidu jer zna, ili osjeća,
da je list na režimskoj liniji, da ga podupire ili pokreće Vlada, da je to, ukratko, državna stvar, jer
inače, svakome tko ga poznaje, jasno je kao dan da bi u tome sudjelovao isto kao što bi mačka
skočila u more i s užitkom se jedno pola sata pačala!

Stvari idu prilično traljavo! Kad je već izgledalo da će sukob kokošar-ske mafije sa zločinačkom
organizacijom poprimiti dramsku formu filma Tsubaki Sanjuro, u kojemu pohabani ronin,
samuraj bez gospodara (Toshiro Mifune) sam napadne mnoštvo najamnika predvođenih njihovim
namrštenim plaćeničkim zapovjednikom (Tatsuva Nakadai), pa se razvije briljantna mačevalačka
predstava, koja završava pokoljem - umjesto te elegantne, moralno poticajne dramske forme, sve
je ispalo više nalik na sumo-šampionat; najdeblji Havajac ubitačnom je mješinom dva-tri puta
dunuo svoje iskežene patuljaste protivnike i dok si prosuo malo rižina brašna po hasuri, već je sve
bilo gotovo... Ili se tako čini.

Republika se prodaje oko dvadeset tisuća primjeraka dnevno, a koncept 'policijske gazete',
tabloida koji priprema i prati djelovanje pravosuđa, kompromitiran je u političkoj javnosti.
Kabinetski jako-binci koji su cijelu stvar zakuhali, od toga su se distancirali. Sudska operativa
sačekat će zatvaranje Republike, jer usklađenost akcija jedne i druge kompromitira. Na idejnoj
fronti, debakl Republike doživljava se kao inhibicija, prije nego kao katastrofa, iako je medijsko
povezivanje prevratničkih radikala na osovini Novi list - Feral -Nacional - Republika možda i
zastalno osujećeno. Ekstremistička ljevica nije uspjela stvoriti medijsko uporište nacionalnih
razmjera. To će uopće teško ići, jer Novi list ima partikularne komercijialne i regionalne interese
u gradu u kojem je odavna ostvarena ekonomska dominacija partijskih lojalista, što su HDZ i
Kutle svojedobno bili postigli u Splitu, a Feral se, usprkos novčanoj i nakladnoj krizi, drži
apartno, kao aristokrat medu oporbenjacima, uz zahtjev za izdvojen, povišen položaj, koji u
miljeu komitetskog korporativizma djeluje odbojno, pa će feralovci prirodno otpasti na marginu,
a zatim u oporbenjačku opoziciju, samo ako sve to izdrži žurnalistički organizam Viktora
Ivančica, kojega su opsjeli sukubi.
Nacional dere planski, ali kako je Republika podbacila, pa su pritom ugrožene i kompromitirane
kreditne linije koje iz Baračevih vaduških tvrtki vode do sumnjive klagenfurtske Hvpobanke - što
prijeti da se pretvori u financijski skandal međunarodnih razmjera -očito je da će taj
najdinamičniji medijski pogon pasti, te znatno otežati provedbu i političku eksploataciju
termidorskog koncepta čistke medijskih kulaka i ostalih kapitalističkih zlikovaca, koji nisu na
vrijeme sakrili svoje off-shore iza samoupravi)ačko-malodioničarske fasade, poput vlasnika
riječkog brodogradilišta Viktor Lenac.

Medijski je puč bio preuranjen, jer se nisu dosjetili prvo zauzeti Zimski dvorac Hrvatske
televizije. Kao da su zaboravili sve pouke revolucionarne taktike, koje smo biflali iz
Osamnaestog brumairea Louisa Bonapartea i nijemih filmova o Oktobru. Općepolitički okvir sad
više nema neposrednog utjecaja na razvoj medijske bitke. Republika tone sve dublje. S palube
razarača hms Dreadnought ispaljuju se dubinske bombe, čije eksplozije muklo odjekuju u dubini,
gdje na komandnom mostu gusarske podmornice, kapetan von Puki nervozno grize usne.
Okrenuo je kapu naopako, da može viriti na peri-skop, ali nikako da uluči priliku i lansira
torpedo. A medu posadom dotle je zamalo došlo do pobune...

Zagreb je mali, a novinarske redakcije povezane. Tu malo koja tajna ostane sačuvana, sve se
manje-više zna i prepričava. Svi pomalo suosjećaju s novinarima Vjesnika, koji su, zaluđeni
bezrezervnom podrškom njihove kuće, prišli novom projektu i s izdavačem Republike potpisali
ugovor, a nisu dobro proučili sitno pismo na dnu stranice. Nevolja se uvijek skriva u
nonpareilleu. Nisu shvatili da su angažirani s golemim gustom bacio se na ono što ga zbilja pali -
mačke, sport... Obnovio je stare veze, digao sistem i poletio u svemir, kao Milenijski sokol Hana
Sola. Priča o Janici Kostelič, njegovo je novinarsko otkriće, načinjeno još prije pet godina. Stalno
je pribavljao izvrstan štof iz Rima, gdje sjedi njegov najstariji pajtos Čedo Komljenović, ali kad
je trebalo potegnuti neke doktore oko Tuđmanove i Šuškove bolesti, također je bio najbolje
povezan, jer je njegova ekipa odlično raspoređena - još iz doba kad je pjevao sa zborom i s njim
obišao pola svijeta. Najpropulzivniji dečki njegove generacije, tu su se povezali, ali, naravno, bilo
je i drukčijih društvenih veza...

Glavni urednik Starta Mladen Pleše, kao lutajući reporter toga 'magazina za muškarce',
potpisivao se pseudonimom B. Pilaš.

Pilašev je otac bio niži činovnik Državne sigurnosti — vulgo, udbaš - podrijetlom iz Delnica,
odnosno zaseoka Kupjak, odmah uz staru jadransku cestu, koju je sad zaobišla 'zimska
magistrala'. Narodni karakterni tip toga kraja nije se navukao na Pilašev lik - niti pije do
izbezumljenosti, niti je onako čudački povučen kao mnogi Gorani, predalpski Hrvati - on je
suzdržan, donekle čvrst, energičan, ali nimalo osoran, hrabar, autoritaran, postojan. Od
djetinjstva, bavio se sportom, fiskulturom, bio je juniorski prvak, ali nije opstao jer je, kako reče
njegov trener, Večernjakov karikaturist Zvonko Gavranović, 'zec'. Pao je sa sprave, slomio
meniskus i ruku, u klubu se prebacio na rukomet i zatim uključio u pjevački zbor Ivan Zajc.
Pilaševa je familija iz grada, stanovali su u samom centru Zagreba, u Preradovićevoj. Osim tate, u
sdb-u se poslije zaposlio i brat, a kad se Pilaš oženio za nastavnicu ruskoga, koja nikako nije
mogla naći namještenje u školi, i nju su gurnuli na Zrinjevac 7. Kružila je šala da samo mama ne
radi za Udbu, nego za udbaše, jer im kuha i sprema...

Pilaš se upisao na pravo, dao godinu, a onda, u ljeto 1969. zaposlio u redakciji Starta kao
dostavljač. Poslije su u beogradskim novinama objavili s njim intervju koji je, s aluzijom na taj
početak, naslovljen: 'Dečko koji je nosio kafu'. Start je pokrenut u siječnju iste godine, kao
autorevija s pin-up duplericom, a u prvom broju objavljena je fotografija Daliborke Stojšić,
pjevačice i starlete, kako izlazi iz nekakve kištre, odjevena samo u kaput, pa joj se vide gole
noge, otkrivene sve do mračnog predmeta požude, dok kroz kragnu nezadrživo probija
senzacionalno poprsje. Vjesnik je baš bio nabavio najmoderniju talijansku bakrotisnu rotaciju, pa
je to izgledalo fenomenalno, naročito 'dečku koji je nosio kafu', zarađivao lovu i pobjegao od
policijske paske u rodnom domu. Nakon sedam mjeseci primili su ga u stalni radni odnos i to kao
reportera - nije to bilo osobito literarno zahtjevno, jer bi mu najčešće zadatak bio da pomaže
glavnom redakcijskom specijalistu za golotinju, uskoro svom vjenčanom kumu Vladi Duiću (koji
sad u Njemačkoj ima fotografsku agenciju) kad, primjerice, slikaju gole blizanke na magarcu.
Budući da hodaju bose po svježe ofarbanoj papirnatoj podlozi, Pilaš bi za njima išao s kanticom
boje i prekrivao otiske, a zatim, vraćajući se, i svoje, kao Winne-tou, kad uklanja tragove. Danas
se pozadine kupuju gotove, u roli, koja se naprosto odrapi poslije korištenja, poput toalet papira,
ali u ono čedno doba, išlo je to ovako, rukopipateljno i, mislim, uz manje profesionalizma i
koristoljublja, svima donosilo neusporedivo veće zadovoljenje.

Nadalje, dok bi Vlado slikao, Pilaš bi za ular, izvan kadra, držao magare - nije postojao
Photoshop, program kojim se sve kolor-foto-grafije kompjuterski preudešavaju i dotjeruju, nego
je sve moralo u stvarnosti izgledati cakum-pakum, a jedino je u bakromontaži radio izvjesni
visokospecijalizirani ekspert imenom Micek, zadužen da re-tušira picek, jer se u to doba, negdje
oko i. kongresa samoupravljača (Sarajevo, 1970.) nije toleriralo da se jasno razabiru pojedine
dlake u Venerinu grmu, nego je mogao proći samo umekšani, sfumato-oblačak, kao da je muf
načinjen od paperja. I s tim provizom, tiskovina je išla po dvjesta tisuća dvotjedno, jer su artisti i
modeli priskrbljivali jedinstveni efekt koji su Startove fotke očuvale do današnjeg dana - tzv.
cheesecake kvalitet ranih pin-upova iz pedesetih i šezdesetih, iz kojega provijava strahovita
požuda i osjećaj da se zakoračilo na teren ilicitnog, zabranjenog.

Kad bi Duić opalio fotke, Pleše bi na brzaka složio dvije-tri kartice koještarija koje bi potpisali s
B. Pilaš. On i Duić krstarili su po cijeloj zemlji, opskrbljeni neograničenim dnevnicama,
intervjuirali izumitelje, ekscentrike kao iz Žive istine, slikovite pevaljke poput čuvene Miče
Trofrtaljke koju je Start otkrio naciji što uopće nije bila svjesna da ispod površine javne, službene
kulturne politike postoji estradno podzemlje koje odgovara istinskim aspiracijama naroda.
Snimali su prve bildere, koji su u socijalizmu djelovali očudujući kao danas transseksualci. I,
nadasve, mačke, mačke, mačke... Olivera Vučo, Neda Arnerić, Beba Lončar, Neda Ukraden,
nubilne i besramno sisate, s raskošnim dupetima, koja se pri kraju leda dižu kao Bloudekova
skakaonica u Planici... Nekoliko godina proveo je Pilaš u tom blaženstvu iz Millerove Rakove
obratnice, ali onda je svršilo razdoblje 'popuštanja' i počele 'olovne godine', kad su se svi morali
uozbiljiti. Za urednika Starta došao je Sead Saračević, istjeran iz ozbiljnih novina zbog neopreza
1971. - a kako je Sead bio ambiciozan urednik, iako po interesima za mačke uopće nije zaostajao
za Pilašem, nego je samo pripadao jednoj rezerviranoj, sibaritskoj generaciji, pokazao se kao
idealno kadrovsko rješenje, za Start i za samoga Pilaša. Jer, Start je sad počeo donositi
visokoparne članke Vere Horvat Pintarić i Petra Selema, ali 'duplerice' su ostale nedirnute, dok je
Pilaša Sead gurnuo kao mladog i nekompromitiranoga, iz dobre obitelji, na mjesto partijskog
sekretara kuće Vjesnik. Bilo je to razdoblje promocije mladih kadrova koje su stari boljševički
naftalinci, došavši opet došli na vlast 1971. izvlačili iz zadnjih partijskih redova - tada je i Račan
osvanuo u Polit-birou, a Gradimir Agbaba, Pilašev suzboraš iz Zajca, u Dnevniku. Bili su
ljubimci Partije, a njeni vremešniji čelnici promatrali su ih kao vlastiti blef, s izvjesnim
osmijehom, što podsjeća na prizor kad Annekin Skywalker stupa pred Vijeće Jedi-vitezova, koji
osjećaju konvergenciju Sile, tako snažnu da će, od 'dečka koji obećava' nastati zlokobni Darth
Vader... No, to se nije, srećom, kod nas dogodilo, nego u Beogradu, gdje je u istom valu
pomlađivanja, kao kadar otkriven Slobodan Milošević.

Poslije partijske funkcije, Pilaš je glatko naslijedio Seada na mjestu glavnog urednika Starta.
Pomagao mu je Maroje Mihovilović, koji je proizvodio kilometre bjelosvjetskih kompilacija,
'zanimljivosti' i feljtona, a onda sam se i ja pojavio, kao prednjak poletovske generacije, sa
softvvareom za osamdesete godine, koji je poprilično obnovio uspjeh Starta. Pilaš je znao jako
dobro usklađivati razne ljude i usmjerenja u svom uredničkom kolegiju. Nas 'poletovce'
balansirao je s mladim komunističkim liberalima, Jelenom Lovrić i Slavenom Leticom, pa je
Start pomalo stekao 'angažiranu' političku poziciju u smislu opreznog, više slovenskog no
hrvatskog reformizma...

Puki u Rimu, na novinarskom zadatku, u kabinetu bivše jugoslavenske mišice Dijane Bećirević.

Za to vrijeme, Pilaš se statusno izgradio u socijalističkog japija - dobio je duplex na Jarunu, pa ga

opremio Murtićevim slikama, Džamonjinim skulpturama i Meblovim metalnim namještajem. On
i žena imali su dva mala auta i dva mala sina. Tatina bajta u Kupjaku služila im je kao
vikendica... Kad sam Slobodana Sijana, čuvenog srpskog režisera, mog prijatelja, doveo k Pilašu,
Šiki je pao na dupe: 'Pa, mi se poznamo, čoveče', rekao mi je kasnije, 'zajedno smo leto-vali u
Valbandonu... Neverovatno, kakva promena!' Šikijev otac bio je policijski general, pa su kao
klinci istog godišta (rođeni 1946.) ljetovali ondje u odmaralištu MUP-a. Pilaš je, prisjetio se Šiki,
bio totalno neobuzdan, divljak, a sad, činio mu se potisnut, krajnje rezerviran, pristojan,
distanciran. Kamo se preusmjerila njegova energija? Dobro, nešto se trošilo na tajnoj fronti...

Najveći Pilašev prijatelj iz razdoblja teške brijačine, bio je karlovački fotograf Čedo
Komljenović, koji je malo petljao po Zagrebu, a onda otišao u Italiju, upoznao Boba Guccionea i
postao njegov 'rezident', zastupnik Penthousea za Balkan. Čedo je unajmio dvorac kraj Milana,
postavio ondje veliki studio i započeo operaciju izvoza manekenki i modela na Zapad. U to se,
kao zagranična ekspozitura ubrzo uključio Start. Start je objavljivao Čedine fotke, a Pilaš o
njemu pisao kao o velikom impresariju, koji se druži sa svim superzvijezdama, što je bilo točno, a
onda su se razne jugoslavenske mišice preko Čede i Starta replasirale na europsko tržište.

Prva u toj blistavoj niski bila je Dijana Bećirević, rasna sarajevska ljepotica, koja nam je jednog
dana banula u redakciju, providena nekom od titula 'miss', što su se onda shvaćale dosta
ozbiljno... Neviđeno građena, umjetno plava, odjenula je razuzdanu haljinu punu nekih raspora i
napušta, čega se ne sjećam detaljno, nego samo znam da je imala čizme, a nije imala gaćice.
Odmah smo je fotografski pro-cesuirali, a Pilaš zatim ukrcao u svoj Renault 4 i poveo u Milano,
kod Čede. Poslije smo povremeno tiskali izvješća o njenim uspjesima - ne znam u čemu su se
sastojali, ali očito je živjela na visokoj nozi, grdno se obogatila, pa prešla na katoličku vjeru,
upoznala Papu i surađivala na vatikanskoj televiziji. Neko vrijeme uz Bebu Lončar bila je
najvažnija jugo-starleta u Rimu, no kao i Mersiha Čolaković, nije se udavala.

Jednog dana, u redakciji se pojavila Bernarda Marovt, rasna Slovenka, u pratnji svog dečka i
menadžera (kojemu sam zaboravio ime, ali znam da se poslije pročuo kao autor reklame Svaka
ima svoj faktor, koja prikazuje pet zamamnih ženskih stražnjica). Bernarda je ispala iz
'republičkog predfinala' za Miss Jugoslavije na koji se prijavila u Hrvatskoj, jer nije pristala
obaviti formalnosti s organizatorom - pa smo mi oko toga u Startu nadigli dževu i pretvorili je u
favo-ritkinju koja je zaista postala Miss Yu 1981. u Banjoj Luci, gdje smo je pratili neorealistički
fotograf Ivek Posavec i ja, kao prethodnica, dok je u Zagrebu već čekao Čedo, koji ju je odmah
poslikao golu, pa smo nekoliko tih slika uoči finala u Londonu objavili u Startu. Tamo su pak
dočuli da postoje njeni aktovi, što su, s obzirom da je bila favoritkinja, engleski tabloidi razvalili
na naslovne stranice, pa je diskvalificirana... Mi smo ih opskrbili velikim brojem njenih slika s
golim sisama, koje sam ja mukotrpno odašiljao s Vjesnikova primitivnog telefoto-aparata u
prizemlju, te osjećao uzbuđenje kao da sudjelujem u nekoj velikoj novinsko-senzacionalističkoj
operaciji, iako je sve, naravno, u svrhu promocije, ugovoreno u trianglu Pilaš-Čedo-menadžer, a
ja sam to samo servisirao, jedini više zainteresiran za novinski materijal, nego za tu doista
fantastičnu ženicu s beskonačno dugim nogama i podjednako dubokim dekolteom, prirodno
tamnog, baršunastog tena, smeđe kose 'kao s reklame' i oči zelenih poput triglavskih jezera. Vau!

Spakiraše je zatim u Pilašev Renault i otpremiše u Milano, gdje je gotovo dvadeset godina nizala
manekenske uspjehe, brzo otkantala dečka-menadžera i fabulozno se obogatila, potpuno izvan
proporcije modelskih honorara. Nedavno ju je Pilaš opet intervjuirao za Nacional - on redovno
hrvatskoj javnosti podastire izvješća o njezinim postignućima - i javio kako je u Rimu upravo
kupila kuću s parkom i vlastitom šumom... Valjda nije Villa Borghese, iako Bernie - kako su je
prozvali kad je prešla preko Čede - dok se prikazuje 'nudo', u ležećoj pozi, nalikuje zaista na
Paolinu Borghese s rimske Are Auguste. Sad sam već bio pomalo shvatio igru što je nalikovala
pothvatu čuvenoga Kopiniča, kodnog naziva Vozduh, koji je, kao rezident gru, preko Zagreba na
Zapad navodno prebacio dvije tisuće sovjetskih obavještajaca. A sljedeća 'krtica' koja je u rimsko
visoko društvo ubačena preko mreže Pilaš-Čedo, bila je ujedno najzanimljivija i najuspješnija.
Slavica Radić došla je u redakciju kao osamnaestogodišnja, visoka, savršeno građena Riječanka,
koja je osim neke titule 'miss' imale iza sebe burnu prošlost i ispunjen policijski karton — s
dečkom, sudjelovala je, navodno, u kradi bundi u Austriji, te malo odležala u zatvoru. Nije tako
spektakularno izgledala kao Bernie, ali je bila najzgodnija, najbolja mačka, zafrkantica, živa
vatra. Hop u 'četvorku', hop u Milano i - da puno ne dužimo priču - sad je najbogatija žena na
svijetu, jer se udala za Bernieja Ecclestonea, za glavu manjega vlasnika Formule 1, koji joj je
prepisao svoju kompaniju vrijednu oko milijardu funti. Izrodila je djecu, pa sretno žive u
Londonu. Preko posrednika, otkupili su sve njene stare slike, kojih je bilo puno uokolo, jer je
svaki treći zagrebački fotograf imao nešto 'nudo', ili čak 'split beaver'.

Pilaš je u Startu izdržao kao glavni urednik sedam godina. Zbog mačaka nije nikad upao u
neprilike, ali zbog politike jest - baš u onoj stvari kojom je mislio 'izbalansirati' frivolnost
malograđansko-buržoaskog magazina, kojega nisu podnosili borci, partijski fosili i Goran Babić...
Zbog Lovrićkina teksta u kojem se aludiralo da je s propalim projektom obrovačke tvornice
aluminija bio povezan Jakov Blažević, Pilaša su priveli istražnom sucu i on se zatim naglo 'deli-
beralizirao', zaigrao striktno bunker te likvidirao sve reformističke i libertinske sadržaje, pa se
uhvatio promocije kompjuterske revolucije, objavljivao putopise te intervjue s političkim
gnjavatorima i nilskim konjima poput Hamdije Pozderca. Zatim se prebacio 'na višu dužnost',
postavši 1987. urednik unutrašnje politike u Vjesniku, što je u to doba ortodoksije, bio konačni
trijumf njegove 'potisnute' ličnosti, 'uozbiljenog' ega nad zaigranim idom vodiča Startova
magarca, kojega su zajašile gole blizanke...

Tri godine do prevrata, proveo je u plitkoj močvari hrvatske post-miloševićevske

predTuđmanovske politike nervozne šutnje i glasnog ne-govora. Vodila se poziciona bitka
između boljševičke šuvarovske linije 'kulturne revolucije' i špiljakovskog opreznog
kvalunkvizma s ljudskim licem, koji bi tu starinu, o kojoj je ispričano milijun viceva, možda
pretvorila u hrvatskog Den Xiao Pinga, da je komunizam u Europi potrajao još jedno pedeset
godina. Pilaš je bio mladošpilja - kovač, znači družićevac - podupirao je Ivu Družica, koji se za
Start, u neobjavljenoj predizbornoj kampanji za šefa hrvatske partije - slikao ispred kamina... To
ga nije učinilo popularnim medu okorjelim komunjarama na Baniji i na drugim takvim mjestima,
pa je izgubio, a Pilaš je malo skliznuo - položajčić u Vjesniku, bilo je sve što je mogao dobiti...

Sljedeći je eksport u Italiju sad išao preko Studija. U Studiju sam ja sjedio, a Puki, Pilašev
prijatelj, lako me naveo da napišem mali člančić o njihovoj novoj štićenici Riti Ružić, jako
zgodnoj mački i nekakvoj 'miss' koju je boktepitaj gdje pokupio... Slikao ju je na mojem radnom
stolu u Studiju, a zatim je opet išlo sve po starom -priskočio je Pilaš, hop u četvorku, hop kod
Čede i - da ne duljimo priču - sad je Rita ex-Ružić ex-Checci Gori najbogatija žena Italije, jer je
prilikom razvoda od svoga muža Alessandra dobila 500 milijardi lira, pa kako je on bio
producent, a ona mu pomagala kao 'izvršna producentica' - odnijela je iz braka i dva prava
Oscara!

To je bilo posljednje putovanje fabuloznog Renaulta. Kakva sam ja ovca, najbolje svjedoči to što
sam ga - za 800 maraka - kupio od Pilaša kad sam se vratio iz Amerike i nisam imao para, ni
auto. S obzirom na ono što je plava četvorka prošla, još mi je dobro i poslužila, jedno šest
mjeseci, a onda sam je, naprosto, ostavio na cesti, iako ju je zapravo trebalo odvući do Jadran-
filma, da se sačuva kao vagon s kojim je Lenjin stigao u St. Petesburg na Finski vokzal.

Kad je došao prevrat, Pilaš se nije dobro snašao. Njegov novinar i partijski sekretar Jadranko
Sinković, nešto mladi, versatilan, momak odmah je uskočio u nadolazeći vlak, intervjuirao i
ishvalio dr. Tuđmana, te uskoro postao press-ataše na Pantovčaku, a zatim je prebačen na poslove
uvoza nafte, dok nije nastradao kad ga je, u New Yorku, carinska policija uhvatila u hotelu, gdje
je stigao iz Zagreba s jedva punoljetnom pratiljom, pokušavajući ugovoriti ilegalnu kupnju
Stingera s prvim žicarom koji je naišao, slučajno agentom u 'sting' operaciji američke agencije
atf, koja suzbija kontrabandu alkohola, cigareta i vatrenog oružja.

Snašao se i Branko Tuđen, glavni urednik Večernjeg lista, nekoć glasnogovornik Stojčevićeve
kancelarije, te predsjednik Stalne akcijske konferencije Saveza komunista u Vjesniku, partijskoga
natkomiteta, kojemu je taj iskompleksirani bivši sportski novinar, štreber, veliki pristaša svih
trenutačnih režima, predsjedavao. Snašao se i Željko Krušelj, sitni partijski pristav, koji je uz
krasne dokumentarne snimke Tuđmana, što ih je načinio jedinstveni beogradski fotoreporter
Vičan Vicanović, napisao hagiografiju staroga diktatora, što se držala dok se Darko Hudelist nije
pojavio s novim, zanimljivijim otkrićima... Ta dva snalažljivca iz Večernjaka zapeli su mi za oko
po reakciji prilikom 'afere Grupo', jer su se naslađivali kao matore kol-gerle, dok promatraju
tučnjavu mladih kolegica, koje se čupaju za poziciju na trotoaru kod uličnog ugla...

Mislili štogod hoćemo o Pilašu, ide mu u prilog što se 1990. nije znao snaći, iako je, navodno,
Manolić - došavši po prvi put u inspekciju u Vjesnik - rekao da ga ne diraju, zbog nekih
obavještajnih interesa... Pilaš je otišao kod Vjeke Santrića, starog splitskog udbaša, koji se, radeći
s iNA-om, bezumno obogatio te nastanio u dvorcu u Luganu pa poslovao s komunističkim i,
poslije, s tranzicijskim zemljama. Pilaš je za njega izvozio talijanske cipele u Kazahstan. To baš
nije išlo ne znam kako, a onda je Santrićev sin s Pilašem izgubio velike pare u Litvi, gdje ih je
ruski mafiozo prešao za dva šlepera talijanskih džozgura.

Pilaševa uloga u pokretanju Nacionala već je rasvijetljena. Ponudio je da nam se priključi, a meni
iza leđa, sumnjam, doveo Pukija u vezu s Baračem. Da, Puki je išao na faks sa Zdeslavom,
Baračevim sinom, koji je u Wiesbadenu dežurao u Chemtradeu i ostalim firmama, u koje je
eksportirano (prema dosadašnjim nalazima policije) dvadeset i osam milijuna maraka kredita, bez
ikakvih ugovornih jamstava: piši kući propalo... To je bio samo djelić operacije, u kojoj su bili
prominentni lihtenštajnski offshori, klagenfurtska i švicarska banka, te Kutlina tvrtka s
Djevičanskih otoka, na čiji su račun također sjedali novci, a onda se vraćali u replasman u
njegove mnogobrojne propale firme, u sklopu pothvata čije političke ciljeve nije teško razumjeti,
a ekonomske nije lako dokučiti... Sve su to preoz-biljne stvari da se pokreću s nepoznatim
čovjekom, kojega sretneš kad ovjeravaš semestar u studentskoj referadi, predmnijevaju se duže,
dublje veze s garancijama preko groba, koje jedan drugome mogu dati samo ljudi koji su prošli
ozbiljnu provjeru.
Ivo Pukanić u društvu svoje najtješnje suradnice Sine Karli, koju je postavio za glavnu urednicu
Nacionala.

U Nacionalu, pokušao sam Pilaša ugurati u novinarstvo, a on se, kao magnetiziran, okretao uvijek
u drugom smjeru... Ne znam, to mi izgleda kao fatum iz Antiorfeja, nepoznate antičke drame o
neuta-živoj žudnji za čarima podzemnog svijeta. U projektu Republika, koji je prošao praktično
mimo njega, Pilaš se do kraja ispucao, postavši nevažan akter prilikom Pukijeva otvaranja Istočne
fronte. Najbolje bi mu bilo da sve batali, pošalje doda vola, pa ode kod Čede, i opet se prihvati
magarećeg ulara...

Još se ne zna tko je pravi junak ove storije - Ivo Pukanić, ili Neven Barač. Da se ispriča kao
Baračeva Carmina Baračiana, narativni okvir valja proširiti vremenski i strukturalno, jer u nj
mora ući 'duboki background', udbaške i špijunske kombinacije, financijski i političke veze od
kojih se vrti u glavi. Neven Barač samo je jedan od manjih igrača na velikoj mitleuropskoj
tranzicijskoj sceni, uspostavljenoj između Stuttgarta, Klagenfurta, Budimpešte i Moskve... U tom
'bermudskom trokutu' možeš se učas grozno obogatiti, ili pak pasti u provaliju, što se dosad
dogodilo najmanje dvojici od epizodnih likova toga nevjerojatnog novovjekog epa, u kojemu se
od bogova pojavljuje jedino Mamon, a umjesto polubogova, Gilgameša i Utna-pištima, ruski
mafijaši iz peštanskog citvja, zatim provincijski austrijski bankari koji drže lovačke dvorce u
mađarskoj pusti, te 'otpadnici' iz miljea jugoslavenske 'bezbednosti', koji su preuzeli hrvatske
financijske institucije i počeli raditi s hercegovačkom mafijom...

Dubrovačka policija poslala je početkom 2001. izvješće o kaznenim prijavama protiv Nevena
Barača. Riječ je ukupno o devet prijava. 'Zloupotrebom položaja i ovlasti', i to 'svjestan
nezakonitosti svojih odluka', postupao je on 'protivno Zakonu o bankama i štedionicama' i
Dubrovačku doveo u gubitak od 1 539 360 000 kuna, pa je država morala provesti sanaciju. Osim
toga, u 'namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist', prouzročio je banci izravnu štetu od 74
557941 maraka, koje su otišle na račun offshore-firmama, kao nenaplativi krediti i propala
jamstva... Neke od tih firmi bile su Kutline, a neke Baračeve. Sve isplate izvršene su s Baračevim
potpisom, ili na temelju njegova naloga, u sklopu njegovih ovlasti, što znači da je u Hrvatskoj na
slobodi čovjek za kojega policija smatra da je iz banke maznuo četiri stotine i pedeset milijuna
maraka! Ronnie Biggs bio je goli amater: ono što je napljačkao u britanskoj 'pljački stoljeća'
prema ovome je sitnica, a on je morao pobjeći u Brazil, dok Barač nije morao ići dalje od
dubrovačkog Zatona...

U čemu je štos? Godinu dana državni odvjetnik drži u ladici stotinu stranica debeo Nalaz
istražnoga centra Županijskog suda u Dubrovniku, otpravljen 10. prosinca 1999., koji detaljno, sa
svom pertinentnom dokumentacijom, s faksimilima akceptnih naloga, doznaka i dopisa, ugovora
i zadužnica, analizira korak po korak, papir po papir, brojku po brojku, kolosalnu operaciju
'čišćenja' virtualnog trezora Dubrovačke banke, naime pretvaranje njezina kapitala, položenog u
inozemstvu, u bezvrijedne priznanice nepostojećih i ludi-kroznih firmi u poreznim oazama s
kojima posluju samo beskrupulozni prevaranti.
Istražni sudac Pero Miloglav - koji je istragu protiv Barača počeo ispitujući svjedoke još u lipnju
1998., te nastavio cijele 1999. i zatim do ožujka 2000., pa je i bivšeg premijera Zlatka Matešu
doveo na sud 30. studenoga 1999. dok je još bio na funkciji predsjednika Vlade - obavio je za
godinu i pol silan posao i sad je, manje-više, sve poznato, a neprozirna ostala je jedino stvar s
hotelima, koji su bili u portfelju Dubrovačke banke. U njihovo renoviranje banka je uložila oko
200 milijuna maraka, što po uzusima hrvatske korupcije znači da se tu moglo uzeti oko 40
milijuna provizije. Afera Dubrovačke banke uzdrmala je prethodnu vlast - može li je ignorirati
nova, koja još nije podigla ni jednu optužnicu za tu stvar?

Kako je Barač dostigao takav energetski status da ga ne može oboriti ni X-čovjek naoružan
zrakama smrti? Što je tajna Baračeve neuništivosti? Može biti da se rodio na planetu Kripton, jer
o njemu ne postoji nijedan biografski podatak u bilo kojem dostupnom izvoru - ni u novinskoj
dokumentaciji, ni u biografskim leksikonima tipa Tko je tko?, ukratko, njegova je prošlost
izbrisana, pa bih pomislio da je sovjetska krtica, da nisam s njim razgovarao i pigmali-onskim
testom odmah ustanovio da je Vlaj, valjda bivši udbaš, koji je dugo živio u Dubrovniku, sjedeći
ondje kao na velikim hrpama tuđih para.

Aparat državne sigurnosti počeo se raspadati početkom sedamdesetih, jer je s 'federalizacijom'

poslije 'hrvatskog proljeća' i donošenja ustavnih amandmana 1974. nastala i 'partikularizacija', pa
se više nije znalo tko će kontrolirati kojega od ljudi koji su ranije bili upućeni u inozemstvo da
tamo formiraju vanjskotrgovinska poduzeća. Ona su u poslovanju s velikim državnim tvrtkama
poput iNA-e i Genexa, stvarale posebne fondove koji, parkirani na švicarskim i vaduškim
anonimnim računima, služe za financiranje različitih 'specijalnih operacija'. Sad je nastala idealna
prilika da svi ti fakini, koji su i odabrani po beskrupuloznosti, lukavosti i inteligenciji, zasnuju
vlastita mala carstva, preko kojih će ubuduće, sa starim vezama, raditi samo u korist vlastitoga
profita.

U dramatičnim prevratnim trenucima uoči rata, dok se vodila borba za preuzimanje državnih
institucija, banaka, poduzeća i njihovih računa s likvidnim kesom, koji se brzo može u Bosni
zamijeniti za marke, u Dubrovniku se smjenjivanju odupirao direktor Dubrovačkog turističkog
poduzeća (dts), velike firme s dućanima i autobusima, koja je držala najveći dio biznisa u
međugorsko hodo-častilište. Toga direktora, trebinjskog Srbina, udbaša, maknuli su, napokon,
kad ga je razvalio st, policijski tabloid koji je, u nakladi od trista tisuća primjeraka, popularizirao
povjerljive informacije Ministarstva unutarnjih poslova. Čim je stari direktor uklonjen, na
preporuku iste instance, imenovan je Neven Barač.

Mnoge udbaške faktorije, koje su se osamostalile sedamdesetih, propale su, ali su se neki od tih
ljudi, ubačenih kao krtice u zapadnjačku ekonomiju, održali ili, kao splitski avanturist i ženskar
Vjeko Santrić, nevjerojatno obogatili. Vanja Špiljak sjedio je u Švicarskoj na iNA-inim
inozemnim računima i brzo se priklonio Tuđmanu, postavši u međuvremenu krupni kapitalist i
švicarski rentijer, što je zaista lijep uspjeh za sina bivšeg poslovođe u zagrebačkoj željezničkoj
radionici. Vito Sever naručivao je iz hrvatskih brodogradilišta brodove, a Santrić pokušavao
obnoviti poslove s naftom, na kojima se ranije toliko obogatio da je u Luganu sagradio svoj
Xanadu, a u Veneciji držao vlastitu jahtu, poput nekog negativca iz serijala o Jamesu Bondu, dok
ga je u Ziirichu stalno čekao avion s posadom, da može u momentu stići u Zagreb i u svom stalno
zakupljenom apartmanu u Intercontinentalu primiti jednu od blistavih, sjajno izdržavanih
zagrebačkih ljubavnica. Iako su preko svojih starih veza i preko Tuđmanovih 'tehnokrata', uspjeli
doći do samoga Tuđmana, ni Špiljak, ni Sever ni Santrić tu posljednju prepreku nisu mogli
svladati, jer se u kabinetu na Pantovčaku počela stvarati posve drukčija kamarila. Stari,
odnjegovani udbaši sijede, unatrag začešljane kose, u tamnoplavim odijelima i prugastim
košuljama Brooks Brothers, nisu se mogli uklopiti medu crnomanjaste primitivce, kojima dlake
nekontrolirano rastu sa zapešća, prstiju i iz nozdrva, a kojima je vrhovništvo povjerilo operacije
šverca oružja, droge, politička ubojstva i reket...

Jedini se u taj svijet lako uklopio Neven Barač, manje uspješni biznismen sa specijalnim statusom
u prethodnom režimu, koji je radio u iNA-i i u Moskvi te, kao i svi moskovski Hrvati što su
poslovali s naftom i strateškim sirovinama, osnovao u Zapadnoj Europi svoju privatnu tvrtku.
Prevrat i hadezeovsku revoluciju on je dočekao u Dubrovniku, već gotovo sklonjen u penziju.
Kad su ga lansirali u dts, trebao je to biti samo jednokratni poslić za novu vladajuću garnituru, ali
se preko medugorske žnore tako uspješno povezao s vrhunaravnim interesima i politbiroom u
Grudama, da je postavljen za direktora Dubrovačke banke, koja je postala herecegovačka
Narodna banka koja, umjesto primarnom emisijom novca, raspolaže neograničenim sredstvima
što se transferiraju iz hrvatskoga državnog proračuna.

Barač je Kutli dao četiri stotine milijuna maraka kredita. Istodobno, svojim je tvrtkama u off-
shore poreznim oazama prebacio trideset do četrdeset milijuna, i to - ustanovila je sudska istraga
-uglavnom garancijama za fiktivne kredite preko Hvpobanke iz Klagenfurta, državne, tj.
zemaljske (iliti 'županijske') banke austrijske pokrajine Koruške, kojoj je Jorg Haider, kao
zemaljski poglavar, sjedio u Nadzornom odboru. Njezina hrvatska ekspozitura prerasla je u
veliku ovdašnju banku, medu deset najjačih u zemlji i, vrlo aktivna u entrepenerskim,
poduzetničkim, aktivnostima, nedavno uložila novac u pokretanje zagrebačkog dnevnog lista
Republika...

Tko su ti ljudi, austrijski financijski magnati, koji preko svoje hrvatske tvrtke - za čije poslovanje
jamče klagenfurtska centrala i sama koruška 'država' - ulaze u financijski i politički tako rizične
poslove, kao što je pokretanje tabloida koji djeluje u koordinaciji s policijom, otprilike kao nekoć
Božićev ST?

Prema izvješću dubrovačkog Županijskog suda, tranzit para u baračevske offshore, vaduške firme
poput Mupera ag, Resora ag i Tanora ag, obavljao se preko koruške Hvpobanke. To se radilo na
vrlo jednostavan način. Bankarski bi artisti prokomentirali: na seljačku foru. Vaduška Tanora
podigla bi kredit kod Kartner Landes-und Hvpothekenbank, recimo na 4,5 milijuna maraka
(jedan se takav kreditić potegao 8. siječnja 1998.). Za Tanorin kredit jamčila bi Dubrovačka
banka, koja bi od Tanore dobila fiktivne ili bezvrijedne 'instrumente plaćanja' (umjesto
obveznica, vrijednosnica ili ko-laterala u nekretninama, što se inače uzima za osiguranje
plaćanja). Kad rok za vraćanje prve rate prođe, a Tanora ništa ne uplati, Hvpobanka naprosto
uzapti jamstvo, a jamstvo je keš, živa aktiva, pare Dubrovačke deponirane kod Hvpobanke, kao
njezin kapital koji se, po hrvatskom zakonu, mora držati u inozemstvu, ali, naravno, u likvidnom
stanju ili u kvalitetnim papirima, a ne kao osiguranje za lupeške pozajmice. Te inozemne depozite
hrvatskih banaka, međutim, nitko nije nadzirao, a kredite i jamstva mogao je davati direktor čak i
ne obavijestivši predsjednika svoga Nadzornog odbora. U Dubrovačkoj, Barač se s njim ionako
uortačio da zajednički maznu cijelu banku, kako pokazuje Ortački ugovor sklopljen s
Brnardićem, Kutlom i šefom lokalnog SZUP-a, Luburićem, kojega su kooptirali za svaki slučaj...

Osim 'na seljačku foru', išlo se, još prostije, 'na divljaka', kad bi Neven Barač, 'na traženje i
nagovor Zdeslava Barača', kako piše u nalazu istražnog suca, 'dao garanciju Dubrovačke banke, u
iznosu od 4 500000 dem kod Kartner Landes- und Hvpothekenbank ag iz Klagenfurta kao
jamstvo povrata kredita firmi Chemtrade GmbH, i to iz likvidnih sredstava Dubrovačke banke'.
Hvala, tata!

Osim faksiranja novaca na račun sinovljeve firme, koju je u Wiesbadenu otvorio sam stari Barač
1989., dok je Zdeslav još bezbrižno vijao mačke u svom Mustangu, pa nije morao ocu pomagati u
njegovim teškim privrednim brijačinama, postojali su i okolišni putovi. Jer, bilo bi sumnjivo da
se cjelokupno poslovanje Dubrovačke banke svelo na kreditiranje nekoliko vaduških firmi, koje
sve djeluju s iste adrese (Kirschstrasse 39) i na golemi promet što se jednosmjerno ostvarivao s
Plato Invest & Trade, firmom osnovanom kod S. A. Morgan & Morgan Trust Corp. Ltd., koja
umjesto adrese, daje poštanski pretinac broj 3149 u Tortoli na Britanskim djevičanskim otocima
(kad čuješ Morgan i Tortuga, odmah se sjetiš gusarskih filmova, ali u ovom slučaju, vlasnik i
potpisnik bio je, neskriveno, Miro Kutle!). Zato se malo kompliciralo, pa je nešto para išlo,
recimo, preko štutgartske tvrtke Centra, koja je radila s renomiranim bečkim Giro Creditom i sa
Chase Manhattan Bank.

Kao 'drugi upravitelj' te tvrtke javlja se u njezinim papirima Zdenko Artukovič, upisan u registar
od 2. prosinca 1993. do 27. ožujka 1995. Artukovica sam slučajno osobno upoznao. On mi je još
uoči rata, donio - ponudio na prodaju - njemački dossier Željka Ražnatovića Arkana. To nije bio
bilo kakav papir nego sedamdeset stranica pregleda kriminalističke dokumentacije koji je
napravio Bundeskriminalamt, specijalna njemačka savezna policija što suzbija terorizam. Globus
je objavio feljton o Arkanu s citatima iz tih dokumenata, koji su se, jao, izgubili prilikom selidbe
redakcije iz Mar-tićeve ulice u Vjesnikov neboder. Kako sam tu nevjerojatnu činjenicu mogao
objasniti dopisniku Netv York Titnesa koji me došao kumiti da mu dossier dam ili prodam? U
svakoj poštenoj redakciji ima u svakom času tisuću vitalnih papira što ih novinari nekamo zature,
a šljakeri koji vaše stvari sele prilikom promjene lokacije, naprosto zviznu u smeće, pa kad bi
čovjek plakao za svime što nestane u entropiji... Gdje su meni sad one slike gole Slavice Radić,
razni Baračevi ugovori, rijedak komplet Starta koji smo platili tisuću maraka ili original jumbo-
plakata s mojim likom na kojemu reklamiram svoj neuspješni magazina Ultra...} U moderno
redizajniranim, sterilnim uredima Globusa, na 12. katu nebodera više nisu, što znači da su
odletjeli u alternativni svemir, gdje se nalaze sve izgubljene stvari, vrijedi geometrija
Lobačevskoga i postoji neprirodno velik broj olovaka i ukosnica.

Zdenko Artuković bio je istaknuti emigrantski politički aktivist HDZ-a u Stuttgartu, a onda
kodirektor Centra Technischer Warenhandel GmbH, firme preko koje je samo u jednoj transi
1996. iz Dubrovačke banke ispumpano pet milijuna dolara. Putujući iz Zagreba u Njemačku,
Artuković se 1993. autom strovalio s ceste i smrtno stradao. U Nalazu Županijskog suda ima
milijun ovakvih tragova i cveba: to je prava Mahabharata pljačke i prijevare, u kojoj se pojavljuje
više lažnih firmi nego što ima utjelovljenja Višne. Kako je taj dokument nestao?

Prepuštajući vlast početkom lanjske godine, Pašalić je ostavio zaključen pravosudni dosje
kriminalne operacije u Dubrovačkoj banci. Tom suhoparnom izvješću može se koješta dodati, ali
se ništa ne može opovrgnuti (u prilogu je mnoštvo originalnih dokumenata u fo-tostatu). Svjestan
da politički teren prepušta protivnicima, Pašalić je znao da neće moći kontrolirati interpretaciju
ovog slučaja, pa nije htio riskirati mogućnost da se odabere neki drugi smjer ili tempo akvizicije
činjenica. Kad je Nalaz bačen na stol, sudbina svih aktera te nevjerojatne afere - njemu bliskih,
kao i njegovih neprijatelja -bila je zapečaćena. Nalaz, sad. gurnut u ladicu, gdje leži godinama,
takav je vitrioličan materijal, da je progrizao dasku i Zagreb je, naposljetku, morao zatražiti
pregled istrage i prijava podnesenih protiv Nevena Barača, te dobio izvješća: ima ih devet, dosad
je utvrđena pronevjera 75 milijuna maraka!

Mjesec i pol dana poslije toga, izašla je Republika. Novac za njezino pokretanje osigurala je
kreditom Hvpobanka. Jesu li to Baračeve pare, otuđeni polog Dubrovačke, pa Hypo samo pruža
financijski servis i zaklanja staru mrljagu, koju policija optužuje za pljačku, ili se pak Hypo
samostalno upušta u visokorizičnu špekulaciju na hrvatskom tržištu?

Iz Baračeva rakursa, priča, dakle, ima karakter romana 'crne serije'. U tom noiru, pletu se
nevidljive niti oko zloslutnih likova uvučenih u nevjerojatne poslove, u kojima se stari operativac
dosad istaknuo kao šampion. Preživio je propast Privredne banke, gdje je bio direktor u aferi
Obrovac i Dubrovačke banke, kojoj je bio direktor u aferi Ortačkog ugovora. Zatim sve moguće
obrate, uspon i pad socijalizma u Zagrebu i Moskvi, pregrmio je Hercegovce i udbaše, sud,
policiju, zatvor... Na kraju, izašao je na izbore u Dubrovniku s nezavisnom listom, koja je oduzela
glasove šesteročlanoj koalciji, ali ipak nije uspjela sačuvati vlast HDZ-u, zbog čijih je političkih
interesa neposredno prije dubrovačkih lokalnih izbora i pušten iz istražnog zatvora. Izabran je čak
u Županijsku skuštinu, skupa sa svojim 'pod-sekretarom' Andrijom Popovićem, bivšim sisovcem i
scenaristom in-famnog filma o Brunu Bušiću, kojega je proizveo Viče Vukojević. Andrija
Popović trebao je postati direktor dubrovačke ispostave Hvpobanke, koja bi u Dubrovniku
zamijenila Dubrovačku... Mislim da Barač ima pravo što se oslanja na inherentni idiotizam
javnosti, koja je prvo polagala novce u njegovu banku, zatim glasovala za njegovu 'stranku' i još
ga smatrala 'pravim gosparom'. Očito je da će Hypo u Dubrovniku naći brojnu zahvalnu
klijentelu. A baračevci se ne moraju bojati hrvatskoga pravosuđa, koje je sporo i nedostižno, nego
samo revizije austrijske Nacionalne banke, kojoj bi neodgovorno produciranje u susjednoj
tranzicijskoj zemlji moglo početi ozbiljno ići na živce.

Prilikom pokretanja Republike ukrstili su se ponovo putovi dvojice protagonista velike afere,
Dubrovačke banke - Barača, koji je sastavio Ortački ugovor i Pukija, koji ga je publicirao.
Promatrano iz Pukijeva aspekta, to je sve drukčija priča, vrhunac na uspinjajućoj putanji jednoga
malešnog momka, koji se digao s vlažne grude, ustao iz močvarne velikogoričke Velike Mlake, te
postao vrhunski faktor hrvatske unutarnje politike, izdavač i urednik, novinar i poduzetnik - čak,
misli on, i nešto mnogo, mnogo više od toga...

'Ovo je početak revolucije', rekao je zloslutno Dragutinu Lučiću, napavši ga zbog mlake podrške
koju dobiva od Hrvatskoga novinarskog društva, gdje je Luče predsjednik, 'ali to nije samo
žurna-listička, nego - društvena revolucija!'

'Ti - revolucija!' ponavljao je poslije danima, s nevjericom, flegmatični Istranin, okorjeli

sindikalac, kojega je teško impresionirati floskulama. Kad primijeti da u njih netko doista vjeruje,
pomišlja da gubi tlo pod nogama... Kao skeptik, pomalo erudit koji za razonodu čita filozofske
tekstove, on uopće ne može razumjeti da je Pukija zahvatilo revolucionarno ludilo. Činjenica da
se stalno slika s francuskom kapom marke Kangol ne služi samo prikrivanju fakta da su ga napali
sjedine i ćelavost (što je za revolucionara fatalno, više nego za rockera); nego se to Puki svjesno
nudi za grafičku pretvorbu u pop-ikonu, za preradbu u simbol, jer bi reprodukcija njegova
portreta 'u štrihu', dakle kao crno-bijele siluete, proizvela prepoznatljiv amblem nalik na Che
Guevarin lik, ali s postmodernim logotipom umjesto komunističke petokrake. Daljnja
vorholovska obrada u sitotisku, s pozadinama različitih boja, nameće se sama od sebe... Puki je
definirao svoj image - to je image postkomunističkog postmodernog revolucionara u dizajnerskoj
odjeći kupljenoj kod šanera!

Na fakultetu, Puki je bio stipendist Titova fonda, jer je dobio potporu kao siromašno radničko
dijete. Ali, revolucija što je on snuje, bez obzira na njegove političke veze u jakobinskom
kabinetu koji želi razvaliti lupeške tajkune, nije ljevičarska, ni socijaldemokratska. Budući da je
Puki izniknuo s drukčijim vrijednostima, on ne teži moći radi moći same, u asketizmu koji
obilježava prave boljševike, a nije ni adept liberalnih ideja koje, vrlo loše naobražen, uopće ne
razumije. On želi radikalno izmijeniti - sebe i javno poimanje vlastite pojave, želi biti netko
drugi, htio bi skočiti u dijalektičku mašinu i na drugoj strani, na konvejeru, izađe posve
promijenjen... Kad su se prvi put pojavile naznake kako će Puki izvršiti medijski atentat na
izdavača Globusa, Pavić me, malo iznerviran, upitao: 'Pa što Puki hoće?'

'Prvo je htio postati ja', rekoh, 'a sad, kad misli da je to postignuo, želi postati - ti!' Kakve to veze
ima s revolucijom? Revolucija, u priprostom shvaćanju ljudi iz Pukijeva turopoljskog kraja, znači
zamjenu položaja, 'kadrovsku obnovu', ono što je sociolog Luigi Paretto opisivao kao 'cirkulaciju
elita'... Mislim da je Pukijevo shvaćanje revolucije dubinsko seljački način poimanja društvenoga
preokreta, koji ne uključuje nikakvu kulturnu transformaciju, civilizacijski pomak, nego se svodi
na antifeudalno-hajdučki truc, koji bi na zastavi prigorskog Landsknechta mogao biti obilježen
devizom VRAG TI JABI MATER! Ona cijela smiješna grana hrvatske historiografije koja je
seljačkoj buni iz 1573. pokušala pridati 'pra-revolucionarni' vid tobožnjeg 'juriša na nebo', kojom
bi se feudalci svrgnuli sa svojih zamkovnih tronova, a 'seljačko društvo' oslobodilo tlake i
nepravdi, kod moje velike pokojne pokroviteljice Nade Klaić izazivalo je posprdu - seljačka rulja
htjela se naprosto napljačkati, fantazirala o nekakvu protuturskom 'križarskom ratu' pod 'dobrim
kraljem Matijašem' Korvinom, koji će ih od težaka pretvoriti u krajiške ratnike, a što se tiče
neposrednog političkog programa, namjeravali su provaliti u stubičku smočnicu i vinski podrum,
te kao klasični insurekcionisti koji se nisu promijenili od Penelopinih raskalašenih prosaca,
silovati služavke! Iz toga rakursa treba gledati i na Pukijeve aspiracije. Turopoljsko 'plemstvo',
naime tamošnji sebri, kao vojska medvedgradske kapetanije, najbolje su očuvana feudalna
institucija u živom organizmu suvremenog hrvatskog društva. Prezerviran je autentičan mentalitet
osionih, neukroćenih i nezajaženih slobodnjaka, koji smatraju da su jednaki grofovima...

Kad je Mladenu Lučiću, predsjedniku HND-a, dobacio da je revolucija već započela, Puki mu je
zatim, s gorčinom, priznao da je ostao sam, da njega i Nacional nitko ne podržava, jer je
društvena moć još u rukama kriminalaca... To prilično jasno razjašnjava predmnijevam
revolucionarni proces. Mi - čestiti, potisnuti smo; oni - pokvareni, nadmoćni su, ali uz 'nas' stat će
svi ispravni ljudi, dok će 'ostali' time pokazati kako su sredstvo u 'njihovim' rukama, moralno i
materijalno ucijenjeni. U stvarnosti, za izdavanje Republike, bila se zauzela cijela crno-crvena
internacionala: prvo su iz Hvpobanke lopatama izbacali veliku hrpu novaca, što je pala na
prethodni kup, koji je bio nasuo Barač fiktivnim kreditima preko Glumine i Tanore, zatim su
pomogli Tisak i Vjesnik, Vlada i Televizija, a Novinarsko društvo proglasilo je u isti čas Pukija -
novinarom godine!

Predsjednik Republike zdušno se angažirao u roli koju će, mislim, najdoličnije prezentirati nova
zagrebačka opereta Mađioničareva kći, koju bih najradije pisao s Brankom Matanom, čim on
preda libreto opere koju piše za hamburško kazalište. Dešavala bi se na idiličnim zagrebačkim
rustičnim lokacijama: u Šestinskom Lagviću, na Pan-tovčaku, u operetnom sjedištu hrvatske
inozemne tajne službe his...

Sam Puki trebao je, na kraju, složiti bilo kakve novinice, koje bi se nekako prodavale; makar što
samo ne tužni bilten nalik na Radničke novine, koji je očajnu hrvatsku stvarnost učinio još
depresivnijom i približio nekoj ozbiljnoj, a ne Pukijevoj, statusnoj, kontrarevoluciji... Epizoda s
Republikom nije konačni svršetak Pukijeve karijere, nego početak njegova pada. Ta figura iz
Tuđmanovskog razdoblja, bivši prijatelj Cire Blaževića, koji se palio na poblajhanu raspuštenicu
Nevenku, pa postao tajkunčić, neće se, mislim, uspjeti prilagoditi novom okružju hrvatske
politike i društva u kojem će dominirati birokratski kolektivizam s lokalnim kabadahijama,
kojima je Milan Bandić nedostižan uzor. Revolucionar s Kangol-beretom teško se tu može
uklopiti. To je, dakle, početak pada, a kako je počeo uspon?

Inženjeringom, kao i sve ostalo. Prišao mi je na bazenu hotela Marjan u Splitu, gdje sam,
izvaljen, ležao čitajući jedan klasičan Simenonov roman iz francuske provincije te razmišljao o
predstojećem teškom žurnalističkom zadataku: podvodnom snimanju sestara Barudžija za Studio.
Obratio mi se i rekao:

'Poznajete li Milana Jergovića?'

Nije to naslov nekog beogradskog kriminalističkog filma iz sedamdesetih godina sa Zafirom

Hadžimanovim u glavnoj ulozi, nego prve riječi koje mi je Puki uputio kad smo se prvi put
susreli na terasi splitskog hotela Marjan. Upućen na lokalni festival, ležao sam na drvenim
futonima oko bazena i budan snatrio o podvodnom fotografiranju dalmatinsko-makedonskih
nimfi koje su se netom bile proslavile bljeskajući blizanačkim bedrima na eurovizijskoj priredbi,
kad su u funkciji podupirućih vokala, na Danijelov poziv 'Đuuu-u-uu-li!' odjekivale 'Uuu-u-u-li!',
pa je skladba prekonoć dospjela na vrh norveške top-liste.

Zrak je bio nabijen seksom: nedostajao je samo onaj Pilašev magarac, koji mu asocijativno
pristaje bolje nego Postupu... Toga ljeta Ana Sasso bila je' na vrhuncu astralnog ciklusa i
nevidljivo zračila kao neutronska zvijezda. Tereza je demonstrirala zreo šarm i figuru, utegnuta
poput kozačkog jesaula. Naokolo su se motale razne star-lete i Splićankice, a na autobusnom
kolodvoru susreli smo Maju Kukić. Dok je čekala autobus za Knin, nagovorili smo je da
sudjeluje na natjecanju za Miss Jugoslavije, na kojem je pobijedila, ali to je u tom času bilo u
budućnosti...

Zašto Milan Jergović? On je bio Pukijeva opsesija. Neki bezvezni novinar iz Sportskih novosti ili
tako nešto, otprilike Pukijeve generacije, koji je uspio u onome što je Puki priželjkivao, a važno
je kako...

Puki me znao iz viđenja - ranije sam bio zamjenik glavnog urednika Starta, u koji sam doveo
mlade novinare iz Poleta, intelektualce i socijalite iz boljih zagrebačkih familija, po ondašnjoj
podjeli 'šminkere' (za razliku od postšezdesetosmaških recidivista, 'hašomana'), solidno
obrazovane ili odgojene, koji su govorili strane jezike, kupovali ploče i oblačili se u inozemstvu.
Ukratko, to je bio uzorak gradskog 'fast seta', koji je eksperimentirao s lakim drogama,
razmjenom partnera, alternativnim seksualnim opcijama i religiozno pratio londonski New
Musical Express te njujorški Village Voice. Otišao sam iz Starta u Danas po partijskom zadatku,
ali to je druga priča - Pukija je sad zanimalo kako mu mogu pomoći da on dospije u Start.

Teško je pojmiti kulturnu distanciju koju je morao svladati da to ostvari - on je živio u Velikoj
Gorici, koja je onda bila malo, zaspalo prigorsko selo, studirao kao stipendist Titova fonda za
siromašnu radničku djecu na Fakultetu političkih nauka, koji je tada bio malo bolji partijski kurs,
te povremeno fotografirao za prvi zagrebački trač-tabloid top, koji je uređivao predsjednik
velikogoričkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, kasnije utemeljitelj Erotike i vodeći hrvatski
pornograf, Milivoj Pašiček, koji u ovoj priči on također ima važnu rolu... Tada Puki još nije imao
pojma o fotografiji, ali je bio podjednako inteligentan i prodoran kao i sad - za njega doista
vrijedi ono što su njujorški Židovi govorili za mađarske Židove u New Yorku - to je čovjek koji
će ući na obrtna vrata iza vas, a izaći prije vas i usput vas šarmirati...
Dok je fotografirao razne zvijezde i poluzvijezde, televizijske poja-vice i estradnu sitnež za
članke koje su u tom malograđanskom socijalističkom tabloidu bez senzacionalizma pisali razni
nevježe, lijenčine i samoupravljački jebivjetri, koji su po Gorici usput otvarali kemijske čistionice
ili u podrumu uzgajali šampinjone, Puki je odmah shvatio da on može to isto, samo sto puta bolje
i brže napraviti, pa se dogovorio da sam piše članke, i tako 'zapasao' lijep dio novina - uvijek je
strahovito marljiv, a ako može zaraditi pedeset pfeniga, strahovito motiviran.

No, karijera u top-u nije bila bozna što... Prvo, tu ga ne bi nikad zastalno zaposlili, drugo, list je
bio na dnu žurnalističke hranidbene piramide, kotirao je niže od sarajevskog AS-a legendarnog
Džavida Husića, kojega je bio blijeda kopija. Start je s druge strane bio nepojmljivo renomiran u
cijeloj Jugoslaviji, totalno cool, pa me i u Centralnom komitetu na Ušću u Beogradu (zgradi koju
je nato razvalio smart-bombama Paveway-n jer se na vrhu bila ugnijezdila televizija
Miloševićeve kćeri), kad sam došao napraviti reportažu o partijskom aparatu, dočekala šala,
neizbježna u svakom kolektivu - šeretsko dovikivanje kolegi: 'Pero, skidaj se, došli su drugovi iz
Starta da te fotografišu za duplericu!'

Ne samo da je Start bio totalna šminka zbog tekstova i bjelosvjetskih tema, šminkerskog
suradništva i generalnog pametovanja, nego je sadržavao primjesu ilicitnosti, koja je cijelom
paketu pridavala fenomenalan šik. A Milan Jergović bio je sitni žicar, odnekud iz provincije, koji
je pisao male sportske priloge u sportskim rubrikama Vjesnikovih sportskih listova i onda se
uspio se uvaliti u Start. Puki je točno razabrao kako mu je to uspjelo i ispričao mi...

Jergović je, naime, prokužio Pilaša - glavni urednik Mladen Pleše i sam je kao niži partijski
funkcionerčić, reporter koji je počeo pišući o Miči Trofrtaljki, marginalki-narodnjakuši, Harrvju
Jacksonu, Bo-sančerosu koji se preobukao u k'auboja i na selu živio kao Winnetou, te o
mnogobrojnim sličnim čudacima i izumiteljima, morao sva ta čudesa žrtvovati novom,
uozbiljenom, pristupu lista koji je preuzeo, pa se i sam transformirao napunivši stan
Džamonjinim odljevcima i Edinim fovističkim platnima, a jedino što nije bio spreman do kraja
žrtvovati i napustiti bila je fascinacija - sportskim temama, napisanim, doduše, startovski, tj.
'fenomenološki', na dvadeset kartica, upućeno, analitički... Naravno, nitko nije znao tako pisati
niti se to kome dalo, jer sport u novinama, zna se, to su pare, prestiž, politika, demagogija, a od
'fenomena' nema niti 'f, osim kad se istražuje uspjeh nekog ženskog rukometnog tima iz
provincije, pa ispostavi da direktor mjesnog kombinata futra u nj velike novce, jer se želi
dokazati u metropoli, ili fuka mačku iz napadačkog reda.

Negdje je Jergović doznao za tu Pilaševu strast, pa je, na sindikalnom sastanku, kao slučajno, sjeo
do njega, držeći na krilu fascikl na kojemu je pisalo formula i. Pilaš ga je upitao što mu je to, a on
odgovorio da sastavlja dossier utrka Formule i, što ga jako zanima, pa analizira, skuplja podatke,
pravi tabele... 'Bi li ti nama napisao o tome članak?' upita ga nato Pilaš tronuto, i poslije sve je
išlo kao podmazano - Jergović se uvalio u Start, pa pod Pilaševim pokroviteljstvom, objavljivao
metre idiotskih gnjavatorskih nagvaž-danja o fenomenu bugarskih dizača utega, o fenomenu
američkih plivača i istočnonjemačkih bacačica kladiva... Preko Pilaša, Jergović je upoznao
talijanskog entrepenera iz Karlovca, Čedu Komljenovića, koji ga je upoznao s Berniejem
Ecclestoneom i njegovom dvije stope većom mladom ženom, Slavicom nee Radić, koja je počela
kao goli model i sudjelovala u raznim porno-produkcijama, pa izašla u Startu na duplerici i bila
zatim eksportirana specijalnom vezom u Milano, na Čedinu javku, gdje su je dalje utrapili
bogatom engleskom gnomu. On je htio ukloniti tragove njezine ranije djelatnosti - kao Carlo
Ponti, za kojega je, u vezi Sofije Loren, dvadeset godina ranije isti posao u Rimu obavio drugi
suradnik Starta, beogradski umjetnički kritičar i neofašist, Dragoš Kalajić...

Jergović je dobio zadatak da otkupi sve kompromitirajuće fotografije i filmove, pa je u tome

gotovo potpuno uspio, nakon što je velika lova prošla kroz njegove ruke. Tako je stekao
strahovitu vezu i, nakon što je kratko vrijeme radio u Beogradu u Reutersu, otišao je u Monte
Carlo i postao direktor televizije Formule i.

Puki je odmah, u prvom činu, skužio da mu treba poluga da se ubaci u Start i bio siguran da ću
mu ja u tome poslužiti. Nije se prevario! Uskoro smo naveliko proizvodili 'fenomenološke'
portrete raznih glumica, pjevačica i mišica, od kojih je najbolje ispao jedri busto Ane Sasso, s
kojom sam se ja grdno izmučio, pokušavajući je intervjuirati... Prije toga oženivši se, Puki je od
punice, bolje štut-gartske ugostiteljke, kod koje je ljeti konobario, dobio na dar novac za tečaj
fotografije u Londonu, i ondje, doista, za šest tjedana, naučio kako osvijetliti mačku koju u
čipkastom donjem rublju pritjeraš uza zid. To mu je osiguralo stanovitu vertikalnu mobilnost u
poslu, ali još nije riješilo osnovnu frustraciju socijalnom pozicijom snimatelja golih mačaka, koje
se i same iluzorno nadaju bilo kakvom poboljšanju svojih okolnosti naprče li se pod egidom
'lijepe žene', umjesto da studiraju.

Već su počele devedesete i Hrvatsku je dopala nezavisnost, a Puki se nikako nije mogao
iskobeljati iz Velike Gorice - simbolički, naime, jer se stvarno bio preselio nekoliko kilometara
sjevernije, u ženin stanićak u Novi Zagreb, ali je i dalje samo škljocao za top (što je,-inače,
značilo: Tjednik odabranih priloga). Prilika se ukazala tek kad je meni svanulo da bi Globus, koji
smo tada pokrenuli unajmivši prostor za redakciju u zgradi ck na Savi, kat ispod sobice u kojoj je
Fižulić nešto petljao s igračkama, mogao uzeti licenciju za natjecanje za Miss Svijeta. Nazvao
sam Pukija, kao specijalista za mišice, pa mu predložio da mi pomogne da to ostvarimo. On je
pak odmah ponudio Pašićeku da se uortače i stvar preuzmu za top i lovu podijele - to mi je Puki
poslije natenane priznao, a ja se nisam uvrijedio jer, za razliku od njega, nisam tu vidio životnu
priliku za stjecanje novaca i pozicije, nego mogućnost za neodgovornu medijsku igru: 'Dosad
smo te fenomene fenomenološki otpisivali, a stvar je u tome da te mačke konačno uzmemo u
svoje ruke...' Ili tako nekako.

Puki je izradio mene, a Pašiček Pukija - odmah je našao nekog Milana Šećkovića, podrijetlom
Crnogorca, koji je držao butik u Vlaškoj i vozio stari Rolls-Royce s londonskom registracijom.
Šećković je trebao kontaktirati bračni par Morlev, vlasnike licencije za Miss Svijeta, što je i
učinio, ali je pritom izradio i Pašičeka, jer je aplicirao samo za sebe i svoju londonsku firmu.
Nesuđeni partneri odmah su se grozno zavadili, pa privremeno pomirili uz obećanje međusobne
lojalne suradnje, te pokrenuli biznis smještajući jedan drugome kajle, puške i klinove. Kao
suorganizator, Puki je uvjetovao da njegova tadašnja bliska suradnica, manekenka Suzy Josipović
(jedna vatrena, opasna artificijelna plavuša, koja je imala tijelo murine i glavu škarpine) preuzme
ključnu poziciju direktorice priredbe. Šećković ju je otkačio kao i Pukija, a zatim likvidirao i
Pašičeka, pa se prebacio u Večernji list, gdje se zatvorio trokut s televizijskom Zabavnom
redakcijom Ksenije Urličić, ideologinjom gnusnog hadezeo-vskog estradno-domoljubnog
kompleksa, pa su zajedno upali u velike sponzorske pare.

Da im se osveti, Puki je u Globusu, gdje sam ga primio kad je, ogorčen, nakanio otići iz TOP-a,
objavio 'ekspoze' cijele operacije, pod naslovom koji je sugerirao da je 'crnogorski biznismen
ugrabio Miss Hrvatske', što je, sada znam, 'govor mržnje', a onda mi se još činio kao bezazlena
zajebancija na račun hadezeovskog lovaša koji, dakle, pripada dominantnoj, a ne potisnutoj
društvenoj grupi. Uvijek su me nervirali ljudi koji pod firmom inherentne slabosti izvlače korist,
ali to je moja mana i to sam dosta skupo platio nadmoćnom politički korektnom liberalnom
miljeu.

Puki u turopoljskoj javnoj kući s bjeloruskim namještenicama koje je intervjuirao za Globus.

Šećković nas je tužio, pa me dugo vucarao po sudu - ja sam odgovarao kao urednik, a nije,
naravno, Puki, koji je ovom prilikom naučio neke bitne lekcije o novinskom reketu. Prva, da se
osveta preko novina ne isplati - pomoću novina možeš nešto dobiti ako ne objaviš, a ako objaviš,
sebe izlažeš, te pružaš mogućnost za potencijalno razorne odgovore. Ako imaš kakav realan
politički ili financijski cilj na umu, naknadno obrađivanje ne vrijedi, metak u pištolju sredstvo je
odvraćanja i prijetnje, samo dok se ne ispali...

Ta mu je mudrost nedostajala oko afere Grupo, no možda je koristila kad je, postavši estradni
podurednik i reporterska zvijezda Globusa, zakuhao aferu Euroline. Napisao je, naime, članak o
tome kako je licenciju za Mercedesov dileršip u Hrvatskoj dobio neki Srbin, osobni prijatelj ili -
sugeriralo se - partner jednog od štut-gartskih direktora te auto-kuće, a ne, primjerice, popularni
domoljub Baotić, također kandidat, od kojeg je informacija valjda i potekla... Ja mu taj članak
nisam htio objaviti, jer 'govor posprde', to još ide, ali otvoreni šovinizam, to zbilja nisam pušio,
pogotovu u pozadini fronte. Onda Puki ode, pa se vrati s jako izmijenjenim tekstom, u kojem je
sve bilo 's jedne strane ovo' a 's druge strane ono' i koji nikoga nije naročito teretio ili
kompromitirao, donekle zanimljiv, ali ipak zaglađen. Nenapadnuti je čovjek zatim zbilja dobio
Mercede-sovo predstavništvo, a Puki se ubrzo dovezao u dvorište redakcije u Martićevoj ulici s
novim novcatim Mercedesom turbodizelom se 350, te svima ispričao kako mu ga je kupila
punica. 'Punica ga uzdržava', došaptavali smo jedan drugome bodući se laktovima, a on nam se
valjda kod kuće smijao, kad bi se zatvorio u wc i proučavao fotografije i tekstove protiv Suzy
Josipović, koje bi uspijevao ponegdje ugurati, otkako se i s njom zavadio, jer ga je okrivila za
gubitak umjetničkog direktorstva Miss Hrvatske.
Tu je Puki naučio i drugu važnu lekciju medijskog specijalnog rata - ako lansiraš krivi trač o sebi,
suzbit ćeš širenje gore istine. Ako svi gledaju prema Baraču, neće primijetiti da je pravi izdavač
Republike kuća Vjesnik, kao Vladina ustanova...

Izdavanje reketarskog tabloida nije neka naivna stvar, ako se ne svodi na sitne kriminalne
interese, ako nije tzv. chickenshit, poput posljednjih izdanja Imperijala kojima se iznuđuju sitne
ribe... Mislim, uostalom, da bih o taktici medijske ucjene, koju sam odlično upoznao preko
Marinka Božića i nekih njegovih stručnih suradnika, koji su se poslije dosta popeli u novinarstvu,
te preko genija koji su se sad po treći ili četvrti put poduhvatili izdavanja Imperijala, mogao
predavati na novinarskom fakultetu, kao predmet 'obrana od mračnih sila', koju je čarobnjački
pripravnik Harry Potter slušao svake godine kod drugog profesora (prve mu je nastavnik bio
sukub arhi-zlikovca lorda Voldemorta, druge medijski ekshibicionist, treće vukodlak, a četvrte
isluženi magični policajac s kojim se prilično identificiram - op.aut. uz pripomoć Mihovile Mirni
Kuljiš).

Prije nego što je s kolegama pošao kroz prozor baciti novog glavnog urednika Imperijala, kojega
su izdavači (Zoka O. Milanović, bivši bosanski podministar policije i Irena Divković, njegova
zakonita suložnica, inače kvalificirana švelja) odabrali umjesto njega samoga, Velimir Bujanac
potražio me da mi, radi osvete, ispriča okolnosti novoga ciklusa legendarnog tabloida. Izdavači
su icrpili gotovo sve izvore financiranja, pa odlučili da se ponovno obrate bankaru, koji je još
Božiću redovno stavljao na raspolaganje određene fondove, da izbjegne medijsku eksploataciju
svojih alternativnih spolnih predilekcija. Udba je populaciju o kojoj je riječ uvijek držala na
popisu, a kako je Marinko općio i s Udbom i s ljudima na tom popisu, uveo je tu vrstu iznude u
medijsku praksu medu izdavače uličarskih tabloida... Kad je ekipa iz Imperijala krenula u akciju,
predostrožni vlasnik njihove tiskare, g. 'Cigo' Arambašin, pratio ih je navodno u svom autu i na
parkiralištu ispred banke čekao rezultat, pa budući da je razgovor dugo potrajao, pozvao
mobitelom da pita isplati li mu se u parkirni sat turiti još koji kovanac, jer je on s lovom oprezan
gotovo kao i sam Puki.

Ako s novcima koje si dobio od bankara, koji se boji progona i ozloglašenja, platiš tiskanje, sve
što padne u kolportaži, stavljaš ravno u džep, a prihod s kioska može pokriti legalne troškove. Zar
to ne podsjeća na izdavačku špekulaciju Republike? Uostalom, bankar o kojemu je riječ, izašao je
na njenoj naslovnoj stranici, u jednom skandaloznom ekspozeu.

Ključna faza Pukijeve novinarske karijere, pokretanje dnevnoga lista, sažima sve ranije epizode
iz njegova života. Glavnu ulogu odigrat će jedna ženska, sve omogućiti novac lovaša koji je u
stisci i treba usluge medija, a provodi se i velika 'maskirovka', jer se pušta trač koji jednom
poluistinom trebao sakriti glavnu istinu, meritum cijele stvari... A kad kažem 'meritum', odmah se
sjetim noći koju sam proveo kod Ivice Račana, kad je cijelu redakciju Poleta bio doveo k sebi, da
nas u maniri političkog aktivizma iz ruskih crno-bijelih filmova poput Pedagoške poeme, navede
da povučemo negativnu kritiku filma Okupacija u z6 slika, što je bila izazvala veliku aferu, jer je
malograđanski, nacionalistički Zagreb drukao protiv tog sadističkog partijskog spektakla, pa je
vlast morala demonstrirati kontrolu nad medijima... 'Što je tu onda meritum?' upitao sam ga,
tvrdeći da je film 'bez veze', da, ako moramo poreći, uopće ne možeš pisati što je istina i što o
nečemu misliš, a on mi je odgovorio, malo poduže, s parabolom iz NOB-a, te s poukom kako je -
Partija uvijek u pravu, a najvažnije je ostati uz nju i to je najvažnija istina.

Back to Puky - u pokretanju Republike bila je, u prvoj fazi, ključna jedna ženskica, te puno para,
koje je dao Barač, prilikom kupnje lista za Ortačku grupu, što sam opisao u prethodnim
poglavljima ove fundamentalne storije o hrvatskoj tranziciji u razdoblju poslije diktature
predsjednika Tuđmana, dakle politički otprilike 'žirondinski' obojenu razdoblju, u kojem
dominiraju podzemni interesi krupne buržoazije i velikih kartela, sve skopčano s visokim
stupnjem nemoći parlamentarnih političkih tijela. Studenti francuske književnosti iz cijeloga
svijeta trebali bi pohrliti u Hrvatsku, da u praktikumu sa stvarnim eksperimentalnim materijalom,
na živom tijelu hrvatskoga društva, prođu romane Balzaca i Stendhala... Odveli bismo ih na
Kaptol, pa im pokazali Crveno i crno, u Dubrovnik da vide Luciena Leuivena, u Osijek da
promatraju Seljake, u zagrebački Shopping-centar Kaptol, da posjete Banku Nucingen... Grozno
izrađeni tatek Goriot; ministar Rastignac kao političar s izgubljenim iluzijama i Lucien de
Rubempre, koji ih je izgubio u novinama — ja poznajem te ljude, sve se to dogodilo za
posljednjih deset godina u Zagrebu, i da nije Mate Bašića, ja sam mogao biti Emile Blondet.

Branka Jagar, ex-Bolković, ključna figura u aferi Grupo, bila je navodno zaštićeni svjedok pod
kodnim imenom Dora.

Operaciju istovarivanja novca izdvaču Nacionala već sam opisao, a što se tiče vrijedne
gospođice, koja je bitno pridonijela zakuhavanju afere, to je svima dobro poznata Branka
Bolković, zaštićena svjedokinja u aferi Grupo, pod kodnim nazivom Dora. Ona je famozni 'bliski
suradnik' člana grupaške trijade, Vinka Grubišića, o njenom su tajnom svjedočenju insinuirale
bolje upućene novine (sa starim vezama u SZUP-u). Kako je dospjela u poziciju da odigra tu
ključnu ulogu u ovom slučaju, te posluži Pukiju koji ju je, navodno, obradio u ljeto 2000. na
Rabu?

Branka Jagar kći je jednog starog, isluženog cirkuskog mađioničara, koji je dosta davno umro, a
bio je, inače, prijatelj Stipe Mesića. Hrvatska je mala, cijela stane pod šatru, što se diže od jednog
do drugog slavonskog mjesta (u duhu to vidim kao prizore iz Fellinijeva filma La Strada,
adaptirane u ključu domaćega 'crnog vala'). U nekim intervjuima koje je dala, Branka je tvrdila
da je puno putovala po svijetu, 's obzirom na diplomatsku karijeru svoga oca', što bi značilo da je
cirkus taljigao i po zagraničnim vukojebinama, ali to je njena mitska faza, dok kao lik u javni
prostor ulazi došavši kao novinarka-početnica na zagrebački otv, skupa s nekim potonjim
djelatnicama i pregaokama HTV-a, koje je transmisijski pašalićevac Manjkaš poput ponija prezao
u informativna kola svojih Motrišta. Branka je izostala iz kadrovskog transfera u hadezeovsku
televizijsku citadelu jer se obrela u marketingu, gdje ju je privukla ideja novca, kojega tu, doduše,
nikad nije bilo, ali se o njemu puno govorilo, ili se pak, naprosto, nije kvalificirala za zahtjevni
angažman u emisiju u kojoj je jedan od glavnih anchormana, iznerviran, upitao lektora: 'Pa
dobro, majku mu, kako se onda hrvatski kaže: Iran ili Irak?'

Sljedeća životna prilika pružila joj se kad ju je suzdržani Romano Bolković zaprosio preko
televizije što je, makar i preko lokalne, oteveovske dalekovidnice, djelovalo prilično glamurozno.
Odmah je pristala, pa su vrlo kratko hodali, te obostrana iščekivanja možda nisu bila do kraja
pojmljena. Ona je sasvim sigurno mislila da on ima mnogo više para nego što ih je doista imao,
kao djelomični ili sporedni vlasnik elektronskog medija, koji svoje djelatnike počesto plaća
keramičkim pločicama iz kompenzacije, a njegov glavni prorok, bradati komičar iz Dubrave,
Željko Pervan, cijelim poslom predsjedava u studiju toliko krcatim tehničkom robom, da njegova
emisija izgleda kao permanentno izdanje Velesajamskog vodiča.

Kao i sve redakcije, otv je leglo tračeva, koji gmižu naokolo, zeleni i otrovni - tu se uvelike
prepričavalo kako je Romano, na prvom čvenku, ostao bez novčanika, ali nije shvatio pozadinu
tog mađioni-čarskog trika. Čini se da je bio totalno zaluđen. Uselio se k njoj u stan na Kanalu, na
Remizi, gdje su stanovali s punicom, koja je bila malo razočarana takvim epilogom sjajnog
vjenčanja, održanog u prisutnosti najznačajnijih gostiju Romanova televizijskog političkog seri-
jala, u dvorcu Bežanec.

U to vrijeme, Kutle i njegovo carstvo, Globus-grupa, zapali su u tešku gabulu, pa se u sjedištu

korporacije u Chromosovu poslovnom tornju na Žitnjaku pristupilo radikalnim potezima - za
glasnogovornika postavljen je Romano, a zatim - iznenađenje! - njegova žena Branka. To je za
nju već bilo nešto, iako se firma raspadala pod nogama. Vatra je zahvatila hercegovački keiretsu
koji se začas pretvorio u Pakleni toranj. Kutle je skužio da će, dođe li do debakla, odjednom
ostati sam, bez političke podrške. Jedan obavještajni 'ronin' - legendarna figura zagrebačkog
novinarskog miljea - upozorio ga je nekoliko dana prije hapšenja, da mu se sprema zamka, ali on
to nije bio spreman povjerovati, jer je HDZ još bio na vlasti. Dan prije nego je policija k njemu
došla, otišao je k Romanu i njegovoj ženi, te na Kanalu ostao do jutra... što im je povjerio?

Neposredno po Kutlinu hapšenju, počinje izborna kampanja i tu se Romano malo zbližuje s

Mesićem - u predizbornoj emisiji u kojoj smo sva trojica sudjelovali, primijetio sam da postoji
određeni profesionalni dosluh, a taj odnos, očito, nije uključivao Vinka, prema kojemu je, iako su
godinama bliski, Romano uvijek imao dvojak stav. Romano se, uostalom, prije sto godina bio
upisao u Mesićevu i Manolićevu otpadničku stranku prilikom prvog velikog cijepanja HDZ-a, pa
je valjda pomislio da je sad naposljetku došao trenutak da preuzme vodeću ulogu u njihovom
televizijskom aranžmanu. To koliko je on, odalečujući se od Vinka, prilazio Stipi, nije ništa
prema onome koliko se približila Branka... I, u ljeto 2000., dok se Puki još motao oko Stipe,
počinje veliko nagovaranje i zavođenje. Nije dugo trajalo da se dogovore 'da' ili 'ne', nego samo
'koliko'... Jer, Branka je u tom času bila stavila šapicu na neke papire. Odakle joj, vrag zna, no da
je stalno posjećivala Kutlu u zatvoru, jest, da je mogla reći kako je od njega nešto dobila i
odnijela advokatu, jest, mogla je, iako je policija, koja je provalila sef u Kutlinoj kući u
Markuševcu, ondje našla samo Šuškov pištolj.
U novinama je u vezi s 'povlaštenim svjedokom' objavljeno da je 'dobio od izdavača Republike
75 000 maraka' - ali ja to ne vjerujem; nema šanse da bi Puki izdao toliku lovu, pa da je u
papirima ne znam što, a ne priča o Grupu. Ako je dao tri banke, puno je... U svakom slučaju,
koncem ljeta Brankina se situacija dramatično izmijenila. Prvo, napucala je Romana. Došlo je do
duhovnog razmimoilaženja. Njegov pas, jedan stari, već pomalo smrdljivi shar-pei, koji
nekontrolirano pušta vjetrove, išao je na živce njezinoj pudlici. Osim toga, ja sam napravio
glupost - u portretu Kutlina advokata Ante Nobila, doveo sam ih u vezu, jer su mi to spomenuli
neki kolege-novinari, pa sam mislio da mi citiraju novinski članak, a na sirovi trač. Ispostavilo se
da sam postao primarni izvor za to ogovaranje, pa sam se odmah na sve strane morao
ispričavati... No, u Romanovu glasu, kad me osupnut nazvao na more, osjetio sam da se veza krši.
Branka je zatim kupila novi auto. Kolege s posla zafrkavale su je da je sigurno ona dala papire o
Grupu - nisu imali pojam koliko su blizu istini! Puki se, dakle, dokopao papirologije, a sad je
samo trebalo izdati novine, koje će tu stvar komercijalizirati. Kamo će ga to odvesti?

Puki je najdalje dospio u Washington, u hotel Four Seasons, najskuplji u američkom glavnom
gradu, prilikom inauguracije predsjednika Busha. Tu se smjestio s Ratkom Đurovićem, de facto
veleposlanikom crnogorske 'zelenaške' vlade Mila Dukanovića u Americi i Britaniji, mladim
playboyem koji vozi vlastiti mlazni Learjet i za podgoričku kliku ugovara sve poslove s
neformalnim duhanskim lobijem na Siciliji, koji održava trans jadransku rutu hiperbrzim trkaćim
gliserima. On pregovara i s američkim agencijama koje su bile in-volvirane u pothvat svrgavanja
Miloševićeva režima, sve to s autoritetom službene posjetnice charge d'affairea, ukrašene bijelim
orlom, znakom montenegrinskoga suvereniteta.

Puki je zaista daleko dotjerao - gost je na inauguraciji američkog predsjednika, makar i u

delegaciji nepriznate državice, koja bi se mogla mirno akreditirati i kod obitelji Soprano. Puki i
Ratko stari su drugari - u arhivu Nacionala ima nekoliko njihovih zabavnih slika s crnogorskim
londonskim sekretaricama, nalik fotografijama iz nekog razigranog muzičkog filma Tommvja
Steela iz šezdesetih godina, s puno subreta u zvonolikim plisiranim haljinama... Kako je iskovano
to prijateljstvo i kakve sve to veze ima s pokretanjem Republike} Dopustite mi da se malo
osvrnem unatrag ...

Gdje je Puki našao Ratka Đurovića, crnogorskog postkomunističkog wiseguya iz londonskog

Chelseaja, gdje je Đurovič pronašao Pukija, hrvatskog tranzicijskog novinarskog kondotijera iz
Velike Mlake, pokraj Obedske bare? Pripadaju jedan drugome kao dva lika iz San-dokana, pa
ipak, orbitalna mehanika, koja ih je dovela u zajedničku putanju, iako su ispaljeni iz vrlo
udaljenih mjesta - Bajkonura kraj Velike Gorice i Plesetska kod Podgorice - prilično osupnjuje. U
nervoznom Braunovom kretanju ljudskih molekula u ratno i poratno doba na Balkanu, baš su se
morale naći jedna uz drugu te dvije podjednako zelene euglene, koje su odmah ispreplele repove,
pa s rezidualnim sekretaricama pošle u osvajanje noćnog Sohoa...

Pukijeve arhivske fotografije iz toga razdoblja još pokazuju mladenački, optimističan izraz
pustolova, koji je nakanio otvoriti školjku svijeta, pa mu na usnama lebdi poluironično-
samozadovoljan osmijeh prigorskog obješenjaka, kojemu ogorčenje zbog neprihvaćanja u sredini
koju je htio osvojiti, još nije urezalo one dvije ružne bore pokraj usta, što kao da su nastale
keženjem i rezanjem, prilikom bitke za dominaciju medu dukcima u nekoj sporednoj ulici našeg
maloga grada...

Ne znam točno tko je Pukija povezao s Ratkom, tek jednoga dana došao mi je i rekao da ima
takav i takav kontakt, da je tip 'vrlo zanimljiv', da predstavlja Đukanovića na Zapadu, a to nije
isto što i srpska politička linija. Zapravo, tukli su se za profit od šverca cigareta, kojim se punio
crnogorski budžet, otkako je sicilijanska mafija u Svetom Stefanu napravila svoju Havanu, a
jugoslavenska duhanska industrija započela masovnu proizvodnju ilegalnog Marlboroa. Shvatio
sam da tu ima neka političko-revijalna tema, sa zanimljivim likom balkanskog ratnog profitera,
pa rekoh: 'Dobro, idi!'. Poslije sam pokušavao razabrati je li i taj kontakt išao preko Barača, koji
mu je ranije ugovorio susret s Tutom Naletilićem i generalom Andabakom na Širokom Brijegu
(ali poslali smo Matu Bašića, koji se ničeg nije bojao). Ili je bila neka druga žnora - samo ne
znam koja, jer se tada družio isključivo sa Čirom i Mamićem, koje sigurno nije zanimala
crnogorska vanjska politika...

Sad, to nije ni bitno, nego je zanimljivo da je Đurović upao u njegov osebujni cercle, u koji se
prirodno uklapa po općim karakteristikama okupacije i habitusa, bez obzira na neoportune
političke idiosinkrazije mafioza podgoričkog 'novog vala'... No, u Pukijevoj kamarili ionako ne
vlada zajednički svjetonazor, nema tu nikakvih specifičnih uvjerenja. Puki osjeća poziv, poslanje,
da nadvlada sve suparnike, ali uz taj čoporski predvodnički instinkt, ne ide nikakva zapadna
filozofija. Manirizam društvene skupine koja ga okružuje, bilo bi ipak zanimljivo analizirati da se
identificira 'balkanski sindrom' recentnog fin-de-sieclea na ovim prostorima. Uz Filozofiju
palanke Radomira Konstantinovića, nastala bi tom nadopunom nekakva ba-beljevska sociološka -
Ideologija bandita.

Kad se prebacio u novine, Puki nije za sobom vukao nijednog prijatelja iz svog predživota u
Velikoj Mlaci. Njegovi najstariji drugari bili su, poput Jaje iz Prljavog kazališta, tipovi koje je
upoznao u top-u, estradnom socijalističkom tabloidu, konstruiranom oko magnetične pojave i
autorskih dometa Vladimira Kočiša-Zeca, u kojemu se Puki profesionalno afirmirao. Ni na faksu
nije se ni s kim zbližio - studenti građanskog profila koji su mu imponirali nisu bili kompatibilni s
mladim parom prigorskog mačista i kućanice, koji u stanu nemaju ni jednu knjigu, ali hvataju
stotinjak njemačkih satelitskih programa. Kad je prešao u Globus, Puki se brzo kurtalisao svojih
estradnih kompanjerosa. Iako je vodio estradni dometak TV-Best, odnosi s njima mogli su mu
samo smetati, jer je list tu ekipu rutinski, redom derao. U organizaciji Hrvatske estradne unije -
koju su oformili su-peragenti Zoran Škugor i Vladimir Mihaljek, pa su tupoga bubnjara Paola
Sfecija instalirali za predsjednika da spriječe import bosanskih zabavnjaka i narodnjaka, koji su
uvijek imali veće naklade od hrvatskih - oni su čak proglasili bojkot Globusa. Uputili su
ultimatum da će, dok estradnog komančerosa Pukija ne uklonimo s uredničke pozicije, sve
hrvatske pjevačke zvijezde zaobilaziti Globus, što će listu, mislili su, srozati nakladu. Stvar je,
zapravo, bila u tome, što je preko TV Besta išla promocija pjevača i, nadasve, pjevačica bez
ikakvih dealova s njihovim menadžerima. Provokativne fotografije (by Stephan Lupino) i
provokativni intervju, koji služi kao šlagvort idućoj zvijezdi koja se skida i odgovara na izazove
prethodne (to je sve išlo u formi komično-povišenog nadmetanja, kao uvodno 'pljuvanje' hrvača u
američkom wrestlingu) bilo je sve što se tražilo za plasman u novine, umjesto 'narukvice'
uobičajene u normalnim, 'ozbiljnim' listovima. Menadžeri su osjetili da će tako izgubiti kontrolu i
moć u poslu koji su bili fenomenalno uglavili s Vrdoljakovom i Urličićkinom hadezeovskom
televizijom. Televizija je, naime, širom otvarala vrata domoljubnoj kuruzi 'hrvatskoga dancea', pa
promovirala njene novokomponirane zvijezde, i još direktno kubala lovu producentima, izdajući
im albume preko vlastite kuće Orfej. Taj deal, koji je uključivao domoljubni angažman i etničku
čistoću estrade, sklopio je Tomislav Ivčić, a kad je on poginuo, glavni kum postao je Zrinko
Tutić, plavo poblajhani banjolučki impresario, od kojega je prva hrvatska teen-zvijezda, Tajci,
pobjegla u Ameriku i ondje se zamalo zaredila.

Tutić je supstituirao Tajci Severinom, pa me pozvao na ručak, da razbistrimo problem. 'Ja mogu
podnijeti da ti mene razvaljuješ fenomenološki, kako se pisalo u Startu', rekao mi je Tutić, 'ali da
me taj primitivac pere u svojim polupismenim domaćim sastavcima, to ne dolazi u obzir!'
Pokušao sam mu objasniti da je ono bilo doba 'fenomenologije', a da je sad doba tabloida i da su
Pukijevi članci hegelovska nužda. Formu tabloida nisam ni sam, zapravo, razumio, nego sam išao
instinktivno, a tek sad vidim - stvar je bila u fotografijama, to je bio vizualni žurnalizam koji je,
skupa s naslovom, 'plasmanom' članka, proizvodio očuđujući efekt te iz protagonista politike i
estrade izvlačio njihovu drugu, tajnu, skarednu ili neslućenu priču. Kroz tu formu moglo se
svakoga izmistificirati ili diskreditirati, i to bez izmišljanja i nadopisivanja teksta, bez
'novinarskih laži'. Tuđmanova slika u bijeloj odori amfibijskog Vrhovnika, popraćena golemim,
sarkastično-senzacionalističkim naslovom, erodirala je dostojanstvo hadezeovske vlasti više nego
sto opreznih oporbenih istupa i kvalificiranih izjava, a mutan Šeksov pogled i obješena donja
usna na njegovu fotografskom portretu, kao i uobražena Šarinićeva kabinetska poza, rječitije su
od bilo kakve prigodne političke esejistike - koje, uostalom, gotovo i nije bilo - razotkrivale su
prirodu režima... Izvanredni estradni dodatak TV Best, iz kojega su se prosipale gole i polugole
glumice i pjevačice, kad bi ih obnažio Lupino, ili im tange u proreze navukao Puki, prezentirao je
pak domaću pop-scenu kao prostački kabare s uobičajenom aromom novca i estrogena. To
nipošto nije bila slika prikladna za Ksenijinu manufakturu zabave u podrumu Vrdoljakove tres
catolique 'katedrale duha'... A Bordel muza u kojemu je Puki glavni eunuh - za Tutića je bila
mora! Rekao mi je bez okolišanja: To neće ići - ili ćeš ga maknuti, ili...

S nama za stolom sjedila je, kao maskota, Severina, tada još zgodna, slatka Splićankica, koja se
nije bila ofucala na estradnim gazama po Hercegovini, pa se silno čudila tonu razgovora - kao da
se zatekla na pregovorima Rašete i Agotića, a ne u estradnim kuloarima! Neće ići, rekoh, ne i ne,
jer nam bogme nećete vi sjesti za vrat - od sad ćemo pisati o ozbiljnoj glazbi! Lupino je odmah
dobio nalog da udvoji napore s glumicama koje nisu bile obuhvaćene embargom, a počeli smo
izvlačiti i mačke iz inozemstva - Puki je otišao u Nizozemsku te intervjuirao televizijsko-
pjevačku zvijezdu s Playboyeve duplerice, Zagrepčanku Tanju Simić. Zatim je obišao stare
Pilaševe 'pošte' po Milanu i mobilizirao rezervistkinje Bećirevićku, Marovticu i sve ostale
zgodne, raskalašene manekenke, koje su iz Starta ekspor-tirane legendarnom impresariju Čedi
Komljenoviću, pa u raznovrsnim angažmanima u Italiji zaradile vile i dijamante...

No, Puki na estradi nije našao ni sačuvao prijatelje, jer se i oni koje je ranije imao, nisu pokazali -
Jajo mu u ovom sukobu nije puno pomogao, iako su bili kumovi. Puki je tada, mislim, zaključio
da od prijateljstva ne treba očekivati usluge u poslu, nego posao treba zasnovati na bazi usluga
koje stvaraju prijatelje. Ubuduće, okružio se ljudima od kojih će imati koristi. Velika ljubav s
Ćirom počela je na osnovi uzajamnog osvjedočenja o korisnosti takvog odnosa. Ćiro je preko
Pukija dobio 'ulaz' u Globus, gdje je, doduše, uvijek imao otvorena vrata u vrsti 'velikih gubica',
ljudi koje možeš hiljadu puta intervjuirati, a svaki će ti put provaliti nešto skandalozno i
zanimljivo - takav je, primjerice, i Tonči Vrdoljak, samo što je on omrznut i maliciozan - ali ovim
kanalom, preko Pukija, Ćiro je mogao informacije posredovati indirektno, ostvarivši odnos koji
se uvijek uspostavlja s povjerljivim informatorom: jedan drugoga koristite za vlastite ciljeve...

Pukiju se Ćiro sviđao kao šeret, imponirale su mu njegova beskrupuloznost, visoke veze i šarm s
kojim je sve uvijek uspijevao obaviti, glatko, tete-a-tete, ali Prigorac od versatilnog Bosanca nije
mogao ništa naučiti, budući da je sam dosta zatvoren, zapravo mračnjak, koji šalu zamjenjuje s
porugom, i mora se osloniti jedino na inteligenciju, jer u kontaktu nije naročito simpatičan.
Odnos je stoga bio jednostran, ili jednokanalni i poslije je lako degenerirao u svađu, popraćen
izljevima silne mržnje. Uz Čiru je išao Mamić, vedar, iskren Hercegovac, pretvorbeni tajkun koji
je 'futrao' prvotnu operaciju s Dinamom, pa ga je Ćiro temeljito izradio, te odbacio, a on se
zbližio s Pukijem... Mamić je u Pukiju vidio uspješnog političkog operativca koji ga malo
nadvisuje u pameti i 'politički', stoga je njihov odnos bio puno ravnopravniji, iako je Mamić
isprva imao više love i bio veće ime. Iako se Mamić s familijom - braćom s kojom je uortačen
-digao preko pretvorbe drvne industrije Česma, nije on tipični tranzicijski morski pas, nego više
jedan snalažljivac na sportskome polju, gdje se stvari nisu puno promijenile nakon pada
Berlinskoga zida. On se u red Pukijevih specijalnih prijatelja političko-novčarsko-estradne
provenijencije najviše uklapa po lajfstajlu. Vozi Jaguar, drži jahtu u Ičićima, puno izlazi, mota se
po društvima u prigodama gdje se fotografira za kronike noćnog života po novinama... Silno je
spontan, društven, širokogrud, teški veseljak, koji može opasno po-terevenčiti - a to promatračkoj
prirodi Pukijevoj prije imponira, nego što bi se i sam u nju upustio bez zazora. Puki je kalkulant,
a ne sevdahlija, nesiguran i nedovršen, zauvijek neutažen u svojim primarnim porivima.

Denis Gudasić iz Glumina banke tipičan je adept njegova užeg kruga. Došao je u Hrvatsku
početkom rata, iz Australije, gdje je u Melbourneu prvo plesao u hrvatskoj folklornoj grupi, a
zatim postao predsjednik Uzdanice, kulturno-prosvjetne udruge koju istura Hrvatsko
revolucionarno bratstvo (hrb), jedina ekstremistička emigrantska skupina, koju Udba nije
penetrirala i pretvorila u paravan za svoje operacije. Denis se javio u dragovoljce; vidio sam sliku
koja ga prikazuje u uniformi, na bojišnici, a zatim, kad se vratio u Zagreb, organizirao je klub
Uzdanice u Frankopanskoj ulici, te slovio kao čovjek velikog Šuškova povjerenja. Sa svojim
starijim partnerom Mitchom, Mitchellom, bankovnim službenikom s kojim je i došao iz
Australije, ušao je potom u Glumina banku i ondje postao jedan od najvažnijih direktora, čovjek
broj tri ili četiri. Sad je također treće- ili četvrtooptuženi u aferi Glumina banke, koja, kao ni
slučaj Dubrovačke, nikako da poprimi definitivan agregatni oblik u mediju hrvatskog pravosuđa.

Gudasić je mlad, dopadljiv momak odlične figure i forme koji je svom prijatelju iz Gorice uvijek
govorio: 'Puki, nije važno da imaš milijun dolara - važno je da izgledaš kao da imaš milijun
dolara!' Vjerojatno se pod njegovim utjecajima Puki počeo kititi statusnim simbolima - odijela je
stao kupovati kod Bossa, uzimati cipele Church, te nositi puno casuala na koji su otisnute
prestižne marke -kao Japanci, on ne vjeruje u odjeću na kojoj nešto ne piše i jasno ne pokazuje
koliko košta... Doduše, to u Zagrebu ima i kontraefekt, jer se zna kako su se mnogi tajkuni i
slična bulumenta, skupa sa ženama, opskrbljivali kod šanera, ilegalnih prodavača ukradene robe,
koji po kućama drže cijele modne kuće.

Denis je i 'ladies' man', pa su se Puki i on nadopunjavali kao sjajan par tranzicijskih 'kraljeva
noći', a negativna strana toga idiličnog prijateljstva, bilo je Pukijevo stalno nagovaranje da naš
novac, osnivački kapital Nacionala, koji smo bili položili u Trgovačku banku prebacimo k
Gudasiću u Gluminu, za što nisam htio ni čuti, iako su nam obojici obećavali privatne kredite,
koje bi mogli vraćati iz prihoda firme. Kad me Puki izbacio iz posla, a dionice preuzeo Barač, te
poslovanje otišlo u Gluminu, takve su kredite (nešto manje od milijun maraka) dobili on i Srećko
Jurdana.

S Petračem i Zagorcem, Puki se zbližio kad više nismo zajedno radili u novinama - znao je da
takve visokokontaminirane veze kod mene ne bi prošle. Kod suradnika sam ih efikasno suzbijao,
objavljujući osobito bezobrazne tekstove protiv takvih uredničkih suputnika i redakcijskih
prišipetlji koji, ako se prikradu, začas poremete zdravu auru poštenih novina.

Svi zajedno, Pukijevi su prijatelji impresivna formacija: jedan nogometni Hercegovac; jedan
hercegovački 'uzdaničar' i bankar Šuš-kova lobija; jedan zagrebački ugostitelj koji ima problem
sukoba legitimnih i investiranih interesa poput Tonvja Soprana; zatim jedan umirovljeni general-
pukovnik, koji se spominje u vezi krijumčarenja oružja iz Kazahstana u Crnu Goru, te
naposljetku, jedan londonski biznismen, koji zastupa nepostojeću crnogorsku vladu, a spominje
se u vezi krijumčarenja oružja u Crnu Goru iz Kazahstana. Kakvo lijepo društvo! S takvim
prijateljima, pokretanje novina ili bilo kakav sličan biznis, koji zahtijeva veliku, riskantnu
investiciju i podršku saveznika na nepojmljivo visokim položajima, nije nikakav kunst -pronađe
li se prethodno odgovarajuća egida, primjerena deviza, revolucionarna doktrina...

Doktrina Nacionala kad sam ga ja pokretao bila je jasna, jednostavna - to je bio list koji je vodio
specijalni rat protiv hadezeovske vlasti. Više nije bilo potrebno stvarati 'balans', koji nas je
održavao u Globusu - balans, naime, između 'desne' i 'lijeve' struje HDZ-a, između Šuškova
hercegovačkog lobija i 'provladina', 'tehnomena-džerskog' Gregurićeva i Šarinićeva krila, između
genocidnih gangstera, krijumčara droge, kradljivaca automobila, ustaša, rasističkih fratara,
dalmatinskih reketara, klerofašističkih novinara te korup-cionaša velikog stila, suradnika
srednjoeuropske mafije, pljačkaša žitnih viškova, direktora koji su prigrabili svoja divovska
poduzeća, pijavica komunalnog proračuna i jeftinih politikanata. Jedni i drugi lifrali su u Globus
materijale za diskreditaciju protivnika (pa čak i suparnika, koji su pripadali istoj frakciji), dok je u
Nacionalu počeo čisti džihad, uz popularno moraliziranje, u povoljnom, promijenjenom ozračju
što je navješćivalo skori slom tuđmanovštine, koje se publika zasitila.

Puki je tu liniju zadržao i kad je Barač, u ime ortačke skupine, preuzeo vlasništvo lista - ni njemu,
ni ortacima, Tuđman i HDZ više nisu bili prioritet, nego vlastite guzice, pa je bilo posve u redu da
list nastavi sa svojom generalnom linijom, dok bdije nad njihovim parti-kularnim interesima.
Lom je nastao tek kad su se partikularni interesi sudarili, jer je Barač krenuo protiv Pašalića, u
sklopu šireg političkog sukoba oko Tuđmanova nasljedstva, a zatim, poslije 3. siječnja i promjene
vlasti, iako je pozicija vis-a-vis partikularnoga bila jasna, pogubila se ideja globalnog angažmana.
Prvo je list drukao za Stipu protiv Račana, a zatim za Stipu i Račana, te naposljetku, najvećma za
Račana, sve u svrhu podrške 'snagama koje podupiru društvenu promjenu', što je neko vrijeme
simbolizirao Mesić s obzirom na njegov ton prema Hercegovcima, generalima i Haškom sudu, a
poslije Vlada, nadasve Linić, jakobinac s tvrdom revolucionarnom linijom... No, sve je to u
dobroj mjeri fiktivno, proklamirano radi dnevnih potreba izdavača i njegova medijskog reketa,
koji se pokriva pravedničkim zanosom borbe protiv kriminalne klike koja je u Hrvatskoj navodno
uzurpirala vlast, bez obzira na realnu promjenu režima i činjenicu da Vlada, malo po malo,
osigurava kontrolu svih upravnih instanci - a ni HDZ-u to nije brže išlo...

Prevratnička doktrina poslužila je Pukiju u pothvatu da, s podrškom prijatelja, saveznika i

naklonih političkih krugova, pokrene novi hrvatski dnevnik Republika, koji se poslije dva
mjeseca izla-ženja tako srozao da slabijih dana proda samo nekoliko tisuća primjeraka. Bez
oglasa i novih senzacija list se ispuhao i smežurao kao skrotum poslije seksa. A ti dugovi nova su,
posebna priča, senzacionalan uvod u još širu, fascinantnu temu u kojoj saga o Baračevim
milijunima postaje epizoda velike srednjoeuropske novčarske misterije, golemog financijskog
Maelstroma kojemu se u samom epicentru nalazi fantastična koruška Hvpobanka. Kad vidiš tu
Mitteleuropu, prosto se zaželiš Balkana!

Puki na početku puta, kao momčić bistrog pogleda iz Velike Mlake.

Hypobanka je dala kredit za pokretanje Republike - banka to ne demantira, samo napominje da za

kredit ima kolateral, možda neki zaostao Baračev novac... Malena financijska ustanova koja je
silno političko značenje poprimila kad je Jorg Haider postao zemaljski poglavar koruške
županije, te stekao utjecaj na upravljanje tom bankarskom kućom, od tada je prominentna i na
hrvatskom tržištu. Preko svoje ispostave Hypo Alpe Adria d.d. i Slavonske banke, koja je također
u njezinu posjedu, angažirala je u Hrvatskoj tolika sredstva da ukupno po veličini postaje treća
hrvatska banka - odmah iza Zagrebačke i Privredne. U tu banku u Klagenfurtu hrvatska država
uložila je nekoliko stotina milijuna maraka izravnih državnih jamstava - a to je isto što i gotov
novac. Osim toga, u trezore te austrijske Hypobanke, Baračeva Dubrovačka banka položila je
velike iznose obaveznih depozita (po propisu, oko 60 posto efektive domaće su banke morale
držati na stranim računima). Te pare pronevjerene su fiktivnim kreditima koje je Barač davao
Kutlinim i svojim firmama, što je utvrdila policijska istraga, koja je, prema izvorima u
Ministarstvu unutrašnjih poslova, završena, pa se samo čeka da Državno odvjetništvo podigne
tužbu. Dok traje istraga, Hvpobanka posuđuje novac Baračevu listu, da se pokrene dnevnik koji
će protežirati interese toga najkrupnijeg hrvatskog sumnjivca - sve skupa, nimalo povoljno za
image banke, koja velik novac ulaže u propagandu na hrvatskom tržištu, uz ostalo za jumbo-
plakate na kojima se Janica 'oslanja' na Hvpove plišane hipopotamuse (psić Piko bi rekao:
Ronke). A koruška banka tek se otresla afere koja ju je u ljeto zooo. neizravno pogodila zbog
pronevjera u sestrinskoj rbb banci (osiguravajuće društvo iz Graza, Grawe, posjedovalo je,
naime, manjinski vlasnički udio u koruškoj Hvpobanci - 4 8 %, te većinski - 9 5 % u rbb banci).
Grawe je zbog afere rbb prepustio Hvpobanci, odustavši od progona direktora odgovornog za
špekulacije, koje su donijele goleme gubitke, budući da je obećao nadoknaditi manjak. Nisu ga
čak isključili iz financijskih krugova, štoviše, našli su mu novu poziciju u privatnom poduzeću
čovjeka koji sa skupinom financijaša kontrolira štajerski i koruški financijski biznis. Zaposlio ga
je ober-štajerski biznismen, milijarder Ernst Hoffman, član Nadzornog odbora Grawea, koji
posjeduje dvorac u Mađarskoj, a bio je također predsjednik Nadzornog odbora zagrebačkog
poduzeća Voće, koje mu je utrapila hadezeovska vlast kad je s Haiderom u Zagrebu posjetio
Tuđmana. Voće je otišlo u stečaj, pošto je rasprodano oko 74 milijuna maraka nekretnina...

U pratnji Jorga Haidera, Hoffman, direktor Hvpobanke Wolfgang Kulterer i drugi koruški
financijaši, otputovali su, čim je pukao skandal oko rbb banke, k Muameru el-Gadafiju. Libijska
narodna banka uložila je zatim u Hvpobanku dvadeset i pet milijuna dolara. Kad su malverzacije
bile otkrivene, jedan od direktora Grawea, odgovorni šef Nadzornog odbora RBB-a, Friedrich
Fali, stradao je u čudnim okolnostima. Iznebuha, odjurio je autom u Južni Tirol, prespavao u
nekoj gostionici i onda se, navodno, u osvit zore, neopremljen, zaputio u planinarenje.
Smandrljao se u provaliju i smrtno stradao... Kao i onaj nesretni Artuković, koji se valjda bio
približio misteriju baračevskih milijuna pa je, prije nego mu se odao, stradao kao i direktor koji je
ljosnuo s visoke stijene, postavši žrtvom istog misterioznog kulta, koji je od skromnog momka iz
Velike Gorice, kojemu su šiške, potkresane krojačkim škarama, padale na oči, načinio onog
smrknutog, zloslutnog podrivača, koji se sad očajan nakolo voza luksuznim automobilom ne
znajući kako da povrati otrcanu dušu, koju je u trulom dealu zapisao vlaškom Mefistu, valjda za
ljubav ocijeđene Magdalene i za besmrtnu slavu pred Čarlijem!

Istinaje priča

DENIS I JA

Teško mi je pretpostaviti kako će - zaklopivši posljednju stranicu Kuljiševe knjige - čitatelj

razmišljati o njoj. Kako će je doživjeti i što će u njoj vidjeti ili prepoznati? Hoće li, primjerice, u
svojem dojmu pokušati razdvojiti dvije vrste njezinih očitih vrijednosti - one literarne od onih
faktografskih, dokumentarno-reportažnih? Hoće li vjerovati jednim vrijednostima, a sumnjati u
druge? Ili će ih, možda, prihvatiti kao nerazdvojive, kao cjelinu u kojoj stvarnost živi na način
literature, a literatura pak svoju, drukčiju zbilju, priklapa stvarnosti kao dodatak koji stvarnost
čini potpunijom, bogatijom i pod-nošljivijom?

Ova su pitanja, priznajem, jednako kao i niz drugih, sličnih pitanja koja bi se mogla postaviti,
pomalo nategnuta - nema nikakvih apstraktnih 'čitatelja', ne postoje nikakve 'prosječne' ili
'tipične' kolektivne pojave uz noćnu svjetiljku. Pred svakom knjigom stojimo sami i u čitanju ne
vrijede zakoni većina ili kritičarskih 'autoriteta' -svatko se tu snalazi samostalno i pustolovina
čitanja u najvećoj je mogućoj mjeri obilježena upravo tom samostalnošću.

Ipak, u slučaju Kuljiševe knjige, nedoumica ima nešto više nego što je to uobičajeno i one knjizi
pripadaju onako kao što je 'sjena Petra Pana', da uporabim jednu njegovu usporedbu, 'prišivena na
zelenu odjeću svojega vlasnika'. S koje god strane da joj pristupiš, ne možeš biti siguran da ti
neće nekako izmigoljiti, sva je kvrgava i nezgodna, teško joj je analitički stati na rep, teško ju je
čak i opisati.

Što se mene tiče, imao sam - nakon što sam je dočitao i nakon što sam pregledao niz drugih
Kuljiševih tekstova i intervjua objavljenih posljednjih godina - tri osnovna dojma. Kuljiš je, kao
prvo, autor najvišega ranga, on je pisac one sorte koja se ponekad naziva 'integralnim autorima'.
Sve se kod njega poklapa i sve se povezuje - naj-neznatniji stilski postupak dio je 'sadržaja' i
govori o temi o kojoj piše, a svaki tematski element kao da gradi Kuljišev stil. Detalj je uvijek dio
cjeline, cjelina svojim svjetlom iznova i na nov način ističe detalj, rečenica diše onako kako autor
misli, svaka riječ vibrira u skladu s onime što se kazuje.

Drugi dojam bio je općeniti dojam o Kuljiševoj autorskoj specifičnosti - on je autor napetosti u
svakom mogućem značenju toga pojma. Autor provokacije i kontroverze, njegova rečenica
priziva čitatelja koji je budan, koji se ni pod koju cijenu ne smije dosađivati, rečenica koja zavodi
da bi iznenadila, nasmijala ili zaprepastila.

Kada god sam se našao u situaciji da svjedočim razgovoru koji se poveo o Kuljišu - uvijek se
dogodilo da je netko povisio glas. Ljudi koje govore o njemu govore kao da su osobno prozvani,
nikada tu nema onog indiferentnog klimanja glavom koje nam, prešutno, poručuje: 'Da... da... što
me gnjaviš s time, hajdmo na neku drugu, zanimljiviju temu'. Takve reakcije, znam, uvelike
proizlaze iz kontro-verznosti Kuljiševe javne, uredničke pojave, ali vjerujem da su barem u istoj
mjeri izazvane i načinom njegova pisanja, naravi njegove rečenice.

Jednom mi je, prisjećam se, poslije neke tribine na kojoj smo obojica slušali ugledne kulturnjačke
govornike, usred sveopćeg zadovoljstva tribinom, rekao kako mu je bilo 'nepodnošljivo slušati'.
Čak i ako bi se, možda, mogao složiti, kazao mi je otprilike, s onime što su govornici zastupali,
'nepodnošljiv' mu je bio način na koji su to zastupali - pomirljivo, odmjereno, oprezno, svjesno
formulirano tako da bude prihvatljivo što većem broju ljudi. 'Ja to ne mogu izdržati', protumačio
je, 'ja volim ljude kod kojih, čim zinu, polovici dvorane odmah skoči tlak!'
Kuljiš i ja smo, a to je treći moj osnovni dojam, u najužem smislu vršnjaci - obojica smo rođeni
godine 1951. Znao sam otprije da smo, kako se to kaže, 'tu negdje', no tek mi je cjelovito čitanje
njegovih tekstova, njegovo inzistiranje na pripadništvu 'generaciji' i osobitostima te generacije,
donijelo uvid kako smo - zapravo - sve ove godine hodali paralelno, u neobičnoj bliskosti kakvu
vršnjacima donose okolnosti koje presudno određuju život, a na koje oni nemaju većeg utjecaja.
Kuljiš vjeruje u postojanje naše generacije kao relevantne kulturne i društvene činjenice, on
vjeruje da su ljudi rođeni 1951, plus-minus poneka godina, 'postali gremij hrvatske inteligencije'
(kako kaže u Vijencu od 30. 7. 1998), drži, štoviše, da je 'kulturalna stvar naše generacije' da 'nas
nitko ne razumije, ni oni prije ni ovi poslije' (u velikom portretnom intervjuu u Playboyju,
prosinca zooo). Moje je iskustvo bilo posve suprotno, osobito u najužem smislu -godinu 1951.
doživljavao sam kao izrazito neplodnu godinu, kao godinu vakuuma. Kada sam u jesen 1971, s
jedva navršenih dvadeset godina, odlučio na Filozofskom fakultetu osnovati studentsko kazalište,
nisam uspio okupiti više od šačice ne baš obećavaj ućih kandidata. Situacija je bila toliko
dešperatna, a odustati nisam htio, da se nas nekoliko prijatelja i inicijatora otputilo u obilazak
gimnazija - računajući na statističku vjerojatnost da lošoj generaciji mora, prije ili kasnije,
slijediti neka bolja. Ta se procjena pokazala točnom - jer sam na tadašnjoj Petoj gimnaziji otkrio
četiri godine mlađeg Branka Brezovca, te smo skupinom Coccolemocco spojili inicijative. Slično
je bilo potkraj sedamdesetih, kada sam pokretao časopis Gordogan. Htio sam da časopis bude
središnji hrvatski književni časopis, u kojem će surađivati sve što je u zemlji odista živo, ali da
urednici budu ljudi mojih godina. Niti tada nije se moglo naći nikoga, te sam časopis u početku
vodio s Bozom Kovačevićem, opet četiri godine mladim, da bi nam se nakon toga - kada nas je
vlast bila prisilila na formiranje redakcije - postupno pridruživali mladi urednici, mislim sve do
godišta 19 61.

Želim, ukratko, reći kako sam Kuljiša čitao, uz ostalo, i iz vizure čovjeka istih godina, kao
autorsku figuru koja se iznenada pojavljuje iz takve moje, recimo, subjektivne praznine, kao
figuru koja je nužno još bliskija i važnija nego što bi bila da živimo u većoj zemlji i razvijenijoj
kulturi. Tamo bismo, kao vršnjaci, najvjerojatnije tek dijelili opće kulturne i društvene okvire,
ovdje smo se, pritisnuti premalenim prostorom, gotovo dodirivali po istim sobama, pred
fasadama kuća u koje smo, htjeli-ne htjeli, zalazili, povezani znancima u preuskim hodnicima
vremena.

Po tekstovima Kuljiša znam od početka sedamdesetih, osobno smo se valjda susreli negdje oko
1975, kada je Coccolemocco imao jednu sobu, naslijeđenu od Prologa, uz uredništvo
Studentskoga lista na Džamiji, a Kuljiš je u to doba bio urednik, s Ninom Pavićem i ekipom.
Međutim, najstarije sjećanje koje imam na Kuljiša otprilike je iz 1980. - crni mrak, kasno je na
večer, noć, izlazimo iz zgrade Filozofskog fakulteta. Ja sam s Bozom Kovačevićem, bili smo na
nekom skupu u 'sedmici', velikoj fakultetskoj dvorani, skup je očito imao 'političku dimenziju', tu
je bila masa svijeta i sad se ta masa tiska na glavnom izlazu, kroči u mrak puna dojmova i
komentara. Ljudi izlazeći govore tiho ili šute, ne žele da ih drugi čuju, i u trenutku kada smo se
Božo i ja našli na prvim stubama koje se spuštaju prema parkiralištu - odjednom preko gomile,
koja je u mraku jedva vidljiva, netko viče glasno, gotovo incidentno, i to upravo prema Bozi i
meni, usklikuje naša imena. Osvrćemo se nelagodno, to je Denis Kuljiš, on nastavlja vikati i
njegove riječi fijuču preko mase poput rafala. Na početku nas apostrofira kao urednike
Gordogana, zatim dolazi nešto kratko s čime se, ako ne griješim, nadovezuje na 'političku
dimenziju' skupa kojem smo bili prisustvovali, te zaključuje poantom kojoj je smisao ovo -
redakcija je u našem poretku oblik društvene (što će tada reći - režimske, vlastodržačke) kontrole,
a ovaj nevjerojatni Matan uzeo je za svoju redakciju jedino Bozu Kovačevića! Nakon poante
slijedio je Kuljišev smijeh, 'ho, ho, ho...', grohotan smijeh, radostan i zarazan, smijeh koji
neukrotivo odjekuje nad nejasnim konturama publike i širi se dalje, u noć u koju svi stupamo.

To je moje najranije sjećanje na Kuljiša i anegdota, priznajem, nije bog zna što. Ali tu je, takva
kakva jest, a osim toga ima u njoj, kako engleska fraza kaže, more than meets the eye, dakle više
nego se vidi na prvi pogled. Kuljiševa intervencija bila je, za početak, nepogrešivo točna.
Uređivati časopis bez redakcije bilo je tada doista neuobičajeno, a Božo i ja smo se na to odlučili
svjesno, nakon što smo ustanovili da ćemo teško okupiti urednički sastav s kojim bismo bili
zadovoljni. U moru javnih i nejavnih prigovora - pa i napada - koji su se poslije izlaska prvog
broja sručili na nas, ta se tema javljala kao jedan od otrovno upornih lajtmotiva. U Komunistu je,
primjerice, na delikt reagirano munjevitom brzinom, nakon samo nekoliko dana, nepotpisani
komentator iščuđavao se upravo nad tom činjenicom -naslov teksta bio je: Bez uredništva.
Kuljiševe riječi, dakle, dirnule su bolno mjesto.

One su, nadalje, zanimljive načinom na koji su eksplicirane - da nam je bilo tko drugi poželio
takvo što reći, učinio bi sve posve suprotno: pristupio bi nam u trenutku kada nikoga nema u
blizini, riječi bi izgovorio u pola glasa, zavjerenički, tapšući nas po ramenima, a na licu bi mu
vjerojatno igrale šaljive grimase. Kuljiš je od svoje opaske napravio javni spektakl, teatar, bez
šaputanja i bez grimasa, svima otvoren, nastupio je ništa ne skrivajući, kao da svi stojimo na
političkom forumu na kojem ne možemo a da ne budemo odgovorni za ono što radimo. Utoliko
je, unutar ove anegdote, Kuljiš netko tko postupa drukčije nego što se u hrvatskoj, uvelike
dogovornoj, kulturi inače postupa, on je iznimka, strano tijelo, čovjek koji kazuje: nisam
petljavac, zaplotnjak i muljator, moja je mjera u onome što izgovaram i što svi mogu čuti, ako
žele.

Osim toga, u Kuljiševom verbalnom upadu bila je, barem za moje uši, sadržana i začudna
kontradikcija - oglasio se na način koji nije bio daleko od incidenta, način neugodno
provokativan, enervantan, međutim njegova je poruka Bozi i meni bila u osnovi poruka
saveznika. Ispod njegovih bučnih rafala govorio je glas sklonosti i simpatije, manje prema našim
osobama, a više prema onome što radimo. Mislim da smo i Božo i ja tada razumjeli Kuljiševe
riječi ovako: pratim taj vaš Gordogan, čini mi se da je to sjajan časopis, podupirem vas, ali na
svoj način, on my oivn terms; možete me imati za saveznika, ali bez ikakvih intrigantskih
dogovora, ako sam danas na vašoj strani, sutra to možda više neću biti, jer sam nepredvidljiv -
onoliko koliko je nepredvidljiv čovjek koji je samostalan i koji se rukovodi vlastitom savješću.
Ipak, u mojim ušima najdulje su odjekivali oni valovi Kuljiševa smijeha, u njihovu neobuzdanu
širenju kroz noć, smijeha koji je događaju davao neku dodatnu boju, te koji kao da je dolazio iz
daljina u kojima su naše trenutne preokupacije, u svim lomovima i strastima naših sukoba i afera,
već postajale pomalo nevažne, jer s one strane nema ničega i od svega će, eventualno, preostati
samo nevažna pričica, sa svojom zericom humora i veselja nad apsurdnošću i groteskom onoga
što smo prije bili, dok smo možda bili. U hrvatskoj kulturi nikada nisam čuo nikoga tko bi se
smijao onako kao što se smijao Kuljiš, tada i poslije, nikoga osim Ive Banca - i to osobito, nadam
se da mi neće zamjeriti, prije nego se početkom devedesetih odlučio stranački aktivirati i
neposredno uplesti u političku kaljužu - Banca, poput Kuljiša također pomalo autsajdera.

Za mene je Kuljiš, dodat ću usput, tada već bio netko o čijim vrijednostima i talentima nisam
imao ni najmanjih sumnji, premda nisam bio oduševljen Poletom koji je prethodno radio - znao
sam da je to novinski Urednik, da je obilježen svojom nesvakidašnjom daro-vitošću, te da se
nalazi na putu koji je jasno zacrtan, kao da ga je odredila volja svemoćnih vila nad kolijevkom.
Bio je za mene Urednik, isto onako kao što je Šerbedžija bio kazališni Glumac, a Dražen Petrović
- Košarkaš. Znao sam, također, da u nekoj idealnoj slici života, u nekoj teško zamislivoj
budućnosti u kojoj bismo svi bili slobodni i na svojim pravim mjestima, Kuljiša čeka položaj
glavnog urednika najzanimljivijih i najživljih novina koje će u toj fantastičnoj zemlji izlaziti.
Vidio sam ga, znači, u najboljim perspektivama, kako vodi vodeće novine zemlje Nedodije,
nazirao sam čak i samoga sebe kako s interesom pratim te novine, povremeno u njima čak i
surađujem, ali - skrušeno moram reći - ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti Kuljiša koji,
kao ozbiljni književnik, objavljuje debele knjige, a ja im pokušavam pisati superlativne pogovore.

'Kuljiš, Mirka, Denis, novinar', prepisujem iz Vjesnikova leksikona, rođen je u Splitu 8. 12. 1951.
'Završio gimnaziju u Zagrebu 1979, apsolvirao opću lingvistiku i sociologiju na Filozofskom
fakultetu.' (Za razliku od leksikonske natuknice, s očitim tipfelerom u naznačenoj godini
završetka gimnazije, jer je posrijedi ili 1969. ili pak logičnija 1970, živi mi Denis Kuljiš tvrdi da
je pouzdano kako je maturirao 1970, ali uz ogradu da za njega, Kuljiša, u svakome slučaju vrijedi
ono što o samome sebi kaže u intervjuu Glasu Slavonije, 13. 12. 1997, 'ne pitajte za godine, tu
sam katastrofa'.)

Kuljiš je, dakle, a to je ovdje bitno, rođen u Splitu. Iz Splita odlazi netom se rodio, te prve tri
godine života, iz kojih se ne sjeća ničega, provodi u obiteljskome seljakanju, od Zagreba do
Zemuna. Nakon toga obitelj se vraća u Split, da bi u njemu boravila slijedećih šest godina, te je
prema tomu Kuljiš, osim po rođenju i roditeljima, Splićanin najviše po ranom djetinjstvu, od
svoje treće do devete godine.

Sinopsa obiteljskoga stabla sugerira popriličan propuh, karakterističan za mnoge veće

dalmatinske gradove. Očev otac je s Visa, očeva majka iz Muca - proverbijalnoga 'kraja svijeta' u
mitologiji splitskoga urbanog mikrokozma (kao što su to - u analognome zagrebačkom
samorazumijevanju - Čučerje, Čulinec ili Pušča Bistra). S druge strane, majčin otac je ruski
politički emigrant, denjikinovac, Ukrajinac, donski kozak u kojem, prema kućnoj predaji, 'teče
tatarska krv'. Oženio se Talijankom, iz Udina, ali takvom Talijankom koja je stigla iz Crne Gore,
iz austrijske Boke kotorske.

Jedan od prapraujaka, po mučkoj vezi, iznimno je ugledna pojava kulturnog i društvenog života,
profesor splitske Klasične gimnazije Josip Barač, autor više knjiga. On je 'dao ime klubu Hajduk',
bio je 'učenik don Bulića', 'govorio četiri jezika', te je 'kao čičerone proveo kroz Salonu samoga
Franju Josipa', a svoje literarno-satiričke radove obavljivao je pod pseudonimom Marul - imenom
koje će mnogo kasnije Kuljiš, ne znajući za podudarnost, dati svome sinu. (Globus, 15. 12. 2000.)

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Kuljišev dom bio dom u kojem je stanovala valjda
najbolja Dalmacija - mediteranski otvorena i nekako izložena, samosvijesna, kontrolirane
klaustrofobije, bez provincijalizma i 'malomišćanske' zatvorenosti. Dalmacija bez kultova
samodostatnosti i bez nezdravoga inzularizma, jednako tako lišena prestrašenih ogrtanja
kožusima iz zaleđa i sličnih anksioznosti. To je građanska Dalmacija, hrvatska i kozmopolitska
istodobno, vjerna sebi, ali uvijek ovako ili onako povezana s 'cijelim svijetom', Dalmacija koja je
jednom nogom na prozoru ili trgu, a drugom nogom - ili makar samo pogledom - pomalo
odasvuda.

Otac je inženjer, elektrotehničar, vojnik, čovjek čija biografija svjedoči o nemiru - posljednji čin
prije demobiliziranja je kapetan fregate, nakon toga postaje direktor Riz-a, pa otvara privatnu
tvrtku u Beču, često putuje, kao umirovljenik pohodi kockarnice u kojima - kao ne-kockar -
ispituje svoje kombinacije s teorijama vjerojatnosti, te objavljuje knjigu o ruletu.

O svojoj obitelji, a posebno o formativno očito presudnom splitskom razdoblju djetinjstva, Kuljiš
na žalost nije opširnije pisao. Na jednom mjestu kaže: 'Cijela moja obitelj bila je u ratnoj
mornarici. Moj je otac bio kapetan bojnog broda, pa se demobilizirao 1968. Oba moja tetka bili
su kapetani, jedan na podmornici, drugi na nekom torpednom čamcu.' (Playboy)

Rijetko opširnije mjesto ova je prekrasna minijatura: 'Sjećam se kako su moji roditelji pedesetih
godina odlazili na cocktail-parties u hotel Park kad bi u splitsku luku uplovila indonezijska
krstarica: otac bi odjenuo bijelu mornaričku galu, a mama tafeta-haljinu s bijelim kazališnim
rukavicama preko lakata... A običnim danom, on je išao na posao u Divulje kamionom, u šest sati
u jutro, a ona je radila u računovodstvu hotela Central na Pjaci - mislim da je i onda, kao i danas,
bio D kategorije. Živjeli smo u zajedničkome stanu, kao u Dobričaninovoj nezaboravnoj komediji
- sustanari su imali pravo prolaza kroz našu kuhinju i koristili su našu kupaonicu! No, uvečer išli
smo na premijere američkih komada u Kazalište, sjećam se da sam gledao Havajski cvijet. Ipak
mi se najbolje urezala u pamćenje premijera Alibabe i 40 hajduka u Gradskome lutkarskom
kazalištu, kad je ljubazni intendant drvenih diva prije predstave stupio pred publiku i objavio da
će, iz tehničkih razloga, nastupiti samo četvorica hajduka...'. (Nedjeljna Dalmacija, 14. 3. 1997.)

Emocionalna veza sa Splitom, po svemu sudeći, nikada nije oslab-jela - to potvrđuje i poneka
osamljena eskapada lokalpatriotskoga folklora, kao kada je nedavno sina, inače maka jedva
dozrela za školu, upisivao u Hajduk, o čemu se i javno pohvalio u Globusu (15. 12. 2000). Ili kao
onom zgodom kada je, pišući u Nedjeljnoj Dalmaciji, osjetio potrebu da - gotovo ritualno,
litanijski - ponovi olinjalu splitsku besmislicu o superiornosti nad Dubrovnikom: 'Posve sam
stoga objektivan ako kažem: Split je apsolutno fascinantno lijep i Dubrovnik prema njemu nije
ništa - razglednica...' (14. 3. 1997).

Poslije Splita Kuljiševo djetinjstvo seli Zagreb. Novinarima Play-boyja prve je zagrebačke
godine ovako opisao: 'Odrastao sam u zgradi u današnjoj Vukovarskoj s Čičom Senjanovićem iz
Ferala; bilo je tamo i par Slovenaca, ali inače jedna prava splitska mikroklima presađena u
Zagreb: dominantan je bio nogomet, klinci su bili neobuzdani i tamo uopće nisam pripadao. Bio
sam član šest knjižnica u gradu, upisao sam se na Zvjezdarnicu, i jedino je tu bilo problema jer
sam se kasno vraćao sa Zvjezdarnice; kasno pada i mrak; ne lete komete popodne...'.

Kada su ga novinari pitali da li je bio divlje, problematično dijete, da li je 'prelazio neke granice',
odgovor je glasio: 'Ne, samo sam sjedio doma i čitao. Nisam uopće bio problematičan, bio sam
medu najmirnijom djecom.'

Što je to mali Denis kod kuće čitao, moguće je - u osnovnim crtama - dosta lako rekonstruirati.
Prije nekih pet godina za uredništvo Vijenca pripremao sam novogodišnju anketu, u kojoj sam
istaknute ličnosti hrvatske kulture pitao o knjigama, napisanima nakon godine 1945, koje su 'na
njih osobno najviše utjecale'. Kada je Kuljiš osvanuo u redakciji da preuzme anketni listić, odmah
je -prije bilo kakva razgovora - zgrabio pisalo i nestrpljivo se, pokretom ptice-grabljivice, obrušio
na papir. Upisao je dvije ili tri knjige, od dvadeset koliko ih trebalo unijeti, zatim odahnuo i
spokojno pres-ložio papir strpavši ga u džep, da kod kuće na miru ispuni ostatak anketnoga
obrasca. Te prve knjige bile su - Petar Mardešić: Mornari i brodovi, Ivan Kušan: Uzbuna na
Zelenom vrhu, dječja enciklopedija Svijet oko nas. Od ostalih knjiga iz ankete, vjerojatno dječjoj
i tinejdžerskoj lektiri pripadaju ove - Zvonimir Furtinger-Mladen Bjažić: Svemirska nevjesta,
Branko Belan: Biografija utopljenice, Isaac Asimov: Šljunak na nebu, lan Fleming: Casino Royal,
Branko Ćopić: Orlovi rano lete, James Jones: Odavde do vječnosti, Jules Roi: Bitka za Dien Bien
Phu {Vijenac, 28. 12. 1975).

U Nedjeljnoj Dalmaciji (14. 3. 1997) spomenuo je dva klasična autora, Julesa Vernea i Waltera
Scotta, a u Playboyju je govorio o Borisu Prikrilu: 'Onaj tetak s podmornice, Slovenac, poklonio
mi je, kada sam imao desetak godina, knjigu Borisa Prikrila Ratne flote i njihova primena. (...)
Unutra su se razmatale duplerice s presjekom engleskog bojnog broda. Tu sam se stravično
napalio na ratne brodove, i držalo me sve dok nisam prešao na avione - to je bio lagani prijelaz...'

Gutao je stripove, svi smo tada čitali Kekec i Plavi vjesnik, živjeli s Krčkom i Den Derijem, ili
pukovnikom Kliftonom i junacima Julesa Radilovića i Žarka Bekera, kupovali svježe
Maurovićeve reprinte, a Kuljiš se još ubrajao u one koji su bili očarani znanstvenom fantastikom.
'Moj je favorit sf. Cijelu produkciju znanstvene fantastike do novog vala, sve to imam.' Ne samo
da 'to ima', nego ga je pero toliko zasvrbjelo da se prihvatio obogaćivanja te 'produkcije': 'Kao
klinac pisao sam SF-romane, dosta sam ih napisao.' (Playboy)
Prvi na Kuljiševoj listi, Petar Mardešić, bio je i moj veliki favorit, ali ne kao pisac, nego kao
prevoditelj Julesa Vernea, osobito njegovih romana Djeca kapetana Granta i Put oko svijeta u
osamdeset dana. Uzbudljivi, zatvoreni svijet Verneova pripovijedanja Mardešić je upravo
genijalno umio iznova izgraditi u nekoj osobnoj hrvaštini, koja je bila predočena tako da smo joj
svi - barem kao čitatelji - mogli pripadati. Susret s tom Mardešićevom neobičnom jezičnom
kućom bio je za mene inicijalni susret s jezikom kao medijem literature.

S iskustvom Mardešićeva teksta ništa se nije moglo mjeriti, osim možda ponekad nekih dijelova
u prijevodima Ericha Kastnera, posebno kada je prevodio Tomislav Prpić, ali volio sam i
Furtingera, te gotovo neobjašnjivo razvio cijeli jedan svoj interni kult toga zanemarenoga i jedva
poznatog pisca, scenarista stripova i koautora knjige Zagonetni stroj profesora Kružića. Isti takav
kult njegovao je i Kuljiš - kako mi danas potvrđuje - te se naslov Furtinger-Bjažićeva romana
Varamunga - tajanstveni grad odmah u razgovoru pojavio kao jedna od lozinki kulta.

Prikrila se, također, veoma intenzivno sjećam, nadasve njegove knjige Pakao Pacifika,
enciklopedija Svijet oko nas jednako nam je zajednička, kao i James Jones, a Belanov poklonik
postao sam s velikim zakašnjenjem, nakon što sam pročitao onaj zapanjujući i doista prestrašni
razgovor s njime u časopisu Film (razgovor koji su godine 1977. vodili Srećko Jurdana, Zoran
Tadić i Hrvoje Turković, u broju 8-9). Siguran sam, isto tako, da je Kuljiš u ono doba čitao i sve
krimiće Milana Nikolića, premda ga nigdje ne spominje. U nabrajanju takvih zajedničkih imena-
šifri moglo bi se ići u nedogled, jer su prostori djetinjstava maleni paralelni univerzumi, u kojima
je svaka pojava fiksirana u svojoj defmitivnosti, poput slika na stiropornoj panel-ploči u sobi iz
koje smo zauvijek izašli.

O zrelijoj Kuljiševoj lektiri, gimnazijskoj i studentskoj, teže je nešto pouzdano reći, navest ću
samo nekoliko tragova. U Vijencu je jednom napisao: 'Ben Franklin i Thomas Jefferson moji su
politički idoli' (10. 9. 1998), drugom prigodom spomenuo je Jacoba Burck-hardta, Johana
Huizingu i Ernsta Roberta Curtiusa {Nedjeljna Dalmacija, 14. 3. 1997), a od domaćih autora tu je
Josip Horvat s Hrvatskim panoptikumom (Vijenac, 28. 12. 1995), ili Nada Klaić, o kojoj mi je
više puta s divljenjem govorio (i s kojom je napravio opsežni intervievv).

U Nedjeljnoj Dalmaciji šaljivo će reći: 'No, moj idealni uzor ionako je oduvijek Emile Blondet iz
Propalih iluzija. Balzacovim riječima, ubrajao se u 'onaj bijedan soj izuzetnih ljudi, izvanrednih
savjetodavaca, čiji je duh nepogrešiv, kad ga ne razapinju osobni računi.' (14. 3. 1997) Nisam
provjeravao taj Kuljišev citat Balzaca, te ne znam koliko odgovara izvorniku, međutim rečenica -
onako kako je donesena - zavređuje pozornost. Ako zanemarimo pomalo sumnjivu sintaksu,
rečenica podsjeća na Krležu: tu je antitetična struktura, dominiraju kontrasti i hitre negacije, a sve
kao da je uloženo u završni okret, u poantu. S time da Kuljišev Balzac, za razliku od Krleže,
poantira izrazito autoironično, u vedrini humora, u blagosti te vedrine.

U Vijenčevu anketnom odgovoru bila je uvrštena i knjiga Pere Kvesića, Uvod u Peru K. Ona ide
u kraj šezdesetih godina, jer su tekstovi iz knjige tada objavljivani u omladinskom tisku - dok su
se u knjiškom obliku pojavili naknadno, s priličnim vremenskim razmakom. Kvesića se, u
prigodi Kuljiševe knjige, naprosto ne može preskočiti - on je, čini se, jedina Kuljiševa
prethodnica s obzirom na način nastanka knjige, njezin javni odjek, te djelomice i specifičan spoj
literature i novinskoga priloga. Kvesić je pisao literaturu u najužem smislu, fikciju, kratke priče,
ali imena i habitusi njegovih junaka često su bili prepoznatljivi, jer su bili preuzeti iz kruga javnih
figura tadanje zagrebačke mladeži. Tekstovi su se doimali svježe, nečuveno, te se činilo da u
njihovu stilu caruje neki proljetni, pobjedonosni duh vremena, duh pomlađivanja zaspalog grada,
srodan duhu koji je tada vitlao cijelim kontinentom, najavljujući kako je kucnuo čas da se i ta
zaspala Evropa napokon probudi, poput mlade djeve, zanosne, čiste i sasvim nove. Kvesićeve
priče bile su literatura koja se pisala i čitala kao najveća novinska senzacija, a u njima je literatura
- vjerujem - išla suprotnim putem od onoga kojim ide Kuljiševa. Kvesićeva literatura putovala je
- uz pomoć masovnog medija i čitateljskih iščekivanja - prema stvarnosti, dok se Kuljiševi
tekstovi kreću od stvarnosti svojih povoda i tema, uglavnom političkih atrakcija, u obratnom
smjeru, prema nesigurnom i uvijek neizvjesnom terenu literature.

Kao gimnazijalac Kuljiš je 'pravi ljevičar, ide na radne akcije, vjeruje u samoupravljanje'
(Playboy). U to doba započinje prijateljstvo s Nenadom Polimcem, istaknutim omladinskim
aktivistom, i Srećkom Jurdanom - čovjekom kulturnjačkih interesa, nesklonom 'ljevičarenju' i
bilo kakvoj vrsti ideološkoga tamburanja koje radi na 'popravljanju' socijalizma. Polimac je dvije
godine stariji, Jurdana je generacijski bliži, a prijateljstvo će trajati puna tri desetljeća, sve do
raskida 1997, u aferi Nacional. Sva trojica dobro pišu, Polimac će naslagati cijelu biblioteku
izvrsnih filmskih kritika i eseja, rasutih po novinama i časopisima, Jurdana će zablistati kratkim
glumačkim portretima na Radio Zagrebu potkraj sedamdesetih ili početkom osamdesetih,
međutim ono što će ih povezivati i nakon razvrgnutog prijateljstva jest da su svi zajedno late
bloomeri - u visokim četrdesetim godinama odjednom počinju pisati kao preporođeni. Kod
Kuljiša i Jurdane to se zbiva prilično spektakularno, kod Polimca u tišini, jedva vidljivo u
odmjerenosti stila, u aromi teksta, eleganciji i uopće tonu koji odiše mudrošću.

Kuljiševo javno krštenje dogodilo se početkom 1969, kada je - u ožujku - osnovan Sabor učenika.
'Bili smo okupljeni na projektu reforme školstva (...) htjeli smo ukinuti klasnu podlogu školstva,
izjednačiti gimnaziju i stručnu srednju školu, tako da se, recimo, u fri-zersku školu uvede
latinski.' (Playboy) To je bila 'šezdesetosmaška inicijativa, prije '71', pokrenuta 'u atmosferi
ljevičarske permisiv-nosti'. (str. 244) U inicijativi smo sudjelovali 'mi, ljevičarska mladež,
uglavnom djeca rukovodilaca i oficira' i ljudi te ekipe 'postali su profesionalni intelektualci,
gremij hrvatske inteligencije', 'njujorški psihijatri, eksperti Svjetske banke, atomski fizičari,
sveučilišni profesori, direktori kliničkih bolnica, najviši diplomatski činovnici'. (Vijenac, 30. 7.
1998) U tom biranom društvu nalazi se danas — kako je Kuljiš dopunio u jednom članku - i
potencijalni laureat Nobelove nagrade. Društvom je 'predsjedala Vesna Pusić', a bio je to 'cvijet
ljevičarske urbane, građanske inteligencije - djeca rukovodilaca i sveučilišnih profesora'.
Zahtjeve Sabora učenika poslije je preuzeo Stipe Suvar, kao ministar kulture, 'ali posve
izokrenuto', (str. 244)
Stjecajem vršnjačkih okolnosti, reforma školstva bila je i moje javno, političko krštenje, te o
Saboru učenika mogu posvjedočiti iz prve ruke. Sve što Kuljiš kaže točno je, međutim u
njegovim je sjećanjima malo odviše entuzijazma, barem za moj ukus, entuzijazma nad
'inicijativom' kao takvom, jednako kao i općega ushita nad 'cvijetom građanske inteligencije'.
Vidio sam, na žalost, sve to skupa u drukčijem svjetlu.

Nisam bio 'dijete rukovodilaca i oficira', premda mi je majka predavala na fakultetu, a u jesen
1968. preuzeo sam uređivanje školskih novina na svojoj školi, Petoj gimnaziji. Prvi broj
koncipirao sam tematski, sa zahtjevom da se otvori rasprava o školstvu, napisao uvodni tekst koji
je imao naslov Školu treba promijeniti. U broju su bile ankete, kratki reprinti starijih tekstova,
surađivali su - na poziv redakcije - i nastavnici, pa i sa drugih škola. Ono što je tada bilo u mojoj
glavi, vjerujem, najbolje sažima rečenica koju sam čuo puno poslije: misli globalno, djeluj
lokalno. Dakle: možeš i trebaš misliti o svemu, ali počni djelovati sa svojega mjesta, piši o onome
što poznaješ i u čemu si - kao đak - možda i kompetentan.

Teza uvodnika bila je - škola ništa ne valja, treba je radikalno promijeniti, uvesti fakultetske
elemente, seminarski rad, izborne predmete, kolokvije. U vrijeme dok smo tražili tiskaru za
pripremljen broj, početkom 1969, netko nam je javio da se 'to što mi zahtijevamo' sada traži i na
'gradskoj razini', pozvani smo u Omladinski tjednik na razgovor s Jasnom Petrović, mjesec-dva
nakon toga i na sastanak Sabora učenika. S Jasnom Petrović je još bilo koliko-toliko, no sastanak
Sabora bio je zastrašujući - imali smo osjećaj da smo upali u nešto što je gore od bilo kojeg
komiteta, nešto poput saveza pionira koji - neshvatljivo, ne zna se kako i zašto - funkcionira, i to
radosno i dobrovoljno. U režimski podmladak koji je nestrpljiv da preuzme ono što smatra
svojim, praznoglav, bahat, patološki ambiciozan, koji proizvoljno ponavlja ono što je odobreno
na višoj razini, ali pretočeno u 'spontanost' i 'opuštenu', 'slobodoumnu' formu. Razgovora o tome
što bi trebalo učiniti sa školom tamo uopće nije bilo: jašilo se jedino na priči da deprivilegirani
trebaju prestati biti de-privilegirani - što se nama činilo posve samorazumljivim, fusnotom u
programu kakav smo željeli. Gimnazija, koja je za nas bila neodrživa, tu se - od gimnazijalaca -
tretirala kao neupitna vrijednost, ili se eventualno kritizirala, ali tada zbog toga što ne proizvodi
'samoupravljače', nego 'marijaterezijanske nadriintelektualce'. Ukratko, bio je to komitetski
laboratorij u kojem se sljepilo za probleme pretvaralo u društvenu vrlinu. Od Sabora učenika
pobjegli smo glavom bez obzira. U pitanju reforme školstva, ono što je Kuljišu kao 'sabo-rovcu'
bio Šuvar, to je meni - makar metaforički - bio Kuljiš.

A kada su moje školske novine tiskane, 'permisivna' generacija budućih nobelovaca pokazala je
svoje grublje lice: optužen sam za 'građansko skretanje', pomalo i nacionalizam (jer smo u listu
riječi 'točno' i 'točka' konzekventno pisali 'točno' i 'točka', umjesto propisanoga 'tačno' i 'tačka'),
zamalo sam izletio iz škole, a urednikovanje školskim novinama preuzeli su 'saborovci'.

Toj komornoj generacijskoj epizodici slijedila je sveopća fertutma 'hrvatskoga proljeća'. Kuljiš se
upisuje na studij, čini se, 1970, odlučuje se za Ekonomski fakultet: 'mene je otac nagovarao da
studiram ekonomiju, koju sam i upisao u nastupu ludosti poslušavši roditelje, što vjerojatno ne
treba nikad učiniti' (Playboy). Nakon godinu dana prebacuje se na Filozofski fakultet, na
indologiju, da bi sljedeće godine opet mijenjao studij - lingvistika i sociologija. Odlazi na
mitinge, prati zbivanja, ali cijela 1971. čudno je odsutna u njegovoj biografiji. Govoreći o sebi i
svojim vršnjacima u Vijencu je napisao zbunjujuću rečenicu: 'Pritom je '68. bila došla pomalo
prerano, a '71. prekasno...' (30. 7. 1998). Tu je zbunjujuće ovo 'prekasno', jer je potpisuje čovjek
koji u doba Karađorđeva još nije dočekao ni dvadeseti rođendan. Kada sam ga nedavno upitao na
čijoj je strani bio u doba 'proljeća', iznenadio se, a zatim bez okolišanja kazao: Savkinog
reformizma.

U prvoj polovici sedamdesetih počinje život u redakcijama, uređivanje novina, pisanje tekstova:
Omladinski tjednik, Studentski list, Polet. Podatke o jednom od njegovih tadanjih tekstova, igrom
slučaja, imam zabilježene - početkom 1974. javio se u Vjesniku u srijedu polemičkim
komentarom, naslov je Krimi-svijet modernih vila, a Kuljiš reagira na prethodno objavljenu
anketu o perspektivama krimića u kojoj su sudjelovala tri poznata autora, Nenad Brixy, Branko
Belan i Mitar Milošević (tvorac glasovitog Luna, 'kralja ponoći'). U komentaru spominje i
tadašnji Lasićev novitet, Poetiku kriminalističkog romana, (vus, 6. 2. 1974)

Razdoblje 'omladinske štampe' završava u velikom stilu, godine 1978, u Poletu, tu je prvi put
vidljiva karakteristična Kuljiševa matrica: čvrsta suradnička jezgra (Pavić, Polimac, Ratko
Bošković), tiražni uspjeh, kontroverzna koncepcija lista (različita od 'općeprihvaćenih'
očekivanja), politička afera (s Polimčevom recenzijom filma Okupacija u 26 slika). S Poletom u
hrvatsko novinstvo ulaze sadržajni i dizajnerski elementi kakvih dotad nije bilo, piše se o temama
o kojima se prije ne bi pisalo, događaji se 'stvaraju', umjesto da se prate. U zemlji u kojoj se sve
mjeri političkim parametrima, pojavljuje se urednička ekipa čija je 'političnost' izvan svih tada
poznatih okvira, na novoj i drukčijoj razini, sasvim bez presedana - novine odjednom više ne
vode 'ideolozi', nego 'profesionalci'. Vjerujem da je neizgo-voreno načelo Poleta glasilo: medij je
poruka.

Pratio sam Polet s kontradiktornim osjećajima, kao nezadovoljni simpatizer. Držao sam da on
stvari istodobno otvara i zatvara -zemlja u kojoj izlazi Polet bila je za mene slobodnija zemlja, ali
slobodu koju je on donosio doživljavao sam kao izvitoperenu slobodu. Osobito me smetalo ono
što je s Poletom započinjalo - novine su se punile ljudima s društvene estrade, nekim neobičnim
svijetom koji se sastoji, moglo bi se reći, od poznatih ljudi koji su poznati jedino po tome što su
poznati. Danas mi se, pokekad, čini kako u novinama -ne računajući političare - više nema
ničega, osim takve estrade.

Poslije slučaja Okupacija, uredništvo je razjureno, Pavić u vojsku, a Kuljiš u Vjesnikovu kuću.
Osamdesete godine bit će za Kuljiša godine u 'velikoj štampi', u srcu sustava u kojem se režimsko
upravljanje isprepliće s 'autonomističkim' tendencijama, teške godine zalaska jednog režima koji
svoj kraj odbija čak i naslutiti. Vjesnikov leksikon bilježi: 'U redakciji Vjesnika zaposlio se 18. 5.
1979. kao redaktor u vanjskopolitičkoj rubrici, a potom je urednik u Startu (1981-1983),
pomoćnik glavnog urednika Danasa 1984. Nakon toga je suradnik u Romanima i stripovima,
Studiju i Startu, u kojem je bio v. d. zamjenika glavnog i odgovornog urednika (1989).'

Bio je, dakle, unutar kuće posvuda, ali u tim redakcijama profesionalno nije previše profitirao:
'ono što je mene zanimalo nisam imao od koga učiti'. To je vrijedilo za sve redakcije, 'osim one
Startove, koju mogu nazvati jedinom građanskom redakcijom u to doba, odakle si nešto mogao
donijeti, vidjeti i naučiti. A i tamo su svi zapravo bili samouki.' (Playboy)

Kuljiš, koji je uvijek figurirao kao lider, kao kolovođa, kao čovjek pokreta i zajedničkog
pomicanja, čovjek grupe, ovdje izražava tipični liderski paradoks: vodiš ljude, ali 'onime što te
zanima' nitko se ne bavi. U Vjesnikovu neboderu, ipak, od ponekih se kolega imalo što pokupiti -
od trojice je, kaže, naučio najviše: 'Prvo, od Marija Bošnjaka. Bio sam njegov novinar u Studiju i
meni je Mario bio nekako prvi građanin-intelektualac u profesiji. Izvrstan je redaktor, zna s
tekstom, ali se primarno zanimao za fotografiju. Zapravo, sve zna: zna tekst, zna prelomiti,
poznaje ljude...' Zatim od Maroja Mihovilovića, 'ne toliko o samoj formi', koliko o sadržaju - 'on
je u sadržaju razgrnuo bitno od nebitnog', a treći od tih važnih utjecaja bio je onaj Marka Grčića.
(Playboy)

Godine 1984. dolazi do gužve s Danasom, okupljaju se poletovci i nastoje preuzeti list, paradni
politički tjednik u silnim nevoljama, gotovo pred ukidanjem. Iskorištavaju zakulisne frakcijske
borbe u hrvatskoj političkoj vrhušci, neko vrijeme sjede u redakciji, zatim izbijaju mučni sukobi,
počinju bezbrojni sastanci, na kraju za poletovce stvar loše ispada - opet su rastjerani, a cijeli
slučaj dobit će jedan od najduljih repova Kuljiševe uredničke karijere. Obilježeni su kao
suvarovci, jer se doista sa Šuvarom nešto razgovaralo i tobože dogovoralo, kreće narodna pjesma
o 'amoralnim tipovima', ili kako je - primjerice - Branimir Donat pisao u Večernjem listu, o 'grupi
korumpiranih omladinaca', 'komitetsko-šuvarovskih janjičara' (15.12. 1990).

Što se mene tiče, ta pjesma nije vrijedila ni pare - ratovao sam u to vrijeme, kao urednik
Gordogana, sa šuvarovskim kulturnjačkim komesarima, od kojih me Goran Babić posebno imao
na zubu, znao sam sve o njima, a o Kuljišu mislio onako kako sam mislio, o Poletu isto tako, te ni
trenutka nisam povjerovao u vijesti kako su se poletovci preko noći iz juppija i amerikanofila
prometnuli u režimske divljake. Za njih su - bio sam siguran - naši političari svi listom kro-
manjonci, koji nemaju pojma što je 'medij' i kako on djeluje. Uostalom, postao sam ubrzo i živi
dokaz vlastite procjene - jer sam bio među prvima koje su pozvali na suradnju (te sam i objavio
nekoliko tekstova).

Pitam ovih dana Marija Bošnjaka što misli o Kuljiševoj 'amoralnosti', odnosno o toj optužbi, da li
je ikada kod njega opazio takvo što. Kaže otprve 'ne', zatim se nasmije i priklapa: 'jedino je malo
slab na ideje, kada ga neka obuzme...'

Poslije brodoloma s Danasom, Kuljiš godinu dana boravi u Americi, privatno, prati ženu koja ima
stipendiju. Razmišlja da tamo ostane, međutim jezik se ispostavlja kao prevelika prepreka.
Koristi vrijeme da letimično pregleda Timeov komplet, 'od prvog do zadnjeg broja', ali pažljivo
čita 'sve što je izlazilo od 1941. do 1945', zanima ga je 'kako su oni pratili rat'. 'Mogu reći da su
ga pratili jako loše i da su vrlo malo znali o vojnoj pozadini rata. To mi je bilo neko iskustvo. Kad
je počeo rat kod nas, i to mi je znanje pomoglo da dođem u kontakt s ljudima koji su radili na
vojnoj ekspertizi.' (Playboy)

Potkraj osamdesetih piše roman Puč u Beogradu. To nije jedini takav slučaj: 'Napisao sam
zapravo hrpu romana, najmanje deset.' (Playboy) Mislim da je bila jesen 1990. kada mi je donio
Puč u Beogradu s molbom da ga pročitam, a valjda i objavim, ako mi se svidi, jer sam tada bio
glavni urednik Grafičkog zavoda Hrvatske. Roman je bio debeo, rečenice su tekle po nekoliko
stranica, trome, neprivlačne, zamorne, a najviše me iznenadilo što su doslovno imitirale Krležine
rečenice, pa se tako čitatelju činilo da čita neku parodiju, ali posve deplasiranu, jer je sve očito
bilo mišljeno ozbiljno, a ne parodistički. Od čitanja sam, rezignirano, odustao nakon nekoliko
desetaka stranica, jednostavno nije išlo (a Kuljiš je moje odustajanje opisao u tekstu Ima li kraja
hrvatskoj nesreći, u Zarezu od 28. 5. 1999, te upućujem na taj tekst eventualno zainteresirane
književne povjesničare, jer Kuljiš u njemu prepričava i osnovne crte sadržaja).

Kada je godine 1990, na Gorbačovljevim i Miloševićevim krilima, propala partijska diktatura i

kad se započelo s uspostavljanjem parlamentarne demokracije, jedna od rijetkih normalnih i
predvidljivih stvari, koje su se tada dogodile, bila je - barem u mojem računu - ta da je Kuljiš
pokrenuo svoje novine, neovisni politički tjednik Globus. Izdavač je bio Media Press - 'Poduzeće
smo osnovali g. Ratko Boš-ković, g. Rene Bakalović i ja još 1989, pa je to bila najstarija privatna
novinskonakladnička tvrtka u Hrvatskoj. Početni nam je posao bio izdavanje biltena Koalicije
narodnog sporazuma na prvim slobodnim izborima.' (Zarez, 30. 4. 1999) Taj novinarski Media
Press udružuje se s tvrtkom Ingot Nine Pavića i Zdravka Juraka, Ingot u aranžmanu ima većinu,
kako kažu neki novinarski sudionici pothvata: 'bili smo najamnici s nešto boljim statusom'. Kuljiš
je glavni urednik Globusa do 1995, kada je - neposredno nakon Oluje - obaviješten o
smjenjivanju s položaja. Dolazi do raskida aranžmana, Kuljiš i skupina novinara napuštaju
dojučerašnje kolege. U vlasničkoj strukturi, tada već Europapress holdinga, Pavić i Jurak imali su
51% udjela, Kuljiš, Polimac, Bošković i Vladimir Tomić 49 % (prema članku Nebojše Tarabe u
Novom listu, 23. 8. 1995).

Prvi brojevi Globusa, koji su podsjećali na britanski Observer, izašli su 'u velikom formatu
negdašnjega Vjesnika u srijedu', list se izvorno čak 'trebao zvati vus, otud zelena boja'. Kad je
prodaja počela padati, 'smanjili smo format, a koncepcijski s mainstream opinion-makera prešli
na agresivan tabloid' (Kuljiš u Glasu Slavonije, 13. 12. 1997).

Dogodilo se tako da su se uskličnici neizvjesna i nemirna vremena, pa i rata, poklopili s

uskličnicima tabloidne forme. 'W. R. Hearst podučavao je svoje novinare - a onda i ja svoje - da
čitatelj mora, kad pročita naslov, ustati sa stolca, tresnuti šešir na pod i us-kliknuti: "O, mili moj
Bože, je li to moguće!?" ' [Nedjeljna Dalmacija, 14. 3. 1997) 'Svi važniji urednici u današnjem
hrvatskom novinstvu bili su urednici kod mene ili kod Marinka (Božića). S ta dva kolegija i u
ovim prilikama - nisu ni mogli doseći Balzaca i Dickensa.' {Zarez, 28. 5. 1999)
Možda je pretjerano reći da je Globus promijenio hrvatski tisak, no jasno je da nije nimalo nevin i
da je početkom devedesetih vodio kolonu. Što bi se s tim tiskom, našim i neveselim, dogodilo -
može se kombinirati - da je rat izbio odmah nakon izlaska prvog broja Globusa, prije nego se on
pretvorio u tabloid, dok je još bio hrvatski Observer} Rat bi, vjerojatno, podigao tiražu, sve bi,
vjerojatno, krenulo drukčijim putem, no veliko je pitanje da li bismo danas, umjesto ovoga što
smo prisiljeni čitati, imali svoje Timese.

Uz sve moguće rezerve, Hrvatska je s Kuljišem kao urednikom, mislim, imala sreće. Kuljiš ni
trenutka nije okolišao u nekoliko ključnih točaka - počevši od najtežeg paradoksa desetljeća, koji
je ukočio toliko pametnih glava, paradoksa činjenice da zemlja postiže dobre stvari dok su joj na
čelu štetočine najgore vrste, nedorasli tipovi i razbojnici iz polusvijeta. Kuljiša treba ponajprije
mjeriti njegovim odnosom prema Tuđmanovu zulumu, iz vizure unutar-hrvatskih demokratskih
interesa, jednako tako iz eksterne vizure, osobito bosanske. A ako se već mjeri, neka se iz tih
vizura, u istom vremenu, usporedi držanje naših političkih stranaka, kulturnih institucija, crkve,
moralnih tzv. autoriteta, vodećih pisaca i intelektualaca. Koliko je medu njima bilo onih koji su
glavu držali u torbi zbog onoga što su govorili ili potpisivali, koje su to akademike i oporbenjake
morali čuvati naoružani cerberi?

Ili, riječima samoga Kuljiša, 'to je bio nevidljivi, antiherojski podmornički rat protiv HDZ-a,
nalik epopeji koju je Petersen dojmljivo atmosferično prikazao u filmu Das Boot.' (Vijenac, 18. 6.
1998)

Potkraj 1995, pokreće Nacional: 'Cijelu svoju reputaciju i cijeli uzgon uložio sam u projekt
Nacionala, koji je trebao biti rafinirani oblik Globusa, prenijeti iz Globusa sve ono što je bilo
pozitivno, u još čišćoj i višoj formi. To sam zasnovao na nekim idealističkim principima
samoupravljanja...'. Početkom 1997. još jedan raskid, možda najteži od svih: 'Ne znam jesam li se
ikada, zapravo, od toga oporavio.' (Playboy)

Slijedi okupljanje na novom projektu, sada je to Ultra, koja bi 'trebala biti luksuzan magazin...
Mislim da bismo mogli reći da će Ultra biti Start za 21. stoljeće.' (Nedjeljna Dalmacija, 7. 11.
1997)

Početkom 1998, nakon propasti Ultre, Kuljiš je praktički na cesti, jednom zgodom kazao mi je da
'više u ovoj zemlji nema gdje pisati'. Kako sam tada još uvijek bio u Vijencu, u kojem je Andrea
Zlatar upravo postala glavna urednica, te je moja riječ dobila iznenađujuću uređivačku težinu,
pozvali smo ga da redovito piše u listu. Danas se razabire kako su tekstovi koje je tada počeo
objavljivati izravna prethodnica serije Lik & djelo u Globusu, odnosno Kuljiševe knjige. Bude li
o toj knjizi itko želio ozbiljnije pisati, savjetujem mu da pregleda tekstove iz Vijenca i Zareza, od
travnja 1998. do svibnja 1999. (zapravo lipnja, kada je tiskan njegov dopis uredništvu, u kojem
protestira zbog ružnog načina na koji je uredništvo obustavilo suradnju - Pismo gorkog
prijekora!, Zarez, 25. 6. 1999).
U jednom od tekstova izvodi osobnu bilancu: 'žalosno stanje medija za mene poprima sudbinske
razmjere, jer me suočava sa statističkim podatkom da sam u gotovo trideset godina karijere radio
-pokretao novine, pisao, uređivao, objavljivao - samo pet ili šest godina, a sve ostalo vrijeme
samo čekao da se nešto promijeni ili da netko umre.' [Vijenac, 10. 9. 1998)

Razmišlja o vezama literature i novinstva: 'Valja, doduše, biti oprezan prema novinskim
feljtonistima literarne inspiracije, no mislim da je ipak najgore kad se sliju literarni i onaj ozbiljno
angažiran, kulturnoposlenički žanr, kao u pokojnoga Tenžere, koji je uspio promovirati Ivana
Aralicu u književnost, a Dimitrija Popovića u slikarstvo. Držim da je to najgore što bi čovjek u
novinama mogao učiniti.' (Vijenac, 2. 7. 1998)

Možda najvrednija je njegova završna kolumna, prije nego je otjeran, u kojoj zastupa tezu da
stvarnosti nema ni u hrvatskoj književnosti, ni na novinskim stranicama. 'Želim upozoriti kako je
stvarnost odsutna iz hrvatske literature (...). Stvarnost politike, stvarnost ozbiljnih, krucijalnih
pitanja koja razmatramo nedjeljom kad se okupimo na dječjim rođendanima ili u kafiću dok,
prelistavajući Jutarnji list, uzaludno pokušavamo doprijeti do dubinskih slojeva našeg postojanja
na tzv. ovim prostorima, kojima iz nove Katičićeve knjige dopada izvanredan, uvijek aktualan
naziv 'sklavinija'. (...) ... toga nema ni u novinama, ni u kojem obliku. Ima vijesti, čak i ponešto
informacija, tu i tamo izbije na površinu i neka važnija činjenica, ali -imam dojam - i novine su
kao iskuhane i očišćene od stvarnosnog materijala i od svake primjese hrvatskog realizma.'
(Zarez, 28. 5. 1999)

U Americi novine dostavljač baca na kućni prag i prvo jutarnje čitanje neka je vrsta nacionalnoga
običaja, dio općeprihvaćenih navika, gotovo kulturni obred. Marshall McLuhan taj je običaj
oslikao ovim riječima: 'Ljudi jutarnje novine ne čitaju, nego se u njih uvlače kao u toplu kupku u
kadi.' (citiram prema Tomu Wolfeu, The Apache Dance)

Kada bih pokušao, osluškujući Kuljiševo pripovijedanje, pretočiti dojam u sliku, vizualizirati ono
što u sebi osjećam dok čitam njegovu knjigu, tada bih rekao: kao što McLuhan vidi ulaženje u
kadu, ja vidim u Kuljiševu načinu govora neki u vremenu udaljeni, starinski prizor. Vidim sliku
kasnosrednjovjekovnog putujućeg pripovjedača, vaganta, koji je iznenada stigao u malenu,
zabačenu, u sebe zatvorenu zajednicu, te na večer govori svoje priče, uz diskretno osvjetljenje
vatre s ognjišta koja se zrcali na licima stanovnika, sada pozornih slušatelja. Priče su uzbudljive,
pune preokreta, u njima ima svega, o životu i smrti, ljubavi i basnoslovnim bogatstvima, strašnim
izdajama i dirljivim postojanostima, silnom junaštvu i sramotnom kukavičluku, o dobru i zlu. No
najviše govore o ratu i besprimjernim nasiljima koja su u zemlji vladala u posljednjih deset
godina, o zlodjelima koja su harala i posvuda ostavila samo grobove i zgarišta.

Pripovjedač je, kaže, svemu tome često sam svjedočio i svoje junake redom osobno upoznao.
Njegove priče traju beskrajno, jedna raste iz druge, zadnja će se spojiti s prvom, ponekad to čak
podsjeća na neku igru, neku strančevu 'crnoškolsku' burgiju, ponekad ozbiljnost sadržaja dobiva
sjenu manirističke dosjetke, burleske ili apsurda.
Osnovno što stranac govori uvijek je isto, on kao da u svim svojim zgodama na početku iznova
kaže: Bubnjevi vašeg seoskog bubnjara, jednako kao i bubnjevi u vašim glavama, dosad su znali
samo za istine, a ja vam poručujem - zaboravite te svoje istine, prava istina je - priča! Slušajte što
vam imam reći, jer o vašim životima nisu odlučivale nikakve istine, nego zapanjujuće priče i
njihovi nevjerojatni junaci!

U osnovnoj impostaciji Kuljiševa teksta vidim, dakle, sliku drevnoga Pripovjedača - koji, s
obzirom da ne živi u davninama Srednjega vijeka, svoje priče ne priča na večernjim seansama uz
titranje plamena, nego u masovnim medijima. A trenutak u kojem se pojavio bio je, držim,
višestruko sretan - iznutra je sve točno sjelo, možda cijeli prethodni život, a vani su ga čekale uši
zamorene ratom i njegovim istinama, ali ipak dovoljno radoznale da čuju drukčiji, uvjerljiv glas o
tom vremenu.

Pripovijedanje je obilježeno napetošću, koja u velikoj mjeri proizlazi iz strategije miješanja dva
različita, međusobno suprotstavljena govora. U Kuljiševim tekstovima govori se, u istom mahu,
odozgo (učeno, polihistorski, s klasičnim referencijama i citatima kulturnih vrhova) i odozdo
(pučki, kerempuhovski, ironično, s referencijama na popularnu kulturu). Oba smjera nude svoje
'sveobjašnjavuće' zaključke i njihov sraz je iznimno plodan, njihova antitetičnost čitatelja
neprestano provocira.

Portreti nastaju širokim kistom, boja se baca velikim, snažnim zamasima ruke. Ako koja od boja
nedostane, tu je uvijek na raspolaganju neka druga, a ako nje nema, uzet će se katkad i nova
paleta, ili čak kibla. Slikar zna što slika i na portretiranome licu žuti će se osmijeh smiješiti
jednako kao i zeleni. Junaci su iz stvarnoga života, ali Kuljiš ih nerijetko mijesi kao da ih upravo
izmišlja. Osjeća se strast prema vlastitim junacima, užitak u svemu što čine, najgore njihove crte i
najužasniji zločini imaju za pripovjedača barem jedno opravdanje - tu su da se opišu. Vjerujem
da bi Kuljišu bila bliska rečenica Gastona Bachelarda, iz uvoda u knjigu L'Eau et les reves (tj.
Voda i snovi): 'Volim ljude, ponajviše, zbog onoga što se o njima može napisati.'

Priče su najbolje kada su autoru najbliže: vojnici, policajci političari, novinari, mutikaše iz prve
ruke, konture koje žive od pomicanja i gestikuliranja na javnoj pozornici. Slabiji su tekstovi o
intelektualcima, tamo gdje su drame skrivene u glavi i rečenicama.

Ipak, u svakoj od priča puše vjetar Kuljiševe rečenice, koja se lijepi za čitatelja i nosi ga prema
novoj stranici. Taj vjetar, srodnik Krležina rečenična vjetra, vitla razlivenim prostorom slike i
svaki detalj povezuje s nemirnom pozadinom, obrise lica i ljudske fizionomije pretapa u
panoramski prizor vremena.

Ponekad u širini prostora kao jedini orijentiri stoje okomice Kulji-ševih metafora i usporedbi,
prave majstorije njegove autorske radionice. I najmrzovoljniji čitatelj, kojem se sve crni pred
očima, prisiljen je priznati kako pripovjedačeve usporedbe blistaju poput dragulja u tami.
Pišući o Ivi Sanaderu, valjda najsivljoj i najmanje poticajnoj od tema, Kuljiš kazuje: Možda je siv
i neinspirativan, ali pogledajte tu izvrsnu, još neispričanu priču - posrijedi je homofobija,
Sanadera su politički konkurenti optužili kao homoseksualca, a s tom kantom na repu imao je u
Tuđmanovoj blizini šanse jednake onima koje bi imala 'angorska mačka koja upadne na
konvenciju alzaških hrtova' (str. 186). Čini mi se kako je cijela Kuljiševa knjiga sažeta u tom
postupku: poznato je predočeno kao nepoznato i začudno, dijagnoza je točna, razornija od
bezbrojnih 'politoloških' analiza, a isklesana iz literarnog mramora usporedbe koja čitatelja
pogađa nepogrešivo.

Kuljiš u hrvatsku književnost ulazi kao samosvojna pojava, bez prethodnika, moglo bi se opet
reći - on his oivn terms. Piše jezikom kojim nitko ne piše (prepunom neologizama, čupavih riječi
svih vrsta, posebno anglizama - lojer, lend, kruks, fajtati, advajzeri, ili orijentalizama i srbizama
poput - kurtalisati), piše u asocijativnom svijetu koji je izrazito odvojen od svih uobičajenosti,
gotovo auto-distanciran (geologija, astrologija, astronomija, vojna povijest, borilačke vještine,
mitologija, a uz njih još masovna kultura - naročito filmovi, stripovi, kriminalistički romani).

Jedini pravi srodnici nalaze se sa suprotne strane globusa, u američkom novom žurnalizmu, medu
piscima .kao što su Hunter S. Thompson, Tom Wolfe, Truman Capote, Norman Mailer. Svako
nastojanje da se Kuljiševa knjiga žanrovski odredi vodi u tom smjeru - Capote je, primjerice,
svoje glasovito djelo In Cold Blood nazvao 'nefikcionalnim romanom'. Jesu li, prema tomu,
Kuljiševe priče možda 'nefikcionalne novelete'? Ili bi se, pak, trebalo govoriti o 'fakcio-nalnosti',
za razliku od 'fikcionalnosti', pa proglasiti knjigu 'fakcio-nalnom proznom freskom'? Ili možda,
konzervativnije i očito nepre-ciznije, reći da su to 'biografsko-feljtonističke reportaže'?

No Kuljiševi su srodnici, bez sumnje, u tom američkom društvu. Čitajući ovih dana jedan tekst o
Tomu Wolfeu, predgovor zbirci The Purple Decades, razabirem kako podudarnosti vire odasvuda.
Gotovo sve što autor predgovora, Joe David Bellamv, kaže o Wolfeu, odnosi se i na Kuljiša:
'izvanredno uho za dijalog', 'brzo preskaki-vanje', 'raskošan osjećaj za humor', 'neodoljiva
privlačnost prema hiperboli', 'barokni senzibilitet' i tako redom, kroz cijeli tekst.

O Kuljišu dosad nitko nije pokušao nešto suvislo napisati, literatura o njemu sastoji se pretežno iz
usputnih polemičkih psovki. Kroz tu literaturu provlače se, između bijesnih redaka, dva osnovna
prigovora: da činjenice ne štimaju, da su podaci nepouzdani, da je 'šlampav' (recimo Slobodan
Šnajder, Novi list, u. iz. 2000), te da su mu tekstovi - u skladu sa starom pjesmom - 'amoralni', da
je 'interpret, akter i pobornik amoralizma' (Vjeran Zuppa, Globus, 5. 1. 2001).

Kada je pisao članak o Bozi Kovačeviću, Kuljiš me zamolio da razgovaram s njime, da budem
njegov 'informator' i da mu odgovorim na niz pitanja koja je imao, osobito u vezi s Božinim
počecima, razdobljem Coccolemocca i Gordogana. Razgovor je trajao pet-šest sati, Kuljiš je
donio tekicu u koju je neprestano bilježio moje odgovore, a kada je - nakon samo nekoliko dana -
tekst objavljen u Globusu bio sam prvi čas malo zatečen. Kuljiš je iskoristio moje podatke i sve
je, više-manje, štimalo, ali iskoristio ih je tako da je stvari prepričao svojim riječima. Ja bih, na
primjer, kazao kako sam na Zrinjevcu, predlažući pokretanje Gordogana, izgovorio rečenicu
'Bozo, dosta je šale, vrijeme je da pokrenemo časopis', a Kuljiš mi je stavio u usta riječi 'pa što mi
radimo...' Kuljiševa poanta bila je u tome kako je Božo 'ozbiljan i jezgrovit', dok je u mojoj priči
poanta bila sasvim drukčija: zagonetka čovjeka koji, u takvoj situaciji, ne kaže ono što bi svatko
drugi rekao: 'Kakav časopis, o čemu, zašto, tko će nam biti izdavač, odakle novac?'

Kuljiš je, dakle, uzeo ono što mu je odgovaralo i onako kako je čuo, što je najčešće i 'štimalo' i
'nije štimalo'. Pisao je, jednostavno rečeno, svoju priču. A u toj priči, u kojoj mnoge sitnice nisu
bile vjerne, cjelina je zračila autentičnošću, pa i ponekim lucidnim uvidom

O Kovačeviću, uvidom koji mi je bio nov, ma koliko sam prethodno mogao biti uvjeren kako o
Kovačeviću, nasuprot Kuljišu, 'sve znam'.

Što se tiče 'amoralnosti', Zuppa je u prilog svojoj tezi iznio tek jedan argument: način na koji je
'Kuljiš pisao o Eni Begović, nedugo nakon njezine tragične smrti'. Bojim se da je taj argument
prilično tanak za težinu Zuppine optužbe, te teza o 'amoralnosti' Kuljiševa pisanja još čeka svoja
uvjerljivija obrazloženja.

Kuljiš, onoliko koliko umijem procijeniti, nipošto nije moralno neutralna autorska figura. Njegov
glas govori spokojem subjektivnog moralnog osvjedočenja: 'Mislim da je čovjek miran ako sve
što misli

1 kaže.' (Playboy) Bivšeg prijatelja Jurdanu nedavno je, u sklopu afere Grupo, pritisnuo upravo
moralnim argumentom: 'Ne može pisati upotrebljavajući virtuozno samo istinu, što je, kako smo
mnogo puta govorili, put samuraja.' (Globus, 15. 12. 2000)

U vezi sa 'šlampavošću', jednako kao i s 'amoralnošću', za Kuljiša bi mogle vrijediti riječi koje
sam prije dvadesetak godina čuo od Petra Brečića, kada mi je, uz svoj malo smežuran osmijeh,
rekao o Brechtu, s kojim sam se tada bavio: 'Neobičan je taj vaš Brecht: sporan u detalju, čist kao
cjelina!'

Knjiga koju je Kuljiš napisao, njegov neobičan pokušaj sa stvarnošću, svojim je sadržajem
dovoljno strašna da ni u čemu ne iznevjerava grozu vremena o kojem govori. Istodobno, to je i
knjiga vedrine, knjiga nad kojom lebdi radost pisanja i čitanja, radost koja se širi u noć, onako
kako se za mene širila Kuljiševa radost kada sam ga prvi put zapamtio.

BRANKO MATAN

Bibliografija

STIPE MESIĆ: Čovjek koji je u mjesec dana osvojio Hrvatsku, globus 479 (i. veljače 2000.)

IVIĆ PAŠALIĆ: Može li svemoćnog vanzemaljca Ivica Pašalića zaustaviti željezna ruka pravde
Sime Lučina?, globus 483 (10. ožujka 2000.)
PETAR STIPETIĆ: Na čelu Glavnog stožera HV-a napokon je pravi vojnik i džentlmen, globus
484 (17. ožujka 2000.)

HRVOJE ŠARINIĆ: Traži li to otuđena moć naftno-duhanskog lobija novo političko uporište?,
globus 485 (24. ožujka 2000.)

TOMISLAV MERČEP: Sledio sam se kad mi je Merčep zaprijetio: 'Ti i tvoja djeca završit ćete
kao obitelj Zec', globus 486 (31. ožujka 2000.)

IVO ŠKRABALO: Hoće li glasoviti politički taktičar Ivo Škrabalo doista osigurati doličan
povratak Mirka Galica na televiziju? Čisto sumnjamo!, globus 487 (7. travnja 2000.)

MILAN BANDIĆ: Nema načina da se izbjegne kandidatura Milana Bandića za gradonačelnika

Zagreba: Čovjek je za to hrmbao 10 godina!, globus 488 (14. travnja 2000.)

BRANKO BORKOVIĆ: Je li HDZ doista konačno prstenovao Mladog Jastreba?, globus 489 (21.
travnja 2000.)

ANTUN VRDOLJAK: Može li se Vrhovnikov vrhovni kozer vratiti u političku Arenu?, globus
490 (28. travnja 2000.)

Dr. FRANJO GREGURIC: U Hrvatskoj politici uspijevaju uličari, a ne veliki kombinatori,

globus 493 (19. svibnja 2000.) ŠIME LUČIN: Ministar u zamci policijske mafije, globus 495 (2.
lipnja 2000.)

TOMISLAV KARAMARKO: Policajac koji je svukao obavještajno podzemlje, globus 496 (9.
lipnja 2000.)

JANKO BOBETKO: Generalov vojni poraz ili: Zašto Bosna nije šaptom pala?, globus 497 (16.
lipnja 2000.)

MIROSLAV TUĐMAN: Fra Miroslav Tuđman: Obavještajac u habitu, globus 498 (23. lipnja
2000.)

DAMIR VRHOVNIK: Vrhovnik hrvatske brodogradnje, globus 499 (30. lipnja 2000.)

BOZO KOVAČEVIĆ: Kako konačno minirati ludog kralja Gordogana, globus 500 (7. srpnja
2000.)

Dr. IVO SANADER: His-ova velika namještaljka: Sanaderov let s Pantovčaka zbog Tuđmanove
homofobije?, globus 501 (14. srpnja 2000.)

ŽELJKO DOLAČKI: Trijumf zločina: U Zagrebu uništen Odjel za suzbijanje organiziranog

kriminala!, globus 502 (21. srpnja 2000.)
VJERAN ZUPPA: Stoji li teatrolog Vjeran Zuppa iza 'terorističkih' napada na uporišta
zagrebačke alternative?, globus 503 (28. srpnja 2000.)

SLOBODAN PRALJAK: Haški robijaški duet: Hoće li se general Praljak pridružiti generalu
Tuti?, globus 504 (4. kolovoza 2000.)

Dr. STIPE ŠUVAR: Je li dr. Stipe Šuvar doista politički mrtav?, globus 505 (11. kolovoza 2000.)

ANTO NOBILO: Perpetum Nobilo i tajne agresivne obrane tajkuna, globus 507 (25. kolovoza
2000.)

VELJKO BULAJIĆ: Bulajićev film o Marinu Držiću završit će kao i film o Maovu Velikom
maršu!, globus 508 (1. rujna 2000.)

IVICA TODORIĆ: Tajkunski imperij u znaku zmije i kokoši, globus 509 (8. rujna 2000.)

JOZO RADOŠ: Teško je vjerovati da je Jozo Radoš Planom razvoja hrvatskih oružanih snaga
uspio Račanu zamazati oči!, globus 510 (15. rujna 2000.)

MARKICA REBIĆ: Stoji li general Markica Rebić na čelu zavjere protiv Hrvatske?, globus 511
(22. rujna 2000.)

ANTON TUS: General Tus najveći je hrvatski vojskovođa nakon bana Jelačića, globus 513 (6.
listopada 2000.)

VLADIMIR ŠEKS: Je li Vladimir Šeks praktički već isključen iz saborske menzaške političke
kuhinje?, globus 514 (13. listopada 2000.)

MIROSLAV BLAŽEVIĆ: Balkanac u pozi Falstaffa ili: Ćiro, sad ti je kasno!, globus 515 (20.
listopada 2000.)

MARIO NOBILO: Dr. Mario Nobilo: Tuđmanov diplomat za puštanje magle, globus 516 (27.
listopada 2000.)

VLADO GOTOVAC: Vlado Gotovac: budući lik s novčanice od 100 eura, globus 517 (3.
studenog 2000.)

Dr. ANDRIJA HEBRANG: Zašto je dr. Andrija Hebrang više politički sin dr. Franje Tuđmana
nego svog oca Andrije?, globus 518 (10. studenog 2000.)

JAKOV SEDLAR: Pad s medugorskih zvjezdanih staza: Barbarogenij koji je snimio Gospu
danas je drugi blagajnik u HNK!, globus 519 (17. studenog 2000.)

DRAGO PILSEL: Čini mi se da ću se priključiti Pilselovu pothvatu: Lovu na sunce ili ćemo vas
ozloglasiti po svim novinama!, globus 520 (24. studenog 2000.)
NEVEN BARAČ: Ja, Denis Kuljiš, prodao sam Nacional Nevenu Baraču, globus 522 (8.
prosinca 2000.)

MIRKO NORAC: Gospić kao paklenska vizija: Norac je, navodno, rekao vojnicima da je
likvidacija srpskih civila naređena iz Zagreba., globus 534 (2. ožujka 2001.); Gospodine Turek,
jeste li spremni dati, Globusu intervju i konačno otkriti istinu o gospićkoj tragediji?, globus 535
(9. ožujka 2001.)

SREĆKO JURDANA: Propali filmski režiser i grobar koji je postao ideolog kokošarske mafije,
globus 523 (15. prosinca 2000.)

MAROJE MIHOVILOVIĆ: Riješio sam zagonetku: Maroje Mihovilović primio se rada u

Pukanićevoj Republici jer osjeća da je ona na režimskoj liniji, globus 525 (29. prosinca 2000.)

MLADEN PLEŠE PILAŠ: Zašto je Pukanić izgubio povjerenje u Mladena Plešu Pilaša i odbio
da ga postavi za glavnog urednika Republike ili Nacionala}, globus 526 (05. siječnja 2001.)

NEVEN BARAČ & IVO PUKANIĆ: Hoće li revizija u Hypo banci otkriti putove Baračeva
novca do izdavača Republike}, globus 528 (19. siječnja 2001.)

IVO PUKANIĆ: Kako je Branka Bolković, zaštićena svjedokinja u aferi Grupo pomogla Pukiju
da pokrene Republiku?, globus 529 (26. siječnja 2001.); Puki i Baračevi milijuni sada su samo
senzacionalan uvod u priču o velikoj srednjoeuropskoj novčarskoj misteriji, globus 530 (02.
veljače 2001.)

Indeks

Agbaba, Gradimir 256, 523 Bakalović, Rene 504, 582

Agotić, Imra 33, 78, 14, 327, 455, 557 Bakarić, Vladimir 4, 136, 241, 243, 245, 407, 441,
Aksentijević, Milan 325 510
Albright, Madeleine 431 Baković, Ante 131
Alfjorova, Irina 62 Baković, Ile 131
Andabak, Ivan 49, 78, 311, 555 Baletić, Zvonimir 155
Antunović, Željka 155 Balota, Mate (Mijo Mirković) 238, 403,408,410
Aralica, Ivan 126, 425, 426 Baltić, Milutin 241
Arlović, Mato 347, 506 Banac, Ivo 215, 384, 404, 407, 439
Artuković, Andrija 256, 257, 259 Bandić, Ivan (,<)
Artuković, Zdenko 536, 537 Bandić, Milan 65-74, 114, 119, 125, 128, 131, 211,
Asimov, Isaac 573 216, 385, 483, 484, 519, 541, 591
Assante, Armando 264 Baotić, Željko 547
Babić, Goran 225, 229, 527, 581 Barač, Josip 571
Babić, Ivan 120, 204 Barač, Neven 13, 40, 106, 143, 441-453, 488-491,
Babić, Jasna 180, 495, 504 499, 501, 504, 516-518, 531-538, 540, 547, 549,
Badovinac, Tomislav 443 554, 559-56i, 563, 593, 594
Bagarić, Zlatko 115-118, 197, 202-205, 379 Barač, Zdeslav 442, 445, 450, 491, 529, 535
Bajramović, Miro 50, 53 Barbieri, Frane 92, 106, 267, 512
Barbieri, Veljko 233 Brinar, Maja 290
Barešić, Miro 466 Brnadić, Vinko 447
Basarac, Ivan 23, 145 Brown, Jerry 243
Bašić, Mate 45, 47, 82, 226, 442, 503, 549, 555 Broz, Josip Tito 20, 28, 29, 32, 34, 135, 147, 241,
Bauer, Branko 61, 63, 267, 425 246, 268-272, 274, 2-75, 278, 291, 393, 402, 402-
Beauvoir, Simone de 346 410, 539, 542
Bebić, Luka 49, 294, 350 Broz, Miso 106
Bećirević, Dijana 525, 527 Brozović, Dalibor 347
Begović, Ena 355, 423-426, 451, 589 Brzović, Ivan 16, 120
Beker, Žarko 574 Budak, Slobodan 226
Bekić, Darko 348, 371, 373 Budak, Pero 94, 424, 425, 437
Belan, Branko 573, 574, 579 Budiša, Dražen 3, 4, 59, 60, 63, 72, 174, 182, 183,
Belina, Jadranko 117, 118, 197, 198, 212, 301, 312, 383, 384,396
201, 205, 466 Bujanec, Velimir 118, 548
Berković, Zvonimir 61-63, 192, 388, 416 Bulajić, Stevo 272
Bertolucci, Bernardo 265 Bulajić, Veljko 63, 92, 263-276, 592
Biggs, Roni 532 Bulat, Čedomir 25
Bilandžić, Dušan 4, 404, 406, 437 Buntić, Didak 354
Bildt, Carl 221 Burić, Albert 116
Bilić, Branimir 40, 427 Burton, Richard 269, 271
Bilić, Jure 211, 218, 241 Butković, Davor 54, 347
Biondić, Dragutin 106, 107, no, 447 Bušić, Bruno 118, 141, 318, 319, 459, 463-466, 538
Biščević, Hidajet 370, 375, 473 Bušić, Zdravka 374
Biškupić, Božo 213 Buzančić, Boris 4, 92, 107
Blair, Tony 6<) Canjuga, Piroška 290
Blaškić, Tihomir 143, 144, 224, 256, 259, 260 Canjuga, Zlatko 12, 29, 65, 69
Blažević, Jakov 381, 527 Capote, Truman 587, 588
Blažević, Ciro 94, 104, 131, 353-364, 401, 459, Caratan, Branko 5
540, 555, 557, 558, 593 Cesar, Ivan 177, 230, 237
Boban, Božidar 384 Cetinski, Tony 261
Boban, Mate 108, 143, 151, 223, 224, 226-228, Chirac, Jacques 418
319, 335, 353, 442, 447, 49* Crkvenac, Mato 163, 299
Bobetko, Ivan 137, 138 Cvetnić, Ratko 142
Bobetko, Janko 20, 22, 23, 26, 82, 135-146, 190, Cviić, Chris 170, 171, 431
224, 330, 405, 480, 481, 592 Cvijić, Jovan 360
Bobetko, Magdalena 138 Cvitan, Vladimir 402, 403
Bolković, Branka 549, 551-553, 594 Čačić, Radimir 3, 8, 38, 383, 427, 429,431-433,439
Bolković, Romano 437, 551, 552 Čarapović, Ante 353
Boli, Heinrich 346 Čermak, Ivan 35, 335
Borković, Branko 75-86, 336, 349 Červenko, Zvonimir 28, 145
Bošković, Ratko 167, 442, 582 Čičak, Ivan Zvonimir 127, 215, 235, 238, 316, 439,
Bošnjak, Mario 187 478
Božičević, Ivan 182 Čizmić Marović, Duško 191, 193, 235
Božić, Marinko 99, 231, 313, 365, 376, 432-, 49o, Čolaković, Mersiha 525
492, 495, 508, 535, 583 Čondić, Vlado 298
Bradičić, Daša 402 Čović, Drago 107, 284
Bradičić, Mira 402 Crnja, Zvone 512
Brečić, Petar 589 Čuletić, Jozo 33, 144, 323, 480
Bregović, Goran 345 Čutura, Dinko 128
Brešan, Ivo 264, 266, 267 Ćavar, Petar 467, 474
Brezovac, Branko 177, 209, 567
Ćesić Rojs, Ljubo 29, 42, 129, 130, 133, 143, 222, Galić, Mirko 55, 58, 60, 433, 509,
320, 321, 461, 482, 483 Gaulle de, Charles 246
Ćopić, Branko 573 Gibson, Mel 120, 197, 199
Ćosić, Krešimir (general) 259 Glavaš, Branimir 6, 12, 33, 49, 137, 182, 189, 194,
Ćosić, Krešimir 332 341-343, 349, 479
Dabčević Kučar, Savka 266, 288 Glavaš, Ivan 347
Dasović, Ivan 467 Glavašević, Siniša 79
Dedaković, Mile Jastreb 34, 78-81, 258,349 Glibota, Ante 279, 288
Dečak, Đuro 328, 336 Glover, Danny 120, 199
Dedić, Arsen 268 Goldstein, Slavko 132, 180, 512
Degen, Silvije 260 Golik, Krešo 61,63
Degoricija, Slavko 144, 257 Gori (Ružić), Rita 528
Delić, Stipe 269, 271 Gorinšek, Karl 25,81, 182, 349, 461
Delimustafić, Alija 313 Gotovac, Vlado 59, 63, 174, 181, 182, 218, 263,
Derossi, Ema 510 379, 392, 593
Divković, Irena 118, 315, 548 Gotovina, Anto 27, 312, 455, 482
Dolački, Željko 117, 118, 195-205, 466, 312 Gošnjak, Ivan 296, 408
Dolanc, Stane 290 Grandić, Stjepan 470
Domazet, Davor 20, 32, 33, 301, 302,316,327,488 Granić, Goran 326, 371, 376, 384, 401,422,447,475
Domljan, Žarko 101, 384, 567 Granić, Mate 2, 37, 38, 43, 72, 90, 99, 101, 149,
Donat, Branimir 581 196, 188, 189, 190, 247, 284
Doronjski, Stevan 273 Grass, Giinter 346
Draganović, Krunoslav 434 Grbavac, Ivan 231
Dragosavac, Dušan 386 Grbić, Gordana 506
Drakulić, Slavenka 214 Grčić, Marko 580
Dravić, Milena 274 Gregurić, Franjo 4, 47, 97-110, 42, 44, 234, 281,
Dropulić, Marina 67, 110, 287 283, 284, 320, 333, 35I> 398,400,474, 560
Družinec, Cicigoj 67 Gregurević, Ivo 149
Dugonjić, Rato 270, 356 Griva, Rade 325
Duić, Vlado 522 Grlić, Rajko 63, 425
Đapić, Anto 23, 53, 239 Grubišić, Ćiro 464
Đilas, Milovan 179, 346, 405, 407, 408 Grubišić, Vinko 91, 485, 488, 493, 55i
Dodan, Šime 294 Guccione, Bob 525
Đukanović, Milo 175, 553, 554 Gucić, Josip 108, 116, 117, 150, 279, 282, 283, 284
Đurić, Žarko 199 Gudasić, Denis 558, 559
Đurović, Ratko 172, 553, 554, 555 Gudelj, Alemka 318
Džeba, Damir 203 Guofeng, Hua 274
Eccelstone, Bernie 527, 544 Habsburški, Karlo 77, 231
Erceg, Heni 259 Hadžić, Fadil 272
Faber, Vladimir 120, 138 Hadžić, Goran 257
Feldi, Franjo 30, 328, 459 Hadžimanov, Zafir 541
Fižulić, Goranko 164, 286 Haider,Jorg 534, 561, 563
Filipović, Marinko 461, 467 Halilović, Sefer 316
Fleming, lan 573 Hart, Liddel 24, 105
Floričić, Mario 444 Hebrang, Andrija 41, 42, 190, 193, 2-93, 31°, 393-
Franklin, Benjamin 407, 575 411, 449, 483, 593
Freundlich, Maja 207, 341, 342, 410 Hebrang, Andrija st. 393, 401, 405, 406, 407
Furtinger, Zvonimir 573, 574 Hebrang, Branko 399, 400
Gazi, Franjo 106 Hebrang, Olga 397, 401, 409
Gabelica, Ivan 235 Herak, Ivan 14, 115
Gajer, Ivanka 256, 288 Hill, Alfred 79
Hill,Walter 128 Kasapović, Mirjana 492
Hitler, Adolf 27, 89, 223, 221, 311, 345, 349, 405 Katalinić, Palma 492
Hitrec, Hrvoje 27, 341 Kesić, Vesna 132
Hodak, Zvonimir 260 Kesovija, Tereza 114
Hoffman, Ernst 363 Kissinger, Henry 38, 368
Holbrooke, Richard 189 Klaić, Nada 113, 539, 575
Holjevac, Većeslav 73, 315, 399, 409 Klancir, Đurđica 54
Horvat, Josip 575, 496 Klein, Jaques 84
Horvat, Renata 189 Koch, Ed 70, 330
Horvat Pintarić, Vera 451, 523 Kočiš, Vladimir Zec 555
Houra, Jasenko 557 Kohn, Olga 405
Hudelist, Darko 504, 529 Kolar, Salvko 139
Hukelj, Ankica 279, 447 Komljenović, Čedo 505, 521, 525, 544,557
Husić, Džavid 542 Korade, Ivan 22
Ibrišević, Romeo 471, 472 Kordić, Darko 224
Ilić, Ivan 244 Kosor, Darinko 155
Ilić, Mirko 249 Kosovac, Obrad 57,58
Ilić, Slavko Werner 460 Kostelić, Janica 521, 563
Ivanković, Nenad 315, 393, 410, 439, Kostović, Ivica 341, 342
Ivanović, Zvonko Vonta 137, 393 Kovačević, Ante 189, 340
Ivčić, Tomislav 556 Kovačević, Božo 173-183, 567, 568, 569, 588, 589,
Ivkošić, Milan 154 592
Janeković, Dara 256 Kovačević, Sava 85
Janković, Paul 404, 407 Kovačević, Siniša 200, 204
Jarnjak, Ivan 120, 204, 320, 335 Košutić, Siniša 138
Jefferson, Thomas 575 Kraljević, Blaž 142, 224
Jelavić, Ante 143, 222, 483 Kraljević, Vladimir 264, 417, 418, 419,420
Jelavić, Nikica 117, 118 Kramarić, Zlatko 157, 174, 182
Jergović, Milan 541, 543, 544 Krišto, Nikola 81, 118, 466
Jones, James 573,574 Krleža, Bela 402
Jospin, Lionelle 70 Krleža, Miroslav 27, 114, 179, 210, 438,497
Jovanić, Đoko 140 Krpina, Drago 138
Jovanović, Božo 256 Krstičević, Damir 22
Jović, Josip 129 Krušelj, Željko 529
Jukić, Ferdinand 49 Kučan, Milan 246
Jurak, Zdravko 582 Kuharić, Franjo 151,353,437,438
Jurdana, Srećko 496, 497, 505, 506, 559, 574, 576, Kujundžić, Marija 376
593 Kukić, Maja 541
Jurić, Ratomir 168 Kukuljan, Josip 119-121, 204
Jurkić Girardi, Vesna 64, 90 Kuljiš, Denis 54, 60, 316, 565-589
Kabiljo, Alfi 269 Kuljiš, Marul 488, 571
Kadijević, Veljko 27, 91, 331, 332, 333 Kuljiš, Mihovila 548
Kajfež, Franjo 233 Kusturica, Emir 418
Kalajić, Dragoš 544 Kutle, Miroslav 13, 14, 41, 42., 97, 99, 113, 125,
Kalmeta, Božidar 190 129, 279, 282, 283, 284, 340, 443, 444, 447, 448,
Kangrga, Milan 211 449, 5i7, 536, 55^
Karadžić, Radovan 355 Kušan, Ivan 253, 254, 256, 573
Karamarko, Tomislav 120, 121, 123-133,489,592 Kvesić, Pero 575, 576
Kardelj, Edvard 242, 243, 405, 407 Laco, Miroslav 118, 465, 446
Karić, Ante 461-464, 466-468, 472-476 Lasić, Stanko 178, 218, 579
Karli, Sina 518 Lasta, Sven 23 2
Ledić, Ante 239 Matei, Enrico 106
Lekić, Antonio 465, 466, 468, 470 Matejaš, Tatjana 556
Lem, Stanislaw 12 Matek, Vladimir 371
Leone, Sergio 5 5 Mateša, Zlatko 107, 109, 238, 286, 290, 320, 398,
Letica, Slaven 7, 39, 107, 158, 239, 348, 367, 368, 532
373, 374, 375 Matošić, Joe 365
Levar, Milan 483, 484 Mavrović, Željko 312
Levy, Bernard Henry 223 McLuhan, Marshall 585
Linić, Slavko 37, 72, 159, 213, 489, 504, 561 Mead, Margaret 70
Lisinski, Alemka 62 Međimorec, Miro 231, 232
Lisinski, Hrvoje 62 Mejaški, Zlatko 326
Lončar, Beba 423, 523 Mejovšek, Damir 349
Loren, Sofia 544 Mesić, Stipe 3-9, 38, 74, 85, 100, 10, 107, 108, 115,
Lovrić, Jelena 38, 479, 507, 523, 527 120, 121, 126, 128, 131, 145, 147, 149, 157, 174,
Luburić, Maks Vjekoslav 455, 464, 466, 470, 477 183, 239, 246, 260, 275, 299, 301, 310, 316, 317,
Luburić, Petar 119, 204, 447, 492, 534 342-, 362,383,398,431,461, 501, 55i, 552> 561, 59i
Lučić, Dragutin 151, 429, 538 Meštrović, Mate 29, 464
Lučić, Mladen 540 Michelis de, Gianni 221
Lučin, Šime 16, 17, 43, 72, 111-121, 138, 203, 204, Mifune, Toshiro 516
205, 211, 226, 591 Mihalić, Zdravko 423
Luković, Franjo 107, 184, 291, 443 Mihaljek, Vladimir 555
Lupino, Stjepan 250, 493, 556, 557 Mihočević, Miso 137, 142
Ljubičić, Paško 132, 224, 225, 259, 309,341 Mihovilović, Ive 508, 512
Ljuština, Duško 216 Mihovilović, Maroje 485, 500, 501, 508, 513, 523,
Magaš, Ljubo Zemunac 203, 115 580, 593,495, 496,499, 502-517,523, 580
Mailer, Norman 587 Mijanović, Vlado 346
Majerović, Zdravko 287 Mikola, Igor 45, 471, 472, 473
Malnar, Željko 41, 438, 503 Mikša, Branko 64, 94, 107, 279, 288, 459
Maloča, Mladen 41, 438, 503 Mikulić, Rudolf 288, 289
Mamić, Zdravko 361, 363, 535, 558 Milanović, Ostoje Zoran 118, 313, 548
Mamula, Branko 273 Milas, Ivan 94, 175, 192
Mandić, Igor 230, 387, 388, 389 Milatović, Mile 408, 409, 410
Mandarelo, Stipe 50, 51 Miletić, Zoran 201
Manolić, Josip 5, 7o, u, 39, 49, 78, 89, 100, 101, Miljavac, Pavao 22, 28, 29, 35, 142, 224, 293, 320,
107, 108, 126, 128, 139, 150, 258, 319, 347, 351, 326, 335, 483
374, 35i,374,398,46i,466, 467, 473, 474, 475,447, Miljević, Veljko 197
448, 479, 490,482,483,529,552 Miloglav, Pero 532
Mardešić, Petar 573, 574 Milošević, Mitar 579
Marijanović, Branko 61 Milošević, Slobodan 20, 21, 29, 30, 34, 38, 142,
Marinković, Gojko 479 180, 211, 232, 246, 333,445, 523, 541
Marinković, Ranko 65 Mimica, Vatroslav 113, 543, 553 582
Markač, Mladen 120, 144, 305, 312, 480, 482 Mintas Hodak, Ljerka 12, 168, 180, 189, 197, 193
Marković, Ante 165, 283, 333 Miskolczv, Wilma 511
Marković, Olivera 268 Mišetić, Bosiljko 254, 319, 479
Marković, Vlatko 358 Mladić, Ratko 137, 313
Marovt, Bernarda 526, 557 Mlikotin Tomić, Dešo 99
Marti, Anton 272 Morili, Philippe 137
Martinović, Boris 190 Morožin, Livijo 404
Martinović, Jozo 272 Morricone, Enio 5 5
Maruna, Boris 264 Mršić, Zdravko 165, 348, 349
Matan, Branko 177 Murtić, Edo 61, 136, 216, 331, 389, 5^5
Musashi, Mivamoto 489, 490, 504 Petković, Milivoj 143, 224
Mutak, Vlado 136 Petrač, Hrvoje 120, 257, 491, 559
Naletilić, Mladen Tuta 52, 116, 143, 225, 442, 447, Petrač, Božidar 127
464, 491, 554 Petri, Elio 263
Nikezić, Marko 241 Petričević, Ankica 92
Nikolić, Milan 575 Petrović, Dražen 570
Nobilo, Anto 249-261, 373 Petrović, Gajo 211
Nobilo, Mario 365-377 Petrović, Jasna 578
Norac, Mirko 22, 50, 445-484, 593 Picula, Tonino 71, 72, 114, 211, 371
Novak, Slobodan Prosperov 179, 210,214,215,389 Pilsel, Adolf 434
Novosel, Mirko 95 Pilsel, Drago 427-439, 593
Novosel, Ozren 398 Planine, Milka 273
Nušić, Branislav 212, 369 Plazibat, Ante 325
Njavro, Juraj 79 Pleše, Mladen 187, 450-452, 473, 490, 491, 495,
Olujić, Krunislav 252, 257, 258 505, 515, 518, 519, 52.1-52.3, 525-530, 541, 544,
Olujić, Željko 80, 250, 315 557
Orešković, Ivica 462-465, 468, 473, 474 Podunavac, Seka 405, 406, 408
Orešković, Tihomir 462, 464-479, 483,484 Počerek, Ivan 204
Ortvnski, Radovan 117, 120, 200 Polimac, Nenad 63, 576, 582
Osmanović, Almira 424 Pompe, Rikard 485
Pančić, Ivica 174, 300 Ponte, Carla del 223
Panić, Života 79 Ponti, Carlo 544
Paradžik, Ante 230, 257 Popadić, Momčilo 216
Parać, Ivan 95, 350 Popović, Andrija 143, 538
Paro, Georgij 425 Popović, Dimitrije 584
Pašalić, Ivić 11-17, 37, 39-42., 67, 71, 95, 102, 103, Popović, Srda 257
109, 118, 120, 124, 126, 130, 132, 149, 150, 151, Posavec, Ivan 526
157, 181, 182, 185, 186, 189, 190, 193, 203-205, Pozderac, Hamdija 527
310, 315, 32O, 332, 341-343, 350, 354, 355, 362, Praljak, Slobodan 35, 143, 221-234, 302,335, 592
363, 395-397, 400-402, 4II, 448, 449, 452, 453, Prazina, Juka 311
466, 483, 488,489,496, 501,516, 537, 560, 591 Priča, Čedo 389
Pašalić, Tvrtko 466 Prikril, Boris 574
Pašiček, Milivoj 542, 545 Primorac, Vlado 388
Pavelić, Ante 265, 391, 433, 434, 457»463,468 Prizmić, Igor 417, 419
Pavić, Ninoslav 130, 176, 485, 488, 489,493, Prka Božo 443
513,539, 568, 579, 580,582 Prkačin, Ante 29, 115, 239, 335
Pavletić, Vlatko 12, 29, 189, 214, 35i,47i Prlić, Jadranko 221, 222
Pavliček-Patak, Dunja 116, 118, 120, 200 Prodanović, Čedo 251, 257, 505
Pavlović, Žika 425 Puhovski, Žarko 130, 179
Penić, Ivan 124, 203, 204 Pukanić, Ivo 45, 47, 259, 342, 361, 363, 44*, 449,
Percl, Ivica 190 45i, 45*, 485-564
Perišić, Momčilo 25 Pusić, Vesna 132, 212, 240, 242, 244, 302,431, 577
Perišin, Ivo 445 Račan, Ivica 3, 9, 12, 37, 42, 68, 69, 71,72, 114,
Perešin, Rudi 32, 325, 328 131, 132, 154, 163, 181, 183, 211, 212, 213, 216, .
Perković, Josip 119, 257, 259, 319, 348, 370, 462, 241, 246, 256, 260, 264, 290,
464, 466, 468, 470, 473-475, 477-479, 482 300,310,370,381,382,386, 492., 495, 501, 507, 5J°,
Perković, Marko Thompson 265 5^3, 549, 561, 593
Perković, Rade 192 Radeljak, Josip 423
Perović, Latinka 241 Radić, Jure 12, 318
Peršen, Vlasta 387 Radić, Slavica 527, 536, 544
Pervan, Željko 386, 551 Radilović, Jules 574
Radoš, Jozo 132, 224, 293-307, 351, 592 Soros, George 180, 208, 430
Radovinović, Anđelko 446 Spork, Charlie 441
Rajić, Ivica 234 Stambolić, Petar 241
Rajić, Luka 281, 371 Starčević, Ivan 244, 265
Rajtar, Vlado 323-326 Stipetić, Petar 19-35, 145, 2-95, 3°!, 302, 306, 328,
Ranković, Aleksandar 386, 407, 408 335, 476, 478, 481
Raos, Ivan 316, 458 Stojšić, Daliborka 521
Rašeta, Andrija 557 Suljić, Munib 45, 47, 50, 51, 53, 467, 47i,
Ražnjatović, Željko Arkan 54, 115, 144,203,257, Supek, Rudi 211
536 Sutlić, Vanja 217, 218, 245
Rebić, Markica 42, 230, 231, 232, 309, 329 Šakić, Dinko 437
Reifenstahl, Leni 354, 400, 438, 483, 593 Šale, Petar 33, 200
Reihl-Kir, Josip 33, 47 Šarinić, Hrvoje 16, 36-43, 89, 95, 108, 109, 118,
Richtmann, Zvonimir 179 128, 142, 149, 157, 168, 186, 193, 210-216, 218,
Rimac, Siniša 471 219,284,314,320,348,349, 374, 396, 398, 400, 401,
Ristić, Marko 179 411, 448, 449, 560, 592
Rizvanbegović, Suad 94, 104 Šarinić, Mare 41
Rohatinskv, Željko 289 Šarinić, Mario 44
Roi, Jules 573 Šečković, Milan 545, 547
Ronstadt, Linda 243 Šehović, Feda 263, 266
Roso, Ante 43, 335, 461 Šeks, Vladimir 258, 348, 361
Rover, Srećko 465 Šeparović, Miroslav 118, 312
Rožić, Miroslav 182 Šeparović, Zvonimir 368, 437, 497
Runjić, Anđelko 210, 347, 379 Šerbedžija, Rade 68, 570
Runjić, Zdenko 216 Šešelj, Vojislav 79, 346
Rupčić, Mile 305 Sijan, Slobodan 523
Rupel, Dimitrij 370 Šimić, Pajo 461, 467, 472, 473, 476
Russel, Hyman 259 Škare-Ožbolt, Vesna 12, 41, 43, 190,
Sabalić, Ines 504 343,351,465,466
Samardžić, Ljubiša 274 Škrabalo, Ivo 55-64, 175, 987, 515,
Sanader, Ivo 185-194, 341-343, 376, 423, 587, 592 Škreb, Marko 107, 109, 448
Santrić, Gojko 106 Škugor, Zoran 5 5
Santrić, Vjeko 529, 533, 534 Šmuk, Jozo 467, 471
Santrić, Vojko 446, 450, 451, 452 Šnajder, Slobodan 176-179, 208,
Saračević, Sead 92, 523 210, 213-216, 588
Sasso, Ana 541, 544 Šobot, Željko 203
Schvvartz, Mladen 466 Šoić, Josip 361, 362
Scott, Walter 574 Šoljan, Antun 245, 389
Sedlar, Jakov 192, 413-426, 593 Šoljan, Marija 245
Sedlar, Nina 423 Šošić, Davor 270, 271
Selem, Petar 523 Šošić, Hrvoje 5, 367
Sever,Vito 533,534 Špegelj, Martin 30, 32, 52, 137, 140,
Sfeci, Paolo 555 i45,z93,375,455
Sheen, Martin 419, 421 Špiljak, Vanja 533, 534
Shultz, Julienne 459 Štambuk, Dinko 389
Sidran, Abdulah 230 Štedul, Nikola 110, 131, 465, 466, 47^478,482., 505
Simić, Tanja 557 Štern, Davor 106, 108, 109, 446
Sindičić, Vinko 118, 119, 465 Štula, Mila 346
Sinković, Jadranko 528 Šunić, Tomislav 253,254
Sliško, Vjeko 116, 117, 119, 203-205 Šušak, Gojko 6, 20, 27-29, 39-41, 46-49,52, 82, 84,
Sopta, Marin 465 87, 89, 94, 103, 108, 116, 118, 127, 132, 143, 145,
146, 150, 157, 186, 190, 195,222,223,229,232,233, 467, 469, 475-478, 479, 480, 481, 483, 492, 495,
240, 257, 259, 260, 284, 293, 294, 302, 304, 305, 5°9, 5!9, 521, 527, 528, 529, 533, 534, 540, 549,
310, 314, 319, 320, 329, 335, 336, 349, 35O, 375, 556, 560, 563,583,587
398-400, 426, 455, 456, 459, 460, 464, 465, 471, Tuđman, Miroslav 28, 125, 130, 147-158, 230, 232,
475-483, 520, 553, 559, 559, 560 234, 247, 311, 319, 320, 393, 394, 411, 448, 592
Šuvar, Stipe 131, 214, 218, 235-247, 355, 483, 577, Tuđman, Stjepan 425
578, 580, 592. Turek, Franjo 120, 505, 593
Švarcmajer, Vlasta 402 Turković, Hrvoje 271, 575
Tadić, Ljuba 78 Turner, Tina 106, 451
Tadić, Zoran 575 Tus, Antun 20, 28-30, 32-34, 81, 137, 141-145,
Taci, Špejtim 195, 203 304-306, 32.3-337, 402,476,477, 593
Tamarut, Anton 213,436 Tutić, Zrinko 556
Tanner, Marcus 75 Udina-Barbur, Tone 238
Tapie, Bernard 358 Ukraden, Neda 523
Taraba, Nebojša 582 Ulmann, Liv 243
Tarbuk, Mladen 25 Urličić, Ksenija 545, 556
Tavlor, Elizabeth 269 Valentić, Ivica 28, 100, 101, 105, 107, 110, 126,
Tedeschi, Emil 106 126, 252, 283,
Tenžera, Veselko 493, 584 284, 320, 336, 398, 410, 447, 478
Thatcher, Margaret 481 Vedriš, Mladen 68, 101, 107, 284, 333
Thompson, S. Hunter 587 Vekić, Ivan 49, 462, 465, 478, 479
Tigermann, Ira 59, 250 Vern, Jules 574
Todorić, Ante 287, 289 Veselica, Vladimir 230, 319, 347, 457
Todorić, Ante ml. 290 Veselica, Marko 62, 365
Todorić, Ivica 16, 108, 127, 277-291, 376, 318 Vicanović, Vican 5 29
Todorova, Marija 360 Vidić, Marin Bili 49
Tolj, Ivan 28, 127 Vidošević, Nadan 189
Tolj, Josip 161 Vilfan, Mladen 50, 174, 182, 446
Tomac, Zdravko 71, 73, 181, 381, 474, 519 Višnjić, Goran 149, 205
Tomčić, Zlatko 383 Vitez, Zlatko 46, 90, 224, 309, 340
Tomić, Ivo 358, 359 Vladić, Zdenko 286, 287
Tomić, Vladimir 582 Vlahović, Ante 452
Topić, Emin 255 Vojnović, Konte 452
Torbarina, Tanja 281 Vrbanac, Vinko 22
Trevisan, Carlo 163, 165, 166-168 Vrdoljak, Antun 63, 87-96, 99, 104,
Tripalo, Mika 4, 21, 386, 399, 404, 431 265,268,273,318,355,385, 556, 557, 592
Trnski, Mladen 314 Vrdoljak, Mijat 203
Trofrtaljka, Mica 450, 522, 543 Vrdoljak, Vjekoslav 92
Tuđen, Branko 49, 528 Vrhovnik, Damir 159-171, 519, 592
Tuđman, Ankica 109 Vrkić, Ivica 154
Tuđman, Franjo, 5-8, 11, 13, 16, 20, 26-30, 33, 37- Vučetić, Mira 290
42, 46, 49, 52, 53, 57, 60, 61, 63, 80-84, 87, 89-90, Vučković, Severina 557
94-96, 104, 106-110, 118, 119, I30-i35, 139-141, Vučo, Olivera 523
146, 147, 158, 165, 177, 181, 182, 185-193, 203, Vujić, Antun 154, 155, 179, 210, 214, 230
207 209, 212, 214, 215, 222, 223, 230-233, 238, Vukasović, Božidar 165, 166, 163,
246, 247, 250, 252, 253, 257-261, 264, 265, 267, Vukelić, Lavoslav 511
281, 283, 286, 289-Z93, 296, 304, 309, 311-316, Vukić, Darije 37, 332
319, 320, 329-335, 340, 341, 343, 347-349, 35i> Vukobrat, Boris 446
353, 358, 360, 361-364, 367, 368-371, 373, 376, Vukojević, Viče 48, 142, 316, 446, 464, 538
381, 382, 390-393, 395-4io, 414, 415, 420, 421, Vukotić, Dušan 266
424, 425, 437,438,448,449,453,459, 461, 464, 46, Vukušić, Miro 266
Walesa, Lech 171
Warner, Leroy 418
Washington, George 146
Wolfe, Tom 585, 587, 588
Woo, John 238
Wruss, Tomislav 490, 512
York, Michael 420, 421
Zaccharo, Giancarlo 162, 163, 168,
Zadro, Blago 49, 79
Zafranović, Lordan 63, 425, 473
Zagorec, Vladimir 120, 559
Zebić, Josip 128, 130
Zec, Aleksandra, 51
Zec, Mihajlo 51, 342
Zlatar, Pero 92
Zloić, Dunja 375
Zorić, Damir 319
Zubak, Krešimir 222
Zuppa, Vjeran 177, 180, 207, 219, 387,388,513,588
Zuppa, Tomislav 216
Žanko, Dražen 114, 387
Žanko, Miloš 387
Židovec, Zdravko 120, 204, 311
Žužul, Ante 389
Žužul, Miomir 155, 186, 189, 232, 313,319
Žunec, Ozren 132, 133 Žutinić, Dodo 176, 181
Knjižnica Zelina IHI

iir

540002490

»Narodne novine«, Zagreb - (118) Oznaka za narudžbu: UT-XI/1l-8