Zooarheologija je multidisciplinarno proučavanje životinjskih ostataka pronađenih na arheološkim

nalazištima sa svrhom razumijevanja odnosa čovjeka i životinje, kao i čovjeka i okoliša. Za

proučavanje oslanjaju se na prirodne i humanističke znanosti.
Arheozoologija jest proučavanje životinjskih ostataka prošlosti bez dovođenja istih u svezu sa
ljudskim ponašanjem. Etnozoologija je proučavanje odnosa čovjek – životinja iz perspektive
sudionika, a ne objektivne perspektive. Osteoarheologija jest proučavanje životinjskih kostiju sa
arheoloških nalaza gledajući njihov doprinos kulturnoj i ekonomskoj povijesti.
Biološki principi proučavanja fundamentalni su zooarheologiji i uključuju geografsku distribuciju,
povijest domestikacije, ekološki odnos faune, populacijska struktura, itd.
Povijesna ili antropološka perspektiva proučavala je kulturne aspekte slojeva nalazišta da bi razvila
teorije o odnosu čovjek – okoliš.
Postoji razlika između artefakata koji su modificirani od strane čovjeka, i ekofakta koji su modificirani
pod utjecajem prirode.
Primarna zadaća zooarheološkog istraživanja je saznati o interakciji čovjeka i životinje i o
posljedicama tog odnosa za ljude i njihovu okolinu. Najosnovnija interakcija je rezultat prehrane, što
predstavlja prehrambene strategije i druge kulturne institucije. Nejestivi dijelovi poput dlake, kože
daju sklonište, alate, odjeću, itd. Domaće životinje koristile su se za rad, te su bile toliko vrijedne da
njihovi ostaci ponekad nisu ostavljane ondje gdje arheolozi istražuju. Ukoliko su životinjski ostaci
prisutni u nenutricionom ili netehnološkom kontekstu mogu označavati kulturne atribute poput
društvene pripadnosti ili sustave vjerovanja.
Važno je poznavanje bioloških komponenata proučavanih ostataka (pr. rattus). Pažnja se posvećuje i
procesima kojima je rezultiralo nalazište i životinjski ostaci, to jest tafonomski procesi. Pri
proučavanju važno je korištenje većeg broja metoda i tehnika, mnogi od kojih podrijetlo imaju u
biologiji ili geologiji. Hipoteze se postavljaju na nekoliko linija dokaza poput faunalnih podataka,
etnografskih analogija, eksperimentalnih studija, itd.
Primjerak je jedan ostatak, cijeli ili fragmentirani. Element je jedan cijeli primjerak ostatka (poput
kosti), ako je u dijelovima naziva se fragment elementa. Uzorak lini više faunalnih primjeraka koji su
bili u nekom odnosu prije iskopavanja. Zbirka su svi ostatci skupljeni tijekom jednog vremenskog
perioda.
Okolišni determinizam – okolišne karakteristike (topografija, vegetacija, zemlja) ograničavaju razvoj
materijalne kulture i tehnologije. Okolišni posibilizam tvrdi da okoliš omogućava određene kulturne
razvoja, ali da uvijek postoje kulturne alternative. Društvo selektivno djeluje na okoliš koji je pasivan.
Faunalni ostaci, te prehrambene strategije su skoro pa nevažne. Kulturna ekologija vidi kulturu i
okoliš kao isprepletene, oboje igraju aktivnu ulogu. Karakteristike vezane uz prehranu i prehrambene
strategije daju kulturnu jezgru. Pogled nije deterministički, već se odnos vidi kao dinamičan.
Kulturna ekologija i ekološka antropologija dominiraju nedavna zooarheološka istraživanja. Fokus je
na adaptivnim aspektima ponašanja, prehrambenim strategijama i ekonomici, kako bi se proučila
funkcionalna veza između ljudi i njihova okoliša.
Teorija srednjeg raspona oslanja se na empirijsko promatranje principa i principa odgovornih za
formaciju arheoloških nalaza kako bi se predvidjelo efikasno ljudsko ponašanje i odnos s okolišem.
Bihevioralna arheologija i etnoarheologija daju važne suvremene opservacije koji mogu pomoći
shvaćanju nastanka arheoloških nalazišta.
Teorija igara i modeli optimalnosti olakšavaju proučavanje alokacije malih resursa na temelju troška
i koristi. Linearno programiranje omogućava istraživačima da simuliraju ekonomske situacije da bi
vidjeli optimalnu alokaciju resursa i posljedice tih hipotetskih odluka. U teoriji igara odluke se temelje
na ograničenosti resursa (prestiž, nutrijenti, materijali, energije, vrijeme, itd.). Odluke imaju veći broj
rezultata. Strategije optimizacije pokušavaju dobiti najbolji rezultat, sa prije određenim, a ne
optimalnim, rješenjem. Modeli optimalne potrage za hranom karakteriziraju ljudsku prehranu na
temelju troška i dobitka (lokacija, prehrana, vrijeme lova, i sl.) potrage i lova. Dvije važnije odluke su
vrijeme potrage potrebno za pronalazak lovine i vrijeme lova potrebno za bi se ulovila. Model
gravitacije konceputalizira ekonomsko ponašanje između dva centra, model centralnog mjesta
ponašanje između centara na regionalnoj razini.

1
Orijentacija zooarheologije može se podijeliti na metodološko, antropološko ili biološko istraživanje.
Metodološko istraživanje sagledava posljedice abiotičkih i biotičkih procesa koji doprinose prvotnim
promjenama. Promjene drugog reda dolaze kao rezultati iskopavanja i identifikacije. Antropološka
istraživanja sagledavaju odnos između ljudi i životinja. Usredotočuje se na uzroke kontinuiteta i
promjene u ekološkim i ekonomskim aspektima ljudskog ponašanja. Proučavaju se i strategije
prehrane koji uključuju nabavljanje, tehnologije, ekonomske, političke i društvene institucije i ritualne
aktivnosti. Na strategije utječu i mreže razmjene, rodski sustavi, itd. Također se istražuje i podrijetlo,
širenje i zdravlje domaćih životinja. Biološka istraživanja sagledavaju faunalne ostatke za informacije
o neljudskoj populaciji i paleookolišnim uvjetima. Proučava se i povijest ekonomski važnih vrsta.

Zooarheološko istraživanje sastoji se od tri dijela: identifikacija, analiza i interpretacija. Primarni

podatci su oni koji se mogu replicirati kasnijim istraživanjem. Sekundarni uključuju dobne razrede,
spolne omjere, obrasci komadanja, strategije nabavljanja hrane, itd.
Kvantifikacija uključuje statističku analizu koja izražava od obilja u relativnim pojmovima do
računanja indeksa raznovrsnosti ili izračunavanja hipotetskih ekonomskih modela. Cilj je definirati
karakteristike koji jasno diferenciraju među grupama. Pri kvantifikaciji treba naznačiti jesu li rezultati
došli od više različitih pojedinaca ili od jednog. Kvantitativna usporedba između uzoraka ože se
napraviti sa više pouzdanja kada su uzorci slični u kontekstu, metodi dobivanja i veličini uzorka.
Prije studije, treba pogledati arheološku, zooarheološku i biološku literaturu iz tog vremenskog
perioda, kulturnog sistema, likaliteta i bioma. Treba pogledati i prijašnja iskapanja tog lokaliteta, na
suvremenim nalazištima ili onima u sličnom okolišu. Važan preliminaran potez je i dobivanje
referentne zbirke za regiju koja se proučava. Arheološka zbirka koristi se samo kad je istraživana
životinja mrtva.
Primarni podatci su zastupljeni elementi, taksonomska identifikacija, broj vrsta, modifikacije,
patologija, anatomske značajke dobi i spoli, mjere i težina. Podatci se zapisuju na kartice: ime
lokaliteta, istraživača, informacije dobivene i serijski broj.
Ljudski ostaci mogu se pojaviti u obliku zubi, prstiju koji se gube tijekom dnevnih aktivnosti.
Određivanje zastupljenih elementa preliminarni je korak k proučavanju fragmentacije kao vrsti
modifikacije. Za kičmenjake treba zapisati da li je uzorak iz bočne, medijalne, prednje, stražnje,
proksimalne, distalne strane elementa. Isto vrijedi i za mekušce i ljuskare. Shematički crteži pomažu
pri analizi. Sve morfološke karakteristike trebale bi se zapisati.
Taksonomija  je znanstvena disciplina koja na temelju sličnosti i razlika taksonomske jedinice
kategorizira i razvrstava u skupine. Pripisuju se na temelju morfoloških karakteristika, slijedeći
dokazivu i distinktivnu morfologiju. Konačna atribucija temelji se na morfološkim karakteristikama,
dobi, spolu i geografskim i individualnim varijacijama. Mali broj uzoraka potvrdiv je do razine vrsta, a
još manji do podvrste. Tako se određuju kao „neodređeni kralježnjak“ ili „nejasni mekušac“ i sl.
Nadalje se zapisuje „velik“, „srednji“ ili „maleni“. Neki su notorno teški za odrediti poput ovaca i koza.
Mogu se razlikoivati po metakarpalnoj kosti.
Broj uzoraka je broj vrsta u zbirci. Postoje abrevacije koje se koriste, poput NISP (broj identificiranih
uzoraka), NR (broj ostataka), TNF (ukupan broj fragmenata). MNI (minimalan broj individua).
Modifikacija se odnosi na tragove na uzorcima i na obrasce lomljave. I kralježnjaci i beskralježnjaci
trebali bi se pretražiti za njih. Fragmentacije se teško razlikuje od drugih modifikacije jer su oboje
rezultat sličnih ponašanja. Potrebno je stoga razlikovati namjernu modifikaciju, trošenje korištenjem,
životinjski utjecaj ili prirodna šteta. Frakture se mogu opisati kao zgažene, polomljene, probušene,
dijagonalne i nepravilne, kose i nepravilne. Dokazi načina na koji je životinja ubijena, te načini na koji
je koža, meso i tkivo skinuto treba deskriptivno opisati. Paljenje i boja rezultat paljenja treba opisati.
Patologija može opisivati oštećene zube, bolesti kosti, zacijeljene i nezacijeljene frakture ili šteta od
korištenja. Dentalna hipoplazija indikator je stresa koje životinja iskusi kao mlada. Rast zubi prati
kronološku sekvencu i indikator je dobi kada je stres iskušen i frekvenciju. Rast zubi i zamjena
najkorisnija je kada se temelji na zubima još na čeljusnoj kosti umjesto pojedinačnih zubi. Dob se
procjenjuje uz visine krunica. Dob se procjenjuje i iz habanja zubi, najveći nedostatak je što ono ovisi

2
o vrsti hrani koja je konzumirana. Pretkutnjaci i kutnjaci korisniji su arheolozima od sjekutića i
očnjaka.
Anatomske značajke koje odražavaju dob su zatvaranje kranijalnih kostiju, rast zubi i njihova zamjena,
šteta zubi. Rast i razvoj rogova.
Spol se određuje na temelju anatomskih karakteristika, kao i veličine i morfološke razlike (primjerice
veći očnjaci i mišići).
Jelenji rogovi i rogovi drugih životinja daju informacije o dobi i spolu, posebice ako su još pričvršćene
kada daju i sezonske informacije. Ako su odvojene mogli su se koristiti kao alat u različito razdoblje.
Mužjaci imaju veće rogove od ženki.
Mjerenja su važni primarni podatci. Uzimaju se iz više točki gledišta, jer uzorci istog elementa mogu
biti iste dužine, a različite širine. Paljeni ostaci su promijenjene veličine što treba zabilježiti.
Uobičajeno se mjere dimenzije odraslih primjeraka. Bilježi se i težina.

Većina kosti koje se iskopaju rezultat su namjernog ubijanja radi prehrane, kože, kosti, itd. Međutim,
problem je korelacije iskopanih kosti i njihove ekonomske važnosti (primjer Maasai plemena).
Hijene su poznate po iskapanju kosti i po jakim čeljustima i probavljanju kosti. Predstavljaju poseban
problem u Africi gdje akumulacije kosti životinja koje su se pripisivale australopiteku i kosti njega
same su mogle biti rezultat velikih mesojeda. Za akumulaciju kosti malih sisavaca i ptica u pećinama
mogle su biti odgovorne sove (posebice štetočine i male ptice). Izuzetak su podzemne štetočine koji
su penetrirale stratigrafiju, mogu se odrediti po: poremećaju stratigrafije, kompletnih skeletima tih
životinja i svježini ostataka.
Većina kosti predstavlja ostatke ljudskih obroka. Fragmentacija tih kosti je rezultat mesarenja i
udaranja kosti za srž, nenamjerna gaženja i nenamjernog lomljenja tijekom iskapanja. Poneka
nalazišta (kill sites) imaju kosti velikih sisavaca gdje se rekonstrukcijom kostura mogu rekonstruirati
načini komadanja trupla.
Problem pri iskapanjima je selektivan odabir kostiju, odabiranje većih kostiju i zanemarivanje manjih.
Pri nalasku malih kostiju važno je prosijavanje, poželjno je prosijavanje vodom umjesto suhog. Sve
životinje nemaju jednak broj dijagnostičkih kosti. Kosti su različito fragmentirane. Nespojene kosti
mladih životinja posebno su lagane za propustit.
Nakon određenog vremena oko kostiju se formira kalcijev karbonat . Tada se izvlače uz pomoć
dentalnih alata, vibracijskog pijuka ili uz octene kiseline (slabi fosiliziranu kost). Nakon toga se
nekoliko sati pere, zatim suši i jača putem konsolidiranja (pr. plastični – polivinil ocat). Ostaci se
uspoređuju sa kolekcijom modernih oblika. U nedostatku komparativne kolekcije koriste se „bone
books“. Identifikacija između bliskih vrsta je posebice teška.
Kosti se ne mogu same po sebi pripisati nijednoj kulturi ili periodu.
Većina istraživala koristi ograničeni broj kostiju za identifikaciju (čeljust, ključna kost, nadlaktica,
zdjelica, falanga) koji se bolje očuvani, lakši za identificirati i korisniji u određivanju dobi, spola i
mjera.
Pri mjerenje kosti objavljuju se u skice tih kosti sa jasnim linijama spojenim u točkama. Mjere se
važan kriterij za razlikovanje sličnih vrsta, te pomažu drugim u istim problemima. Važan je i zbog
spolnog dimorfizma i dobnih razlika. Za dob su posebice važni zubi, kod biljojeda se mjeri visina
krunica kutnjaka. Mjere daju prosjek populacije od kojih je došao uzorak.
Dobni podatci otkrivaju o ekonomici ljudi, lovnoj sposobnosti, podrijetlu domestikacije i načini
iskorištavanja stoke. Dvije su razlike: mladih – odrasli (spajanje epifize) i kontinuirana razlika (na
temelju zubi).
Većina sisavaca pokazuje spolni dimorfizam, mužjaci veći od žena (osim zečeva). Kastrirane životinje
su iznimka. Spolni omjeri osvjetljuju ekonomiju ranih kultura. Potpuno rogati primjerci lako se
određuju (osim sobova). Divlje svinje imaju kljove, ekvidi, štetočine i mesojedi imaju kosti u penisu.

Proučavanje promjena koje utječu na ostatke, od trenutka pokapanja do pronalaska, područje je

tafonomije.

3
Svi ostaci neće biti pronađeni jer nisu zahvaćeni iskopavanjem, jer nisu preživjeli do iskapanja ili su
bili premješteni. Biotički i abiotički procesi nadalje mijenjaju ostatke.
Razlikujemo tri vrsta nalazišta: mjesta ubijanja, obitavališta i namjerna pokapanja. Mjesta ubijanja
imaju najčešće jednu vrstu i par alata, obitavana su nakratko ili u određeno vrijeme sezone.
Obitavališta imaju više različitih vrsta zastupljenih i raznoliku materijalnu kulturu. Ostaci u otpadnim
mjestima, rovovima, i sl. bolje su očuvana, nego ona koja nisu ostavljena u posebnim mjestima.
Ostaci su često koncentrirana u jednom mjestu nastambe. Namjerni pokopi životinja i njihovih
dijelova manje su podložni prirodi i prometu, više pljački.
Promjene prvog reda javljaju se kad su životinje uhvaćene. ubijene i iskorištene. Materijali su
pohraneni (biostratinomija) i poslije pohranjivanja (diageneza). Tragovi mesarenja, rukovanja,
griženja i abrazije vidljivi su pod velikim povećanjem. Biologija životinja i tehnologija ljudi mora se
razmotriti prije nego se odredi uzrok modifikacije.
Ljudski element najvažniji je u oblikovanju lokaliteta. M. Schiffer razlikuje sistematski kontekst žive
zajednice i interakcije ljudi i drugih organizama, te arheološki kontekst gdje materijali budu
pohranjeni te postaju dio nalazišta. S-A promjena nastaje odbacivanjem, napuštanjem ili gubitkom.
A-S procesi nastaju radom lešinara, pljačkom, erozijom, radom čovjeka ili iskopavanjem. A-A
procesije micanje materijala iz jednog u drugi arheološki kontekst. S-S proces je ostatak izvan
arheološkog konteksta kao alati, nasljeđa ili sveti predmeti.
De facto ostaci su oni nenamjerno izgubljeni. Primarni ostaci su oni ostavljeni na lokaciji korištenja.
Sekundarni ostaci su oni ostavljeni na lokaciji gdje nisu korišteni.
Patologija su modifikacije normalnog tvrdog tkiva koji nije rezultat tafonomskih procesa.
Skidanje kože i dijeljenje tijela ostavlja tragove na ostatcima. Primarno mesarenje je dijeljenje trupla,
sekundarno mesarenje je dijeljenje u manje komade mesa. Sječa i lomljenje ostavljaju distinktne
tragove. Noe-Nygaard razlikuje 5 distinktivnih tragova za skidanje kože i mesarenje: udarci, sječa,
rezanje, grebanje i piljenje.
Očuvano meso ostavlja elemente i tragove očuvanja samo na mjestu gdje su pripremljeni.
Kost je tvrdo i otporna, zubi tvrdi i oštri, rogovi savitljivi, oklop tvrd, te svih dobro služe kao alati,
igračke, ornamenti ili za neku drugu namjenu.
Bioturbacija je promjena tla kao rezultat korijenja i podzemnih životinja.
Temperatura i vlaga utječu na očuvanost ostataka. Materijali zaštićeni od vremenskih utjecaja bolje
su očuvani. Ograničena voda retardira mikrobe. Ostaci su najbolje očuvani u mirnim vodama,
močvarama, suhim pustinjama, pećinama, kriptama ili onim odmah pokriveni tlom. Mnogi organizmi
odgovorni za raspadanje trebaju kisik, te su trajno mokra, anaerobna okruženja dobra za ostatke.
Idealni Ph za očuvanje kosti je 7,8 – 7,9. Lužnata tla povećavaju raspadanja kosti, a kisela tla
uništavaju kosti za svaki 1 ispod neutralnog.
Fragmentacija kosti događa se na svim raznima postojanja, te treba razlikovati one nastale tijekom
iskopavanja i one koje nastaju mesarenjem, gaženjem ili pripremom hrane.
Utjecah atmosfere je jedan od prirodnih procesa. Česte djeluje u svezi sa korijenjem, mikrobima i
insektima. Nalazi su uobičajeno demineralizirani, napuknuti u stilu mozaika i sa ljuskajučom
kompaktnom kosti. Ponekad naprave longitudalne lomove. Mali kompaktni elementi manje su
podložni. Jaka prirodna sila je voda koja može teći rubom nalazišta ili ga potpuno pokriti.
Moderne opservacije i eksperimenti tafonomskih procesa te njihova analogna primjena na ostatke iz
prošlosti nazivaju se aktualističke ili ekološke studije. Pomaže razumijevanju promjena i agensa
promjena koje se mogu očekivati. Druga istraživanja oslanjaju se na opservacije raspadanje i
dijeljenja trupla tijekom ili poslije pokopa.
Etnografska informacija o nabavku životinja, ratarstvu, prehrani, pohrani i rješavanju ostatka daje
poveznicu između suvremenog i arheološkog materijala. Daje informacija daje detalje o ljudskom
odnosu sa životinjama.
Promjene drugog reda uključuju odabir lokacije iskopavanja, način iskopavanja ostataka, detaljnost
identifikacije i analiza, te odabir materijala za publikaciju.