POVREDE USTA I ZUBA U DJECE

STUDIJA SLUČAJA

Studenti Mentor
Bunić Morena Fočić Amar Prof. dr. Amina Huseinbegović

Čamdžić Amila Grgić Ana – Maria

Čaušević Arnela Halilbašić Benjamin

Đozić Samra Halilović Ajdina

Džino Medina Halilović Madžida

Sarajevo, april 2020.

SADRŽAJ

1. UVOD.................................................................................................................................2
2. PONAŠANJE DJECE MLAĐEG PREDŠKOLSKOG UZRASTA.............................3
3. TEHNIKE KONTROLE PONAŠANJA.........................................................................4
3.1. Nefarmakološke tehnike ponašanja..............................................................................4
3.2. Farmakološke metode..................................................................................................6
4. DIJAGNOZA.....................................................................................................................7
5. RDG SNIMAK...................................................................................................................8
6. PRIJEDLOG TRETMANA..............................................................................................9
7. TRAUMATSKE POVREDE U PREDŠKOLSKOM UZRASTU...............................10
7.1. Kontuzija....................................................................................................................10
7.2. Luksacija........................................................................................................................10
7.2.1. Ekstruzijska luksacija..............................................................................................10
7.2.2. Lateralna luksacija...................................................................................................11
7.3. Subluksacija...................................................................................................................11
7.4. Frakture krune zuba........................................................................................................12
7.4.1. Fraktura cakline.......................................................................................................12
7.4.2. Fraktura cakline i dentina........................................................................................12
7.4.3. Komplikovana fraktura krune zuba.........................................................................12
7.4.4. Fraktura krune i korijena.........................................................................................12
7.5. Avulzija..........................................................................................................................13
7.6. Fraktura korijena............................................................................................................13
8. ZAKLJUČAK..................................................................................................................14
9. LITERATURA.................................................................................................................15

1
 1. UVOD

Pacijentica mlađeg predškolskog uzrasta dolazi u pratnji majke. Majka navodi da je

noć prije dijete palo sa fotelje i udarilo gornjim zubima od rub stola.
Ekstraoralno se uočava edem i hematom gornje usne. Intraoralnim pregledom se
uočava koagulum, laceracija gornje usne i promjena u položaju zuba 51, koji svojim
položajem ometa zagriz. Dijete je vrlo nekooperativno, odbija pregled, plače.

ZADATAK:
1. Opisati karakteristike ponašanja u navedenom uzrastu i tehnike kontrole ponašanja
koje se primjenjuju.
2. Postaviti dijagnozu na osnovu fotografija i opisati povredu.
3. Opisati pripremu za RDG snimanje, analizirati i opisati RDG snimak.
4. Napisati prijedlog tretmana kod pacijentice.
5. Opisati traumatske povrede u predškolskom uzrastu sa osvrtom na zastupljenost
pojedinih kategorija trauma te kratkim opisom preporuka tretmana za svaku od
kategorija.

2
3
 2. PONAŠANJE DJECE MLAĐEG PREDŠKOLSKOG UZRASTA

U ovom predškolskom periodu dolazi do značajnih emocionalnih, socijalnih i

spoznajnih promjena. Ovaj period dječijeg uzrasta karakteriše radoznalost, što treba iskoristiti
prilikom pregleda i rada, te im treba objasniti stomatološku opremu, instrumente i procedure
rječnikom prilgođenim njihovom uzrastu. Djecu karakteriše i nestrpljivost, pogotovo djeca do
4 godine starosti, koja ne mogu tolerisati dugotrajne posjete stomatologu, pa se preporučuje
da vrijeme rada ne bude duže od 15-tak minuta.
Djeca su samostalnija i bolje komuniciraju s okolinom.Vezani su za roditelje, ali
manje nego u mlađem uzrastu. U uzrastu od 4-5 godina djeca pokazuju svojevolju, pa se može
desiti da odbijaju uspostavljene obrasce ponašanja. Tako da djeca mogu početi odbijati da im
roditelji četkaju zube i tražiti da zube četkaju sami, iako im fina motorika koja je neophodna
da bi dobro samostalno očetkali zube nije još uvijek razvijena. Stoga roditelje treba educirati
da djeci dozvole samostalno četkanje, a da nakon toga obavezno oni očetkaju zube djeci.
Takođe je kod djece razvijena i želja da budu od koristi i da pomognu, što treba iskoristiti
tokom rada sa djecom.
U uzrastu od 5 godina djeca su samostalnija, lakše prihvataju autoritete i pravila. Ona
jako dobro reaguju na pohvale, pa ih treba svaki put pohvaliti nakon što prihvate neku
proceduru ili izvrše neku instrukciju. Ipak treba voditi računa da im se i lako mogu povrijediti
osjećanja.
Ovaj period karakteriše i uključivanje djece u kolektiv (vrtići,predškolske ustanove)
kao i brojnije i intenzivnije socijalne veze koje uspostavljaju sa okolinom. Stoga roditeli
imaju manje kontrole nad ishranom, posebno nad unosom slatkiša. O tome treba voditi računa
i iskoristiti svaku posjetu stomatologu da se roditelji re-educiraju i ponovo motivišu o
pravilnim navikama vezanim za ishranu.
U ovom uzrastu djeca već razmijenjuju iskustva sa svojim vršnjacima, pa se može
desiti da djeca dobiju pogrešne informacije o odlascima stomatologu, koje mogu
predisponirati ili uzrokovati dentalni strah i anksioznost.
Takođe u ovom uzrastu razvija se i samodisciplina i tada treba utjecati na razvitak
pozitivnih navika. Od velikog značaja za razvijanje socijalnog ponašanja i pozitivnih navika
je primjer koji pružaju roditelji. Značajan utjecaj na formiranje navika i stavova imaju i
mediji, posebno televizija.
Ako govorimo o tipu djeteta, na osnovu podataka koje imamo, a u vezi ponašanja
pacijentice, rekli bismo da ovo dijete spada u tip uplašenog djeteta. Uplašeno dijete
prepoznajemo već pri samom ulasku djeteta u ordinaciju. Obično se skriva iza roditelja. Često
plačući i ulazi u ordinaciju, ili pak šuti i ne odgovara na postavljena pitanja. Ne želi da mu se
priđe niti želi da komunicira sa stomatološkim osobljem. Ne želi da sjedne na stomatološku
stolicu, odbija saradnju i ne dozvoljava rad. Bez obzira na razloge zbog kojih je dijete razvilo

4
strah od stomatologa, ova djeca zahtijevaju dosta pažnje, vremena i strpljenja od stomatologa,
prije nego ih se privoli na stomatološki tretman.

5
 3. TEHNIKE KONTROLE PONAŠANJA

Malo dijete je često teško pregledati i liječiti zbog nedostatka saradnje i zbog straha.
Situacija je uznemirujuća i za dijete i za roditelja. Ipak, dječja i porodična pedijatrijska praksa
i ustanove trebaju uzeti u obzir najbolje interese djece i pripremiti kliničare kako bi se
osiguralo ispunjenje dječijih prava kada se donose odluke o liječenju.
Problem u ponašanju vezan za stomatološki tretman svaka je vrsta ponašanja koja
odstupa od uobičajene, i čini pacijenta nekooperativnim i nespremnim za saradnju, što vodi ka
otežanom a nekada čak i neizvodljivom stomatološkom tretmanu.
Tehnike kontrole ponašanja mogu biti:

 Nefarmakološke metode (tehnike oblikovanja ponašanja)

 Farmakološke metode (metode kontrole percepcije boli kao glavnog faktora za
nastanak DSA i problema u ponašanju)

3.1. Nefarmakološke tehnike ponašanja

Nefarmakološke metode kontrole ponašanja djeteta u stomatološkoj ordinaciji koje

možemo primjeniti u ovom datom slučaju su:
1. Tehnike komuniciranja
Reci-pokaži-učini je metoda postepenog uvođenja pacijenta u terapijski zahvat.
Tretman se razdvaja na pojedine postupke i svakom pacijentu se postepeno objašnjava po
načelu „reci“ (objasni o čemu se radi na prikladan način), „pokaži“ (uspostavljanje vizuelnog
kontakta s objektom o kome se govori) i učini (uspostavljanje tjelesnog kontakta s objektom
radnje). Prije uspostavljanja tjelesnog kontakta, rad sa stomatološkim instrumentima može biti
proveden na drugoj osobi ili predmetu (npr.model zuba). Često se koristi u kombinaciji sa
drugim metodama.
Kontrola glasa – koristi se na način da stomatolog koristi svoj glas kako bi uticao na
ponašanje pacijenta. Stomatolog kontrolisanom izmjenom jačine, boje i ritma glasa može
zaustaviti nepoželjno ponašanje, pridobiti djetetovu pažnju u cilju postizanja saradnje ili
skrenuti djetetovu pažnju sa nekog zahvata. Stomatolog nikada ne smije nekontrolisano
galamiti na dijete niti ga verbalno zlostavljati. Svrha tehnike kontrole glasa je ta da
stomatolog nametne pacijentu svoj autoritet, zadobije pažnju djeteta i postigne saradnju.
Neverbalno komuniciranje – je jačanje i vođenje ponašanja kroz odgovarajući
kontakt, držanje, izraz lica i govor tijela. Neverbalno komuniciranje ne spada u tehnike
komuniciranja, ali se njegovom primjenom pojačava učinkovitost drugih tehnika
komuniciranja, pridobiva i održava pažnja i suradnja te postiže veća sigurnost pacijenta.
Nema generalnih kontraindikacija za primjenu ove metode.

6
 Potkrepljivanje ponašanja – kada je ponašanje koje kao odgovor prati određeni
stimulus potkrijepljeno, vjerojatnije je da će se onda ponoviti u sličnim okolnostima. Ako za
posljedicu određenog ponašanja koje je pozitivno pacijent bude nagrađen (najčešće pohvale
verbalnog karaktera), radi se o poticanju na pozitivno ponašanje. U slučaju da je iskazivanje
nepoželjnog ponašanja praćeno uklanjanjem neugodnog stimulusa, govori se o otklanjanju
uzroka negativnog ponašanja. Negativno potkrepljivanje ponašanja ne treba izjednačiti s
kažnjavanjem koje je primjena neugodnog stimulusa kao odgovora na neodgovarajuće
ponašanje. Jedan jednostavan primjer je kad u slučaju neodgovarajućeg ponašanja roditelji
budu odstranjeni iz ordinacije. U slučaju dobrog ponašanja djeteta zahtijeva se prisutnost
roditelja, a što onda dovodi do potkrepljivanja takvog ponašanja (poticaj).
Odvlačenje pažnje – je tehnika kojom se pacijentova pažnja odvraća od neugodne
situacije i usmjerava na neku drugu, ugodnu, koja čak nema veze s stomatološkom
ordinacijom. Ovom tehnikom se smanjuje percepcija neugodnih situacija i izbjegava
negativno ponašanje. Distrakcija može biti osim verbalne i osjetilna, npr. vizualna (crtani
filmovi, muzika...). Tehnika se može kombinovati i s tehnikom potkrepljivanja ponašanja i
tehnikom kotrole glasa. Nema generalnih kontraindikacija za primjenu ove metode, osim u
slučajevima gdje se pažnja pacijenta ne može privući/odvući (mala djeca, pacijenti s
posebnim potrebama-mentalna retardacija).

2. Ostale tehnike

Tehnika (postupne) desenzibilizacije – uglavnom se koristi kod pacijenata koji imaju

probleme u ponašanju kao posljedicu prisutnosti DSA, kao i u situacijama kako bi se pojava
takvog ponašanja prevenirala. Tehnika se izvodi tako da se dijete izlaže seriji dentalnih
podražaja s potencijalom za izazivanje DSA (od manjeg k višem potencijalu). Nastavak do
sljedećeg podražaja provodi se samo onda kada je prethodni stimulus prihvaćen u opuštenom
stanju. Najčešći podražaji s kojima se provodi ova tehnika su stomatološki i nasadni
instrumenti te injekcijska šprica za primjenu lokalne anestezije. Ova se tehnika često
kombinira s tehnikom reci-pokaži-učini i pomaže pacijentima u prevladavanju osjećaja DSA.
Nema generalnih kontraindikacija za primjenu ove tehnike, izuzev kod pacijenata koji
pokazuju nemogućnost razumijevanja (mentalna retardacija, mala djeca).
Ponašanje prema uzoru – Tehnikom oblikovanja ponašanja prema uzoru se postiže
željeno ponašanje djeteta tako što se djetetu predočava pozitivni primjer željenog ponašanja.
Obično se koristi primjer starijeg brata ili sestre, ili odabranog pacijenta, kako bi služio kao
uzor za ponašanje.

7
 Stvaranje osjećaja kontrole – Jedan od čestih razloga nekooperativnosti pacijenta u
ordinaciji i pojave anksioznosti je osjećaj gubitka kontrole nad situacijom kod pacijenata.
Tehnika osjećaja kontrole daje djetetu privid da kontroliše situaciju. Prije započinjanja bilo
kakve intervencije, stomatolog treba da instruira dijete da u svakom trenutku može zaustaviti
intervenciju jednostavnim podizanjem ruke, poput znaka za „stop“. Stomatolog treba reći
djetetu:“Ako se umoriš, ako želiš da prestanem, ako ti bilo šta bude neugodno, u bilo kojem
trenutku samo podigni ruku“. Dokazano je kako ovakav način snižava percepciju bola tokom
rutinskog stomatološkog zahvata i tokom davanja lokalne anestezije.
Strategija restrukturiranja pamćenja - je tehnika koja za cilj ima pomoći djeci pri
razvijanju pozitivnih sjećanja na stomatološki tretman. Tehnika je od koristi kod pacijenata
koji imaju sposobnost komuniciranja i nema posebnih kontraindikacija za njezinu primjenu.

3.2. Farmakološke metode

Možemo primjeniti u ovom datom slučaju su:

Metode kontrole boli tijekom stomatološkog tretmana imaju za cilj primarno
onemogućiti stvaranje osjećaja boli, uz maksimalno smanjenje doživljenog bolnog osjećaja,
uz to da se eventualni budući doživljaj takvog iskustva ne bi shvatio dramatično. Ove metode
se mogu provoditi primjenom lokalne anestezije, inhalacijske i duboke sedacije, te opće
anestezije.
Metode posttretmanske kontrole boli imaju za cilj eliminiranje ili barem smanjenje
osjećaja postoperativne boli, a koji se neminovno pojavljuje kao posljedica nekog od stanja ili
tretmana u dječjoj stomatologiji. Farmakološka sredstva koja se koriste za posttretmansku
kontrolu boli spadaju u skupinu analgetika. Propisivanje ove skupine lijekova ponekad treba
biti u konzultaciji s pedijatrom zbog općeg stanja pacijenta.
Nesteroidni antiupalni lijekovi osim analgetskih imaju antiupalno i antipiretično
djelovanje. Korisni su u inicijalnoj kontroli boli koja ima upalnu komponentu (kod manjih
kirurških zahvata i traume). U kliničkoj primjeni kod djece mogu biti:

 Ibuprofen- 4 do 10 mg/kg svakih 6 sati;

 Naproxen- 5 do 7 mg/kg dva do tri puta dnevno;
 Tolmetin- 5 do 7 mg/kg tri do četiri puta dnevno.

8
 4. DIJAGNOZA

Na osnovu fotografija zaključili smo da se radi o intruzijskoj luksaciji. Intruzijska

luksacija karakterisana je utiskivanjem zuba u alveolu koja može biti nagnječena ili
djelomično promijenjena. Kod intruzijske luksacije zuba dolazi do oštećivanja marginalnog
gingivalnog pripoja, periodontalnih vlakana, cementa i neurovaskularnog snopa. Kliničkim
pregledom uočava se utiskivanje zuba s blagim gingivalnim krvarenjem ili bez njega, bez
luksacije jer je korijen utisnut i zaglavljen u koštanoj strukturi. Perkusijski ton je visok, a test
vitaliteta negativan.
Intruzijske luksacije nastaju izravnim djelovanjem sile na incizalni brid zuba i često su
udružene s frakturama cakline. Intruzijske luksacije zuba su komplikovane povrede kod kojih
je oštećen velik dio parodontalnog tkiva. Zamjenom parodontalnog tkiva koštanim, dolazi do
ankiloze, zbog čega je terapija usmjerena na sprječavanje nastanka ankiloze. To
podrazumijeva praćenje do samostalne erupcije zuba, ortodontske ekstruzije ili hirurške
repozicije.
Intrudrani zub je vrlo često jako dislociran. Ponekad je kompletno intrudiran u
alveolarni nastavak te greškom može biti smatran izbijenim, sve dok radiografska snimka ne
pokaže pravu intrudiranu poziciju. Kod svih intruzija neophodno je utvrditi je li korijen zuba
potisnut u palatinalnom ili bukalnom smjeru. Dijagnoza se treba zasnivati na kombinovanom
kliničkom i radiografskom pregledu. Senzibilnost i testovi perkusije nisu pouzdani kod
mliječnih zubai zbog nedosljednih rezultata.
Obzirom na vidljivost krune zuba na fotografiji pacijentice, osovina zuba može
poslužiti za određivanje smjera zuba. Na priloženim fotografijama rekli bismo da je osovina
zuba nageta ka bukalno nakon traume, i to gore i naprijed, kad dole i nazad. Ovo upućuje da
je korijen traumatiziranog zuba potisnut bukalno.

9
 5. RDG SNIMAK

Uz anamnezu i klinički pregled, rendgenski pregled neophodan je u dijagnostici

povreda, diferencijalnoj dijagnostici, planiranju terapije, praćenju rezultata terapije te za
prognozu povrijeđenog zuba. Bitan je za procjenu stadija razvoja korijena u mladih trajnih
zuba, periapikalne patologije s resorpcijom korijena ili bez resorpcije korijena te odnos
između povrijeđenih mliječnih zuba i njihovih trajnih nasljednika.
Okluzalna radiografija je projekcija gornje ili donje vilice u aksijalnoj ravni pri
kontroliranom zagrizu. Ovom metodom se prikazuju veća područja gornje i donje vilice i
koristi se kao dopuna retroalveolarnim i retrokoronarnim snimcima. Za ovu tehniku snimanja
kod djece koristi se film dimenzija 31x41 mm (veličina 2). Prije samog snimanja potrebno je
zaštititi pacijenta od jonizirajućeg zračenja. Zaštita pacijenta podrazumijeva da djelovanju
jonizirajućeg zračenja bude izložen samo onaj dio tijela koji se snima, dok ostale dijelove
tijela, naročito organe osjetljive na zračenje treba prekriti olovom impregniranim štitnicima.
Za okluzalnu radiografiju gornje vilice rendgenska cijev je postavljena kraniokaudalno
te svjetlosna zraka pod uglom pada na rendgen film koji je horizontalno postavljen, čime se
dobiva deformirana izdužena slika koštanih elemenata. Za okluzalnu radiografiju sjekutića
gornje vilice rendgenska cijev je postavljena iznad nosnog grebena, a svjetlosna zraka je
usmjerena kaudalno prema alveolarnom nastavku maksile i pada na film pod uglom od +65 0.
Modificirana okluzalna snimka maksile podrazumijeva postavljanje cijevi kranijalnije, tj.
iznad glabele, uz identično usmjerenu centralnu zraku.
Na pacijenticinom okluzalnom snimku prikazan je zubni luk gornje vilice sa vidljiva
oba centralna (51,61) i lateralna sjekutića (52,62) kao i oba očnjaka(53,63). Ispod mliječnih
zuba u maksili prisutni su zametci stalnih zuba postavljeni palatinalno u odnosu na mliječne
zube. Uočava se skraćena zubna kruna zuba 51 u odnosu na njene agoniste. Ovakav nalaz na
rendgen snimku nam je suspektan na intruziju zuba 51. Pojava skraćenosti intrudiranog zuba
implicira bukalnu dislokaciju korijena zuba koji je udaljen od zametka stalnog zuba. Na
snimku se ne uočavaju frakture vilične kosti.

10
 6. PRIJEDLOG TRETMANA

Terapija intrudiranih mliječnih zuba ovisi prije svega o odnosu vrha korijena
mliječnog i zametka trajnog zuba. Ako je došlo do dodira zametka i intrudiranog zuba,
obavezna je ekstrakcija intrudiranog zuba. U svim ostalim slučajevima treba pričekati
spontanu erupciju uz redovite kontrole. Spontana erupcija se pokazala kao najbolja metoda
zbog najmanjeg broja komplikacija, ali je nažalost rijetka.
S obzirom da kod ove pacijentice imamo samo nekoliko fotografija i rtg snimak koji
ne prikazuje da li je doslo do kontakta između mliječnog sjekutića i njegovog stalnog
nasljednika (jer nam nije vidljiv apikalni do korijena i koliko je resorbiran), trebalo bi
ponoviti snimak iz druge projekcije.
Međutim imamo neke i druge, već pomenute pokazatelje, da bi se radilo o bukalnoj
dislokaciji korijena (skraćena kruna intrudiranog zuba, os zuba nageta ka bukalno), što nas
navodi da pomislimo da je došlo do bukalnog pomjeranja korijena. U tom slučaju terapija bi
bila spontana reerupcija zuba.
Dobro zarastanje nakon povrede zuba i oralnog tkiva ovisi, dijelom o dobroj oralnoj
higijeni. Kako bi optimizirali liječenje, potrebno je savjetovati brigu o povrijeđenom zubu.
Čišćenje mehkom četkicom i upotreba 0,1% hlorheksidin glukonata površinski na zahvaćeno
područje pamučnim tamponima dva puta u toku 1 sedmice preporučuje se da bi se spriječilo
nakupljanje plaka i debrisa. Roditelje je potrebno dodatno savjetovati o mogućim
komplikacijama.
Znakovi infekcije su otečenost, spontano krvarenje i nastanak apscesa. Moguće je
prisustvo povišene temperature. Tada se traumatizirani zub ekstrahira i propiše antibiotik. U
slučaju da ne dođe do infekcije, a ni do reerupcije, treba sumnjati na ankilozu.

11
 7. TRAUMATSKE POVREDE U PREDŠKOLSKOM UZRASTU

U dobnoj skupini 0 – 6 godina oralna je povreda svrstana kao druga najčešća povreda
koja je pokrivala 18% svih somatskih povreda. Od oralnih trauma najčešće su traume zuba, a
slijede povrede mehkih oralnih tkiva. Luksacijske povrede koje pogađaju više zuba i okolna
mehka tkiva uglavnom se bilježe kod djece u dobi od 1 do 3 godine i obično su posljedica
padova. Stoga hitne situacije predstavljaju izazov liječnicima širom svijeta.
Najzastupljenije dentalne traumatske povrede mliječne denticije su traume potpornog
tkiva. Oko 69% trauma čine kontuzija, subluksacija i luksacija. Nakon toga, sa 19% prisutne
su frakture krune zuba. Na avulziju zuba otpada 7%, frakturu korijena 4% a 1% čine ostale
traume.

7.1. Kontuzija

Kontuzija ili potres zuba je najblaži oblik luksacijske ozljede, obilježen blagim
otokom i neznatnim krvarenjem unutar parodontalnog ligamenta. Zub je osjetljiv na palpaciju
i perkusiju, ali je pokretljivost zuba u fiziološkim granicama. Radiološki nalaz je uredan.
Kontuzija se uglavnom ne registruje odmah nakon povrede nego kada zub promjeni boju.

7.2. Luksacija
7.2.1. Ekstruzijska luksacija

Ekstruzijsku luksaciju karakterizira djelomični pomak zuba iz alveole. Parodontalno

tkivo je djelomično ili potpuno oštećeno, dok je alveolarna kost netaknuta. Ekstruzijske
luksacije se događaju rijetko (oko 5%), a češće su kod zuba sa završenim rastom korijena.
Klinički, zub je „produžen“, izrazito patološki pomičan, bolan na palpaciju i perkusiju,
vitalitet je negativan. Kod zuba s nezavršenim rastom korijena može se očekivati oporavak
neurovaskularnog sustava i završetak razvitka korijena, a kod povrijeđenog zuba sa završenim
rastom korijena oporavak pulpe i vraćanje vitaliteta relativno su rijetki.
Kada je riječ o terapiji, mliječne zube treba ekstrahirati ako postoji velika pomičnost,
kod zuba koji će ubrzo fiziološki eksfolirati, kod djetetove nesposobnosti da se nosi sa
situacijom i ako postoji rizik za respiraciju. Manja povreda liječi se konzumiranjem mekane
hrane u trajanju 2 sedmice.

12
7.2.2. Lateralna luksacija

Lateralna ili bočna luksacija je teža luksacijska ozljeda trajnih i mliječnih zuba kod
koje je zub pomaknut u bilo kojem pravcu osim aksijalno. Ovakav pomak zuba praćen je
kidanjem i nagnječenjem različitih skupina parodontalnih vlakana i frakturama stijenke
alveole. Zub je najčešće nepomičan jer je ukliješten u koštani dio alveole. Perkusijski ton je
metalan, sličan onom kod intruzijske luksacije. Test vitaliteta je negativan, a rendgenski nalaz
pokazuje manji ili veći pomak zuba. Radiološki se vidi proširen prostor PDL-a.
Ekstrakcija je izbor terapije ako je mliječni zub znatno dislociran. Manja trauma tretira
se na odgovarajući naćin 1 do 2 mjeseca kao primarna subluksacija zuba zato što jezik pritišće
zub na njegovo mjesto. Ako je kruna palatinalno položena, a korijen bukalno, moguća je
spontana repozicija.

7.3. Subluksacija

Subluksacija zuba je nešto jači tip luksacije kod koje je zub pomičan u alveoli, ali bez
pomaka iz alveole (nalazi se u zubnom nizu). Klinički je, osim povećane pokretljivosti zuba,
prisutno i krvarenje iz parodonta. Pored trganja parodontalnih vlakana može doći i do prekida
neurovaskularnog snopa pulpe u apikalnom dijelu. Ako neurovaskularni snop nije povrijeđen,
vitalnost nije očuvana. Ako je snop povrijeđen, vitalitet zuba je slabiji ili negativan, što ne
znači da je nastala nekroza. U preko 55% slučajeva vitalitet zuba se vrati za otprilike 4 tjedna.
Nekroza pulpe može nastati kod zuba sa završenim rastom korijena, dok gotovo nikada ne
nastaje kod zuba s nezavršenim rastom korijena.
Liječenje se svodi na savjete o prehrani i pojačanom održavanju oralne higijene.
Roditelji treba da održavaju što čišće pogođeno područje, te da djeca jedu mekšu hranu.
Preporučuje se upotreba oralnog antiseptika, hlorheksidina 0,12% (1 – 2 puta dnevno).
Mobilnost bi trebala očekivano prestati 1 do 2 sedmice. Dobra je prognoza. Rijetke su
komplikacije (nekroza pulpe, resorpcija korijena).

13
7.4. Frakture krune zuba
7.4.1. Fraktura cakline

Kod ove vrste frakture uočava se gubitak dijela caklinskog tkiva bez zahvaćenog
dentina. Najčešće su to samostalne ozljede, iako često mogu biti udružene s intruzijom.
Pacijenti uglavnom nemaju nikakve simptome osim smetnji koje čine oštri rubovi frakturirane
cakline. Tada se pristupi brušenju oštrih rubova.

7.4.2. Fraktura cakline i dentina

Fraktura cakline i dentina bez otvorene pulpe najčešća je od svih fraktura. Klinički i
rendgenološki se uočava veći ili manji gubitak cakline i dentina bez otvorene pulpe. Test
vitaliteta je najčešće pozitivan, a ako je negativan, onda je prolazno oštećenje pulpe, uz
povećanje mogućnosti za trajni gubitak vitaliteta. Terapija kao i kod prethodne dijagnoze -
brušenje oštrih rubova.

7.4.3. Komplikovana fraktura krune zuba

Klinički se inspekcijom uočava veći gubitak krune zuba i otvor ozlijeđene pulpe. Zub
je zbog otvorene pulpe osjetljiv na termičke te posebno mehaničke iritacije. Ova vrsta
povreda često je udružena s luksacijom. Ekstrakcija je tretman izbora. U slučaju da je dijete
kooperativno, postupak kao i kod trajnih zuba. Rndodontski tretman i estetsko – funkcionalno
zbrinjavanje.

7.4.4. Fraktura krune i korijena

Udružne frakture krune i korijena zuba se događaju, na svu sreću, rijetko. Najčešće su
udružene s lukacijama, pri čemu je pulpa najčešće otvorena. Uzdužnu frakturu krune i
korijena zuba bez otvorene pulpe karakterizira uzdužna, kosa frakturna pukotina koja
završava subgingivalno zahvaćajući dio korijena zuba. Kako je frakturni dio u krunskom
dijelu tanak, ne uočava se na rtg nalazu pa terapeut nije siguran do koje se dužine pruža
frakturna pukotina. Uobičajeno je zbog toga napraviti rendgenske slike iz različitih kutova.
Terapija je ekstrakcija jer je težak restaurativni tretman kao opcija.

14
7.5. Avulzija

Avulzija je teška ozljeda kod koje dolazi do potpunog izbijanja zuba iz alveole te
kidanja svih parodontalnih vlakana i neurovaskularnog snopa, pri čemu su česte i frakture
koštanog dijela alveole. Stanice pulpe i parodontalnih tkiva brzo podliježu nekrozi ako se zub
neposredno nakon ozljede ne replatira. Radiografksim pregledom utvrditi avulziju kako bi se
odbacila sumnja da zub koji fali nije intrudiran. U terapiji mliječnog zuba replantacija je
kontraindicirana.

7.6. Fraktura korijena

Frakturu korijena zuba karakterizira ozljeda cementa, dentina i radikularne pulpe.

Nastaje djelovanjem jake i tupe sile, i to najčešće na gornjim središnjim sjekutićima sa
završenim rastom korijena. Izuzetno rijetko se događaju na zubima s nezavršenim rastom
korijena. Fraktura korijena uočava se kao jasna linija frakture čija vidljivost ovisi o stupnju
dislokacije. Stupanj dislokacije značajno utječe na prognozu, odnosno što je veća dislokacija,
slabiji su izgledai za očuvanje vitalnosti pulpe i srastanje fragmenata. Frakture trajnih zuba s
nezavršenim rastom korijena događaju se izuzetno rijetko jer će zub s nezavršenim rastom
korijena prije biti luksiran nego frakturiran. Ako se fraktura dogodi, nastaje tip „frakture
zelene grane“ s neznatnom dislokacijom. Ako je koronarni fragment jako dislociran, pristupiti
ekstrakciji. Apikalni fragment ne uklanjati kako ne bi došlo do oštećenja zametka stalnog
zuba, nego očekujemo apsorpciju fragmenta. Bez vidljivog pomaka kornarni fragment može
biti blago mobilan. Zub se prati, i nije potrebna hitna ekstrakcija.

***

Zrelost i sposobnost djeteta da se nosi sa hitnom situacijom i vrijeme zbrinjavanja

povrijeđenog zuba su svi važni faktori koji utiču na odabir liječenja. Ponavljane epizode
traume česte su kod djece. Malformacija zuba, pogođeni zubi i poremećaji erupcije u razvoju
stalnog zuba neke su od posljedica koje se mogu javiti nakon teških ozljeda mliječnih zuba i /
ili alveolarne kosti. Bijelo ili žuto – smeđe obojenje krunice i hipoplazija trajnih sjekutića
najčešća su posljedica intruzije i avulzije mliječnih zuba kod djece u dobi od 1 do 3 godine.
Zbog ovih potencijalnih posljedica, odabir tretmana trebao bi smanjiti na minimum sve
dodatne rizike od daljnjeg oštećenja trajnih nasljednika. Stoga se ne preporučuje, na primjer,
replantacija avulziranog mliječnog zuba. Traumatične izloženosti pulpe mliječnih sjekutića su
rijetke, ali mogu se liječiti djelimičnom pulpotomijom. U nekim se zemljama preporučuje
pulpotomija s cink oksid eugenolom ili kalcijevim hidroksidom/ jodformnom pastom.
Međutim, ako se ne može postići puna saradnja djeteta, ekstrakcija je obično alternativa.

15
Pokazano je da većina povreda luksacije zacijeli spontano izbjegavajući traumatično iskustvo
vađenja zuba.

8. ZAKLJUČAK

Traumatska dentalna povreda znači akutnu transmisiju energije na zub i njegove

potporne strukture, koja dovodi do frakture i/ili pomaka zuba i/ili odvajanja ili nagnječenja
potpornih tkiva (gingive, PDL i kosti). Intruzijska luksacija je opsežna povreda ćelijskih i
intraćelijskih sistema; oštećeno tkivo mora se odstraniti makrofazima i/ili osteoklastima prije
nego što se može obnoviti. Takva trauma produžava zarastanje na nekoliko sedmica i
odražava se na period imobilizacije splintom.
Traume oralne regije često se javljaju i čine 5% svih povreda zbog kojih ljudi traže
liječenje. Kod djece predškolske dobi, povrede glave i lica, koje nisu oralne, čine čak 40%
svih somatskih ozljeda. U dobnoj skupini 0 – 6 godina oralna trauma je svrstana kao druga
najčešća trauma koja je pokrivala 18% svih somatskih povreda. Rizik od nastanka
luksacijskih ozljeda mliječnih zuba, najveći je između druge i četvrte godine zbog izostanka
motoričke koordinacije dok dijete uči hodati.
Prema anamnestičkim podacima, kod najvećeg broja pacijenata mjesto nastanka
povrede zuba je u najvećem broju slučajeva bio stan/kuća. Pored intruzijske povrede, kao
posljedica traume, često su dijagnostikovane povrede tvrdih zubnih tkiva, mekih tkiva usne
duplje i maksile. Najčešće povrede mekih tkiva su laceracija gornje usne i otok gornje usne.
Komplikacije luksacijskih povreda kod mliječnih zuba su promjena boje zuba, nekroza
pulpe, obliteracija kanala pulpe, resorpcija korijena i prerani gubitak zuba. Promjena boje
zuba je česta, a ružičasta boja (svježi eritrociti) nastaje radi krvarenja u pulpu i javlja se 2 – 3
dana nakon povrede. Ako kruna postaje progresivno siva, postoji sumnja na nekrozu pulpe.
Povrede mliječnih zuba razlog su širokog raspona razvojnih poremećaja trajnih
nasljednika. Tip i težina poremećaja ovise o stadiju razvoja zuba (dob u vrijeme povrede), o
položaju korijena mliječnog zuba i trajnog zametka, i o smjeru i snazi sile koja je
prouzrokovala povredu.
Poznato je da su povrede djece glavna prijetnja zdravlju djece i da su zapostavljeni
javni zdravstveni problem. Odluka zdravstvenog radnika o liječenju u kombinaciji sa
pristankom roditelja i saglasnošću bolesnika je preferirani scenarij sa kojim se susrećemo u
hitnim slučajevima sa djecom. Smjernice za upravljanje traume mliječnih zuba trebaju
pomoći stomatolozima, drugim zdravstvenim djelatnicima i roditeljima. Oni bi trebali biti
vjerodostojni, lahko razumljivi i praktični s ciljem pružanja najbolje moguće njege na
učinkovit način. Nakon tačne dijagnoze i objašnjenja različitih mogućnosti liječenja
roditeljima ili skrbnicima, kliničar i roditelji moraju odlučiti o planiranju liječenja za vlastitu
dobrobit djeteta.

16
17
9. LITERATURA

1. Jurić H. Dječja dentalna medicina. Zagreb: Naklada Slap; 2015.

2. Koch G, Poulsen S. Pedodoncija - Klinički pristup. Jastrebarsko: Naklada Slap; 2005.
3. Zukanović A, Nakaš E. Dijete u stomatološkoj ordinaciji. Stomatološki fakultet sa
klinikama Sarajevo; 2018.
4. Članak dostupan na:
https://www.aapd.org/globalassets/media/policies_guidelines/e_injuries.pdf?
fbclid=IwAR1H_sxnl9nakBMrSfkiUzo8sweGzknEExnkHq8DV0IvZo95-1bPAiCSci4
5. Diplomski rad dostupan na: https://repozitorij.sfzg.unizg.hr/islandora/object/sfzg
%3A622/datastream/PDF/view

18