Nastanak Islama

U vrijeme prvog dijela vladavine Heraklija se datira i nastanak trećeg glavnog ogranka
abrahamizma sa još jednim “otkrovenjem” koji je dobio naziv islam.
Arapsko – semitska riječ islam je glagolska imenica sa korijenom s-l-m, iz kojeg inače potiće veliki broj
riječi koji se vežu za koncepte cjelovitosti, sigurnosti i mira. U religijskom konteksu to znači “dobrovoljno
potčinjavanje bogu”. Riječ musliman (sljedbenik islama) je aktivni particip istog glagola u kojem je islam
infinitiv.
Po muslimanskim predanjima, tradiciji i historiografiji Muhamed je primao otkrovenja, “objave” koja su
onda nakon njegove smrti skupljene i editirane u okviru knjige koja se naziva Kuran. Pored tih objava,
skupljenih u Kuran koji se zato u islamskoj ortodoksiji (nastaloj kasnije) tretira kao “božja riječ”, odnosno
božiji “ovozemaljski” Logos (slično kao Isus u kršćanstvu; pa je zato i osnova formiranja islama), u ovom
trećem abrahamističkom pravcu su bitni za religijsku dogme njegovih denominacija i životopis i tradicija o
Muhamedu (hadisi) i životopisi Muhameda ( Al-sīra). Otkrovenja su vjerojatno i u Muhamedovom
kontekstu izricanja pored čisto teološko - religioznih i historiografskih segmenata islužile i za datu priliku,
date procese ili okolnosti, kao opravdanje za nešto što se učinilo ili će se učiniti, utvrnivanje moralnih
vrijednosti, didaktičkih ciljeva ili u svrhu polemike i ubjenivanje, a ne kao nešto što je emanacija
božanskog od pamtivjeka. Pojedine odredbe otkrovenja su bile i izložene i abrogaciji, odnosno ukidane su i
zamjenjivanje drugima, pa i na to treba računati kada se kuranski tekst uzima i analizira i kao izvorna
grana. Zbirke hadisa su nastale (korištenjem metode sanad/isnad, neka vrsta citiranja i pozivanja na ranije
autoritete) i editirane znatno kasnije (kao i biografije Muhameda), a najpoznatija je ona koju je izdao
Muhamed al Buhari (živio 810. – 870. god.).

Nastanak i trećeg abrahamističkog pravcsa se neizostavno veže za arabijsku pokrajinu

Hedžaz (ili Hidžaz, ‫ زاجحال‬al-Ḥiǧāz = “Barijera”) i njene gradove Meku i Jatrib (kasnije
nazvanu Medina).
Sabejski epigrafski spomenik sa datacijom cc 700.
god. p. n. e.
Već je u ranijim lekcijama bilo govora o
predislamskoj Arabiji i njenom
općekulturnom razvitku. Samo iz izloženih
podataka u ovom djelu (koje za svoju
osnovnu temu nema Arabiju niti Arape)
jasno je da neposredno predislamska
Arabija uopće nije bila neka „barbarska“
zemlja po kojoj su samo krstarila
„paganska“ nomadska plemena. Tu su već
duži period bili razvijeni i urbaniteti (Taif,
Meka, Jatrib, područje Jemena
prijestolnicom Sanom...itd...) koji su
održavali osebujnu kulturom. Riječ je o
zajednicama koje su se u značajnoj mjeri
koristile pismom još u drevnoj prošlosti. U
južnoj Arabiji, su naneni epigrafski
spomenici koji se datiraju u deseto stoljeće
stare ere. Posebno je u predislamskoj
Arabiji cvjetala poezija.
Arabija je imala milenijumima dugu tradiciju kulturološkog razvitka, a njene zajednice su
još od najranijih historijskih epoha održavale aktivne i prožimajuće veze sa okolnim
područijima i civilizacijama. Od ovih arabljanskih – arapskih kultura, civilizacija i država
vrijedi istaći Magan,'Ad, Thamud, Sabejsko kraljevstvo, Kedarsko kraljevstvo, Minejsko
kraljevstvo, zatim kraljevstva Katabana, Awas. Hadramaut, Himjaritsko kraljevstvo,
Nabatejsko kraljevstvo, Palmira, Gasanidi, Lakhmidi, Kinditi...itd...
U onim ekonomskim i kulturno razvijenijim zajednicama, posljedično tome se dešavaju i
složeniji politički, društveni i socijalni procesi. U onim područijima sa dominacijom
odrenenog urbaniteta, već se može govoriti i o državnoj organizaciji, a ne više samo o
politiji jednog ili više plemena. Takva državna organizacija u značajnoj mjeri nalikovala
sustavu polisa, ali u arabljanskoj verziji. Taj tip arabljanskog „polisa“ je u to vrijeme
dominantan u Hedžazu.
ORBIS ROMANVS
2628
Postojanje sustava „polisa“ u pojedinim dijelovima Arabije je razumljivo ako se ima u vidu da je riječ o
poglavito pustinjskom ili polupustinjskom krajoliku. Zato su bile jake te partikularne silnice, jer su se ljude
i zajednice orijentirale za odrenene oaze, zone izvora ili bar kakve – takve plodnija i vlažnija podrčuja.
U područijima sa više plodnog zemljišta i vode, se razvijaju i političke tvorevine koje
nisu zasnovane samo na jednom gradu (npr. Jemen, sjeverne oblasti naslonjene na
helenističko-rimsko-romejsko i iransko područje). Tu dominira moharhijski tip državnog
urenenja.
Dok su arabljanski „polisi“ poglavito imali neku vrstu republikanskog urenenja, dotle su ova veća područja
bile monarhije.
Menu zajednicama koje su prebivale na onom (i to geografski gledano znatno većem)
dijelu poluotoka gdje nije bilo uvjeta za dostatnu i iole kvalitetnu zemljoradnju, trgovinu,
zanatstvo itd…dominiralo je ekstenzivno, nomadsko stočarstvo eventualno orijentirano
prema nekoj od oaza. Pored toga, bili su česti i pljačkaški napadi na karavane, oaze i
stoku. Za nomade je ova „pustinjska piraterija“ bila i neka vrsta privredne djelatnosti, a
ne samo obično razbojništvo.
Plemensko organiziranje je bila bitna forma organiziranja u tadašnjoj Arabiji, i imalo je
snažan utjecaj i u političko – društveno razvijenijim zajednicama (npr. „polisima“ i
monarhijama).
Teži uvjeti života i nesigurnost u jednoj iznimno prostranoj, politički neujedinjenoj zemlji su kao posljedicu
imali i postojanje snažnog komunalnog, plemenskog načina života. Tamo je bila esencijalna potreba
čovjeka da bude društveno uvezan u odreneni tip zajednice koji bi mu garantirao egzistenciju i sigurnost.
Za tadašnje arabljansko društvo, najbolji vid takve organizacije je bio pleme. Tu je pojedinac mogao nači
svoje utočište i zaštitu (uvjetovano naravno sa unutarnjim pravilima), a pleme bi prema vanjskom
okruženju djelovalo kao prepoznatljiva jedinica. Toliko je snažan utjecaj institucije plemena u
arabljanskom (pa i općenito u arapskom) društvu da je ona i danas živa i ima svoju kakvu – takvu ulogu. Ni
islam ni kasnije nacionalno organiziranje nisu uspjeli u potpunosti da potisnu plemenski osjećaj, pa ni
njegovu institucionaliziranost pa su često tražili odreneni modus vivendi sa njim.
ORBIS ROMANVS
2629
Raspored plemena početkom VII. st.
Od čitavog niza plemena vrijedi istaći i dvije dvije plemenske konfederacije.
Konfederacija Kais (Qais, ‫ ) سيق‬se nalazila u istočnom Hedžazu i sastojala se iz tri
dijela: Banu Sulaym, Hawazin i Banu Ghatafan. Poznati i kao sjeverni Arabljani, bili u
relativno dobrim odnosima sa Romejima. Grupacije Kaisa su bile poznate po svojim
napadima na karavane koji su prolazili Hedžazom ili Nedždom. Zato su često dolazili u
sukob sa sjedilačkim zajednicama Meke i Jatriba. Konfederacija Banu Kalb ( (‫بلك ونب‬
se nalazila na jugu, to su bili Jemeniti, a poznati su kao južni Arabljani. Za našu lekciju je
najbitnije pleme Kurejšija (Quraysh ili Quraish, ‫ ) شيرق‬koje je od V. st. n. e. kontroliralo
Meku i njeno hodočasničko svetilište Kabu.
Kurejšije su svoje porijeklo izvodile i od Ismaila i Abrahama. Vjerojatnije je da su nastali grupiranjem niza
klanova oko “paganskog” svetilišta Kabe, posebno u vrijeme vladavine osobe po imenu Qusai ibn Kilab
ibn Murrah (Qusayy ili Kusayy, ‫ة‬o. ُ.. ‫ آ‬. ‫ ب‬.. AAA ; živio cc. 400. – 480. god. n. e.), koji je po arabljanskoj
tradiciji prvi od Kurejšija preuzeo “ključeve” Kabe i time praktično zavladao Mekom. Qusai ibn Kilab je
bio velika ličnost, pretvorio je Kabu u snažno hodočasničko središte, Meku pretvorio u pravi grad a i bio je
i zakonodavac. On se sa pravom može smatrati osnivačem kurejšijske Meke, pa i Meke kao organizirane
države sa svojim političkim institucijama. U njegovo vrijeme je izgranena i prva poznata gradska javna
vijećnica u Arabiji. Ovaj prostrana granevina je bila poznata kao “Dom skupštine”. Kao i ostala plemena, i
ORBIS ROMANVS
2630
Kurejšije su bile podijeljeni na bratstva i rodove/klanove, koji u pojedinim slučajevima i nisu bili baš u
dobrim menusobnim odnosima.
U plodnom Jatribu (koji se spominje pod ovim imenom još u Nabonidovoj kronici iz VI.
st. p. n. e. i kod Ptolemeja Klaudija) početkom VII. st. najbitnija arapska “paganska”
plemena su bili Banu al-Khazraj ( ‫ ) جرزخال ونب‬i Banu Aws ( ‫ ) سوأ ونب‬koja su se u
područje Jatriba Jemenu. Oba ova plemena su bila poznata kao Banū Qayla ( . (‫ةليق ونب‬
Potrebno je navesti da su u ovom području boravila i jevrejska plemena. Najvažnija
jevrejska plemena u Jatribu su bila Banu Nadir, Banu Qurayza, Banu Qaynuqa koja su
tamo prebivala i prije dolaska Banū Qayla.
Jevreji u Hedžazu su ili možda bili jevrejske izbjeglice koje su napustile Levant za vrijeme i nakon
završetka I. i II. jevrejskog rata sa Rimljanima, ili je riječ o judaiziranim Arabljanima. U sigurnost
Hedžaza, van dometa rimske vojske, je sigurno izbjegao odreneni broj Jevreja, ali ne bi trebalo isključiti ni
mogučnosti judaiziranja odrenenih arabljanskih skupina i zajednica (kao što se to desilo u Jemenu). Radi
toga što je u slučaju arabijskog judaizma, teško povući liniju razgraničenja izmenu etničkih Jevreja (koji su
inače vrlo srodni etničkim Arapima) i judaiziranih Arabljana, u ovoj lekciji će se jevreji tretirati kao
religijska zajednica, a ne kao narodnosno - etnička zajednica kao što je to bio slučaj u prethodnim
lekcijama.
Pored toga što su razvijali i svoje kulturne i civilizacijske vrijednosti i tekovine, Arabljani
(i to bez obzira na plemensku ili političku pripadnost) su bili daleko od toga da su neka
eksluzivistička, autarkična zajednica. Jemen je od davnina bio poznat po svome
bogatstvu, i zato je bio primljiv za održavanje komunikacija. Trgovačke veze grčko –
rimskog svijeta prema Indiji i jugoistočnoj Aziji su išle preko Crvenog Mora,
karavanskih puteva zapadne i Južne Arabije. Zajednice koje su prebivale na ovom
području su bile vrlo aktivno uključene u ove gospodarske procese, koji su onda imali
utjecaja i na druge općekulturne procese (u društvenoj, političkoj, socijalnoj, „duhovnoj“
sferi i načinu života). Arabljani, a pogotovu oni u Hedžazu i Jemenu, su bili upoznati sa
grčkom – rimskom, iranskom i etiopskim kulturnim ekumenama. Rimsko Carstvo je više
stoljeća kontroliralo i sjeverozapadno arabijsko područje. Do danas je poznato da se
rimska vlast najdalje pružala zaključno sve do Mada'in Saleh u Hedžazu, nešto sjevernije
od Jatriba. Rimljani su, prema onom dijelu Arabije koji nisu kontrolirali (Arabia Magna),
izgradili i defanzivni sustav poznat po nazivu limes Arabicus.
Arabljani su se upoznali i sa abrahamističkom religioznom mišlju. A od IV. st. n. e.
arapski narodi, plemena, zajednice i gradovi su se nalazili pod sve većim utjecajem
abrahamističkih denominacija. Moćni i bogati arapski narodi na sjevernim granicama su
već bili kršćani. U Jemenu se kroz cijelo VI. st. odvijao sukob kršćanstva i judaizma.
Meka kao okosnica trgovačkog i hodočasničkog gospodarstva je itekako krajem VI. i
početkom VII. st. n. e. bila upoznata i sa kršćanstvom i judaizmom. U Jatribu su i
prebivale jevrejske zajednice. Pored judaizma i kršćanstva, postojalo je u ovom periodu u
Arabiji i jedno zanimljivo vjerovanje koje se naziva hanefizam.
ORBIS ROMANVS
2631
Hanefi ( ‫ ) ءافنح‬su bile one osobe koje su se u predislamskom periodu u Arabiji držali više monoteističkijih
formi abrahamizma, nego što je to bio slučaj sa judaizmom i kršćanstvom. Oni su odbacivali idolatriju i
pozivali su se na „čistu“ praksu „patrijarha“ Abrahama/Ibrahima oslobonenu od kasnijih nakupnina, onako
naravno kako su oni tada to sve shvatali. Malo se zna o arabijskom hanefizmu, a ono što se zna jeste da se
ne može svrstati ni u judaizam niti u kršćanstvo. Romejski i kršćanski pisac Sozomen govori da su neki
Arapi u Siriji ponovo otkrili ono što su nazvali autentičnom religijom Abrahama, koji je živio prije nego što
je bog poslao i Toru i Bibliju i koji prema tome nije bio ni Jevrej ni kršćanin. Najraniji Muhamedov biograf
Ibn Ishaq saopćava da su četvorica Kurejšija iz Meke (Muhamedov ronak Ubajdala ibn Džah, Muhamedov
prijatelj i dalji ronak Varaka – kasnije postao kršćanin ebionit, Zejd ibn Amr – ujak Omera, drugog
rašidunskog kalife) odlučila tražiti hanefiju, istinsku religiju Abrahama. Karen Armstrong u svome djelu
„Povijest boga“ navodi da je Zejd, prije nego što je napustio Meku da bi u Siriju i Iraku potražio religiju
Abrahama, stajao kod Kabe i Kurejšijima koji su obavljali ritualni obilazak na starovremeni način govorio :
„O Kurejšije, tako mi njega u čijim je rukama Zejdova duša, ni jedan od vas ne slijedi Abrahamovu religiju
osim mene“. Zatim je tužno dodao : O, bože, kad bih znao da želim da ti se klanjam, ja bih ti se klanjao, ali
ne znam.“ Kada se već govori o abrahamizmu u Arabiji potrebno je ukazati na pitanje tzv. rahmanizma koji
se možda odnosi na jednu ili više abrahamističkih religijskih pravaca, odnosno je li riječ o nekim oblicima
judaizma i kršćanstva ili nekom sinkretizmu ili nekoj autohtonoj monoteističkoj (abrahamističkog tipa ili
ne) religijskoj pojavi u Arabiji od IV. st. n. e.
Iz svega izloženog sasvim je jasno da je potrebno odbaciti mit o džahilijetu, tzv. “dobu
neznanja“ u predislamskoj Arabiji i o nekom dobu dekadencije i moralne i vrijednosne
nebitnosti. Naprotiv, to je bilo razdoblje značajnog socio – ekonomskog, društvenog,
političkog i religijskog razvitka na prostoru Arabije.
Područje Arabije je bilo i proxy borbeno polje velikog Romejsko – Iranskog rata koji je
započeo 502. i uz nekada manje, nekada veće prekide trajao do 628. god. Linija
razračunavanja u ovom ratu je poglavito išla uzduž religijske podjele, uz etiopske i
iranske direktne intervencije. Menutim, i pored značajnih ratnih zbivanja i strane vlasti u
ključnim područijima (npr. Jemen), VI. i početak VII. st. su donijeli značajan
općekulturni razvitak, posebno u privrednom polju. Zbog gotovo kontinuiranih
jednostoljetnih sukoba (posebno ratova 572. – 591. i 602. – 628. god.), trgovačka
aktivnost duž istočnih karavanskih puteva je bila smanjena. Umjesto nje, bar za romejsko
i mediteransko područje sve se više koristila južna ruta bilo da je išla crvenomorskim
putem bilo karavanskim putevima preko romejske Arabije i Hedžaza. Najveći korisnik
takve situacije je bila Meka (i njeno pleme Kurejšije). Pored trgovačke aktivnosti, u
ovom gradu se nalazilo i glavno arabijsko „pagansko“ hodočasničko središte →Kaba.
U Kabi se neposredno pred nastanak islama nalazilo do 360 idola, koji su simbolizirali različita božanstva,
demone, nine, polubogove, plemenske i klanske božanske zaštitnike, kao i specifične objekte za koje se
vezivalo božansko (uključujući i crni kamen). Kaba je bila mjesto redovitog godišnjeg hodočašća. Od
čitavog niza arapskih „paganskih“ božanstava vrijedi istaći : Hubala, tri boginje (koje su bile i glavne
boginje mekanske politeističke religiozne svijesti) Al-lāt, Al-‘Uzza i Manāt, Manafa, Wadda, Amma,
Ta'laba, Dhu'l-Halasa, Al-Qauma, Dushara. Arapski “pagani” su koristili i pojam “Alah”, kao ime za
(glavnog) boga – tvorca i kišodavatelja u okvirima svojih panteona (zajedno sa drugim božanstvima). Taj
arapski “paganski Alah” je dosta drevan i njegovo ime se nalazi zabilježeno na mnogim natpisima,
uključujući i “Ep o Atrahasis” zapisan na nekoliko tablica iz Babilona koje se mogu datirati u cc 1700. god.
p. n. e. “Paganski Alah” je etimološki, pa i suštinski (ima isto porijeklo u okvirima semitske
ORBIS ROMANVS
2632
neabrahamističke religiozne misli) povezan sa božanstvom Elom koji je bliskoistočni bog – stvaralac,
vrhovno božanstvo u semitskom. predabrahamističkom panteonu. Ime Alah je za abrahamističkog boga
korišteno i prije pojave islama. Ustvari čini se da je tadašnja arapska religiozna svijest jednostavno
identificirala svoga “paganskog” boga – tvorca sa abrahamističkim bogom. Ovu interpretatio arabica u
vrlo zanimljivom kontekstu “paganski” bog tvorac = abrahamistički bog (čega nema menu Rimljanima,
Grcima, Germanima, Slavenima) na indirektan način kao da potvrnuje i sura 29 : 61 – 63. Sudeći po
navedenim ajetima i “paganski” Arapi su prihvatali ovu interpretatio, ali se nisu odricali svoga panteona.
Rani arapski kršćani abrahamističkog boga nazivali Alah (natpisi naneni u ruševinama crkve Umm el –
Jimal u sjevernom Jordanu). Ime Alah koje se odnosi na abrahamističkog boga se sreće i u izvještajima i
listi imena kršćanskih martira. Kršćanski vona Abd Allah ibn Abu Bakr ibn Muhammad je 523. god. n. e.
doživio mučeničku smrt u Najrānu, a nosio je prsten sa natpisom “Alah je moj gospodar”. Uostalom, u
predislamskim arapskim jevanneljima i predislamskoj poeziji (kod arapskih kršćana) ime za boga je bilo
Alah. Moguće je da je ratnički povik arapskih kršćana bio “Ya La Ibad Allah". Aramejska riječ za boga u
jeziku asirskih kršćana je Elaha ili Alaha. Jasno je da ime Alah kao oznaka i ime za abrahamističkog boga u
arapskom jeziku nije posljedica nastanka islama, nego su ga rani muslimani samo preuzeli od
“abrahamističke arapske sabraće”. Ti rani arapski kršćani su ustvari na neki način povezali drevno semitsko
– arapsko vrhovno božanstvo “Alah” sa abrahamističkim bogom ili su posudili (zbog odrenenih
atributivnih sličnosti) njegovo ime za svoga boga. Tako su rani arapski kršćani i rani muslimani
abrahamističkog boga (možda čak i primijenivši interpretatio abrahamica!?) zvali Alah, samo su za razliku
od paganskog “Alaha” oni odbacili ostala božanstva oko njega. Uostalom i jedan od hebrejskih ranih
naziva za abrahamističkog boga je Elohim, isto etimološki povezan sa Elom. I riječ “šehid” ( ‫ ش_ دي‬,) su
koristili u predislamskom dobu kršćanski Arapi za onoga koje je bio nevino ubijen, ili ko je umro za svoju
porodicu, kršćanstvo ili svoju domovinu. Inače ova riječ nema samo religijsku islamsku konotaciju, jer je i
danas koriste arapski kršćani, te hindusi i siki u južnoj Aziji.
Na predislamske Arape je veliko značenje imala i ideologija ili nepisani kodeks “muruva”, koji je ustvari
predstavljao neku vrstu općeg vrijednosno – moralnog i običajnog okvira, i koji je zamjenjivao neki pravni
sustav sa čitavim nizom nepisanih regulativa vezanih za način života i ponašanja pojedinca i zajednice.
Hodočasničko poduzetništvo je uvijek siguran izvor profita. Ustvari, postojanje Kabe je
doprinijelo i prerastanju Meke u trgovačko središte, jer je to svetište zabranjivalo nasilje i
sukobe u krugu od 32 km od Kabe. Sa snažnom trgovačkom aktivnošću i prisutnim
„hodočasnićkim poduzetništvom“ u Meku se koncentrirala i značajna monetarna masa.
To je onda vodilo i da mekanska elita služi i kao kreditor. Uz to, u Meki se nalazila i
tržnica robljem, što je isto donosilo odrenene prihode. Mekanska elita je postajala
ekonomski sve snažnija (i zbog trgovačke aktivnosti i hodočasničkog poduzetništva), što
je automatski jačalo i njen položaj i samouvjerenost. Zato, kako vrijeme protiće u VI. st.
n. e., ona postaje i sve bitniji igrać na geopolitičkoj sceni i općekulturnoj razini Arabije,
posebno u Hedžazu i Jemenu. Mekanska država je ustrojena u vidu arabljanske verzije
„polisa“ i to sa društvenim i državnim urenenjem kao neke vrste oligarhijske plemenske
republike. Ono što je okosnica tadašnje politike mekanske elite jeste zaštita primarno
svojih ekonomskih interesa (trgovina i hodočasništvo). Zato se neće ustručavati da unu u
otvoreni sukob kako bi održali svoje prihode, koji im garantiraju visoki standard života.
Za razliku od Jatriba, koji je imao mogućnosti za značajnu poljoprivrednu aktivnosti, radi karaktera
zemljištva i nedostatne količine vode (za kvalitetnu zemljoradnju) Meka je morala ekonomske prioritete
imati u drugim privrednim granama, što su Mekanci znali odlično iskoristiti.
ORBIS ROMANVS
2633
I upravo zbog toga, mekanska elita je podozriva prema abrahamizmu, jer obogaćena
mekanska elita nije imala nikakvog razloga da se tek – tako odrekne unosnog
hodočasničkog biznisa. Zato je i bila neprijateljski raspoložena prema pokušaju Abrahaha
da u Sani napravi konkurentski, ali kršćanski hodočasnički centar. Što je bilo više kršćana
i drugih abrahamista menu Arabljanima, mekanska elita bi manje prihodovala.
Po arapskoj i muslimanskoj tradiciji, za vrijeme „godine slona“, kada je etiopska vojska
napala Meku, rodio se Muhamed (puno ime : Abū al-Qāsim Muḥammad ibn +Abd Allāh
ibn +Abd al-Muṭṭalib ibn Hāshim = ‫ ; لال دبع نب دمحم \ بلطمال دبع نب‬živio cc. 570 – c.
8.
VI. 632. god.).
O nastanku islama i Muhamedovom životu pored religijske literature (Kuran, hadisi, tefsir – tumaćenje
Kurana, fikh – islamska jurisprudencija) podatke daju i životopisi, od kojih je najranija poznata ona
(nažalost sačuvana samo u fragmentima) od Sirat Rasul Allah od Ibn Ishaqa iz VIII. st., historije osvajanja
(feth), mnogobrojne mediavelne historije (čija je tema uglavnom bila opća historija) čiji su autori bili
muslimani (vrijedi istaći Tabarija, Masudija, Birunija, Ibn Halduna), čitav niz djela i podataka od
mediavelnih nemuslimanskih autora (veliki broj je iz VII. st.; posebno oni koji su pisani na grčkom
aramejskom, jermenskom i hebrejskom), epigrafski spomenici, kovanice, arheološki podaci, pronaneni
manuskripti (posebno „Manuskript iz Sane“ i PERF 558 iz Oxyrhynchus papirusa). Menutim, problem sa
historijskom rekonstrukcijom povijesnog procesa zvanog nastanak islama i posebno života i djela
Muhameda jeste da se uz stvarne povijesne podatake vremenom nakupilo i nakalemilo mnoštvo
legendarnih, mitoloških i tradicijskih priča i podataka, nastalih u kasnijim razdobljima iz raznoraznih
razloga (a ponajviše onih koji traže ili grade odreneni religijski ili svjetovno – politički i društveni
legitimitet). Nije baš jednostavno znati odvagati odreneni podatak ili izvršiti rekonstrukciju pod uvjetima
odrenenih religijskih (bez obzira bili oni trenutno ortodoksni ili trenutno heretički) stavova i promišljanja.
Zato je i odbacivanje koprena bilo laskanja, uzdizanja, heroiziranja, legitimiziranja na jednoj strani, a na
drugoj optuživanja, vrijenanja i zamagljivanja na drugoj strani težak, ali i bitan zadatak za svakog
historičara koji se želi baviti nastankom islama i životom i djelom Muhameda. Jedan primjer jasno ukazuje
koliko je čak i najranije djetinjstvo Muhameda bilo izloženo eventualnim friziranjima. Tradicija navodi da
je on po ronenju bio poslan kod jedne beduinske porodice da sa njima živi u pustinji, i gdje je proveo nešto
manje od dvije godine. Ovaj podatak je sa stajališta historiografije teško održiv, i služi u dvije svrhe :
1. Da poveže Muhameda na neki način sa beduinima i njihovim načinom života. Činjenica je da Muhamed,
osim nekog dosta dalekog porijekla, sa beduinima i njihovim nomadskim načinom života u arabijskim
pustinjama nije imao apsolutno ništa zajedničko. On je prvenstveno dijete jednog tada bitnog arabljanskog
grada.
2. Ova priča u sebi sadrži i elemente traženja i granenja metafizičke legitimitnosti Muhameda, preko
navoda da su neka dvojica posjetila maloga Muhameda, otvorila njegova prsa i očistila srce.
Jedno od najtežih poglavlja historiografije jeste historijsko rekonstruiranje nastanka i razvitka odrenene
religije ili neke njene denominacije. U ovim slučajevima je stvarna povijest ili preslagana raznoraznim
mitovima, legendama, tradicijama, dogmatskim stavovima i tezama ili odrenenim pričama koje potvrnuju
ili nijekaju odrenenu doktrinu. Posebno treba imati u vidu da se dogmatika izgranuje procesualno, odnosno
nijedna religija ili neka njena denominacija se nije pojavila odmah u svojoj cjelosti. Uvijek je riječ o
procesima „dugog trajanja“. To je slučaj bio sa sva tri glavna abrahamistička pravca. Današnje judaističke
dogme nisu nastale sa Mojsijem (ako je njegovo postojsnje uopće povijesno utemeljeno) nego su rezultat
stoljeća postupnog razvoja, današnje kršćanske dogme nisu nastale sa Isusom nego su rezultat stoljeća
razvitka (što je detaljno objašnjeno u prethodnim odgovarajućim lekcijama), sadašnje islamske dogme nisu
ORBIS ROMANVS
2634
nastale sa Muhamedom, nego su rezultat postupnog višestoljetnog razvitka. Radi navedene činjenice, u
ranokršćanskom i ranoislamskom periodu nije bilo doktrinarne zakovanosti niti isključivosti. Kako je
vrijeme prolazilo, odnosno kako su se dogme, uslijed čitavog niza okolnosti, počele oblikovati, tako se
smanjivala liberalnost promišljanja i tumačenja po pojedinim pitanjima, tezama i aspektima konkretne
religiozne misli, a jačala je konzervativnost u pokušajima očuvanja utvrnenih doktrinarnih stavova. A
konzervativnost doktrinarnih stavova je uvijek povezana sa vladajućim svjetovnim i „duhovnim“ režimima
i institucijama, jer tadašnja vlast (oličena poglavito u monarhijama) nije voljela postojanje razičitih
mišljenja ili tumačenja po odrenenim stavovima. Ustvari država i tzv. „duhovne“ institucije, su poradi
svojih „ovozemaljskih“ interesa, uvijek bili ti koji su oblikovali zakovane dogme i to u dugom vremenskom
periodu nakon što je započela sa djelovanjem odrenena religija ili njena denominacija. Tako je i u i
sunitskom i u šitskom islamu dogmatska zaokruženost došla znatno (stoljećima) kasnije u odnosu na život i
djelo Muhameda. To je bio slučaj i sa mnogim drugim pitanjima i tezama koja se danas uzimaju „zdravo za
gotovo“ u religijskom životu. Isto tako potrebno je imati u vidu da su i rana tradicija i historiografija
nekako stvarniji, otvoreniji i životniji (ne libe se i spomenuti i naglasiti neka „kontroverzna“ dešavanja) za
opise pojedinih doganaja i pojedinaca u procesima nastanka pojedinih religija, nego što se to sreće sa
kasnijim historiografskim prikazima istih procesa. U tim kasnijim prikazima, često pod patronatom
državnih i „duhovnih“ institucija, pojedine stvari i dešavanja (koja bi kao kompromitirala učesnike tih
procesa) se zamagljuju, proglašavaju neistinama ili se ne spominju. Naravno, tu nije uopće riječ o stvarnom
kritičkom traganju za Istinom, nego prije svega o zaštiti vladajuće ideologije od koje pojedinci imaju
konkretnog interesa. Zato onaj koji traga za povijesnom slikom nastanka odrenene religije ili njene
denominacije uvijek mora biti svjestan gore nevedenih činjenica i oslobonen okova trenutnih dogmi,
ustvari ne smije dozvoliti da trenutne dogme i interesi institucija koje ih zastupaju budu iznad ili da utiću na
njegov rad, prosunivanje i zaključivanje.
Muhamed je po agnatskoj liniji pripadao gensu Banu Hašim (bratstvo Abd Manaf), koji
je spadao u red istaknutijih kurejšijevskih rodova u Meki. Njegov otac se zvao Abdulah
(Abd Allah ibn 'Abd al-Muttalib), a majka je bila Amina (Aminah bint Wahb; sestra
poglavara kurejšijevskog bratstva Banu Zuhrah). Muhamedov otac je umro šest mjeseci
prije ronenja sina, a majka kada je njemu bilo samo 6 godina. Starateljstvo nad
Muhamedom je preuzeo djed Abdul Mutalib, ali je i on umro nakon dvije godine. Nakon
toga starateljstvo preuzima stric/amidža Abu Talib koji je postao i novi poglavar roda
Hašim, kojem izgleda u ovom periodu nisu baš “cvjetale ruže”. Po svemu sudeći u ovom
periodu naglog gospodarskog uspona Meke, kurejšijski rod Banu Hašim se u odnosu na
neke druge srodne kurejšijske rodove i klanove nije baš snašao i dobro prilagodio novim
okolnostima ekonomskog razvitka niti sukladno sa tim socijalnim i kulturološkim
promjenama (uključujući i novi naćin života). Ovakvo djetinjstvo je imalo ključan efekt
na sazrijevanje i oblikovanje Muhameda.
Interesantno je primijetiti da se kod značajnog broja velikih reformatora uočava nedostatak snažne očinske
figure (ali često sa majkama koje su bile snažne ličnosti) bilo u djetinjstvu bilo u ranoj/pubertetskoj
mladosti. To je bio slučaj sa braćom Grakh i Cezarom.
Sudeći po njegovoj uspješnoj trgovačkoj djelatnosti, poznavanju bogate arapske
pjesničke tradicije i historije Muhamed je morao u djetinjstvu primiti bar elementarno
obrazovanje koje je uključivalo i opismenjavanje.
ORBIS ROMANVS
2635
Muhamed je bio trgovac visokog ranga, i samim tim je besmisleno tvrditi da je on bio nepismen, odnosno
neobrazovan. Uostalom, tadašnje mekansko društvo je bilo kultivirano, ekonomski i društveno razvijeno.
Samim tim bi bilo neobično da jedan pripadnik iz viših mekanskih slojeva bude potpuno neobrazovan.
Muhamed uronena visoka inteligencija je, uslijed životnih okolnosti i opredjeljenja, je
dodatno razvijana i profilirana. Visoka inteligencija je uvijek praćena sa znatiželjom i
težnjom za saznavanje i znanje, i posebno oštroumnošću ka donošenju odrenenih
zaključaka. Bez obzira na to, Muhamed je zbog toga što je bio bez roditelja i u jednom
rodu sa “promjenljivom srećom” imao različitu startnu poziciju u odnosu na njegove
ronake i saplemenike. On je morao uložiti mnogo više truda, morao je više raditi i
pokazati, u odnosu na dobar dio svojih vršnjaka, kako bi se održavao na površini
mekanskog društva. To je naravno vodilo i to da se kod njega razvije i neka vrsta
podsvjesnog osjećaja da je on ustvari autsajder iz ustaljenog mainstream ekonomskog i
društvenog života Kurejšija. Tako je on bio i skloniji samostalnosti (u smislu da je sam
izgranivao svoja uvjerenja) i nonkonformizmu i nije se ustručavao da koristi i njegove
metode. Radi svega iznesenog, Muhamed je bio prijemčivi da vidi i shvati interese i
potrebe onih koji nisu pripadali mekanskoj eliti, da se uzdigne iznad okvira jedne
plemenske organizacije ili mekanske aristokratije, da prihvaća i ono drugačije bez obzira
na porijeklo, status ili klasu. Nesumnjivo je u sebi gajio empatiju prema onima koji nisu
učestvovali u mekanskom “ekonomskom čudu” (čiji su korisnici bili samo predstavnici
kurejšijske elite) ili su trpili poradi toga “čuda” (npr. robovi). On je onda jasno razumio i
potrebu za reformom, kako bi se brzi razvitak mekanskog društva uskladio i uklanjanjem
nedostataka i proturječnosti usmjerio na nove kolosjeke razvitka.
Uza sve to, činjenica je da se mekansko društvo od druge polovice VI. st. pa u prvim decenijama VII. st.
uslijed pojačane socio - ekonomske aktivnosti, našlo u dosta turbulentnom stanju. Sve veći priliv bogatstva
je razgrizao ustaljene socijalne, društvene i političke strukture. Socijalno raslojavanje je dovodilo do
pukotina unutar rodovsko – plemenskih odnosa, a sve širi obujam prostora sa kojim mekansko društvo ima
dodira ne samo da je proširilo vidike mekanske elite, nego je u nju počelo ulivati i nove ideje. Mekanska
elita se i kulturološki mijenjala, a sam grad je sve više ličio nekom palestinskom ili sirijskom gradu sa
snažnom gospodarskom aktivnošću. Te nagle promjene, prvenstveno uzrokovane ekonomskim činiocima,
su dovele do toga da je stari način života, koji je u sebi još mnogo baštinio rodovsko – plemenskog
nasljena, bio više neodrživ. Zbog tih naglih promjena moglo se i očekivati da se ljudi počinju osjećati
čudno dezorijentirani i izgubljeni. Tako se iza vanjskog osjećaja samouvjerenosti kod mekanske elite, koji
je proizašao iz nagomilavanja bogatstva i koji ih je zaštitio od ustaljenih pogibljelji života u pustinjskim ili
polupustinjskim prostranstvima, ustvari krila nagomilana plima uzburkanih osjećanja. Jedni su ostvarenje
svojih ciljeva i svrhe nalazili u još većem gomilanju bogatstva i individualističkom gubljenju osjećaja
socijalne empatije, dok su drugi počeli da traže neke druge načine izlaska iz situacije u kojoj se nalazilo
njihovo društvo. Morali su se nači novi modeli razvitka kako bi se uskladilo. Muhamed je upravo odrastao i
oblikovao se u tom razdoblju društvenih turbulencija koji su iznutra mijenjali mekansko društvo. Muhamed
je jednostavno odlučio da on bude katalizator tih promjena i predvodnik reformi na osnovi agende koju je
izgleda postupno izgranivao još od svoga djetinjstva ili rane mladosti.
Sa druge strane, zbog postojanja jakog rodovsko – plemenskog osjećaja Muhamed ipak
nije bio potpuno osiromašen, klasno prilično degradiran i društveno odstranjen kao što bi
se to desilo sa propalim pripadnicima visoke i srednje klase viktorijanske Engleske. On je
ORBIS ROMANVS
2636
kako – tako zadržao svoje mjesto u okvirima mekanske kurejšijevske elite, ohranjen i
vapitan i obrazovan. Zbog toga njegova sklonost ka reformi nije prerasla u radikalizam i
ekstremizam niti želju za totalnom prekompozicijom uništavanjem svega onoga ranije, a
sam Muhamed je znao pronicljivo prepoznati kada i radi čega je moguće postići
kompromis.
Muhamedovu pronicljivost i osjećaj za uspješno i snalažljivo rješavanje problema možda najbolje oslikava
priča (ako je uopće povijesno utemeljena) o tome kako je prilikom restauracije Kabe (605. god. n. e.) na
zadovoljstvo svih sudionika riješio pitanje kako vratiti crni kamen na poziciju gdje je trebao stajati.
Muhamed je već od djetinjstva bio zaposlen, pa je bio i pastir stadima svoga strica. Abu
Talib je nećaka vodio i na svoja trgovačka putovanja, uključujući i Palestinu i Siriju, pa je
svestrani i znatiželjni dječak i mladić rano upoznao i upijao i drugačije od sebe.
Muhamed se brzo izvještio u trgovačkom zanatu, i to značajno uključen u gospodarsko –
trgovački sustav izmenu Sredozemnog mora i Indijskog okeana. Već do svoje 20 godine
je izgradio reputaciju dobrog, ali i časnog i dostojnog povjerenja trgovca. Radi toga je
služio i arbitar prilikom rješavanja odrenenih nesuglasica, a bio je i učesnik utvrnivanja
Hilf al – Fudula (“Pakta Vrlih” izmenu predstavnika pojedinih – ne svih - bratstava i
rodova Kurejšija) kojim se regulira fair i pošteno trgovačko poslovanje i predstavlja
uspješni pokušaj kakve - takve pravne kodifikacije (bar na jednom polju života). Već tada
se jasno uočavaju smjernice mladoga Muhameda da aktivno učestvuje u promjenama i
reguliranju pravila života i rada.
“Pakt Vrlih” je rezultat činjenice da je Meka tada patila zbog slabog pravnog sustava, koji se više bazirao
na plemenskim, menuplemenskim i svetim običajima, tradicijama i pravilima, nego na nekim pravnim
kodifikacijama, normama ili zakonima višeg, općijeg karaktera. “Pakt Vrlih” je nakon “paganske”
sankrosanktne ceremonije zapisan i ostavljen u Kabi. I ova činjenica potvrnuje da je Muhamed bio pismen.
Bogata udovica Hatidža bint Huvejlid (već je dva puta ostala udovica) je prvo unajmila
Muhameda da vodi jednu njenu trgovačku aktivnost i karavanu u Siriju, a nakon
financijskog uspjeha koji je taj poslovni poduhvat donio došlo je (595. god. n. e.) i do
braka Muhameda i Hatidže. Muhamed je tada imao 25, a Hatidža 40 godina. Njih dvoje
su u sretnom i stabilnom braku imali najmanje šestero djece, od kojih je najpoznatija
Fatima. Inače po pitanju broja djece Muhameda i Hatidže postoje neslaganja izmenu
sunitskih i šitskih učenjaka, jer neki od potonjih umanjuju taj broj.
Nakon što se oženio u bogato domaćinstvo, Muhamed više nije imao potrebe da se upušta
u trgovačka putovanja, pa je mogao više vremena izdvojiti za intelektualni rad i
spiritualne kontemplacije. Muhamed je vremenom usvojio običaj da se u svrhu
intelektualnog promišljanja, meditacija i unutarnjeg propitivanja nekoliko sedmica
godišnje povlaći u samoću u jednu pećinu na planini Hira, u blizini Meke. Islamska
religijska tradicija navodi da mu se dok je boravio u pećini jednom prilikom (u mjesecu
ramazanu u danu čija se noć naziva Lejletul Kadr) 22. XII. 609. ili početkom 610. god. (u
njegovoj 39/40 godini) ukazao arhanneo Gabrijel/Džibril/Džebrail i pozvao ga da
proklamira vjeru u abrahamističkog boga, recitirajući prvih pet ajeta koji se danas nalaze
ORBIS ROMANVS
2637
u suri/poglavlju El - ÓAlek : “”Čitaj počinjući imenom svoga Gospodara, koji je sve
stvorio. Stvorio je čovjeka od zgrušane krvo. Čitaj, a tvoj je najplemenitiji Gospodar, koji
je naučio čovjeka peru i pisanju. Naučio je čovjeka onome što nije znao.” Po dijelu iste
tradicije, poglavito sunitske provenijencije, Muhamed je bio duboko šokiran i potresen
navedenim iskustvom i Muhamed se vratio kući i ispričao sve Hatidži. Šitska tradicija ne
nudi takvu dramatičnost i uglavnom navodi da Muhamed nije uopće bio iznenanen niti
šokiran pojavom Gabrijela, jer ga je kao očekivao.
Kada se razmatra pitanje nastanka islama potrebno je uvijek imati na umu sljedeći aksiom : religija koju
propovijeda i zastupa Muhamed nije nova religija, ona je samo nastavak i kontinuitet one religije koju je po
starohebrejskim svećenicima i piscima osnovao legendarni Abraham/Ibrahim. Po Muhamedu i njegovim
najbližim suradnicima i sljedbenicima, oni se bore za tu religiju i zastupaju onaj njen pravac za koji
smatraju da nije “zastranio”, koji je kao “pročišćen” i koji je u neku reku najnoviji zavjet čovjeka i
abrahamističkog boga. Za razliku od ubjedljive većine kršćana koji imaju četiri kanonska jevannelja,
muslimani se prema jevannelju odnose u jednini i nazivaju ga indžil = injil ( ‫) ليجنإ‬. Nejasno je da li su
najraniji muslimani bili svjesni četiri kanonska jevannelja ili su možda imali pri ruci jedno od kanonskih ili
apokrifnih jevannelja. Naravno kao što kršćani tvrde da je njihov produžetak hebrejskog abrahamizma onaj
završni zavjet, tako i muslimani tvrde da je njihov zavjet onaj konačni. Po islamskoj dogmatici, i mitski
Abraham, ali i vjerojatno povijesni David, Solomon i Isus su bili ”dobrovoljno potčinjeni bogu,” znači
muslimani u onom strogo preciznom smislu riječi. I sama riječ islam se tek kasnije pojmovno
eksluzivistički identificirala kao naziv za religiozni pravac kojim je utvrdio Muhamed, i koji se nakon njega
razvijao.
Važno je istaći da sudeći po izvornoj grani, Muhamed nije bio neznalica u teološkom
smislu, nego je naprotiv bio upućen u teološka pitanja. O toj višegodišnjoj posvećenosti i
želji i traganju ka spoznajama i sopstvenim religijskim i teološkim identitetom dovoljno
govori i činjenica da se on uobičavao povlaćiti u pećinu na planini Hira, radi unutarnjih
“duhovnih” kontemplacija.
Za nastanak islama i Muhamedovo religijsko oblikovanje i promišljanje potrebno je imati na umu i
prisustvo hanefizma, kojim je Muhamed bio višestruko okružen. Tradicija pripisuje da su hanefi bili i
Muhamedov otac Abdulah, njegov stric i staratelj Abu Talib, mlani stric Hamza, kao i mnogi prijatelji
Muhameda. Vrlo je bitna i osoba Varaka (Waraka ili Waraqah ibn Nawfal ibn Asad ibn Abd-al-Uzza ibn
Qusayy Al-Qurashi, AEoEI ‫ ا‬AAA .. ‫ ى‬IّDI ‫ ا‬NOO .. NO ‫ أ‬.. OO×O .. UA ‫) ور‬, ronak Hatidže po agnatskoj
liniji i dalji
ronak samoga Muhameda. Varaka je prvo bio hanefi, a zatim svećenik kršćanske sekte ebionita, dobar
poznavalac judeokršćanskih svetih spisa i živio je u Meki i bio je u izrazito dobrim odnosima sa
Muhamedom. Varaka je po islamskoj tradiciji bio vrlo pobožan, često se molio u Kabi, a i čitao je biblijske
tekstove na njihovom originalnom hebrejskom jeziku (koji je naučio). Ebioniti (Ἐβιωναῖοι, U ‫ ) א ביוני‬su rana
judeo – kršćanska sekta koja je nastala u Judeji u toku I. st. n. e., odnosno u vremenu ranog kršćanstva. Oni
su se isticali siromaštvom, podražavajući izvornu skupinu Isusovih učenika. O njima se malo zna
(fragmentarno ih spominju Irenej, Origen, Tertulijan, Justin Martir, Epifanije sa Salamine, Metodije od
Olimpa, Eusebije, Jeronim, Teodoret), izuzev da su bili osunivani od mainstream kršćanskih pravaca. Neki
naučnici smatraju da su se ebioniti odelili od kršćanstva da bi obnovili judejski zakon (da se vrate na Stari
Zavet). Drugi, pak, smatraju da su ebioniti bili vjerni autentičnom učenju Isusa Hrista i da su predstavljali
staru Jerusalimsku crkvu (iz vremena njene judeokršćanske faze prije ustanka i rata 66. – 70. god. n. e.)
koja je marginalizirana od strane sledbenika apostola Pavla i koja je egzistirala na Levantu još neko vrijeme
(sve do ustanka Bar Kohbe). Nasuprot drugim kršćanima, ebioniti su insistirali na univerzalnoj potrebi da
se slede judejski religiozni obredi i judejski zakon, koji je Isus objasnio i rasvetlio. Potpuno su odbacivali
ORBIS ROMANVS
2638
tumaćenja apostola Pavla i priznavali su samo hebrejsku (na hebrejskom ili aramejskom/sirijskom jeziku
pisanom hebrejskim kvadratnim slovima) verziju/redakciju “Jevannelja po Mateju” koja se nazivala
“Jevannelje po Hebrejima” (Ἑβραίους εὐαγγέλιον, Evangelium Hebraeorum; koje je možda isto ili slično
“Evannelju po nazarenima” i jevannelju o kojem Epifanije govori, a koji je u ranom novom vijeku nazvan
“jevannelje po ebionitima”) i koje je služilo kao sveti spis - dodatak Starom Zavjetu. Nažalost, svi podaci
koji su nam do danas poznati o judeokršćanskom evannelju ili evanneljima po Hebrejima, po nazarenima i
po ebionitima su fragmentarne prirode. Ne zna se je li riječ o jednom jevannelju ili o tri različita, iako
sudeći po Jeronimu (koji je preveo “Evannelje po Hebrejima” sa hebrejskog na grčki i latinski) i Eusebiju,
(ovo nažalost danas izgubljeno evannelje) su koristili i ebioniti i nazareni, pa bi se iz toga moglo zaključiti
da je ipak riječ o jednom evannelju. Po Irineju iz Liona u “Jevannelju po Hebrejima” nedostaju u odnosu na
kanonsko “Jevannelje po Mateju” prvi dijelovi teksta koji govore o ronenju Isusa. Tekst jevannelja počinje
sa krštenjem Isusa od strane Jovana Krstitelja. Pored toga, po Eusebiju (koji ga naziva i “Jevannelje 12
apostola”), postoje i još neki drugi neskladi sa kanonskim jevanneljem. Za ebionite je Isus, kao smrtan
čovek, bio mesija i poslanik božiji, ali ne i bogočovjek (odnosno božanski logos i njegova emanacija). Po
tome su oni odbacivali sveto trojstvo. Izgleda da (sudeći po Origenu i Eusebiju) su i menu samim
ebionitima postojale odrenene varijacije u kristološkom vjerovanju. Dok su svi ebioniti negirali
preegzistenciju Isusa (tj. da je on postojao prije svoga fizičkog ronenja), postojala je ipak i podgrupa koja
nije negirala djevičansko (tzv. “bezgrešno” bez seksualnog čina koje mu je uzročno prethodilo) ronenja
Isusa. Na jednoj strani su zbog priznavanja Isusa kao mesije bili odbačeni od judaizma, a na drugoj strani
su zbog nepriznavanja svetog trojstvo bili okarakterisani od glavnih struja kršćanstva kao heretici. Nejasno
je u kakvim su odnosima oni bili sa judeokršćanskom zajednicom koja je u IV. st. n. e. djelovala u
Transjordaniji, a koju Epifanije, Jeronim i Augustin nazivaju nazarenima. Moguće je da su ebioniti i
nazareni bili jedno te isto, ili slične ranokršćanske sekte. Inače se oni povezuju sa “Nazarenskim
jevanneljem”. Nejasna je i veza ebionita i sa nekim radovima (npr. “Petrove propovijedi”) iz apokrifne
ranokršćanske kolekcije (nastale vjerojatno u III. st. n. e.) i koja se pojavljuje u dvije forme pod nazivima
“Klementinska prepoznavanja ” i “Klementinske propovijedi”. Ovi radovi imaju izrazito judeokršćansku i
antipavlinsku sadržinu. Osnovna ideja te judeokršćanske teologije jest da ne samo nema nikakvog
diskontinuiteta izmenu Mojsijeva Zakona i kršćanstva nego da je kršćanstvo, u stvari, pravi Mojsijev Zakon
koji je Isus samo očistio od natruha unesenih u svete knjige poslije Mojsija. Potpuno je pogrešno zanemariti
ebionite i nazarene, odnosno općenito taj judeo – ranokršćanski pokret u procesu nastanka islama. Po
svemu sudeći utjecaj vjerovanja ebionita, i to preko upravo ronaka Varake, je na Muhameda bio značajan,
pa možda i odlučujući. Nažalost historiografija ranoga islama, a pogotovu teologija u priličnoj mjeri
zanemaruju ulogu Varake. Nije nevažno napomenuti, da je sekta ebionita (jer je slijedila Mojsijev “zavjet”)
primjenjivala obrezivanje za muškarce. Preko judeokršćanske tradicije je u islam prodrla i ideja o zabrani
jedenja svinjskog mesa. U kontekstu izrečenog, vrijedi navesti i da je semitski aramejski/sirijski jezik, kao
jezik etabliranih kršćanskih zajednica na Levantu (a inače dosta srodan arapskom) imao značajnog utjecaja
na lingvističku baštinu ranih muslimana, odnosno da je nudio pojmove i izraze za teologiju ranog islama.
Prvi koji su poduprli Muhameda u njegovom iskazivanju i zastupanju vjerovanja u
abrahamističkog boga, ali ne u dominatnim verzijama judaizma i kršćanstva, su bili
Hatidža i Varaka. Nakon prve “objave” uslijedila je pauza od tri godine u kojima
Muhamed nije javno nastupao sa načelima iz kojih se kasnije razvio islam, a onda su
“došla” nove “objava” (nejasno je o kojoj je suri riječ, u obzir dolaze prvi ajeti poglavlja
68 = El Kalem, 74 = El Muddessir i 93 =Ed Duha) koja mu je nalagala da započne
zastupanje i propagiranje “objava”. Od tada pa nadalje (sve do kraja života) Muhamed je
sukcesivno “dobivao i širio objave i vidu stihova” koje su se ticale raznoraznih pitanja,
od čisto teoloških vjerskih i religijskih postavki i opisa pojedinih drevnih doganaja preko
ORBIS ROMANVS
2639
moralnih i pravnih sudova i objašnjavanja trenutne političke, društvene, socijalne ili neke
druge situacije do opomena i prijetnji “ovozemaljskom” propašću ili “onozemaljskim”
paklom ili nagranivanja “ovozemaljskim” radostima ili “onozemaljskim” rajem.
Kako je Muhamed glasno recitirao “objave” tako su ih pojedini njegovi sljedbenici učili napamet ili
zapisivalina najrazličitije materijale kao što su kože, kosti, pločice i tablice, i na širokim ravnim završecima
palminih listova. Za vrijeme Muhameda one nisu bile skupljene i editirane u jednu knjigu ili neki drugi
oblik. “Objave”/otkrovenja (sure i ajeti) nije Muhamed izricao u redu kojim danas čitamo Kuran, nego
kako su nalagali doganaji.
Ovo je različito u odnosu na Mojsijevo otkrovenje na Sinajskoj gori, koji je po Starom
Zavjetu, Toru primio odjednom. Muhamedovo propovijedanje je zasnovano na
abrahamističkom “monoteizmu” i odbacivanju idolopoklonstva, ali je pored teoloških
postavki imalo dosta i socijalnog, egalitarnog, demokratskog i moralno – vrijednosnog
sadržaja. Menu njegovim prvim sljedbenicima su bili Hatidža, prvi ronak Alija,
adoptirani sin Zejd/Zajd, Um Ajman i Abu Bakr. Kasniji krug simpatizera obuhvata i
druge pojedince, ali poglavito iz skromnijih slojeva stanovništva. Abu Bakr je npr.
kupovao robove da bi ih odmah oslobanao u skladu sa načelima Muhamedovih
propovijedi o jednakosti ljudi, pa su tako oslobonenici hitali u redove muslimana. Pored
njih Muhamedovom učenju su prilazili i mlana braća ili sinovi velikih mekanskih
trgovaca, ljudi koji su iz raznih razloga degradirani u svojim rodovima, bratstvima i
plemenima, stranci koji su živjeli u Meki, robovi i svi ostali koji su se osjećali i bili van
povlaštenih struktura mekanske oligarhije. I pored toga, broj muslimana je ostajao mali,
ali je njihova unutarnja kohezija bila snažna. Muhamed i njegovi sljedbenici su se brzo
suočili i sa opozicijom i otporom koja je prije svega dolazila iz redova mekanske
kurejšijske elite. Ustvari to se desilo onda kada je Muhamed pokrenuo javnu kampanju
širenja svoje poruke i ideja. Mekanska kurejšijevska elita je sa pravom smatrala da
Muhamedova djelatnost može ugroziti i njihove interese i njihove pozicije (posebno
vezano za Kabu i njene idole). Uz to, i pobožni dio (prema tradicionalnoj religiji)
mekanske populacije nije blagonaklono gledao na ove “bezbožničke” (u smislu ne
priznavanja starih božanstava i idola u Kabi) poruke. Oni su bili neprijateljski nastrojeni i
prema internacionalističkoj poruci koju je Muhamed širio, što su smatrali ugrožavanjem
interesa arapskog ili kurejšijevskog identiteta. Predvodnici “paganskih” Kurejšija su bili
tada istaknuti članovi mekanskog društva Sakhr ibn Harb (poznatiji kao Abu Sufjan) i
njegova supruga Hind bint ‘Utbah (Abu Sufjan i Hind su bili roditelji Muavije, osnivača
Umajadskog kalifata), Amr ibn Hisham. Zanimljivo je da je jedan od onih koji su se
žestoko suprotstavili Muhamedu bio i njegov stric Abu Lahab.
Pojedini značajniji predstavnici Kurejšija su pokušali nesupješno da pronanu neki
dogovor sa Muhamedom tako što bi on odustao od propovijedanja, a oni bi mu omogučili
ulazak u uži krug mekanske oligarhije. U ovom periodu, Muhamed je svojim
sljedbenicima sugerirao pacifističku taktiku, kako kao slabiji i znatno malobrojniji ne bi
isprovocirali napad suparnika. I pored toga, započele su persekucije nad muslimanima, i
ORBIS ROMANVS
2640
prvo nad onima koji su imali najmanje zaštite i bili najslabiji (u društveno – socijalnom
smislu).
U početku su “paganski” Kurejšije vrijenali rane muslimane i Muhameda ili upadali i prekidali njihove
molitve. Menutim, ubrzo se prešlo i na fizičko nasilje i javni bojkot.
Prvi muslimanski martir je bila Sumeja bint Kubat/Sumayya bint Khubbat, robinja Abu
Jahla, i sedma osoba koja je prihvatila Muhamedovo učenje. Ona je ubijena kopljem od
strane svoga gospodara, kada je odbila da se odrekne Muhamedovog učenja. Bilal, drugi
rob – musliman, je pretrpio teško mučenje koje je naredio Umaja ibn Kalaf kako bi ga
natjerao na apostaziju. Sam Muhamed je u ovom periodu bio izložen ponižavanju,
vrijenanju, tretiran kao ludak, ganali su ga kamenčićima i sl. Menutim, kurejšijevska elita
još uvijek se nije usunivala da direktno fizički napadne Muhameda, jer bi to po tadašnjim
rodovsko – plemenskim običajima direktno dovelo u sukob rod ili bratstvo čiji bi
predstavnik fizički ozlijedio ili ubio Muhameda i rod Banu Hašim. Ali, i pored toga što je
zbog pripadnosti rodu Banu Hašim Muhamed bio relativno zaštićen, na njega je nekoliko
puta pokušan da se izvrši atentat. Po islamskoj tradiciji, pritisak na rane muslimane se
toliko pojačao da je jedna grupa ranih muslimana 614./615. god. napustila Meku i
emigrirala u kršćansku Etiopiju kojom je vladao negus Ašama. Menutim, ova prva grupa
(11 muškaraca i 5 žena) se većim dijelom nakon tri mjeseci vratila u Arabiju, poradi
jedne lažne informacije. Nakon toga su se persekucije nad ranim muslimanima i pojačale.
Zato 615. god. dolazi do novog izbjeglištva u Etiopiju, ovaj put od 79 muškaraca i 9 žena
(ili 83 muškarca i 18 žena). Kurejšijevska elita tada šalje izaslanstvo negusu sa molbom
ili zahtjevom za njihovu ekstradiciju. Menutim, negus odbija taj zahtjev i izbjeglim ranim
muslimanima je dozvoljeno da ostanu u njegovom carstvu. Izbjegli rani muslimani su se
Arabiju (poglavito u Medinu) vratili sukcesivno u više grupa, zaključno sa junom ili
julom 628. god. Abisinsko iskustvo ranih muslimana je imalo veliko značenje, posebno u
oblikovanju odrenenih dogmatskih postavki i islamskoj terminologiji.
Rana islamska tradicija i historiografija (Tabari) navodi da je u vrijeme žestokih persekucija u Meki (nakon
odlaska prve grupe u Etiopiju) Muhamed (kako bi zadovoljio svoje neprijatelje) privremeno odstupio od
abrahamističkog “monoteizma” i da je u stihovima (koji su stajali u suri an - Najm) izjavio da su boginje
Al-lāt, Al-‘Uzza i Manāt stvarne. Ovaj kompromis je obradovao “paganske” Kurejšije, ali je po islamskoj
tradiciji Gabrijel izgrdio Muhameda zbog ovoga. Muhamed je ubrzo odustao od ovoga i povukao stihove
(tvrdeći da su stihovi bili djelo iskušavanja navola, a ne boga), i ponovo osudio, i to dosta oštro,
vjerovanje u navedene boginje. Kada se i odbiju njeni metafizički dijelovi, pitanje povijesne utemeljenosti
ove priče je vrlo problematično. Dok je ova priča bila prihvatana kod pojedinih muslimanskih teologa i
učenjaka do X. st., kasnije se to mijenja (kako se zaokružuje dogmatika islamskih denominacija). Današnja
islamska (i sunitska i šitska) ortodoksija potpuno odbacuje ovu priču, koja je na zapadu poznata kao
“satanski stihovi”.
Nakon neuspjeha mekanskog izaslanstva negusu, lideri Kurejšija su pokušali da
pregovaraju sa Abu Talibom kako bi se Muhamed ostracizirao, i tako izbio ispod zaštite
svoga roda ili bratstva. To je onda omogučavalo njima da se direktno obračunaju sa
Muhamedom. Bila su tri pokušaja pregovaranja sa Abu Talibom, ali ovaj ni jednom (i
ORBIS ROMANVS
2641
kada se suočio sa otvorenim prijetnjama) nije popustio. Za rane muslimane je u tom
periodu veliki uspjeh bila konverzija Omera (Umar ibn al – Khattab, kasniji drugi
rašidunski kalifa) koja se desila 616. god. Omer se prije konverzije žestoko suprotstavljao
Muhamedu i njegovim prvim sljedbenicima, čak dotle da je planirao ubiti Muhameda.
Iste godine je arabljansko “paganstvo” napustio i Hamza, jedan od strićeva Muhameda.
Islamska tradicija, u okviru svojih nastojanja “legitimizacije” Muhameda, donosi i priču
da su “paganske” Kurejšije pokušali sa “tri pitanja” da diskreditiraju Muhameda u očima
njegovih sljedbenika. Prema istoj tradiciji, vone kurejšijskih klanova Makhzum i Banu
Abd Shams su 617. god. proglasile javni bojkot (zabrana menusobnih vjenčanja i
menusobne trgovine) prema Banu Hašim i Banu al Muttalib, kako bi ih prisilili da
povuku svoju zaštitu nad Muhamedom. Bojkot je dugo trajao, dvije ili tri godine i donio
je prilično teškoća ranim muslimanima.. Bojkotu su se pridružili i oni Hašemiti koji su
bili protiv Muhameda, npr. Abu Lahab. Tada se desila još jedna migracija ranih
muslimana i to područje zvano Shib Abi Talib ili Shib Abi Hašim. U ovom periodu
Muhamed je mogao propovijedati samo u toku svetog razdoblja hodočašća, jer su tada po
drevnom običaju bila obustavljana sva neprijateljstva i nasilje menu Arabljanima.
Za Muhamedovo dalje djelovanje ključna je bila 619. god. ili “godina tuge” jer su tada
umrli Abu Talib, njegov zaštitnik i Hatidža, njegov glavni i voljeni oslonac (Varaka je
znatno ranije umro). Iako se tada završio bojkot koji je nanio velike štete ranim
muslimanima i Hašemitima, smrt ove dvije osobe je značajno oslabila poziciju ranih
muslimana u Meki. Vjerojatno su oskudica i teškoće izazvane bojkotom bile uzrokom
pogoršavanja zdravlja Abu Taliba i Hatidže, koji su već bili u starijem životnom dobu.
Nakon smrti Abu Taliba, starješinstvo nad Banu Hašim je prešlo na Abu Lahaba, velikog
neprijatelja ranih muslimana, i vrlo brzo je on opozvao zaštitu nad Muhamedom. Ovo je
bila ozbiljna stvar za Muhameda, jer je sada bio izložen tome da bude ubijen a bez da
neko potegne pravo na krvnu osvetu. Muhamed je tada odlučio da potraži utočište u
gradu Taifu, pa je tamo krenuo zajedno sa Zejdom kako bi ih pozvao u islam. U Taifu je
na jedan vrlo grub način bio odbijen i primoran da se vrati u Meku. U Meku je mogao
sigurno ući samo zahvaljujući Mut'im ibn Adiju i zaštiti Banu Nawfal.
Za 620./621. god. se veže i navodno nadnaravno noćno putovanje koje je Muhamed (tjelesno ili duhovno
!?) iskusio. U prvom dijelu putovanje (Isra) Muhamed je putovao do “Hrama dalekog” (možda brdo Hrama
u Jerusalimu), a u drugom dijelu (Miradž) je prošao kroz sedam nebesa. Za muslimane je sadašnja džamija
Al – Aksa ustvari produžetak starog Solomonovog hrama, a ne neki novi religijski objekt. Po svemu sudeći
originalna tradicija o ovoj prili nije se uopće odnosila na Jerusalim, ali je kasnije evoluirala.
Muhamed je tada tražio novo utočište za sebe i svoje sljedbenike. U sezoni hodočašća
620. god. Muhamed je sreo 6 ljudi iz jatribskog plemena al – Khazraj. Nakon toga su oni
prešli na islam. Iduće godine prilikom redovitog hodočašća petero od njih je dovelo
sedmero drugih. Oni su Muhameda informirali o postupnom širenju islama u Jatribu, i
tom prilikom su se oni oficijelno zakleli na vjernost Muhamedu i njegovom učenju (“Prvi
Zavjet iz iz al-`Aqaba”). Na njihovu molbu Muhamed je u Jatrib poslao Mus`ab ibn
ORBIS ROMANVS
2642
`Umaira kao ranomuslimanskog misionara. Naredne sezone hodočašća u junu 622. god.
došla je brojna delegacija iz jatribskih plemena al – Khazraj i Banu Aws. I u toku jedne
noći 75 ranih muslimana (menu kojima i dvije žene) iz Jatriba su se tajno sastali sa
Muhamedom. Taj sastanak i dogovor na njemu su poznati kao “Drugi Zavjet iz al-
`Aqaba”, a njene odredbe su bile da slušaju i pokoravaju se u svim okolnostima, da se
provode u obilju isto kao u oskudici, da nalažu dobro i zabranjuju zlo, u božjoj milosti
neće se plašiti nikoga, da brane Muhameda (isto onako kako bi branili sebe i svoje
porodice) kada on traži njihovu pomoć. Sa svoje strane Muhamed je javno kazao da neće
nikada ostaviti ili iznevjeriti stanovnike Jatriba. Delegacija iz Jatriba je pozvala
Muhameda da sa svojim mekanskim sljedbenicima prene u Jatrib i bude i arbitar u
nesrenenim menuplemenskim odnosima. Inače su u Jatribu već stoljećima živjela
jevrejska plemena, pa je Muhamed i tu činjenicu da su stanovnici Jatriba odranije bili
upoznati sa abrahamizmom smatrao dodatnim motivom da sa sljedbenicima prene u
Jatrib.
Nakon sklapanja Drugog Zavjeta, Muhamed je zamolio one koji su bili uključeni u ovaj Zavjet da imenuju
dvanaestoricu koji će zastupati i širiti islam u svojim plemenima. Iz plemena al – Khazraj su izabrana
devetorica, a iz plemena Banu Aws trojica.
Stanovnici Jatriba su i sami imali interesa da Muhamed prene u njihov grad i područje. Menuplemenski
odnosi su bili loši. Na jednoj strani je bilo pleme Khazraj (sa podrškom jevrejskog plemena Banu Qaynuqa
i dijela bedunskih Arabljana), a na drugoj Aws (sa podrškom jevrejskih plemena Banu Nadir i Banu
Qurayza i dijela beduinskih Arabljana). Čak je 617. god. došlo i do oružane krvave bitke (kod Bu'ath)
izmenu njih, i kojoj su pobijedili pleme Aws sa svojim saveznicima. Nakon toga je bilo utvrneno neko
labavo primirje. Jatribski rani muslimani su smatrali da bi Muhamedovo učenje i nadplemenska pozicija
mogli biti taj korektiv i medijator odnosa u Jatribu. U tome su bili u pravu, jer je Muhamed oba plemena
apsorbirao u ujedinjenu muslimansku zajednicu. Naravno, problemi izmenu dva plemena nisu odjednom
nestali, ali ih je sada Muhamed rješavao. Inače je uvonenje koncepta abrahamističkog boga omogučavalo
da se na jedan vrlo jednostavan i učinkovit način prevazinu plemenske i druge podjele i stvori i integrira
znatno šira, kohezivnija i homogenija zajednica. Naravno, to je podrazumijevalo da plemena i zajednice (pa
i pojedinci) koji ulaze u okvire jedne cjeline moraju odustati od svojih partikularnih kultova i božanstava
zaštitnika ili tutora. Sada su svi oni imali zajedničkog božanskog zaštitnika, čime je autonomnost
djelovanja pojedinih dijelova (jer su izgubili svoju partikularnu svetost) u odnosu na cjelinu (jer je jedina
imala pravo na svetost) znatno ograničena. Muhamed je izgleda vrlo pronicljivo bio došao do nekog takvog
zaključka i uspješno ga je primijenio u praksi. I bez toga da ide na radikalni obračun sa plemenskim
urenenjem, onda ga je uspješno uspio sabiti i kontrolirati. Jatribski “pagani” su već jedan duži period imali
iskustvo življenja sa etabliranim jevrejskim zajednicama, pa su poznavali i abrahamizam. Postoji i
mogučnost da su stanovnici Jatriba gajili nadu da bi privlaćenjem Muhameda oni uspjeli izgraditi snažniju
politiju u odnosu na onu mekansku i tako zadobiti supremaciju u Hedžazu.
Nakon dogovora sa jatribskim muslimanima, mekanski muslimani su (u toku dva
mjeseca) počeli seobu u novo utočište. Sam Muhamed je još uvijek ostajao u Meki, kako
bi bio siguran da su svi mekanski muslimani (i pored protivljenja “paganskih” Kurejšija)
uspjeli da izbjegnu u Jatrib. Njegovi mekanski neprijatelji su odlučili da ga ubiju. Uz
veliku i nesebičnu pomoć Alija, Muhamed je uspio da prevari atentatore i da pobjegne iz
Meke. I pored mekanske potjere i raspisane nagrade za njega živog ili mrtvog, Muhamed
ORBIS ROMANVS
2643
je uspio u septembru 622. god. doći do Jatriba. U Meki je ostao njegov ronak Alija, kako
bi završio odrenene Muhamedove poslove koje mu je ovaj ostavio u zadatak. Nakon toga
je i on napustio Meku. Oni mekanski rani muslimani koji su došli u Jatrib nazvani su
muhanerima (“izbjeglicama”), a stanovnici Jatriba koji su ih primili i koji su islamizirani
nazvani su ensarijama (“pomagačima”). Prelazak Muhameda u Jatrib naziva se hidžra.
Rašidunski kalifa Omer je 638. god. donio odluku da godina kada se odigrala hidžra bude
prva godina islamskog kalendara. Do tada su Mekanski Arabljani godine računali od
„godine slona.“ Po dolasku Muhameda i mekanskih muhanera, Jatribu je promijenjeno
ime u Madinat Al-Nabi (“Grad Poslanika”), odnosno u Medina.
Hidžra predstavlja glavnu prijelomnicu Muhamedove djelatnosti. Sa njom završava mekanski period u
kojem je nastupao primarno kao religijski propovijednik, a započinje medinski period u kome se Muhamed
sve više pojavljuje kao poglavar zajednice, praktični političar i državnik. O tome u dovoljnoj mjeri govori i
karakter, tematika i sadržaj “objava” posebno u mekanskom, a posebno u medinskom periodu. Dok su
mekanske sure kratke i jasne sa često snažnom i impresivnom teološkom porukom, medinske sure su duge i
opširnije sa čestim razmatranjima praktičnih religijsko - obrednih stvari te i sa društvenim, socijalnim,
pravnim, političkim i državničkim sadržajem.
Najvažniji doganaj nakon hidžre je bilo donošenje “Medinskog ustava” ( ,‫ةنيدمال روتسد‬
Ṣaḥīfat al-Madīnah) koji je sastavio Muhamed, vjerojatno uz pomoć svojih najbližih
mekanskih suradnika i medinskih predstavnika. “Medinski ustav” je predstavljao
oficijelni dogovor izmenu Muhameda muhanera i jatribskih/medinskih plemena, klanova
i porodica (uključujući i muslimane, jevreje, kršćane i “pagane”). Ovim dokumentom se
nastoje prevladati menuplemenske i menuklanske diobe, podjele, sukobi i ratovi i uvesti
funkcionalni zakonski (sa pravima i obavezama) i državni poredak (sa svim onim što on
podrazumijeva) na čijem čelu se nalazi Muhamed. Ovim ustavom su regulirani i odnosi
izmenu različitih plemena, pa i i prava i pozicije nemuslimana, pogotovu neislamskih
abrahamista (“naroda knjige”) kojih je tada bilo dosta u Medini. On je zastupao načelo
federalnosti i konsocijacije različitih sastavnih dijelova medinske države, bilo na
plemenskoj ili religijskoj osnovi. Znači nije bilo vještačkog stvaranja jednog naroda sa
jednim kulturnim, vjerskim, plemenskim identitetom, nego je riječ o narodnosnoj
zajednici različitih plemena i religijskih skupina, od kojih svaka ima i čuva svoju
specifičnost. Menutim, dokumentom se potcrtava da je religijska veza i zajednica (umma)
izmenu muslimana iznad njihovih plemenskih pripadnosti, čime se jača zajednička
kohezivna nit. Umma koja okuplja muslimane, ne tretira se samo kao religijska
zajednica.“Medinski ustav” ime veoma bitno značenje po politički razvitak muslimanske
zajednice, jer je on predstavljao osnovu formiranja ranoislamske države sa centrom u
Medini. Može se slobodno reći da je njime nastala Medinska islamska država. Osnova
stvaranja ove države je Muhamedova izuzetna politička i diplomatska vještina, kojom je
stvorio strukturu prihvatljivu za sve. Uočava se odsustvo nekog ideološkog radikalizma i
doktrinarne isključivosti.
Menutim, kada je u pitanju “Medinski ustav” još uvijek ima dosta neodgovorenih pitanja. Prvo nepoznat je
sadržaj originalnog dokumenta, nego se u ranoislamskoj tradiciji i historiografiji nailazi na više verzija.
ORBIS ROMANVS
2644
Zatim, nepoznata je datacija ustava, da li je nastao prije bitke kod Bedra ili nakon njega. Osim toga, pitanje
je da li je riječ o dogovoru, odnosno postignutom sporazumu Muhameda, muhanera, ensarija i drugih
medinskih stanovnika ili je to bila unilateralna proklamacija Muhameda.
Posebno je zanimljiv odnos prema jevrejskim plemenima kojih je tada bilo dosta u Medini, a koji su po
ovom ustavu uključeni u zajednicu. Inače moguće je pretpostaviti da su jatribski/medinski jevreji u početku
bili zainteresirani za dolazak Muhamede i mekanskih ranomuslimana, jer su smatrali da će to ojaćati
poziciju njihove religije, a samim tim i njih samih.. U “Medinskom ustavu” Muhamed je od medinskih
jevreja očekivao lojalnost u zamjenu za religijsku i kulturnu autonomiju.
Od početka svoga propovijedanja u Meki, Muhamed je jevreje i kršćane (nazvanih “narodi knjige”) vidio
kao prirodne saveznike, jer im je osnova religijskog učenja bila zajednička. Zato su i prvi vanjski elementi
pobožnosti ranih muslimana bili slični judejskim, što je možda bilo i pod utjecajem judeokršćanskih
ebionita. Prije Hidžre, Muhamed je vanjske elemente pobožnosti bio prilagodio judaizmu (u onom obliku
kako ga je on shvaćao), pa su se rani muslimani u molitvama okretali prema Jerusalimu, bili su propisani i
post na jevrejski sveti praznik “Dan pomirenja” (Yom Kippur), molitva tri puta dnevno (do tada su se rani
muslimani molili dva puta dnevno), pravila o prehrani. Zato je Muhamed prilikom prelaska u
Jatrib/Medinu, očekivao podršku tamošnjih jevreja, ali je nakon nekog vremena ustanovio da od toga neće
biti ništa. Naprotiv, oni su počeli pružati otpor njegovom učenju. Tako su “paganski” Arabljani ostali
glavna baza za širenje njegovog učenja i proširivanje političke strukture. Uslijed toga dolazi i do promijene
dijelova “judejske” simbolike vanjske pobožnosti, koji dobijaju više arapski izgled. Tako se umjesto
okretanja prema Jerusalimu, molitva usmjerava (po islamskoj tradiciji u februaru 624. god) prema Kabi.
Arabizacija ranog islama i raskid sa judaizmom i kršćanstvom se ogleda i u tome što je Muhamed sveti dan
subotu zamijenio sa petkom, vjernici su se na molitvu pozivali glasom mujezina sa minareta u jesto trubom,
zvonom i metalnom pločom, ramazan je utvrnen kao mjesec posta, umjesto tri puta dnevno molilo se pet
puta. Promjena pravca molitve (kibla) se može sa pravom smatrati formalnim početkom neovisnosti novog
religioznog pravca. U ovom dvogodišnjem periodu kada se islam profilirao kao zasebni abrahamistički
religiozni pravac, Muhamed (pod utjecajem jasnijih i preciznijih podataka o Starom Zavjetu, hebrejskim
prorocima pa i Isusu koje je dobivao od jevrejskih učenjaka u Jatribu) je i izoštrio svoje znanje o
abrahamizmu, judaizmu i kršćanstvu. Tako je dobio bolju sliku na historijski, kronološki, teološki i
kulturološki razvitak abrahamizma.
Konverzija “paganskih” Medinjana je bila brza. Prvo su na islam prelazili oni Medinjani iz slabijih klanova
koji su u ideji zajedništva muslimanske zajednice vidjeli zaštitu i priliku. Ubrzo je i veći dio ostatka
medinske “paganske” populacije islamiziran. Naravno, još uvijek je ostala i medinska “paganska
opozicija”. Za razliku od medinskih “pagana” koji su se većinski islamizirali, medinski jevreji su se držali
rezervirano i iz njihovih redova bilo je dosta manje konvertita. Predvodnici medinskih jevreja su počeli sve
više i da pokazuju neraspoloženje prema Muhamedovom učenju, što je polako ali sigurno dizalo tenzije u
području Medine. Dolazilo je i do incidenata, a i jevrejskih propitivanja stvarnosti Muhamedovog
“poslanstva”. Medinski jevreji su gledali sa nepovjerenjem na mogućnost da je neki poslanik
abrahamističkog boga nejevrej. Na to su dobili odgovor i da Abraham nije bio Hebrej/jevrej, i da je cilj
islama restauracija čisto Abrahamovog učenja, koji su iskvarili jevreji i kršćani. Moguće je da se u ovom
periodu iskristalizirala (odnosno potpuno oblikovala) i legenda o Ismailu, sinu Abrahama, kao praocu
Arapa, koji je zajedno sa ocem izgradio Kabu (kao prvi hrama abrahamističkog boga). Ovom pričom, koja
je zaokružena u islamu, nastojalo se na neki način suprotstaviti jevrejskim težnjama o legitimitetu na
božansku poruku, i ustvari kao pandan Isaku postaviti Ismaila. U tome su na kraju rani muslimani i uspjeli.
I uvonenje Ismaila u islamsko abrahamističko tumaćenje je moguće promatrati kroz prizmu arabizacije
Muhamedovog učenja, nakon očitog raskida sa medinskim jevrejima.
ORBIS ROMANVS
2645
Sukob sa Mekom je bio neminovan, jer su muslimani započeli sistematske napade na
mekanske trgovačke karavane. Ti napadi i pljačkanje robe su donosili resurse za održanje
rane muslimanske zajednice u Medini, a i ometali su i značajno štetili gospodarstvu
Meke. Inače su Kurejšije u Meki oduzeli svu imovinu od onih koji su prebjegli u Medinu.
U martu 624. god. planiran je napad na jednu od mekanskih trgovačkih karavana. Na
kraju nije došlo do prepada na karavanu, nego se dogodila bitka sa mekanskim snagama
koje su krenule zaštiti karavanu. Bitka se desila 13. III. 624. god. na Bedru i završena je
pobjedom malobrojnijih muslimanskih snaga. U bitci je poginuo i jedan od mekanskih
vona Amr ibn Hisham, zajedno sa još nekim mekanskim uglednicima i poglavarima.
Zarobljeno je i 70 mekanskih ratnika, a ratni plijen je bio veliki. Dvojica zarobljenika su
pogubljena i to Nadr bin Harith i Uqbah bin Abi Muait. Bitka na Bedru je bio prvi
značajniji okršaj muslimana sa mekanskim snagama, jer su dotadašnji okršaji u 623. i
početkom 624. god. bili znatno niže intenziteta i uglavno mimali karaktera prepada.
Pobjeda je kao posljedicu imala jačanje značenja i respekta medinske države menu
arabljanskim plemenima, a ojačala je i moral i samopouzdanje muslimana. Ojačala i
učvršćena je u priličnoj mjeri i Muhamedova (koji je osobno zapovijedao muslimanskim
snagama u bitci) pozicija u samoj Medini. U Meki je vrhovništvo sada preuzeo Abu
Sufjan.
Nakon bitke i pobjede Muhamed i muslimani su odlučili da ojačaju svoju vlast u Medini i
riješe se opozicije menu preostalim medinskim “paganima” i jevrejima. Tako su ubijeni i
Abu 'Afak (medinsko – jevrejski pjesnik) i Asma bint Marwan (riječ je o ženi i
pjesnikinji; ona je stradala zbog izgovorenih riječi, a ne djela) koji su se otvoreno
suprotstavili jačanju muslimanske zajednice i vlasti Muhameda.
Kasnije su ubijeni i pjesnik (miješanog jevrejsko – “paganskog” porijekla) Ka'b ibn al-Ashraf i jevrejski
pjesnik Abu Rafi' ibn Abi Al-Huqaiq. Pjesnici i pjesništvo su inače od davnina imali veliko značenje menu
Arapima, pa je bilo i uobičajeno i da se političke, društvene, religiozne i druge poruke odašilju korištenjem
stihova i recitala. Dobri pjesnici su uvijek mogli računati na značajan utjecaj, pa je i u tom kontekstu
moguće objasniti pogubljenje navedenih pjesnika i pjesnikinje u Medini.
A i značajno su oslabili pozicija i utjecaj Abdullah ibn Ubayya ( jedan od poglavara
plemena Khazraj) koji je i pored prelaska na islam javno ispoljavao svoj oporbeni stav
prema Muhamedu i njegovoj sve većoj vlasti. Ubrzo (624. god.) je došlo i do sukoba sa
jevrejskim plemenom Banu Qaynuqa. Po islamskoj tradiciji i muslimanskim
historičarima povod je bilo nedostojno ponašanje jednog jevrejskog (iz plemena Banu
Qaynuqa) zlatara prema jednoj muslimanki. To je video jedan musliman i ubio je zlatara,
a onda su zlatarevi suplemenici ubili toga muslimana. Od tri jevrejska medinska plemena
Banu Qaynuqa je bilo najmanje i najslabije (700 ratnika od kojih je 400 bilo sa
oklopima). Stvarni uzroci samoga sukoba su izgleda bili znatno složeniji, nego što je to
epizoda sa zlatarom i ženom, i možda su imali i ekonomsko (zbog veza jevrejskih
trgovaca i zanatlija sa mekanskom plutokratijom) i političko značenje (jačanja medinske
muslimanske države nakon pobjede na Bedru). Muhamedova vojska je uspješno napala
ORBIS ROMANVS
2646
Banu Qaynuqa i nakon 14dnevne ili 15dnevne opsade, ovo jevrejsko pleme se predalo.
Nakon toga, milost prema njima je zastupao Abdullah ibn Ubayya i zahvaljujući njemu
Banu Qaynuqa je pošteneno, ali je i protjerano iz Medine. Muhamed je jačao i pozicije
svoje zajednice, tako što je sklapao sporazume sa beduinskim zajednicama.
Meka se nije mirila sa porazom na Bedru i započele su pripreme za novu bitku. Prvo ej
Abu Sufjan izveo jedan manji napad na medinsko područje, stupivši i u kontakt sa
jevrejskim plemenom Banu Nadir. Glavni pohod mekanske vojske (3000 ratnika koje je
predvodio Abu Sufjan) se dogodio u martu 625. god. U pohodu je učestovala i Hind,
supruga mekanskog zapovjednika. Do bitke je došlo 23. III. 625. god. na Uhudu. Bitka se
odvijala povoljno za muslimane, ali zbog toga što su muslimanski strijelci napustili svoju
poziciju i zbog strateškog i taktičkog genija Halida ibn Velida, mekanska vojska je
izvojevala pobjedu. Menu poginulim na muslimanskoj strani je bio i vojskovona Hamza,
kojeg je ubio jedan etiopski rob od Hinde (koja je rasporila utrobu Hamze, izvadila
njegovu jetru i jela je). I sam Muhamed je bio ranjen. Mekanska vojska ipak nije
iskoristila pobjedu i krenula direktno na Medinu, nego se zadovoljila pukom pobjedom i
povukla u Meku.
Nakon bitke Abu Sufjan je pripremao novi pohod na medinsko područje, radi čega je
stupio u kontakt i savezništvo sa nizom plemena. Poraz na Uhudu je inače oslabio
muslimansku poziciju na terenu, pa su neke plemena pokazala jasan antimuslimanski
stav. Tom prilikom je u nizu prevara od strane pojedinih plemena stradao i znatan broj
muslimana koji su njima išli kao izaslanici ili misionari.
Inače je potrebno reći da je muslimanska zajednica još od samoga početka svoga medinskog bivstvovanja
pa do same Muhamedove smrti bila u skoro kontinuiranim okršajima sa beduinima (npr. Banu Salim, Banu
Muharib, Banu Talabah, Banu Asad bin Khuzaymah, Banu Gatafan, Banu Talabah, Banu Lahyan, Banu
Mustaliq, Banu Kilab, Banu Murrah, Banu ‘Awal, Banu Sualym, Banu al-Mulawwih, Banu Layth, Banu
Amir, Banu Quda‘a …itd…)
U Medini je u ovom periodu nakon bitke na Uhudu došlo i do sukoba (u augustu 625.
god.) sa drugim jevrejskim plemenom Banu Nadir. Casus belli sukoba je bila
Muhamedova tvrdnja da je dobio “objavu” da Banu Nadir planira da ga ubije, ali moguće
je da stvarni uzroci rata u tome da su jevreji i iz ovog plemena imali veze sa Mekom i da
je njihovo kritizersko i oporbeno djelovanje potkopavalo Muhamedov autoritet u Medini
i menu novonastalom muslimanskom zajednicom. Kada su odbili da dobrovoljno napuste
medinsko područje, uslijedio je napad na Banu Nadir. Nakon kraćeg vremena borbi Banu
Nadir je poražen i morao je pristati da napusti medinsko područje. I ovaj put je zadobijen
značajan plijen. Oni pripadnici Banu Nadir koji su prešli na islam, mogli su ostati i
zadržati svoju imovinu. U aprilu 626. god. Muhamed je ponovo podigao muslimansku
vojsku kako bi se ponovo na Bedru suočio sa mekanskom vojskom, ali do bitke nije
došlo. I Muhamed je u naredne dvije godine nakon bitke na Uhudu, nastojao više – manje
neuspješno da diplomatskim putem osujeti Abu Sufjanove namjere da opkoli medinske
muslimane sa širokim neprijateljskim savezom.
ORBIS ROMANVS
2647
Kada je konačno uspostavio široku savezničku podršku sa nizom drugih arabljanskih
plemena, a dobio podršku i od protjeranog plemena Banu Nadir, Abu Sufjan je krajem
marta 627. god. pokrenuo veliki napad na Medinu sa cc 10 000 pješadinaca i 600
konjanika. Pošto su znali da se ne mogu otvoreno sukobiti sa brojnom vojskom udruženih
arabljanskih plemena koja je krenula na Medinu, muslimani su odlučili da primijene
defanzivnu strategiju. Salman al – Farsi (“Persijanac”) je savjetovao Muhamedu da se
iskopa “kandak” (riječ je iranizam koji su preuzeli Arapi), tj. šanac ili rov oko (od
prirode) nezaštićenih prilaza u područje Medine, kako bi se neutralizirala snažna konjica
saveznika. Radi odbrane su mobilizirani svi medinski muškarci i mladići stariji od 15
godina, izuzev jevrejskog plemena Banu Qurayza, koje je istina snabdjelo branioce sa
nekim orunima za kopanje rova. Opsada Medine je počela 31. III. 627. god. i trajala je 27
dana. Pošto su opsade u to vrijeme bile neuobičajene za način ratovanja u Arabiji,
saveznička vojska nije baš bila pripremljena za premošćavanje jarka, tako da se došlo u
pat poziciju. Poseban problem za saveznike je bio nedostatak resursa i hrane za vojnike i
konje. Nekoliko pokušaja prelaska preko jarka je propalo. Saveznici su nastojali na svoju
stranu dovesti i Banu Qurayza. Ovo jevrejsko pleme je inicijalno odbijalo da se prikljući
saveznicima, ali je ipak na kraju bilo ubijeneno da aktivno prene na stranu saveznika.
Ova vijest je prilično oneraspoložila Muhameda i vodeće ličnosti muslimanske zajednice,
i situacija za muslimansku medinsku zajednicu je postala vrlo napeta i teška. Zahvaljujući
pregovaračkom lukakvstvu Nuayma ibn Masuda, izbjegnut je zajednički napad saveznika
i Banu Qurayza na muslimanske snage. I sama saveznička vojska se počela polako
raspadati, jer su beduinska plemena primarno bila motivirana mogućnošću pljačke
Medine a ne nekom mržnjom prema Muhamedu i muslimanima. I ubrzo su se savezničke
trupe, uključujući i one mekanske, povukle. Onda je uslijedio napad muslimana na
područje Banu Qurayza. Opsada ove zone je trajala 25 dana, nakon koje su se Banu
Qurayza bezuvjetno predalo. Za razliku od prethodna dva jevrejska plemena, u slučaju
Banu Qurayza se desio masakr. Svi zarobljeni muškarci (u što su uključeni i mladiči i
stariji dječaci) su bez ikakve milosti bili pogubljeni na medinskoj pijaci i tamo vjerojatno
zakopani u masovnu grobnicu, dok su žene i djeca pretvoreni u roblje i razdijeljeni menu
pobjednike, a i zadobijeni plijen je bio veliki. Pošteneni su samo oni pripadnici plemena
koji su ranije prešli na islam, ali njih je bio vrlo mali broj. Nakon završetka ovuh
zbivanja, Kurejšije u Meki su se našli u teškoj situaciji, njihov savez se raspao, a
trgovačke veze sa Levantom su bile prekinute. Nakon opsade “šanca” Muhamed i
njegova medinska država su izašli još snažniji i utjecajniji. Naredne 628. god., Muhamed
je sa grupom od 1400 muslimana (obućenih kao hodočasnici, bez oružja) krenuo na
hodočašće u Kabu.
Hodočašćem se izgleda željelo naglasiti i da muslimani nemaju namjeru da rade na uništenju Kabe i
“paganske” tradicije hodočašća u nju. I tako se islamiziranjem te tradicije, pokazivala i “dobra volja” prema
mekanskoj eliti koja je pitanje hodočašća u Meku smatrala egzistencijalnom stvari.
ORBIS ROMANVS
2648
Van Meke, Muhamed je primio mekansko izaslanstvo. Ubrzo je u martu 628. god.
postignut i mirovni dogovor u Hudajbiji na period od 10 godina, a po kojom je
dozvoljeno da svako ko želi da prene na Muhamedovu stranu da to može učiniti, kao i u
obrnutom slučaju. Samo su oni koji su imali oca ili staratelja za prelazak na
Muhamedovu stranu trebali imali i njihovu dozvolu. Svakom plemenu je ostavljena
sloboda da li da stupi u savez sa medinskom državom ili sa Mekom. Muslimansko
hodočašće u samu Meku je odgoneno za narednu godinu.
Ovaj sporazum je naišao na otvoreno protivljenje u muslimanskoj zajednici, jer se smatralo da se previše
išlo u korist “paganskih” Kurejšija. Tek se kasnije pokazalo da je mir donio dodatne prednosti medinskim
muslimanima. Meka je sporazumom priznala Muhameda i njegovu državu kao jednaku i oficijelnu stranu.
Mir je donio mogućnost da se medinski muslimani okrenu da riješe neka pitanja na drugim stranama, a
pružio je i otvorena vrata stanovnicima Meke da se pridruže Muhamedu i muslimanima. Ujedno je pokazao
i tu “dobro volju” i spremnost na kompromis prema Kurejšijima koji su se plašili nekog vjerskog
radikalizma od strane Muhameda i njegovih pristalica. To je stvarno dovelo do toga da značajan broj
Mekanaca prene na Muhamedovu stranu i priključi se medinskoj državi. Najvažniji dobitak za
muslimansku stranu u periodu nakon ugovora bio je Halid ibn Velid, pobjednik sa Uhuda, koji je u maju
629. god. zajedno sa `Amr ibn al-`Asom (još jednim budućim velikim zapovjednikom vojske Kalifata)
došao u Medinu.
Nakon potpisivanja ugovora Muhamed je u maju 628. god. poveo ekspediciju prema
jevrejskim zajednicama koje su se nalazile u oazama Kajber (cc 150 km sjeverozapadno
od Medine).
U ovim oazama jevrejske zajednice su bile naseljene već duži period, a jevrejskim starosjediocima Kajbera
se nakon protjerivanja iz Medine pridružilo i pleme Banu Nadir. Kada je postala očita opasnost od
muslimanske invazije Kajbera, tamošnji jevreji su stupili u savez sa jevrejskim plemenima u arabijskim
oazama Fadak i beduinskim plemenom Gatafan.
Moguće je uzroke ovog napada tražiti u prisustvu u ovoj oazi neprijateljskog plemena
Banu Nadir (koje je uvijek tražilo saveznike protiv Muhameda i njegovih prostalica) ili u
tome da se smiri nezadovoljstvo muslimana zbog ugovora sa “paganskim” Kurejšijama,
tako što bi se zadobio bogat ratni plijen. Uz to bi medinska država pod kontrolu dobila i
bogato i plodno područje. Beduinima bi se pokazalo da je Medinska država ozbiljna, a i
uklonila bi se opasnost da muslimanske snage u nekom novom ratu sa Mekom, budu
napadnute “sa lena”. Kajberska operacija se sastojala u čitavom nizu manjih okršaja i
opsada, i na kraju je kulminirala sa opsadom i zauzimanjem utvrnenog naselja al-Qamus.
Sa pobjedom u Kajberu, Muhameda, njegovi vojnici i Medinska država su došli u posjed
velikog plijena. Interesantna je priča o Kenanu ibn al Rabiju (rizničaru plemena Banu
Nadir) koji ni pod strašnim mučenjem nije otkrio gdje se nalazi sakriven veći dio riznice
njegovog plemena. Nakon toga je pogubljen. Muhamedova vojska je potčinila tada i
jevreje u Fadaku, a nešto kasnije je potčinjena i jevrejska zajednica u Wadi al-Qura.
Konačni dogovor sa poraženim kajberskim jevrejima je predvinao da oni koji ostanu da žive u oazama
moraju davati medinskoj državi odreneni danak (u vidu naturalnog poreza). Zauzvrat njima Medinska
država garantira slobodu ispovijedanja religije, komunalnu i unutarnju autonomiju, zaštitu od napada sa
vanjske i unutarnje strane i bili su izuzeti od vojne obaveze i zekjata. Ovaj dogovor je postao presedan za
ORBIS ROMANVS
2649
odnos Medinske države i iz nje proizašlih kasnijih državnih formacija prema nemuslimanima, koji plaćaju
taj danak koji se naziva džizja. Bez obzira na dogovor kejberskih jevreja sa Muhamedom, rašidunski kalifa
Omer je 642. god. dao kejberske jevreje, zajedno sa kršćanima iz Najrana, protjerati i premjestiti u Siriju i
Irak, gdje su trebali dobiti posjede jednake onima koje su imali u Arabiji.
Nakon Muhamedove smrti pitanje vlasništva nad Fadakom je bilo sporno u odnosima rašidunskih kalifa
Abu Bakra i Omera sa Fatimom i njenim mužem Alije, koji su potraživali ovo iznimno bogato područje
tvrdeći da je riječ o nasljenivanju Muhamedove imovine.
Menutim, u toku godine bilo je slučajeva (npr. prebjezi žena) koji su dovodili do
pojašenjenja ugovora na muslimanskoj strani. Naredne, 629. god. Muhamed i
muslimanski hodočasnici su ušli u Meku (gdje su boravili tri dana), koja se pridržavala
odredbi ugovora, i nakon obavljenog hodočašća vratili se u Medinu.
Po (vjerojatno apokrifnoj) muslimanskoj tradiciji, Muhamed je možda u ovom periodu poslao pisma
tadašnjim glavnim vladarima (Herakliju, Hosrau II., poglavaru Jemena i drugima), nudeći im prelazak na
islam. Tada se desio i poraz muslimanske armije u bitci kod Mu'tah. Inače je 629. god. bila ispunjena
napadima na niz beduinskih arapskih plemena.
Naredne 630. god. pleme Banu Bakr, koje je bilo u savezništvu sa Mekom, je napalo
pleme Banu Khuza'a koje je bilo u savezništvu sa Medinom. U tome su dobili pomoć i
Meke. Banu Khuza'a se obratilo za pomoć Medini i tako je došlo do sloma
desetogodišnjeg mira. Abu Sufjan je nastojao da pregovora, ali u tome nije imao nekog
uspjeha. Muhamed je naredio okupljanje velike vojske, sa ciljem da se iznenada napadne
sama Meka. Cilj ove operacije je čuvan u dubokoj tajnosti. Pokret te vojske je započeo
29. XI. 630. god. Ukupno je na kraju muslimanska vojska brojila oko 10 000 ljudi. Dok
se sve to dešavalo, Abu Sufjan je nastojao nači neko rješenje, pa je stalno putovao
izmenu Meke i Muhameda, ali sve je to bilo neuspješno. Muhamedova vojska je ušla u
Meku 11. XII. 630. god., skoro bez ikakvog otpora. Neposredno pred sami pad Meke, i
Abu Sufjan je primio islam. Muhamed je sa svojim najužim suradnicima ušao u Kabu i
uništio “paganske” idole i statue idola, izuzev crnog kamena (koji se nastavio religijski
poštovati i u novom režimu). Za razliku od postupka prema Qurayza, Muhamed je
pokazao iznimnu milost prema stanovnicima Meke sa kojima skoro, uz prekide, 8 godina
bio u ratu. Nareneno je da se ubije deset ljudi (šest muškaraca i četiri žene), ali je
pomilovano troje (2 muškarca i jedna žena). Većina stanovnika Meke je prešla na islam, a
Muhamedov prestiž je naglo narastao nakon zauzimanja Meke. U Medinu je stigao veliki
broj izaslanstava raznih arabijskih plemena. Muhamed je i poslao nekoliko ekspedicija (u
periodu 630. - 632. god.) da uništavaju “paganstvo” u pojedinim područijima Arabije,
odnosno iskorijenjuju “paganske” kultove i idole. Usput su i pojedine arabijske zajednice
potčinjene Medinskoj državi.
Po muslimanskoj tradiciji i historiografiji posljednji sasanidski namjesnik Jemena po imenu Badhan ibn
Sasan je 628. god. prešao na islam.
Ipak neka od snažnijih i odlučnijih plemenskih konfederacija su ipak odlučila da se ne
pokore medinskoj islamskoj državi. Hawazin i Thaqif su počeli okupljati trupe još prije
ORBIS ROMANVS
2650
pada Meke, a nadali su se da će se desiti opsada Meke i da će oni napasti muslimansku
vojsku iz zalena. Menutim, Meka je pala uz simboličan otpor, a Muhamed je uz pomoć
svojih obavještajaca saznao za namjere Hawazin i Thaqifa (koji su kontrolirali Taif), pa
je za samo dvije sedmice pokrenuo vojsku na njih. Do bitke je došlo kod Hunejna, u njoj
su muslimani bili pobjedonosni. Zadobijen je veliki ratni plijen, od čak 24 000 kamila a u
zarobljeništvo je palo i 6 000 žena i djece. Poraženi pripadnici Hawazina i Thaqifa su
pobjegli i podijelili se na dvije grupe, od kojih se jedna povratila i bila poražena u bitci
kod Autasa. Veći dio poraženih ratnika je našao pribježište u Taifu, koji je muslimanska
vojska opkolila. Menutim ovaj put Muhamedova vojska, koja je koristila katapulte i
testudo formacije, je naišla na žestok i odlučan otpor. Prilikom opsade Taifa, Abu Sufjan
je izgubio oko boreći se na muslimanskoj strani. I muslimani su morali privremeno
odustati od opsade.
Minijatura koja prikazuje Muhameda sa pratiocima na putu u
Meku. Iznad su četiri arhannela/meleka sa krilima : Gabriel,
Mihael, Israfil i Izrail.
U oktobru 630. god. Muhamed
je pokrenuo veliku armiju od 30
000 vojnika prema
sjeverozapadu današnje Arabije,
vjerojatno sa ciljem sukoba sa
romejskim i njihovim
kršćanskim arapskim
saveznicima. Ova armija je
došla do mjesta Tabouk i tu se
utaborila, ali romejske vojske i
njenih saveznika nije bilo uopće
na tome području. Zato se
povukla u Medinu, iako ne bez
nekog uspjeha, jer je uspjela da
raširi utjecaj medinske države i
na tome području Arabije. I
stanovnici Taifa su 631. god.
popustili i dopustili da
muslimani unu u njihov grad i
unište središnji “paganski” hram
boginje Al-lāt u njemu. Pored
“paganskih” arabijskih
zajednica sjeverozapadne
Arabije, Hedžaza. Jemena,
Hadramauta, Omana i drugih
oblasti, koje su se inače ubrzano
islamizirale, Medinskoj državi
su se potčinile i tamošnje druge
ORBIS ROMANVS
2651
jevrejske i kršćanske zajednice.
Muhamed je 632. god. obavio svoj oproštajni hadž, kojem je prisustvovalo na desetine
hiljada ljudi i na kojem je on 9. III. 632. god. održao oproštajnu molitvu.
Glavni stubovi sunitskog islama su : 1. Šehadet (a ‫× ل ا‬O ‫ ر‬Naa. ‫ أن‬NaE ، ‫ وأ‬a e ‫َّ إ‬UI ‫ إ‬e ‫ أن‬NaE ‫= أ‬
“Svjedočim da
nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik”.). Izgovaranjem
šehadeta se formalno prelazi na islam. 2. Klanjanje namaza pet puta dnevno. 3. Ramazanski post. 4.
Davanje zekjata i 5. Odlazak na Hadž.
U šitskom islamu šehadet se proširuje sa spominjanjem Alije : “… i Alija je namjesnik Boga”, ali to nije
obavezno. Pojedine šitske denominacije imaju drugačije i poimanje, i nazive ali i sadržaj “stubova islama”.
Šiizam “Dvanaestorice” (danas ubjedljivo najbrojnija i dominirajuća šitska denominacija) ima tako pet
“Usul al Din” i deset “Furu al Din”, dok šitski Ismailiti imaju sedam “stubova vjere”. Razlike u striktnom
pojmovnom pa i sadržinskom odrenivanju “stubova vjere” proizlazi iz činjenice da se oni definiraju
uglavnom preko hadisa. Kompletni šehadet se ne nalazi u Kuranu, nego kao i ostala “četiri stuba” islama
proizlazi iz hadisa. Najvažniji hadis za ovo pitanje je “hadis annela Gabrijela”.
Muhamed je umro 8. VI. 632. god. u Medini, a njegov grob danas se nalazi unutar
medinske džamije Al-Masjid al-Nabawi. Njegovo zavještanje nije samo etabliranje
jednog abrahamističkog religioznog pravca, nego i politički ujedinjen Hedžaz zajedno sa
znatnim dijelom Arabije i jedan sasvim novi sustav (ne samo nad plemenski, nego i
nadnacionalni i nadetnički) urenenja i odnosa sa preciziranim zakonima, pravima i
obavezama.
U klasičnoj grčko – rimskoj civilizaciji, socijalni, demokratski i reformni (društvenog, ekonomskog,
kulturnog tipa) pokreti i procesi nisu morali biti vezani za religiju i često nisu ni bili (pokret Agisa IV. i
Kleomena III. braća Grakh). U mediavelnom ambijentu Euromediterana i srednje Azije, odnosno u
zemljama i području gdje je abrahamistički religijski naboj dosta snažan i utiče na sve sfere života i
djelovanja, takvi pokreti i procesi su skoro uvijek vezani i za religiju ili neke teološke aspekte. Muhamed je
tako na najbolji način socijalne reforme proveo i zaštitio pod plaštem Alaha, dajući im jaku metafizičku
notu. Strogo potčinjavanje Gospodaru/Alahu je značilo i strogo pridržavanje zadatih socijalnih zadataka.
Zato Muhameda treba promatrati, ne samo kroz prizmu ustanovljavanja islama u
njegovom religijsko – teološkom aspektu, nego i kao državnika i reformatora u punom
smislu. Islam je arabijskom društvu donio promjene u socijalnom urenenje, pravu,
porodičnim odnosima, moralu, ropstvu, pravima žena i djece, u značajnoj mjeri je
egalitizirao (odnosno demokratizirao) društvene strukture i hijerarhiju, olabavio (ali ne i
ukinuo) plemenske stege i povezanosti.
Potrebno je napomenuti i da neki elementi koji se danas prepoznaju kao najvidljiviji elementi vanjske
islamske pobožnosti (npr. odijevanje žena, bilo pokrivanjem glave maramom bilo potpunim prekrivanjem
tijela) ustvari uopće nisu bili rezultat izvornog Muhamedovog učenja, nego kasnijih dogmatskih tumačenja
i šerijatskih izvonenja. Hidžab se odnosio samo na supruge Muhameda. Kuran (sura En Nur 24 : 30 - 31)
samo poziva na moralnost u oblaćenju i skromnost žena, ali ne precizira koji odjevni predmeti i na kojim
dijelovima tijela se nose. Položaj žene u islamu se tek naknadno značajno pogoršao, i po Karen Armstrong :
“Kada je, menutim, islam zauzeo svoje mjesto u civiliziranom svijetu, muslimani su usvojili one običaje
ekumene koji su ženama davali drugorazredni značaj. Od Persije do Bizanta, gdje su žene već dugo bile na
ovaj način marginalizirane, usvojen je običaj pokrivanja žena zarom i njihovo skrivanje u hareme”. Reza
ORBIS ROMANVS
2652
Aslan u svojoj knjizi “No God, but God” sugerira da su muslimanke počele nositi hidžab kako bi imitirale
“modu” Muhamedovih supruga. Slično je i sa tzv. “muslimanskim imenima”, jer u islamu ne postoji neki
samo njegov onomastički skup. Rana muslimanska zajednica nije imala ni klera, niti ma kakve crkvene i
svećeničke hijerarhije. Džamija je, uz molitveni obred, imala prevashodno ulogu javnog foruma i neke
vrste općinske zgrade.
Nastanak islama u Arabiji je predstavljao i pobjedu arabijskog urbaniteta nad arabijskim beduinima. Oni su
pružali čak i žešći otpor i bili ustrajniji u zaštitama svojih drevnih tradicija nego mekanske Kurejšije, po
izvnorj grani taj glavni nemesis Muhameda i njegove medinske zajednice. Prvi Muhamedov nasljednik
Abu Bakr je najviše vremena svoje vladavine posvetio borbi sa beduinima i njihovom potčinjavanju.
Beduini su često bili samo površno islamizirani. O tome slikovito govori primjer tradicije poštovanja kulta
Dhul Khalasa u Jemenu. Dhul Khalasa je bio i “paganski” hram, poznat kao Kaba Jemena (i bila je rival
hodočašća u Kabu), koji je uništen (i pored žestokog otpora domaćih Arabljana) u aprilu ili maju 632. god.
Ali i nakon uništenja kult Dhul Khalasa je obnovljen, opstao je i poštovan sve do 1815. god. kada je ga
nasilno ugušen od strane vehabijskog pokreta.
Sudeći po izvornoj grani Muhamed je imao veliki broj brakova, koji su nastali većinom u njegovoj kasnoj
životnoj dobi. Dok je bio u braku sa Hatidžom (koja je ustvari bila njegova glavna i ubjedljivo najvažnija
životna saputnica), Muhamed je bio monogaman. Sa njom je imao šestoro djece i to dva sina (koji su rano
umrli) i četiri kćerke (menu kojima je i Fatima). Šitski učenjaci spore Muhamedovo biološko očinstvo tri
kćerke (za koje navode da su Hatidžina djeca iz ranijih brakova), i priznaju za neosporno samo biološko
očinstvo Fatime. Tek nakon smrti Hatidže 619. god., Muhamed je ušao u veliki broj brakova : Sawda bint
Zam'a (bez djece), Ajša (kćerka Abu Bakra, bila djevojčica; bila vrlo utjecajna u razvitku hadisa), Hafsa
bint Umar (kćerka Omera), Zaynab bint Khuzayma, Umm Salam Hind bint Abi Umayya, Zaynab bint
Jahsh (Muhamedova rodica), Rayhana bint Zayd (zarobljenica iz Banu Qurayza; nejasan status da li je bila
supruga u pravom smislu ili samo konkubina), Juwayriyya bint al – Harith (zarobljenica iz arapskog
plemena Banu Mustaliq), Ramla bint Abi Sufyan (kćerka Abu Sufhana i polusestra Muavije), Safiyya bint
Huyayy (zarobljenica iz jevrejskog plemena Banu Nadir), Marija al Qibtiyya (egipatska kršćanka – robinja;
sa njom imao sina Ibrahima koji je vrlo rano umro; nejasno je li bila prava supruga ili samo konkubina),
Maymuna bint al Harith. Muhamedove supruge se nazivaju “Majkama Vjernika”. Muhamedova porodica i
nasljednici (koji dolaze samo preko kćerke Fatime) se tituliraju kao ehli – bejt.
Muhamedove ženidbe ne treba promatrati smislu njegove seksualne pohote ili prevelike zaljubljivosti, kao
što se to danas često koristi u krugovima apriori neprijateljski nastrojenim prema njemu i njegovom djelu.
Kao i u drugim društvima toga (a jednim dijelom i današnjeg) vremena, brak je bio društvena institucija
koja je nastajala iz niza konkretnih potreba (staleških, klasnih, materijalnih, političkih … i sl.) i u kojem
postojanje uzajamne zaljubljenosti ili privlaćenja supružnika nije bilo neophoodno. Uostalom, Muhamed se
ponovo oženio tek nakon smrti Hatidže u već prilično zrelim godinama. To su jednim dijelom bili čisto
pragmatični potezi kojim se osiguravala i održavala podrška odrenenih pojedinaca, klanova ili plemena. To
je inače bila česta praksa kod osoba koje nešto stvaraju (u smislu političke ili društvene organizacije), pa
onda i ženidbenim vezama nastoje, bez korištenja nasilja ili vojnog rješenja, prošriti svoj utjecaj, krug
saveznika, pristalica i podržavalaca. Dobar primjer pruža i Galorimljanin Samo, koji je postao vona dijela
zapadnih Slavena, a koji je tu vlast, autoritet i utjecaj održavao pomoću čitavog niza brakova, preko kojih
se povezao sa bitnijim slavenskim poglavarskim porodicama i rodovima. Sa sustavom braka Muhamed je
jačao i unutarnje veze unutar vodstva svoje zajednice. Tako je on oženio kćeri Abu Bakra i Omera, a
Utman i Alija su oženili njegove kćerke. Ujedno su i ove pojedinci jačali svoje pozicije unutar
muslimanske zajednice i Medinske države. Zato i ne treba iznenanivati da su sva četvorica bili kalife.
Muhamed je ulazio i u brak sa udovicama i razvedenim ženama kako bi one mogle dobiti izdržavanje ili ih
zaštitio. Izuzev Aiše i Marije, sve ostale njegove supruge su bile udovice ili razvedene.
ORBIS ROMANVS
2653
Zanimljiv je Muhamedov odnos prema mekanskoj eliti nakon pobjede. Mekanska elita se
bila suprostavila Muhamedu, jer je smatrala da bi poremećaj ustaljenog ritma života
poremetio njihove privilegije. Radi toga nastaje njihova izrazita rezistencija
Muhamedovim nagovještajima reforme i želja da se suproststave promjenama jer su
smatrali da im postojeća pozicija i sustav osiguravaju odrenene ekonomske, društvene i
političke privilegije. Ta elita jednostavno nije željela da riskira. To je inače svojstveno
skoro svim ustaljenim i etabliranim dominirajućim elitama, jer ih je strah od svih
promjena, reformi i poboljšavanja makar ona dugoročno išla i njima u prilog. Ali skoro
patološki strah da će se narušiti njihova ustaljena pozicija ih u većini slučajeva gura u
otpor prema čak i najmanjim nagovještajima promjena. Zbog žestine njihovog otpora se
često dešava da se prave kompromisi, koji garantiraju tim elitama ili bar njihovim
predstavnicima očuvanje odrenenih poluga ekonomske, društvene i političke moći. Kao
jedan od tih kompromisa vrijedi navesti status Kabe. Napuštanje ili rušenje Kabe bi bio
preradikalan potez, kojim bi se zauvijek ne samo uništila mogućnosti bilo kakvog
dogovora sa mekanskom elitom koja u održanju Kabe ima ekonomsko – financijske
interese, nego bi se navuklo i veliko neprijateljstvo okolnih arapskih naroda i plemena.
Zato je Kaba „abrahamizirana“ i „islamizirana“, i umjesto centra hodočašća „paganskim“
kultovima, pretvorena u središte hodočašća islama. To je inače vrlo čest slučaj prilikom
kristijaniziranja i islamiziranja, kada se ranija „paganska“ kultna mjesta zaogrću plaštem
neke od abrahamističkim denominacija. Muhamed je milostivim odnosom prema
mekanskoj, kurejšijevskoj eliti bio moguće potaknut i nastojanjem da se održava
ravnoteža izmenu mekanskog i medinskog dijela ranomuslimanske zajednice. Da je
kojim slučajem mekanska elita sprijećena da done do visokih položaja, dominacija
Medinjana ensarija bi bila zagarantirana. Uostalom predstavnici te mekanske elite i imaju
najviše znanja i umijeća u upravnim i gospodarskim poslovima, pa bi bilo i necjelishodno
i neproduktivno (posebno za pragmatičnog i umješnog političara kakav je bio Muhamed)
da se elimiraju i zamjene. I zato se i moglo desiti da se u muslimansku zajednicu
uspješno etabliraju i oni koji su joj se i najviše suprotstavljali. Najbolji primjer pružaju
upravo Abu Sufjan, njegova supruga Hind (odgovorna za smrt Hamze) i sin Muavija.
Posebno je utjecaj stare mekanske aristokratije u Rašidunskom Kalifatu porastao za
vrijeme kalife Utmana. I tako su se oni postepeno apsorbirali u novostvorenu medinsku
državu i koristeći nepotističke, rodovske i plemenske veze su uspjeli vrlo brzo po
Muhamedovoj smrti da preuzmu osnovne poluge vlasti i ostvare dominaciju unutar
novouspostavljene političke, društvene i privredne strukture. Tako su oni uspjeli da
muslimanski pokret stave pod svoju kontrolu i ga iskoriste za ostvarivanje svojih interesa.
Upravo je taj niz učinjenih kompromisa prema interesima mekanske aristokratije, doveo
su do toga da nakon samo par decenija po Muhamedovoj smrti Kurejšiji preuzmu
kontrolu nad Državom koja je proistekla iz pokreta koji je vodio Muhamed. I povijesnom
ironijom Muhamedovom pobjedom su se dugoročno najviše okoristili upravo
predstavnici onoga sloja koji mu se najviše i suprostavljao. Slično je bilo i sa rimskom
ORBIS ROMANVS
2654
aristokratijom koja se toliko dugo suprostavljala kršćanstvu, da bi nakon što je poražena polako se
prekonsolidirala i monopolizirala papinsku instituciju. Umjesto starih privilegija koje su željeli
zadržati, dobili su nove bolje i veće. I umjesto Medinske države i Rašidunskog kalifata
nastao je Umajadski i kalifat. Pri tome je Umajadska država preuzela i ideje Medinske
države i muslimanskog pokreta kao osnovicu svoje nove ideološke postavke na kojoj su
bazirali svoju dominirajuću poziciju, naravno prilagodivši je i svojim interesima. Pošto
ustaljene elite ne vole promjene, one su ideje toga pokreta u narednim stoljećima u
formama kako su ih oni shvatali, predstavljali i objašnjavali ukrutile, pretvorile u dogmu
koja se ne treba i ne smije mijenjati.
Na osnovi svega izrečenog u lekciji/poglavlju “Nastanak islama” jasno je da su za vrijeme Muhamedovog
života i djelovanja udareni temelji islamskih denominacija koje postoje danas. Islam je nastao u kontekstu
situacije u Arabiji i Bliskom i Srednjem istoku i naslonjen je na ranije religijske i ideološke postavke,
pogotovu iz drugih abrahamističkih učenja, ali (manjim) dijelom i iz „paganskog“ arapskog nasljena. On ne
nastaje ex nihilo niti ima zasebnu razvojnu liniju (neopterećenu od tadašnjih zbivanja i procesa), i razvija se
u okvirima tadašnjih ekonomskih, društveno – socijalnih, političkih, kulturnih i religijskih odnosa,
konstelacija i potreba. Uostalom, tak kontekst se odražava i dijelovima tekstova Kurana i Hadisa. U
narednim stoljećima, preko svojih evolutivnih i revolucionarnih faza, iz ovog prvotnog temeljnog oblika
(isto kao i u slučaju kršćanstva) razvile su se zaokružene religijske dogme i to u velikom broju
denominacija.
Podjele unutar muslimanske zajednice su se počele javljati već po Muhamedovoj smrti, da bi nakon par
decenija donijeli i grananski rat i sektaške i religijske i dogmatske podjele. Temeljna i načelna podjela je na
sunite/sunije i šite/šije, iako postoji i niz islamskih denominacija i heterodoksnih vjerovanja koje se ne
mogu ubrojati ni u jednu od navedenih skupina. Šiti su i sami prilično izdijeljeni na iznimno veliki broj
sekti, koja imaju i različita (često heterodoksna) vjerovanja; najbrojniji su šiti “Dvanaestorice”. Suniti su
znatno homogeniji po vjerovanju i imaju podjelu samo na četiri glavne “šerijatske škole” (mesheba) +
vehabijski pokret i učenje (koji nije priznat kao oficijelna škola). Razlike u ovim školama nisu u temeljnim
dogmama, nego se razlikuju jedni od drugih u praktičnom izvonenjenju religijskih rituala, te u pravničkim
interpretacijama šerijata (odnosno u interpretaciji Kurana i hadisa). Ono što je potrebno znati jeste da su se
današnja “kreda vjera” i sunitskih i šitskih i drugih islamskih denominacija razvijala stoljećima nakon
Muhamedove smrti i da su rezultati raznoraznih utjecaja i tumaćenja.
Kuran je inače vrlo sumnjičav u pogledu teološke špekulacije, koju odbacuje kao zannu. U Kuranu je
abrahamistički bog inače bezličnije prikazan u odnosu na ranohebrejsku tradiciju, i nedostaje mu patos ili
žestina sa kojom je prikazan u Starom Zavjetu. Kuranski prikaz abrahamističkog boga je toliko
transcendentan da se on njemu govori samo u parabolama ili se opaža u znakovima prirode. Naravno,
ljudsku potrebu za špekulacijama ne može ništa zaustaviti, pa su je rani muslimani našli u nekoj drugoj
tematici. Za razvitak i zaokruživanje sunitske dogmatike i ortodoksnog vjerovanja (kojoj danas pripada
ubjedljivo najveći broj onih koji se smatraju muslimanima) najvažnija je bila borba o prirodi Kurana.
Kao što je već rečeno, Kuran u vidu knjige, skupljenih recitovanih sura i ajeta, nije postojao za vrijeme
Muhameda. Inače je forma stihova bila popularna u arabijskom svijetu, izmenu ostalog jer je omogučavala
i lakše pamćenje i tako širenje poruke. Zato i ne treba čuditi da su otkrovenja isto bila stihovana. Po
islamskoj tradiciji, nakon Muhamedove smrti i nakon što je veliki broj onih koji su znali Kuran (u cjelini ili
djelimično) napamet poginuo u bitci kod Jamame (633. god.) protiv vojske Musajlime, kalifa Abu Bakr (vl.
632. – 634. god.) je odlučio da se sačini knjiga kako bi se sure i ajeti sačuvali. Taj nimalo lak ni
jednostavan zadatak je povjeren Zejdu ibn Tabitu, koji je možda uspio skupiti sve stihove (u islamskoj
tradiciji postoje i priče da su neki stihovi izgubljeni) i izraditi jedan manuskript koji je ostao sa Abu
ORBIS ROMANVS
2655
Bakrom dok on nije umro. Menutim, u rukopisu sure nisu bile poredane po nekom pravilu a niti editirane.
Nakon smrti Abu Bakra, manuskript je ostao u posjedu kalife Omera, a nakon njegove smrti je prešao u
posjed Hafse, udovice Muhamedove i kćerke Omera. Glavni posao konačnog sakupljanja Kurana, njegove
redakcije, kanoniziranja, jezičkog standardiziranja (na osnovi dijalekta mekanskih Kurejšija) i izdavanja
(ali ne i kanoniziranja transkripcije, čitanja i izgovora) desio se za vrijeme kalife Utmana (vl. 644 - 656.
god.). On je imenovao jednu komisiju koju je vodio već spomenuti Zejd (sa još trojicom istaknutih
Mekanaca) da upotrijebi navedeni manuskript i na osnovi njega pripremi standardnu kopiju Kurana. Na taj
posao je kalifa Utman bio ponukan jer je tada cirkulirano nekoliko kopija Kurana koje su imale odrenene
gramatičke varijacije. I tako je Kuran, tek nakon 20 godina od Muhamedove smrti, dobio konačnu pisanu
formu koja je postala model za sve kasnije prepisivače, štampare i izdavače. Po kanoniziranju teksta Utman
je naredio da se spale svi drugi kuranski materijali, bilo da je riječ o pojedinim dijelovima, fragmentima,
surama i ajetima ili o cjelini teksta. Prije kodifikacije Kurana, islamska tradicija potvrnuje postojanje i
drugih rukopisa (u cjelini) Kurana koji su bili u personalnom vlasništvu pojedinaca koji su se i sadržinski
razlikovani od Utmanove redakcije. Nijedan od njih nije sačuvan. U Utmanovoj redakciji, sure u Kuranu
nisu poredane po dataciji ili tematskoj sličnosti ili možda mjestu i kontekstu otkrovenja, nego po dužini, od
najveće do najmanje. Po šitskim i nekim sunitskim teolozima i učenjacima, Alija je (šest mjeseci nakon
smrti Muhameda) bio sastavio za sebe kompletnu verziju Kurana nedugo nakon Muhamedove smrti, koja
se od Utmanove redakcije razlikovala što su sure bile poredane po kronološkom redu. Postoje i mišljenja
menu nekim šitskim teolozima da je još bilo razlika izmenu Alijeve i Utmanove redakcije. Neki ekstremni
šiti su čak (vjerojatno apokrifno) tvrdili da nedostaju dvije sure, odnosno da su namjenski uklonjene. I
pored Utmanove kanonizacije, dolazilo je (poradi dijakritičkih varijacija i odsustva simbola za vokale) i do
odrenene konfuzije u transkripciji i razumijevanju teksta i smisla stihova. To se može primijetiti u ranim
manuskriptima iz vremena Umajadskog i Abasidskog kalifata. Uostalom i samo arapsko pismo je prilično
evoluiralo kroz stoljeća od onog prvog jednostavnog tipa. Arapsko pismo koje poznajemo danas nije bilo
precizirano sve do sredine IX. st. i kaligrafa Abu Alije Muhameda ibn Mukla. Procesualno je bilo i
utvrnivanje kanonske transkripcije, čitanja (odnosno izgovora) i smisla teksta Utmanove redakcije. U tom
pogledu treba istaći Abu Bakra ibn Mudjahida (umro 936. god.), koji je priznao kanonskim čitanja
sedmorice islamskih teologa iz ranijeg perioda. U džamiji u Sani su 1972. god. otkriveni manuskripti sa
palimpsest - tektovima koji bi se mogli smatrati do danas najstarijim sačuvanim kuranskim tekstovima, sa
datacijom u preumajadski period.
Borba za prirodu Kurana se sastojala u odgovoru na pitanje da li je Kuran stvoren ili nestvoren. Činjenica je
da u najranijem islamskom dobu ovo pitanje nije bilo riješeno, i zato se u toku daljem razvitka islamskih
teologija i dogmatika postavilo kao jedno od ključnih. Na “afirmaciju” ovog pitanja utjecali su na jednoj
strani direktno grčka klasična filozofija, a na drugoj indirektno kršćanski dogmatski stavovi. Pod utjecajem
grčke klasične filozofije i njenih stavova o razumskom i racionalističkom zaključivanju razvilo se
mutazilitsko vjerovanje da je Kuran stvoren. Mutaziliti su jednostavno povezali razumsko i racionalističko
zaključivanje sa religijskom teorijom o otkrovenju. Ova islamska teološka škola je cvjetala u periodu VIII.
– X. st. i razvila se iz škole Qadria (inače teško proganjane od Umajada) koja je zastupala teoriju “o slobodi
ljudske volje i da će čovjek biti sunen po svojim djelima”. Sami mutaziliti su sebe nazivali Ahl al-Tawhid
wa al-'Adl ("Narod božanskog Jedinstva i Pravde"). Nasuprot njima je stajalo vjerovanje da je Kuran
postojao paralelno sa bogom od prapočetka vremena i samim tim je bio nestvoren i njegova
“ovozemaljska” emanacija. Ova struja, koju Karen Armstrong naziva sunitskom “tradicionalističkom” je
tako smatrala da Kuran predstavlja prisutnost boga menu njima. Utjecaj na ovo vjerovanje je vjerojatno
indirektno ostvarilo kršćansko učenje o istobitnom Isusu (emanaciji božanskog) koji je postojao od početka
vremena. Neku vrstu emanacije božanskog (bar u smislu posvećenosti) u ljudima su zastupale i pojedini
ekstremniji šitski pravci. U vrijeme Abasida, mutazilitsko vjerovanje o stvorenom Kuranu je postalo i
vladajuća dogma. To se desilo u junu 827. god. kada je Kalifa al-Ma'mun (vl. 813 – 833. god) proglasio
mutazilitsku dogmu o stvorenosti Kurana i nijekanju vinenja boga na “onome svijetu” državnim religijskim
ORBIS ROMANVS
2656
učenjem. Ovaj kalifa je i pokrenuo (a nastavila njegova dva nasljednika sve do 847. god..) inkvizitorski
progon (mihna) protiv onih koji su zastupali suprotno mišljenje, koji je prilično narušio ugled mutazilita.
Najčuveniji oponent mutazilitima u ovom periodu je bio Ahmed ibn Hanbala, sunitski jurista i osnivač
hanbelijskog mesheba. Na kraju je ipak, zahvaljujući kalifi Al – Mutawakkilu (vl. 847- - 861. god.)
pobijedila dogma o nestvorenom Kuranu, koja se tako razvila u ortodoksnu dogmu tradicionalnog sunizma
koje se zakoružuje i po drugim pitanjima u periodu (do otprilike sredine X. st.).
Paralelno sa razvitkom dogmi u bezbroj islamskih denominacija, nastajao i razvijao se i šerijat, odnosno
pravni kodeks. Šerijat se zasnivao na Kuranu, životu, riječima i djelima Muhameda (onako kako ih je
prenosila tradicija). Egzistiralo je i još uvijek postoji nemjerljivo mnoštvo hadisa, sa najrazličitijom
tematikom i teološkom, političkom, društvenom i drugom motivacijom. Do danas ne postoji kanonizirana
verzija hadisa, odnosno sune, ali se najčešće u sunitskom svijetu koriste zbirke Malika ibn Anasa (cc 711. –
795. god.; osnivač malikijskog mesheba), Buharija (živio 810. – 870. god.), i Muslim ibn al – Hijaja al –
Kušajrija (živio nakon 815. – maj 875. god.). Oni su došli u posjed više stotina hiljada podataka koje su
njihovi prenosioci smatrali tradicijom Muhamedovih riječi i djela, ali su u svoja djela uvrstili samo manji
broj njih, možda izmenu cc 1 % i cc 3 %.
Isusa i Muhameda dobra većina onih koji su se predstavljali i koji se još uvijek predstavljaju kao njihovi
„sljedbenici“ nisu shvatili na pravi način niti su njihovo povijesno postojanje i djelovanje razumjeli, pa su
ih zato i loše tumačili i protumačili. Zato je i nastala u nekim aspektima njihovog učenja i ideja priličan
raskorak u odnosu na ono što se kasnije zbivalo. Veliko je pitanje koliko bi se oni slagali sa današnjim
dogmama i zastupanjima kršćanskih i islamskih denominacija, jer je na njihovo ozvorno učenje nataloženo
još mnogo toga kroz stoljeća.