Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda Bosne i
Hercegovine

Emir Sivac

Ep o Gilgamešu
(referat)
Mentor: prof. dr. Almedina Čengić

Sarajevo, 2019

1
 Sadržaj

1. Uvod .........................................................................................................................3.
2. Gilgameš i Enkidu.....................................................................................................4.
3. Enkiduov san ............................................................................................................5.
4. San o vječnom životu................................................................................................6.
5. Susret sa Utnapištimom ............................................................................................7.
6. Pronalazak besmrtnosti .............................................................................................8.
7. Enkiduov duh.............................................................................................................9.
8. Zaključak..................................................................................................................10.

2
 1. Uvod

Jedno od najboljih djela babilonske književnosti jeste čuveni „Ep o Gilgamešu“, u kome se sa
velikom umjetničkom snagom postavlja vječito pitanje o smislu života i neizbježnosti čovječije
smrti. Junak iz Epa o Gilgamešu bio je historijska ličnost, kralj koji je vladao sumerskim
gradom-državom Urukom oko 2700. godine prije nove ere. Nastao je oko 1700. godine prije
nove ere. Neki njegovi dijelovi nastali su mnogo ranije, a i cijeli ep je vjerovatno stariji, samo
mu je oko navedene godine dat cjelovit oblik. Ep je napisan na akadskom, babilonskom jeziku i
sastoji se od 12 ploča (pjevanja) pa je prema tome i najveći. Ploče imenuju svog autora kao
Sin-Leqi-Unninni, što znači: „Bože mjeseca, prihvati moju molitvu“.

Priča objedinjuje mnoge dijelove koji čine identitet Gilgameša: čovjek, heroj, kralj, bog.
Gilgameš mora naučiti živjeti. Mora pronaći načine za izražavanje njegove ogromne osobne
energije, ali da i dalje djeluje u skladu s nametnutim ograničenjima na njegovo društvo i
svemir. Ali djelo naglašava temu smrti i istražuje realizaciju da uprkos čak i najvećim
dostignućima i moćima, čovjek je nemoćan protiv smrti.

Jedan vrlo zanmiljiv aspekt ljudskog iskustva je način na koji se određene teme iznova i iznova
pojavljuju u književnosti, religiji, mitologiji i kulturi, bez obzira na geografski položaj,
ekonomski status i vremensko razdoblje.

Humanizam u epu je veoma izražen u druženju Gilgameša i Enkidua i tek je samoća natjerala
Gilgameša da razmišlja o smrti. Samu riječ smrt nigdje ne postoji u epu, iako je ona presudna,
nego se o njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su savremene, vječne i
bliske svakom čovjeku: čovjekoljublje, želja da se prevaziđe smrt, i da se djelima čovjekov
život pomjeri u vječnost.

3
 2. Gilgameš i Enkidu
Gilgameš svirepo ugnjetava narod, tjerajući ga da zida gradske bedeme i hramove bogovima.
Stanovnici Uruka žale se na svoju tešku sudbinu bogovima, i bogovi, uslišivši njihove žalbe,
stvaraju div-junaka Enkidu, koji raspolaže natprirodnom snagom. Enkidu je živio sa
životinjama i dolazeći na pojilo pravio lovcima zamke. Kada su se lovci požalili Gilgamešu, on
ih posavjetova da povedu mladu ženu koja će ga opčiniti i odvojiti od stoke. Kada žena ispriča
Enkiduu o Gilgamešu, on dođe u Uruk da ga izazove na borbu. Građani radosno dočekuju
Enkidua nadajući se oslobođenju od Gilgamešovog terora. Gilgameš je usnio san o sukobu sa
nekim junakom a majka mu tumači san: taj junak će postati njegov prijatelj i brat. Već u ovom
pjevanju je Gilgameš okarakterisan kao patnik i "čovjek bola i radosti": naglašena je ona strana
Gilgamešove ličnosti, koja će prožimati cijeli ep i postati nosilac filozofskog zaključka o
čovjekovoj mračnoj sudbini. Tu oba junaka započinju dvoboj, ali, raspolažući podjednakom
snagom, oni ne mogu da savladaju jedan drugog. Sprijateljivši se, oba div-junaka, Gilgameš i
Enkidu, zajedno vrše svoje podvige. Oni zajedno kreću u kedrovu šumu, čuvara Kedrove šume
bogova, koji je uvredio Šamaša, boga sunca i Gilgamešovog zaštitnika. Gilgameš i Enkidu
stupaju u boj sa Humbambom i ubijaju ga:

„I zaljuljaše se kedrovi, i izađe Humbaba,

Strašan, izađe ispod kedrova,

Jurnuše oba junaka, nadmećući se u odvažnosti,

I oba se uhvatiše u koštac sa gospodarem kedrova.

Dvaput je sudba pomogla Enkidu,

I Gilgameš drži u ruci Humbabinu glavu.

Pobjednički junak Gilgameš budi ludu strast u srcu Boginje Ištar, koja heroju nudi svoju ljubav.
Ali mudri i oprezni Gilgameš odbacuje njenu ljubav podsjećajući boginju na to koliko je patnji
i žalosti zadala ona svojim ranijim ljubavnicima. Uvrijeđena Gilgameševim odbijanjem,
boginja Ištar žali se na njega svome ocu, vrhovnom bogu neba, Anu. Kada je uslišio uporne
molbe svoje kćeri, bog Anu je bacio na zemlju čudovišnog bika, koji svojim padom i dahom
ubija 800 ljudi. Ali junaci ubijaju to strašno čudovište, i Enkidu kaže Gilgamešu:

Prijatelju moj, pobjedili smo nebesku zvijer.

Zar ne smijemo sad reći da nam je osigurana slava u potomstvu!

4
 3. Enkiduov san

Enkidu usni san, u kome se propriče propast. I zaista Enkidu se smrtno razboli. Dirljivim
riječima oprašta se on sa svojim prijateljem Gilgamešom i proriče i njemu neizbježnu smrt.
Giglameš oplakuje smrt prijatelja i prvi put osjeća nad svojom glavom lepršanje krila smrti.
Njegovo naricanje izraženo je u umjetničkom obliku.

Šest dana i noći plakao sam ja nad njim

Sve do dana kad su ga spustili u raku,

Sada se ja bojim smrti i bježim u posto polje.

Nada mnom lebdi prijateljeva riječ što mi je kaza pred smrt.

Kako, o kako da se utješim? Kako, o kako da zaplačem?

Voljeni prijatelj sada je nalik na prašinu.

I neću li i ja leći, kao i on, da nikad više ne ustanem?

Gilgames također traži u dolinama utjehu, ali u njemu je i nemir. Lovcu koga sreće, Gilgameš
kaže:

Sudbina prijatelja teško leži na meni

Zato tužim preko polja i tražim doline.

Kako samo mogu to da prećutim

Kako da se izjadam?

Prijatelj koga volim

Postao je zemlja.

Ovdje je prijelom: završen je period Gilgamešovog sretnog života u kome je osjetio slast vlasti,
ljepotu uspeha, toplinu prijateljske ljubavi. Sada nastaje život ispunjen tugom i bolom, ali i
strahom od smrti. Prestao je biti čovjek radosti, postao je čovjek bola.

5
 4. San o vječnom životu

Početak devete ploče kazuje o mukama i namjerama Gilgamešovim:

Zar neću i ja kao Enkidu umrijeti?

Duša mi je razrivena bolom.

Uplašio sam se smrti i zato jurim preko stepe.

Odlazim moćnom Utnapištimu,

Koji je našao vječni život.

Žurim da stignem k njemu.

Moren strahom od smrti, Gilgameš se odluči da krene na daleki put. On se upućuje svome
pretku Utnapištimu, koji je jedini od smrtnika dobio besmrtnost. Njega ne plaše teškoće
dalekog puta. Kada dolazi pred Sunčevu kapiju, zaustavljaju ga škorpioni - ljudi kojima se jada
da ga je stigla ljudska sudbina i da se boji smrti. Moli ih da ga puste kako bi našao život.
Zadivljeni njegovom snagom, hrabrošću i upornošću, oni ga puštaju da pronađe put. Dugo
putuje kroz mračni klanac dok stigne na svjetlost, pred Vrt bogova. Moli boga sunca Šamaša da
mu pokaže put do Utnapištima da bi našao život. Ovaj ga odvraća jer "život koji tražiš nećeš
naći". Na uporne Gilgamešove molbe, Šamaš ga upućuje Siduri Sabitu, mudroj ženi sa Brijega
bogova koja čuva stablo života i može mu pokazati put do Utnapištima. Deseta ploča opisuje
Gilgamešov susret sa Siduri Sabitu i Utnapištimom. Kada dođe do Siduri Sabitu, kazuje joj
svoje patnje i kuda je krenuo. Ona ga odvraća:

Gilgamešu, kuda žuriš?

Život koji tražiš nećeš naći.

Kada su bogovi stvorili ljude,

Smrt su odredili za njih,

a život zadržali za sebe.

Još jedan nagoveštaj uzaludnosti njegovog traganja i potvrda da je čovjekova sudbina unaprijed
određena, te da se od smrti ne može pobjeći. Ona mu savetuje da jede i pije, da se veseli uz
harfu, frulu i igru, da se raduje u naručju žene. Ova hedonistička slika djeluje snažno u
kontrastu sa prethodnom mračnom slikom ljudske sudbine, što još više Gilgamešovom bolu
daje težinu i sumornost.

6
 5. Susret sa Utnapištimom

Kada Gilgameš ostaje uporan, ona ga upućuje na Utnapištimovog lađara koji treba da ga
prebaci preko Vode smrti do ostrva života. Kada sa lađarom uspije da stigne do Utnapištima,
Gilgameša opet dočekuju reči beznađa. Pošto kaže Utnapištimu da se nije zadovoljio sretnim
životom, da se napio boli i da mu je patnja bila hrana, izražava svoju želju:

Hoću da uništim duhove smrti,

Neka prestanje njihovo kliktanje.

Utnapištim mu odgovara obeshrabrujućim riječima da je čovjeku određena smrt, a ne vječni

život i da svakom životu ona postavlja cilj. Međutim on mu otkriva još jednu tešku istinu, da
ništa nije vječito:

Zar gradimo kuće zauvijek?

Pečatimo li ugovore za vječnost?

Zar braća zauvijek dijele baštinu?

Zar čovjek vječno uživa radost stvaranja?

U ovim stihovima opisana je onespokojavajuća istina o životu i smrti, o tome kako je život
prolazan i da je smrt neizbježna. Hladnoća pesimizma Utnapištima ledi Gilgamešovo srce.
Ovdje pesimizam potpuno zamračuje vidike i odvodi čovjeka u beznađe. U ovom pjevanju
pesimizam i tuga dostigli su vrhunac.

Sažalivši se nad Gilgamešom, Utnapištim mu priča o svjetskom potopu i tome kako ga je Bog
Ea naučio da sagradi kovčeg i da se u njemu spasi od potopa. Kada Utnapištimu Ea, bog
dubina, saopštava odluku bogova o potopu i daje mu uputstva kako da spase sebe i porodicu,
ovaj obmanjuje narod i spašava se samo sa svojom porodicom. Zanimljiva je slika bogova u
danima velikog potopa:

I sami se bogovi uplašiše potopa,

Pobjegoše i popeše se na Anuov brijeg bogova,

Šćućureni kao psi gurahu se među sobom.

Narodni pjevač, smrtno biće, predstavio je bogove u jadnom stanju: isprepadani, šćućureni kao
psi, sebično se guraju uzmičući od potopa i bojeći se za sebe. Kao da je pjevač želio da se
osveti bogovima za sva zla koje su mu nanijeli, da pomalo umanji njihovu uzvišenost, da ih
prikaže kao bića koja nisu puno moćnija od čovjeka.

7
 6. Pronalazak besmrtnosti

Utnapištim otkriva Gilgamešu „tajnu rijeku“ i savjetuje ga da siđe na dno okeana, da tamo
ubere travu besmrtnosti, koja nosi ime „starac postaje mladićem“. Kada je Utnapištim došao do
vječnog života, on je obmanuo narod i spasio samo svoju porodicu. Nasuprot tome, Gilgameš,
kada dolazi do čudotvorne trave, želi da je podjeli svima a ne da je sam pojede i sam postigne
vječni život. Utnapištim savjetuje Gilgamešu da se vrati u svoj grad i kao nagradu za sve ono
što je pretrpio i muke koje je podnio, odaje mu tajnu čudotvorne trave koja obezbeđuje vječni
život. Gilgameš vadi sa dna mora travu i sav je sretan:

Sada će biti ispunjena žarka težnja čovjekova,

Bit će mu sačuvana mladost u punoj snazi.

Hoću da je odnesem

U moj zidom utvrđeni Uruk,

Dat ću svim junacima da jedu od nje,

Hoću da ja podjelim mnogima.

Ovdje se Gilgameš predstavlja kao nesebičan čovjek koji želi svima da pomogne: tako je
njegovo traganje za životom dobilo opšteljudski smisao i plemenitu namjeru - da bude
ostvarena žarka težnja čovjekova za besmrtnošću. Po ovoj svojoj crti, Gilgameš postaje simbol
čovjeka i njegove vječite težnje za smislom života, a njegova borba je samo jedan detalj iz
borbe koja se odvijala milenijumima, a čiji su borci ostali mahom bezimeni.

U trenutku kada se Gilgameš kupa u jezeru, zmija uzima travu i odnosi je. Zlo (zmija) opet
pobjeđuje čoveka i on se vraća na početak: opet je smrtan i nemoćan, preplašen od smrti, od
vraćanja u prah zemlje, u ništa. Gilgameš se vraća u svoj grad.

8
 7. Enkiduov duh

Ožalošćeni heroj, vrativši se u svoj grad Uruk, moli bogove za posljednju milost. On želi da
vidi sjenu svog preminulog prijatelja Enkidu. Bog podzemnog svijeta Nepral šalje, po
naređenju bogova, na zemlju Enkidovu sjenu. Spjev se završava zaključnim dijalogom između
prijatelja. U odgovor na Gilgameševu strasnu molbu da mu ispriča „zakon zemlje“, Enkidu mu
veoma depresivno opisuje zagrobni život mrtvih ljudi.

Pa ništa. Pusti me da sjednem i zaplačem.

Reci mi zakon zemlje, koji ti poznaješ“.

Glava, koje si se ti doticao i zbog koje si osećao radost u srcu,

Kao staru odeždu, crv nju proždire.

Prsa, kojih si se ti doticao i zbog kojih si osjećao radost u srcu,

Kao stari đak, puna su prašine.

Čitavo je tijelo moje nalik na prah.

To je prvi put da je kranje jasno i u isto vrijeme sa takvom snagom i izrazitošću izrečena misao
o neizbježnosti smrti, kojoj su podložni svi ljudi, čak i oni koji su spremni na svaki podvig da
bi savladali neminovnu smrt.

Gilgameš je ljudskim dijelom svoje ličnosti nadvladao i potisnuo božanski dio i narodni pjevač
je slio u ovog junaka sve ono što je ljudsko i plemenito i što je izražavalo ljudske želje i težnje.
Kao junak, Gilgameš je primjeran, jak, snažan, hrabar, divan, lijep. Najtipičnija njegova
osobina je upornost: ne odustaje od namjere da ubije Humbabu, ne odustaje od traganja za
životom iako nailazi na velike prepreke. Njegova mudrost i znanje naglašeni su u uvodnim
stihovima epa, ali se pokazuju i u njegovim djelima i govoru.

9
 8. Zaključak

Nakon napisanog uvoda, zatim glavnog dijela rada, došao je red i na zaključak. Epska legenda
o Gilgameševim djelima vodi porijeklo iz duboke sumerske starine. Imena glavnih junaka –
Gilgameša i njegovog prijatelja Enkidu – sumerskog su porijekla. Na Gilgamešovo ime nailazi
se u sumerskim natpisima iz XXV vijeka, a na predstavu Gilgameša – na cilindričnim pečatima
iz istog vremena. Priča o podvizima Gilgameša i Enkidu, o tragičnoj smrti Enkidu i o
Gilgameševim traženjem za besmrtnošću, prepliće s sa čitavim nizom starih religijskih mitova,
koji su u vidu pojedinih epizoda umetnuti u opšti tekst spjeva. Takva je legenda o stvaranju
čovjeka (Enkidu) od gline, koja se sastoji od božije pljuvačke; takav je čuveni mit o svjetskom
potopu, u kojem se govori kako je heroj Utnapištim na savjet boga mudrosti Ea sagradio
kovčeg, spasio se od potopa, i time dobio vječni život.

Ep o Gilgamešu ima posebno mjesto u babilonskoj književnosti, kako po svojim umjetničkim

odlikama, tako i po specifičnim mislima koje se nalaze u njemu. U visoko umjetnički oblik
stavljena je misao starobabilonskog pjesnika o tome kako čovjek vječno teži da savlada smrt i
dobije ličnu besmrtnost. U zadnjim rječima spjeva osjeća se jaka želja čovjekova da sazna
„zakon zemlje“, tajnu života i smrti. Dubokim pesimizmom prožete su rječi starog pjesnika.
Budući život on prikazuje kao obitelj, stradanja i bola. Čak ni čuveni Gilgameš koji je divan,
snažan, mudar, božanstven, svojim dvjema trećinama čovjek samo jednom, i pored svog
božanskog porijekla ne uspije da zasluži i dobije besmrtnost. Blažensvo u zagrobnom životu
može dobiti samo onaj ko izvršava zapovijedi religije, zahtjeve sveštenika, obrede i vjerskog
kulta. U tome je poenta čitavog epa.

10
Literatura

1. Ep o Gilgamešu / preveo i izradio registar pojmova Stanislav Preprek; predgovor napisao Zoran
Milutinović
2. Istorija starog Istoka / V. I. Avdijev ; [preveo Miroslav Marković]

11