1

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

329

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u

sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Marko Babić,
Slavica Banić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom
tužbom pokrenula P. P. iz P., zastupana po skrbnici B. B. iz B., na sjednici održanoj 14.
siječnja 2016. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se djelomično usvaja.

II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Z. broj: R1-19/09 od 28. prosinca 2010.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Z. na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. P. P. iz P. (u daljnjem tekstu: podnositeljica), zastupana po skrbnici B. B. iz B., podnijela je

Ustavnom sudu ustavnu tužbu kojom osporava rješenje Županijskog suda u Z. broj: Gžx-
950/11 od 27. lipnja 2012., kojim su odbijene žalbe J. P. i B. B. protiv rješenja Općinskog
suda u Z. broj: R1-19/09 od 27. travnja 2011. Potonjim su rješenjem odbačene kao
nedopuštene žalbe J. P. i B. B. protiv rješenja Općinskog suda u Z. broj: R1-19/09 od 28.
prosinca 2010., kojim je podnositeljica lišena poslovne sposobnosti.

Podnositeljica je ustavnu tužbu podnijela i protiv oba prethodno navedena rješenja

Općinskog suda u Z.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

2

2. Centar za socijalnu skrb Z. je 23. siječnja 2006. Općinskom sudu u Z. podnio prijedlog da
se podnositeljica liši poslovne sposobnosti, imenovavši joj prije toga (rješenjem klasa: UP/I-
552-02/05-02/47 ur. broj: 2181-160-05-2 od 31. listopada 2005.) odvjetnicu K. K. iz K. za
skrbnicu za poseban slučaj radi zastupanja te zaštite interesa u navedenom sudskom
postupku.

Rješenjem broj: R1-5/06 od 2. veljače 2006. Općinski sud u Z. odredio je izvođenje

vještačenja po vještaku neuropsihijatru, naloživši mu da pregleda podnositeljicu te sudu
dostavi pisani nalaz i mišljenje na okolnost utječe li podnositeljičino zdravstveno stanje na
njezinu poslovnu sposobnost.

Podnositeljičina skrbnica za poseban slučaj je 21. veljače 2006. podnijela Općinskom sudu u
Z. podnesak u kojem je navela:

»Kako mi činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari nije poznato, to opreza radi osporavam
navode iz Prijedloga.

Predlažem da Sud provede dokaze navedene u Prijedlogu i ocjenom istih donese na zakonu
utemeljenu odluku.«

Općinski sud u Z. je rješenjima broj: R1-5/06 od 8. veljače 2007. i 19. lipnja 2008. pozvao
predlagatelja da poduzme sve potrebne mjere i radnje koje će vještaku omogućiti
podnositeljičin pregled.

Rješenjem istog suda broj: 6-Su-379/07-4 od 3. studenoga 2008. spis razmatranog predmeta
je raspoređen u rad drugom sucu tog suda. I rješenjem Općinskog suda u Z. broj: 23-Su-
2451/09-3 od 9. studenoga 2009., nakon što je taj sud postao nadležan za predmet (koji mu
je dostavljen 7. listopada 2009.), spis je raspoređen u rad drugom sucu tog suda.

Centar za socijalnu skrb Z., odgovarajući na prethodno spomenuta rješenja suda od 8.

veljače 2007. i 19. lipnja 2008., u podnesku od 8. lipnja 2010. u bitnome navodi:

»Vezano za predmet ... ovaj Centar za socijalnu skrb po vašem pozivanju da se poduzmu
potrebne mjere koje će omogućiti vještaku neuropsihijatru ... pregled predloženice, stupio je
u kontakt sa ocem predloženice J. P. ...

J. P. je tom prilikom izjavio da predloženica odbija otići na vještačenje-pregled i da je on ne

može prisiliti na isto.
3

Slijedom iznesenog, predlažemo da vještak ukoliko je moguće, obavi terenski pregled na

adresi u Z. ...

Nadalje, napominjemo da je otac predloženice J. P. dostavio ovom Centru podnesak kojim

traži povlačenje prijedloga za lišavanje poslovne sposobnosti P. P.

U provedenom postupku ovaj Centar utvrdio je da nema osnova za povlačenjem predmetnog

prijedloga budući je predloženica i dalje bolesna o čemu prileži potvrda liječnika opće
medicine ... dakle i dalje postoji osnovana sumnja u njenu poslovnu sposobnost.«

Podnesku je priložena potvrda liječnika opće medicine datirana od 21. rujna 2005.

U psihijatrijskom nalazu i mišljenju, dostavljenom Općinskom sudu u Z. 27. kolovoza 2010.,

vještak je uvodno naveo da se vještačenje temelji na: »1. Uvidu u sudske spise. 2.
Medicinskoj dokumentaciji. 3. Psihijatrijskom liječenju.« U tom se smislu, u bitnome, prvo
pozvao na prethodno spomenutu potvrdu liječnika opće medicine od 21. rujna 2005.,
navodeći da iz iste proizlazi da podnositeljica kao »dugogodišnji psihijatrijski bolesnik, boluje
od kronične psihoze i pod kontrolom je psihijatra«. Zatim je naveo da je podnositeljica, prema
heteroanamnezi dobivenoj od njezinog oca, u više navrata liječena »u Psihijatrijskom odjelu
Psihijatrijske klinike u KBC Z., koliko on zna bila je najmanje dva tri puta i to po deset do
petnaest dana« (pri tome ne navodeći relevantni vremenski kontekst tih razdoblja). Vještak je
zaključno u nalazu naveo da je podnositeljica pregledana »u Klinici za psihijatriju KBC Z.
25.08.2010. godine, primljena je u hitnoj službi pod kliničkom slikom schizofrene psihoze u
egzacerbaciji« te da joj je »u više navrata, posljednjih mjeseci upućen pismeni poziv da se
javi u Kliniku za psihijatriju radi ocjene poslovne sposobnosti ali se roditelji nisu odazvali
pozivu iz razloga što su odustali od vještačenja, jer je navodno P. sada bolje«. Nakon što je
opisao nalaz dobiven nakon navedenog prijama u bolničkoj hitnoj službi, za koji je naveo da
je jučerašnji u odnosu na pisanje vještačkog nalaza i mišljenja (datiranog s 27. kolovoza
2010., što bi ukazivalo na to da je riječ o prekjučerašnjem prijamu u odnosu na pisanje
vještačkog nalaza i mišljenja), vještak je u mišljenju naveo da podnositeljica »boluje od
kronične schizofrene psihoze« te predložio da joj se »oduzme poslovna sposobnost u
cijelosti«.

Dana 6. listopada 2010. u predmetu je na Općinskom sudu u Z. održana petominutna

rasprava, na koju podnositeljica nije pozvana. Zapisnik s te rasprave glasi:

»Početak 8,30 sati

Utvrđuje se da su pristupili:

Za predlagatelja: punomoćnica L. L., diplomirana pravnica

4

Za predloženicu: posebna skrbnica K. K.

Utvrđuje se da je kod ovog suda dana 27. kolovoza 2010. zaprimljeno vještvo stalnog
sudskog vještaka dr. S. S. koje je dostavljeno strankama na očitovanje.

Nazočne nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. S. S.

Sudac rješava raspravljanje dovršeno.

Rješenje će biti doneseno u zakonskom roku.

Dovršeno u 8,35 sati.«

2.1. Općinski sud u Z. je u obrazloženju rješenja broj: R1-19/09 od 28. prosinca 2010. naveo
da je pregledao dijelove spisa koji sadrže podnositeljičinu liječničku dokumentaciju (bez da je
specificirao o kojoj se dokumentaciji radi) i njezin rodni list te proveo psihijatrijsko
vještačenje. Nakon toga je, na ukupno nepunu jednu stranicu, do kraja obrazloženja rješenja
naveo sljedeće:

»Prijedlog predlagatelja je osnovan.

U svom nalazu i mišljenju od 27. kolovoza 2010. stalni sudski

vještak dr. S. S., mr. sc. neuropsihijatar je naveo da je predloženica
imala uredan psihomotorni razvoj, završila je ekonomsku školu,
prema heteroanamnezi bila je zaposlena, ali je prekinula sa
zaposlenjem. Liječena je u tri navrata u psihijatrijskoj bolnici u Z.,
prvo liječenje bilo je prije otprilike dvadesetak godina zbog smetnji
u ponašanju, ne postoji medicinska dokumentacija o tome, ‘rečeno
im je da se radi o težem duševnom poremećaju schizofreniji’ i od
tada uzima psihijatrijsku terapiju, povremeno ide na kontrolne
preglede kod psihijatra. Posljednje dvije-tri godine osjeća se bolje,
ali je uglavnom sama u kući, nije uspostavila niti jednu ozbiljnu
emocionalnu vezu, živi sa roditeljima. Kod prijema verificira se
klinička slika kronificirane schizofrene psihoze u recidivu.
Predloženica je autistična, emocionalno udaljena, inadekvatnog
afekta, pod uplivom halucinacija, bez mogućnosti komuniciranja.
5

Na osnovi heteroanamneze, dostupne medicinske dokumentacije i

kliničke slike zaključuje se da se kod predloženice radi o kroničnoj
schizofrenoj psihozi sa značajnom deterioracijom viših psihičkih
procesa kao što su emocije, mišljenje, rasuđivanje i testiranje
realiteta.

S obzirom da dugogodišnje psihijatrijsko liječenje nije dalo

rezultate u smislu poboljšanja kliničke slike, očekivati je daljnje
pogoršanje i daljnju psihičku deterioraciju, prognoza je slaba.
Vještak predlaže, kako predloženica nije u stanju skrbiti se o sebi
na adekvatan način niti upravljati svojim postupcima bez nanošenja
štete sebi i drugima, da ju je po pitanju poslovne sposobnosti
potrebno u cijelosti lišiti iste.

Člankom 159. stavka 1. Obiteljskog zakona (‘NN’ br. 116/03) propisano je da punoljetna
osoba koja se zbog mentalnog oštećenja ili psihičke bolesti ili ovisnosti o opojnim
sredstvima, senilnosti ili drugih uzroka nije sposobna brinuti i o osobnim potrebama, pravima
i interesima, ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice se ili potpuno lišava
poslovne sposobnosti.

Cijeneći navode iz medicinske dokumentacije, te uzevši u obzir nalaz i mišljenje stalnog

sudskog vještaka dr. S. S., mr. sc. neuropsihijatra, čije predmetno vještvo sudac smatra
logičnim i argumentiranim te izrađenim u skladu s pravilima struke, sudac smatra utvrđenim
da predloženica nije u stanju kontinuirano upravljati svojim postupcima i sama se brinuti o
svojim pravima i interesima, zbog toga je potrebno predloženicu u potpunosti lišiti poslovne
sposobnosti, a radi zaštite njezinih prava i interesa. Na citirano vještvo stranke nisu imali
primjedbe ni prigovora.

Stoga što su se ispunili pravni i medicinski uvjeti te radi zaštite prava i interesa predloženice
treba istoj oduzeti samovlast.

Radi navedenog prijedlog predlagatelja razborito je usvojiti i temeljem odredbe čl. 159.
stavka 1. Obiteljskog zakona, riješiti kao u izreci ovog rješenja.«

2.2. Protiv prethodno navedenog rješenja su otac podnositeljice J. P. (7. veljače 2011.) i
sestra podnositeljice B. B. (18. veljače 2011.) podnijeli žalbe, koje je Općinski sud u Z.
odbacio rješenjem broj: R1-19/09 od 27. travnja 2011., uz obrazloženje da su ih podnijele
osobe koje nisu ovlaštene za podnošenje žalbe budući da je podnositeljici imenovana
skrbnica za poseban slučaj (odvjetnica K. K. iz K.).
6

Iste osobe žalile su se i na to rješenje – podnositeljičin otac 4. svibnja 2011., a njezina sestra
10. svibnja 2011. – obje priloživši žalbi rješenje Centra za socijalnu skrb Z. klasa: UP/I-552-
02/11-03/16 ur. broj: 2134-160-11-4 od 15. veljače 2011., kojim je podnositeljica kao osoba
potpuno lišena poslovne sposobnosti stavljena pod skrbništvo, a za skrbnicu joj je
imenovana njezina sestra B. B. Te su žalbe odbijene rješenjem Županijskog suda u Z. broj:
Gžx-950/11 od 27. lipnja 2012. uz, u bitnome, sljedeće obrazloženje:

»Naime, prema odredbi iz čl. 358. st. 3. ZPP, koja se u ovom izvanparničnom postupku radi
lišenja poslovne sposobnosti supsidijarno primjenjuje temeljem čl. 320. ObZ, žalba je
nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe.

ObZ, koji uz meterijalnopravne odredbe o lišenju poslovne sposobnosti sadrži i postupovne

odredbe, ne sadrži eksplicitnu odredbu o tome tko je u ovoj vrsti postupaka ovlašten na
podnošenje žalbe. Međutim, odgovor na to pitanje jasno se iščitava iz odredaba koje
propisuju:

– tko je stranka u izvanparničnom postupku (predlagatelj i osoba o čijim se pravima i pravnim

interesima odlučuje u postupku – čl. 310. ObZ),

– kome se dostavlja odluka suda o lišenju poslovne sposobnosti (stranci koja je podnijela
prijedlog, osobi koja se lišava poslovne sposobnosti i njenom skrbniku, te Centru za socijalni
rad – čl. 329. st. 1. ObZ).

Dakle srodnici predloženika, ukoliko nisu predlagatelji i time stekli status stranke u postupku,
uopće ne ulaze u krug sudionika postupka pa nema zakonske osnove (kako u odredbama
ObZ tako i ZPP-a) smatrati ih ovlaštenim na podnošenje žalbe.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

3. Podnositeljica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava

zajamčena člancima 14. stavkom 1., 18., 29. stavkom 1. i 35. Ustava Republike Hrvatske
(»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članak 14.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni
ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu:
Konvencija). U ustavnoj tužbi u bitnome navodi:

»... Rješenje je doneseno bez da je P. P. i članovi njene obitelji obaviještena o pokrenutom

postupku protiv nje tj. o oduzimanju poslovne sposobnosti. P. P. ne zna ni kako izgleda
spomenuta njena posebna skrbnica K. K., iz čega se vidi kakva je to zaštita njenih prava i
interesa?! U postupku pred Općinskim sudom P. P. i članovi njene obitelji nisu pozvani na
suđenje, a odluka Općinskog suda u Z. je donesena isključivo na osnovi vještačenja doktora
7

S. S. i unaprijed odabrane odvjetnice, koja je trebala samo potvrditi navode doktora.

Vještačenje doktora S. S. je takvo da ne odgovara stvarnom stanju P. P., kao da je
nedovoljno poznaje, jer se ona pored svojih psihičkih problema sama brine o sebi (podiže
sama sebi mirovinu na banci, sama sebi kuha, pere odjeću, kupuje i dr.), pa nema osnova da
joj se oduzima poslovna sposobnost.

U postupku lišavanja poslovne sposobnosti ona nema jednaki položaj kao druge stranke u
postupku (Centar za socijalnu skrb), jer je posebna skrbnica imenovana samo formalno i ne
ispunjava svoje dužnosti kao skrbnica. Logično bi bilo da joj je odmah imenovana kao
skrbnica sestra tj. član njene obitelji, zatim da je ona obaviještena o svim radnjama
poduzetim protiv nje, kako bi mogla uložiti žalbu na Rješenja suda, te da je sudac Općinskog
suda uzeo njenu izjavu na zapisnik, što on nije učinio. ... Na Rješenje Općinskog suda u Z.,
poslovni broj R1-19/09 od 27.04.2011.g. uložena je žalba od strane J. P. (oca P. P. temeljem
članka 64. Ustava, po kojem je dužnost svakog da štiti djecu i nemoćne osobe) i B. B. (sestre
P. P. po članku 64. Ustava i temeljem Rješenja od strane Centra za socijalnu skrb Z., kao
njene skrbnice), koje su odbijene kao neosnovane od strane Županijskog suda u Z. i
potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Z., poslovni broj R 1-19/09 od 27.04.2011.g., iako je
izvršena povreda članka 310. i 329. stavak 1. Obiteljskog zakona, te članka 353.st.1 u vezi
članka 381. Zakona o parničnom postupku, te povreda članka 354. stavak 2 Zakona o
parničnom postupku u postupku pred sudom. Dakle provodi se diskriminacija P. P. i kršenje
članka 14. stavak 1 Ustava, jer se zbog njenog društvenog položaja i drugih osobina tj.
položaja psihički oboljele osobe ona diskriminira u postupku i tretira kao broj, a ne osoba sa
svim pravima kao i drugi građani Republike Hrvatske. Također imenovanjem formalno
posebnog skrbnika K. K., povrijeđuje se pravo na pravično suđenje odnosno članak 18.
Ustava i članak 29. stavak 1 Ustava, jer ona samo formalno zastupa P. P. a stvarno ne
zaštićuje njena prava (Rješenje o imenovanju posebne skrbnice nije dobila, kako bi se na
njega mogla žaliti, što je još jedan dokaz diskriminacije u postupanju pred sudom. S jedne
strane joj je oduzeta poslovna sposobnost kako se ne bi mogla žaliti, a s druge strane ne
priznaje se žalba njene skrbnice B. B., koja je zastupa po zakonu). Po članku 35. Ustava
svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva,
ugleda i časti, a postupajući na ovaj način od strane Općinskog i Županijskog suda u Z.,
psihički oboljelim osobama se ne omogućuje pravna zaštita i obrana u postupcima.«

Na temelju navedenog podnositeljica zaključuje da je provedena njezina diskriminacija zbog

njezinog društvenog položaja i drugih osobina (njezine psihičke bolesti) jer nije osigurano njoj
»i članu njene obitelji pravo na pristup sudu ... pravo na poštivanje obiteljskog života ... pravo
na djelotvorno pravno sredstvo«.

Podnositeljica zaključno predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja.

IV. MJERODAVNO PRAVO

4. Ustavni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona

(»Narodne novine« broj 116/03., 17/04., 136/04. i 107/07.) te odredbe Konvencije Ujedinjenih
8

naroda o pravima osoba s invaliditetom (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj

6/07., 3/08. i 5/08.; u daljnjem tekstu: Konvencija UN).

a) Obiteljski zakon

4.1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona glase:

»Članak 159.

(1) Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili
drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja
ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka sud će pribaviti stručno mišljenje
liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne
sposobnosti i o utjecaju tog stanja na njezine sposobnosti zaštite svih ili pojedinih osobnih
potreba, prava i interesa te na ugrožavanje prava i interesa drugih osoba.

(...)«

»Članak 326.

(1) Sud će pozvati na ročište osobu koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobu
o kojoj se provodi postupak, njezinog skrbnika i centar za socijalnu skrb.

(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka i centar za socijalnu skrb mogu u tijeku postupka
sudjelovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.

(3) Sud će nastojati saslušati osobu o kojoj se provodi postupak. Ako se ta osoba nalazi u
psihijatrijskoj ustanovi ili je smještena u socijalnu ustanovu, saslušat će se u pravilu u toj
ustanovi.

(4) Sud može odustati od pozivanja i saslušavanja osobe o kojoj se provodi postupak, ako bi
to za nju moglo biti štetno ili ako saslušanje nije moguće s obzirom na njezino mentalno
oštećenje i zdravstveno stanje.

Članak 327.
9

(1) Osobu o kojoj se provodi postupak za lišenje poslovne sposobnosti treba, po nalogu
suda, pregledati liječnik koji će o rezultatima pregleda dati pisani nalaz i mišljenje.

(2) Sud može odustati od liječničkog pregleda ako je osoba koju bi trebalo pregledati već po
odluci suda smještena u psihijatrijsku ustanovu i ako iz izvješća te ustanove proizlazi da ju je
potrebno lišiti poslovne sposobnosti.

(...)«

»Članak 329.

(1) Odluka suda o lišenju poslovne sposobnosti dostavlja se stranci koja je podnijela
prijedlog za pokretanje postupka, osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, njezinom
skrbniku i centru za socijalnu skrb.

(2) Sud ne mora odluku dostaviti osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, ako ona ne
može shvatiti značenje i pravne posljedice odluke ili ako bi to bilo štetno za njezino zdravlje.

(...)«

b) Konvencija UN

4.2. Mjerodavne odredbe Konvencije UN glase:

»Članak 12.

JEDNAKOST PRED ZAKONOM

1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti
priznate kao osobe jednake pred zakonom.

2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu i poslovnu sposobnost

na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.
10

3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale

pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti.

4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne
sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati
zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni
mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne
sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i
zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u
najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i
nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem
kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe.

5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne

mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu,
kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima,
hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne
budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva.«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

5. S obzirom na navode iz ustavne tužbe, Ustavni sud je svoju ocjenu zasnovao na člancima
29. stavku 1. i 35. Ustava te člancima 6. stavku 1. i 8. Konvencije.

5.1. Mjerodavni dijelovi članaka 29. stavka 1. i 35. Ustava glase:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom
roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)«

»Članak 35.

Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog ... života ...«

5.2. Mjerodavni dijelovi članaka 6. stavka 1. i 8. Konvencije glase:

»Članak 6.
11

PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... ispita njegov slučaj. (...)«

»Članak 8.

PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog … života ...

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u
demokratskom društvu nužno … radi zaštite zdravlja … ili radi zaštite prava i sloboda
drugih.«

6. Članak 35. Ustava svakome jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog života.
Ustavni sud podsjeća da u odnosu na poštovanje osobnog života država ima negativne i
pozitivne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države da se suzdrži od miješanja
u osobni život pojedinaca, osim u slučajevima propisanim Ustavom i zakonom i u skladu s
načelom razmjernosti (članak 16. Ustava), razmatranim u svjetlu pravila koja vrijede u
demokratskoj državi (članak 1. stavak 1. Ustava).

Kad je riječ o pozitivnim obvezama države Ustavni sud primjećuje, međutim, da je ustavni
pojam poštovanja osobnog života neodređen. Stoga se uvijek mora voditi računa da se
tumačenja obveze države na poštovanje tog života mogu razlikovati od slučaja do slučaja.
Ustavni sud smatra da država ima slobodu prosudbe pri uređivanju tog pitanja odnosno pri
odlučivanju o tome koje aktivnosti ili mjere treba poduzeti radi ostvarivanja ustavnog jamstva
iz članka 35. Ustava, pri čemu se uvažavaju i postojeće mogućnosti društvene zajednice i
njezinih pojedinaca.

Polazeći od postavke da država ima određenu slobodu prosudbe pri izboru mjera koje će
omogućiti poštovanje osobnog života iz članka 35. Ustava, Ustavni sud u postupku
ispitivanja eventualnih povreda navedenog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju uvijek
vodi računa o pravičnoj ravnoteži koju valja postići između suprotstavljenih interesa
pojedinca i zajednice u cjelini.

Načelna stajališta Ustavnog suda o značenju i domašaju ustavnog jamstva na štovanje

osobnog života iz članka 35. Ustava suglasna su onima Europskog suda za ljudska prava u
Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP) o pravu na poštovanje privatnog života iz članka 8.
12

Konvencije. Temeljna svrha tog ustavnog i konvencijskog jamstva jest zaštita pojedinaca od
neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan osobni (privatni) život.

Ustavni sud podsjeća i na načelno stajalište ESLJP-a kako oduzimanje poslovne

sposobnosti može dovesti do miješanja u privatni život određene osobe (vidi Shtukaturov
protiv Rusije, zahtjev br. 44009/05, § 83., ECHR 2008., i Lashin protiv Rusije, presuda, 22.
siječnja 2013., zahtjev br. 33.117/02, § 77.).

Ustavni sud je pri razmatranju konkretne pravne stvari imao u vidu i stajališta iznesena u
presudi Yildiz protiv Austrije, (31. listopada 2002., zahtjev br. 37295/97). U toj presudi
ESLJP-a izrijekom je utvrdio da odluke nadležnih tijela država – članica, u mjeri u kojoj mogu
utjecati na prava zaštićena člankom 8. stavkom 1. Konvencije, moraju biti nužne u
demokratskom društvu, to jest opravdane neposrednom društvenom potrebom i, osobito,
razmjerne legitimnom cilju koji se želi postići.

Navedena načelna stajališta, prema ocjeni Ustavnog suda, primjenjuju se i u konkretnom

slučaju.

7. Svrha lišenja poslovne sposobnosti i stavljanja pod skrbništvo jest, prije svega, zaštita
osobe. Cilj je zaštita psihičkog, tjelesnog i socijalnog zdravlja osobe. Socijalni radnik u
nadležnom centru za socijalnu skrb procjenjuje opravdanost zahtjeva za pokretanje postupka
lišenja, međutim sud je onaj koji donosi konačnu odluku i na njemu je prema tome najveća
odgovornost. U odlučivanju se treba voditi činjenicama i dokazima koje pred njega stavljaju
centar za socijalnu skrb, sama stranka, odnosno poseban skrbnik koji zastupa stranku u
istom postupku, te sudski vještak. Nužno je pri tome dobro poznavanje načela Ustava i
Konvencije, koje treba prepoznati i u nalazu vještaka i anamnezi socijalnog radnika, a onda
ih u svojoj odluci definirati na način što manjeg ograničavanja uz osiguravanje nužno
potrebne zaštite. Sud također treba promišljati o tome štiti li doista svojom odlukom osobu i
pomaže joj da zaštiti svoja prava i interese, vodeći se osnovnim načelom o nužnosti i
proporcionalnosti mjere, odnosno najmanjem mogućem zadiranju u ljudska prava te osobe.
Dužnost je suda odlučiti je li takva krajnja mjera potrebita ili bi i blaža mjera bila dovoljna.
Kad je u pitanju takav važan interes za privatni život pojedinca, sud mora pažljivo
uravnotežiti sve relevantne čimbenike kako bi odlučio o razmjernosti mjere koju treba
poduzeti.

8. Lišenje osobe poslovne sposobnosti izuzetno je ozbiljna mjera koja bi trebala biti pridržana
samo za iznimne okolnosti. Potpuno ili djelomično lišenje poslovne sposobnosti predstavlja
miješanje države u osobni život pojedinca budući da osoba lišena poslovne sposobnosti u
potpunosti gubi ili joj se ograničava mogućnost da svojim postupcima, izjavama i radnjama
proizvodi pravne učinke. Bez poslovne sposobnosti pojedinac ne može samostalno i
svojevoljno upravljati svojim životom stoga treba imati u vidu kako poslovna sposobnost
predstavlja pravo na život u punom smislu. Imajući na umu važnost posljedica koje takve
mjere imaju na osobni život pojedinca, Ustavni sud smatra kako je nužno da sudovi, nadležni
rješavati takve slučajeve, pažljivo ispitaju sve relevantne čimbenike kako bi se osiguralo
ispunjenje uvjeta iz članka 35. Ustava.
13

Čak i kad državna tijela utvrde, s potrebitim stupnjem sigurnosti, da osoba nije sposobna
brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima i kojoj je potrebna pomoć, skrb i
nadzor, potpuno lišavanje poslovne sposobnosti trebalo bi biti primijenjeno kada se utvrdi da
nijedna druga manje restriktivna mjera ne bi poslužila svrsi ili kad su druge manje restriktivne
mjere neuspješno već pokušane (vidi presudu Ivinović protiv Hrvatske, 18. rujna 2014.,
zahtjev br. 13006/13, § 44.).

9. Pri zaštiti jamstva na štovanje osobnog života iz članka 35. Ustava važno je osigurati da
svaki postupak lišavanja poslovne sposobnosti u postupovnom smislu udovoljava zahtjevima
pravičnog postupka, koje jamči ustavno pravo sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava. To
između ostaloga znači da se postupak mora okončati u razumnom roku, da osoba koja se
lišava poslovne sposobnosti mora sudjelovati u tom postupku osobno te da joj se dostavljaju
rješenja u vezi s postupkom, kao i da se osigura kontradiktornost postupka kroz aktivno
sudjelovanje skrbnika. Nužna postupovna sigurnost nalaže da se u vezi s tim rizik
proizvoljnog odlučivanja svede na minimum (vidi presuda X i Y protiv Hrvatske, 3. studenoga
2011., zahtjev br. 5193/09, § 85.).

Da bi zakonske odredbe kojima je uređen pravni položaj stranaka odnosno njihovih

zastupnika u postupcima pred sudom udovoljile zahtjevu kojeg postavlja članak 29. stavak 1.
Ustava, pravni položaj stranaka i njihovih zastupnika mora biti jednak odnosno sudovi u
postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava
(jednakost oružja, jednakost sredstava).

Načelo jednakosti sredstava, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) čini
jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, načelo
jednakosti oružja, u smislu ravnoteže među strankama, obuhvaća razumnu mogućnost obiju
stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima u takvim uvjetima koji nijednu
stranku ne stavlja u bitno lošiju poziciju u odnosu prema suprotnoj stranci. Takav stav je
ESLJP u predmetu Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 34499/06,
§§ 24. i 25.) zauzeo u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije. Ustavni sud ističe
da je obveza sudova, u cilju osiguranja pravičnog suđenja o pravima i obvezama stranaka,
osigurati u svakom pojedinačnom slučaju ispunjenje navedenih zahtjeva.

10. Ustavni sud, polazeći od prethodno navedenih načelnih stajališta, prvo upućuje na
činjenicu da podnositeljica u razmatranom postupku nije pozvana na ročište kako bi u tijeku
postupka sudjelovala pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka te
da ju sud nije nastojao saslušati, a nije ni naveo da odustaje od podnositeljičinog pozivanja i
saslušavanja jer bi to za nju moglo biti štetno ili zato što saslušanje nije moguće s obzirom
na njezino mentalno oštećenje i zdravstveno stanje (članak 326. Obiteljskog zakona). Povrh
toga, sud podnositeljici nije dostavio odluku kojom ju je lišio poslovne sposobnosti (ni ne
predvidjevši podnositeljicu u dostavnoj naredbi), a pri tome nije naveo da ona ne može
shvatiti značenje i pravne posljedice odluke ili da bi to bilo štetno za njezino zdravlje (članak
329. stavci 1. i 2. Obiteljskog zakona).
14

Prethodna utvrđenja Ustavnog suda dodatno dobivaju na težini kada se promatraju u svjetlu
praktički potpune pasivnosti podnositeljičine skrbnice za poseban slučaj u razmatranom
postupku lišavanja poslovne sposobnosti. Naime, imenovana je skrbnica 21. veljače 2006.
podnijela sudu podnesak u kojem je navela da joj činjenično stanje nije poznato pa opreza
radi osporava navode iz prijedloga za lišenje poslovne sposobnosti te predlaže sudu da
provede dokaze navedene u tom prijedlogu i ocjenom istih donese na zakonu utemeljenu
odluku. Nakon toga se sva njezina »aktivnost« u postupku svela na tvrdnju da nema
primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, izrečenu na jedinom (doslovno petominutom) ročištu
održanom u predmetnom postupku 6. listopada 2010. Iz navedenog je razvidno ne samo da
skrbnica tijekom više od četiri i pol godine postupka uopće nije vidjela podnositeljicu,
razgovarala s njom ili barem pokušala ostvariti kontakt s njom, nego i da nije na bilo koji
drugi način pokušala otkloniti svoj problem nepoznavanja činjeničnog stanja, naveden u
svom prethodno spomenutom podnesku te da je, kao što je već navedeno, u razmatranom
postupku bila posve pasivna.

U tom je pogledu potrebno naglasiti da ni sam nadležni centar za socijalnu skrb, neovisno o
tomu što je u postupku lišavanja poslovne sposobnosti podnositeljici suprotstavljena stranka,
nije izuzet od obveze da nepristrano utvrđuje nove činjenice (od kojih neke eventualno mogu
ići u prilog podnositeljici) nakon podnošenja prijedloga za lišenje poslovne sposobnosti jer
briga centra za socijalnu skrb o podnositeljičinim pravima i interesima ne prestaje time što je
pokrenuo postupak lišavanja poslovne sposobnosti. O takvom postupanju ne može nikako
biti riječi, pogotovo u kontekstu prethodno opisane pasivnosti podnositeljičine skrbnice, u
situaciji u kojoj centar za socijalnu skrb u svom podnesku od 8. lipnja 2010. (dakle, podnesku
upućenom sudu nakon gotovo četiri i pol godine od podnošenja prijedloga za lišenje
poslovne sposobnosti) navodi da je utvrdio da nema osnova za povlačenje predmetnog
prijedloga budući da je podnositeljica i dalje bolesna »o čemu prileži potvrda liječnika opće
medicine ... dakle i dalje postoji osnovana sumnja u njenu poslovnu sposobnost«, pri čemu je
priložena potvrda liječnika opće medicine datirana s 21. rujna 2005. (odnosno stara više od
četiri i pol godine u trenutku dostave tog podneska sudu).

Kada se sve prethodno navedeno dovede u kontekst činjenice da se u spisu, pored

prethodno navedene potvrde, od isprava nalaze još samo podnositeljičin izvadak iz matice
rođenih te (od liječničke dokumentacije) bolničko otpusno pismo još od 7. srpnja 2000.,
kvaliteta provedenog vještačenja, kao jedinog preostalog provedenog dokaza u postupku,
naročito dobiva na važnosti. S obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, vidljivo je da je
vještak iste zapravo pretežno zasnovao na nalazu (i mišljenju) prilikom podnositeljičinog
prijama u bolničku instituciju u kojoj je i sam radio. Vezano uz navedeno, prvo valja naglasiti
da vještak nije priložio liječničku dokumentaciju na kojoj je zasnovao nalaz i mišljenje.
Nadalje, vještak ne navodi da je te prilike osobno pregledao podnositeljicu. Konačno,
neovisno o ozbiljnosti podnositeljičinog zdravstvenog stanja pri navedenom prijamu, riječ je o
epizodi u njenoj anamnezi, za koju vještak nije pričekao kako će se razviti nego je dan ili
eventualno dva nakon podnositeljičinog prijama u bolnicu napisao nalaz i mišljenje bez, po
svemu sudeći, osobnog pregleda podnositeljice, koji mu je izričito naložen rješenjem kojim je
određeno provođenje psihijatrijskog vještačenja. Pri tome, a što se tiče izostanka čekanja
razvoja podnositeljičine kliničke slike po prijamu u bolnicu, valja napomenuti da navod iz
vještakovog nalaza da su podnositeljici nakon razmatranog pregleda zbog schizofrene
psihoze ordinirani antipsihotici ne upućuje (nedvojbeno) na činjenicu je li podnositeljica
nakon pregleda otpuštena kući ili pak hospitalizirana. U tom pogledu ponovno treba
15

napomenuti da vještak svom nalazu i mišljenju nije priložio liječničku dokumentaciju vezanu
uz razmatrani prijam u bolnicu.

U svjetlu svega navedenoga, Ustavni sud ocjenjuje da je zbog neobrazlaganja

podnositeljičinog isključivanja iz postupka te načina zastupanja (koje je pozitivna obveza
države u djelotvornoj zaštiti osobnog života podnositelja), podnositeljici zanemarivanjem
načela jednakosti oružja povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29.
stavkom 1. Ustava. Povreda neobrazloženog podnositeljičinog isključivanja iz postupka
naglašena je činjenicom što podnositeljica nije bila primjereno zastupana po skrbnici za
poseban slučaj (odvjetnici), čime je stavljena u nepovoljniju postupovnu poziciju u odnosu na
suprotstavljenu stranu u postupku (predlagatelja mjere). Obje te povrede su dodatno
naglašene kada se u obzir uzme način na koji je u razmatranom predmetu provedeno
vještačenje, kao odlučujući dokaz na kojem je zasnovano rješenje kojim je podnositeljica
lišena poslovne sposobnosti. Time je podnositeljici ujedno povrijeđeno i pravo na zaštitu
osobnog života (u postupovnom smislu), zajamčeno člankom 35. Ustava.

11. Ustavni sud nije razmatrao povrede ostalih u ustavnoj tužbi istaknutih ustavnih i
konvencijskih prava jer je ustavnu tužbu usvojio zbog povrede prava zajamčenih člancima
35. i 29. stavkom 1. Ustava (počinjene rješenjem Općinskog suda u Z. broj: R1-19/09 od 28.
prosinca 2010.).

Ustavni sud također nije razmatrao ni jesu li podnositeljici ustavna i konvencijska prava
povrijeđena i rješenjem Županijskog suda u Z. broj: Gžx-950/11 od 27. lipnja 2012. te
rješenjem Općinskog suda u Z. broj: R1-19/09 od 27. travnja 2011., ocjenjujući tu ocjenu
bespredmetnom nakon usvajanja ustavne tužbe i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu
na ponovni postupak u dijelu u kojem je ukinuto ustavnom tužbom osporeno (meritorno)
rješenje Općinskog suda u Z. broj: R1-19/09 od 28. prosinca 2010.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u
daljnjem tekstu: Ustavni zakon), odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke.

13. Odluka o objavi (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4536/2012
Zagreb, 14. siječnja 2016.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
16

dr. sc. Snježana Bagić, v. r.