TEMA: TOKIĆ I DRUGI PROTIV BOSNE I

HERCEGOVINE

1. UVOD
 Slučaj Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine pokrenut je tako što su četiri državljanina
Bosne i Hercegovine, g. Mehmed Tokić, g. Jusuf Alibašić, g. Danijel Marinić i g. Adis Hadžić
(podnosioci zahtjeva) dana 24. marta 2004., 7. aprila 2005., 9. marta 2006. i 25. aprila 2006.
podnijeli Evropskom sudu za ljudska prava u Stasbourgu zahtjeve br. 12455/04, 14140/05,
12906/06 i 26028/06 protiv Bosne Hercegovine u skladu s članom 34. Konvencije o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu Konvencija). Podnosioci zahtjeva žalili su se na
protivzakonito držanje u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom odjelu Kazneno popravnog
zatvora Zenica po članu 5. Stav 1. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Takođe su se pozvali na član 5. stava 4. Konvencije, ali se nisu detaljno bavili ovim aspektom
slučaja.

Podnosioce zahtjeva, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. N. Omerović,

advokat iz Lukavca, sa praksom u Bosni i Hercegovini. Savjet ministara Bosne i Hercegovine
zastupala je gđa Z. Ibrahimović, agent/zastupnik Savjeta ministara pred Evropskim sudom za
ljudska prava.

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedalo je u Vijeću koje je bilo u sljedećem
sastavu: Predsjednik Nicolas Bratza, sudije Lech Garlicki, Ljiljana Mijović, David Thór
Björgvinsson, Ján Šikuta, Päivi Hirvelä, Mihai Poalelungi i Lawrence Early, sekretar odjela.
Dana 1. juna 2007. predsjednik Četvrtog odjeljenja Evropskog suda za ljudska prava u
Strasbourg-u odlučio je obavijestiti Savjet ministara Bosne i Hercegovine o ovim zahtjevima.

U skladu s članom 29. stav 3. Konvencije, odlučeno je istovremeno ispitati osnovanost i

dopustivost zahtjeva. Podnosioci zahtjeva takođe su se pozivali na član 5. stava 4. Konvencije
koji glasi: „Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati
zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.“

Oni su takodje izjavili da su protupravno držani u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom

odjelu zeničkog zatvora od stupanja na snagu novih krivičnih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovaj
psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja odgovarajuću instituciju za smještaj pacijenata
s mentalnim poremećajima.

Savjet ministara prihvatio je da lišavanje slobode podnosioca zahtjeva nije u skladu sa

mjerodavnim domaćim pravom od reforme krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine, kao ni da

2
psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja odgovarajuću instituciju za osobe pritvorene
prema članku 5. stav 1. Konvencije.

Međutim, Savjet ministara je smatrao i da podnosioci zahtjeva nisu mogli biti odmah i
bezuslovno pušteni na slobodu zbog trajnosti mentalnog poremećaja koji opravdava obavezni
pritvor.

2. TOKIĆ I DRUGI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

3
 2.1. Evropski sud za ljudska prava

Evropski sud za ljudska prava ustanovljen je Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda  i djeluje u okviru najstarije evropske organizacije, Vijeća Europe.
Sjedište Evropskog suda za ljudska prava je u Strasbourgu, u Francuskoj, a službeni jezici Suda
su engleski i francuski jezik. Pravila postupka pred Sudom regulisana su Poslovnikom Suda i
Konvencijom. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju 12.07.2002. godine i tim činom je
prihvatila nadležnost Evropskog suda za ljudska prava da odlučuje o aplikacijama/zahtjevima
bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije, grupe pojedinaca ili druge države članice koji
tvrde da su žrtve povrede prava utvrđenih u Konvenciji koje je počinila Bosna i Hercegovina.1

Značajno je istaći da je obaveza poštovanja prava i sloboda garantovanih Konvencijom i

njenim protokolima u Bosni i Hercegovini nastala već stupanjem na snagu Ustava Bosne i
Hercegovine dana 14.12.1995. godine koji u članu II proglašava Konvenciju direktno
primjenjivom u Bosni i Hercegovini, dajući joj prioritet nad svim ostalim zakonima.

Međutim, tek ratificiranjem Konvencije kao međunarodnog ugovora poštovanje prava i

sloboda iz Konvencije i dodatnih protokola u Bosni i Hercegovini postalo je predmet kontrole od
strane Evropskog suda za ljudska prava. Ratifikacijom Konvencije Bosna i Hercegovina se
obavezala i da će primijeniti i konačnu presudu Evropskog suda za ljudska prava u svakom sporu
u kojem učestvuje kao stranka.

Presuda u kojoj Sud utvrdi da je došlo do povrede prava predstavlja uputstvo državi na koju
se odnosi da osigura preduzimanje određenih korekcijskih mjera kako bi se utvrđena povreda
prava ispravila, oštećenom isplatila naknada i spriječilo ponavljanje istih ili sličnih povreda u
budućnosti. Komitet ministara Vijeća Europe nadležan je za nadgledanje izvršenja presuda Suda
na nacionalnom nivou.

Sve presude i konačne Odluke Suda donesene u postupcima protiv Bosne i Hercegovine
prevode se na jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini i objavljuju u Službenom glasniku
Bosne i Hercegovine i na stranici ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Savjeta ministara
Bosne i Hercegovine. Njihovi originalni tekstovi mogu se naći na web-stranici Evropskog suda
za ljudska prava. Na toj stranici dostupne su presude i odluke koje se odnose na druge države,
kao i ostali podaci o radu Evropskog suda za ljudska prava.
1
Poslovnik Evropskog suda za ljudska prava.str. 15.

4
 2.2. Činjenice vezane za slučaj gospodina Mehmeda Tokića

Podnosilac zahtjeva rođen je 1934. godine i živi u Lukavcu. 16. avgusta 1999. godine
lokalna policija je obavila pretres i kod njega pronašla ručnu bombu. Policija je reagovala na
dojavu jer je podnosilac zahtjeva bio poznat po ispadima nasilnog ponašanja, uključujući i
ubistvo svoje prve žene. Dana 24. januara 2000. optužen je za posjedovanje zabranjenog oružja.
Krajem 2001. godine Opštinski sud u Gračanici našao je da podnosilac zahtjeva nije krivično
odgovoran zbog neuračunljivosti (paranoidna šizofrenija) i naložio mu obavezno psihijatrijsko
liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi u skladu s članom 63. Krivičnog zakona Federacije
Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Krivični zakon). Odluka je postala pravosnažna 28. januara
2002. 2

Sredinom 2002. godine on je smješten u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici. U

julu 2003. Opštinski sud u Gračanici ponovno je ispitao potrebu daljnjeg držanja podnosioca
zahtjeva u zatvoru, u skladu s članom 480. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Zakon). Sud je donio odluku na osnovi izvještaja koji je
uradjen od strane Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora i prema kojem je stanje
podnosioca zahtjeva bilo takvo da nije mogao biti pušten na slobodu. U novembru 2003.
ponosilac zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava vezano uz zakonitost njegovog držanja u
zatvoru. 3. marta 2004. Opštinski sud u Gračanici ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u
Gračanici u skladu s članom 420. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003.
godine (novi zakon).

Krajem 2004. godine Centar za socijalni rad iz Gračanice ustanovio je da mentalni

poremećaj podnosioca zahtjeva više ne zahtijeva njegovo daljnje prisilno zadržavanje i naložio
njegovo puštanje na uslovnu slobodu. Dana 8. decembra 2004. godine on je pušten iz
Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine kao pravni nasljednik Doma za ljudska prava, utvrdio je
na osnovu puštanja podnosioca zahtjeva na slobodu, da nije opravdano dalje isptitivati slučaj
podnosioca.

2.3. Činjenice vezane uz g. Alibašića

2
Predmet Tokić i drugi prema Bosni i Hercegovini broj: 12455/04

5
 Podnosilac zahtjeva rođen je 1971. godine i živi u Domu za socijalnu zaštitu u Fojnici.
Početkom 1999. prijetio je nožem osobi Z.B. u prostorijama Centra za socijalni rad u Goraždu,
a za isti slučaj je optužen zbog prijetnji 16. aprila 1999.

Dana 17. juna 1999. Opšinski sud u Goraždu našao je da podnosilac zahtjeva nije
krivično odgovoran zbog neuračunljivosti (šizofrenija) i naložio obavezno psihijatrijsko
liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, prema članku 63. starog krivičnog zakona. Odluka
je odmah postala pravsnažna. U juna iste godine podnosilac zahtjeva je smješten na
Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.

Krajem 2001. godine Opštinski sud u Goraždu ustanovio je da podnosilac zahtjeva patio
od mentalnog poremećaja i da ne opravdava dalje prisilno zadržavanje. Naloženo je njegovo
puštanje na uslovnu slobodu. Pušten je dana 9. januara 2002. godine. Početkom 2002.
Opštinski sud u Goraždu vratio je podnosioca zahtjeva nazad u Forenzično-psihijatrijski odjel
zeničkog zatvora, nakon što je u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu ustanovljeno da je patološki
agresivan.

Dana 21. januara 2003. podnosilac zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava na
nepravilnost i ishod krivičnog postupka (koji je okončan 17. juna 1999.). Krajem januara 2004.
godine Opštinski sud u Goraždu ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Goraždu, u
skladu s člankom 420. novog krivičnog zakona. Oslanjajući se na član 22. Zakona o zaštiti
osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, dana 18.
februara 2004. godine Centar za socijalni rad u Goraždu preispitao je potrebu daljnjeg
prisilnog zadržavanja podnosioca zahtjeva.3

Na osnovu izvještaja koje je pripremio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici,

Centar je odlučio da njegovo stanje nije dopuštalo puštanje na slobodu. Podnosilac zahtjeva
žalio se Kantonalnom ministarstvu za socijalnu politiku u Goraždu prema instrukcijama Centra
za socijalni rad.

U maju 2004. godine Kantonalno ministarstvo za socijalnu politiku u Goraždu oglasilo

se nenadležnim, i, pošto nije moglo utvrditi kojem će nadležnom tijelu dostaviti predmet,

3
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Savjeta ministara BiH, ured zastupnika/agenta Savjeta ministara pred
Evropskim sudom za ljudska prava http://www.mhrr.gov.ba/

6
Ministarstvo je odbacilo žalbu. Podnosilac zahtjeva tada je uložio žalbu Kantonalnom sudu u
Goraždu.

Dana 9. jula 2004. godine Kantonalni sud u Goraždu odbacio je žalbu jer se podnosilac
žalbe nije žalio nadležnom drugostepenom tijelu. Kantonalni sud nije naveo koje je
drugostepeno tijelo nadležno u ovome slučaju.

Krajem iste godine podnosilac zahtjeva žalio se zbog protivpravnog držanja u zatvoru
posebnom vijeću formiranom u sklopu Ustavnog suda početkom 2004. godine, čiji je mandat
bio odlučivanje u predmetima bivšeg Doma za ljudska prava (Povjereništvo za ljudska prava
pri Ustavnom sudu).

Sredinom 2006. godine Centar za socijalni rad iz Goražda odlučio je da duševni

poremećaj podnosioca zahtjeva ne zahtijeva daljnje držanje u zatvoru i naložio njegovo
bezuslovno puštanje. Centar se pozvao na član 25. stav 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim
smetnjama. 16. juna 2006. podnosilac zahtjeva pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela
zeničkog zatvora.

Sredinom 2007. godine Ustavni sud, pravni nasljednik Doma za ljudska prava, odbacio
je zahtjev podnosioca od 21. januara 2003. kao nepravovremen, i drugi od 22. novembra
2004. kao neprihvatljiv ratione temporis.

Ustavni sud bio je nadležan samo za neriješene predmete preuzete od bivšeg Doma za
ljudska prava koji su podneseni prije 31. Decembra 2003. Godine.

2.4. Slučaj g. Marinić

Podnosilac zahtjeva rođen je 1966. godine i još se nalazi na Forenzično-psihijatrijskom

odjelu zatvora u Zenici. Dana 12. jula 1999. podnosilac zahtjeva ubio je svoje roditelje,
sumanuto vjerujući da oni pokušavaju ubiti njega. Istoga dana, nakon što se predao policiji,
podnosilac zahtjeva upućen je u istražni zatvor. U jesen 1999. godine optužen je za ubistvo po
dvije tačke optužnice.

Krajem godine Kantonalni sud u Mostaru donio je odluku da podnosilac zahtjeva nije
krivično odgovoran zbog mentalne bolesti (šizofrenija) i naložio obavezno psihijatrijsko

7
liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, u skladu s članom 63. starog krivičnog zakona.
Odluka je postala pravosnažna 22. novembra 1999. Godine. Podnosilac zahtjeva sledeće
godine je prebačen iz istražnog zatvora u Mostaru u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u
Zenici.4

Kantonalni sud u Mostaru ponovo je razmatrao daljnje prisilno zadržavanje podnosioca

zahtjeva u skladu s članom 480. stav 1. starog Zakona o krivičnom postupku (bez obzira na
činjenicu što je ovaj Zakon bio na snazi samo do 31. jula 2003). Sud je, na osnovu izvještaja
koje je uzradio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, donio odluku da je stanje
podnosioca zahtjeva takvo da ne dopušta puštanje na slobodu. Kantonalni sud u Mostaru
ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Mostaru.

Krajem 2005. godine podnosilac zahtjeva žalio se Ustavnom sudu na protizakonito

zadržavanje u zatvoru. Njegova žalba i jedan broj sličnih žalbi naknadno su spojeni. Ustavni
sud utvrdio je da se podnosilac zahtjeva (kao i drugi u sličnoj situaciji) našao u pravnom
vakumu nakon reforme krivičnog zakonodavstva 2003. godine.

Osim toga, Ustavni sud smatrao je da Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici

nije odgovarajuća ustanova za mentalno oboljele pacijente. Kao ishod toga, Ustavni sud je
ustanovio kršenja člana 5. stav 1. i 4. Evropske konvencije o ljudskim pravima i naložio
odgovornim tijelima poduzimanje potrebnih zakonskih i ostalih mjera u roku od tri mjeseca od
donošenja odluke. Odluka je donesena dana 7. februara 2007. Godine, a podnosilac zahtjeva i
drugi koji su se žalili nisu tražili nikakvu naknadu.

2.5. Slučaj g. Hadžić

Podnosilac zahtjeva rođen je 1982. godine u Sarajevu. U januaru 2003. godine ušao je u
tramvaj i bez razloga nožem ranio osobu I.D., ali je ta osoba na svu sreću preživjela napad. Samo
nekoliko dana kasnije podnosilac zahtjeva ubio je osobu E.G. zbog suludog vjerovanja da ta
4
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Savjeta ministara BiH, ured zastupnika/agenta Savjeta ministara pred
Evropskim sudom za ljudska prava http://www.mhrr.gov.ba/

8
osoba proganja njegovu majku. Iste je večeri uhapšen i sproveden u istražni zatvor. Podnosilac
zahtjeva kasnije je optužen za ubistvo. Kao i u prethodno spomenutim slučajevima Ustavni sud je
razmatrao jedan broj spojenih žalbi (uključujući i žalbu g. Hadžića) i ustanovio kršenje člana 5.
stav 1. i 4. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Kantonalni sud u Sarajevu ustanovio je da mentalni poremećaj podnosioca zahtjeva više ne

zahtijeva njegovo zadržavanje u zatvoru i naložio njegovo uslovno puštanje. Sud se pozvao na
član 480. stav 2. starog Zakona o krivičnom postupku (iako taj Zakon više nije bio na snazi).
Dana 10. jula 2007. podnosilac zahtjeva pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zatvora u
Zenici.

3. SUDSKI PROCES I PRESUDA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Shodno svemu gore navedenom, podnosioci zahtjeva smatrali su da su protivpravno

držani u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora od stupanja na snagu

9
novih krivičnih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovaj psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne
predstavlja odgovarajuću instituciju za smještaj pacijenata s mentalnim poremećajima.

U slučaju g. Tokića, primijećeno je da je u mjerodavno vrijeme imao na raspolaganju

dva domaća pravna lijeka, koji su imali isti cilj: podnošenje prijave tadašnjem Domu za
ljudska prava i žalbe Ustavnom sudu. Misljenja mnogih su da je podnosilac zahtjeva izabrao
prvi iskoristio ga na pravi način.

Podnosioci zahtjeva su na ime naknade nematerijalne štete tražili sljedeće iznose: 45.000
eura (g. Tokić), 48.000 eura (g. Alibašić), 60.000 eura (g. Marinić) i 50.000 eura (g. Hadžić).
Savjet ministara Bosne i Hercegovine smatrao je tražene iznose pretjerano visokim. Sud je
prihvatio da su podnosioci pretrpjeli znatnu bol kao ishod utvrđenih kršenja, što opravdava
dosuđivanje nematerijalne štete. Iako sud priznaje da podnosioci zahtjeva pate od mentalnog
poremećaja koji može zahtijevati njihovo obavezno držanje u pritvoru, ova činjenica sama po
sebi nije bila dovoljno dobar razlog za pritvaranje podnosioca zahtjeva po članu 5. Stav 1.
Konvencije, s obzirom da je primarni značaj poštovanje zakonitosti iz tog člana. Sud je utvrdio
kršenje člana 5. Stav 1. Konvencije koje je trajalo petnaest mjeseci u slučaju g. Tokića, skoro
tri godine u slučaju Alibašić, te skoro četiri godine u slučaju Hadžić, dok u slučaju g. Marinić
još uvijek traje.5

Imajući u vidu trajanje protivpravnog lišavanja slobode svakog podnosioca zahtjeva, sud
je dosudio g. Tokiću iznos od 7.500 eura, g. Alibašiću 15.000 eura, g. Mariniću 25.000 eura te
g. Hadžiću iznos od 20.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji mogu mogu
biti plaćeni na ove iznose. Takođe, sud je odlučuio da spoji zahtjeve i proglasio žalbe
dopustivima. Utvrdio je da je došlo do kršenja člana 5. stav 1. Konvencije o ljudskim pravima
i osnovnim slobodama kod sva četiri podnosioca zahtjeva. Sud je konstatovao da nema potrebe
odvojeno ispitivati žalbe podnosilaca zahtjeva prema članu 5. stav 4. Konvencije. Sud za
ljudska prava je naložio da tužena država Bosna i Hercegovina treba isplatiti, u roku od tri
mjeseca od dana kada presuda postane pravosnažna pomenute iznose na ime nematerijalne
štete, plus svaki porez koji može biti izračunat na ove iznose, koje treba preračunati u
konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate. Takođe, Sud je presudio da nakon
isteka navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi
5
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Savjeta ministara BiH, ured zastupnika/agenta Savjeta ministara pred
Evropskim sudom za ljudska prava http://www.mhrr.gov.ba/

10
koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja,
uz dodatak od tri postotna boda. Sud je odbio preostali dio zahtjeva podnosilaca zahtjeva za
pravednom naknadom.

4. ZAKLJUČAK

Bosna i Hercegovina već godinama zbog kršenja ljudskih prava izdvaja milionska sredstva za
odštete, a prema podacima Kancelarije agenta Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za

11
ljudska prava do sada su presude zemlju koštale više od 2,5 miliona eura, a po osnovu nagodbi i
unilateralnih deklaracija isplaćeno je više od 10 miliona eura

Pred Evropskim sudom za ljudska prava se trenutno nalazi oko 1.800 predmeta protiv
Bosne i Hercegovine, a najveći broj tih predmeta se odnosi na neizvršenje presuda domaćih
sudova koje su donesene protiv različitih kantona. Na čekanju je i oko 200 presuda objavljenih u
"Službenom listu BiH" koje je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio u korist
radnika u BiH još početkom 2019. godine.

Njihova ukupna vrijednost se procjenjuje na stotine miliona eura, jer su radnicima

povrijeđena prava zbog kašnjenja plata ili neuplaćivanja doprinosa. Prema posljednjem izvještaju
Human Right Watcha (HRW) Bosna i Hercegovina je ostvarila ograničen napredak u rješavanju
problema iz oblasti ljudskih prava.

Pravo mogućnosti žalbe Evropskom sudu za ljudska prava upravo su iskoristili gospodin
Tokić, Alibašić, Marinić i Hadzić te kao šizofreni i mentalni bolesnici dobili po njih vjerovatno
odgovarajuće presude. Iako šizofrenija zaista jeste bolest koja oboljeloj osobi onemogućava
razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko
razmišIjanje, normalne osećajne doživljaje prema drugim osobama, te narušava njeno društveno
funkcionisanje, moje skromno misljenje je da se šizofrenija ili druga mentalna bolest mora
obiljnije posmatrati u sudskim procesima kod počinjavanja teških krivičnih dijela.

Zbog velikog stepena korupcije kako u pravosudju tako i u zdravstvu, misljenje samo jednog
ljekara po ne bi trebalo da bude dokaz mentalne bolesti u sudskim procesima.

Na kraju ono što vjerovano najbitnije istaći je da Evropski sud za ljudska prava može da
odlučuje o aplikacijama i zahtjevima bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije, grupe
pojedinaca ili druge države koji tvrde da su žrtve povrede prava utvrđenih u Konvenciji o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda te da upravo Konvencija ima veću pravnu snagu u odnosu na
ostale zakone u Bosni i Hercegovini.

5. LITERATURA

12
1) Predmet Tokić i drugi prema Bosni i Hercegovini broj: 12455/04, 14140/05, 12906/06 i
26028/06
2) Evropska konvencija o ljudskim pravim i osnovnim slobodama sa protokolima 1, 4, 6, 7,
11, 12, 13, 14.
3) Poslovnik Evropskog suda za ljudska prava
4) Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Savjeta ministara BiH, ured zastupnika/agenta
Savjeta ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava http://www.mhrr.gov.ba/
5) Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine Integralni tekst ("Službene novine
Federacije BiH", br. 36/2003, 21/2004 - ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011,
59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017)
6) https://www.slobodnaevropa.org/a/eu-presude-bih/

13