Od svih ljudskih ostvarenja u povijesti čovječanstva najznamenitija i najzagonetnija je Velika piramida.

Ponosno čuva sjećanje na Sedam čuda antičkog svijeta od kojih je sada jedino ona još preostala, kao
rječiti svjedok sjaja prošlih vremena i nastojanja njenih graditelja da dosegnu vječnost.

Mora da je bio izuzetno impresivan dojam plovidbe prema piramidi čija je uglačana oplata blistala pod
žarkim egipatskim Suncem poput dijamanta. Naime, poseban kanal spajao je Nil s pristaništem u
Dolinskom hramu koji je bio jedini ulaz u piramidalni kompleks, očito namijenjen samo odabranim
posjetiteljima. Dolinski hram je bio vrlo jednostavne, elegantne konstrukcije izrađen od velikih, precizno
isklesanih crvenih granitnih blokova. Od njega do Posmrtnog hrama smještenog ispred piramide
prolazilo se dugačkim i prilično strmim hodnikom širine 6 m i duljine 1400 m. Ovaj hodnik nije vodio
ravno nego pod kutom od 14°, za što se kasnije otkrilo da nije bilo slučajno. Oba hrama, prilazni hodnik i
piramidu okruživao je zaštitni zid megalitskih dimenzija koji je ponegdje dosezao i desetak metara visine.
Nažalost, od cijelog kompleksa koji je okruživao piramidu ostali su tek ponegdje vidljivi ostaci.

Je li graditelj stvarno bio Keops?

Od trenutka otvaranja piramide ne prestaje čuđenje među istraživačima da ovako monumentalno djelo
ne sadrži niti jedan jedini zapis, ili bilo kakav drugi trag o svojim graditeljima. Neobično je da je egiptolog
Howard Vyse, polovicom XIX. stoljeća na kraju svoje ne baš osobito uspješne karijere, u teško dostupnoj
komori za rasterećenje iznenada “otkrio” kartušu s imenom faraona Keopsa. U ovo otkriće prvi je
ozbiljno posumnjao Dr. Samuel Birch, specijalist za hijeroglife, jer je kartuša bila nemušto zapisana
poluhijeratskim znakovima, jednom vrstom linearnih hijeroglifa koji još nisu postojali u doba Stare
države, što znači niti u Keopsovo doba. Ostali su stručnjaci optužili Vysea da je kopirao zapis iz jedne
knjige, koji je igrom slučaja bio pogrešan, tako da je Vyse prenio pogrešku u svoju kopiju. Unatoč tome,
službena se egiptologija od tada čvrsto uhvatila ovog dokaza kako bi Veliku piramidu pripisala Keopsu.
Da mu egiptolozi nisu pripisali gradnju Velike piramide, ovaj bi faraon povijesno prošao neopaženo. H. P.
Blavatsky u svome djelu Tajna doktrina piše: “Keops je mogao sagraditi bilo koju drugu piramidu, samo
ne onu koja nosi njegovo ime!”
Drevni graditelji kompleksa na uzvisini Gize kao da ništa nisu prepustili slučaju. Već je zemljopisni položaj
Velike piramide zagonetka. Smještena nekoliko kilometara od Nila, u orijentaciji odstupanjem od samo
4,35˝ od meridijana premašuje točnost gradnje modernog opservatorija u Parizu.

Važan dokaz protiv tvrdnje da je Velika piramida Keopsovo djelo sadrži

Stela inventara koju je otkrio osnivač Kairskog muzeja, Francuz Auguste Mariette. U njoj Keops spominje
da je Velika piramida bila tamo već puno prije njegova vremena i da ju je on samo obnovio te pored nje
sagradio jednu od manjih piramida pored nje za jednu od svojih žena, Henutsen. Ova stela također sadrži
iskaz da je Sfinga postojala mnogo vremena prije pojave faraona Kefrena, svog pretpostavljenog
graditelja.

Velika piramida je podignuta na kamenoj uzvisini koja je umjetno poravnata. Sa svojih 146,7 m visine, do
izgradnje Eiffelovog tornja bila je najviša građevina na svijetu. Baza piramide nije savršen kvadrat, ali
najveće odstupanje između njenih stranica dugih 230 m iznosi samo 20 cm (0,08%). Takva točnost
zapanjuje današnje graditelje koji sebi dopuštaju puno veće odstupanje. Strane piramide su trokutne, ali
i gotovo neprimjetno konkavne u sredini. Ova “nepravilnost” može se zamijetiti jedino pomoću snimki iz
zraka. Točnost orijentacije prema četiri strane svijeta također zapanjuje jer je prosječno odstupanje od
tri kutne minute manje od 0,06%. Današnji stručnjaci tvrde da je takvu točnost na 230 metara nemoguće
ostvariti bez laserskog teodolita i vrlo dobrog poznavanja astronomije.
Za izgradnju piramide upotrijebljeno je približno 2,5 milijuna kamenih blokova prosječne težine oko 2,6
tona. Ako je vjerovati Herodotovim zapisima, piramida je izgrađena u samo dvadeset godina. Za takvo
što trebalo je postaviti 125 000 blokova godišnje. Uz maksimalnih 350 radnih dana, svaki je dan trebalo
postaviti 360 blokova. Ako su radili 12 sati dnevno, morali su postaviti 30 blokova na sat, odnosno 1 blok
svake 2 minute?!? Problematiku vađenja kamena, prijevoza i podizanja takve težine na više od 100 m
visine u doba kada nije korišten kotač, koloture, niti bilo kakvo željezno oruđe nećemo niti spominjati.
Ovome treba dodati da su tijekom gradnje korišteni i puno veći blokovi dimenzija 4 x 2 x 2 metra, teški
oko 30 tona (slika dolje). Sve to ne može ne izazvati divljenje jer se ovaj pothvat čak i uz svu današnju
tehnologiju čini nemogućim.

Piramida se prostire na površini od oko 53000 m2. Za ilustraciju, na tom bi se prostoru moglo smjestiti
nekoliko najvećih katedrala. Volumen joj se procjenjuje na nekih 2,6 milijuna kubičnih metara, a težina
joj iznosi preko 6,3 milijuna tona. Unatoč nekoliko komora koje se nalaze u njoj, zapravo je ne možemo
smatrati šupljom građevinom. Izgrađena je od različitog materijala: vapnenca iz Gize, pješčenjaka iz
Nubije, granita iz Asuana, alabastera iz srednjeg Egipta i bazalta iz pustinje. Mnogi od blokova morali su
biti dopremani s više od tisuću kilometara udaljenosti…
 “Kraljeva” odaja
Pogled u “Kraljevu” odaju izgrađenu u potpunosti od crvenog granita, impresivnu u svojoj jednostavnosti
i skladu. Granitni blokovi upotrijebljeni za njezinu izgradnju najveći su i nasavršenije isklesani od svih
upotrijebljenih u izgradnji piramide. Blokovi na stropu dosežu i stotinjak tona uz savršenu točnost
spajanja bez ikakvog vezivnog elementa.

Na zapadnoj strani nalazi se granitni “sarkofag”, koji je širi od ulaza u odaju i morao je biti postavljen na
svoje mjesto još za vrijeme gradnje piramide. Nema nikakvih dokaza da se u kovčegu ikada nalazilo tijelo
faraona. Moderna istraživanja potvrdila su radioaktivnom analizom unutrašnjosti sarkofaga odsustnost
bilo kakvih tragova organske materije.

Graditelji Kraljeve odaje podarili su joj harmonične matematičke i geometrijske proporcije: dimenzije
izražene u egipatskim kraljevskim laktima (52,4 cm) su cijeli brojevi; tako je širina odaje 10 lakata,
duljina 20, dijagonala pročelja 15 i prostorna dijagonala 25 lakata.

Vrhuncem graditeljske domišljatosti možemo smatrati i oblaganje bočnih stranica piramida vapnenačkim
blokovima. Zahvaljujući savršeno spojenim blokovima koji su nakon toga potpuno uglačani, piramida je
dobila svojevrsnu oplatu ravnu poput zrcala koja je tisućama godina odolijevala pustinjskim uvjetima.
Nažalost, zbog velikog zemljotresa u XIII. stoljeću oplata je popucala, što su iskoristili Arapi i potpuno je
“ogulili” za izgradnju starog Kaira.
 Podzemna odaja
Nalazi se ispod razine piramide. Najveća je među odajama, dimenzija 14 x 8 m, ali visine samo 3,5 m. Iz
nje vodi uski prolaz dugačak 16 m koji završava ravnim zidom. Najvjerojatnije je izgrađena proširenjem
prirodne špilje.

Zbog nedostupnosti njene unutrašnjosti piramida je prerasla u misterij koji je neprestano rasplamsavao
maštu. Iako je kalif Al Mahamud nakon što se 820. godine uspio rudarskim metodama nasilno probiti u
piramidu sa žaljenjem utvrdio da je potpuno prazna, zanimanje za tajnama piramide ne jenjava. Danas
se koristi “ulaz” koji je probio kalif jer je pravi nakon skidanja oplate jako oštećen.

“Kraljičina” odaja
Naziv su joj dali Arapi, no niti u ovoj odaji nisu pronađeni tragovi sahranjivanja. Odaja se nalazi točno na
središnjoj osi između istočne i zapadne strane piramide. Pretpostavlja se da je sadržavala statuu Ka,
smještenu u golemoj, 4,7 m visokoj niši na istočnom zidu odaje. Dodatna zanimljivost niše proizlazi iz
njenog oblika koji predstavlja umanjeni model Velike galerije. S desne strane fotografije, na južnom zidu
odaje, vidljiv je tajanstveni otvor dimenzija 22 x 22 cm. Izvorno je bio zazidan i slučajno je pronađen
zajedno s istim takvim na sjevernoj strani. Prije sad već legendarnih istraživanja Rudolfa Gantenbrinka
pomoću Upuauta tj. “Onoga koji otvara puteve”, smatralo se da nikamo ne vode i da su napušteni još za
vrijeme gradnje.

Ulaskom u samu piramidu pred posjetiteljem se otvara jedan tajanstveni svijet koji ljubomorno čuva
namjere svojih graditelja. Oni su se pritom pobrinuli da svatko tko pokuša ući u unutrašnjost piramide
mora sagnuti glavu, barem tako odajući počast grandioznom ostvarenju, jer su prolazi visoki samo jedan
metar.

UPUAUT – “ONAJ KOJI OTVARA PUTEVE”

Godine 1993. njemački inženjer robotike Rudolf Gantenbrink istraživao je tzv. “ventilacijske” otvore koji
vode iz “Kraljeve” i “Kraljičine” odaje pomoću robota kojeg je nazvao Upuaut, po starom egipatskom
božanstvu. Ustanovio je da iz “Kraljeve” odaje kanali vode van na južnu i sjevernu stranu piramide.
Začuđuje što je svaki rađen pod drugačijim kutem.  Sjeverno okno iz “Kraljičine” odaje do danas je ostalo
neistraženo zbog vrlo oštrog zavoja na samom početku kojeg Upuaut nije uspio proći. U južnom oknu,
nakon strmog uspona od 65 metara, robot je dospio do malih “vrata” na kojima su postavljene dvije
metalne ručice.Nakon senzacionalnog otkrića istraživanja su zaustavljena. Upuautu više nije bilo
dopušteno  otvaranje novih putova.

Najveće zagonetke gradnje predstavljaju upravo unutrašnje prostorije i prolazi oko čijeg značenja se
lome koplja već više od tisuću godina.
 Velika galerija
Od nivoa “Kraljičine” pa do “Kraljeve” odaje vodi možda najljepše graditeljsko ostvarenje pod imenom
Velika gelerija. Predstavlja samo srce Velike piramide i teško ju je riječima opisati. Uspinje se pod istim
kutem od 26° kao i uzlazni hodnik i zbog toga se čini višom.

Od izvornog ulaza spušta se nevjerojatno pravilan, više od sto metara dugačak, strm hodnik u
“Podzemnu odaju”, ispod platoa piramide. Danas je, zbog opasnosti od urušavanja, zabranjen ulaz
posjetiteljima. Na osamnaestom metru od ulaza odvaja se uzlazni, jednako savršen hodnik koji je u
trenutku arapskog “otvaranja” piramide bio zapečaćen s tri ogromna granitna bloka. Odatle prolaz vodi
prema gore do mjesta gdje se spaja s jednim horizontalnim i jednim skoro vertikalno spuštajućim
prolazom i dolazi do mjesta gdje se napokon pred posjetiteljima diže horizont poznat pod imenom Velika
galerija. Izvorno, niti jedan od ovih prolaza nije imao ništa što bi olakšalo kretanje, a penjati se ili spuštati
njihovim uglačanim i klizavim stranica u potpunom mraku mora da je bilo veliko iskušenje hrabrosti.