1.

Pojam i podjela pravila međunarodnog prava

Međunarodno pravo je sistem pravnih pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata
toga prava. Dakle, međunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da ono u
svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze iz svih njegovih
izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom međunarodnog pravnog poretka, u najširem značenju
te riječi.
Podjela pravila:
a) s obzirom na prostornu važnost
· pravila opšteg (univerzalnog) MP-a-obavezuju sve članice međ.zajednice bez ikakvog ograničenja
· pravila partikularnog MP-a -primjenjuju se na ograničen broj država ili drugih subjekata MP-a

b) s obzirom na važnost norme

· imperativne (ius cogens) norme-apsolutno obavezujuće, nije dopušteno nikakvo odstupanje
· dispozitivne (ius dispositivum) norme-mogu se mijenjati voljom subjekata MP-a

c) s obzirom na formu
· u pisanoj formi(konvencije, ugovori-zakoni, ugovori-pogodbe)
· u nekoj drugoj formi

2. Odnos međunarodnog i unutarnjeg prava

U srednjem vijeku u uslovima slabo razvijenih međunarodnih odnosa, MP je predstavljalo relativno

oskudan sistem normi ciji se predmet regulisanja svodio samo na diplomatske odnose. Sve bogatiji
međudrzavni zivot i saobracaj stvorio je dvije oprečne pravne koncepcije u odnosima unutrašnjeg i
međunarodnog prava: dualističku i monističku. Dualisticka koncepcija ima za polazni osnov različito
posmatranje državnog i međunarodnog prava. To su dva potpuno odvojena i autonomna sistema.
Razlike između njih se ispoljavaju u pogledu : subjekata ( drzave ), izvora (volja drzave ), predmeta
( odnos između drzava ). Monistička teorija polazi od ideje o jedinstvu pravnog poretka. Koncepcija o
primatu drzavnog nad MP zasniva se na stavu da je drzava jedinin izvor prava. U ovom sistemu MP je
dio drzavnog prava koji se odnosi na spoljne poslove. Suprotni koncept daje primat ne drzavnom, vec
međunarodnom pravu.

3. Izvori međunarodnog prava

Izvori MP-a dijele se na materijalne (objektivne) i formalne (subjektivne) izvore.

Materijalni izvori obuhvataju ukupnost različitih društvenih činjenica i u načelu pripadaju sferi
filozofije prava i sociologije.Ovi izvori nastaju iz historijskog naslijeđa različitih procesa i modela
društvenog razvoja, različitih shvatanja i poimanja države, društva, prava i međ.odnosa.
Formalni izvori su konkretni pravni akti koji utvrđuju prava i obaveze subjekata MP-a. Suštinska
karakteristika formalnih izvora MP-a je univerzalnost ili opšta primjenljivost. Izvori MP-a u
formalnom smislu su definisani u statutu Međ.Suda pravde (član 38) a koji je sastavni dio Povelje UN-
a. Izvori MP-a su i:
- običaji
- ugovori
- opća pravna načela
- sudske odluke
- učenja pravnih stručnjaka
- jednostrani akti država
- odluke međunarodnih organizacija
4. Opšta pravna načela

Opča načela prava su ona koja su zajednička svim pravnim porecima prije svega u svim razvijenim
unutrašnjih pravnim sistemima država, potom u MP-u ali i u transnacionalnom i supranacionalnom
pravu. Ona načela su nastala da bi na uopšten način odredila ponašanja subjekata prava a ne radi
rješavanja nekog konkretnog odnosa. U opča načela prava spadaju:
· načela pacta sunt servanda tj.da se preuzete ugovorene obaveze moraju izvršavati
· načelo bona fides-načelo dobre vjere prema kome se moraju izvršavati kako ugovori tako i sudske
presude
· načelo da svako protivpravno djelo povlači odgovornost
· načelo da niko na drugoga ne može prenjeti više prava nego što sam ima
· načela procesnog prava
U članu 38 Statuta Međ.Suda opča pravna načela priznata od civiliziranih naroda predviđena su kao
izvor MP-a.

5. Objasnite praksu država kao element međunarodnog običaja

PRAKSA ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva praksa se
najčešće odvija u odnosima između država. Nije isključeno da međuvladine organizacije i drugi
subjekti međunarodnog prava sudjeluju u relativnoj običajnoj praksi, ali je praksa država u tom
pogledu najučestalija i najznačajnija. U običajnom procesu važna je ne samo praksa državnih organa
nadležnih za vanjsko zastupanje: glavara države, vlade ministra vanjskih poslova i diplomatskih
predstavnika, koji su ovlašteni pregovarati s drugim državama bez punomoći, a njihove izjave mogu
neposredno obvezivati njihovu drćavu. Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se
očituje u ustvanim, zakonskim i drugim propisima države u pitanju. . Veoma brz tehnološki razvoj
doveo je do trenutnog nastanka novog običajnog pravila (tzv. instant custom) kojem nisu bili potrebni
presedani. Ali takve situacije su sasvim iznimne. U običajnom procesu od važnosti je praksa činjenja,
kao i praksa uzdržavanja (propuštanja). Naprotiv, protesti i druge vrste suprostavljanja nekoj praksi od
strane znatnijeg broja drugih država mogu spriječiti da se ona transformira u običajno pravo.

6. Objasnite opinio juris kao element međunarodnog običaja

OPINIO IURIS – Važni su i motivi u vršenju određene prakse. Međunarodni sud je praksi država
katkad pripisivao izvanpravne motive. U presudi iz 1969. istaknuo je da postoje mnogi međunarodni
akti u području ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja, ali su motivirani
razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obveze. Tu se radi o prostom ili
pukom običaju («usage» za razliku od «custom» ili «coutume»), koji se ponekad naziva i «socijalnim
običajem». Kršenje tih izvanpravnih pravila može dovesti do ozbiljnih političkih posljedica i do
uzvraćanja jednakom mjerom.
Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnog pravnog pravila je uvjerenje ili svijest da je
praksa u pitanju obvezatna zbog postojanja odgovarajućeg pravnog pravila koje ju nalaže.

7. Objasnite pojam i vrste međunarodnih ugovora

Međunarodni ugovor je pravni akt kojim strane ugovornice saglasnošću volja regulišu svoje interese
sa namjerom da proizvedu posledice predviđene pravilima MP. Ugovori se istovremeno javljaju kao
instrument za stvaranje normi MP. Međunarodni ugovori se razlikuju po broju strana ugovornica
( dvostrani i višestrani ), predmetu ( politički, ekonomski,tehnički ), mogućnosti pristupanja (otvoreni i
zatvoreni ) ili geografskom dejstvu ( generalni i regionalni ). Sa stanovnistva formalnih izvora od
znacaja je podjela prema njihovoj funkciji na legislativne i kontraktuelne

8. Objasnite postupke zaključivanja međunarodnih ugovora

U međunarodnoj praksi izrasla su 2 glavna postupka sklapanja ugovora:
1. Pojednostavljeni postupak – sastoji se u razmjeni isprava (note, pisma), i tada se ugovor sastoji od
dvije ili više povezanih isprava. Ali, te isprave moraju predvidjeti da će njihova razmjena imati učinak
izražavanja pristanka na ugovor obiju ili svih stranaka, ukoliko se na drugi način ustanovi da su se
države na to sporazumijele.
2. Složeni postupak sklapanja ugoovra može se satojati od više odvojenih radnji:
1. pregovori uključujući usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora
2. davanje pristanka stranaka da budu vezane ugovorom koji se moće izraziti na više
načina razmjena ili polaganje isprava o ratifikaciji
3. registracija ugovora kod Glavnog tajnika UN-a i njegovo objavljivanje.
PREGOVORI I USVAJANJE TEKSTA UGOVORA
Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. Predstavnik
države iskazuje se punomoćjem od strane nadležnog organa. Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, u
pravilu je potreban pristanak svih država sudionica pregovora. To vrijedi kad se radi o dvostranom
ugovoru ili o ugovoru ograničenog značaja.
*PRISTANAK DRŽAVA DA BUDU VEZANE UGOVOROM*
Tek tim pristankom države izražavaju svoju volju da postanu strankama ugovora u pitanju. Ali samim
izražavanjem tog pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu

9. Objasnite rezerve na ugovor

Rezerva je jednostrana izjava, bez obzira na to kako je sastavljena ili nazvana, kojom država želi u
odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih odredaba ugovora. Rezerva se može
očitovati pri potpisivanju ugovora, pri njegovoj ratifikaciji (prihvatu ili odobrenju), ili pri pristupanju
ugovoru.Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava kojom država bez namjere da isključi ili
preinači pravni učinak odredaba ugovora pridaje nekima od tih odredaba svoje posebno tumačenje, ili
izlaže politički stav prema ugovoru koji može bacati određenu svjetlost na tumačenje ugovora u
cjelini. U načelu rezervu moraju dopustiti sve ostale stranke ugovora. To dopuštenje meže biti
predviđeno u samom tekstu ugovora, ili se glede nekih ugovora može izraziti naknadno.

10. Objasnite u kojim situacijama međunarodni ugovor obavezuje treće države

U načelu, ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. Ali neko pravilo stipulirano u
ugovoru može se transformirati u novo opće običajno pravilo. Ono tada obvezuje sve subjekte
međunarodnog prava po običajnom, a ne samo po ugovornoj osnovi. Ugovor je isključivo izvor
partikularnog međunarodnog prava i kao takav obvezuje samo njegove stranke, . Dva od tih izuzetaka
uređeni su propisima Bečke konvencije iz 1969., a treći se nametnuo u samoj međunarodnoj praksi.
PRISTANAK TREĆE DRŽAVE NA UGOVOR: Općenito uzevši, ugovor može stvarati i prava i
obveze za treće države koje nisu njegove stranke ali uz njihov pristanak. To pravilo formulirano je u
čl. 34. Bečke konvencije iz 1969. Prihvat mora biti dat izrijekom u pismenoj formi. Izričit prihvat – u
pismenom obliku – takve obveze ima značaj kolateralnog sporazuma kojim treća država u stvarnosti
ulazi u širi ugovorni odnos s izvornim strankama. Strogo gledajući, ona tada prestaje biti «treća».
DJELOVANJE PRAVILA IZ UGOVORA NA TREĆE DRŽAVE PO OBIČAJNOJ OSNOVI: Bečka
konvencija u čl. 38 određuje da pravilo iz nekog ugovora može postati obavezatno za treću državu kao
običajnio pravilo međunarodnog prava koje se kao takvo priznaje.
Na tom izuzetku se zasnivaju sva nastojanja na progresivnom razvoju i na legislaciji općeg
međunarodnog prava putem kodifikacijskih konvencija
UGOVORI KOJI STVARAJU OBJEKTIVNE REŽIME ERGA OMNES: Bečka konvencija izričito
ne predviđa, ali i ne otklapnja tzv. ugovore kojima se ustanovljavaju objektivni režimi erga omnes
(glede svih). Takvi ugovori čine posljednji i mođda najznačajniji izuzetak od općeg pravila da ugovor
stvara prava i obveze samo za njegove stranke.
U 19. st. takve ugovore je sklapao mali broj europskih velesila
11. Objasnite izmjene ugovora

Postupak izmjene ugovora odvija se kroz 3 faze:

· inicijativa za izmjenu ugovora
· usvajanje izmjene
· stupanje izmjena na snagu
Način rješavanja problema uzastopnih ugovora Bečka konvencija je propisala glavna načela o
razrješavanju te pravne situacije:
· ako su u nekom međ.ugovoru sadržave imperativne norme opčeg međ.prava tada je ništav svaki
ugovor koji sadrži odredbe koje su u suboku sa imperativnim normama opčeg MP-a
· odredbom člana 103 Povelje UN-a propisana je tzv.derogatorna klauzula prema kojoj odredbe
Povelje imaju supremaciju u odnosu na druge norme iz ugovora
· ako je u nekom ugovoru određeno da je taj ugovor podređen ranijem ili kasnijem ugovoru ili da ga
ne treba smatrati nespojivim sa drugim ugovorom tada će odredbe tog drugog ugovora imati prednost
u odnosu na osnovni ugovor

12. Suspenzija, prestanak i povlačenje iz ugovora

Suspenzija primjene nekog ugovora je PRIVREMENO stanje u njegovu izvršenju. Dakle, ugovor
ostaje na snazi ali se njegove odredbe privremeno ne primjenjuju.
Suspenzija primjene ugovora ima sljedeće posljedice:
· oslobađa stranke izvršenja ugovora u njihovim međusobnim odnosima za vrijeme trajanja suspenzije
· suspenzija ne utiče na pravne odnose između stranaka ustanovljene ugovorom ( ugovor je i dalje na
snazi)
Suspenzija može nastati: kada je to predviđeno ugovorom, kada se sve stranke ugovora suglase da
nastaje suspenzija i dvije ili više stranaka mnogostranog ugovora mogu privremeno suspendirati
primjenu ugovora ali samo u njihovim uzajamnim odnosima .
Bečka konvencija predviđa mogućnost da se suspenduje primjena ugovora ako se neka od ugovornih
strana pozove na neku činjenicu
Pravno valjan međ.ugovor prestaje na sljedeče načine: njegovim izvršenjem, otkazom ugovora,
sporazumom svih njegovih stranaka (mutuus dissensus), primjenom vlastitih propisa, ako broj
stranaka ugovora padne ispod predviđenog broja
Nakon stupanja na snagu ugovora mogu se desiti naknadni događaji koje stranke nisu predvidjele u
vrijeme sklapanja ugovora. Kao uvjeti mogučeg prestanka ugovora navode se:
· stalni ili provremeni nestanak ili uništenje predmeta prijeko potrebnog za izvršenje ugovora
· bitna promjena okolnosti
· prekidi diplomatskih ili konzularnih odnosa
· oružani sukob među strankama ugovora
· novi ius cogens (ako je zaključeni ugovor suprotan novim imperativnim normama)

13. Objasnite kršenje ugovora kao uzrok njegovog prestanka

Kršenje ugovora povlači i međunarodnu odgovornost neke od njegovih stranaka po istoj osnovi kao i
svaki drugi međunarodno protupravni čin. Prema općem međunarodnom pravu postoji tzv.
«rezidualno pravo» svake države koja pretrpi štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne
mjere represalija. To znači da oštećena država ima pravo na nenasilne mjere represalija, ali ne na one
koje pogađaju prava pojedinaca. Bitnu povredu ugovora čini:
- odbacivanje ugovora koje nije predviđeno Bečkom konvencijom, ili
- povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.
Situacija je jednostavna ako je u pitanju dvostrani ugovor bitna povreda ovlašćuje drugu stranku da se
pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili njegove suspenzije!
Kad je u pitanju mnogostrani ugovor ako jedna stranka bitno povrijedi ugovor, onda:
a.) ostale stranke imaju pravo da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu ugovora u
cijelosti ili djelomice ili da ga dokinu:u odnosima između njih i države povrediteljice
iliizmeđu svih stranaka.
 b.) Sama oštećena stranka može okončati ugovor ili suspendovati ugovor, ali poštujući za to
propisani postupak, a ne samoinicijativno.

14. Objasnite ništavnost ugovora

1. PRAVILA O POSTUPKU IZ BEČKE KONVENCIJE

Te odredbe obvezuju po ugovornoj osnovi samo stranke Bečke konvencije (1969.). Prema čl. 65.
Konvencije svaka stranka koja se pozove bilo na to da postoji mana u njezinu pristanku da bude
vezana ugovorom, bilo na uzrok osporavanja valjanosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz
njega ili suspenzije njegove primjene, mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama ugovora.
Razlozi za ništavost:
a) apsolutni uzroci ništavosti ugovora
· ako je ugovor suprotan imperativnim normama opčeg MP-a
· ako je na predstavnika države izvršena prisila da pristane na zaključenje ugovora
· ako je država prisiljena da sklopi ugovor pod prijetnjom ili upotrebom sile
b) relativni uzroci ništavosti
· korupcija predstavnika države
· prevara
· zabluda
· odredbe unutrašnjeg prava države o nadležnosti za sklapanje ugovora
· prekoračenje ograničenja ovlaštenja za zaključivanje ugovora

15. Objasnite jednostrane akte država

Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja od
ponašanja. Oni se mogu očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinare, na televiziji, i sl.
Oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta, deklaracija, sudskih presuda i dr.
Dakle, ti akti mogu potjecati od zakonodavne, izvršne, sudske, vojne ili druge nadležne vlasti države u
pitanju. Poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan su izvor međunarodnog prava. Oni po
sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za državu u pitanju, te odgovrjuća prava i dužnosti za druge
države. Jednostrani akti oduvijek su igrali značajnu ulogu u običajnom procesu. Običajna pravila
mnogih grana međunarodnog prava, poput prava mora, razvijala su se najprije putem jednostranih
akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i mnogostranih ugovora. S gledišta
postojećeg običajnog prava neki akti država prvobitno mogu biti protupravni i povlačiti međunarodnu
odgovornost njihovih počinitelja. Ali kumulacija takvih akata od strane većeg borja država, pod
uvjetom da ne nailazi na proteste i protivljenja ostalih, može dovesti do izmjene postojećeg običajnog
prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novim.

16. Trajno neutralne države

Trajnu neutralnost treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu. Trajna neutralnost je
pravno i političko stanje neke države kojoj njen međunarodni položaj zabranjuje sudjelovanje u bilo
kojem oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane područjem ratnih operacija trećih
država. Stjecanjem tog položaja, trajno neutralna država pristaje na neka ograničenja svoje
suverenosti. Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima, ali
zadržava pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje. Osim ako njeno područje nije i
demilitarizirano (razvojačeno), ona ima pravo da drži oružane snage, ali samo za potrebe vlastite
obrane. Ona ujedno pristaja da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana. Ne smije
sklapati napadačne ali ni obrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen položaj. Treće države,
koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da neće naškoditi njenoj trajnoj
neutralnosti. Tzv. «države jamci» (garanti) preuzimaju ugovorom o trajnoj neutralnosti dodatnu
obvezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno neutralnu državu..Trajno
neutralne države su danas: Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

17. Specijalni paralelni odnosi entiteta i susjednih država

18. Nastanak i osnovni elementi države

Starija znanost razlikovala je dva nacina nastanka nove drzave : originaran i derivativan. Kada neka
drzava nastane na podrucju koje u trnutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj drzavnosj vlasti
radi se o originarnom nastanku, svi ostali nacini nastanka su derivativni. U svim tim slucajevima
postoje jedna ili vise drzava predhodnica Država kao društvena organizacija, po tradicionalnom
shvaćanju, mora imati slijedeće elemente: teritorij (državno područje), stanovništvo (narod), vlast,
međunarodno priznanje države. Državni teritorij je trodimenzionalni prostor on obuhvaća površinu
državnog teritorija, dubina zemljišta do središta zemlje i podrazumijeva se prostor iznad površine.
Stanovništvo države su osobe, pojedinci i grupe, koji se trajno ili privremeno nalaze unutar prostora
države. Državna vlast je naredni elemenat države, koji povezuje personalni (stanovništvo) i materijalni
(prostor) elemenat države, te državu predstavlja kao jedinstvenu teritorijalnu zajednicu ljudi. Sam čin
priznanja pretpostavlja očitovanje ili neki pravni posao ,kojim subjekat izražava svoje prihvatanje
novonastalog stanja ili odnosa

19. Nestanak države

Navodi se da drzava prestaje postojati nestankom nekoga od triju elemenata koji je cine drzavom.
Najcesce se smatra da nestanak teritorija i stanovnistva neke drzave zbivaju kao posledica njihova
prijelaza pod suverenost druge drzave sljednice ili vise njih. Po toj hipotezi nestanak teritorija i
stanovnistva nije razlicit od nestanka suverenosti. Deklaracija opšte skupstine iz 1970 godine istaknula
je da osim stvaranja suverene i nezavisne drzave, slobodno udruzivanje ili ujedinjenje sa nekom
neovisnom drzavom ili prihvacanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog politickog statusa
prestravljaju za taj narod nacin vrsenja prava na samoodređenje. Znaci vrsenjem prava na
samoodređenjem moze doci do nestanka i dokidanja neke drzave predhodnice.

20. Sukcesija država

Sukcesija država je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva postojeća
pravima MP-a. Pri sukcesiji potrebno je ustanoviti državu prethodnicu te jednu ili više država
sljednica koje su sukcesijom zamjenile državu prethodnicu. U svrhe sukcesije država sve međ.ugovore
države prethodnice djeli u 3 skupine:

· na mnogostrane ugovore otvorene za pristup državama iz svih dijelova svijeta

· na višestrane zatvorene ugovore kojima je pristup trečih država ograničen ili uvjetovan pristankom
svih postoječih ugovornih strana
· na dvostrane ugovore
Države koje su nastale sukcesijom države prethodnice su nove neovisne države na koje se primjenjuju
međ.ugovori koje je sklopila država prethodnica pa tako:

· ako su u pitanju mnogostrane otvorene konvencije one se automatski primjenjuju na sve nove države
sljednice bez notifikacije
· ako su u pitanju višestrane zatvorene konvencije države sljednice moraju se podvrgnuti postupku
pristupanja tim konvencijama
· ako su u pitanju dvostranu ugovori koje je zaključila država prethodnica takvi ugovori se privremeno
primjenjuju između novih država i države koja je sa državom prethodnicom zaključila takav ugovor

21. Konfederacija
Konfederacija je savez neovisnih, suverenih država, stvoren na osnovi međunarodnog ugovora, u
svrhu jedinstvenog rješavanja nekih pitanja od zajedničkog interesa. Konfederacijom se ne stvara nova
država, već suverene države u konfederaciji ostaju i dalje samostalni međunarodnopravni subjekti.
Prema tome, konfederativna vlast je izvedena iz suverene vlasti država članica. Države članice pristaju
prenijeti određena suverena prava na konfederaciju. Konfederacija ima barem jedno stalno zajedničko
tijelo, koje joj dat privid državnosti, to je najčešće konfederativna skupština. Konfederativna skupština
nije nikakav državni organ. Ona je sastavljena od delegata država članica, i zapravo je vrlo slična
međunarodnoj konferenciji. Odluke koje donose konfederativna tijela nisu automatski obvezne za
građane država članica, nego one tek postaju obvezne kad ih države članice usvoje.. Prema tome, ne
postoji izravna vlast konfederativnih tijela nad građanima država članica konfederacije. Nadležnost
tijela konfederacije ograničena je zaključenim konfederativnim ugovorom.
22. Federacija

Federacija je oblik državnog uređenja s visokim stupnjem decentralizacije i autonomije federalnih

jedinica, pri čemu ipak izvorni suverenitet pripada zajedničkoj državi, odnosno pojedine federalne
jedinice nemaju pravo na samoopredjeljenje. Federacija je savezna država, dakle epitet državnosti ne
pripada pojedinim jedinicama, nego cjelini. Organizacija i institucije federacije su u pravilu
ustanovljene ustavom, a federalna vlast u svom djelovanju,  Federacije su među današnjim europskim
državama npr. Njemačka, Austrija, Velika Britanija i Španjolska. Pri tome ne postoji jasno definirana
granica na kojoj unitarna država, postepenim prenošenjem ovlasti na niže teritorijalne cjeline, postaje
federacija. Francuska je klasični primjer snažno centralizirane, unitarne države, dok je Italija znatno
više decentralizirana.
23. Ustanici i oslobodilački pokreti

Ustaničke vlasti i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi djelovala
erga omnes. Po svojoj naravi oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznog značaja. Bore se, ili za
državnost na dijelu područja neke postojeće države ili za vlast nad čitavim njezinim područjem. Ako u
svojim nastojanjima uspiju, oni stvaraju bilo novu državu (izdvajajući se iz postojeće) ili novu vladu u
postojećoj državi. Ako u svojoj borbi ne uspiju, oni nestaju. U povijesnom razvoju od početka 19. st. u
međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o kojima treba voditi računa:
Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu – Kada je građanski rat u nekoj zemlji potrajao a
pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na dijelu područja koje su zauzeli, neke treće države nisu više
mogle ignorirati nastalo stanje U pitanju su dolazila prava njhovih građana i njihove imovine na
osvojenom području
Priznanje ustanika – U drugoj polovici 19. st. u Americi je nastala praksa priznavanja ustanika. Učinci
tog priznanja bili su ograničeniji od priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano
humanitarnim razlozima. To priznanje nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u
Priznanje «naroda» - U tijeku I. svjetskog rata, Francuska i Britanija priznale su čehoslovački i poljski
narod. To priznanje začudilo je mnoge stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali subjektima
međunarodnog prava. Priznanje naroda bilo je temelj stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu s
posebnom zastavom. Ali ono je bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti.sukobu, jer oni
najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenog područja.
24. Državni organi u međunarodnim odnosima

25. Šef diplomatske misije

Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove diplomatskih misija u 3 razreta (klase) i to:

a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i drugi
šefovi misija jednakog ranga;
b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;
c) Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine
diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi doyen (duajen). Počast da bude doyen
pripada šefu misije najvišeg razreda u državi primateljici (danas gotovo bez iznimke ambasadoru), koji
je na tom položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme. Šefa misije država šiljateljica imenuje u
drugim državama prema svojem izboru i svojim kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona
odredi. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju zatražiti pristanak
od države primateljice. Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od
trenutka predaje vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji. U vrijeme dok je
mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno spriječen obavljati svoju dužnost,
kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad interim. To je u pravilu najstariji član
diplomatskog osoblja misije. Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države
šiljateljice ili njegovom smrću.Ta dužnost prestaje također ako je država primateljica osobu šefa
misije proglasina za persona non grata (neprihvatljivom osobom.

26. Diplomatski privilegiji i imuniteti

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno pravo je u običajnom

procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se odnose na povlastice
i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu zaštitu prostorija, arhiva i
imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. kodificirala je ta pravila koja sva
imaju domašaj pravila općeg običajnog međunarodnog prava. Prostorije misije su nepovredive.
Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz pristanak šefa misije. To vrijedi i u slučaju požara.
Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu
nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. Arhivi i
dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju prekida diplomatskih
odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država primateljica dužna je poštivati i štititi arhive.
Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata. Sloboda općenja – Država
primateljica dućna je dopustiti i štititi općenje misije za sve službene svrhe. Službeno dopisivanje
misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije je nepovredivo. Dužnosti – Sve osobe koje uživaju
povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i propise države primateljice te su se dužne
uzdržavati od miješanja u unutarnje poslove države primateljice.

27. Odgovornost u međunarodnom pravu

Svako protupravno djelo neke države po međunarodnom pravu povlači međunarodnu odgovornost (čl.
1. Nacrta pravila Komisije za mođunarodno pravo). Svaka država može biti odgovorna za počinjenje
takvog djela. Međunarodno protupravno djelo kumulativno čini:

a) ponašanje, koje se sastoji u djelovanju (akciji) ili propuštanju, a koje se po međunarodnom

pravu pripisuje državi, i
b) to ponašanje čini povredu neke međunarodne obveze te države.
Djelo se smatra protupravnim samo po međunardnom pravu. Međunarodni delikt je akt neke države
koji čini povredu neke međunarodne obveze je međunarodno protupravno djelo bez obzira na predmet
prekršene obveze. Međunarodni zločin je povreda međunarodne obveze od neke države, koja je s
jedne strane , bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice u njezinoj cjelini, te da je s
druge strane čitava ta zajednica takvu povredu priznala međunarodnim zločinom.

OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST DJELA

a) Pristanak - Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje određenog akta od druge države
koji nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te druge države prema prvoj, isključuje
protupravnost tog akta, ali samo u mjeri u kojoj taj akt ostaje u granicama pristanka.
b) Protumjere – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom međunarodnom
obvezom prema drugoj državi isključena je ako taj akt po međunarodnom pravu predstavlja
 zakonitu mjeru protiv te druge države a posljedica je međunarodnog protupravnog djela te
druge države.
c) Viša sila ili nepredviđeni događaj – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s
njezinom međunarodnom obvezom isključena je ako je taj akt nije poduzet uslijed neodoljive
sile ili vanjskog nepredviđenog događaja

28. Pojam pravo i podjela međunarodnih organizacija

Međ.organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država članica u

izvršenju nekih zajedničkih postavljenih ciljeva. Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa.
Svaka organizacija ima jedan „plenarni organ“ (skupštinu, konferenciju) u kome su zastupljene sve
države članice koje se sastaju na redovna ili izvanredna zasjedanja. Svaka međ.vladina organizacija
djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih pravila čini pravo te organizacije koje ima neka
posebla obilježja u odnosu na opće MP. To pravo je u osnovi pisano i ugovorno. Osim ugovora, kao
osnivačkog akta, to pravo međ.organizacija obuhvata i ugovore koje je međ.organizacija zaključila
bilo sa državama članicama bilo sa državama nečlanicama te organizacije ili pak sa drugim
međ.organizacijama. Pravo svake međ.organizacije je u naravi partikularno s obzirom da ono
obavezuje samo države članice te organizacije, njene organe.

Podjelu međ.organizacija moguće je izvršiti temeljem 4 uporedna kriterija:

1. sa stanovišta međunarodnog prava :VLADINE (međudržavne) i NEVLADINE ogranizacije

2. po obimu nadležnosti : OPČE i na SPECIJALIZIRANE
3. po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu postoje UNIVERZALNE i REGIONALNE
organizacije
4. sa pravnog stanovišta:.DELIBERATIVNE (one koje koordiniraju uzajamnu saradnju njihovih
država članica) i na SUPRANACIONALNE (nadnacionalne) organizacije

29. Čovjek kao subjekt međunarodnog prava

Suverena država je još uvijek glavni subjekt međunarodnog prava , i u tome se u dogledno vrijeme u
budućnosti neće ništa bitno promijeniti. Međutim, cjelokupno pravo i međunarodno, se svodi na
uređenje odnosa između ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata je došlo do bitnih promjena prava, u
korist poštivanja ljudskih prava i sloboda. Imperativne norme Bečke konvencije o pravu ugovora iz
1969. se najvećim dijelom odnose na poštivanje i zaštitu ljudske osobe. Teška kršenja nekih temeljnih
prava čovjeka i ljudskih skupina kako u miru, tako i u oružanom sukobu, međunarodna zajednica je u
cjelini proglasila „međunarodnim zločinima“.Uz to je usvojeno obilje općih i regionalnih
međunarodnih ugovora kojima se ljudska prava štite. Samim tim se postavlja pitanje da li je čovjek
pojedinac subjekt međunarodnog prava? Teorije koje na to žele potvrdno odgovoriti zlažu 4 vrste
argumenata: 1. Čovjek pojedinac jeste subjekt međunarodnog prava! Ovu tvrdnju izvode iz poređenja
pojedinca s drugim izvedenim subjektima. Oni polaze od toga da opće međunarodno pravo
pojedincima priznaje sve više prava i sloboda, i nameće im sve više obaveza 2. Druga vrsta
argumenata izvodi se iz prava pojedinaca koja su im priznale države u međunarodnim ugovorima, ali
ih pojedinci uživaju u ličnom svojstvu, a ne posredstvom države. 3. Argument: fizičke i pravne osobe
mogu s drugim međunarodnopravnim suvjektima sklapati sporazume. Ali, ti ugovori nisu
međunarodni ugovori. 4. neki pisci porede međunarodni subjektivitet pojedinca sa subjektivitetom
maloljetnika u untrašnjem pravu država. Imaju sovjstvo subjekta, ali ne i punu poslovnu sposobnost.

30. Državljani i stranci

Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu veže za neku državu. Svako ima pravo na državljanstvo.
Pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost poštivanja njenih propisa dok god se u
njoj nalazi. Državljanstvo stečeno rođenjem i to na dva načina:
1. rođenjem na teritoriju neke države
2. temeljem porijekla nekog od roditelja

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. – države stranke garantiraju da ni brak
sa strancem, ni promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, neće automatski mijenjati
državljanstvo supruge, niti će je ostaviti bez državljanstva. Naturalizacija (prirođenje) je postupak u
kojem neka država po svojoj diskreciji dodjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi na njenu molbu.
Otpust iz vlastitog državljanstva ( ekspatrijacija ) se može podvrgnuti nekim uvjetima, kao što je
prethodno odsluženje vojnog roka ili izmirenje dužničkih obveza i sl.

Pravni položaj stranaca; Pristup stranaca u neku državu:

Ta pitanja države uređuju dvostranim i višestranim ugovorima o trgovini i konzularnim odnosima.
Nijedna država nije dužna primati strance na svoj teritorij. Pristup može ograničiti ili zabraniti. Mnoge
države dopuštaje ulazak turista ili studenata na kraći rok (3 mj.) bez formalnosti, pa čak i bez vize.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati pasoš i po potrebi ulaznu vizu.
Svaka država ima pravo uskratiti dalji boravak strancu kojeg smatra nepoželjnim.

31. Međunarodna zaštita manjina

Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom garantira jedino
slobodu od diskriminacije. Svaka od pobijeđenih država se obvezala da svim osobama pod svojom
jurisdikcijom bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih
sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu štampe i objavljivanja, slobodu vjerskih
obreda, slobodu političkog uvjerenja i javnih skupova. Državni ugovor s Austrijom iz 1955. predviđa
posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj (pravo na
osnovno obrazovanje na maternjem jeziku). Zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi je poraslo tek u
vrijeme raspada socijalističkog sistema, kojim je došlo do nastanka niza država u kojima su stovrene
manjine. Najopširniji instrument koji definiše sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih
ljudskih prava jeste Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz 1990. Što
se tiče regionalnih dokumenata, Vijeće Evrope je usvojilo 2 dokumenta o manjinama:
a.Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992.)
b. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.)

32. OUN

OUN djeluje kroz mnostvo stalnih i pomocnih organa. Povelja predviđa 6 glavnih organa UN i to :
opštu skupstinu, vijece sigurnosti, ekonomsko i socijalno vijece, starateljsko vijece, međunarodni sud
u Hagu i tajnistvo. Opća skupština UN-aima najviše nadležnosti, raspravlja o svim pitanjima iz
osnivačke povelje, odlučuje o sastavu svih organizacija, proračunu, primanju novih članica i
imenovanju novog tajnika. Opća skupština plenarni je organ Ujedinjenih naroda u čijem se članstvu
nalaze sve državne članice Organizacije. Vijeće sigurnosti izvršni je organ Ujedinjenih naroda i
najvažnija je organizacija UNa. Odgovorna je za očuvanje mira i sigurnosti. Za razliku od Opće
skupštine čija je nadležnost opća, Vijeće sigurnosti ima prvenstveno specijaliziranu i ograničenu
nadležnost. Kao i što mu ime naznačuje, ono obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu
gospodarskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini. Starateljsko vije njemu je Poveljom bila povjerena
zadaća nadzora nad starateljskim područjima kojima su upravljale neke od država članica Ujedinjenih
naroda. Međunarodni sud je osnovan 1945.godine osnivačkom poveljom UN-a. Djeluje u Haagu, a
čini ga petnaest sudaca koje biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti, s mandatom od devet godina.
Nadležnost Suda je dvojaka. Tajništvo je administrativno-tehnički organ Ujedinjenih naroda i u tom
svojstvu zapravo služi svim ostalim organima Organizacije. Tajništvo se brine o tekućem poslovanju
UN-a, provodi političke odluke i program UN-a.