SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET

Ak. god. 2012./2013

SEMINARSKI RAD

COMMON LAW ( pojam, razvoj, značenje)

KOLEGIJ:

OPĆA POVIJEST PRAVA I DRŽAVE

MENTOR: STUDENT:

prof. dr. sc. Ljubomir Zovko Manuela Mandić

MOSTAR, 2013

SADRŽAJ
 Uvod……………………………………………………………………………………..3

1. Anglosaksonsko pravo………………………….…………………………………..4
2. Common law – pojam i razvoj općeg (zajedničkog) prava………..………………5
3. Sadržaj ''common law-a''…………………………………………………………….8
4. ''Magna Carta Libertatum'' i ''Habeas Corpus Act'' – značenje za englesko pravo…...10
5. Recepcija ''common law-a''……….…………………………………………………..12
6. Današnji common law sustav…………………………………………………………14

Zaključak………………………………………………………………………………….16

Popis literature…………………………………………………………………………….17

Uvod

2
Ovim seminarskim radom nastojat ću vas što potpunije uvesti u svijet engleske pravne
povijesti i prikazati srž jednog od najznačajnijih izvora prava. Anglosaksonski tip prava se iz
Engleske, u kojoj je ponikao, proširio, u zemlje engleskog govornog područja, kao i u većinu
zemalja koje su bile, ili su to još uvijek, pod političkim utjecajem Engleske. Valja istaknuti to
da su zemlje čiji sustavi prava pripadaju ovom tipu čuvale i njegovale jedinstvenu tradiciju,
ali da je u domenu procesnih prava, organizacije sudstva, a naročito u praksi konkretnog
odlučivanja, engleski utjecaj, ipak, prevladao. Sistem engleskog prava obilježen je drugačijim
kvalitetama nego što je tip sustava prava zemalja europskog kontinenta. Najdublje je obilježen
uvažavanjem povijesti pravnih institucija i uglavnom otuda proisteklim načinom pravničkog
rezoniranja. Zahvaljujući otočnoj izolaciji, utjecaj iz Europe bio je ograničen, pa tako
englesko pravo ne poznaje ni recepciju rimskog prava ni proces kodifikacije. Zato ovo pravo
izgleda kao proizvod potresima neprekidane, smirene evolucije, u kojoj sačuvana tradicija
predstavlja osnovu njegove vrijednosti. Nasuprot logičkoj uređenosti prava, hijerarhiji
njegovih izvora i deduktivnom zaključivanju, koji odlikuju kontinentalna prava, u
anglosaksonskom sustavu izvori prava imaju usporednu vrijednost, a konkretna rješenja
donose se na osnovu poznavanja činjenica – a posteriori, u kontradiktornom postupku što ga
odlikuje zaštita ličnih prava uopće, a naročito pravo obrane okrivljenog .
Pozivanje presuda iz prošlosti nužno je ne samo zato što omogućava razumijevanje
suvremenih sudskih odluka, već poglavito zbog toga što već izrečene presude predstavljaju
važeće, pozitivno pravo. Ovo praksom ustanovljeno pravilo poznato je kao ''zakon presedana''
ili doktrina ''stare decisis'' – držati se onog što je već presuđeno (''neka odluka važi''). Mnogo
više od jedinstvenog označavanja, uvažavanje povijesnog kontinuiteta služi za razumijevanje
sustava engleskog prava – specifičnosti njegovih izvora u mehanizmima kojima se pravo
stvara i primjenjuje, dakle unutrašnje logike sustava, njegove stabilnosti, ali i klasifikacije
pravnih pojmova u terminologiji što je pravna praksa koristi. Sudska praksa je kroz vjekove
uspješno harmonizirala nove ideje i stare presedane, i tako osiguravala pravu koje primjenjuje
potrebu elastičnosti i aktualnosti, ne narušavajući pri tom autonomnu sferu ljudskih sloboda i
prava niti ''zakon presedana''. Neodređenost izraza izvor prava, o kojoj je bilo riječi, postaje
još veća kada je u pitanju anglosaksonski tip prava. Izgleda kao da tamošnja pravna nauka ne
mari previše za stroge klasifikacije i precizne definicije osnovnih pravnih pojmova. Mnogo
veća pažnja poklanja se pokazivanju strukturalnih i funkcionalnih veza među pravnim
institucijama, što, uostalom, ovaj sustav prava i razlikuje od drugih. Obično se izvori prava
nabrajaju i pojedinačno objašnjavaju. Jednu ''listu'' izvora prava, koju nerijetko navode
angloamerički pisci bilo da se sa njom slažu ili da je osporavaju, načinio je John Gray. On je
najprije napravio opću razliku između, kako kaže, prava(the law), na jednoj strani, i izvora
prava (the sources of the law), na drugoj. Za njega se pravo sastoji od pravila što ih sudovi
autoritativno postavljaju svojim odlukama, dok izvori prava obuhvaćaju izvjesnu pravnu i
nepravnu građu kojoj suci uobičajeno idu u oblikovanju pravila što sačinjavaju pravo. Izvore
prava, prema njegovom mišljenu, tako čine akti zakonodavnih organa, sudski presedani,
mišljenja stručnjaka, običaji i moralna načela koja podrazumijevaju i načela politike koja se
javno vodi. Usprkos tome što među spomenutim izborima zakonske odredbe smatra
obaveznim za sudove – što bi moglo navoditi na zaključak da se pravo sastoji iz dva
ravnopravna dijela: zakonskog i sudskog – Grej ističe da je pravo samo ono koje stvaraju
sudovi ''unose život u mrtve riječi zakona''. Sve što prethodi sudskoj odluci jest (samo) izvor
prava.

1. Anglosaksonsko pravo

3
Različiti autori, što se podrazumijeva, imaju drugačiji pristup, što navodi na zaključak, da se
pod izvorima prava podrazumijevaju pojave realne prirode. Tako se izvorima prava
označavaju, najrazličitiji spisi iz kojih se mogu dobiti obavještenja o normativnom sadržaju
prava. Smisao izvora odnosi se i na podrijetlo važećeg prava – ideje i činjenice iz kojih pravo
stvarno nastaje i neprekidno ''teče'' – kao što običaj, moral, religija, filozofske ideje, ugovori,
naučne rasprave, logika, čak gramatika, priroda stvari, razum, načela pravde, individualna
pravičnost, aktualna politika i društvena kretanja.
Pored ''neformalnih izvora prava'' ili ''osnovnih pravaca izvođenja prava'', kako se metapravno
podrijetlo prava ovdje označava, izvori prava još i označavaju autoritativne forme prava
(authoritative sources). Edvin Pattersson ih određuje kao ''akte i izjave zvaničnih autoriteta što
imaju vrijednost prava ili kojima se daje pravno priznanje pravilima što tu vrstu autoriteta
nisu imala''. S obzirom na političku podjelu moći, u moderno doba ovaj autoritet imaju
zakonodavstvo i sudstvo. Još detaljnije, Edgar Bodenheimer izjednačava izvore prava sa
''autoritativnim tekstovima iz kojih formalizirana pravna pravila obično izvode svoju snagu''.
Ovi, pravni izvori (legal sources), kako ih naziva John Salmond, jesu u stvari, zakoni,
ratificirani međunarodni ugovori i drugi sporazumi, naredbe izvršene vlasti i dekreti, sudsko
mišljenje, proceduralna sudska pravila i, prema nekim mišljenjima, običaji. Ostavljajući
naučne rasprave po strani, za naše potrebe i ne određujući bliže značenje riječi izvor, zakon i
običaj, zbog pretežnog značaja sudske prakse i običaja, ovaj se sustav kvalificira kao običajno
ili precedentno pravo (common law). Common law – opće (običajno) pravo – često se
identificira sa sustavom engleskog prava u cjelini, mada predstavlja samo jedan, doduše
najstariji, dio. Pored općeg prava, englesko pravo sadrži još pisano (zakonsko) pravo (statute
law), sistem pravičnog prava (equity law) i, prema nekim mišljenjima, kanonsko pravo.
Potpuno izgrađeni, danas ovi sistemi kao sastavni dijelovi engleskog prava postoje paralelno.1

2. Common law- pojam i razvoj općeg (zajedničkog) prava

1
ALLEN, C. K., Law in making, Oxford University Press, Oxford, 1964., str. 73.

4
 Poseban razvoj srednjovjekovnog političkog sustava u Engleskoj nije doveo do
osamostaljenje feudalaca kao u kontinentalnoj Europi. Štoviše, došlo je do izdizanja
sloja feudalaca u sloj visokog plemstva. Izvorište feudalizma je veza čovjeka s
čovjekom: vazalstvo koje simboliziraju podaničko poštovanje i vjernost. Iako je
kraljeva vlast bila ograničena, politički partikularizam nije dosegao stupanj kao u
zapadnoj Europi. Posljedica toga bilo je stvaranje općeg prava, koje je vrijedilo za
cijelu zemlju. Iako Engleska od 1066. nije bila univerzalno pravno područje, razlike su
se ogledale u različitim pravnim običajima pojedinih pokrajina. Običaj je morao biti
razuman i u skladu s moralnim normama toga doba. Razum se poistovjećivao s
pojmom ''reasonable men'', pa je opće pravo predstavljalo razum ljudi tokom XIII. i
XIV. stoljeća. Za običaj William Blackstone kaže da je temelj Common lawa i
engleskog prava uopće.2 Po njemu ovo opće pravo pogodno je podijeljeno u tri vrste:
1. Opći običaji, koji su univerzalna pravila cijele kraljevine i čine opće pravo u
njegovom striktnijem i u uobičajenijem značenju.
2. Posebni običaji koji se odnose na stanovnike pojedinih oblasti.
3. Običajno prilagođeni, posebni zakoni (the laws) koje su primjenjivali posebni sudovi
opće i dosta široke jurisdikcije.3

Common law je slika cjelokupnog pravnog sustava Engleske, koji se razvio izvan utjecaja
rimskog prava. Izvor ovog prava možemo pronaći u praksi putujućih kraljevskih sudova koje
je uveo Henrik II. No,prije objašnjavanja pojma ''putujući kraljevski sudovi'' objasnit ću ulogu
i položaj kralja u Engleskoj. Prema tekstu Adalberona iz Laona, kralj mora paziti i na tri
staleža: oratores (oni koji mole), bellatores (oni koji ratuju) i laboratores (oni koji rade).
Dakle, pomazanjem kralj postaje ''Christus Domini'', Božji pomazanik, te zahvaljujući tom
činu on zauzima mjesto analogno, ali ne identično mjestu Isusa Krista. Status kralja i njegov
položaj jasno su definirani u tekstu obrednika:

'' I što iz veće blizine budeš pazio na kler pokraj svetih oltara, više ćeš mu iskazivati posebno
poštovanje na odgovarajućim mjestima, s obzirom na to da je Isus Krist, naš Gospodin, kralj
kraljeva i gospodin gospode posrednik između Boga i ljudi taj koji Te drži na ovom
kraljevskom prijestolju kao posrednika između klera i naroda i omogućuje ti da zajedno s
njim kraljuješ u Vječnom kraljevstvu.''4

Nastanak putujućih sudova još nije do kraja poznat, ali korjeni im se mogu naći u XI.st. za
vladavine Williama Osvajača. Henrik II. je službeno uveo putujuće sudove godine 1176.,
1178. i 1789. Zadatak tih sudaca laika je bio redovno posjećivanje četiri okruga Engleske i
rješavanje određenih slučajeva. Magna Carta iz 1215. godine posvetila je član 18 ovom
institutu,po kojem se predviđa da će dvojica kraljevskih sudaca uz pratnju plemića grofovije

2
FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2008., str. 190.
3
Blackstone, W.: Commentaries on the Laws of England, fourth edition, Chicago, Callaghan and Company,
1899., str. 1.
4
Biblioteka Jutarnjeg lista: Rani i razvijeni srednji vijek, 2007., str. 457.

5
četiri puta godišnje zakazati suđenje u grofoviji. 5 Suci su bili ti koji stvaraju zakon,a kralj je
imao ulogu zaštitnika. No, tražiti kraljevu zaštitu pravde često je značilo lutati od dvorca do
dvorca i tražiti kralja.6 Kralj je presjedao skupovima koji se nazivaju ''assiz'' na kojima je
izdavao akte i definirao pravo dajući mu oblik zakona. Postojali su i kraljevski sudovi koji su
sudili samo vazalima, dok su slobodnim ljudima i kmetovima sudili mjesni sudovi.
Vremenom (posebno u 12.st.) dolazi do nezadovoljstva građana radom sudova, jer im uopće
nije bilo suđeno. Kao posljedica toga jest odredba Velike povelje da umjesto kralja sude suci
stalno na istom mjestu u Westminsterskoj palači. Od tada se izdvaja nekoliko sudova s
razgraničenom nadležnošću: Sud opće sudbenosti, Sud kraljeva stola, Sud vijeća državne
blagajne. Nadalje, sredstvo pomoću kojeg je slučaj dolazio u nadležnost kraljeva suda bio je
kraljev nalog (writ). Taj nalog bio je formalan kao i postupak pred kraljevim sudom. Writovi
su izdavani za svaki konkretan slučaj, ali prema zahtjevima za određene vrste, npr. ''writ of
debt'', ako je neko tražio povrat duga ili ''writ of fright'' za onoga koji hoće da mu se prizna
pravo na zemlju,… Međutim, kraljevi sudovi mogli su presuđivati samo u onim slučajevima
za koje bi imali kraljev nalog,a slobodan čovjek bio je dužan prijaviti se kraljevom sudu samo
u određenim slučajevima. Pred kraljev sud dolaze samo oni predmeti postupkom u kojem bi
se stranka tužila kralju, nakon čega bi kralj ili njegov pomoćnik utvrdili je li prema njihovom
stajalištu povrijeđena pravda. Ako bi se ustanovilo da jest, kralj bi nalog poslao upravno-
sudskom činovniku u grofoviji da je pravda povrijeđena. Nadalje, sadržaj naloga se
predstavlja protustranki, te ako ona smatra da je pravno stanje koje je predstavljeno kralju
netočno, kralj ih upućuje pred kraljev sud. To bi značilo da writ može biti istovremeno i
presuda, a u slučaju prigovora kraljev nalog je propusnica za kraljev sud. Za vrijeme Henrika
II. izdan je writ čak i protiv tuženog (tenent parvail) koji je zavisio od jednog kraljevog
vazala. On bi se tako suprotstavljao nadležnosti suda svog feudalca.7 Kraljevski sudovi krajem
XII. stoljeća uvode registre presuda koji se zapažaju sve do XIX. st. Tokom XIII. st. oni
kojima je bilo potrebno mogli su koristiti registre, te izdavati godišnjake sa najvažnijim
sudskim presudama. Prva donesena presuda kojom je riješena jedna vrsta slučaja postaje
obvezna za svaki isti slučaj u budućnosti. Takva presuda postaje konkretna pravna norma
nazivajući se ''presedan'' ili '' precedent''. Kod primjene presedana moramo razlikovati
esencijalni dio presude, tzv. ''ratio decidendi'' i mišljenje suca, tzv. ''obiter dicta''. Ovaj oblik
pravne norme je određenje običaja. Izmjenu presedana može izvršiti samo viši sud,a to je
''Dom lordova''. Sudac nije mogao odbiti primjenu presedana, jer je postupao u skladu s
sentencom ''stare decisis et non quieta movere'', tj. pridržavati se donešenih oduka i ne
narušavati riješena pitanja.8 Sudac je presudu temeljio na analizi materijalnih činjenica, te
raznih obrazloženja. Razne su okolnosti utjecale na donošenje jedne odluke: činjenica da je
odluka donijeta od stane više sudaca, da stranke nisu imale odvjetnike,… 9 Osporavanje
presedana je rijetka pojava kod sudaca. U slučaju da dođe do osporavanja onda to čini neki

5
FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2008., str. 187.
6
KURTOVIĆ, Š.:Opća povijest prava i države(Stari i srednji vijek),Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb, 1994., str. 198.
7
FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2008., str. 192.
8
ibid., str. 195.
9
DAVID, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960., str. 97.

6
''viši'' sud, npr. Dom lordova. Presuda koja nije presedan zove se odluka ''per incuriam''. Da
bi presuda imala oblik presedana obvezna je ispunjavati sljedeće:

1. Presedan je presuda koja rješava zbiljski spor koji su stranke iznijele pred sud u okviru
činjenica.
2. Ako su pravni zastupnici svoje zahtjeve temeljili na navođenju autoriteta (ranijih
odluka sudova,…).
3. Presuda koja ima više članova ima svojstvo presedana ako su se članovi suda suglasili
ne samo s rješenjem nego i s pravnom osnovom.
4. Cijela presuda nema načelo presedana nego samo dio koji izlaže načela i zakone.
5. Presedan ne zastarijeva neuporabom.10

Pravilo presedana je posljedica načela zakonitosti, jer su sudovi putem presedana stvarali
pravna pravila putem prešutnog parlamenta. Kad parlament ne bi odobrio rješenje suda
mijenjao bi ih putem statuta. Važno je i napomenuti da je većinu temeljnih pravila današnjeg
common law-a izložio Coke u svojim Reports u XVII. stoljeću. Jedni od najstarijih presedana
koji i danas važe jesu oni na području vlasničkih prava, krivičnog postupka, obveznog prava,
…

Dakle, možemo zaključiti da su kraljevski sudovi bili ''sudovi velikih ličnosti i velikih
sporova''. Odluke kraljevskih sudaca i knjige pisane o engleskom common law-u u XII. i XIII.
stoljeću u suštini opisuju englesko pravo koje i danas postoji, te pokazuju da su engleski
kraljevski suci u biti radili kao rimski pretori.

10
KURTOVIĆ, Š.: Opća povijest prava i države(Novi vijek), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,
1993., str. 63.

7
 3. Sadržaj common law-a

Common law je gotovo cijeli ponikao na vlasničkim pravima na zemlju. Ustvari, zemlja i
prava na njoj su srž common law, i sve posebnosti engleskog pravnog sustava. 11 Vlasništvo
na zemlju možemo nazvati glavnim djelom stvarnog prava. Na zemlji ovlaštenja mogu imati
razni subjekti. Važno je naglasiti i razliku između vlasništva nad zemljom i vlasništva
pokretnih stvari, koja se bazira na zaštiti navedenih (putem ugovora i naknade štete). Prava
koja ulaze u okvir ''real property'' su ona koja su zaštićena common law sudovima te
vlasničkom tužbom (real action), dok ona prava koja nemaju takvu zaštitu svrstavamo u
''personal property'', npr. (zakup zemlje). Prava na zemlju dijelimo na:

 Fee tail - doživotno uživanje, neotuđivo pravnim poslovima i oporukom, jer nakon
ovlaštenika prava prelazi na njegove određene nasljednike ako ih ima, a sukladno s
tim nasljedni red se ne može mijenjati.
 Fee simple – predstavlja najšire pravo na zemlju, vremenski je neograničeno, dok je
otuđivo u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa.
 Life estate, Estate pura utre vie – odnosi se na doživotno vlasništvo koje netko
posjeduje za života, te na vlasništvo koje netko ima za života nekog drugog.

Postoji i četvrta vrsta podjele prava na zemlju, a to je ''estates in futuro'', tj. ovlaštenja koja biti
uživana u budućnosti od strane nekog subjekta ili pak više njih. Ova ovlaštenja se dijele na:
reversion (ovlaštenja koja se vraćaju) i remainder. U takozvanoj ''Knjizi strašnog suda''
(Domesday Book) iz 1086. Izvršen je popis svih engleskih zemljoposjeda prema svojim
proizvodnim sposobnostima. Najvažniji statuti za poznavanje zemljišnih prava su: ''Statue de
Donis'' i ''Quia Emptores''.

Jedno važno područje prava je bilo uređeno kanonskim pravom, a dijelom i common law
pravom. Dakako, govorim o obiteljskom pravu. Common law je na obitelj gledao kao
moralnu i pravnu zajednicu na čelu koje stoji muž ili otac. Brakom muž postaje pravni
zastupnik svoje žene; on postaje vlasnik njezine pokretne imovine,ali je on upravitelj njezinog
vlasništva samo za vrijeme trajanja braka.12 Dok muž ne umre žena nema nikakvu pravnu
sposobnost. No, ovaj dio common law-a odnosi se samo na supružnike viših feudalnih
slojeva,dok je za niže slojeve vrijedilo partikularno pravo. Odnos oca prema djeci nije uvelike
pravno definiran. Zna se da common law nije priznavao patria potestas nad maloljetnom
djecom. Nadalje, vanbračna djeca nisu imala nikakva prava prema roditeljima. Po
Mertonskom statutu (1235.) zabranjuje se pozakonjenje vanbračne djece naknadnim brakom
vanbračnih roditelja.13

11
Kurtović, Š.: Opća povijest prava i države (Stari i srednji vijek), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,
1994., str. 202.
12
ibid., str. 209.
13
ibid., str. 210.

8
U nasljednom pravu bile su ukorijenjene velike, ali i bitne razlike. Vlasnička prava na zemlju
zakonski se nasljeđuju od XII. stoljeća do 1540. Krajem XII. st. common law sudovi
najstarijem sinu daju pravo na čitavu nepokretnu imovinu. Nasljeđivanje ostale imovine je u
nadležnosti crkvenih sudova. Ukoliko žena nadživi muža ima pravo uživanja svoje trećine
zemlje, koju je muž imao za života.

Kazneno pravo je do XIII. stoljeća imalo u vidu povredu privatne sfere ovlaštenika. U XII. st.
izgrađuje se svijest o pojmu krivične radnje, kao protupravne. Ta protupravna radnja može
biti zločin (crime) ili trot (imovinska odgovornost za štetu). Tijekom vremena uviđa se da
zločin ima i teži oblik (felony), te blaži (misdemeanour). Oštre kazne za felony potiču još
jednu posebnost common law-a, a to je ''povlastica svećenstva''. Nakon što okrivljenog
proglase krivim za felony predaju ga crkvenom sudu. Osnova engleskog kaznenog prava je
Statut iz 1352.14

Bit common law prava jest zapravo u sudskom postupku. Postoje razne vrste sudova, njihove
organizacije, te nadležnosti. Mjesni sudovi su sudovi upravnih jedinica,a a njihove
nadležnosti ovisile su od grada do grada. Sporove između kralja i vazala rješavala je Curia
regis, kojoj je nadležnost predstavljala neku vrstu sudbenosti, tj. svaka odluka bila je zapravo
presuda. Zbog velikog broja sporova, tijekom vremena iz Curiae regis se izdvajaju sudovi:
Sud državne blagajne (Court of exchequer), Sud opće sudbenosti (Court of Common pleas),
Sud kraljeva stola (Court of King's bench) i Sud vijeća državne blagajne (Court of exchequer
chamber).15

14
ibid., str. 212.
15
ibid., str. 214.

9
 4. Magna Carta Libertatum i Habeas Corpus Act – značaj za englesko
pravo

Prestankom vladavine Richarda Lavljeg Srca 1199. u Francuskoj, nasljeđuje ga, kao engleski
kralj, njegov brat John Lockland, tzv. Ivan Bez Zemlje (1199.- 1216.). Ivan nastavlja ratovati
s Francuskom. Visoke troškove što su mu prouzrokovale borbe s francuskim kraljem, te
angažman u njemačkim prestolonasljednim sporovima nastojao je Ivan pokriti povećanim
zahtjevima od baruna i Crkve. Kad je 1213. zaprijetio francuski napad na Englesku, sklopio je
Ivan s papom mir, uz obvezu da Rimu svake godine plaća danak. Godine 1214. pokušao je u
savezu s Otonom IV. ponovno osvojiti engleske posjede na kopnu. U osvajačkim pohodima
biva poražen, a posljedica tih poraza je gubitak svih posjeda na kopnu osim Guyenne. Time je
Ivanov položaj bio jako uzdrman. Ponovnom kraljevom traženju novca baruni su se
usprotivili, te su pregovori propali. Oni kralju otkazuju vjernost, pa nastaje kavga u okvirima
feudalnog prava.16 Pobunjeni baruni su željeli dobiti potvrdu svojih ''starih prava'', u čemu im
se pridružio i grad London. U lipnju 1215. Ivan je bio primoran svojim pečatom potvrditi
povelju ''Magna carta libertatum''. Povelja predstavlja feudalni ugovor koji je utvrđivao i
jamčio prava feudalnog plemstva, grada Londona i povrh svega svih slobodnih ljudi nasuprot
kralju. Prava feudalnih sudova ponovo su uspostavljena, a seljaci su bili zaštićeni od kralja
(ali ne i od plemstva). Svakom slobodnom čovjeku osiguran je i zajamčen sud društveno
njemu jednakih sudaca i određeno je da ne može biti uhićen bez sudskog postupka.

Slika 1.- Magna Carta Libertatum

16
Verlag Herder KG: Die Weltgeschichte (Wissen im Uberblick), Freiburg im Breisgau, 1971., str. 364.

10
 Velika povelja slobode se obično naziva prvim ustavnim aktom ne samo u Engleskoj, već i u
cijelom svijetu.17 Ovaj feudalni ugovor je pretvoren u kamen temeljac engleskog ustavnog
prava. Povelja je simbol slobode ljudi, ograničenja vlasti postojećih organa, pravne sigurnosti,
… Tekst Velike povelje napisan je na latinskom, službenom jeziku državnih dokumenata.
Zanimljivo je napomenuti kako ni na jednom od sačuvanih rukopisa nije pronađen kraljev
pečat. Mnogi pravnici su u dvoumljenju je li zapravo Velika povelja ugovor između kralja i
baruna (jednostrani ili dvostrani) ili je u pitanju kraljeva darovnica. Koplja se lome oko toga
je li to uopće ustavni akt ili je u pitanju neka vrsta kodifikacije običajnog prava? 18 No, važno
je napomenuti kako je upravo ova povelja počela graditi put Engleske k ustavnoj monarhiji.
Aleksandar Fira smatra da je Engleska kolijevka ustavnosti, ali da nikad nije imala niti danas
ima svoj ustav u formalnom smislu te riječi, koji odgovara ''zahtjevima krute ustavnosti''. 19
Možemo reći kako se ustavnost i zakonitost u Engleskoj ne zasnivaju na jednom dokumentu,
jer osnovnu potvrdu o tome možemo naći u sustavu common law prava i zakona koje su
stvarali suci. Prema tome, možemo zaključiti kako Velika povelja sloboda, te drugi izvori čine
englesku ustavnost fleksibilnom,povijesnom, ali ipak i modernom.

Ono što daje još jednu veliku posebnost anglosaksonskom pravu jest dokument o pravima
čovjeka zvan ''Habeas Corpus Act''. U skladu s ovim aktom izvršna vlast se stavlja pod
kontrolu sudske vlasti, te je jasno određen njihov djelokrug. Habeas Corpus Act predviđa brz i
djelotvoran postupak da se osigura puštanje na slobodu onih koji su nezakonito uhićeni ili
držani u zatvoru.20 Zanimljivo je i naglasiti kako se u Engleskoj dugo vremena koristio ''writ
of Habeas Corpus'', kao vrsta naloga državnom službeniku. U skladu s tim, on mora tuženika
dovesti pred sud, što bi bukvalno značilo ''moraš tijelo privesti'' (habeas corpus). Oblik ove
naredbe koji je preživio i do danas nazivan je ''Habeas Corpus ad subjiciendum''. Po svemu
rečenom, možemo zaključiti da se ovaj akt koristio u kaznenom postupku, tj. tuženog za
kazneno djelo trebalo je dovesti pred sud. Habeas Corpus Act po svemu sudeći nije bio neka
opća deklaracija ljudskih prava, nego ej više nalikovao na postupak privođenja tuženog pred
sud. Common law sudovi radi sužavanja djelokruga feudalnih sudova počinju koristiti
ustanovu Habeas Corpus. O ovome nam svjedoči Sir Edward Coke u svojim Reports, kad je
izabran za vrhovnog suca, te je na temelju ustanove Habeas Corpus oslobođen velik broj
zatvorenika.

17
Avramović, S. i Stanimirović, V.: Uporedna pravna tradicija, Beograd, 2006., str. 201.
18
Ibid., str. 204.
19
Fira, A.: Ustavno pravo, 1976., str. 25.
20
David, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960., str. 147.

11
 5. Recepcija common law-a

Pojam recepcije prava je višeznačan. Engleska je jedina zemlja u kojoj nije došlo do recepcije
rimskog prava. Ona je država koja je zadržala svoj poseban sustav prava čiju okosnicu čini
common law. Ovaj pravni sustav se tijekom vremena proširio na gotovo sve engleske kolonije
diljem svijeta. Pravnici se slažu samo u jednom, a to je da je jedina teškoća upoznavanja
engleskih kolonija s common law sustavom bila njihova udaljenost i njihov način stvaranja.
Te kolonije su se vremenom nastojale osamostaliti i izgraditi svoju jedinstvenu ustavnost ili
po riječima A. Nevinsa i N. S. Commagera: ''…činile su napore da izgrade sebi ustavnu
vladavinu koja bi im dala jači predstavnički sustav, kontrolu nad financijama i osiguranje za
osobnu slobodu''.21 Svaka kolonija se pozivala na pisana prava u obliku povelja ili ustava,
stvarajući tako bitnu razliku prema Engleskoj. Prvo stvarno zakonodavno reguliranje
kolonijalnog života bio je zakon donesen 1649., koji je proglasio Englesku skupa sa svojim
kolonijama za ''commonwelth'', kojim će upravljati ''vrhovni organ''– parlament. 22 Ovaj naziv
prvi je uporabio Oliver Cromwell. Razvoj recepcije common law-a u kolonijama zavisio je od
njihovih pojedinačnih odnosa sa Engleskom, te političkim prilikama samih kolonija. Da bi
mogli promatrati recepciju common law sustava u kolonijama bitno je i osvrnuti se na sami
način primjene tog sustava u Engleskoj. Kao što sam već spomenula, common law je
nepisano pravo koje su stvarali suci prilikom donošenja različitih presuda. Te sudske presude
možemo navesti kao temelj tog pravnog sustava. Nadalje, za stvaranje takvog sustava u
engleskim kolonijama bilo je potrebno osposobiti stručni kadar, koji je upoznat s načinom
rada u common law sustavu. Dakle, kolonijalno pravo prema pravilu ne bi trebalo odstupati
od pravnog sustava ''matične zemlje''. Realno gledajući, pojedine zemlje i nisu bile u
mogućnosti pridržavati se svih pravila koje nalaže engleski pravni sustav, jer je u početku on
imao samo teorijski karakter. Kolonije su donosile svoje statute kojima su regulirale društveni
život. U svim engleskim kolonijama ti statuti su doneseni vrlo rano, osim u koloniji Maryland.
U njoj je donošenje statuta bilo onemogućeno zbog sukoba kolonista i vlasnika kolonije. 23
Vremenom dolazi do jače kontrole kolonijalnog pravnog sustava i prakse da se svi kolonijalni
statuti tiskaju. U koloniji Maryland bio je tako 1712. objavljen jedan pamflet koji je poticao
koloniste da usvoje common law i engleske statute.24

21
Nevins, A. i Commager, H. S.: Historija Sjedinjenih Američkih Država, Subotica, 1953., str. 14.
22
Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2008., str. 15.
23
Ibid., str. 21.
24
Warren: History of American Bar, 1913., str. 128.

12
Uporaba common law sudstva u kolonijama (posebno u Americi), nije se mogla zamisliti bez
obrazovanog, stručnog osoblja. Prema riječima guvernera koji su upravljali kolonijama,
postupci pred sudovima bili su pak neformalni,ali ni malo bezvrjedniji od onih postupaka pred
engleskim common law sudovima. Također su primjenjivali i forme common law tužbi, iako
su bile vrlo komplicirane. Prema svemu navedenom možemo zaključiti, kako je kroz XVII. st.
sama primjena common law-a bila vrlo slaba, pa prema tome i pokušaj njegove recepcije.
Početak XVIII. st. označava preokret u pokušaju recepcije common law-a. Valja istaknuti
kako je u ovom razdoblju broj pravnika na području engleskih kolonija se znatno povećao. Na
području Amerike većina tih pravnika bila je s područja Južne Karoline (47), Virginije (27),
Marylanda (16), Pensilvanije (11), New Yorka (5), te sa područja nekih drugih kolonija. 25
Općenito govoreći, pitanje recepcije common law sustava u engleskim kolonijama je i do dan
danas ostalo vrlo nepregledno i maglovito. Možemo reći kako se današnji stupanj vrijednosti
uporabe common law-a na tim područjima cijeni kroz praksu pravne profesije i materijalnih
izvora nužnih za njihovu primjenu. Kao zaključak o ovome navodim veliko poboljšanje i
razvoj obrazovanih pravnika koji su uspjeli održati primjenu engleskog pravnog sustava u tzv.
''commonwelthu''. Ova zajednica danas broji 53 zemlje članice.

25
Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2008., str. 24.

13
 6. Današnji common law sustav

Uobličavanjem i stvarnim uvažavanjem tradicionalnih načela common law-a nastala je

dalekosežna i plodotvorna ideja vladavine prava. Temeljni obrazac common-law presedana
opisan je kao "proces u kojem se opis premise prethodnog slučaja pretvara u pravno pravilo i
nakon toga primjenjuje na sličnu situaciju." Taj postupak uključuje najmanje tri odvojena ali
međusobno blisko povezana koraka u sudskom razmišljanju: prepoznavanje sličnosti između
slučajeva; izricanje pravila koje proizlazi iz bitnih činjenica prvog predmeta; primjenu pravila
na drugi predmet. Common-law teorija presedana dopušta sudu da u sporu koji rješava bude
jako fleksibilan pri odlučivanju koji je prethodni predmet dovoljno sličan da bi mogao biti
izabran kao presedan, te pri formuliranju pravila koje se temelji na bitnim činjenicama
presedana. Svaki iskreni opis korištenja presedana u angloameričkom pravu mora priznati
slijedeće:
1. Ne postoji jedna jedinstvena ispravna metoda za određivanje pravila na kojemu se
odluka u predmetu temelji.
2. Obično može postojati više od jedne prihvatljive formulacije pravila koje se može
ekstrahirati iz presedana, i svako pravno pravilo koje se izvodi iz predmeta podložno
je dvjema vrstama kreativne sudačke aktivnosti: sužavanju pravila na način da se
prizna određeni izuzetak koji prethodno nije bio razmatran, te na način da se pravno
pravilo proširi na način da se odbaci ograničenje pravila kako je bilo formulirano u
ranijem slučaju. To se temelji na pretpostavci da to nije zahtijevalo nikakvo drugo
pravno pravilo zakona ili sudskog presedana.
Ukratko, za razliku od metodologije građanskog prava, common-law tehnika osmišljena je da
dopusti sucima primarnu zakonodavnu ulogu, te da prethodno odlučeni predmet bude njihov
primarni izvor prava. To je suprotno sistemu građanskog prava koje određuje da je zakon
primarni izvor prava.26

Glavna karakteristika tradicije common law-a je orijentiranje sudstva na proceduralne

slučajeve, tj. shematske odluke, koje se opet mogu opozvati u novim slučajevima i koje se
mogu razviti sukladno novim zakonima. Polazna točka za pravnu odluku je uvijek konkretan
slučaj, a ne opće pravilo. Ne postoji nikakav zakonik, kao što je to npr. slučaj u Njemačkoj.
Ta činjenica daje izuzetnu fleksibilnost izricanju zakona ili interpretaciji Ustava.

Politički najvažnija funkcija britanskog pravnog sustava danas je premijer. Njihova moć
počiva na lojalnosti stranke, čiji su oni predsjednici. Mnogo važnija je sposobnost premijera
da održi široku kompetenciju odlučivanja koju mu ne ograničavaju ni koalicijski partneri, ni
ustavni sud, ni vladar države, ni parlament.

Anglosaksonski tip prava do svog punog izražaja dolazi stvaranjem SAD-a i njenim
političkim utjecajem na druge zemlje. Jedna od osnovnih karakteristika ovog sistema je što
suci imaju znatno veću slobodu u donošenju odluke i izboru sankcija. U SAD-u je bila i ostala
cijenjena uloga suda tako da se ponekad govori i o sudskoj prevlasti. Zabilježeno je dosta
slučajeva kada je Vrhovni sud donio odluku da neki akt predsjednika SAD-a nije u skladu sa
ustavom ili zakonom pa ga je stavio van snage, što nam jasno ilustrira nezavisnost suda. U

26
Dennis J.L., Interpretation and Application of the Civil Code and the Evaluation of Judicial Precedent,
54.L.A., Rev.7, 1994.god., str 47.

14
Engleskoj i SAD-u za sudce se biraju najugledniji dugogodišnji pravnici i njihov moralni i
drugi utjecaj je nemjerljiv. U anglosaksonskom sistemu profesionalni sudac je odvojen od
porote, odnosno žirija kako ga oni nazivaju, i imaju različite uloge. Razvojem tehnologije,
posebno masovnih medija, satelitskih TV programa, masovna kompjuterizacije, interneta,
engleski jezik je postao jezik kojim se koristi cijeli svijet i on nam pomaže pri stvaranju
„globalnog sela“, dovodi do toga da tehnološko snažniji to koriste i utječu u više smjerova na
slabije. To se može vidjeti iz teksta Statuta Haškog suda, Daytonskog sporazuma te mnogih
drugih ustava i zakona.

Moram naglasiti da trećina svjetske populacije danas živi u common law pravnom sustavu,
prije svega to su: Australija, SAD, Novi Zeland, Kanada, Barbados, Namibia, Izrael,…

15
Zaključak

Nakon opsežne analize engleskog pravnog sustava zvanog common law, mogu zaključiti kako
su pravnici (suci) koji su ga stvarali bili nadahnuti rimskim pravom,grčkom filozofijom te
religijskom etikom. Na ta ''crpilišta'' prava ukazao je i veliki engleski državnik Edmund Burke
kazavši: ''Pravo svake zemlje u Europi izvedeno je iz istih izvora''. Nastanak common law
sustava možemo pratiti od 1066. do 1485., kada na prijestolje stupa kralj Henrik VII. No,
gotovo najvažniju ulogu u procesu stvaranja common law-a imao je kralj Henrik II.,
uvođenjem ustanove putujućih kraljevskih sudova. Zapravo ovaj pravni sustav zasnivao se na
''presedanu'', pravnim pravilima koje su stvorili suci u rješavanju određenih slučajeva. Jer kao
što kaže Rene David: ''Common law je bio i ostao garancija engleskih sloboda i ustaljenih
pravila koja su uvijek in favorem libertatis''.

Već spomenutu slobodu predstavljala je Magna Carta Libertatum, koja se veže za englesku
pravnu povijest iz vrlo bitnih razloga. Ovaj dokument predstavlja ne samo engleski, veći i
ustav mnogih drugih država. Iako engleski ustav nije kodificiran, kroz povijest su se uvijek
pozivali na Veliku povelju sloboda kao izraz anglosaksonske demokracije, ograničenja vlasti
kralja i osobne slobode. Nadalje, spomenula sam i Habeas Corpus Act kao važan dio
engleske, povijesne ustavnosti. Ovaj akt predstavlja najvažniji dokument o pravima čovjeka u
anglosaksonskom pravu.

Common law, kao jedan od oblika anglosaksonskog prava vremenom se širio i na osvojena
engleska područja, tzv. kolonije. U početku je bilo vrlo teško promijeniti lokalne običaje, tj.
potisnuti ih, a dati prednost common law-u. Ipak za razvoj i recepciju common law-a zaslužni
su obrazovani pravnici, suci,..

Iz svega rečenog, zaključujem da je common law jedna bitna karika ne samo u

anglosaksonskom pravnom području,već i diljem svijeta. Kao primjer toga navodim uporabu
ovog pravnog sustava u mnogim zemljama svijeta, te je on vrlo intenzivno utjecao na pravni
razvoj tih zemalja. S ovim završavam svoj seminarski rad na temu ''common law''.

Hvala!

16
Popis literature
1. Dennis J.L., Interpretation and Application of the Civil Code and the Evaluation of Judicial
Precedent, 54.L.A., Rev.7, 1994.god.
2. Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2008.
3. Warren: History of American Bar, 1913.
4. Nevins, A. i Commager, H. S.: Historija Sjedinjenih Američkih Država, Subotica, 1953.
5. David, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960.
6. Fira, A.: Ustavno pravo, 1976.
7. Avramović, S. i Stanimirović, V.: Uporedna pravna tradicija, Beograd, 2006.
8. Verlag Herder KG: Die Weltgeschichte (Wissen im Uberblick), Freiburg im Breisgau, 1971.
9. Kurtović, Š.: Opća povijest prava i države (Stari i srednji vijek), Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, 1994.
10. KURTOVIĆ, Š.: Opća povijest prava i države(Novi vijek), Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, 1993.
11. Biblioteka Jutarnjeg lista: Rani i razvijeni srednji vijek, 2007.
12. Blackstone, W.: Commentaries on the Laws of England, fourth edition, Chicago, Callaghan
and Company, 1899.
13. Allen, C. K., Law in making, Oxford University Press, Oxford, 1964.

17