SPOREDNE VJEŽBE

Preveo Ratko Šimetin prema izvacima citiranog predavanja Rudolfa

Steinera iz knjige:
Zeylmans van Emmichoven - Die Erkraftung de Herzens
(osnaženje srca) - suvremeno misterijsko školovanje.

Ovo Predavanje održano 02.01..1914 u Leipzig-u je postalo poznato

tek u 21 stoljeću.
Ono što svakom ezoteričaru leži na srcu je da uspije u svojim
meditativnim nastojanjima.
Uspjeha ima svaki, iako ga on ne primjećuje. Budući ezoteričar
često se žali na bolove.
Ti bolovi su neredi koji u tijelu nastaju zato što fizičko i etersko
tijelo nisu u ispravnom međusobnom kontaktu. Ti bolovi su već i
prije bili tu, samo ih čovjek nije primjetio jer je bio grublji,
robustniji.
Sada kao ezoteričar budući da je postao finiji, senzibilniji, on ih
osjeća. Ezoteričar mora naučiti podnositi takve bolove. Tu se
naravno mora naučiti razlikovati da li se tu radi o bolesnom procesu
koji se mora liječiti.
Odakle to dolazi da čovjek tako malo poznaje svoje fizičko tijelo?
Zato jer čovjek u njemu živi i opaža ga samo osjetno. Čovjek gleda
očima, stoga ih ne može promatrati. Ezoteričar mora doći do toga
da se povuće sa svojim duhovno - duševnim, da se oslobodi od
fizičkog.. Tada će mu uspjeti da promatra svoje fizičko tijelo. U
tome nam pripomaže kad svoje misli sažmemo po mogućnosti na
jednu točku, koncentriramo i u tu točku uronimo i jedno vrijeme u
tome provedemo. Takvom koncentracijom dolazi do ojačanje
mišljenja i time se može postepeno postići da čovjek opaža svoje
fizičko tijelo.
Nadalje moramo doći do toga da upoznamo naše etersko tijelo. To
je još teže jer etersko tijelo nije obuhvaćeno kožom kao fizičko
tijelo nego je fino tkivo koje svoja strujanja odašilje svuda u vanjski
svijet i sve što se događa u vanjskom svijetu utječe na njega što je
čovjeku često potpuno nesvjesno.
Etersko tijelo učimo osjećati ispravnim provođenjem druge
sporedne vježbe, vježbe volje. Obično čovjeka vanjski utisci tjeraju
na njegovo djelovanje. Vidi cvijet na livadi koji mu se sviđa i on
ispruži ruku da ga ubere. Sada, kao ezoteričari moramo doći do
toga, da bez vanjskih poticaja, samo iz unutarnjeg impulsa kojim si
svjesno zadamo da ovo ili ono učinimo. Tada dolazimo do toga da
spoznamo da je to etersko tijelo koje potiče ruku na pokret. Tako
čovjek osjeća da se probudilo njegovo etersko tijelo. (...)
Da bismo postali svjesni svog astralnog tijela, moramo učiniti baš
suprotno. Tu moramo zadržati uzburkane požude, tu moramo prema
tome razviti hladnokrvnost i ravnodušnost. Moramo u nama
uspostaviti apsolutno zatišje, apsolutno mirovanje. Tek tada
osjećamo udaranje vanjskog astralnog svijeta na naš unutarnji
astralni svijet. Kao što nailazimo na eterski svijet time što iz sebe
zahvaćamo u naše htijenje, tako osjećamo vanjski astralni svijet
time što ostajemo mirno u sebi, da smirimo sve požude, želje. (...)
(...) Ezoteričar mora doći do toga da sve bolove, uopće da sve što
izvanjsko u njemu pokrene, što se u njemu odvija podnosi
hladnokrvno, ravnodušno. Tada neće napadati (svojim astralnim
tijelom) vanjski svijet nego se napadi usmjeravaju izvana na njega.
Ali budući da je razvio potpunu mirnoću, oni dotiču samo njegovo
fizičko i etersko tijelo. Astralno tijelo ostaje nedirnuto. Ono postaje
takoreći slobodno i može ga se promatrati. Dakle vježbom
ravnodušnosti dolazim do toga da upoznam svoje astralno tijelo.
Konačno moram i do toga doći da upoznam svoje JA. Ne mogu
osjetiti svoje JA jar ja u njemu živim. Zato moramo to izliti u svijet.
Moje JA upoznajem time što smo označili kao pozitivnost.
Činimo li to kao Isus Krist tada ne vidimo ono mrsko, nego tako
daleko uranjamo u sve da dođemo do dobroga. Na taj način
rješavamo se našeg JA i možemo ga promatrati. JA je ljubav i volja.
Razvojem volje učimo spoznavati supstancu svih stvari koje
proistječu iz Božjeg. Ljubavlju učimo sudoživljavati biće stvari.
Tako preko volje i ljubavi prodiremo do spoznaje koja je slobodna
od osobnog ja. Kao duhovno JA učimo uranjati u biće i supstancu
svih stvari, koje potječu iz duhovnog očinskog temelja kao i naše
vlastito ja. Naše JA gleda nas iz svega stvorenoga (...).
Na petom stupnju razvijamo manas ili duhovno sebstvo. Tu se ne
smijemo zaustaviti na onome što smo do sada vidjeli, naučili, čuli.
Moramo naučiti odustati od svega toga i prema svemu što nam
prilazi, odnositi se kao potpuno ispražnjeni. Manas može biti samo
onda razvijen kad naučimo sve što smo stekli vlastitim mišljenjem,
ipak smatrati kao nešto manje vrijedno prema onome što možemo
steći ako se otvorimo mislima koje pritječu iz Bogom satkanog
kozmosa.
Iz tih božanskih misli je nastalo sve što nas okružuje. Mi to nismo
mogli pronaći našim dosadašnjim mišljenjem. To nam skrivaju
stvari. Sada učimo iza svega slutiti to Božje kao skrivenu zagonetku.
Sve više učimo ponizno uviđati, koliko smo malo do sada proniknuli
u te zagonetke. I učimo da doista moramo iz svoje duše sve ukloniti
što smo do sada naučili, da moramo potpuno nepristrano, kao
dijete, svemu ići u susret - da se samo nepristranosti duše nude
božanske zagonetke koje nas okružuju. Djetinja mora postati duša
da bi mogla prodrijeti u kraljevstvo nebesko. Dječjoj duši tada struji
ususret skrivena mudrost - Manas - kao dar milosti iz duhovnog
svijeta.
Nema potrebe da ljudi idu dalje, jer preko ovih pet stupnjeva
uspostavljaju kontakt s duhovnim svijetom. Samo još mora stalnim
ponavljanjem tih pet vježbi među različitim sposobnostima, koje se
njima trebaju postići, uspostaviti harmoniju zajedničkog djelovanja.
To čini šesta vježba..
Te vježbe su od najveće važnosti. Preko njih može duša naći put u
duhovni svijet. Snage tih vježbi treba oživjeti u svojoj duši. One
služe kao potpora specijalno danim vježbama.