AKŠAM GELDI

Ova lijepa pjesma je bila omljena Ćorkanu, najpoznatijem liku književnosti Ive Andrića. Da nije ja ne bih
znao za nju. Kad sam je prije nekoliko mjeseci našao na internetu nemalo sam bio iznenađen. Kad zaboravite
sve likove koje ste sreli čitajuć Andrića još uvijek ćete pamtit Ćorkana. Kad zaboravite sve nazive njegovih
pripovijetki još ćete se sjećati naslova ‘Ćorkan i Švabica’.

Ćorkan je bio i Andriću najvažniji lik njegovog stvaralaštva. Javlja se u dvije pripovijetke: ‘Ćorkan i
Švabica’ i ‘Mila i Prelac’, te na dva mjesta u romanu ‘Na Drini ćuprija’. U spomenutom romanu se detaljno
opisuje kako su sirotog Ćorkana lokalni gazde u Zarijinoj mehani hvatali u mlin njihovih grubih šala i
neukusnih podbadanja. Počinjalo bi time što bi mu naručili čokalj ruma a neko bi u općoj graji i smijehu
zapjevao prvu strofu ove pjesme:

Akšam geldi, sunce zađe,

na tvom licu osta sjaj.
Akšam geldi, tvoje lice,
od sunašca ljepše sja.
Da mi se je ogrijati,
na ljepoti lica tvog.

Prva strofa pjesme opisuje kako zaljubljen čovjek vidi svoju dragu, kako mu njeno lice još sja i nakon što
sunce zađe i akšam geldi, sumrak dođe. Andrić opisuje kako bi nakon ovih stihova pomognut rumom Ćorkan
počeo vjerovat u grube šale višegradskih kasabalija željnih duhovne hrane u njihovim ispraznim životima.

Ali pjesma ima još dvije strofe. Ovu prvu možemo opisati kao ljubavnu strofu ili kao strofu ljubavnog
zanosa. Druga strofa je bitno drugačija. Mogli bi je opisati kao strofu koja odaje socijalni položaj
zaljubljenika i njegove drage:

Moja draga na šiltetu,

uživa k’o padišah.

A ja nigdje ništa nemam,

ja sam puki siromah.

Ovu strofu, kao ni treću, Andrić ne spominje ni u romanu ni u pripovijetkama a upravo je ova strofa razlog
što je pjesma bila Ćorkanu omiljena. Ova strofa upravo opisuje Ćorkanovo stanje zbog kojeg je bio nesretan,
zbog kojeg bi vjerojatno svako od nas bio nesretan – Ćorkan je bio siroče bez oca i majke od ranog
djetinjstva, čovjek koji nije imao ni prezime jer mu je majka bila Ciganka, nije imao ni braće ni sestara,
rodbina ga nije znala ni priznavala, nikad nije imao kuću ni bilo kakvu imovinu, cijeli je život teško
nadničario, radio teške poslove koje niko drugi nije htio. Jeo bi što bi mu dao neko iz čaršije, oblačio odjeću
koju bi drugi odbacivali, spavao po štalama, šupama i tavanima.

Treću strofu bi također mogli nazvat ljubavnom ali i strofom neuzvraćene ljubavi, strofom svjesnosti da ta
ljubav nikad neće biti uzvraćena:

Akšam geldi, dan se gubi,

moje srce zaman ljubi.
Akšam geldi, mrak se sprema,
a za mene sanka nema

Dakle druga i treća strofa su teško pogađale Ćorkana jer je bio svjestan svoje pozicije u društvu. Znao je da
nema snage da se sam iščupa iz tog pakla, znao je da mu treba pomoć obitelji koju nema, prijatelja koje nije
mogao steć, pomoć voljene žene koju nije mogao imat jer ni jedna nije htjela takvog siromaha bez ikakve
šanse u životu.
Čudi me i žao mi je što Andrić nije to naveo u svom prikazu Ćorkana. Možda nije znao takst pjesme ali
sumnjam, ne izgleda mi to vjerojatno. Da je tako učinio njegova karakterizacija Ćorkanovog lika bila bi još
ljepša i potpunija. Bar po mom mišljenju. Ipak drago mi je što je napisao da je nesretnik u zadnjim
trenutcima života tiho, slabim glasom ponavljao ‘Akšam geldi...’. Naravno da to Andrić nije mogao znat ali
to govori da je Andrić ipak znao tekst pjesme i da je znao zašto je pogađala Ćorkana. Možda je
podrazumijevao da čitatelji znaju taj tekst pa da ga on ne treba navoditi. Možda su čitatelji u vrijeme pisanja
tih djela i znali tu pjesmu ali poslije je pala u zaborav. Iz zaborava su je izvukli Himzo Polovina i Emina
Zečaj, bar tako proizilazi iz videa na platformi YouTube. Na žalost, danas su oboje pokojni.

Glavna i najčešća tema Andrićeva pisanja bili su ljudi iščupani iz obitelji, iz naroda ili vjere, ili ljudi iščupani
iz svog zavičaja. To su ljudi koji u Bosni nisu imali nikakve šanse za život i koji su redom završavali
tragično. Ćorkan je bio najteži slučaj među njima pa je Andriću bio najdraži ali tu je još čitava vojska
Andrićevih likova kao: Anika, Prelac, Omer paša Latas, Mara milosnica i još cijeli niz njih kojima se u ovaj
kasni sat ne mogu sjetit imena. Evo sjetih se sad da je cijeli sastav Omer pašine vojske zajedno sa oficirima
bio takav. Andrić ih je do detalja opisao u svom nedovršenom romanu kojeg zbog njegovog običaja
ulančavanja pripovijetki skoro možemo smatrati dovršenim.

Zbog čega su ti ljudi iščupani iz obitelji, vjere ili zavičaja bili toliko zanimljivi Andriću? Zbog toga što je i
on sam bio takav – iščupan iz obitelji. Nije bilo poznato ko mu je otac, majka ga je dala na odgajanje sestri
njegovog očuha, rodbinu nije poznavao. Dakle, Andrić je u mnogo čemu bio sličan Ćorkanu. Zato ga je
toliko volio i toliko razumio. Andrić je u stvari cijeli svoj život proveo u strahu da ne doživi Ćorkanovu
sudbinu.

Razmišljajući o Ćorkanu i Andriću palo mi je na pamet da istražim je li Ćorkan bio stvarna ličnost ili ga je
Andrić izmaštao. Godinama sam bio siguran da je sve što je Andrić napisao bilo zasnovano na stvarnim
događajima i ličnostima, nisam imao ni mrvu sumnje da je tako sve do prije par godina kad mi je palo na
pamet da su to ipak samo priče, književna djela, umjetnost a ne znanost, da to ne mora biti istina. I nisam bio
jedini; snaga njegovog pripovijedanja je takva da vas naprosto natjera da mu slijepo vjerujete a da toga niste
ni svjesni.
Istražujući sam našao da je zaista u Andrićevo vrijeme u Višegradu živio Salko Mehić zvani Ćorkan, da je
protraćio veliki ženin miraz, poslije se propio. To znači da stvarni Ćorkan po svoj prilici nije bio ‘sin Aše
Ciganke i turskog podoficira’, da mu mati nije umrla dok je bio dijete, ukratko da mu porijeklo i životopis
nisu bili kako je veliki pisac prikazao u svom djelu već je poslužio kao podloga za lik Ćorkana. Moguće je da
je Andrić tako postupio da Ćorkanov lik učini sličnijim svom slučaju. Nisam puno našao o tome, siguran sam
samo da Andrić nije spomenuo taj miraz koji je stvarni Ćorkan protraćio ali je još moguće da je ‘sin Aše
Ciganke i turskog podoficira’. Ako neko zna o tome nešto više molio bih da mi javi. Bio bih zahvalan.

Siguran sam i da su događaji opisani u pripovijetkama i romanu istiniti, dakle afera sa Švabicom, ples po
ogradi mosta, ‘odlazak’ u Brusu, odnosno Bursu, da preuzme nasljedstvo i ostali. To su toliko tužni, ružni i
bizarni događaji da bi ih teško izmislio i pisac najbujnije mašte. A zašto bi Andrić i izmišljao kad su i takvi
događaji kakvi su se u stvarnosti desili bili toliko uklopljivi u fabulu da nikakva intervencija nije bila
potrebna.

A za mene je jedan od najčvršćih dokaza da su se ti događaji zaista desili to što je Ćorkan volio pjesmu
‘Akšam geldi’. Pjesmu u kojoj stoji:

A ja nigdje ništa nemam,

ja sam puki siromah

Te na drugom mjestu:

moje srce zaman ljubi.

Ovi su stihovi morali pogađat sirotog Ćorkana i to nije baš lako izmislit. Ako je Andrić to čuo iz priča starijih
Višegrađana samo je to trebao napisat. Nikakva izmišljanja i šminkanja to nisu potrebna. Sve je dovoljno
tužno i potresno i bez izmišljanja bilo čega.
Po svoj prilici je Andrić kao dijete, šestogodišnjak ili sedmogodišnjak, bio među onom djecom koju se
spominje u romanu da su prelazila preko mosta idući izjutra u školu, i koja su zabezeknuto gledala Ćorkana
kako pleše po ogradi mosta. To je prizor koji se čovjeku ureže u pamćenje za cijeli život a kad je čovjek Ivo
Andrić onda od tog bizarnog događaja nastane umjetnost koja će duže trajati i od čvrste, stamene ćuprije na
Drini.