AKŠAM GELDI ĆORKAN I ANDRIĆ

Pogrešno sam nedavno naveo da je ‘Akšam geldi’ omiljena pjesma Andrićevog književnog lika
Ćorkana. U stvari treba izbacit riječ ‘omiljena’ jer - ‘Akšam geldi’ je Ćorkanova pjesma. Autorska.
Na koju bi da je živ ili da su mu živi nasljednici imao autorska prava do 50 godina nakon smrti. To
je, da se razumijemo, pjesma pravog Ćorkana a ne Andrićevog Ćorkana kao kniževnog lika jer
Andrić nigdje ne navodi da je Ćorkan autor te pjesme.

Tražeći, doznao sam da je pravi Ćorkan zaista postojao u Andrićevo vrijeme, da se zvao Salko
Mehić i da je imao nadimak Ćorkan. Dalje tražeći doznao sam i da je Andrić u svojim ispovijedima
sarajevskom književnku Ljubi Jandriću priznao da je Ćorkan zaista postojao ali nije skoro ništa
rekao o njemu osim što je naveo par njegovih karakternih osobina.
Jedino što je vrijedno pronašao sam u bespućima internetske zbiljnosti gdje se navodi sjećanje
jednog Andrićevog vršnjaka iz doba višegradskog djetinjstva koji se sjeća pravog Ćorkana i koji
navodi da se Ćorkan propio nakon što je protraćio bogat miraz svoje supruge. U svojoj pjesmi
‘Akšam geldi’ Ćorkan to i potvrđuje u stihovima druge strofe pjesme:

"
Moja draga na šiltetu,
uživa k’o padišah.
A ja nigdje ništa nemam,
ja sam puki siromah."

U ovoj se strofi Ćorkan obraća svojoj materijalno dobrostojećoj supruzi žaleći se na svoj težak život
želeći izazvat samilost ili vratit njenu naklonost i ljubav iako zna da je to uzalud. Tu svoju
fatalističnu uvjerenost da mu se supruga neće vratit izražava u stihovima treće strofe pjesme:

"
Akšam geldi, dan se gubi,
moje srce zaman ljubi.
Akšam geldi, mrak se sprema,
a za mene sanka nema"

U to vrijeme se pjesma jako mnogo koristila da se njome nekom nešto kaže, poruči, da se nekome
naruga, nasladi, da se izjavi ljubav ili da se čovjek jednostavno požali na svoju tešku sudbinu.
Supruga je Ćorkana napustila ali je on još uvijek voli što joj poručuje stihovima prve strofe:

"
Akšam geldi, sunce zađe,
na tvom licu osta sjaj.
Akšam geldi, tvoje lice,
od sunašca ljepše sja.
Da mi se je ogrijati,
na ljepoti lica tvog."

Svi su u Zarijinoj meani znali da Ćorkan pjeva tu pjesmu kad mu je teško, da je to njegova pjesma
kojom oplakuje svoju zlu sudbu i zato bi tu pjesmu uvijek neko zapjevao kad bi ga hvatali u mlin
svojih grubih i bezdušnih šala, ruganja, ismijavanja i ponižavanja. Zapravo bi bilo dovoljno da
zapjeva samo prve dvije riječi ‘akšam geldi...’ i Ćorkan bi gubio kontrolu nad sobom, predavao se
osjećajima, sažaljevao sam sebe, žalio se ljudima koji su se s tim šprdali. Prije toga bi Santo Papo,
višegradski trgovac željezarijom viknuo: “rum za Ćorkana” i tužni cirkus bi počeo.

Andriću je pravi Ćorkan poslužio kao temelj za lik Ćorkana. Ustvrdio sam da je dijelom promijenio
njegov životopis da bi ga učinio sličnijim svom slučaju i kod toga ostajem: Andrić ne spominje da
je Ćorkan bio oženjen jer ni sam u vrijeme pisanja o Ćorkanu nije bio oženjen. Andrić želi Ćorkana
prikazat kao čovjeka iščupanog iz obitelji, jer nema ni oca ni majke, iščupanog iz vjere i nacije jer
ga Cigani ne priznaju kao svog a Turci ni ne znaju da postoji. Želi reć da Ćorkan kao takav nema
nikakve šanse u životu a činjenica da je bio oženjen kvari tu sliku jer žena može biti dobra šansa
čak i kad ništa drugo nemaš. Pogotovo žena koja donese bogat miraz. Takav Ćorkan onda sliči
Andriću, a Andrić se cijelog života bojao da ga ne stigne sudbina koju je stigla lika Ćorkana kojeg
je stvorio i opisao u svom književnom djelu.

I nisu u Zarijinoj meani Ćorkana šprdali i povezivali samo sa Švabicom i ljepoticom Pašom Hadži-
Omerovom već su mu sigurno spominjali i suprugu koja ga je ostavila i tako jadniku stavljali sol na
živu ranu. Pritom niko od tih bezdušnika, višegradskih gazda iz Zarijine meane, nije ni primijetio da
je Ćorkan stvorio pjesmu. Tu su pjesmu doživljavali kao Ćorkanovo kukanje, lelekanje i uživali što
su u mogućnosti nanijeti mu bol, uživali u svojoj uvjerenosti da su bolji od njega, odnosno liječili
svoje komplekse radujući se što ima neko od koga su po njihovom uvjerenju sigurno bolji.

Ali su se prevarili. Ta je pjesma nadživjela Ćorkana i svo to društvo iz Zarijine meane. Doduše nije
pronijela njegovo ime ali tu je sudbina umiješala svoje prste i poslala Ivu Andrića i Himzu Polovinu
pa će ipak pjesma pronijeti Ćorkanovo ime. Niko od gazda i uglednika iz Zarijine meane nije
napravio ništa što će ostati iza njih, čak im je i Andrić promijenio prezimena da se ne bi našli
uvrijeđeni oni ili njihovi potomci; samo je Ćorkan iz tog društva stvorio pjesmu, uglazbio je i
dočekao vrijeme interneta i YouTube-a. Svi ostali toliko veliki u svojim očima, toliko bolji od
Ćorkana u svojim ocjenama, ostat će bezimeni, nepoznati, zakopani pod debelim slojevima pepela
zaborava. I ne znam baš nikog iz Višegrada, ne računajući Andrića koji i nije bio iz tog gradića, da
je nešto stvorio, neko djelo, neku pjesmu. Čak je i čuvenu pjesmu “U lijepom starom gradu
Višegradu” napisao Dragiša Nedović, čovjek iz Kragujevca.

Samo će u internetskim bazama podataka, u opisu ispod video klipova pjesme ‘Akšam geldi’ u
rubrikama ‘autor stihova’ (‘lyrics’) i ‘autor muzike’ (‘music’) stajati: Salko Mehić Ćorkan. Tu je
dragi Bog ispravio nepravdu koju su ljudi cijelog njegovog života nanosili Ćorkanu – poslije smrti
dao mu je život vječni. Samo njemu iz Zarijine meane.

Da li je Andrić znao da je Ćorkan autor te pjesme koju mu je i na samrti stavljao u usta pišući da ju
je već i zaboravio osim prve dvije riječi? Zaista ne znam. Ako je znao onda nije pošteno što to nije
napisao negdje u svojim djelima. Možda u pripovijetci ‘Mila i Prelac’, umjesto što je napisao da je
Ćorkan zaboravio tekst pjesme. Sigurno nije zaboravio pjesmu koja je opisivala sav njegov bol i
jad. Ni u času smrti.

Ne pretjerujem li možda kad smatram da je Andrić trebao toliko vodit računa o moralnosti kad je
Ćorkan u pitanju? Ne pretjerujem. Jer Andrić je bio preosjetljiv čovjek koji je osjećao odgovornost
prema živim ljudima koji su poslužili kao podloga za njegove likove pa je sigurno osjećao grižu
savjesti ako je znao da je Ćorkan autor pjesme. Andrić u svom djelu nije naveo drugu i treću strofu
pjesme koje su mogle ispričati drugu priču o Ćorkanu. Nije ni Ljubi Jandriću rekao da je Ćorkan bio
oženjen a vjerojatno je to znao, teško mi je zamislit da nije znao. Nije Jandriću pričao o
pojedinostima iz svog privatnog života pa ni iz Ćorkanovog. Pojedinosti iz Ćorkanovog života je
prešutio vjerojatno zato da ne naškodi svom književnom djelu.

Nakon svih ovih razmišljanja koja su mi kao bujica navrla nakon što sam saznao tekst pjesme
‘Akšam geldi’ moje mišljenje o Andrićevoj moralnosti donekle je uzdrmano. Bio je svakako dobar,
odgovoran, jako osjetljiv i osjećajan čovjek, principijelan, konzistentan, jako oprezan i strašljiv,
ali…
Kao da sam počeo nazirat i njegovu pomalo mračnu stranu.
Mogu li dokazat da je Ćorkan autor pjesme. Jasno da ne mogu. Kasno je za to. Jozo Penava se na
primjer mučio da dokaže autorstvo jedne svoje pjesme tek nekoliko godina nakon što ju je napisao,
Dragiša Nedović, autor pjesme ‘U lijepom starom gradu Višegradu’ morao je tužit Himzu Polovinu
redovnom sudu da bi ga prisilio da prizna njegovo autorstvo. Ali recimo i da je ‘zatvoren krug
indicija dokaz’, kako se primjenjuje u pravnoj praksi. Vjerujem da je Ćorkan autor, siguran sam.
Tako da je sada jedna narodna pjesma manje - ‘Akšam geldi’ nije više narodna, autorska je, autora
Salke Mehića Ćorkana. Volio bih da ne postoji nijedna narodna pjesma, da se svima zna autor. Da
na primjer znamo autore pjesama ‘Sejdefu majka buđaše’, ‘S one strane Plive’, ‘Da zna zora’,
‘Mehmeda majka budila’, ‘Zarasle su staze moje’, ‘Ne ašikuj Mujo’ i stotina drugih, prelijepih. I
možda koji detalj iz autorovog života.

Ono što bih volio, a vjerojatno neću imat vremena ni novca, je istražit Ćorkanov život, saznat kad je
rođen, kad umro, je li bio ‘sin Aše Ciganke i anadolskog podoficira’, kako mu se zvala žena, je li ga
ostavila jer ga je prestala voljet ili je poslušala glas razuma pa se makla od beznadežnog gubitnika,
je li imala djece s njim, je li se preudala, kako je ona reagirala na pjesmu ‘Akšam geldi’ za koju je
sigurno znala i slično.
Ako neko zna nešto o tome molio bih da mi javi. Bio bih zahvalan.