Sporazum Cvetković – Maček i njegov odjek kod srpskog građanstva u Bosni i Hercegovini

Dr. sc. Sonja Dujmović

Namjesništvo se nadalo da će vladina kombinacija sa JRZ biti uspješna u rješavanju “hrvatskog

pitanja”, ipak je istovremeno doživljena i komentarisana kao zaokruživanje Hrvata, koji su u
daljem toku događaja ipak sklopili sporazum ne sa vladom nego sa srbijanskom opozicijom 8.
oktobra 1937, što je bilo prvi put u Kraljevini Jugoslaviji da se šefovi opozicije dogovore. Blok
narodnog sporazuma je i ostvaren jer se nije ulazilo u pitanje državne organizacije. Vladin
neuspjeh u pregovorima sa Hrvatima, veliki neredi i nezadovoljstvo kod srpskog stanovništva
izazvani potpisivanjem konkordata, opozicija srpske pravoslavne crkve, povezivanje sa
Njemačkom i Italijom i brojne demonstracije stanovništva, kao i otkazivanje naklonosti
Francuske, a prvenstveno Velike Britanije dovelo je M. Stojadinovića u nemilost kod
namjesništva i kneza Pavla. Nakon organizovanih izbora decembra 1938. godine Milan
Stojadinović je sišao sa vlasti februara 1939. i mjesto ustupio Dragiši Cvetkoviću, dotadašnjem
predsjedniku poslaničkog kluba JRZ. Nestabilne društveno-političke prilike će se još jednom
intervencijom namjestništva pokušati dovesti u red.
Vlada novog čovjeka kneza Pavla, Dragiše Cvetkovića formirana je 5. februara 1939.
godine da konačno napravi sporazum sa Hrvatima, što je postalo krajnje neophodno za dalji
nastavak državnog života. Sporazum sa Vlatkom Mačekom je potpisan 26. augusta 1939. godine
i njegov rezultat je bio formiranje Banovine Hrvatske, što je pokrenulo lavinu rasprava u cijeloj
državi i na svim nivoima, otvorilo mnoga nedorečena politička pitanja i izazvalo burna
izražavanja nacionalnih strasti.
Banovina Hrvatska je nastala ujedinjenjem Savske i Primorske banovine, te srezova
Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. 1 Trinaest srezova Bosne i
Hercegovine je bilo ustupljeno ovoj novoj tvorevini unutar Kraljevine Jugoslavije, s tim da je u
sporazumu navedeno da će se iz navedenih srezova izdvojiti opštine i sela koja nemaju hrvatsku
većinu. Banovina je imala izvjesne samoupravne nadležnosti koje koje su bitno narušavale
princip unitarne organizacije države i koje su bile provedene bez izmjene ustava.2
1
Ljubo Boban, Sporazum Cvetković-Maček, Institut društvenih nauka, Odjeljenje istorijske nauke, serija I,
monografije, 5, Beograd, 1965., str. 403.
2
Više o pravnoj strani Sporazuma: Mirjana Stefanovski, Srpska politička emigracija o preuređenju Jugoslavije
1941-1943., Beograd, 1988.
 U momentu kada je ideja centralizma sporazumom između Cvetkovića i Mačeka bila
uveliko ugrožena došlo je i do mobilizacije srpskih krugova koji su ovu ideju najviše i zastupali.
Već realizovana i sprovedena, koncepcija bilo kakve vrste autonomije i izmjena granica unutar
države činila se kao najava njenog potpunog kraha. Međunarodne političke prilike su takođe
doprinosile porastu političkih i nacionalnih napetosti u zemlji. Strah za budućnost i potpuno
nezadovoljstvo uvuklo se među centraliste, gotovo samo Srbe, koji su ovu promjenu u državni
vrlo teško podnijeli i koja se pojačavala daljim traženjima i idejnim proširivanjima granice
Banovine ka istoku, sa hrvatske strane. To je i bio povod da se otvoreno pokrene pitanje
formiranja i srpskog teritorijalnog zaokruženja, srpske teritorijalne jedinice u okviru države.
Tada, kada se narušila ujedinjenjem uspostavljena cjelokupnost države, izdijeljena srpska elita se
našla zatečena i po prvi put javno postavila pitanje svog posebnog položaja i to pitanje je postalo
osnovno za sve političke srpske snage u Kraljevini. 3 Nacionalni interes im se dotada činio
ostvaren, neuzdrman, ili se bar to kao problem nije do tada ni postavljalo u javnosti. Moglo bi se
reći da centri moći srpskog korpusa nisu iz svog položaja ni mogli ovo pitanje postaviti dok im
se vlastiti status činio siguran i stabilan, mada je to njihovo shvatanje vlastitog položaja,
naknadnom pameću rečeno, bilo vrlo sumnjivog utemeljenja. Jedinstvenost i cjelokupnost države
činila se dovoljnom za ostvarenje srpskog nacionalnog interesa i kada je ona ovim sporazumom
bila i zvanično narušena i prestala da bude centralistička, briga o budućnosti srpskog naroda je
potakla sve njene činioce da daju svoj sud o vlastitoj budućnosti i da traže načina da se
organizuju. Naravno da je uvijek bilo grupa i pojedinaca koji su upozoravali na čudan tok
razvoja političkih događaja. Jedan od njih je i Nikola Stojanović koji vrlo rano otvara to pitanje,
kriveći političare iz vlastitog naroda i tražeći odgovor u svom tekstu Srbi i država.4
3
Pitanje položaja srpskog naroda i njegovog jedinstva je bilo samo sporadično postavljano i to u sklopu pojedinih
stranačkih zahtjeva i kratkoročnih ciljeva: “Nakon oslobođenja, kako gore rekosmo, pojavilo se neko bolesno stanje
u našem političkom životu. Ono je najviše štetilo srpskom elementu ovih pokrajina. Vidimo tu samo srpski elemenat
rascepan i rastrovan, dok ostale, muslimane i katolike, vidimo zbijene u jednu celinu, koja nosi svoje čisto versko
obeležje. Kod takvog političkog stanja razumljivo je da je radikalna stranka morala da izdrži tešku borbu za pobedu
svojih načela, za spas i očuvanje našeg krvavog truda, koji je okrunio našu veliku otadžibnu slavom i sjajem.” –
Srpska riječ, br. 8, 15. januar 1924, 1.
4
“Srbi su bili glavni tvorci države. Njihove ambicije da budu i vođe države mogle su se shvatiti i odobriti. ali pod
jednom pretpostavkom: - da i sami imaju dobre vođe. Dali su ih imali? – to je glavno pitanje. Jer, van svakog je
spora: da su Srbi ministri za proteklih šest godina bili pravi državnici naša bi država bila mnogo sređenija. Od
sređenosti države prešlo bi se u plemensku i versku tolerancij. Zasad, to bi bilo dovoljno da utre put pravom
narodnom jedinstvu, jer mi možemo, u najboljem slučaju očekivati da deceniji zajednički poprave ono što su vekovi
podvojenosti stvorili. Ali Srbi ne imadoše državnika kakve su iziskivali vreme i prilike. Pojedini izuzeci bile su
samo one laste koje ne čine proleće. Glavni ljudi političkih stranaka hteli su da prošlost bude jača od sašnjosti i od
budućmsti, a mase su to lakše prihvatile. Mnogo se više i odavnije pričalo o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj nego
o Jugoslaviji. Austrijski primer bio je bliži od švajcarskog. Nije se vodilo računa o tom kako je prošla Austrija sa
 Još prije potpisivanja sporazuma, 6. aprila 1939. godine, osjećajući da sve ide podjeli
zemlje, Branko Kaluđerčić, narodni poslanik i ministar u penziji i dr Bogoljub Kujundžić,
senator i ministar u penziji,5 glavni predstavnici JRZ-e u Bosni i Hercegovini, 6 puštaju u javnost
letak pod nazivom “Braći Srbima u Bosni i Hercegovini”, čime najavljuju svoje istupanje iz JRZ
i istovremeno pozivaju Srbe Bosne i Hercegovine na okupljanje. Obrazlažući svoje dobre
namjere “zbog kojih su i bili članovi ove stranke”, željom za saradnjom sa muslimanima i boljim
životom za sve u Bosni i Hercegovini, oni uviđajući da je to bio “jalov posao” i izvlače pouke za
sve. “Za Srbe u Bosni i Hercegovini ima iz svega ovoga jedna pouka a to je da ne mogu ni od
koga očekivati ni u budućnosti, kao ni u prošlosti, ni od g. Spahe ni od g. Mačeka itd. da im dade
više vlasti, nego što oni sami sebi mogu po svojoj kvalitativnoj i kvantitativnoj vrednosti mogu
pribaviti i očuvati. Došlo je vreme da Srbi u Bosni i Hercegovini uvide da prevlast g. Spahe koja
se osećala u JRZ, nije ležala u čvrstini i snazi redova Spahe, nego u pocepanosti srpskih redova u
Bosni i Hercegovini. G. Spaho je bio i ostaće toliko jak koliko su Srbi slabi da podnose njegovu
prevlast, što trebaju Srbi u Bosni da znaju. … Braćo Srbi, bez razlike partije, svi na okup pod
jednu zastavu, jer samo tako mogu Srbi u državnom životu Jugoslavije doći do onoga izražaja na
koji imaju prava po svojim moralnim i intelektualnim sposobnostima, po svom kulturnom
progresu, kao i po svojim velikim žrtvama koje su dali za bolju sudbinu i slobodu svih Srba i
Hrvata i Slovenaca, i za stvaranje današnje velike i moćne Jugoslavije. Svi na okup, u borbu
protiv svih koji hoće da kroz Bosnu i Hercegovinu povuku granicu između Srba i Hrvata, u
borbu protiv onih koji hoće da Drina opet bude granica između Bosne i Srbije. Živela
Jugoslavija! Živeo Kralj!”7

svojom težnjom da hegemoniju jednog naroda nametne drugima. Radikali, koji su svojiu istoriju počeli s
propovedanjem švajcarskih samouprava, prihvatiše prvi austrijske “samouprave”; uzalud ih je veliki državnik i
teoretičar ”selfguvernmenta” Stojan Protić upućivao drugim putem.
Uloga Srba bila je istorijom određena sa “primi inter pares”. Ali se našlo Srba koji su hteli nešto jače – da od Srbije
naprave Prusku, mesto Pijemonta. Samo, za Prusku trebaju Prusi, uzori reda i discipline. Dok se među Srbima ne
prečiste pogledi na ovo glavno pitanje, uzalud je svaki trud oko akomodavanja drugih plemena državi. Van sumnje
je, da je većina srpskog naroda na strani onih koji su želeli da Srbija ostane Pijemont; ali su naši “Prusi”
jedinstveniji, okretniji, i sebičniji. Vešto su vezali svoj cilj s prividnim i privremenim interesima beogradske čaršije:
Beograd sad voli Srbe, a u Beogradu je jača još čaršija od škole. Otuda njihovi dosadanji uspesi. …” – Narod, br.
98, Sarajevo, 25. decembar 1924, 2.
5
Bogoljub Kujundžić je i prije potpisivanja sporazuma u jednom duelu sa “zemljoradnicima” rekao “da nikada u
Bosni i Hercegovini neće ideja Kupinca pobediti ideju Soluna i Kajmakčalana” – Lj. Boban, ib., str. 79.
6
U JRZ su bili i dr Dušan Vasiljević, dr Savo Besarović, advokat i bivši narodni poslanik Savo Šešlija - ABiH,
KBUDB – Pov. DZ., 5802/1940.
7
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 1675/1939.
 U svojoj brošuri Zašto smo protiv granice na Drini i protiv cepanja Bosne i Hercegovine
koju dijeli još od juna 1939. godine Branko Kaluđerčić će napisati sljedeće: ”Politka Srbije koju
je ona u toj nameri vodila kroz jedno celo stoleće prema Austro-Ugarskoj, može se okarakterisati
sa dve reči, kao Politika Bosne. Svi prirodni putevi, sve doline bosanskih reka, tekle su prema
Savi i Dunavu, prema Beogradu, koji je kao veliki magnet privlačio i okupljao sve zdrave
narodne snage Bosne i Hercegovine.” Nakon navedenih primjera obostrane ljubavi on će reći da
je nemoguće povući granicu između Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini jer “Povlačenje
unutarnjih državnih granica u Jugoslaviji značilo bi jačanje centrifugalnih tendencija i slabljenje
osećaja o zajednici spoljnih granica Jugoslavije. … Povlačenje unutarnjih državnih granica
između Srba, Hrvata i Slovenaca značilo bi slabljenje celine i Beograda kao predstavnika te
celine, što bi imalo za posljedicu i slabljenje bezbedonosti narodne i državne na jugoslovenskim
spoljnim granicama.” Tvrdi i da je “Plemenski separatizam koji danas traži zasebnu državu za
svaku individualnost, … ništa drugo nego anahronizam, koji živi samo u zakrečenim mozgovima
političara koji pripadaju prošlom stoleću”. Tražeći razlog za ovakav tok događaja i krize države
Kaluđerčić će reći: “Jugoslavija je suviše brzim tempom išla od pokrajinskih uprava ka
županijama, od županija ka banovinama, uvek potpuno rušeći ono što je predhodilo i stvarajući
novo, bez veze na prethodno, pa je iskustvo pokazalo da su sve te promene išle samo po površini,
a ispod tih promena tekao je nepromenjeno u dubini, narodni život Jugoslavije, koja se ne da
svesti ni u kakav drugi okvir osim onaj koji je utvrđen prirodom prostora i ljudi koji žive u
okviru državnih granica Jugoslavije.“ Međutim, “Jugoslavija se danas nalazi u sred velikih
događaja, koje današnji političari u vladi i na vlasti, izgleda, ne mogu da upravljaju ni da im dadu
pravac koji oni žele i hoće, tako da ishod događaja zavisi više od slučaja i dobre sreće nego od
njih, pa jugoslovenski narod više polaže nadu u Boga i junačku sreću nego u vladu”. S obzirom
na to “treba uspostaviti najintimniju i potpunu saradnju crkve i države: Samo vera može mržnju
među raznovernom braćom pretvoriti u ljubav.” Pošto i sam uviđa da je sporazum gotova stvar, a
pitanje ljubavi među vjerama dugoročni cilj, Kaluđerčić će svoj traktat o političkoj situaciji
završiti sa stavom o Srbima Bosne i Hercegovine: “Posve je razumljivo, da su se Srbi Bosne i
Hercegovine, bez razlike preplašili i uzbunili i da podižu svoj glas protiv toga da se ma i jedan
srez Bosne i Hercegovine žrtvuje i preda na milost takovom političkom sistemu terora, kakav
vlada u Hrvatskoj. Tražiti od Srba da dragovoljno pristanu na to da postanu OBJEKAT
TAKOVOG POLITIČKOG SISTEMA … znači tražiti od Srba u Bosni i Hercegovini jednu
nemoguću žrtvu, da se odreknu slobode i pravne i lične sigurnosti koju im daje Kraljevina
Jugoslavija … Opasnost za Jugoslaviju ne leži u snazi i veličini hrvatskog separtističkog talasa,
nego u slabosti jugoslavenskog odbrambenog fronta, u neodlučnosti jugoslavenske odbrane, i u
duhovnoj pometnji koju je izazavao rascep u vodstvu jugoslovenskog fronta … AKO SE SRBI I
HRVATI NE MOGU DUHOVNO IZMIRITI U JUGOSLAVIJI, ONI TO NEĆE MOĆI NI U
NOVIM OBLASTIMA, JER ĆE U SVAKOJ TOJ OBLASTI OPET ŽIVETI POMEŠANO
SRBI I HRVATI …” Na kraju, opet naglašava: “Srbi Bosne i Hercegovine veruju u Jugoslaviju,
veruj u rani instikt Šumadije, koji u ovome času na postavljeno pitanje ima samo jedan odgovor i
to: Jugoslavija se ne sme ni pod koju cenu cepati na posebne državnopravne jedinice i oblasti,
ona ne sme ni pod koju cenu kapitulirati pred separatizmom, ni srpskim, ni hrvatskim, ni
slovenačkim, ni bosanskim … Današnja Narodna Skupština, koja je izabrana na načelu: “jedan
narod, jedna država, jedan Kralj”, ako želi ostati verna tome načelu i svojoj zakletvi da će čuvati
Ustav, ONA MORA DIGNUTI SVOJ GLAS PROTIV TOGA DA SE BOSNA I
HERCEGOVINA CEPA, ILI DA SE OŽIVLJUJE GRANICA NA DRINI ILI NA NEKOJ
DRUGOJ RECI, jer niko nema pravo na to, da ma i jedan srez Bosne i Hercegovine odvoji od
Beograda, i od Jugoslavije, za čiju je veličinu i jedinstvo Bosna i Hercegovina dala mnogo života
i krvi svojih najboljih sinova … Eto, zato, braćo Srbi, na okup, u obranu celine i Jugoslavije”8
Novembra 1939., par mjeseci nakon sklopljenog sporazuma Kaluđerčić će u svom
obraćanju pod nazivom Pred drugom deobom Jugoslavije sumirati njene rezultate. Oni su se
ogledali u gubljenju autoriteta države, zabrani sokolima da održe komemorativnu sjednicu kralju
Aleskandru, a istovremeno dozvoli da se održe zadušnice generalu Sarkotiću, u oduzimanju
sokolskih domova, “zlostavljanjem i ubijanjem malih službenika Srba sa napadajima na mirne
Srbe-građane i na vojnike”, terorističkom metodama “hrvatske zaštite”, na privrednom polju
bojkotom Srba po metodama “hrvatske seljačke sloge”, te u završnici „u bjegu Srba iz Hrvatske,
jer Srbi u hrv. banovini, organizovanoj po sistemu nacionalne i privredne autarhije, ne mogu
očekivati bolje dane nego samo gore…” Tako “da tvorci sporazuma nisu imali pred očima
izmirenje Srba i Hrvata na zajedničkoj teritoriji i obnovu zajedničkog života u Jugoslaviji, nego
deobu Srba i Hrvata i separatističke interese Hrvata”, te je sporazum “prva etapa opasne i
sudbonosne nizbrdice, koja vodi u konačni rascep ujedinjene Jugoslavije”. Iz tih razloga “Srbi
hoće da ostanu čvrsto vezani i okupljeni oko Beograda, oko jezgre iz koje je nastala Srbija i

8
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 2394/1939.
Jugoslavija, jer samo u čvrstoj vezi sa Beogradom vide jaku i jedinu garanciju svoje budućnosti.
Granica na Drini koja je krvlju i gvožđem izbrisana, može biti uspostavljena samo krvlju i
gvožđem’ rekao je posve ispravno jedan vitez Karađorđeve Zvezde na vanrednoj skupštini
Saveza ratnih dobrovoljaca u Sarajevu, na 19. novembra 1939.”9
Sve političke stranke i političke struje i mnogi pojedinci učestvovali su u debati nakon
sporazuma, s tim da su njihovi stavovi bili razdijeljeni u više pravaca. Glavna pitanja koja su se
tim povodom izdvojila su stav prema sporazumu, zatim stav prema obrazovanju srpske granice i
treće stav prema autonomiji Bosne, odnosno formiranju jedne jednice koju bi činila Bosna i
Hercegovina.
Radikalna stranka je vrlo brzo, 28. augusta u Sarajevu u prostorijama Radikalnog kluba
održala sjednicu na kojoj je pozdravila sporazum između Srba i Hrvata, “naglasujući potrebu da
se ovaj Sporazum od strane starih radikala potpomogne” i da se pošalje delegat u Beograd da
ispred sarajevskog odbora stare radikalne stranke zastupa mišljenje o sporazumu kod glavnog
odbora u Beogradu.”10 Ovom prilikom su se sarajevski radikali opredjeliti za struju Ace
Stanojevića. Ovo je bilo tri dana prije sjednice Glavnog odbora radikalne stranke u Beogradu, a
kojom prilikom se nije ulazilo u ocjenu ovog čina jer se htjelo provjeriti šta će sporazum donijeti
u praksi. Istovremeno, radikali tuzlanskog sreza su uznemireni odricanjem dijela Bosne na
osnovu ovoga sporazuma.11 U Banja Luci će na svojoj konferenciji radikali sa Kostom Majkićem
podržati riješenje hrvatskog pitanja. Izvještaji govore da je vremenom došlo do splašnjavanja
prvobitnog raspoloženja prema sporazumu jer je srpski narod smatrao da su zahtjevi V. Mačeka
pretjerani. Od prvobitnog olakšanja koje je sporazum sa Hrvatima donio, uvidjelo se da je
“donijet bez znanja naroda” i predat mu kao gotov čin. Drugim riječima, sporazum je i dalje bio
željen među radikalima, ali ne i sporazum kao akt kojim bi bili povrijeđeni bitni i neosporni
interesi i prava srpskog naroda. Čak će dr Dušan Jeftanović na konferenciji u Rogatici, pola
godine kasnije reći “da se sa Hrvatima može razgovarati o “Sporazumu” samo na bazi dogovora
i sporazuma potpisatog od pretstavnika opozicionih stranaka 8. 10. 1937. god. …” 12 Glavni

9
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 18/1939.
10
Na sastanku su bili prisutni Avakum Perišić, predsjednik odbora za Drinsku banovinu stare radikalne stranke, dr
Milan Jojkić, te dr Braco Poljokan, advokat, Vita Kajon, direktor gradske štedionice, proto Dušan Komljenović,
Petar Aleksić trgovac, Bogdan Bogdanović trgovac - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 3569/1939.
11
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 6288/1939.
12
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 984/1940.
odbor iz Beograda će tek marta 1940. godine podvgnuti kritici Sporazum naglašavajući njegovu
privremenost, jer vodi slabjenju države.13
Ogranak Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini je pozdravio ovaj napor da se postigne
dogovor između Beograda i Zagreba.14 Na jednoj od konferencija, na Palama, 22. oktobra 1939.
prvak zemljoradnika Arso Koprivica će, kako kaže izvještaj, reći da se Srbi trebaju ugledati na
Hrvate “koji su se oslobodili robovanja u kome su robovanju i borbi za oslobođenje ubijani i
sada su sami sebi gospodari.”15 U svojim istupanjima sarajevski prvak zemljoradnika Obrad
Mastilović naglašava značaj zemljoradničke stranke na pripremanju sporazuma između Srba i
Hrvata.16 On je sa dr B. Čubrilovićem, ministrom poljoprivrede u novoj vladi, potvrdio slaganje
sa sporazumom i na skupu u Čajniču, 17 dok će u Zenici izjaviti da su zemljoradnici “bili ona
spona između Hrvata i Srba za vreme autoritativnih režima.” 18 I u Tuzli dr B. Čubrilović drži
skup gdje govori o dobrim stranama sporazuma, te da je do njega moralo doći u interesu
državnog jedinstva i da za njegovo uspostavljanje najviše zasluga ima V. Maček. 19 Ali, već 10.
decembra na skupu u Obrenovcu sa Vojislavom Lazićem će biti naglašeno neslaganje sa
autonomijom Bosne i Hercegovine, budući da srpski narod to neće dozvoliti, “niti da Drina
ponovo bude granica.”20 Protiv autonomnog položaja Bosne i Hercegovine bila su sva krajiška
sreska rukovodstva Saveza zemljoradnika.21 U Zvorniku je dr Dragoljub Jovanović 17. decembra
kritikovao rad vladike i pravoslavnih sveštenika “koji hoće da srpskom narodu prikažu opasnost
od sporazuma sa Hrvatima, a o autonomiji Bosne i Hercegovine da će odlučiti narod seljački, a
ne vladike, popovi i begovi.” Dva dana ranije on će izjaviti u hotelu Drina u Bijeljini da protiv
sporazuma nisu bili Srbijanci nego prečanski Srbi”.22

13
Ljubo Boban, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd, 1965, str. 234.
14
Još prije sporazuma karakteristično pismo J. M. Jovanoviću napisao je sarajevski prvak SZ ing. Jovan Popović:
“Ako bude u skorom vremenu dolazilo do kakvih većih promena naročito do drukčijeg sastava vlade, u koju bi
eventualno ulazile opozicione stranke, mi Vam ovde svi jednodušno izjavljujemo želju da bi u tim budućim
kombinacijama bila otklonjena saradnja opozicionih grupa sa Spahom odnosno sa Muslimanima …”, a ukoliko bi se
to dogodilo “Bila bi nam u ovim krajevima definitvino zatvorena vrata u selo.” – Lj. Boban, ib., str. 260. Ovaj stav
je bio jedna od posljedica iskustva sa vladom M. Stojadinovića.
15
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4267/1939.
16
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 3101/1939.
17
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 6288/1939.
18
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 285/1940.
19
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 7008/1939, 4574/1939.
20
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 5039/1939.
21
Đ.Mikić, ib., str. 242.
22
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 7669/1939.
 Izvještaji govore i o tome da su pripadnici radikalne i zemljoradničke stranke bili za
sporazum, između ostalog, jer su za to da njihovi predstavnici – dr Laza Marković i dr Branko
Čubrilović uđu u vladu i na taj način ponovno budu, pogotovo radikali, u krugu odlučivanja.
Samostalni demokrati su takođe održali svoju konferenciju, i to u Sarajevu 13. decembra
1939. godine na kojoj je od 13 govornika bilo samo 3 iz Sarajeva i na kojoj su se osvrnuli na
unutrašnju političku situaciju i politiku kraljevske vlade.23 Samostalni demokrati bili su za to da u
daljem preuređenju države možda u sastav Hrvatske Banovine uđe i Vrbaska banovina, što bi
povećalo broj Srba u ovoj tvorevini. Međutim, pojedini članovi ove stranke će u narednim
mjesecima postati vodeće ličnosti okupljanja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. 24 Jedna od
njih je Stevan Moljević, advokat, koji je postao predsjednik oblasnog odbora Srpskog kulturnog
kluba i koji je tokom konferencije banjalučkih građana izjavio da narod neće pristati na
odvajanje od Beograda, osudio Sarajevo, zbog njegovog “bošnjakluka”, a Zagreb i Ljubljanu
zbog pohlepe. Izrazio je i bojazan da će Vrbasku banovinu i pored mnogih ulaganja u nju
Beograd žrtvovati. Ovo predavanje sa konferencije Moljević je objavio u brošuri pod imenom
Uloga i značaj Vrbaske banovine. Ova grupa je prilikom konferencje donijela i rezoluciju u
tom smislu.25
U Bijeljini su se Srbi Semberije 21. novembra 1939. godine sastali, po ugledu na
tuzlanske Srbe i nakon što su pozdravili “svršeno delo bratskog Sporazuma između Srba i
Hrvata, koje je bilo viša državna potreba i želja svih građana ove države”, donijeli su rezoluciju
protiv stvaranja četvrte, bosanskohercegovačke banovnine.26 Ovaj sastanak, vođen u kafani
Zvijezda vodio je Ljubomir Pantić, bivši narodni poslanik i izopćenik iz Srpske pravoslavne
crkve u vrijeme konkordatske krize i vladavine JRZ. Sljedeći sastanak, zbor predstavnika svih
srpskih kulturno-prosvetnih društva iz Bijeljine, kome je prisustvovalo oko 150 lica na istom
mjestu se dogodio 26. novembra pod vođstvom sveštenika Pavla Katanića i uz prisutnost dr

23
Prisutni su bili dr Srđan Budisavljević, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja, Većeslav Vilder, senator iz
Zagreba, Savo Kosanović, senator iz Zagreba, dr Duda Bošković, advokat iz Pančeva, dr Ljubo Leontić, advokat iz
Splita, Milan Durman, novinar iz Zagreba, Rajko Đermanović, advokat iz Beograda, Savo Selenić, profesor iz
Beograda, Mihajlo Blagojević, poduzetnik iz Sarajeva, Hinko Krizman, advokat iz Varaždina, dr Milan Martinović
iz Sarajeva, dr Ismet Popovac, ljekar iz Kovina, dr Ivica Subašić, advokat iz Sarajeva - ABiH; Pov: DZ, 5033/1939.,
O djelatnosti stranke u okolini Sarajeva još u dokumentu 2109/1940.
24
Evolucija demokrata u ideji oko državnog uređenja od centralizma do federalizma do Sporazuma kazuje “da je
centralistička i unitarističa koncepcija doživjela osudu i na jedno široj, a ne samo na usko hrvatskoj nacionalnoj
osnovi, činjenica da je centralizam i unitarizam napustila i jedna stranka koja je okupljala Srbe i jugoslavenski
orijentisane Hrvate sama po sebi baca drukčije svjetlo i na hrvatsko pitanje - Lj. Boban, ib., str. 273.
25
Đ. Mikić, ib., str. 244-245.
26
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4699/1939.
Vladimira Stanišića, advokata, bivšeg radikala i narodnog poslanika. Tada su pokušali stvoriti
Akcioni odbor za odbranu interesa srpskog naroda, ali nije bilo dovoljno interesa za ovu akciju,
pa su se prisutni razišli bez konačnog dogovora. 27 Zvornički Srbi su 11. decembra pod vođstvom
prote Milana Petkovića, jednog od prvaka zemljoradničke stranke, održali konferenciju na kojoj
su se usprotivili autonomiji Bosne i Hercegovine i svoju rezoluciju poslali predsjedniku vlade sa
molbom da ne dozvoli osnivanje Bosansko-Hercegovačke Banovine.28 U Srebrenici su Srbi 24.
novembra zastupali stanovište “da u daljem preuređenju države Bosne i Hercegovine bude
integralno priključena eventualnoj Srpskoj Banovini” 29. Posebnu stavku u ovom pokretu
predstavlja aktivnost koju su vodili Srbi iz bosanskih područja koji su po sporazumu pripali
Banovni Hrvatskoj. Oni se okupljaju u crkveno-školskim opštinama u Derventi, Gradačcu i
Modriči, gdje rezolucijom osuđuju trenutno stanje, te, da “Ako već moramo prihvatiti
preuređenje države, Srbi će prihvatiti stvaranje četvrte autonomne jedinice Bosne i
Hercegovine”.30 U daljim izvještajima će biti navedeno da su svi jednodušni da sporazuma treba
biti, ali isto tako da treba da se odbiju svi pretjerani i neumjerni zahtjevi sa hrvatske strane. Oni
će očekivati formiranje srpske banovine po ugledu na već stvorenu hrvatsku zbog obezbjeđenje
punog i nesmetanog individualiteta. Sa obje strane, i srpske i hrvatske, bila je uočena akcija na
pridobijanju “muslimanskog elementa” i njihova nacionalizacija.31
Vijesti iz Zenice govore da je 30. novembra 1939. godine održan zbor Srba na kojem su
govorili ispred 2500 lica sveštenik Milan Božić, jenesovac i Radoje Popović sudija iz Sarajeva,
te prota Jovan Magarašević iz Tuzle, Vojislav Vukanović i Milan Savić iz Zenice o “značaju i
ulozi oslobodilačkih ratova za ujedinjenje do sprovođenja narodnog sporazuma koji pozdravljaju
ali protivni su autonomiji Bosne i Hercegovine a za spajanje sa Srbijom i utvrđivanje
jedinstvenog nacionalnog proglašenja srpskog naroda. U tom smislu doneta je rezolucija i
pozdravne depeše uz buru ovacija Kralju i Dinastiji.” 32 Ponukani izjavom Džafera Kulenovića o
autonomiji Bosne i Hercegovine članovi ove stranke će ponoviti svoje stavove sa konferencije
27
“Tom prilikom su se čuli povici: nećemo da nas popovi vode” - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4763/1939.
28
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4994/1939.
29
ABiH, KBUDB – Pov. DZ.,6288/1939.
30
Đ. Mikić, str. 247.
31
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 5880/1939.
32
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4834/1939.; u izvjšetajima iz 1939. godine, koji govore o skupovima JNS pojavljuje
se i Mustafa Mulalić kao člana i govornika ove stranke. On će 10. decembra 1939. postati i novi počasni predsjednik
omladinske organizacije JNS, pa će im se tim povodom obratiti : “da u ovim teškim danima, kad se rat razbukato u
Evropi, budu vjerni Kralju i Otadžbini i Jugoslavneskoj nacionalnoj misli, koja dana u ovim teškim danim
preživljava tešku borbu, kada su se unutar naše države razbuktale plemenske strasti. …” - ABiH, KBUDB – Pov.
DZ., 5055/1939.
mjesnog odbora u Sarajevu da se počne sa najoštrijom borbom “protiv svakog pokušaja stvaranja
autonomne Bosne i Hercegovine i protiv razdrobljavanja srpske oblasti…Drina više nikada ne
smije postati granica između Bosne i Srbije”. Oblasni odbor Narodne odbrane sa svojim
predsjednikom protom Milanom Božićem će uputiti i knezu Pavlu, Dragiši Cvetoviću, Milanu
Nediću33 i drugim visokim instancama depešu koja na isti način tretira problem autonomije
Bosne i Hercegovine.34 Predsjednik Narodne odbrane u Banja Luci je početkom novembra
pozvao sve predstavnike srpskih društava na sastanak koji je odbacio izjavu Dž. Kulenovića.35
Kraj 1939. i početak 1940. godine bio je za sokolska društva i vrijeme proslave
tridesetogodišnjice osnivanja sarajevske sokolske župe. Dugogodišnji starješina sokolske župe u
Sarajevu Vojislav Besarović, sa svojim saradnicima Radmilom Grđićem, dr Boškom Vidovićem
primaće pozdrave od starješina iz Bosne i Hercegovine: Čede Milića iz Mostara, Nikifora Todića
iz Tuzle, Jovana Perenčevića iz Banja Luke, a i iz ostali gradova Kraljevine, a sami će slati
pozdrave kralju i prisjećati se sokolskih zasluga.36 U kratkom istorijatu sokolstva u Bosni i
Hercegovini profesor Hajrudin Ćurić će period 1934-1939 godine označiti kao četvrti u razvoju
ovog udruženja i u kome se provodila Sokolska Petrova petoletka. Ideja o ovoj akciji, a koja je
postala obavezna za cjelokupno jugoslovesnko sokolstvo nikla je u sarajevskoj župi što je
izazivalo ponos njihovih članova. Sva aktivnost župe u toj godini bila je posvećena pripremama
za jubilarni slet koji se planirao održati 1941. godine u Beogradu, prilikom punoljetstva kralja
Petra II.37
D. Jevđević je pored svojih brojih letaka izdao i brošuru u kojoj navodi da “Srbi smatraju
da je pitanje Bosne i Hercegovine rešeno 1918. godine prisajedinjenjem Srbiji”. 38 On će u svojim
istupima koje organizuje sam ili zajedno sa ostalim članovima JNS napadati ideju o autonomiji i
pri tome kriviti Spahu. Već 26. augusta u letku pod nazivom 61 pismo braći seljacima upozorava
seljake da izbjegavaju sve unutrašnje sukobe, i da u interesu države čuvaju red i mir. 39 U Čajniču,
15. oktobra 1939. godinetražiće da sve oblasti i krajevi van Slovenije i Banovine Hrvatske uđu u

33
Milan Đ. Nedić, ministar vojske i mornarice
34
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4476/1939.
35
Đ. Mikić, ib., str. 244.
36
Narodno jedinstvo, god. XXIII, br. 21, 13. mart 1940, 3.
37
Narodno jedinstvo, god. XXIII,, br. 33, 24. april 1940, 3.
38
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 3101/1939.
39
U izvještaju će sreski načelnik reći da se ovi leci D. Jevđevića uglavnom rasturaju u rogatičkom srezu, ali se
pojavjuju i u Sarajevu. “… nije utvrđeno gde se štampaju leci, već da oni dolaze u Praču iz Zagreba a nekad iz
Beograda, gde ima više štampara u opoziciji i gde su leci jeftiniji i gde je možda i sama kontrola više otežana nego
ovde u provniciji i manjim mestima.” - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 3567/1939.
sastav srpske banovine, pa kategorički odbija i mogućnost davanja autonomije Bosni i
Hercegovini u starim granicama.40
Vlast je i tokom prve polovine 1939. godine zabranjivala rad četničkih udruženja, pratila
njihovu eventualnu aktivnost i njihove članove.41 S obzirom da se očito zabrana provodila i u
Drinskoj banovini predsjednik Glavnog odbora četničkog udruženja Kraljevine Jugoslavije
Kosta Pećanac je molio da se rad na teritoriji ove banovine odobri. “Stojadinović odgovara da će
se rad odobriti kada budu rešena pravila koja se nalaze kod Ministarstva gde je predviđena i
načelna reorganizacija. Udruženje ima pravila po kojim se upravlja, a koja važe za celu
Kraljevinu, te nema potrebe da se čeka na neka druga pravila. Pravila koja su podnešena
Ministarstvu, to je dopuna, a Banska uprava nema nikave veze sa reorganizacijom četništva.
Gospodine Bane, poznajem Vas kao velikog rodoljuba iskusnog nacionalistu i pobornika svega
što je nacionalno i to Vas molim da rad udruženja na teritoriji Vaše banovine odobrite. Da Vam
nebi nabrajao cilj četništva u dve reči ‘sve za Kralja i Otadžbinu’ sa zadatkom da na primerima
velikih predaka i da je osposobimo za teški zadatak sutrašnjice”42

40
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4153/1939., U Pedeset i četvrtom pismu braći seljacima Jevđević će istaći: “Spaho
protura predloge da Bosna bude autonomna t.j. da u okviru Jugoslavenske države ne bude ni sa Srpskim ni sa
Hrvatskim dijelom nego samo zase. Drugim riječima da opet u njoj sudi Spaho i njegov begovat kao i pod Franjom
Josipom. Ni jedan bosanski Srbin na to neće pristati. Gde ima većina Srba u Bosni to ima da bude Srpsko, gde im
Hrvata većina neka bude Hrvatsko, ali nećemo da o tome odlučuju Mehemed Spaho koji nije ni Srbin ni Hrvat već
ulizica i poturica, koji obraz i vjeru prema vjetru mjenja. … Mimo Srpske volje ne može se Bosnom raspolagati prije
ćemo svi izginuti. To treba da upamti i Spaho i svaka druga sorta. Moleći Vas kao i uvijek da budete složni i
skupljeni za svaki slučaj a izbjegavate sukobe sa svakim ja se molim Bogu da Vam blagoslovi Vaš trud…” - ABiH,
KBUDB – Pov. DZ., 1817/1939. I u svom 64-om i 66-om obraćanju Jevđević će ostati na istom stajalištu o
autonomiji: “Nikada nijedan bosanski Srrbin neće pristati na autonomiju Bosne, pa ma se do smrti koprcali i
“Obzor” i Džafer Kulenović” ili “Nikad nijeda bosanski Srbin neće bez krvi pristati na posebnu Bosnu istrgnutu iz
srpske cjeline” - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4138/1939., 4284/1939.
41
U izvještaju od 16. februara 1939. godine navodi se da je “rastureno četničko udruženje u Zvorniku” proslavilo
svoju slavu Sretenije 15. februara u garaži Branka Blagojevića iz Zvornika, a koji se nalazi na gradskoj
periferiji….Slavi je prisustvovalo oko 100 seljaka iz sela sreza zvorničkog, a organizator i priređivač je bivši
predsednik četničkog udruženja Branko Blagojević, trgovac iz Zvornika. Blagojević je ne samo sazvao članove
udruženja na slavu nego je i svoje teretne automobile stavio na raspoloženje za dovoz i odvoz četnika, a tako isto
podneo troškove koje je ova priredba zahtevala. Od strane meštana iz Zvornika slavi je pristupilo oko 20 ljudi, među
njima mesni prota g. Dragomir Ostojić, ali oni su došli u cilju čestitanja. …Od garaže u kojoj se je slavilo do
pravoslavne crkve prošli su četnici u koloni dvojnih redova, a pojedinci su nosili i četničke znakove, naročito na
šubarama. Povorka je prošla u redu i miru bez ikakvih povika.” Zaključak izvještaja je bio sljedeći: “Vlast nije
reagovala, jer “postupak vlasti bi izazvao negodovanje možda i revolt građanstva pravoslavne veroispovesti i šta
više bio bi smatran kao atak i ometanje bogosluženja. S tih razloga vlast nije našla za shodno da interveniše, ali
pribavila je prijavu protiv priređivača i aktivnih učesnika i zakonski postupak provela, ali sa odlukom neće žuriti,
kako bi i kraljevska banska uprava mogla pitanje osmotriti i svoje sugestije u konkretnom slučaju dati. Ovo
poslednje smatram potrebnim s toga što nisam mogao primetiti, da je ova priredba znak nove četničke akcije i
uspostava prekinute delatnosti, nego čuvanje običajnih tradicija. – ABIH, pov. 142/1939.
42
ABIH, KBUDB, pov. 1212/1939.
 Nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček četničke organizacije su se uključile u
akciju koja bi rezultirala stvaranjem srpske banovine na cijeloj onoj teritoriji koju nije obuhvatila
hrvatska banovina, jer po istom pravu na ujedinjenje koje traže Hrvati i Srbi to pravo mogu da
potražuju. U uzavreloj političkoj atmosferi, koja ni do tada nije ličila na politički mir, četnička
udruženja su djelovala zajednički sa ostalim novostvorenim i “probuđenim” srpskim
organizacijama i političkim ličnostima. Broj četničkih udruženja se povećao, a političke prilike
su ih samo podsticale na upornost u organizaciji, aktivnosti i revnosti u postavljanju zahtjeva za
srpskom teritorijom i otporu prema svakoj vrsti autonomije koja je po njihovom mišljenju nosila
klicu raspada države.
Ove 1939. godine u mnogim mjestima Bosne pojavljuju se pojedinci i manje grupe, koje
agituju za Jugoslovenski narodni pokret Zbor, ali ne uspijevaju da organizuju mjesne odbore, te
se uglavnom uključuju u JNS pokret.43 Pored neuspjeha u pridobijanju naroda i vlast je često
zabranjivala njihove biltene.44
Ponukani krizom javljaju se i pojedinci sa svojim stavom o mogućnosti njenog
rješavanja. Krajišnik Petar N. Gaković će u svom izdanju objaviti knjižicu pod naslovom Bosna
vilajet i u kojoj će iznijeti istorijski i etnografski pregled Bosne. U svojim završnim
razmatranjima, on će o sporazmu sa Hrvatima reći sljedeće: “Ako ne budemo s nekim ratovali, i
prolivena krv nas ne sjedini, nema ni sporazuma ni saživljavanja.”45 Navodeći razlike
nacionalnih koncepcija Srba i Hrvata on će progovoriti i o hegemoniji Srba. “U stvari postoji
srpska hegemonija ne samo u Jugoslaviji nego i na Balkanu, jer je u srpskim rukama kičma
Balkana - Morava i Vardar, i srpske zemlje su najbogatije od prirode na Balkanu i, zahvaljujući

43
Za Ljotićev “Zbor” agituje se u Zavidovićima ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 3627/1939, Zenici ABiH, KBUDB –
Pov. DZ., 190/1939, 3101/1939., Kijevu kod Sarajeva ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 2091/1939, Visokom ABiH,
KBUDB – Pov. DZ., 5880/1939, Brčkom ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4299/1939, Blažuju kod Sarajeva ABiH,
KBUDB – Pov. DZ., 3253/1939, Tuzli ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 1791/1940; 5646/1940.
44
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 285/1940.
45
Interesantno obrazlaže i istorijat nacionalnih rješenja: “Postojale su dvije koncepcije, dva nacionalna programa:
srpski – oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, i u krajnjoj liniji svih Jugoslovena, i hrvatski – ujedniti sve Hrvate, sve
Slovence i samo jedan dio Srba i postati treći faktor u habsburškoj monarhiji. … Prvi političar iz Hrvatske kome je
došlo na pamet da bi Srbi mogli pobijediti u borbi s Austrijom bio je dr. Ivan Lorković, i on je sastavio za taj slučaj
hrvatski program za podjelu teritorija sa Srbima. Lorkovićeva je granica išla istočno od Subotice na Bač, Bačku
Palanku istočno od Iloka, na Tovarnik, na Raču i odatle uz Savu do Šamca, pa Bosnom i Neretvom do mora. Takvu
kartu je dr Lorković dao pred polazak u Evropu Masariku. Ovaj Lorkovićev program za Hrvate predtstavlja
minimum, i da je tako svjedoči Lorkovićeva političa karijera poslije rata. Tačno je da Hrvati ne žele da se izdvoje iz
Jugoslavije, ali traže u njoj ono što su Madžari imali u Austro-Ugarskoj, i doslovce … da Hrvatski nacionalizam liči
na madžarski kao jaje na jaje, i zato ga Srbi ne mogu ni razumjeti, a kamo li se s njim sporazumjeti … Srbi više nisu
nacionalisti nego etatisti; iako imaju jednu nacionalnu tradiciju koja je svojina i najzapuštenijeg stočara …” P.
N.Gaković, Bosna vilajet, Izdanje piševo, dobiva se u knjižari Braća Jakšić, Banja Luka, 1939, 37-38.
tome bogatstvu i njegovoj raznovrsnosti, Jugoslavija bi poslije Rusije imala najviše uslova za
autarhiju u Evropi. Srbi imaju i brojnu prevagu i ta se svake godine povećava za 50.000 duša,
koliko iznosi godišnji prirast Srba nad svim ostalim u Jugoslaviji, a to je 1,000.000 za 20 godina.
Ako se doda da su gotovo svi inorodci (nacionalne manjine) nastanjene na srpskom teritoriju,
onda je ta hegemonija još veća. … Hegemonija je i vojnički prestiž koji uživaju Srbi u svijetu.
Hegemonija je i srpski duh, protivan asimilaciji putem propagande ili nasilja … Srbi tu svoju
realnu hegemoniju ni u kom pravcu ne iskorišćjuju kao srpski narod, a što su radikali i njihovi
epigoni JNS i JRZ imali i danas imaju partijsku hegemoniju, to je u prvom redu zasluga hrvatske
politike. Srpski narod nikad nije unisono priznao za svoje jedine pretstavnike te stranke, ali su ih
u dva maha za takve priznavali Hrvati pri pregovorima – Radić radikale, a Maček JRZ. Sa
Hrvatima u Bosni, dalmatinskom i hrvatskom Primorju, moglo bi se prilično lako sporazumjeti
kad bi ima na čelu bila njihova duhovna i nacionalna elita, ali sa Zagrebom ne. Jedan od
socijalističkih vođa u Bosni rekao je : ‘Austrija je ostala u Beču, Ugarska u Pešti, a Austro-
Ugarska u Zagrebu’… I ako dođe do nekog kompromisa između jugoslovenske vlade i Hrvata,
taj će kompromis da se razbije kao i “Markov protokol”… i borba će se nastaviti dalje i još
žešće. Ali ova akcija ne može se više od Srba sakrivati nekim nemuštim komunikejima i
rezolucijama kojima ni najvještiji majstor za arabeske ne može uhvatiti kraja. Ako su se Hrvati
vratili na 1918., Srbi u mješovitim krajevim vratiće se na 1914. i boriti se svojom privatnom
inicijativom kao i za Austrije. Dobar posmatrač može već da vidi simptome toga pokreta.
Interesantno je da je prvi korak učinio baš Adam Pribićević, vođa Srba u Hrvatskoj, osnivanjem
Seljačkog kola. Drugi je simptom Srpski dom u Banjoj Luci, prvi poslije 20 godina u ovim
krajevima, a za njega opet ima najviše zasluga proto Dušan Kecmanović. Dakle, privatnoj
inicijativi su se vratili u prvom redu oni, koji su najviše zavirili u hrvatske karte. Neće proći
mnogo, pa će opet zaživiti “Prosvjeta”, … Ni sistematski bojkot Srba trgovaca i zanatlija neće
biti više moguć kao do sada, nego će biti vraćen istom mjerom. Niko ne pokreće od Srba ovu
akciju nego će se roditi jedino kao reakcija na hrvatski rad i, ako Srbi iz čisto srpskih krajeva
pojme ovu stvar, sve što je propušteno za ovih 20 godina naknadiće se vrlo brzo.”
I zaista je četrdeseta godina 20.-og vijeka u Bosni i Hercegovini ispunjena naporima
srpskog naroda, kako grupa, tako i pojedinaca, 46 da se ujedini i ponovno organizuje. U početku,
46
Bogdan M. Krečković, policijski pisar iz Visokog je na četiri tabaka razradio unutrašnju i spoljnu političku
situaciju, pa poslao oktobra 1939. godine predsjedniku ministarskog savjeta Dragiši Cvetkoviću. Po naređenju bana,
načelnik odjeljenja banske uprave Drinske banovine je upozorio načelnika sreza Visokog da upozori dotičnog jer
“ako u buduće bude neposredno dostavljao ovakova pisma Gospodinu Pretsedniku i Gospodinnu Banu, povešće se
nakon sporazuma su to bili kontakti na ulici, u kafani, u prostorijama nekog društva prilikom
kojih su raspravljali o najnovijem političkom događaju. Tim prije su ovi kontakti bili značajniji,
jer je polemiku oko ovog pitanja u bosanskohercegovačkoj štampi zaključila cenzura. Ali,
pritisak je bio isuviše jak i srpska se čaršija u bosanskohercegovačkim gradovima počela
dogovarati. U Tuzli su prvi agitaciju poveli Svetolik Popović, potpukovnik u penziji, Mihajlo
Vasić, takođe potpukovnik u penziji, Nikifor Todić, starješina suda i proto Jovan Magarašević.
Njihovi dogovori su rezultirali, a dodatno potaknuti izjavom ministra šuma i ruda dr Džafera
Kulenovića o autonomiji Bosne, organizovanjem sastanka tuzlanskih Srba. Oni su na poziv
episkopa Zvorničko-tuzlanskog gospodina Nektarija Krulja održali jedan sastanak u prostorijama
zgrade eparhije i na njemu donijeli rezoluciju koja je publikovana i u novinama. 47 U Doboju su
na saboru srpskih i ostalih nacionalnih društava 31. decembra 1939. godine usvojili rezoluciju u
kojoj je rečeno da “rešenjem pitanja Hrvatskog nameće se rešavanje pitanja Srpskog. Svi danas
koji smo bar malo nacionalni trebamo da se borimo protivu toga zla i da se mi međusobno ne
cepamo”. Prve dvije tačke dobojske rezolucije su glasile: ”1. Odlučno protestujemo protiv svih
akcija i pokušaja, koji idu za cijepanjem ili slabljenjem Jugoslovenske države, a napose za
podvajanjem i slabljenjem Srba u toj državi. 2. Protestujemo, što se pitanje našeg narodnog
sporazumjevanja izvelo bez učešća srpskog dijela našeg naroda i na njegovu štetu i ne priznajući
svršeni čin izjavjujemo, da ćemo se kao u prošlosti, tako i u sadašnjosti odlučno boriti protiv
ovoga što je do sada učinjeno i protiv svih nastojanja koja bi išla za tim, da se srpski krajevi naše
Otadžbine u ma kome obliku odvajaju od Srbije, Crne Gore i ostalih srpskih zemalja. To činimo,
jer ne želimo da postanemo izdajice narodne i državne zavjetne misli, za čije su se ostvarenje
borili i žrtvovali ne samo svi čestiti sinovi, nego sva pokoljenja od Kosova. 48“ Trećom i čevrtom

odmah protivu njega disciplinski postupk i nakon istog biće predat disciplinkom sudu jer on kao činovnik nije
pozvat da tretira pitanja ovakove prirode, pitanja naše unutarnje politike a pogotovo spoljne političke situacije, kad
je i pozitivnim zakonima a i do sada mnogobrojnim naređenjima zabranjeno činovnicima da se ovakovim pitanjima
bave, ono u toliko pre, što za ova pitanja i poslove ima mnogo pozvanijih ličnosti od Krečkovića.” – ABiH, Pov.
DZ, 4258/1939.
47
Prisutni na toj konferenciji su bili: Nektarije Krulj, episkop zvorničko-tuzlanski, proto Jovan Magarašević, Dušan
Đerić, advokat, Simo Eraković, senator, Milan Popić, trgovac, Jovan Simić, trgovac, Mihajlo Marković, trgovac,
Nikifor Vasiljević, trgovac, Vojo Vasiljević, zubar, Jovan Vasiljević, advokat, Dragutin Bučić, ljekar, dr Stevo
Milčić, advokat, Mihajlo Vasić, pukovnik u penziji, Svetolik Popović, potpukovnik u penzii, dr Milan Nešković,
ljekar, Đorđe Vasković, direktor gimnazije, Vaso Marinković, upravitelj građanske škole, Pero Jovanović, državni
tužilac, Stevan Jakšić knjižar, Todor Jakšić, krojač, Svetozar Čalić, trgovac, Ljubo Jovanović, trgovac, Lazo Ristić,
gostioničar, Obrad Mičić, apotekar, Rajko Milanović, bravar. - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4745/1939.
48
Ova se rezolucija naziva Rezolucija dobojskog “Sabora Srba” i napomena je izvještača da “ovaj jedan primjerak
dobiven je poverljivim putem od jednog učesnika na tome “Saboru” ali je gotovo siguno da će ovi letaci sa
rezolucijom biti umnoženi i dijeljeni u svima srpskim krajevima a naročito u Bosni i Hercegovini”, što se pokazalo
kao tačno, jer je letak sa sabora dijeljen i u okolini Sarajeva i čitan prilikom konferencija sokolskih podružnica. -
tačkom ovaj sabor poziva “sve Srbe i ostale jugoslovenske nacionaliste”, kao i omladinu da
zbiju redove, da se slože kao bi se “obilježio jasan nacionalni program”. Na ovaj sastanak iz
Sarajeva je otišlo 15 predstavnika srpskih društava, a planirane su i pretkonferencije delegata iz
Sarajeva, Mostara, Banja Luke, Tuzle i Bihaća na kojima će se sastaviti rezolucija. 49 Na sabor su
došli i predstavnici iz Modriče, Tešnja, Teslića, Pojezine, Skugrića, Bos. Krupe, Bihaća,
Prnjavora, Jajca i drugih mjesta. 50 Ovom saboru u Doboju prethodilo je u Sarajevu obrazovanje
Savjeta srpskih nacionalnih i ostalih društava. Cilj ovog savjeta bio je “što intenzivniji rad na
jačanju srpske nacionalne misli, čuvanje srpskog nacionalnog obilježja Bosne i Hercegovine, kao
i rad na produbljivanju svih odnosa sa ostalim srpskim pokrajinama, dakle protiv autonomije.”
Ovaj Savjet je trebao biti središnji organ u Bosni i Hercegovini za sva ostala srpska društva. 51 pa
je u tom smislu poslan letak u brojna bosanskohercegovčka mjesta, da bi se savjeti organizovali,
umrežili i zajednički nastupili.52

ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 270/1940.

49
dr Voja Besarović, sekretar trgovačke komore i Ljubomir Opačić, sudija Okružnog suda kao predstavnici Srpskog
kulturnog društva Prosveta, Rajko Popović, sudija Sreskog suda kao predstavnik Srpske crkvene opštine Sarajevo,
te Jovan Vukotić, željeznički činovnik kao predstavnik crkvene opštine iz Novog Sarajeva. Dr. Savo Ljubibratić,
bivši senator kao predstavnik Bratstva Sv. Save, Merčep Kosta, trgovac predstavnik društva Sv. Marko, Nikola
Baroš, trgovac krznom iz Saveza dobrovoljaca, Joka Šiljak, činovnik banske uprave ispred Zadruge Srpkinja, Mila
Janković iz novosarajevske Zadruge Srpkinja, Simo Umićević ispred Udruženja Srba interniraca, Bilbija Marko,
staklar ispred Srpskog kluba, Šćepan Marić, činovnik trgovačke komore kao predstavnik Srpskog pjevačkog društva
Sloga, Veljko Pržulj, ljevar kao predstavnik Srpskog pjevačkog društva Petar Veliki Oslobodioc iz Novog Sarajeva,
te prota Nikola Skakić isrped društva Krajišnik. - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 7862/1939.
50
Đ. Mikić, ib., str. 246.
51
Na toj sjednici su izabrani upravni izvršni i nadzorni odbor. Upravni odbor su sačinjavali: predsjednik dr Savo
Ljubibratić; podpredsjednici: Milan Božić, inžinjer Mašo Jovanović i Vladimir Blagojević, kazandžija; sekretari:
Rajko Popović, sudija i Nikola Trišić, činovnik Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga; blagajnik: Hamdija Nikšić,
sekretar Narodne odbrane. U izvršni odbor su ušli: predsjednik Milan Božić; podpredsjednici: Uroš Čović, direktor
Državne štamparije i Jovanka Šiljak, predsjednica Dobrotvorne zadruge Srpkinja; sekretar: Rajko Popović, sudija;
članovi: inžinjer Mašo Jovanović, Marko Marković, književnik, Jovan Vukotić, pretsjednik crkvene opštine u
Novom Sarajevu, inžinjer Vlado Zečević i Dušan Umičević, apelacioni sudija. Nadzorni odbor su činili: Simo
Umičević, penzioner, Šćepan Marić, direktor Trgovačko-industrjske komore, Jovanka Janković, predsjednica
Dobrotovorne zadruge Srpkinja iz Novog Sarajeva, Nikola Baroš iz uduženja dobrovoljaca, Marko Bilbija,
predsednik Srpskog kluba, Krsto Merčep, trgovac i Đorđe Bobarević, školski nadzornik u penziji, te Vojislav Pržulj,
poslovođa. - ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 7862/1939.
52
Sadržaj letka bio je sljedeći: „Dragi brate, U ovim teškim vremenima da bi se našli na okupu svi Srbi bez obzirana
njihovu partijsku pripadnost, a da bi ustali u odbranu svojih vjekovnih ideala, obrazovan je u tu svrhu Savjet, u
kome su učlanjena sva srpska i ostala nacionalna društva i ustanove u Saraajevu.
Pravila Savjeta su izrađena i primljena od svih društava.
Šaljemo ti ova pravila i molimo Te, da i Ti u Tvome srezu osnuješ mjesni Savjet, ako to već nije učinjeno, i da se
priklučite našem Savjetu, a da nas o tome obavijestite.
Mi mislimo da provedemo organizaciju Savjeta u bivšoj Bosni i Hercegovini, a zatim da našu akciju proširimo i na
ostale Srpske zemlje i po tome da se obrazuje Savez savjeta svih srpskih i ostalih nacionalnih društava i ustanova u
Jugoslaviji.
Napominjemo da je naš rad dozvoljen, jer su u Savjetu u Sarajevu učlanjana društva, kojima je već vlast odobrila
pravila.
Očekujući tvoj odgovor bratski te pozdravljamo.
 „Stari“ radikali su 5. januara 1940. u Sarajevu držali svoju konferenciju, pod
predsjedništvom dr Dušana Jeftanovića koji je “pozvao na okup oko Ace Stanojevića, jer svi se
sada okupljaju, pa zašto ne bi se i Srbi okupili”. Dr Milan Jojkić, ljekar podigao se sa bolesničke
postelje da bi utvrdio „da nema sposobnih ljudi da vode narod, te da mu je potrebna veća ili
manja diktatura.“ Prota Simo Begović sa Pala kod Sarajeva će se osvrnuti na prethodni period.
”Stvarane su stranke odozgo što apsolutno nije valjalo. Došle su diktature, kaže i to da je režim
dr Stojadinovića bio „najgore vreme za radikale, a pogotovu za Srbe bosance. To doba bila je
nova Golgota za srpski narod kada se Srbima pljuvalo u lice i dr Stojadinović je najveći krivac
što su mnogi radikali prešli u JNS. Veli, ako stranku povede Aco Stanojević onda ćemo svi poći
za njim, a ako je povede dr Korošec kako se govori, onda ne, jer je njemu glava u Rimu, i ako on
uđe u stranku onda nema sloge, a neće biti ni stranke, pa moli vodeće ovog skupa, da o tome
izvjeste koga treba, tamo “gore”, jer je to mišljenje naroda sa bosanskih planina.” Iznijeta su i
mišljenja da treba likvidirati JNS kako bi svi radikali opet bili skupa u svojoj stranci, te da treba
da se sazove kongres.53 Konferencije radikala su održane i u Zenici, Rogatici, 54 te opet u
Sarajevu, njegovoj okolini i Rogatici februara i marta 1940. godine i ujedno se nanovo
organizuju mjesni odbori radikala, a što je bilo u skladu sa stanovištem glavnog odbora da treba
prvo obnoviti i ojačati stranku, pa tek onda ući u izbore. 55 Svi članovi ovih mjesnih odbora će
1941. uoči samog rata još jednom proslaviti zajedno sa svojim suprugama Sv. Tri Jerarha, ne
sluteći da će to biti i posljednje slavlje u Kraljevini Jugoslaviji. 56 S obzirom na to da Glavni
odbor radikalne stranke nije nikada insistirao na formiranju treće jedinice u daljem mogućem
teritorijalnom razgraničenju države, važno je istaći stav jednog od vodećih radikala po ugledu,
Dušana Jeftanovića, industrijalca, predsjednika sarajevskog mjesnog odbora radikala i sina
Gligorija Jeftanovića, koji će na skupu u Zenici između ostalog izreći sljedeće: “Nesumnjivo da
se Bosna i Hercegovina ne mogu anektovati Srbiji, pošto su u njoj Srbi samo u relativnoj većini,
tj. oni su, prema muslimanima i Hrvatima uzetim ukupno u manjini. Ne vidimo daklen po kojem
međunarodnom i uopšte kulturnom principu Srbi bi bili ovlašćeni da zauzmu ove pokrajine. Još
manje naravno mogli bi one pripasti Hrvatima, kao god to se nebi mogla stvoriti nijedna

Pretsjednik, Dr Savo Ljubibratić, sekretar Rajko Popović, sudija

Dopise za Savjet slati na adresu: Narodna odbrana Sarajevo.“ - ABiH, Zbirka otkupa i poklona, kut. 16, dok. br. 587.
53
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 646/1940.
54
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 646/1940, 1053/1940, 1115/1940, 1791/1940.
55
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 621/1940, 984/1940, Pov. 3300/1940.
56
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 863/1941., 866/1941.
MUSLIMANSKA bosanskohercegovačka autonomna banovina, tj. banovina u kojoj bi
muslimani imali političku prevlast. Ostaje, prema tome, i prihvatajući tezu g. Kulenovića da se
muslimani u Bosni i Hercegovini imaju smatrati kao posebna etnička zajednica, daklen ni čisto
srpska ni čisto hrvatska nego Srpskohrvatska ili još bolje JUGOSLOVENSKA – (potomci južnih
Slovena preobraćenih, za turske vladavine u islamstvo) zajednica jedna ideja g. Kulenovića ne
samo duhovita nego i tačna da se od Bosne i Hercegovine obrazuje naročito Bos. Herc. Banovina
(opšte jedna autonomna jedinica). Otuda IMA se također odbaciti i ideja jedne etničke diobe
Bosne i Hercegovine između Srba, Muslimana i Hrvata. Pre svega bilo bi, možemo reći,
nemoguće izvršiti tu i takvu podelu uslijed granične neodređenosti u glavnom etničkih predela u
tim krajevima (pokrajinama). Zatim bila bi uopšte jedna šteta razbijanje istorijskih jedinica. Jer,
kada govorimo o krupnim individualnostima u našoj Državi zbog čega se ona ne može
organizovati na unitarističkoj bazi, mi tu mislimo na INDIVIDUALNOST POKRAJINSKO
ISTORIJSKE, koje su vekovima trajanja ostala jedna vrsta organizma i političkih i ekonomskih i
jedna vrsta zajednice bez obzira na eventualnu etnografsku raznolikost. Pojedine istorijske
pokrajine naše države, bile su, još prije rata, stekle karakter Etničkog Jedinstva koje, za uzajamni
život i sudbinu naroda, igra veću ulogu nego etničko jedinstvo. Time se objašnjava na pr.
solidarnost Švajcarske Republike, i ako u njoj ima četiri narodnosti, Nemci, Francuzi, Italijani
Romani …” Osim toga, on napominje “da u ovim subonosnim vremenima treba da se
dogovorimo da bi se savetovali o tome šta treba da činimo. Mi Srbi uvek se okupljamo za vreme
bure.” Dušan Jeftanović nakon toga govori i o ulozi radikala: “I posle Oslobođenja radikalna
stranka nastavila je radom, ali zbog pocepanosti nije mogla da sprovede načela u proširenoj
Jugoslaviji koja je dotle sprovodila u maloj Srbiji. Nastalo je opšte lutanje u unutrašnjoj, a
donekle i u spoljnoj politici. Državni život ne ide onim putem kojim i trebao da ide.…” Iz tih
razloga D. Jeftanović poziva na okupljanje u obnovljenu radikalnu stranku.
Malobrojna grupa Srpske radikalne stranke u Sarajevu se aprila 1940. godine pojavila sa
svojim letkom Draga braćo radikali, u kojem u ime svoje stranke na čelu sa g. Stojadinovićem
kritikuje stare radikale i stavlja sebi u zadatak da se bori protiv sporazuma Cvetković-Maček.
Posebno se okomljuju na D. Jeftanovića koji je progonio radikale dok je bio podnačelnik grada i
koji po njihovim riječima samo smeta okupljanju i organizovanju radikala. A to sve jer “Srbi u
Bosni i Hercegovini neće se nikada pomiriti sa tim da na granici sreza sarajevskog bude
DRŽAVNA granica koja Bosnu i Hercegovinu deli po pola među dve države …” Zato će se oni
boriti “protiv onih koji rečima ili delima ruše moralni autoritet Srbije, i makar i nehotice,
umanjuju vrednost i veličinu njenih žrtava podnešenih za stvaranje i veličinu Jugoslavije.”57
Takođe malobrojni samostalni demokrati će na konferenciji u martu govoriti o “današnjoj
opoziciji srpskih i hrvatskih frankovaca koji šire lažne vesti i letke o propasti Srpstva i Hrvatstva
pozivajući prisutne da stupe u stranku” i naglašavajući da je sporazum između Srba i Hrvata
važan zbog odbrane zemlje.58
Zajedničko u stavovima vođstava srpskih stranaka u Bosni i Hercegovini je apsolutna
vezanost za Srbiju, pozivanje kako na vjekovnu prošlost i na želju ispoljenu tokom ujedinjenja
1918. godine, tako i na viziju budućnosti u zajednici sa njom. Navodile su se obostrane žrtve bi
se izvršilo ujedinjenje, te da se preko toga čina i zavjeta koje je dato ne može preći. Mogućnost
obrazovanja posebne jedinice koja bi uključivala teritoriju Bosne i Hercegovine odbijana je a
priori i nije pružana nikakva mogućnost da se ona ostvari bez otpora srpskog naroda. Sporazum
je bio poticaj svim srpskim građanskim snagama u Bosni i Hercegovini da pokušaju naći
zajednički jezik o svojoj budućnosti i da pronađu put koji bi ih vodio jedinstvenom stavu.
Neuspjeh tog pokušaja bio je rezultat istrošenosti srpskih građanskih snaga, njene razjedinjenosti
i njene nemoći da se konstituiše kao odgovoran i progresivan činilac u zaostalom, agrarnom
bosanskohercegovačkom društvu, opterećenom vjerskim suprotnostima, sukobljenim
ekonomskim i socijalnim interesima, te nedostatkom političke kulture koja bi bila osnov za
ubrzaniji društveni razvoj. Iz takve sredine, nezrele za mogućnost ostvarenja progresivnih ideja u
ekonomiji i društvu, konzervativne i netolerantne prema drugima i nespremne za novo i
zatvorerne za budućnost nije se pojavila nijedna ličnost čije bi djelovanje bilo usmjereno ka
prevazilaženju navedenih granica.
Izvještaji ovog vremena, uz praćenje praćenje rasprava o preuređenju države, već su puni
vijesti o vojnim vježbama, o vijestima da je rat izbjegnut izjavom vlade o neutralnosti i da su
obveznici, stoka i komora pušteni kući što je u narodu sa oduševljenjem primljeno, jer se
smatralo da je izbjegnuta direktna ratna opasnost i da će država ostati neutralna. Raspuštanje
vojske je dobro došlo i zbog obavljanja poljskih radova. 59 U nekim krajevima “da bi se razvoj
javnog mišljenja uskladio sa političkim intencijama i stavom naše Države u pitanju evropskog

57
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 1888/1940.
58
ABiH, KBUDB – Pov., 3300/1940.
59
Dolaze vijesti i o neredima između vojske i rezervista u Rudom…U Bijeljini je jedan čiča dovikivao mladim
rezervistima “Deco pobijte sve oficire i svoje starešine pa idite svojim kućama”. ABiH, KBUDB – Pov. DZ.,
6288/1939.
sukoba ova je vlast izdala naredbu o zabrani primanja radio vijesti u javnim lokalima i pri
otvorenim prozorima u privatnim stanovima. Povod donošenju ove naredbe bio je, što je
primjećeno da se u javnim lokalima sa radio aparatima skuplja građanstvo i seoski svijet i sluša
radio prenose izvjesnih evropskih radio stanica, kojima je cilj da naše javno mnijenje pridobije
za jednu od zaraćenih strana. Primjećeno je da većina slušača nekritički primaju ove vijesti i
kasnije ih komentarišu sa nepoznavnjem stvari.”60 Vrše se topografski i triangulacioni radovi na
području Drinske banovine od strane vojno instituta u Beogradu i tim povodom se moli
stanovništvo da ovu grupu pomognu u prenosu građevinskog materijala, instrumenata,
pokazivanju mjesnih naziva, zakupa tovarnih konja i smještaju i stanovanju oficira, činovnika i
vojnika.61 Kod naroda se primjećuje da imaju “mnogo oružja od kojega dosta pušaka vojničkog
značaja”, a uskoro se vrši i prenos motora sa eksplozivnim gorivom.62
Najveći govornik istočne Bosne Dimitrije Jevđević će početkom 1941. godine napisati
84-ti letak, sa naslovom Poslije mirne zime, bojati se krvavog proljeća, i podnaslovom
Razmišljanja o Božiću, povodom kojega će i njemačko poslanstvo uputiti notu u kojoj iznosi da
se protiv Njemačke rasturaju leci u rogatičkom, višegradskom i sarajevskom srezu i koji
tendenciozno prikazuju događaje.63 U ovom letku će kritikovati vladu zbog njene nesposobnosti
da organizuje snabdijevanje stanovništva hranom. “Veliki dio Srba i Muslimana prilikom svojih
najsvetijih praznika ostao je formalno bez hljeba. … U sred Sarajeva dolazilo je do krvavih tuča
pred prodavnicama i svijet je plaćao po deset dinara kilogram brašna. Nigdje nije bilo ni zrna
soli, da se osoli zaoblica, a pola seoskih kuća provelo je Božić i Bajram u mraku, jer je glupavo i
neredovno podijeljeno i ono malo petroleja, što sirotinji pripada. Šećera nije bilo ni dekagrama,
kao ni ulja. Izgledalo je da živimo u srcu najgladnije zemlje svijeta …” Kritikovat će vladu da
obmanjuje narod pričama da je ratna opasnost prošla jer “još nije došla, a kamo li prošla glavna
opasnost i mi ćemo iz nje izići onako kako budemo iskoristili kratke zimske mjesece mira koji su
60
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 5880/1939.
61
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 1796/1939.
62
ABiH, KBUDB – Pov. DZ., 4310/1939; Pov. DZ., 2402/1941.,
63
Ono što je zasmetalo njemačkom poslanstvu je sljedeći dio letka: “Nema u nama ni trune mržnje prema velikom i
moćnom njemačkom narodu. Ne omalovažavamo nipošto prastaru kulturu i mudrost latinskog Rima. Ali svi znamo
da su se naša ognjišta ispriječila njihovom pomjeranju prema bogatstvu istoka, a sada i njihovim planovima da sa
boljih pozicija napadnu najslabije tačke britanskoga carstva. Pa kako smo sigurni, da Engleska i ne pomišlja da iz
neke bolećivosti prema nama napušta svoj front u Solunu i Albaniji, te kako dobro znamo, da bi sa tih obala mogao
da bude zadata smrtni udarac Italiji, ne može nas niko ubijediti, da u času smrtne opasnosti sile osovine prelazeći
preko svih obzira neće preko nas krenuti Jugoistoku. Svu snagu, znanje i bogatstvo, krv i mozak uložio je narod od
osamdeset milijuna ljudi u junačku sreću u svom ratu. Nama je razumljivo da u toj životnoj borbi njemačka nacija
neće da vodi računa o pravu, moralu i pravdi za druge. Vođa Nijemaca rekao je da ovaj rat vodi za hiljadu godina
unaprijed, njegov poraz za toliko godina baciće Nijemce u propast.“ – ABiH, Pov. DZ, 722/41.
pred nama! … Te teške časove treba da dočekamo duhovno potpuno ujedinjeni, materijalno
spremni, vojnički jaki.“ Završit će letak sumnjom u sposobnost predsjednika vlade. “Mogu oni
stvarno da imaju najljepše mišljenje o g. Cvetkoviću, može on da bude i istinski dobar čovjek,
može on da i sam vjeruje, da je on tvorac sporazuma, ali je neizmjenjiva činjenica da svi rasni
Srbi reaguju sa organskim ogorčenjem na pomisao da bi on mogao biti na čelu jedne vlade, koja
ima da odlučuje o ratu i miru.”64
Odluka o ratu kojim će biti “pometeno” ne samo srpsko građanstvo iz Bosne i
Hercegovine, nego i Kraljevina Jugoslavija i nakon čije će se destrukcije stvoriti potpuno nova
slika svijeta, već je bila donešena. Bosna i Hercegovina će biti poprište četverogodišnjeg
stradanja i razaranja, ali i prostor u kojem su se donosile mnoge odluke sudbonosne za sve
bosansohercegovačke, ali i jugoslovenske narode.

64
Letak je rasturan 8. januara 1941. – ABiH, Pov. DZ, 722/41.