Komprimirana Dukićeva Predavanja Iz 15. I 16. Stoljeća

Davor Dukić: Hrvatska književnost 15. i 16.
stoljeća (predavanje III) 1
OKVIRNI PROBLEMI PROUČAVANJA STARIJE HRVATSKE

KNJIŽEVNOSTI III: KULTURNOPOVIJESNI PRISTUP I PRIMJENA
KOMPARATIVNIH METODA
Kulturnopovijesni pristup
Svaki od pristupa ranonovovjekovnoj književnosti određuje književni tekst na drukčiji
način, odnosno stavlja pred sebe različite zadaće pri njegovu proučavanju. Za filološko-
tekstološki pristup književni je tekst jezična tvorba koju obilježuju nestabilan oblik
(rukopisne ili tiskane varijante, stara grafija) i značenjska neprozirnost (arhaičan jezik,
teško čitljiva mjesta u rukopisima, lakune); kritičkim izdavanjem takav tekst postaje
primjeren za daljnja književnopovijesna i jezičnopovijesna istraživanja. Poetološki
pristup određuje književni tekst kao artefakt, kao jezičnu umjetninu, kojoj valja istražiti
stil i strukturne principe (kompozicija, pripovjedač/lirski subjekt, unutartekstna
organizacija prostora i vremena), vodeći pritom računa o njihovu odnosu prema općim
književnim kategorijama poput žanra, povijesnog stila ili književnog razdoblja. U
kulturnopovijesnom pristupu književni se tekst promatra kao izvor za povijest (duhovne)
kulture, kao građa u kojoj su pohranjeni ideologemi, vrijednosni stavovi i grupne
predodžbe kulture kojoj promatrani tekst pripada. U tom se pristupu tematski svijet
književnog djela dovodi u vezu s pojavama izvan teksta i književnosti same i obrnuto: o
kulturnim/društvenim pojavama nastoji se nešto saznati analizom književnog djela.
Različiti pristupi imaju, naravno, i različite istraživačke kontekste: u filološko-
tekstološkom to je jezična kultura, u poetološkom književnost u užem smislu
(umjetnička, "lijepa književnost"), u kulturnopovijesnom svekolika duhovna kultura
(književna kultura, filozofija, znanosti, ideologije, pravo, politika i dr.)
Termin kulturnopovijesni pristup književnosti svakako se može činiti konzervativnim;
njime se upravo i želi asocirati devetnaestostoljetno maksimalističko shvaćanje filologije
kao humanističke discipline koja, uvažavajući povijesnu komponentu, proučava sve
jezične manifestacije neke kulture. Drugim riječima, taj termin želi obuhvatiti svekoliku
tradiciju tumačenja književnosti na temelju znanja o kulturi odnosno tumačenja kulture
uz pomoć književnih izvora.
Davor Dukić: Hrvatska književnost 15. i 16. stoljeća (predavanje III) 2
Tradicionalni je kulturnopovijesni pristup prisutan u domaćoj književnoj

historiografiji vrlo rano, a karakterizira ga uvođenje kulturnopovijesnih
kontekstualizacija u govor o književnosti u užem smislu – obično se pri početku
poglavlja o nekom književnom razdoblju i prije obrade samih književnih tekstova
raspravlja o općim povijesno-političkim i društvenim prilikama dotičnog prostora i
vremena. Takvi se kontekstualizirajući uvodi u pojedina razdoblja, doduše sasvim kratki,
javljaju već u prvoj značajnijoj književnohistoriografskoj sintezi hrvatske
ranonovovjekovne književnosti, u Vodnikovoj Povijesti hrvatske književnosti (1913.). U
Kombolovoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda (1945.,1961.) takvi su uvodi
bitno duži, ali uglavnom vezani uz probleme jezika i književne kulture u širem smislu,
dok su u knjizi Krešimira Georgijevića Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u
sjevernoj Hrvatskoj i Bosni (1969.) narasli već do malih studija o različitim aspektima
društvene i kulturne povijesti, često označenih i posebnim podnaslovima. Istu
kompoziciju – uvod o općim političkim, društvenim i kulturnim prilikama određenog
razdoblja, a zatim deskripcija pripadajućih mu književnih opusa – zadržava i knjiga M.
Franičević, F. Švelec, R. Bogišić, Povijest hrvatske književnosti: od renesanse do
prosvjetiteljstva (1974.); štoviše, autor dijela o renesansnoj književnosti M. Franičević na
opće se društvene prilike osvrće i pri početku svakog poglavlja o pojedinim književnim
mikroregijama (on ih naziva splitski i šibenski, dubrovački, hvarski te zadarski krug). Sa
spomenutom kompozicijom prekida sinteza Slobodana Prosperova Novaka: on u svojim
dvjema knjigama o hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti političkoj/ društvenoj/
kulturnoj povijesti ne posvećuje posebna poglavlja nego ih prema osobnom
književnohistoriografskom senzibilitetu propušta u interpretacije mnogih pojedinačnih
djela i opusa.
Kulturnopovijesni je pristup u nas bio posebno plodotvoran pri proučavanju
osamnaestostoljetne književnosti, posebice njezine slavonske dionice. To je razumljivo
samo po sebi: nakon leopoldinske rekonkviste i protjerivanja Osmanlija iz Slavonije
potkraj 17. i pri početku 18. stoljeća na tom je prostoru književnost imala izrazito
utilitarne društvene funkcije (rekristijanizacija prostora, akulturacija novopridošlog
stanovništva iz Bosne, modernizacijske reforme habsburških vlasti).
U razdoblju zrele faze poetološkog pristupa književnosti (1970-e i 1980-e godine)

kulturnopovijesni je pristup bio potisnut u drugi plan, da bi ponovno oživio u 1990-im
godinama. Nije slučajno da je promjenu književnopovijesne paradigme pratila i promjena
dominantnoga književnopovijesnog predmeta: interes za sedamnaestostoljetnu (baroknu)
književnost u tim godinama sve više zamjenjuje interes za književnost osamnaestog
stoljeća.
Razlog preferiranju atributa kulturnopovijesni nad modernijim atributima poput
kulturnoantropološki ili kulturološki leži, dakle, upravo u isticanju njegove duge tradicije.
Po opsegu i sadržaju terminu kulturnopovijesni pristup možda je najbliži termin
književna antropologija, kojim se označuje pristup književnosti na način kulturne
antropologije – kao interdisciplinarne istraživačke prakse prikupljanja znanja o čovjeku.
Taj je termin u posljednje vrijeme u nas popularizirala Dunja Fališevac, suurednica
recentnog zbornika Čovjek, prostor, vrijeme: Književnoantropološke studije iz hrvatske
književnosti (Zagreb 2006.). Ispod širokog kišobrana ovdje definirana kulturnopovijesnog
pristupa mogao bi se skloniti i pojam kulturalni studiji (engl. cultural studies), što ga je u
domaće proučavanje književne kulture uveo Dean Duda. No, taj je (izvorno engleski i
anglistički) pristup ipak primjereniji analizi novije književne proizvodnje, poglavito one
koja pripada takozvanoj popularnoj ili masovnoj kulturi. Iz anglističkih su se krugova
proširile još dvije inačice kulturnopovijesnog pristupa: novi historizam i kulturni
materijalizam, primijenjene izvorno na proučavanje renesansne književnosti. Ti pristupi
nisu, nažalost, u domaćoj književnoj historiografiji utjecali na neka novija čitanja starih
tekstova.
U ovdje predloženom maksimalističkom određenju kulturnopovijesnog pristupa
njime se želi obuhvatiti i proučavanje rodnih konstrukcija u književnom tekstu, dio
problematike kojom se u posljednje vrijeme bavi posebna humanistička grana – rodni
studiji (engl. gender studies). Rodna se problematika u proučavanje hrvatske
ranonovovjekovne književnosti intenzivnije javlja od 1990-ih godina, u radovima S. P.
Novaka, D. Fališevac, S. Stojan i T. Bogdana.
Naposljetku (premda zapravo: prije svega), kulturnopovijesni se pristup najvećim
dijelom dodiruje s problematikom duhovne (intelektualne) povijesti, s proučavanjem
ideologema (pojmova s izrazitim vrijednosnim/ideološkim potencijalom, ključnih
pojmova nekog sustava vrijednosti ili ideologije) i konstrukcija kolektivnih identiteta,

odnosno s problemom: kako se u književnim tekstovima grade predodžbe o vlastitoj
kulturnoj zajednici (autopredodžbe), a kako predodžbe o drugim kolektivnim entitetima
(heteropredodžbe). Kao reprezentativni primjeri ideologema u hrvatskoj
ranonovovjekovnoj književnosti mogu se spomenuti Gundulićev aristokratizam u
Osmanu ili demokratičnost u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju.. Pojam
ideologem može se rabiti i u značenjima koja ga približuju pojmu kolektivnih identiteta,
primjerice u sintagmama poput "ilirski" ili "panslavenski ideologem", "antiturski
ideologem" i sl. U istraživanju grupnih identiteta, odnosno u imagološkom pristupu, kad
je u pitanju hrvatska književnost od 16. do 18. st., kao ključne riječi za označavanje
simboličke reprezentacije "Mi-grupe" javit će se atributi poput "kršćansko", "slavensko",
"ilirsko", "dubrovačko", dalmatinsko", "slavonsko" i sl., dok će njima nasuprot stajati
ključni atributi "Drugoga" poput "muslimansko" / "tursko", "mletačko", "ugarsko",
"francusko" i sl. U ranom novom vijeku mogu se, naravno, unutar istog teksta kao
značenjski suprotstavljeni pojaviti identiteti koji iz kasnije vizure pripadaju zajedničkom
hrvatskom kulturnom identitetu; primjerice, u Gundulićevoj Dubravci gdje se u liku
Ribara označuje Dalmacija kao prostor političke neslobode u odnosu na Dubravu /
Dubrovnik.
Kulturnopovijesni pristup – kao sve njegove etablirane, prije navedene, inačice – u svoj
predmet uključuje svekoliku književnu proizvodnju (književnu kulturu), ne ograničujući
se poput poetološkog pristupa samo na tekstove s dominantnom estetskom funkcijom. U
kulturnopovijesnom se pristupu, opet za razliku od poetološkog pristupa, istraživački
naglasak stavlja na tematski a ne na izražajni plan teksta. S druge strane,
kulturnopovijesni pristup, posebice u svojim starijim, tradicionalnim oblicima, a ponovno
za razliku od filološko-tekstološkoga i poetološkoga, pati od nedostatka sustavne
metodologije. Čini se kao da su njegova jedina oruđa: zdrav razum koji postavlja
relevantna istraživačka pitanja na koja odgovore pruža pomnjivo kritičko/analitičko
čitanje književne građe, arhivskih izvora i literature. Unatoč obeshrabrujućim
posljedicama tih pretpostavki (može li se kulturnopovijesni pristup uopće (na)učiti?), taj
je pristup primjeren istraživanju ranonovovjekovne književnosti. Naime, u
predindustrijskoj epohi, a to znači u vremenu prije pojave masovnih medija i eksplozije

općeg obrazovanja, književnost je često obavljala različite utilitarne društvene zadaće
(odgojnu, propagandnu i sl.). Za mnoga pitanja o tom vremenu, primjerice za sve što
ulazi u sklop takozvanog javnog mnijenja, književnost je primaran, a ne sekundaran
izvor.
Ovdje opisan kulturnopovijesni pristup hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti
zapravo podrazumijeva interdisciplinarnost, pa i postdisciplinarnost (neobaziranje na
granice disciplina i "pravo vlasništva" na određenu metodologiju). On se prosječnom
suvremeniku vjerojatno čini atraktivnijim ali i zahtjevnijim od druga dva ovdje prikazana
pristupa književnosti. No, ti se pristupi uzajamno ne isključuju; štoviše, i redoslijed
njihove obrade u ovom kolegiju odgovara logici njihova nadopunjavanja: da bi se neki
stari tekst kulturnopovijesno kontekstualizirao, treba se najprije približiti njegovim
doslovnim značenjima (zadaća filološko-tekstološkog pristupa) i prepoznati njegove
izražajne i strukturne konvencije (zadaća poetološkog pristupa).
Primjena komparativnih metoda

Primjena komparativnih metoda u proučavanju hrvatske književnosti ranog
novovjekovlja ne otvara neki posve nov pristup toj književnosti; ona se zapravo obavlja u
okvirima triju osnovnih pristupa o kojima je već bilo riječi. Kao samostalna disciplina u
proučavanju književnosti komparatistika se razvija od kraja 19. st. u Europi, Americi,
Australiji i Novom Zelandu. Njezin su temeljni predmet književne pojave koje nadilaze
jezične, nacionalne odnosno kulturne granice. Zanemarujući razlike u pojedinim
razdobljima povijesti komparatistike i u njezinim različitim nacionalnim tradicijama,
predmetno područje te discipline uglavnom čine:
a) izravni dodiri dviju ili više književnosti (utjecaji, prijevodna praksa);
b) usporedbe različitih pojedinačnih književnosti odnosno nekih njihovih segmenata
(žanra, povijesnog stila). Na takvim se usporedbama temelje pojmovi poput svjetska
književnost / europska književnost / opća književnost kao modeli nadnacionalne povijesti
književnosti. Ponekad se tim pojmovima označuje posebna grana komparatistike.
c) teatrologija i filmologija. Premda mogu izrasti u predmete zasebnih studija,
tradicionalno su sastavni dio studija komparatistike.
d) intermedijalnost: istraživanje odnosa književnosti i drugih umjetnosti (slikarstva,

kazališne umjetnosti i filma);
e) imagologija: istraživanje konstrukcija vlastitog identiteta ili identiteta Drugih;
f) teorija književnosti. Kao predmet se u pravilu pojavljuje u (neo)filološkim studijima,
ali se njezinom matičnom domenom obično smatra komparatistički studij.
Istraživačke grane c-f nisu komparatističke u strogom smislu: one se ne temelje na

"nadnacionalnoj" ("višenacionalnoj", "višejezičnoj") usporedba – teorija književnosti se
po svojoj prirodi ne vezuje uz pojam nacionalne/pojedinačne književnosti, dok se
teatrološka, filmološka, intermedijalna i imagološka istraživanja mogu ostvariti i najčešće
ostvaruju u okviru jedne nacionalne/pojedinačne kulture. U žarištu tradicionalnog
proučavanja hrvatske književnosti ranog novovjekovlja su predmetna područja a i b te
povijest kazališta kao aspekt točke c. Dalje ćemo se, kao komparatistikom u užem smislu,
pozabaviti samo problemom istraživanja utjecaja i usporedbama pojedinačnih
književnosti. U komparatističkoj terminologiji za te dvije bitno različite vrste usporedbi
koriste se termini genetička usporedba i tipološka usporedba.
a) Genetička usporedba. Njome se, najčešće na razini pojedinačnih djela, utvrđuju izravni
utjecaji. Neki su je komparatisti smatrali jedinom pravom komparatističkom metodom,
dok je za druge ona bila sastavni dio posla povjesničara nacionalnih/pojedinačnih
književnosti. Uvidi postignuti genetičkom usporedbom imaju nedvojbenu spoznajnu
vrijednost: njima se o djelu/piscu koje je primilo utjecaj saznaje bitna činjenica za
njegovo pravilno razumijevanje i kulturnu kontekstualizaciju. Veliki segmenti hrvatske
književnosti ranog novovjekovlja – poput ljubavne lirike, manje-više svekolike dramske
prakse i značajnog dijela epske produkcije – nisu razumljivi bez usporedbe s
odgovarajućim djelima talijanske književnosti, u znatno manjoj mjeri francuske (Molière)
i njemačke (komediografi 18. stoljeća). No, utjecaj nije moguć u svim smjerovima: da bi
utjecaj bio prihvaćen mora u dotičnoj književnoj kulturi postojati poetička predispozicija
(odgovarajući književni jezik, različiti pjesnički i drugi književni postupci) i socijalna
predispozicija (književno kompetentni autori i publika). Potraga za izravnim utjecajima,
za neposrednim književnim izvorima/uzorima bliska je filološko-tekstološkom pristupu;
njome se dopire do čvrstih činjenica, nezaobilaznih i u proučavanju u okvirima drugih

dvaju pristupa.
b) Tipološka usporedba. Usporedba sličnosti i razlika među djelima (opusima, žanrovima

i sl.) koja nisu bila u izravnom doticaju nema, za razliku od genetičke usporedbe,
spoznajnu vrijednost u pravom smislu riječi. Takvom se usporedbom često nastoji
utvrditi identitet neke književnosti; njezina posebnost ili sličnost s nekim drugim
književnostima. Varijanta tipološke usporedbe jest omjeravanje neke nacionalne
književnosti o shemu opće (europske) povijesti književnosti; tu su u prvom planu
problemi periodizacije i klasifikacije (žanrovi). U domaćoj su književnoj povijesti takvi
poslovi zavladali od kraja 1960-ih godina, a temeljne su publikacije nastale već u 1970-
im godinama. I nešto mlađa istraživanja hrvatskog književnog baroka ostala su dijelom
na tragu primjene te komparatističke metode, s ciljem dokazivanja europskog karaktera
hrvatske književnosti. U izmijenjenim političkim okolnostima istom stazom kroči i
projekt HAZU pod naslovom "Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost".
Unatoč dugoj i plodnoj primjeni komparatističkih metoda u proučavanju hrvatske

književnosti ranog novovjekovlja, ostalo je još dosta neobavljena posla, kako u "potrazi
za utjecajima" (primjerice, onima na opus Mavra Vetranovića), tako i u tipološkim
usporedbama (primjerice, hrvatske književnosti kasnog 18. i ranog 19. stoljeća s
književnostima u srednjoj i jugoistočnoj Europi, poglavito slavenskima).
UVOD U HRVATSKU KNJIŽEVNOST 15. I 16. STOLJEĆA I: DRUŠTVENO-

POVIJESNA POZADINA
Pojave nove epohe u 15. st. – svjetovno pjesništvo i humanizam

U periodizaciji hrvatske književnosti 15. stoljeće ima poseban status: u njemu još uvijek
nastaju književna djela nedvojbeno srednjovjekovnih poetičkih obilježja (uostalom, to
traje i u 16. st.1), ali se istodobno rađa i književnost nove epohe. Ljubavna je lirika žanr
1
U 16. st. nastaju neki od najvažnijih zbornika srednjovjekovnih tekstova poput Žgombićeva zbornika,
Tkonskog zbornika, Libra od mnozijeh razloga i dr.
koji je najsnažnije obilježio početak renesansne književne kulture u Dubrovniku, no

njezini su korijeni petnaestostoljetni – jedan od dvojice najvažnijih dubrovačkih lirika
prve generacije, Džore Držić, umro je 1501. i vjerojatno čitav opus dovršio u 15. stoljeću.
Vjerojatno isto vrijedi i za najveći dio opusa Šiška Menčetića i drugih pjesnika
izgubljenoga rukopisnog Zbornika Nikše Ranjine, što ga je taj mladi dubrovački plemić
počeo sastavljati već 1507. godine. Prije 1500. svoje je ljubavne stihove napisao i
Zadranin Jerolim Vidulić (umro 1499.).
Odmak od srednjovjekovlja u 15. se stoljeću u hrvatskoj književnoj kulturi ipak
najsnažnije osjeća u njezinoj latinističkoj dionici. Naime, neki su hrvatski latinisti tog
vremena dali značajan doprinos europskom humanizmu – produktivnom oduševljenju za
klasične jezike te za antičku grčku i latinsku književnost. Jan Panonije (Ianus Pannonius,
Ivan Česmički, Ivan Kestenski 1434.–1472.), čitav je, doduše kratak ali vrlo plodan, život
proživio u 15. st., i to uglavnom izvan domovine. Školovao se u Italiji, u Ferrari i Padovi,
gdje je završio studij prava. Šezdesete godine 15. st. proveo je u Ugarskoj, uglavnom u
službi kralja Matije Korvina. Kasnije se, međutim, uključio u urotu protiv kralja zbog
čega je morao bježati. Pri tom bijegu zatekla ga je i smrt u utvrdi Medvedgrad. Panonije
je na latinskom jeziku pisao poeme, elegije, epigrame, prozne govore i pisma. Djela su
mu tiskana tek u 16. stoljeću, no domaća ga književna historiografija konsenzualno
smatra najznačajnijim hrvatskim humanističkim pjesnikom.
Šibenčanin Juraj Šižgorić (1445.–1509?) također je završio pravo u Padovi, ali je svoj
radni vijek, obavljajući kao svećenik visoke crkvene dužnosti, proveo u Šibeniku. On je
autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule: Elegiarum et carminum libri tres (Tri
knjige elegija i lirskih pjesama, Venecija 1477.). Njegov prozni spis o povijesti i
zemljopisu vlastita zavičaja, važan etnografski izvor De situ Illyriae et civitate Sibenici
(O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) ostao je pak u rukopisu do 1899.
Najstarija prozna inkunabula nekog hrvatskog pisca jest Oratio in funere Petri
Cardinalis s. Sixti (Pogrebni govor za Petra, kardinala sv. Siksta, Rim 1474.) Nikole
Modruškog (1427. – 1480.). On je završio filozofiju i teologiju u Veneciji, bio je senjski,
pa modruški biskup, zatim papinski legat na dvoru bosanskog kralja Stjepana
Tomaševića, da bi poslije pada Bosne prešao na dvor kralja Matije Korvina, a zadnji dio
života proveo u Italiji (u Papinskoj državi). Nikola Modruški ostao je zapamćen i u
povijesti hrvatske srednjovjekovne književne kulture kao autor pisma na glagoljici u

obranu glagoljice (Pismo Nikole Modruškog, između 1477. i 1480.). Iz njegova
humanističkog latinskog opusa izdvajaju se filozofsko-teološki dijalog De mortalium
felicitate (O sreći smrtnika, 1461.–1462.) i retorički priručnik De consolatione (O utjesi,
1465.–1466.)
U 15. stoljeću, točnije 1484. godine, u Rimu je za svoje ljubavne latinske stihove
lovorov vijenac primio Ilija Crijević (1463.–1520.), jedan od najznačajnijih dubrovačkih
pjesnika na latinskom jeziku. Šest godina kasnije u istom je gradu prvu verziju
alegorijskog epa o otmici Kerbera (De raptu Cerberi, Rim 1490.) tiskao Jakov Bunić
(1469.–1534.), najznačajniji dubrovački epik prije Ivana Gundulića. S obzirom na to da u
opusima Jana Panonija i Jurja Šižgorića nema ljubavnih elegija, knjižica dubrovačkog
pjesnika Karla Pucića (1458.?–1522.) Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae
(Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze, Vicenza, vjerojatno 1499.), s tri ljubavne
elegije i završnom pjesmom o preobraćenju iz zemaljske u nebesku ljubav, može se
smatrati prvom takve vrste u hrvatskoj književnoj kulturi.
Ovaj kratak katalog važnijih pisaca i djela hrvatskog humanizma imao je za zadaću
ilustrirati nekoliko bitnih kulturnopovijesnih uvida. Najprije, hrvatski su se pisci
latinskog izraza prije 1500. okušali u gotovo svim humanističkim književnim vrstama, a
jedan dio tog korpusa objavljen je tiskom (inkunabule). Svi su ili gotovo svi navedeni
pisci stekli visoku naobrazbu (za Karla Pucića nedostaju podatci o školovanju, a za Iliju
Crijevića oni su više nego nepotpuni), a to znači da su, s obzirom na to da u hrvatskim
zemljama nije bilo sveučilišta, značajan dio života proveli u inozemstvu, odreda na
talijanskim sveučilištima. Većina spomenutih vratila se nakon školovanja u domovinu i tu
provela ostatak života (Šižgorić, Bunić, Crijević i Pucić, ukoliko se uopće školovao u
inozemstvu), no neki su više-manje čitav život proživjeli daleko od zavičaja i prostora
materinjeg jezika (Jan Panonije, većim dijelom i Nikola Modruški). U nedostatku nekog
stručnog termina (interkulturne hermeneutike) takve ćemo pisce – ljude hrvatskog
podrijetla koji su se obrazovali i djelovali u inozemstvu te pisali na latinskom ili na
nekom stranom vernakularnom jeziku, najčešće talijanskom – nazvati našijencima.
Tipičan je primjer našijenca Jan Panonije, kojeg osim hrvatske književne kulture, s
pravom smatra svojim i mađarska književna kultura: Panonije je najproduktivniji dio

života proveo u Ugarskoj i uz nju i njezinu sudbinu usko je povezano i njegov opus.
Sličnih će karijera biti i u 16. stoljeću. Spomenut ćemo samo dvije najizrazitije. U
ovim predavanjima, kao pisac jedne normativne poetike, već spominjani Frane Petrić
(1529.–1597.), rođen je na Cresu, ali u zavičaju nije dugo ostao – studirao je u Veneciji,
Ingolstadtu i Padovi, živio neko vrijeme na Cipru i u Španjolskoj, ali najveći dio života
ipak je proveo u Italiji. Platoničku je filozofiju najprije predavao u Ferrari, a potkraj
života na glasovitom rimskom sveučilištu La Sapienza. Svoj je filozofski opus Petrić
ispisao na talijanskom i latinskom jeziku, pa nije neobično što se njegovo ime pojavljuje
u povijestima talijanske znanosti i kulture. Šibenčanin Antun Vrančić (1504.–1573.)
nakon školovanja u Padovi, Beču i Krakovu dvadesetak godina provodi u službi Ivana
Zapolje, protukralja Ferdinanda Habsburškog i osmanskog vazala, a potom i u službi
njegova izravnog suparnika u borbi za ugarsko prijestolje. Vrančić se istaknuo u
diplomatskim aktivnostima (dva je puta duže vrijeme boravio u Turskoj), a obavljao je i
najviše ugarske crkvene dužnosti (jegarski biskup, ostroginski nadbiskup i primas
Ugarske). Njegov je putopisno-memoarski odnosno zemljopisno-povijesni opus u
cijelosti napisan na latinskom jeziku (na talijanskom je napisao samo dvije pjesme u
zbirci Otia, 1542. te nekoliko pisama, na hrvatskom jednu pjesmu, Molitva koju služi i
govori svaki dan, a na mađarskom također nekoliko pisama). Tematika njegovih djela
vezana je uz razne prostore jugoistočne Europe, što pokazuju već sami naslovi: De situ
Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae (Položaj Erdelja, Moldavije i Vlaške), Vita
Petri Berislavi (Životopis Petra Berislavića), De rebus gestis Ioannis, regis Hungariae
(Djela ugarskoga kralja Ivana), Iter Buda Hadrianopolim (Putovanje iz Budima u
Drenopolje). Nije stoga čudno što se njegovo ime osim u povijesti hrvatske književne
kulture spominje i u općoj i kulturnoj povijesti Mađarske i Rumunjske. Uostalom,
kulturna je višepripadnost našijenaca razumljiva pojava; u njezinoj osnovi stoje
povijesne činjenice ali i anakronističko, katkad svjesno katkad nesvjesno, moderno
nacionalno atribuiranje pisaca i djela koji pripadaju predmodernom vremenu. Uz to, već
prema odabiru jezičnog medija, ali i prema poetičkim (žanrovsko-tematskim) i idejnim
obilježjima, novolatinska književnost ranog novovjekovlja (a u njoj participira i većina
našijenaca) jest nadnacionalna, općeeuropska pojava.
Epohalni događaji 15. i 16. st. i njihov utjecaj na hrvatsku književnu kulturu
U općoj se povijesti Europe mogu izdvojiti četiri epohalna događaja koja su umnogome
odredila njezinu ranonvovjekovnu kulturu: 1) izum tiska koji je omogućio brzo i široko
rasprostiranje knjiga i ideja te umnogome utjecao na stvaranje novih kolektivnih
identiteta; 2) širenje Osmanskog Carstva, koje s jedne strane uvjetuje osjećaj straha,
ugroženosti i permanentnog ratnog stanja u jugoistočnoj Europi, ali istodobno na širem
europskom prostoru pospješuje kulturnu razmjenu s Orijentom i time participira u
oblikovanju europske renesansne kulture; 3) velika geografska otkrića koja su doslovno
"promijenila sliku svijeta" i omogućila potkraj ranonovovjekovne epohe premještanje
epicentra ekonomske razmjene s Mediterana na euroatlantski prostor; 4) pojava
protestantizma (uvjetovana dugom krizom papinstva i zapadne kršćanske crkve), koja je
ne samo utjecala na široko rasprostranjenu teološku raspravu o kršćanskim dogmama i
organizaciji crkve nego je iz praktičnih razloga potakla tiskanje nabožne literature na
narodnim jezicima i tako izravno utjecala na književnu kulturu mnogih europskih naroda.
Na hrvatsku književnu kulturu od kraja 15. do kraja 16. stoljeća izravno su utjecale točke
1, 2 i 4, pa će svaka od njih biti dalje posebno razmotrena.
a) Izum tiska
Pretpostavku o postojanju tiskare u ličkom mjestu Kosinj već u 15. stoljeću, kad su se
tamo navodno tiskale hrvatske inkunabule (spominju se prvotisak, Misal iz 1483., zatim
Brevijar iz 1491., oba na glagoljici, te latinički Molitvenik iz 1490-ih godina) suvremena
filološka znanost uglavnom odbacuje. Unatoč tome ostaju dvije inkunabule koje su
zasigurno tiskane u Hrvatskoj: Misal iz 1494. i Spovid općena iz 1496., obje iz senjske
tiskare, što je djelovala od 1494. do 1508. i u kojoj su osim dviju spomenutih knjiga
tiskani još i Naručnik plebanušev (1507.); Meštrija od dobra umrtija (1507./1508.);
Ritual (1507./1508.); Mirakuli slavne deve Marije (1507./1508.); Tranzit svetoga
Jerolima (1508.) i Korizmenjak (1508.).
U Rijeci je, pod vodstvom Šimuna Kožičića Benje, od 1530. do 1531. djelovala još
jedna glagoljska tiskara, koja je također objavljivala nabožna, liturgijska i neliturgijska
djela (Psaltir, 1530.–1531.; Oficij blaženije Devi Marije, 1530.–1531.; Misal hrvatski,
1530.–1531.; Knjižice krsta, 1531.; Od bitija redovničkoga knjižice, 1531.), ali i jedno
djelo pretežito svjetovnog, povijesno-kronikalnog karaktera – Knjižice od žitija rimskih
arhijereov i cesarov, 1530.–1531.
Posljednji tiskarski poduhvati u 16. stoljeću u Hrvatskoj vezani su uz početke
književnosti na kajkavskom jeziku, odnosno uz početke književne kulture sjeverozapadne
Hrvatske u 1570-im i 1580-im godinama. U Nedelišću, na posjedu Jurja Zrinskog,
zaštitnika protestanata u Međimurju i Varaždinu, djelovao je neko vrijeme putujući
protestantski tiskar Rudolf Hofhalter. U njegovoj je tiskari 1574. otisnuta prva knjiga na
kajkavskom jeziku, djelo Ivana Pergošića Decretum, inače prijevod pravnog spisa
Tripartitum, što ga je 1517. na latinskom objavio mađarski pravnik István Verböczy. U
Nedelišću je možda objavljeno i djelo Mihalja Bučića, koje je ubrzo nakon izlaska bilo
zabranjeno i uništeno zbog propagiranja kalvinističkih ideja, pa mu se naslov sačuvao
samo u jednom latinskom izvoru: Contra realem praesentiam Corporis et Sanguinis
Christi in Sacramento Eucharistiae.
Najvažniji kajkavski pisac 16. stoljeća, Antun Vramec, objavio je 1578. u Ljubljani, u
tiskari Johannesa Manliusa (Janeza Mandelca), također protestantskog putujućeg tiskara,
kroniku biblijske i svjetovne povijesti (Kronika). Nakon protjerivanja iz Ljubljane
Manlius je svoju tiskaru prenio u Varaždin i tamo od 1586. do 1587. tiskao tri knjige:
nabožno kajkavsko djelo Antuna Vramca Postila (1586.) te dva latinska djela –
Praefationes et epistolae Erazma Roterdamskog u prijevodu Ivana Pergošića i De agno
paschali explicationes mysticae in XII caput Exodi (Mistična objašnjenja o vazmenom
jaganjcu, 1587.) Blaža Škrinjarića.
U hrvatskim je tiskarama 16. stoljeća objavljivana, dakle, pretežno nabožna literatura
srednjovjekovne provenijencije. Sve su te tiskare djelovale izvan domene najživljeg
književnog života – u Dubrovniku i hrvatskim gradovima mletačke Dalmacije u tom, kao
ni u sljedećem stoljeću, nije bilo tiskara. Dubrovački i dalmatinski pisci svoja su djela,
ako su ih uopće objavljivali tiskom, tiskali u Italiji, najčešće u Veneciji i Rimu.
b) Prodor Osmanlija
Nakon osvajanja Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) Osmansko Carstvo je došlo do
granice hrvatskih zemalja koje su se odmah našle pod udarom njegove vojske.
Pretpostavlja se da je prvi takav napad na agere Splita, Šibenika i Zadra 1468. bio povod
nastanku glasovite antiturske elegije Jurja Šižgorića o pustošenju šibenskog polja (Elegia
de Sibenicensis agri vastatione). Pri povlačenju s pljačkaškog pohoda po slovenskim
zemljama osmanski su se odredi pod vodstvom bosanskog Jakub-paše 1493. sukobili na
Krbavskom polju s hrvatskom vojskom pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.
Legendarna Krbavska bitka i strahovit poraz hrvatske vojske našli su odjeka u dvama
tekstovima onodobne hrvatske književne kulture: u Zapisu popa Martinca (kronikalnom
dodatku njegovu prijepisu takozvanog Drugog novljanskog brevijara) te u latinskoj
poslanici ninskog biskupa Jurja Divnića papi Aleksndru VI.
Intenzivno osmansko osvajanje hrvatskih zemalja uslijedilo je od kraja 15. stoljeća do
kraja 30-ih godina 16. stoljeća. U mletačko-turskom ratu 1499.-1502. Osmanlije su
osvojile Makarsko primorje, a tijekom ratova u 20-im i 30-im godinama 16. stoljeća pod
tursku su vlast pali gradovi i utvrde dalmatinskog zaleđa: Knin (1521.), Skradin (1521.),
Ostrovica (1523.), Sinj (1524.), Obrovac (1527.), Klis (1537.), Nadin i Vrana (1538.).
Desetak godina nakon Mohačke bitke 1526. Turci su osvojili Slavoniju.
Ratovi s Osmanlijama na hrvatskim zemljama i u široj regiji nastavljeni su i u drugoj
polovici 16. stoljeća, a nekoliko je događaja iz tog vremena osiguralo posebno mjesto u
kulturnom pamćenju, djelomice zahvaljujući i književnim odjecima. Na prvom je mjestu
Sigetska bitka 1566. u kojoj su smrt našli legendarni hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski i
najveći turski sultan Sulejman Veličanstveni (Zakonodavac), a koja je prikazana u
suvremenom proznom opisu, što se pripisuje sudioniku bitke Ferencu Črnku, zatim u
epovima Barne Karnarutića (Vazetje sigeta grada, Venecija 1584.) i Petra Zrinskog
(Opsida sigecka, Venecija 1660.) te u spjevu Pavla Rittera Vitezovića (Odiljenje sigetsko,
Linz 1684.). Tijekom mletačko-turskog rata 1571.-1573. (Ciparski rat) Osmansko je
Carstvo osvajanjem Zemunika doseglo svoj teritorijalni maksimum u Dalmaciji, a neke je
događaje tog rata (opsjedanje Zadra) prikazao Juraj Baraković u Vili Slovinki (Mleci
1614.). Takozvani Dugi rat (1593.-1606.) između Habsburške Monarhije i Osmanskog
Carstva započeo je kršćanskom pobjedom u bitci kod Siska 1593. što ju je u Razbojima
od Turaka opjevao dubrovački pjesnik Antun Bratosaljić Sasin, a taj i drugi događaji tog
rata bili su temom i u nekim suvremenim anonimnim epskim pjesama (o tome će biti više
riječi u predavanju o epici 16. stoljeća).
(Anti)Turska je tematika u hrvatskoj književnoj kulturi najprije našla svoje mjesto u

latinskim govorima i poslanicama protiv Turaka, žanru kojemu pripada i spomenuti tekst
Jurja Divnića. Najstariji antiturski govor nekog hrvatskog autora jesu govori Ivana Viteza
od Sredne (1405.–1472.), što ih je taj našijenac, kancelar Matije Korvina i ujak Jana
Panonija, održao 1455. u Bečkom Novom Mestu. Kasnije su ga slijedili J. Divnić, M.
Marulić, Š. Kožičić Benja, F. Trankvil Andreis i drugi). Riječ je o žanru koji je u 15. i 16.
st. cvjetao u jugoistočnoj Europi, odnosno u prostoru neposredno izloženom turskim
osvajanjima. Pisci/govornici (govori se uglavnom tiskaju) najčešće su diplomati u užem
značenju riječi, vojni zapovjednici ili visoki crkveni dužnosnici. Adresati njihovih
govora/poslanica su politički moćnici kršćanske Europe, potencijalno zainteresirani za
pokretanje antiturskog rata ili financiranje obrane – habsburški car, mletački dužd, papa,
poljski kralj i dr. U govorima/poslanicama javljaju se opća mjesta: Turci se prikazuju kao
Božja kazna, razlog njihovu napredovanju u Europi se traži u razjedinjenosti kršćanskog
svijeta, ističe se opasnost koja prijeti zemljama iza neposredne bojišnice, nabrajaju se
turska zlodjela (paljenje usjeva, zarobljavanje ljudi i ubijanje zarobljenih, seksualna
zlostavljanja, uništavanja crkava i kršćanskih svetinja).2
U pjesničkim opusima Marka Marulića i Mavra Vetranovića također se pojavljuje
"turska tema". Marulić u Molitvi suprotiva Turkom i Tuženju grada Hjerozolima opisuje
turska zlodjela i poziva kršćanske vladare u protuturski rat. Vetranović u Pjesanci slavi
carevoj, Tužbi grada Budima i nekim drugim pjesmama problematizira političke
posljedice turskih osvajanja. Antiturski sadržaji obilježuju i prije navedena epska djela
Karnarutića i Sasina.
No, pored takvih djela, u hrvatskoj književnoj kulturi 16. stoljeća pojavljuju se i ona
koja mogu zadovoljiti interes europskih čitatelja za osmansku civilizaciju. Najpoznatiji
hrvatski "turkološki pisac" tog vremena svakako je Bartol Đurđević (oko 1506 .– o.
1566.), kojemu se ne znaju ni točan datum ni mjesto rođenja i smrti, kojemu se ne zna ni
pouzdan oblik prezimena (potpisivao se kao "Georgievits", "Gyurgevits", "Georgius
Pannonius", "Georgisu Hongarus" i sl., u literaturi se javlja još i kao "Georgijević" i
"Jurjević"). Zna se, međutim, da je u vrijeme Mohačke bitke dospio u tursko
zarobljeništvo u kojemu je proveo 13 godina, a nakon bijega priredio je i tiskao u raznim
2
O protuturskim govorima i poslanicama v. Gligo, Vedran (prir.), Govori protiv Turaka, Split 1983.
europskim gradovima svoja djela o Turskoj.3 Premda u njegovu opusu ima i antiturskih
crta i poziva na protuturski rat, Đurđević je vrijednosno neutralno, a katkad i pohvalno
pisao o različitim aspektima turske kulture (religiozni život, državna uprava, običaji,
odijevanje, prehrana i dr.).
Turskoj su povijesti, ali isključivo onoj političkoj, posvećene i mnoge stranice
historiografskog djela Ludovika Crijevića Tuberona Commentarii de temporibus suis
(Komentari o mojem vremenu) u kojem autor često izriče i pohvale organizaciji turske
vojske te hrabrosti, požrtvovnosti i poslušnosti njezinih vojnika. 4 Dubrovačka je
književnost u cjelini, iz razumljivih političkih razloga (statusa vazalne državice
Osmanskog Carstva), prilično suzdržana u obradi "turske teme" – antiturski tonovi u
Vetranovića i Sasina iznimne su pojave.
U procesu kulturne razmjene hrvatskih zemalja s Osmanskim Carstvom zarana su se
uključili i hrvatski pisci. Doticaj s ekonomski i vojno nadmoćnom kulturom morao je
rezultirati i prihvaćanjem novih pojmova, pa se tako već u Marulićevoj Juditi javlja čitav
niz turcizama poput baša, bičak, dolama, gojtan, skender, subaša, talambas, tumbat,
vezir i dr.5
c) Protestantizam
3
Od 1544. do kraja 17. stoljeća izašlo je 77 izdanja njegovih djela na latinskom, ali i u prijevodima na
njemački, talijanski, francuski i druge europske jezike. U Rimu je 1522. izašla Đurđevićeva knjiga Libellus
vere Christiana lectione dignus diversas res Turcharum brevi tradens (Knjižica doista vrijedna da je
kršćanin pročita, iznosi ukratko građu o Turcima), svojevrsna sinteza svih njegovih kraćih djela. Hrvatski
prijevod tog djela objavljen je u Croatica – Bibliografije, VI (1980), 27, S. 99-151
4
Latinski izvornik i hrvatski prijevod Crijevićeva djela te uvodnu studiju o njima objavio je Vladimir Rezar
u Zagrebu 2001., u izdanju Hrvatskog instituta za povijest.
5
Tumačenje Marulićeve Judite kao antiturske alegorije posve je neutemeljeno: u predgovoru epa nema
nikakvih aluzija na Turke, kao ni u samim stihovima. Maruliću, kao građaninu jedne svjetske velesile,
posve neovisne o Osmanskom Carstva (premda u mnogočemu inferiorne njemu), nije trebala alegorija da bi
napadao Turke: uostalom, to je sasvim otvoreno napravio u dvjema hrvatskim pjesmama i latinskoj
poslanici papi Hadrijanu VI. Njegovi su turcizmi, dakle, isključivo posljedica kulturnih doticaja. Inače, u
novijoj se literaturi o europskoj renesansi posebno ističe plodotvoran utjecaj islamske kulture (organizacija
sveučilišta, trgovinska razmjena i uvoz luksuznih proizvod s Istoka poput porculana, stakla, šećera, kave i
dr.). O tome se, primjerice, piše u Gerald MacLean (Ur.), Re-Orienting the Renaissance: Cultural
Exchanges with the East. New York 2005.
Godine 1555. tobože u Padovi, kako stoji na naslovnici, a zapravo u Tübingenu

objavljeno je prvo djelo hrvatskog protestantizma Razgovaranje meju papistu i jednim
luteran, što ga potpisuje Anton Senjanin. Riječ je o relativno kratkom polemičkom
dijalogu katolika i luterana o prijepornim stvarima kršćanske vjere (sakramenti, čistilište,
papa i dr.). Kako se o Antonu Senjaninu ništa ne zna, to se djelo katkad pripisivalo Petru
Pavlu Vergeriju, katkad Matiji Vlačiću Iliriku, dvojici istaknutih protestanata u
europskim razmjerima, čija se imena vezuju uz hrvatski protestantski pokret. Petar Pavao
Vergerije (1498.–1565.), rodom Slovenac (Kopar), studirao je pravo u Padovi i Rimu, a
zatim bio modruški pa koparski biskup, posebno je zaslužan za širenje protestantizma u
hrvatskim zemljama. Pod njegovim je utjecajem na protestantizam prešao Stjepan Konzul
Istranin, jedan od urednika hrvatskih knjiga u protestantskoj tiskari u Urachu pokraj
Tübingena. Rad te tiskare (1561.–1564.) ujedno je i vrhunac hrvatskog protestantskog
pokreta. Tiskaru je osnovao Hans Ungnad (1493.–1564.), vojni zapovjednik habsburške
vojske u Hrvatskoj, Slavoniji i Štajerskoj, nekad gospodar Samobora, koji je zbog
prijelaza na protestantizam morao napustiti sva svoja imanja u Hrvatskoj i Austriji i
skloniti se u Njemačku. Tamo je od vojvode Kristofa Württemberškog dobio dvorac u
Urachu, gdje je otvorio glagoljsku i ćirilsku tiskaru za širenje protestantskih knjiga na
slavenskom jugu. U toj je tiskari tijekom 4 godine tiskano 25 knjiga u oko 25.000
primjeraka na glagoljici, ćirilici i latinici. Riječ je uglavnom o prijevodima dijelova
Biblije, katekizmima i o drugoj nabožnoj literaturi. Većinu knjiga su prema Trubarovim
slovenskim prijevodima te prema njemačkim i latinskim izvornicima priredili za tisak
spomenuti Stjepan Konzul (urednik glagoljaških izdanja) i Anton Dalmatin (urednik
ćiriličkih izdanja). Njihove su najvažnije knjige: Prvi del Novoga Testamenta, 1562.
glag., 1563., ćir.; Drugi Del Novoga testamenta, 1563. glag. i ćir.; Katehismus, 1561. ćir.,
1564. lat.; Artikuli ili Deli prave stare krstianske vere, 1562. glag. i ćir. i dr. Nakon
Ungnadove smrti 1564. tiskara u Urachu je prestala s radom, a 1568. u Regensburgu je
još izašao prijevod Lutherove Postile na latinici.
Unatoč velikoj produkciji koja se temeljila na intenzivnom radu priređivača knjiga i
znatnoj financijskoj potpori Ungnada i njemačkih protestanata, protestantski pokret u
Hrvatskoj nije uhvatio dublji korijen; nešto više uspjeha bilo je tek u zapadnim
krajevima: Primorju, Istri, Međimurju. Djela hrvatskih protestanata često su bila
zaplijenjena i spaljena prije nego što su došla do onih kojima su bila namijenjena. Oni
koji su za običan puk priređivali knjige (Konzul, Dalmatin, J. Cvečić) i bili mu kao
svećenici bliski, obavljali su to daleko od domovine, a daleko su bili i drugi istaknuti
pisci hrvatskog podrijetla koji su ostavili traga u povijesti europskog protestantizma.
Najistaknutiji je svakako bio Istranin Matija Vlačić Ilirik (1520.–1575.), crkveni
povjesničar, teolog i filolog, koji se školovao u Baselu, Tübingenu i Wittenbergu te
poznavao sva tri biblijska jezika (hebrejski, grčki, latinski). Njegovo je djelo Clavis
Scripturae Sacrae (Ključ Svetoga pisma, 1567.) jedno od temeljnih djela biblijske
hermeneutike. Vlačić je u Regensburgu namjeravao osnovati protestantsko sveučilište za
Slavene, a u višejezičnom katekizmu Otročja biblija (Regensburg 1566.) priredio je
hrvatski dio. Status istaknutih protestantskih našijenaca imaju i Zagrepčanin Pavao
Skalić (1534.–1575.), pisac teoloških rasprava na latinskom i profesor teologije u
Königsbergu te Istranin Matija Grbić (Grbac) Ilirik (1503. ili 1513. – 1559.), profesor
grčke filologije, etike i govorništva na sveučilištu u Tübingenu.6
Djelatnost hrvatskih protestantskih pisaca u povijesti hrvatske književne kulture nije
ostala zapamćena ni zbog književnih postignuća, jer riječ je o praktičnoj nabožnoj
literaturi, niti zbog ideja koje su pokušali širili, već ponajprije zbog jezičnih nastojanja.
Naime, jezična je osnovica hrvatskih protestantskih knjiga bila čakavska, no njihov leksik
obiluju kontaktnim sinonimima kako bi djela mogla biti čitana na što širem prostoru. Tu
je svrhu imalo i izdavanje na obje slavenske grafije (doduše, od 1564. pretežu latinička
izdanja). Kad se tome pridoda i prijevodni karakter hrvatske protestantske književnosti
jasno je zašto je ona svoje mjesto prije našla u povijesti hrvatskog jezika nego u povijesti
hrvatske književnosti ili teološke misli.7
6
Do danas pri proučavanju književnosti hrvatskih protestanata nezaobilaznom je ostala monografija Franje
Bučara Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb 1910.).
7
Osim uraške epizode iz 60-ih godina 16. stoljeća, kad se raspravlja o hrvatskom protestantizmu valja
spomenuti i književnost sjeverozapadne Hrvatske u 70-im i 80-im godinama. O putujućim protestantskim
tiskarama u Nedelišću i Varaždinu te o zabranjenom kalvinističkom djelu Mihalja Bučića već je bilo riječi.
Protestantizam se katkad vezuje i uz ime najvažnijeg kajkavskog pisca Antuna Vrameca, koji je, kako je
već istaknuto, u protestantskoj tiskari u Ljubljani objavio 1578. svoju Kroniku. U tom djelu Vramec,
svećenik koji se nije držao celibata, često oštro kritizira pape, a o Lutheru piše neutralno. Novija literatura o
Vramcu ipak odbacuje pretpostavku o njegovu protestantizmu (v. Alojz Jembrih, O Vramčevoj Kronici,
Zagreb – Varaždin 1992.)
***
Premda su značajnog udjela dala i književna središta mletačke Dalmacije (ponajprije

Hvar, Zadar i Split te u nešto manjoj mjeri Trogir i Šibenik) i premda se u posljednjoj
četvrtini stoljeća počinje razvijati i književnost na kajkavskom jeziku, najvažniji segment
hrvatske književne kulture 16. stoljeća svakako je dubrovačka književnost. To će doći do
izražaja i u sljedećim predavanjima o žanrovima 16. stoljeća. U njima će se također
vidjeti i koliko je tematsko bogatstvo u odnosu na srednjovjekovnu književnost donijela
književnost 16. stoljeća – svjetovna ljubav, politika, svakodnevica, odnosi među
spolovima i staležima, sve se te sekularne teme upisuju u književna djela tog razdoblja.
Emancipacija od srednjovjekovne književnosti i oslonac na antičku tradiciju dolaze do
izražaja u pojavi novih književnih vrsta poput ljubavne lirike, pjesničkih poslanica, epike,
komičkih vrsta, pastirskih drama, tragedija i dr. Individualizam umjesto kolektivizma
(čak i religioznoj lirici), sekularizacija u tematici, partikularni kolektivni identiteti
namjesto srednjovjekovnog univerzalno kršćanskog (u historiografiji, govorništvu,
političkoj lirici, epici) opće su značajke književnosti novog doba u odnosu na prethodno.
Tim se značajkama najčešće i određuje pojam renesansne književnosti.
UVOD U HRVATSKU KNJIŽEVNOST 15. I 16. STOLJEĆA II: KNJIŽEVNI

ASPEKTI
Pojmovi humanizam i renesansa

Termin humanizam kao književnopovijesni stručni termin uglavnom se rabi u dva
značenja: a) kao oznaka za jedan u idejnom/filozofskom smislu temeljni aspekt renesanse
te je u tom pogledu podređen pojmu renesansa; b) kao književnoperiodizacijski termin
kojim se najčešće pokriva latinska književnost 15. stoljeća, odnosno barem jedan dio
književne proizvodnje u tom periodu koji prethodi renesansi. Stručni razlozi svakako idu
u prilog prvom shvaćanju, premda se u povijestima hrvatske književnosti često nailazi i
na periodizacijsko određenje humanizma; tim se terminom tad pokriva latinska
književnost hrvatskih pisaca nastala u drugoj polovici 15. i u 16. stoljeću, koja se poetički
(stilski i žanrovski) oslanja na antičku književnost.
Oba spomenuta određenja vide, međutim, u iznimnom ugledu latinskog jezika
klasičnih rimskih pisaca najvažniju odliku humanizma. Latinski je jezik tijekom srednjeg
vijeka, kao što je općepoznato, doživio s jedne strane "vulgarizaciju"/"kvarenje" u odnosu
na svoj klasično-rimski standard, a s druge konstantnu i sve jaču konkurenciju narodnih
književnih jezika. Stoga se njegova kanonizacija i dominacija u nekim, doduše relativno
kratkim, razdobljima pri početku ranog novog vijeka može označiti kao pravo
oživljavanje. Tako u Italiji u prvoj polovici 15. st. od značajnijih pisaca narodnim
jezikom, a ne latinskim, pišu svoja djela ponajprije pisci koji računaju na širi utjecaj a ne
na književnu slavu u elitnim krugovima, primjerice franjevački propovjednik Bernardino
da Siena (1380.–1444.) ili poznati toskanski pisac crkvenih prikazanja Feo Belcari
(1410.–1484.). Slična će situacija u dubrovačkoj književnosti biti na prijelazu 15./16. st. s
Ilijom Crijevićem, Jakovom Bunićem, Karlom Pucićem i Damjanom Benešom kao
najznačajnijim piscima tog vremena, koji odreda pišu isključivo na latinskom jeziku.
Produkt talijanskog humanizma 15. stoljeća su akademije – udruge učenih ljudi
oduševljenih antikom, koji proučavaju njezinu pisanu kulturu i istražuju njezine
spomenike. U Firenci je to akademija što ju vodi Marsilio Ficino (1433.–1499.),
prevoditelj Platona na latinski; na čelu rimske akademije je Giulio Pomponio Leto (1428–
1497.), profesor retorike na rimskom sveučilištu, svestrani stručnjak za klasičnu antiku,
jedan od pionira arheologije; u Napulju akademiju vodi Giovanni Pontano (1429.–1503.),
jedan od najboljih i najsvestranijih književnika-humanista svog vremena (spjev Urania,
elegije o bračnoj ljubavi De amore coniugali, uspavanke Naeniae). Akademije će
obilježiti čitavo razdoblje ranog novog vijeka, no u hrvatskoj će kulturi značajniju ulogu
imati u njegovoj drugoj polovici – na kraju 17. i početkom 18. stoljeća. U 16. stoljeću
djelovala je u Dubrovniku "Academia dei Concordi" (Akademija Složnih), no njezin kult
nije bio latinski jezik i književnost nego talijanski (M. Monaldi, S. Bobaljević Glušac, M
Kaboga i dr.).
Na apologetskom odnosu humanizma prema klasičnoj starini temelj se
ranonovovjekovni princip imitacije/ugledanja na antičku književnu kulturu kao
nedostižan, oponašanja vrijedan uzor, bilo samo na razini jezičnog stila (oponašanje
Cicerona za kakvo se zalagao Paolo Cortese), ili pak na razini cjelokupne klasične
antičke književne poetike, kako je to zahtijevao Angelo Ambrogini Poliziano (1454.–
1494.), profesor grčkog i latinskog jezika na sveučilištu u Firenci.
U krugu talijanskih humanista razvit će se i samosvijest o posebnosti vlastita
vremena, o njegovoj bitnoj razlici u odnosu na dugu epohu koja mu prethodi. Flavio
Biondo (1392.–1463.), povjesničar i jedan od prvih arheologa, proučavatelja ostataka
antičkog Rima, skovao je u knjizi Historiarum ab inclinatione Romanorum imperii
decades (Venecija, posthumno objavljeno 1483.) termin srednji vijek. Shemu trodijelne
periodizacije povijesti (antika, srednji vijek, moderno doba) izgradio je Leonardo Bruni
(1370.–1444.) u svojoj povijesti Firence, dok je još Petrarca razdoblje od pada Rima do
svog vremena nazvao "mračno doba".
Kada se temeljni principi humanističkog shvaćanja književnosti oslobode isključive
vezanosti uz latinski jezik, odnosno kad se princip poetičkog nasljedovanja antičke
književnosti primijeni i na književnost na narodnom jeziku, označen je dobar dio onog
što se naziva renesansnom književnošću. A ako se tome još pridoda dio
kasnosrednjovjekovnog književnog nasljeđa koji će preživjeti svoju epohu (ljubavno i
pokladno pjesništvo), uglavnom je zacrtan čitav opseg tog pojma.
No, renesansa, bez specifičnih atributa (književna, likovna, glazbena i sl.) ipak
obuhvaća više od same književnosti i umjetnosti – tim se terminom označuju i filozofija,
ekonomija i politika u zapadnoj Europi, ponajprije u Italiji ili, još preciznije, u Toscani
između 14. i 16. st. Takvo određenje renesanse kao produkta talijanskog narodnog duha
konačnu je sintezu zadobilo u djelima njemačke povijesti kulture sredinom 19. stoljeća,
koja se i danas izdaju i čitaju: Georg Voigt, Die Wiederbelebung der klassischen
Altertums, 1859. (Ponovno oživljavanje klasične starine, nije prevedeno na hrvatski);
Jacob Burckhardt, Die Kultur der Renaissance in Italien, 1860 (Kultura renesanse u
Italiji, na hrvatski preveo Milan Prelog, do sad 4 izdanja).
U tako široko, kulturološki shvaćenoj renesansi (uvijek u opreci prema srednjem
vijeku), osim izuma tiskarstva, velikih geografskih otkrića, pojave protestantizma i
prodora Osmanlija (što je sve spomenuto u 4. predavanju), obično se kao epohalno
otkriće s dubokim svjetonazorskim posljedicama spominje i smjena geocentrične slike
svijeta heliocentričnom, što ju je utemeljio Nikola Kopernik (1473.–1543.). I jedna mala
tehnička naprava – džepni sat izrađen prvi put i usavršavan u 15. st., u široj proizvodnji i
uporabi tijekom sljedeća dva stoljeća – odigrala je stanovitu ulogu u promjeni doživljaja
svijeta. Bogatiji pojedinac, pripadnik elite, a njoj su pripadali i oni koji su gradili
književnu kulturu, mogao si je priuštiti tu napravu i postati gospodar svog vremena.
Tematski svijet renesansne književnosti u odnosu na srednjovjekovnu

U hrvatskoj povijesti književnosti terminom renesansa označava se književnost na
hrvatskom jeziku od kraja 15. do kraja 16. stoljeća, koju obilježava tematsko-žanrovski
odmak u odnosu na srednjovjekovnu književnu kulturu.
U katalogu novih tema prvo mjesto, i prema vremenskom i prema kvantitativnom
kriteriju, pripada ljubavi prema ženi (heteroseksualnoj ljubavi iz muške perspektive), tj.
svjetovnoj, zemaljskoj ljubavi. U lirici se takva ljubav uglavnom idealizira, dok se u
drugim žanrovima (komediji, farsi, pastirskoj drami, pokladnom i satiričkom pjesništvu)
nailazi i na njezine drukčije obrade: satiričke, kritičke, komičke, groteskne.
Politička je suvremenost u srednjevjekovnoj književnoj kulturi dotaknuta tek u
Zapisu popa Martinca. Ta se tema u 16. st., osim u pjesmama Marka Marulića ("Tužen'je
grada Hjerozolima", "Molitva suprotiva Turkom"), pojavljuje još i opusu Hanibala
Lucića (drama Robinja, pjesma "U pohvalu grada Dubrovnika", pjesnička poslanica
Jeronimu Martinčiću), u Zoranićevim Planinama, a na najizravniji način u političkim
pjesmama Mavra Vetranovića ("Pjesanca gospodi krstjanskoj", "Pjesanca slavi carevoj",
"Tužba grada Budima", "Pjesanca u vrijeme od pošljice", "Pjesanca Latinom", "Pjesanca
moru", "Orlača riđanka, rečeno u Blatu ribarom", "Orlača riđanka Peraštu govori",
"Pjesanca vrhu očenaša", "Orlača riđanka Kotoru govori pronostik"). O recentnim
političkim događajima (za koje su već suvremenici smatrali da imaju težinu povijesnih)
pišu u svojim epovima Barne Karnarutić (Vazetje Sigeta grada, 1584.) i Antun
Bratosaljić Sasin (Razboji od Turaka). Politička se aluzivnost, točnije problematizacija
odnosa vlasti i pojedinca, iščitava i iz renesansnih tragedija dubrovačkih dramatičara (M.
Držić, M. Bunić Babulinović, F. Lukarević Burina, S. Gučetić Bendevišević).
Tema domoljublja, modernije rečeno: konstrukcija vlastitog kolektivnog identiteta,
odnosno graničenje i karakterizacija prostora koji se doživljava kao vlastiti, javlja se u
Zoranićevim Planinama (njegov pojam "bašćine"), u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom
prigovaranju, u Lucićevoj Robinji, te u mnogim tekstovima dubrovačkih pisaca

(Vetranović, Sasin i dr.). Sličnih primjera nema u hrvatskoj srednjovjekovnoj
književnosti.
U srednjovjekovnoj se književnosti ne problematizira ni staleška raslojenost društva.
Takvih motiva, međutim, ima u književnosti 16. stoljeća, primjerice: konzervativne ideje
o nužnosti staleške vertikale u Lucićevoj pjesmi u "Pohvalu grada Dubrovnika"; ideja
staleške uzajamnosti u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju; tematizacija
delikatna društvenog položaja dubrovačkih sluškinja (godišnica) u Nalješkovićevim
Komedijama V i VI te u Držićevu Grižuli i sl.
Svakodnevica običnih ljudi, prostor privatnosti, ljudski karakteri, sve su to teme koje
se u hrvatskoj književnosti prvi put javljaju u 16. st., ponajprije u njezinoj
dramskoj/komediografskoj dionici (N. Nalješković, M. Držić).
Književno stvaranje kao takvo također se tematizira tek u književnosti koja se obično
naziva renesansnom (predgovor Marulića Juditi, predgovor Dinka Ranjine Pjesnima
razlike, Vetranovićeva Pjesanca upomoć poetam i sl.).
Naposljetku, i prirodni se okoliš, obično idealiziran u duhu antičke bukoličke
tradicije, javlja tek u književnosti 16. stoljeća (Zoranićeve Planine, Hektorovićevo
Ribanje i ribarsko prigovaranje, Vetranovićeva duža pjesma naslova Remeta i dr.).
Sve su to nove teme hrvatske renesansne književnosti. No, i religiozne teme koje
renesansa baštini od srednjovjekovlja u novom se vremenu obrađuju na drukčiji,
osobniji/subjektivniji način, o čemu će biti više riječi na predavanju o religioznoj lirici
16. stoljeća.
Žanrovski sastav renesansne književnosti u odnosu na srednjovjekovnu

Potkraj 15. i u 16. st. u književnosti na hrvatskom jeziku stvara se čitav niz žanrova kojih
nije bilo u srednjovjekovnoj književnoj kulturi. Novi pjesnički/lirski žanrovi su: ljubavna
lirika, pjesničke poslanice, satirička lirika, maskerate. U epici (naraciji u stihu) javlja se
po prvi put povijesni ep te biblijski ep (koji, doduše, gledano u europskim razmjerima,
ima medievalno podrijetlo, o čemu će biti riječi na predavanju o epici 16. stoljeća). Novi
dramski žanrovi su eruditna komedija, pastirska drama, tragedija, mitološka igra.
Iz srednjega se vijeka u 16. stoljeće prenose religiozna lirika te crkvena prikazanja

(M. Vetranović), no oba se žanra u vrijeme renesanse modificiraju: prvi isticanjem
individualiziranog lirskog subjekta, drugi motivima i postupcima karakterističnim za
novu, renesansnu književnost (primjerice, stih i frazeologija nove ljubavne lirike te
spominjanje klasičnih mitoloških bića u Vetranovićevu prikazanju Od poroda Jezusova).
U jednom tipu književnosti srednji vijek ipak ima prednost – riječ je o fikcionalnoj
prozi, koja se u srednjovjekovnoj književnosti javlja u čitavu nizu žanrova (vizije,
svjetovna proza, apokrifi, svetačke legende). Na hrvatskom jeziku u 16. je stoljeću
nastalo samo jedno prozno fikcionalno djelo – pastirski roman Planine Petra Zoranića.
Novi društveni status renesansne književnosti

Srednjovjekovnog anonimnog autora u renesansi zamjenjuje individualizirani, poetički
samosvjesni autor. Već pomalo otrcani atribut "oca hrvatske književnosti" Marko Marulić
nije toliko zaslužio time što je prvi objavio stihovanu obradu neke biblijske priče (ili
naprosto neki fikcionalni tekst) na hrvatskom jeziku, nego možda prije zato što je u
predgovoru Juditi prvi demonstrirao tu novu autorsku (samo)svijest. Najprije, Marulić je
načistu s time kome namjenjuje svoje djelo – jednostavnim ljudima koji ne znaju latinski
jezik:
"Tuj historiju čtući, ulize mi u pamet da ju stumači(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu
razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke."
Usto, on je svjestan da stvara nešto novo i umjetn(ičk)o, i to na temelju biblijske
građe i poetičkih postupaka vlastite narodne jezično-književne tradicije (začinjavaca) i
one tradicije koja pripada svekolikom (kršćanskom) svijetu (stari poete):
"Evo bo histori(j)u tuj svedoh u versih po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu onih
starih poet, kim ni zadovoljno počitati kako je dilo prošlo, da mnoge načine obkladaju,
neka je vični(j)e onim ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhača ki na
gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i
paprana i inih tacih stvari da slaje bude onim ki su prišli blagovati."
Književnost u 16. stoljeću postaje stvar društvenog prestiža. Pisci svoja djela
posvećuju uglednicima, očekujući od njih novčanu potporu za tiskarske troškove
(mecene) te želeći svojim djelima priskrbiti dio društvenog ugleda što ga već posjeduju
naslovljenici posveta. S druge strane, te prakse ne bi ni bilo da nije bilo spremnosti na

patronatstvo/mecenatstvo.
Tematiziranje samog književnog stvaranja, njegova glorifikacija, pohvalni iskazi o tuđem
književnom radu, svjedočanstva o krugovima pisaca koji su se družili i razmjenjivali
svoje radove – sve se to može iščitati iz renesansnih pjesničkih poslanica, koje također
izravno svjedoče o novom, posebnom društvenom ugledu književnosti u 16. stoljeću.
Nije teško tu pojavu dovesti u vezu s humanističkom predodžbom o statusu književnosti i
književnika u antičkom Rimu.
Versifikacija u 15. i 16. stoljeću

Svi hrvatski stihovi 15. i 16. stoljeća (ali i oni stariji, kasnosrednjovjekovni) pripadaju
silabičkom sustavu versifikacije, koji se temelji: a) na podudaranju broja slogova u
redcima (stihovima); b) na cezuri – stalnoj sintaktičkoj granici u razmjerno dužim
stihovima kojom se oni dijele na manje jedinice – članke; c) na glasovnom podudaranju
na kraju stiha, a katkad i na kraju članaka (rima, asonancija).
Evo najvažnijih stihova u hrvatskoj književnosti 15. i 16. stoljeća
a) Dvostruko rimovani dvanaesterac s prijenosnom rimom (marulićevski, južnog tipa)

- primjer: početak Marulićeve Judite:
Dike ter hvaljen'ja presvetoj Juditi, 6/6 ab
smina nje stvore(n)'ja hoću govoriti; 6/6 ab
zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, 6/6 bc
ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost. 6/6 bc
Temelj ovog metra su: 12 slogova u svakom retku, stalna cezura iza 6. sloga (raspadanje
stiha na dva parnosložna članka), prijenos rime s krajeva na sredinu stiha. Taj se stih
javlja već u srednjovjekovnoj književnosti (v. Život Sv. Katarine, PSHK 1/1969., str. 274-
277), a osim Marulića rabe ga još i Barne Karnarutić u Izvarsitoj ljubavi i napokon
nemiloj i nesrićnoj smrti Pirama i Tižbe, Dominko Zlatarić također u Ljubavi Pirama i
Tizbe, Juraj Baraković pri početku 17. st. u Vili Slovinki i u Jaruli, Pavao Ritter Vitezović
u Odiljenju sigetskom (1684.) itd..
b) Dvostruko rimovani dvanaesterac (dubrovački, južnog tipa)

- primjer: Šiško Menčetić, SPH 2/1937, pjesma br. 2
Ako je ispovis svaku zled ka čisti, 3/3//3/3 ab
ima bit moja svis jakino snig isti; 3/3//3/3 ab
jer što ja satvorih ljuveno upotaj, 3/3//3/3 cd
svakomu otvorih, i zatoj zovu vaj. 3/3//3/3 cd
Molim se togaj rad, tko pozna ljuven trud 3/3//3/3 ef
da bude sa mnom sad ljuveni kajat blud; 3/3//3/3 ef
er viđu ovi svit jakino kratak san 3/3//3/3 gh
i kako ljetni cvit, ki trpi čas jedan. 3/3//3/3 gh
Za razliku od marulićevskog dvanaesterca, u dubrovačkom se dvostruko rimovanom

dvanaestercu rima ne prenosi s krajeva na sredine dvaju sljedećih stihova, tako da stihovi
čine dvostišne cjeline – na kraju parnih stihova u pravilu je dublja sintaktička granica
nego na krajevima neparnih (v. gornji primjer). Usto, šestosložni se članci dubrovačkog
dvostruko rimovanog dvanaesterca raspadaju na trosložne cjeline. Drugim riječima, iza
trećeg sloga u svakom članku javlja se sekundarna cezura (još jedna obvezna sintaktička
granica). Ni ta pojava (koja se javlja kao izrazita tendencija, a ne beziznimno pravilo),
kao ni podrijetlo ovog stiha nisu u povijesti hrvatskog stiha objašnjeni. U gornjem su
primjeru masno otisnute naglašene jednosložnice na krajevima članaka – riječ je o
takozvanoj muškoj rimi, koja je u silabičkom stihu u pravilu moguća u neparnosložnim
člancima. Dakle, upravo pojava sekundarne cezure u dubrovačkom dvanaestercu
omogućuje razmjerno čestu mušku rimu u gore navedenom primjeru.
Ovaj stih dominira u dubrovačkom ljubavnom pjesništvu 15. i 16. stoljeća.
c) Simetrični osmerac
- primjer: Dominko Zlatarić, Pjesan LXIII. Šali s gizdavijem prijateljem (s Tomom
Nadalom Budislavićem)
O gizdavi gospodine, 4/4 a
ki pod sobom gledaš zvizde, 4/4 b
toliko se tvoje gizde 4/4 b
dižu gori u visine, 4/4 a
vrhu neba golotnoga 4/4 c

(vodenijem ga zovu druzi) 4/4 d
skačeš više neg svi pruzi 4/4 d
cijeć Lehsandra velikoga. 4/4 c
U simetričnom se osmercu stih raspada na dva jednaka parnosložna članka od po 4 sloga,

a rima (u ovom slučaju obgrljena) javlja se samo na krajevima stihova. U parnosložnim
člancima, kako pokazuje i gornji primjer, u pravilu se ne javlja muška rima.
Osmerac je dominantan stih hrvatskog srednjovjekovnog lirskog i dramskog
pjesništva. U hrvatskoj književnosti 16. stoljeća on se javlja razmjerno rjeđe nego
dvanaesterac (prevladat će opet u 17. st.!). Najpoznatija renesansna pjesma ispjevana u
simetričnom osmercu jest Lucićeva Jur nijedna na svit vila. O podrijetlu tog stiha postoje
dvije pretpostavke: prema prvoj, vjerojatnijoj, nastao je pod izravnim utjecajem
istovrsnog stiha srednjovjekovnih latinskih himni (Dies iare dies illa, / solvet saeclum in
favilla), dok je prema drugoj on autohtoni narodni stih.
Osim daleko češćeg simetričnog osmerca, u hrvatskoj se renesansnoj lirici javlja
sporadično i asimetrični osmerac 5+3. U njemu se, naravno, na kraju članka može
pojaviti i naglašena jednosložnica, primjerice posljednjim stihovima jedne od pjesama
"na narodnu" iz Ranjinina zbornika: "Budi ti pridan živor moj, / promisli za me, ružice, /
er sam odlučen uvik tvoj / do razdiljenja dušice." (SPH 2/1937., br. 577, početni stih
"Ljub'me, dušice mlađahta")
d) Petnaesterac 8+7: primjer Hanibal Lucić, Od kola

Neharnu služim gospoju, zamani danke traću, 8/7
Za virnu službu jer moju neće mi dati plaću. 8/7
Ni će uzu oblakčati kojom me željna sveza, 8/7
Koja me hoće skončati, toliko me zateza. 8/7
Ovaj se stih osim u Lucićevoj pjesmi javlja još u svega šest drugih pjesama: dvjema
Menčetićevima, dvjema pjesmama Džore Držića i dvjema anonimnim pjesmama
Ranjinina zbornika (SPH 2/1937, br. 156, 157, 539, 553, 627, 769). Zoran Kravar, na
temelju razmjerno čestog pojavljivanja pojma plesa u tim pjesmama, pretpostavlja da su
se možda izvodile uz ples. Isti autor, podsjećajući na tezu Ivana Slamniga o podudarnosti
metričke sheme tog stiha sa shemom bizantskog "političkog stiha" (stichos politikos) i
njezinu seljenju u srednjovjekovno latinsko pjesništvo te odatle u pjesništva na narodnim
romanskim jezicima. Na temelju činjenica da se taj stih javlja samo u najstarijih hrvatskih
lirika, ali i u folklornoj tradiciji, Kravar naslućuje njegovo kasnosrednjovjekovno
podrijetlo.
***
Poznavanje metričkih oblika svakako pripada poetološkom tipu književnopovijesnog
znanja. Ta su znanja važna u svakoj jezičnostilskoj analizi pjesništva, koja se dotiče
figuralnog sloja pjesničkog jezika, njegove estetske vrijednosti, analize rime i sl.
Stihovni oblik može, međutim, zadobiti i neka općenitija kulturološka značenja.
Tu je pojavu proučavao Svetozar Petrović i uveo za nju termin metametričko značenje.
Eklatantan je primjer sudbina soneta u starijoj hrvatskoj književnosti. Zagonetku njegova
izostanka u ranonovovjekovnoj književnosti na hrvatskom jeziku (ili pojave u oblicima
koji samo nalikuju sonetu ali ne funkcioniraju sonetno) Petrović je ovako objasnio:
hrvatski su pisci osjećali sonet kao produkt tuđe, susjedne, njima inače dobro poznate
talijanske pjesničke tradicije pa su ga, svjesno gradeći svoju vlastitu književnu tradiciju,
njezin pjesnički jezik i oblike – svjesno i izbjegavali. Kad su neki od njih (primjerice,
Dinko Ranjina i Sabo Bobaljević Glušac) pisali talijanske stihove, rado su posezali i za
sonetom.
LATINSKA KNJIŽEVNOST HRVATSKOG HUMANIZMA
Hrvatska srednjovjekovna književna kultura latinskog izraza

Latinski je jezik u hrvatskoj književnoj kulturi kontinuirano prisutan od 9. do 19. stoljeća,
ili konkretnije: od najstarijeg zapisa "Pro duce Trepim[ero]" ("Za kneza Trpimira"), na
sačuvanom dijelu unutrašnje pregrade u starokršćanskoj crkvi u Rižinicama između
Solina i Klisa (sredina 9. st.) do znamenitog govora Ivana Kukuljevića na hrvatskom
jeziku u Saboru 1847., čime simbolički prestaje dominacija latinskog jezika u političkom
životu Hrvatske. U početcima hrvatske pismenosti stoji isključivo latinski jezik; naime,
od spomenutog Trpimirova zapisa do najstarijih epigrafskih spomenika na slavenskom
jeziku (Plominski natpis, Valunski natpis, Krčki natpis, Baščanska ploča, svi odreda iz
11. st.) proći će otprilike dva stoljeća.
Razdoblje latinske pismenosti u hrvatskoj književnoj kulturi od 9. do 14. stoljeća
naziva se srednjovjekovnim ili predhumanističkim latinitetom. On se, u usporedbi s
kasnijim humanističkim latinitetom, odlikuje udaljavanjem od klasične rimske
književnosti u jeziku (srednjovjekovna latinština, tj. gramatički iskvaren jezik u odnosu
na klasični antički latinitet), žanrovskom sastavu i, naravno, tematici.
Ako se pogledaju prva četiri srednjovjekovna stihovana epitafa na latinskom jeziku u
prvoj knjizi Hrvatskih latinista u ediciji "Pet stoljeća hrvatske književnosti" – epitaf na
sarkofagu Petra Crnoga u Supetru između Splita i Omiša, nadgrobni natpis splitskog
nadbiskupa Lovre, natpis prokonzula Grgura iz Zadra (sva tri iz 11. st.) te Vekenegin
nadgrobni natpis iz 12. st. (PSHK knj. 2, I/1969., br. II-VI, str. 52-57) – primjećuje se da
se u njima klasični antički stil i stih miješaju s kršćanskim sadržajima. U nešto mlađem
primjeru istog žanra – epitafu Mladena III. Šubića, kneza bribirskog, 14. st. (PSHK knj.
2, I/1969., br. VII, str. 56-59) – već je i oblik posve moderan: epitaf je napisan u
silabičkom 13-ercu s cezurom iza 7. sloga (7+6) i parnom rimom, poput srednjovjekovnih
latinskih pjesama.
U korpusu hrvatske srednjovjekovne proze latinskog izraza, osim epigrafskih
spomenika, uglavnom se nalaze pravni i povijesni tekstovi. Srednjovjekovne latinske
isprave (listine, darovnice) temeljni su izvori za povijest onodobne hrvatske države, tj.
tzv. razdoblja narodnih vladara (v. PSHK knj. 2, I/1969., br. IX-XII, str. 64-75), dok su
nešto mlađi statuti gradova nezaobilazni izvori za kasnosrednjovjekovnu društvenu
povijest. Za književne su povjesničare zanimljiviji povijesni tekstovi – srednjovjekovne
latinske kronike. Tom žanru pripada i već spomenuta dubrovačka heksametarska
Milecijeva kronika. Najpoznatija prozna srednjovjekovna hrvatska kronika na latinskom
jeziku svakako je Historia salonitana, povijest Splita i splitske crkve (životi solinskih i
splitskih nadbiskupa) splitskog arhiđakona Tome (1200.–1268.). Na njegov se rad
nastavio Miha Madijev (o. 1280.–1358.) u djelu De gestis romanorum imperatorum
atque pontificum (O podvizima rimskih careva i papa), u kojem, osim o široj europskoj
povijesti, piše i o događajima u Splitu i Dalmaciji između 1290. i 1330. U 14. stoljeću
nastaje i u Zadru nekoliko značajnijih povijesnih spisa na latinskom jeziku. O mletačkoj
opsadi grada 1345./1346. sačuvane su dvije suvremene latinske kronike: jedna opširnija
koja zastupa stajalište ugarske strane (Obsidio Iadrensis, v. PSHK knj. 2, I/1969., br.
XVII, str. 84-105) i druga, promletačka (Chronica Iadrensis). O nešto mlađoj povijesti
Zadra (1371. – 1408.) latinsku je kroniku napisao i stanoviti Paulus de Paulo (Memoriale
Pauli de Paulo, patricii Jadrensis). Sve te latinske prozne kronike u poetičkom se smislu
– na stilskoj i idejno-tematskoj razini – ne oslanjaju na klasičnu rimsku, već na
srednjovjekovnu kršćansku (biblijsku) tradiciju te predstavljaju tipične primjere jednog
izrazito srednjovjekovnog žanra.
Srednjovjekovna liturgijska (obredna) drama izvodila se na latinskom jeziku. Malo je
sačuvanih izvora, ali oni upućuju na proširenost takve drame i na jugu i na sjeveru
Hrvatske –u obredniku zadarske katedrale Sv. Anastazije zapisani su Tractus stelae
(posjet triju kraljeva) i Visitatio sepulchri (posjet Isusovu grobu), dok je tekst Prophetae
Christi (Kristovi proroci) zapisan u pjevačkom priručniku Kaptolskog arhiva u Zagrebu
iz 12. st. Jasno je da ovaj žanr nema poetičkih poveznica s klasičnom rimskom
književnosti.
A upravo to – programski zacrtano slijeđenje književnog jezika (stila), idejno-
tematskog sloja i žanrovskog sastava klasične antičke književnosti – stoji u temelju
humanističkog latiniteta 15. i 16. stoljeća. Ne treba, međutim, u humanističkom latinitetu
gledati potpunu poetičku i svjetonazorsku negaciju srednjovjekovne tradicije. Kršćanska
je komponenta prisutna i u dobrom dijelu humanističke književnosti (to vrijedi i za sve
opuse hrvatskih humanista), pa valja biti krajnje skeptičan prema brzopletim zaključcima
o njezinu tobožnjem nekršćanskom/poganskom svjetonazoru.
Vrijeme i prostor latinske književnosti hrvatskih humanista

Latinska književnost hrvatskih humanista obuhvaća vremenski raspon od oko dva
stoljeća (o. 1400. – o. 1600.). Njezina je prostorna protežnost također vrlo široka – ako se
u obzir uzimaju mjesta rođenja, školovanja i rada hrvatskih humanista, onda se može reći
da je latinske humanističke pismenosti bilo duž čitave istočne obale Jadrana te na
hrvatskom sjeveru.
Vremensko se prvenstvo obično priznaje Zadru: u njemu se već u prvoj trećini 15.
stoljeća stvara humanistički krug oko ljubitelja starina Jurja Benje (umro 1437.),
prepisivača starih natpisa na istočnoj obali Jadrana i proučavatelja antičkih pisaca, od

kojeg su se u raznim europskim knjižnicama sačuvala četiri rukopisa, te Petra Kršave
(umro 1447.), opata samostana Sv. Krševana. Na zadarskom će području , kao ninski
biskup, djelovati u drugoj polovici 15. st. Šibenčanin Juraj Divnić (poslije 1450.? –
1530.). Njegov se duh javlja pri kraju Zoranićevih Planina, a sam Divnić, suvremenik
Krbavske bitke, napisao je neposredno nakon nje latinsku protutursku poslanicu papi
Aleksandru VI, sadržajem i porukom modernu, a stilom klasičnu. Njegov je suvremenik
zadarski pisac Jerolim Vidulić (umro 1499.) također pokazivao humanističke interese, no
u književnoj je povijesti poznatiji kao autor najstarijih sačuvanih ljubavnih stihova
sjeverno od Dubrovnika (v. predavanje VII). Zadranin Šimun Kožičić Benja (1460.–
1536.), modruški biskup, voditelj glagoljičke tiskare u Rijeci, nije samo pisac
kasnosrednjovjekovne proze – i on je sastavio dva latinska protuturska govora: prvi je
održao 1513. na Lateranskom koncilu, drugi De Corvatiae desolatione (Opustošena
Hrvatska) pred papom Leom X. 1516. g.
Juraj Benja je 1435. jedan svoj latinski kodeks predao Trogiranu Petru Cipiku,
također prepisivaču i sakupljaču starih rukopisa, koji je kodeks upotpunio prijepisom
antičkih natpisa s obiju obala Jadrana te prijepisima iz djela antičkih pisaca: Platona,
Lukijana, Plutarha i Cicerona. Njemu se pripisuje još nekoliko kodeksa prijepisa iz djela
klasičnih rimskih autora. Petrov sin Koriolan Cipiko (1425.–1493.) završio je studij prava
u Padovi, a ostatak života je proveo u rodnom gradu. U ratu Mletačke Republike protiv
Osmanskog Carstva na istočnom Mediteranu 1470.–1474. sudjelovao je kao kapetan
trogirskog ratnog broda. Memoare o tom ratu, u duhu klasične historiografije, napisao je
u jednoj od najstarijih tiskanih knjiga hrvatskih pisaca Petri Mocenici imperatoris gesta
(Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, 1475.–1476.; do kraja 18. st. sedam
izdanja s prijevodima na talijanski, od kojih je prvi objavljen 1594. pod naslovom De
bello Asiatico). Humanističkim se književnim radom, premda bez značajnijih djela, bavio
i Koriolanov sin Ludovik. Trogirska plemićka obitelj Andreis dala je nekoliko
humanističkih pisaca, od kojih treba spomenuti Mateja Andreisa (r. o. 1480.), koji je
1502. u Veneciji objavio pjesmu o svadbi ugarskog kralja Vladislava II. Epithalamium in
nuptias Vladislai Pannoniarum ac Boemiae regis et Annae Candaliae reginae
serenissimae (Epitalamij u čast svadbe Vladislava, kralja Panonije i Češke, i Anne od
Candalle, prejasne kraljice). I najznačajniji trogirski humanist potječe iz te obitelji –

Franjo Trankvil Andreis (1490.–1571.), diplomat koji je gotovo čitav radni vijek proveo
u službi raznih, pa i sukobljenih vladara (Franjo I, Ivan Zapolja, Ferdinand Habsburški),
te koji se dopisivao s najuglednijim humanistima svog vremena. U njegovu se opusu
nalaze brojni protuturski govori i pjesme, epistole, filozofski dijalozi (Dialogus
philosophandumne sit – Dijalog o tome treba li se baviti filozofijom; Dialogus Sylla, o
najboljem obliku vladavine) i dr.
Od druge polovice 15. stoljeća na scenu stupa i šibenski humanistički krug. Njegovo
prvo ime jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 15. stoljeća uopće – Juraj
Šižgorić (1445.–1509.), autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et
carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama, 1477.), sa šezdesetak pjesama
mahom prigodnog i privatnog sadržaja, bez ljubavne lirike. U rukopisu su do modernog
vremena ostale Šižgorićeva zbirka latinskih religioznih himni te prozna zemljopisno-
povijesna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu
Šibeniku). Jedan od najvažnijih hrvatskih humanista s početka 16. stoljeća jest Šibenčanin
Ivan Polikarp Severitan (1472.–1526.), koji je nakon studija u Rimu, gdje je, poput Ilije
Crijevića, u akademiji Pomponija Leta okrunjen kao poeta laureatus 1490. ili 1491., dio
života proveo u rodnom gradu, a dio i Italiji. Severitan je između ostalog objavio
heksametarski religiozni ep Solimas (Solimaida; Pjesma o Jeruzalemu, 1509) te
političko-filozofski traktat o monarhističkoj vlasti Monoregia (Samovlast, 1522.). Velik
dio njegova opusa je zagubljen. Najznačajniji šibenski humanist sredine 16. stoljeća jest
svakako Antun Vrančić (1504.–1573.), koji je, međutim, radni vijek proveo daleko od
rodnog grada (više o njemu v. u predavanju IV). Njegov nećak Faust Vrančić (1551.–
1617.) također se školovao i radio u Italiji i Ugarskoj. U kulturno-povijesnom pamćenju
svoje je mjesto osigurao najstarijim hrvatskim tiskanim rječnikom (Dictionarium
quinque nobilissimarum Europae linguarum latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et
unagricae, 1595.), knjigom bakroreza tehničkih izuma s njihovim latinskim opisima
Machinae novae (Novi strojevi, 1615. ili 1616.) te zbirkom pripovjedaka o sveticama na
hrvatskom jeziku Život nikoliko izabranih divic, 1606. U humanističkom dijelu njegova
opusa podosta je povijesnih spisa koji su mahom ostali u rukopisu, među ostalima i
životopis strica Antuna (Vita Antonii Werantii, objavljen tek 1798.).
Na prijelazu 15./16. st. posebno je aktivan splitski humanistički krug, s Markom

Marulićem (1450.–1524.) kao središnjom ličnosti. Marulićeva najpopularnija latinski
pisana djela koja su doživjela brojne prijevode i izdanja u ranom novovjekovlju pripadaju
praktičnoj nabožnoj, a ne estetički zahtjevnoj humanističkoj književnosti: zbirka poučnih
priča iz života svetaca De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u
čestit život po primjerima svetaca, 1496?), teološka rasprava o kršćanskom moralu
Evangelistarium (Evanđelistar). Vergilijansko-biblijski ep Davidias (Davidijada), tiskan
tek 1954., Marulićevo je najambicioznije književno djelo. U krug tipične humanističke
literature ulazi i njegova latinska protuturska poslanica papi Hadrijanu VI, nedavno
otkriveni epigrami i pjesme svjetovna sadržaja 8, te komentirani prijepis antičkih natpisa
iz Italije i Salone In epigrammata piscorum commentarius (Tumač starih natpisa).
Najpoznatiji pisac Marulićeva kruga jest Frane Božićević Natalis (1469.–1542.), autor
Marulićeva životopisa (Vita Marci Maruli, objavljeno 1756.) i latinski pjesnik, čija je
žanrovski raznolika zbirka Carmina ostala u rukopisu sve do 1958. Od pjesnika i
povjesničara Tome Nigera (o. 1450-60 – poslije 1531.) sačuvalo se tek nekoliko
prigodnih latinskih pjesama, kao i od braće Nikole i Antuna iz plemićke obitelji Alberti.
O humanističkim interesima braće Dmine i Jerolima Papalića postoje svjedočanstva, ali
se od njihovih opusa sačuvala tek jedna Jerolimova pjesma.
Najistaknutije humanističke pisce dao je Dubrovnik. U neveliku sačuvanom opusu
pjesnika Karla Pucića (1458?–1522.) nalazi se zbirka Elegiarum libellus de laudibus
Gnesae puellae (Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze), sastavljena od tri
ljubavne elegije i jedne završne pjesme, s ukupno dvjestotinjak stihova. Knjižica je
tiskana u Vicenzi vjerojatno 1499. i po osebujnom spoju klasične ljubavne elegije i
petrarkističkog kršćanski utemeljenog odricanja od svjetovne ljubavi predstavlja izuzetno
zanimljiv spomenik hrvatske ljubavne lirike. Opus Ilije Crijevića (1463.–1520.), osim
nekoliko pjesama, do novijih je vremena ostao u rukopisu, a obuhvaća 240 pjesama
raznih žanrova i sadržaja, od ljubavnih elegija do religiozne lirike, nedovršeni ep o
osnutku Dubrovnika De Epidauro te latinsku prozu (poslanice, govore). Jakov Bunić
(1469.–1534.) je napisao dva značajna epska djela koja je za života uspio objaviti: kraći
ep o otmici Kerbera De raptu Cerberi (o. 1490.; 1526., 1538.) i opsežni biblijski ep o
8
V. M. Marulić, Glasgowski stihovi, prev. i prir. D. Novaković, Zagreb 1999.
Kristovu životu De vita et gestis Christi (1526.). Sličnu tematiku obrađuje i Damjan
Beneša (1477.–1539.) u također vrlo opsežnu epu De morte Christi, koji je, međutim, sve
do 2005. ostao neobjavljen. Gotovo čitav njegov vrlo bogat pjesnički (epigrami, ljubavne
pjesme, prigodne pjesme, ode, ekloge, satire) i prozni opus (poslanice) također je ostao
netiskan u autorovoj epohi. Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon (1458.–1527.)
najznačajniji je hrvatski povjesničar humanističke/renesanse epohe – njegova kronika o
događajima u Ugarskoj i Italiji između 1490. i 1522., s ekskursima o turskoj i
dubrovačkoj povijesti, Commentarii de temporibus suis (Komentari o mojem vremenu)
objavljena je prvi put 1603. (izvadak o turskoj povijesti De Turcarum origine, moribus et
rebus gestis commentarius – Komentar o podrijetlu, običajima i povijesti Turaka, već
1590.). Svi dosad spomenuti dubrovački latinistički pisci proveli su u rodnom gradu
središnji, spisateljski aktivan dio života. To ne vrijedi za Feliksa Petančića (o. 1455.–
1516.), minijaturista i autora turkoloških proznih rasprava De itineribus in Turciam
libellus (Knjižica o putovima koji vode u Tursku, napisano do 1502., objavljeno 1522.),
Historia Turcica te Genealogia Turcorum imperatorum / Descriptio Turciae
(Rodoslovlje turskih sultana / Opis Turske) (obje u rukopisu), koji je uglavnom bio u
službi na ugarskom dvoru kraljeva Matije Korvina i Vladislava II.
Humanizam nije mimoišao ni veća urbana središta na mletačkim otocima južne
Dalmacije. Hvaranin Vinko Pribojević (2. pol. 15. st. – o. 1530.) održao je 1525. u
dominikanskom samostanu Sv. Marka u Hvaru Oratio de origine successibusque
Slavorum (Govor o podrijetlu i zgodama Slavena, tiskano 1532. u Veneciji). U tom
govoru kao poznatog hvarskog književnika Pribojević spominje Jeronima Bartučevića
(potkraj 15. st. – između 1557. i 1560.) kojemu Hektorović posvećuje Ribanje i ribarsko
prigovaranje, no od njegova se pretpostavljenog humanističkog pjesništva ništa nije
sačuvalo. Iz Korčule je Jakov Baničević (1466.–1532.), koji je doktorat obaju prava,
kanonskog i civilnog, postigao na sveučilištu u Padovi, a potom radio kao diplomat za
Maksimilijana I., Karla V. te za nekoliko papa. Književnošću u užem smislu nije se
bavio, pa su iza njega ostali tek diplomatski spisi i epistolografija.
I na sjevernom dijelu istočne obale Jadrana rađat će se u 16. stoljeću učeni
humanistički pisci, koji će, međutim, karijere graditi daleko od zavičaja poput filozofa
Frane Petrića (1529.–1597.) s Cresa (v. o njemu predavanje IV), fizičara i teološkog pisca
Marka Antuna de Dominisa (1560. – 1624.), autora glasovitog teološkog djela De

republica ecclesiastica (Crkvena država), koji je nakon sukoba s katoličkom crkvom
pobjegao u Englesku, ali se nakon šest godina, 1622. opet vratio u Rim. Među učene
latinističke pisce svakako treba ubrojiti i istarske protestante Matiju Grbića (Grbca) i
Matiju Vlačića Ilirika (također već spominjane u predavanju IV).
Latinska književnost hrvatskog humanizma, za razliku od renesansne književnosti na
narodnom jeziku nije ograničena samo na hrvatski jug, na Dalmaciju i Dubrovnik. Prvim
humanističkim generacijama pripada Ivan Vitez od Sredne iz Križevačke županije
(1405.–1472.), koji je u Ugarskom Kraljevstvu obnašao najviše crkvene (varadinski i
ostrogonski nadbiskup) i državne dužnosti (kancelar kralja Matije Korvina), autor je
najstarijih latinskih protuturskih govora (1455.). Njegov je nećak Jan Panonije, ponajveći
hrvatski humanistički pjesnik (v. o njemu u predavanju IV). Na dvorovima posljednjih
ugarskih kraljeva Vladislava II. i Ludovika II. Jagelovića diplomatske je službe obavljao
Stjepan Brodarić (1490.–1539.), rođen u okolici Koprivnice, sudionik Mohačke bitke
1526., o kojoj je ostavio najvažnije svjedočanstvo u latinskom djelu pisanom stilom
klasične historiografije De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore
ad Mohach historia verissima (Najistinitija pripovijest o sukobu Ugra s turskim carem
Sulejmanom kod Mohača, 1527.). Pretpostavlja se da je iz sjeverne Hrvatske i Bartol
Đurđević, također sudionik Mohačke bitke , turski zarobljenik i kasnije najznačajniji
hrvatski i jedan od najznačajnijih europskih "turkoloških" pisaca (v. i o njemu u
predavanju IV). U krug sjevernohrvatskih humanista ubrajaju se još Zagrepčanin Pavao
Skalić (1534.–1575.), koji je prešao put od katolika do protestanta i natrag i ostavio iza
sebe bogat opus teoloških djela, te Andrija Dudić (1533.–1589.), sudionik Tridentskog
sabora, pisac velikog govorničkog i epistolografskog opusa, jedan od najučenijih
hrvatskih humanista svog vremena, zainteresiran i za prirodne znanosti.
Nemali broj hrvatskih humanista iz Dalmacije i Dubrovnika najveći je dio radnog
vijeka proveo u srednjoj Europi, uglavnom na ugarskim dvorovima Vladislava II.,
Ludovika II. i Ivana Zapolje (Feliks Petančić, Ivan Polikarp Severitan, Jakov Statilić,
Antun Vrančić, Trankvil Andreis i dr.).
Većina hrvatskih humanističkih pisaca u svom je zavičaju, u humanističkim školama,

mogla dobiti tek temeljno obrazovanje iz latinske pismenosti – u hrvatskim zemljama u
to vrijeme, kako je dobro poznato, nije bilo sveučilišta.
Žanrovski sastav latinske humanističke književnosti

U ovom dijelu predavanja neće se razmatrati žanrovi hrvatske humanističke književnosti,
već će se samo kratko spomenuti, s uputom na predavanja i literaturu u kojoj će o njima
biti više riječi.
U latinskoj se književnosti hrvatskog humanizma pojavljuju žanrovi koji oživljavaju
antičku poetičku tradiciju, a kojih u hrvatskom srednjovjekovnom latinizmu nije bilo. To
su prije svega elegije i epigrami. Detaljan opis tih žanrova kroz najvažnije hrvatske
humanističke opuse (J. Panonije, J. Šižgorić, L. Paskalić, I. Crijević, K. Pucić) treba
proučiti u raspravi D. Novakovića. "Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma".
Odnos najstarijeg hrvatskog ljubavnog pjesništva i humanističke (pa i antičke)
ljubavne lirike još je nedostatno proučen. O nekim poetičkim paralelama na primjeru
Pucićevih elegija može se čitati u istoj raspravi. U njoj se ukratko govori i o
humanističkoj religioznoj lirici (J. Šižgorić), žanru koji, uz specifične poetičke razlike,
dijele hrvatska srednjovjekovna, humanistička i renesansna književnost.
Kršćanska epika hrvatskog humanizma (J. Bunić, I. Polikarp Severitan, M. Marulić,
D. Beneša) ima svoje poetičke korijene u ranokršćanskoj epici, koja u hrvatskoj
srednjovjekovnoj književnosti nije ostavila traga. O tome će biti više riječi na predavanju
IX. Humanizam donosi i poseban epski žanr tzv. lokalnog epa (I. Crijević, I. B. Bolica), o
čemu piše D. Novaković.
Pisci i djela humanističke historiografije i putopisne literature (L. Crijević Tuberon,
V. Pribojević, S. Brodarić, B. Đurđević, A. Vrančić) već su spominjani u ovom i u
predavanju IV, a veća će im pozornost biti posvećena u predavanju XI. Važno mjesto u
humanističkom žanrovskom sastavu zauzimaju prozni govori i pisma (epistolografija),
koji se ovdje neće samostalno i detaljno razmatrati.
Naposljetku treba spomenuti i ono čega nema – premda se uvijek ističe kako je Ilija
Crijević prenio iz humanističkih rimskih krugova u renesansni Dubrovnik poznavanje
klasične antičke drame/komedije (Plaut), to će se u hrvatskoj književnoj kulturi ogledati u
poetici renesansne eruditne komedije na hrvatskom jeziku – u žanrovskom sastavu

latinske književnosti hrvatskog humanizma nema drame.
Literatura o književnosti hrvatskog humanizma?

Za temeljnu informaciju o hrvatskoj humanističkoj književnosti studentima stoji na
raspolaganju nekoliko priručnika. U 2. knjizi edicije "Pet stoljeća hrvatske književnosti",
spominjanoj pri početku ovog predavanja (Hrvatski latinisti, prir. Veljko Gortan i
Vladimir Vratović, Zagreb 1969.) nalazi se poduži, ali nekritički i poprilično
etnocentričan predgovor te vrlo reprezentativan dvojezičan izbor tekstova, od kojih su
mnogi, međutim, samo izvadci iz većih djela. Manja obimom, s kratkim i nedovoljno
informativnim predgovorom, ali također dvojezična i reprezentativna jest antologija
Latinsko pjesništvo u Hrvata (prir. V. Vratović, Zagreb 1997.). Još je manja opsegom
knjižica Hrvatski latinisti: razdoblje humanizma (prir. Darko Novaković, Zagreb 1994.),
s kratkim predgovorom i vrlo reprezentativnim, premda suženim izborom tekstova, u
kojem nedostaju epigrami i ulomci iz većeg broja epskih djela. U tom su izdanju samo
početci izabranih ulomaka doneseni i u latinskom izvorniku. Ipak, s obzirom na relativno
sužen prostor za književna djela hrvatskog humanizma, studentima je kao obvezna lektira
zadana upravo ta knjiga. Književno/kulturno-povijesni kontekst hrvatskog humanizma i
poetološki opis njegovih najvažnijih žanrova studenti mogu naći u ovdje već citiranoj
raspravi Darka Novakovića "Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma", koja ulazi u
korpus obvezne literature.
One koji se žele potpunije informirati o najvažnijim djelima hrvatskog humanizma
valja uputiti na Akademijinu ediciju "Hrvatski latinisti", u kojoj su dosad objavljene ove
knjige (popis je potpun pa obuhvaća i djela iz kasnijih razdoblja):
I/1951 – Vinko Pribojević, O podrijetlu i zgodama Slavena
II/1951 - Ianus Pannonius, Pjesme i epigrami
III/1952 – Adam Baltazar Krčelić, Annuae ili Historija 1748.-1767.
IV/1956 – Ignjat Đurđević, Latinske pjesni razlike
V/1960 – Matija Vlačić Ilirik, Katalog svjedoka istine
VI/1966 - Juraj Šižgorić, Elegije i pjesme
VII/1974 – Marko Marulić, Davidijada
VIIIa/1975 – Seraphinus Maria Cerva, Bibliotheca Ragusina

VIIIb/1977 – Seraphinus Maria Cerva, Bibliotheca Ragusina
VIIIc/1980 – Seraphinus Maria Cerva, Bibliotheca Ragusina
IX/1978 – Jakov Bunić, De raptu Cerberi)
LIRIKA U 15 I 16. STOLJEĆU I: Ljubavna lirika
Važnost ljubavne lirike u književnosti 15. i 16. stoljeća

Dubrovački je vlastelin Nikša Ranjina imao 13 ili 14 godina kad je 20. listopada 1507.
počeo iz starijih rukopisa sastavljati svoj zbornik pretežito ljubavne lirike. Njegovi se
izvori nisu sačuvali, a u metežu Drugog svjetskog rata nestao je i njegov rukopisni
zbornik, što se do tada nalazio u knjižnici zadarske gimnazije. Tako je Zbornik Nikše
Ranjine, kao najstariji izvor najstarije dubrovačke ljubavne lirike, ostao tek posredno
sačuvan – preko drugog izdanja druge knjige u ediciji "Stari pisci hrvatski", što ju je
1937. priredio ponajbolji hrvatski filolog Milan Rešetar (Pjesme Šiška Menčetića i Džore
Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika). Ne zna se kad je Ranjina dovršio zapisivanje
pjesama, no ne samo datum početka sastavljanja rukopisa, nego i godine rođenja i smrti
Džore Držića (1461.–1501.) i Šiška Menčetića (1457.–1527.), jasno upućuju na to da
rađanje hrvatske ljubavne lirike, o kojem svjedoči vjerojatno velik dio Ranjinina
zbornika, valja smjestiti u posljednju četvrtinu 15. stoljeća. Naime, u brojnim sačuvanim
rukopisima hrvatskog srednjovjekovnog pjesništva nema tragova ljubavne lirike, a isto
tako u dubrovačkom kulturnopovijesnom pamćenju uvijek su Šiško i Džore isticani kao
najstariji ljubavni lirici. Njihove pjesme ne samo da vremenski prethode kultnom djelu
"oca hrvatske književnosti" nego se mogu iznijeti i valjani argumenti za postavku da je
značenje ljubavne lirike u hrvatskoj književnoj kulturi 16. stoljeća ipak ponešto veće od
značenja istodobne biblijske epike, poglavito one pisane hrvatskim jezikom.9
Najprije, Šiško i Džore u hrvatsku književnost unose posve novu tematiku i toj
tematici primjeren pjesnički jezik na kojemu će svoj lirski izraz graditi i sljedeći naraštaji
domaćih pjesnika. Nadalje, ljubavna je lirika i u kvantitativnom pogledu najzastupljeniji
žanr hrvatske književnosti 16. stoljeća. Evo i okvirnih podataka koji to zorno ilustriraju.
9
O hrvatskoj biblijskoj epici 16. st. bit će riječi u jednom od sljedećih predavanja (br. IX).
U Ranjininu zborniku zapisano je petstotinjak ljubavnih pjesama što se pripisuju Šišku

Menčetiću i sedamdesetak pripisanih Džori Držiću, čiji je pjesnički opus nakon
pronalaska Dublinskog rukopisa nešto preciznije određen i proširen za dvadeset dotad
nepoznatih pjesama.10 Još oko dvjesto pedeset uglavnom adespotnih ljubavnih pjesama
bilo je zapisano u Ranjininu zborniku.11 Tri godine nakon smrti Hanibala Lucića njegov
je sin Antun objavio knjigu Skladanja izvarsnih pisam razlicih (Venecija 1556.) u kojoj
je objedinio gotovo cjelokupan očev opus uključujući i neveliki kanconijer od 21
ljubavne pjesme. Obično se pretpostavlja da je tu riječ o izboru iz nesačuvanog šireg
korpusa Lucićevih pjesama. Pet godina prije toga Marin Držić je u knjizi Pjesni Marina
Držića s mnozim druzim lijepim stvarmi (Venecija 1551., ponovljena izd. 1607. i 1630.)
objavio podjednak broj ljubavnih pjesama, što su vjerojatno nastale nakon Lucićevih (M.
Držić je preko dvadeset godina mlađi). U bogatu opusu Držićeva suvremenika Nikole
Nalješkovića (1510?.–1587.) nalazi se oko 180 ljubavnih pjesama. Znatan je broj
ljubavnih pjesama zasigurno napisao i Maroje Mažibradić (između 1519. i 1525. –
1591.), ali se iz njegova opusa sačuvalo svega desetak koje se sa sigurnošću mogu njemu
pripisati. U generaciji dubrovačkih pjesnika koja je stvarala od sredine stoljeća posebno
se istaknuo Dinko Ranjina (1536.–1607.), koji je objavio zbirku od 441 pjesme, među
kojima je tristotinjak ljubavnih (Pjesni razlike, Firenza 1563., ponovljeno izd. Venecija
1632.). Njegov je suvremenik Sabo Bobaljević Glušac (1529./1530.–1585.) tiskao svoju
talijansku liriku (Rime amorose e pastorali e satire, Venecija 1589.), a u neveliku ali
10
U knjižnici Marsh's Library u Dublinu pronađen je 1960-ih godine rukopis pjesama Džore Držića u
kojem se nalazi ekloga Radmio i Ljubmir, zbog čega se otada Džore smatra prvim hrvatskim piscem nekog
svjetovnog dramskog teksta. S druge strane, u istom rukopisu nisu zapisane "pjesme na narodnu", koje se
otada uglavnom prestaju pripisivati Držiću i označuju kao adespotne.
11
Osim pjesama Šiška Menčetića i Džore Držića u Ranjininu zborniku pouzdano se nalaze i pjesme Marina
Krističevića, Mavra Vetranovića i Mate Paskvalova Hispanija. Krističeviću su stariji povjesničari
književnosti pripisivali i do dvadesetak pjesama (smještenih u zoni SPH 2/1937., br. 720-739), no danas se
pouzdano njegovom smatra samo pjesma koja počinje stihom "Isteci, danice, pogledaj s prozora" (br. 730) i
nad kojom je zapisano Krističevićevo ime. Vetranovićeve su dvije pjesme koje ne pripadaju ljubavnoj lirici
nego "pjesmama u smrt" (SPH 2/1937., br. 773, 778). Za pjesmu "ženskog glasa" koja počinje stihom "Moj
brajo, kolikrat kle mi se, a zaman" (br. 727) i koja se dugo pripisivala Krističeviću Tomislav Bogdan je
utvrdio da joj je autor dubrovački pjesnik Mato Paskvalov Hispani (v. T. Bogdan, "Još jedan pjesnik
Ranjinina zbornika", Umjetnost riječi, 1-2 (2003), str. 67-83).
tematski zanimljivu opusu hrvatskih pjesama nalazi se i sedam ljubavnih. U posljednjoj

generaciji dubrovačkih lirika u 16. stoljeću prvo je ime svakako Dominko Zlatarić
(1558.–1613.), koji je osim prijevoda Tassove pastirske drame Aminta i Sofoklove
tragedije Elektra te obrade Ovidijeve metamorfoze o Piramu i Tizbi (sve zajedno, s
prigodnim pjesmama povodom smrti poznatih ili uglednih osoba objavio u Veneciji
1597.) napisao i 137 lirskih pjesama od čega 105 ljubavnih. Naposljetku, pod konac 16.
stoljeća ljubavne je pjesme pisao i Horacije Mažibradić (1565.–1641.), pjesnik koji je
stvarao u dvjema epohama i čiji pjesnički opus nije ni definitivno utvrđen, a kamoli
dostatno proučen. U ediciji SPH među djelima Nikole Dimitrovića i Horacijeva oca
Maroja Mažibradića tiskane su, naime, i neke pjesme za koje se kasnije utvrdilo da
pripadaju Horaciju, kojemu se danas pripisuje stotinjak ljubavnih pjesama.12
Osim po tematskoj novini i kvantitativnoj zastupljenosti, ljubavna lirika svoje
značenje u ukupnoj književnoj kulturi 16. stoljeća potvrđuje i širenjem u druge žanrove,
što je i razumljivo s obzirom na to da je u njoj stvorena pjesnička frazeologija za
tematizaciju različitih aspekata muško-ženskog ljubavnog odnosa, ponajprije za opis
ženske ljepote i za iskazivanje osjećaja muškarčeve zaljubljenosti, ljubavne boli ili
zadovoljstva zbog uzvraćene ljubavi. Iz mnoštva sličnih primjera za ilustraciju je
dovoljno spomenuti one najupečatljivije: u opisivanju Juditine ljepote Marulić u svom
biblijskom epu rabi pjesnički jezik ljubavne lirike (Judita, IV, 80-108), u Zoranićevim
Planinama, jedinom fikcionalnom narativnom proznom djelu na hrvatskom jeziku u 16.
stoljeću, inkorporirane su mnoge ljubavne pjesme (u poglavlju VI gdje su "pismi razlike
po pastirih rečene"), u Držićevim se pastirskim igrama kroz govor prostih seljaka-pastira
ili staraca parodira frazeologija ljubavne lirike (primjerice govori Miljenka, Radata i
satira u Tireni, II, 3, s. 565-584; II, 4, s. 623-660; III, 1, s. 899-948; IV, 1, s. 1175-1188;
IV, 6, s. 1339-1387 te stihovani govor Grižule u istoimenoj, inače proznoj drami, I, 3 i
III, 5).
12
U pokušaju kvantitativnog određenja dubrovačke ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća treba uzeti u obzir i
samorazumljivu pretpostavku da je značajan broj pjesama izgubljen. Tako se, primjerice, na temelju vijesti
da je polovica Vetranovićeva opusa izgubljena te nekih stihova u njegovim sačuvanim pjesmama čiji
pjesnički jezik odgovara onom iz ljubavne lirike, zaključuje da je Vetranović u mladosti pisao ljubavne
pjesme.
Sasvim rijetki izuzetci poput Hvaranina Lucića i trojice Zadrana, Jerolima Vidulića,
Petra Zoranića i Šime Budinića 13, ne mogu osporiti postavku o dubrovačkom kulturnom
krugu kao izrazitoj domeni hrvatske ljubavne lirike u 16. stoljeću.
U nastavku predavanja osvrnut ćemo se na neke probleme književnopovijesne

kontekstualizacije i poetološke analize hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća: 1) ima li
u toj lirici tragova srednjovjekovnih lirskih poetika; 2) kakav je njezin odnos prema
pretpostavljenoj onodobnoj narodnoj / pučkoj lirici; 3) na koje se tipove talijanskog
ljubavnog pjesništva 15. i 16. st. oslanja istodobna hrvatska ljubavna lirika i pojedini
njezini predstavnici; 4) kako provesti formalnu i tematsku analizu hrvatske ljubavne
lirike 15. i 16. stoljeća u cilju karakterizacije pojedinih opusa; 5) koja je društvena
funkcija hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća.
Srednjovjekovno i/ili narodno u najstarijoj hrvatskoj lirici

Kako je već istaknuto, srednjovjekovna hrvatska književna kultura ne posjeduje
svjetovno-lirsku komponentu. Ta se poetička komponenta, međutim, kao pjesnička
naslaga starijih vremena, pojavljuje možda u početku ranog novovjekovlja, u najstarijoj
hrvatskoj/dubrovačkoj ljubavnoj lirici sačuvanoj u Ranjininu zborniku. U njemu, naime,
postoji skupina pjesama koje se zbog poetičkih osobitosti, što ih s jedne strane razlikuju
od pjesama glavnine zbornika, a s druge čine sličnima narodnoj lirici, poznatoj tek iz
znatno kasnijih zapisa (18. i 19. st.), naziva "pjesmama na narodnu". U Rešetarovu
izdanju (SPH 2/1937) to su pjesme br. 571, 572, 573, 577, 591, 596, 601, 635.14 Te
13
Od Vidulića je sačuvana tek jedna krnja ljubavna pjesma na hrvatskom koja počinje stihom "Ako mi ne
daš lik, pogiba život moj". Njezin bi autor vjerojatno ostao daleko od književne historiografije da nije riječ
o čovjeku koji je živio u Zadru i umro 1499., što je bila dovoljna indicija za to da se u 15. st. i izvan
Dubrovnika pisala ljubavna lirika. Šime Budinić (između 1530. i 1535. – 1600.) napisao je potkraj 1550-ih
i početkom 1560-ih šest ljubavnih pjesama u dvostruko rimovanim dvanaestercima, većim dijelom s
prijenosnom rimom sjevernog tipa. (V. Zoranić, P., Planine / Karnarutić, B., Djela / Budinić, Š., Izabrana
djela. Prir. F. Švelec. Zagreb: Matica hrvatska. 2002., str. 333-338.)
14
Riječ je o trećem dijelu kritičkog izdanja u koji je Rešetar stavio "Pjesme iz prvoga dijela Ranjinina
zbornika, kojih nema ni u rukopisu Menčetićevih ni u rukopisu Držićevih pjesama". Unatoč tomu te su se
pjesme, zajedno s pjesmom "Odiljam se", sve do pronalaska Dublinskog rukopisa pripisivale Džori Držiću.
Vidi bilj. 2.
pjesme uglavnom karakterizira: baladeskna/narativna kompozicija u kojoj se razvija tema

uzvraćene ljubavi; događanje u prirodi, na otvorenom; dijalog sudionika ljubavne igre u
kojem se pojavljuju fraze govornog jezika i karakterističan leksik ruralnog prizvuka
(rodbinska nomenklatura poput "majka", "ćaćko", "bratac"; mladić se označuje imenicom
"hrabar", a njegova izabranica nije "gospoja" nego "djevojka"/"djevojčica"; izrazito česta
uporaba deminutiva); pojava drukčijih stihova: dominantni dvostruko rimovani
dvanaesterac ljubavnog pjesništva zamjenjuju metri 8+5, 8+6, 5+3, 5+6, koji se, osim
posljednjeg, javljaju i u kasnijem narodnom pjesništvu. Ipak, pored dominantne postavke
u književnohistoriografskoj tradiciji da ta skupina pjesama reprezentira onodobni
književni folklor (koji, osim u Hektorovićevim zapisima, izravno ne poznajemo!), u
novijoj se literaturi ističu sličnosti pjesama "na narodnu" s pjesničkim oblicima poznatim
u europskoj kasnosrednjovjekovnoj lirici.15 Tako se i antologijska pjesma "Odiljam se"
(SPH 2/1937, br. 603) određuje kao izdanak srednjovjekovne viteške lirike; njezina se
tema rastanka povezuje s povijesnim kontekstom križarskih ratova.
I jedan leksički kuriozitet najstarije dubrovačke lirike asocira srednjovjekovnu
književnu kulturu, i to onu njemačku (Minnesang). Naime, u dvjema se pjesmama Šiška
Menčetića za "gospoju" pojavljuje riječ "frava" (prema srednjovisokonjemački frouwe,
njem. Frau).16
Od srednjovjekovne pjesničke tradicije, provansalske trubadurske lirike i njemačkog
Minnesang, kasnija je europska pa i hrvatska ljubavna lirika naslijedila motiv služenja:
lirski se subjekt prema objektu soje žudnje očituje kao sluga, rob. U srednjovjekovnoj je
lirici takav "vazalni" odnos, međutim, imao i društvenu podlogu: pjesnici su pjesme
upućivali ženama višeg staleža, često i ženama svojih feudalnih gospodara.
Petrarkizam
Provansalska trubadurska lirika i njemački Minnesang obično se smatraju prvim etapama
u genezi europske renesansne lirike. Riječ je o književnopovijesnom (narativnom)
konstruktu koji prelazi granice pojedine kulture i koji se u svojoj cijelosti ne pojavljuje ni
15
Tu je postavku najbolje razradio Zoran Kravar u inače nevelikoj raspravi "Najstarija hrvatska ljubavna
lirika" (Dubrovnik, 6 (1995), 4, str. 171-180), na koju se u velikoj mjeri oslanja ovaj dio predavanja.
16
To su stihovi: "Goraše svital raj u ličcu toj fravi" (SPH 2/1937, br. 248 stih 27) i "Pjesance kad budeš na
skutu toj fravi" (isto, br. 331, stih 1).
u jednoj nacionalnoj/pojedinačnoj književnosti. Naime, dok domene prve

srednjovjekovne etape treba tražiti prije svega u provansalskoj (12. st.), a zatim i u
njemačkoj književnoj kulturi (12.-14. st.), središnji se dio razvoja odigrao na različitim
kulturnim prostorima Apeninskog poluotoka između 13. i 16. stoljeća, odakle se utjecaj u
15. i 16. stoljeću širio na druge razvijene europske renesansne književne kulture. U prvoj
polovici 13. stoljeća djeluje u Palermu pri dvoru Friedricha II. Hohenstaufena Barbarose
takozvana sicilijanska škola. U toj se pjesničkoj školi razvijaju neki koncepti pjesničke
obrade ljubavne tematike koji će prevladavati sve do 17. stoljeća, poput prikaza ljubavi
kao patnje i prolazne pojave, koja nastaje trenutačno (od pogleda) i koja svoje središte
ima u ljudskom srcu. Predstavniku sicilijanske škole, carskom bilježniku Jacopu da
Lentiniju pripisuje se izum soneta, najprestižnijeg oblika kasnije talijanske i uopće
europske lirike.
U drugoj se polovici 13. stoljeća središte razvoja ljubavne lirike premješta na sjever,
u Toscanu. Ta se nova pjesnička škola obično naziva dolce stil nuovo (slatki novi stil),
prema sintagmi kojom ju je označio Dante u XXIV. pjevanju Čistilišta, a u književnu
povijest uveo glasoviti povjesničar talijanske književnosti Francesco de Sanctis.
Koncepcija ljubavi u pjesništvu stilnovista dobiva neoplatoničku podlogu što se
pojednostavljeno i sažeto može ovako iskazati: ljepota žene ima božansko podrijetlo, ona
je izraz božje milosti; u lijepu se ženu zaljubljuje plemenit čovjek, osjetljiv na božansku
ljubav, pa je ljubav prema lijepoj ženi analogna ljubavi prema Bogu. Pjesništvo slatkog
novog stila pisano je na toskanskom narječju na kojem će se utemeljiti moderni talijanski
književni jezik, a njegovi su glavni predstavnici Guido Guinizelli, autor programskog
soneta Al cor gentil repara sempre Amore (K nježnu se srcu Ljubav uvijek sklanja),
Danteov prijatelj Guido Cavalcanti te sam Dante Alighieri (1265.–1321.), autor pjesničke
zbirke Vita nuova (Novi život, 1292.–1293.), sastavljene od tridesetak pjesama (od toga
25 soneta) povezanih proznim komentarima i posvećenih Beatrice Portinari. Djelo ima
ispovjedno-narativni karakter: odnos kazivača prema objektu žudnje prati se od prvog
susreta, preko zaljubljivanja i ljubavnih kriza do smrti Beatrice i najave novog djela koje
će ju proslaviti (Božanstvena komedija).
Ta ispovjedno-narativna (doduše, bez proznih dijelova) i neoplatonička crta obilježit
će i najslavniju zbirku europske lirike, Kanconijer Francesca Petrarce (1304.–1374.), što
je nastajao u dugom razdoblju (1330.–1365.) i u konačnici obuhvatio 366 pjesama, od

čega 317 soneta i 29 kancona. 17 Kompozicija Kanconijera može se odrediti kao
dvodijelna. Prvi dio obuhvaća uvodni sonet (obraćanje čitateljskoj publici) i pjesme
posvećene kazivačevoj ljubavi prema Lauri: od zaljubljivanja na prvi pogled do Laurine
smrti. Od 264. pjesme do završne kancone Bogorodici nalaze se pjesme posvećene
mrtvoj Lauri koje su izraz kazivačeve odluke da ide putem nebeskog spasenja. 18
Pripovjednu nit Kanconijera čini "povijest jedne ljubavi", a teme koje uz nju nisu vezane
uvlače se u zbirku arbitrarno. U Kanconijeru se mogu izdvojiti ove teme i motivi:
zaljubljivanje (prvi pogled, prvi susret); Gospojina fizička i duhovna ljepota; kazivačeva
ljubavna patnja; ljubavna sreća (uzvraćena ljubav); Gospojina smrt; kršćansko
moraliziranje (opreka materijalno/duhovno; prolaznost zemaljskog); pjesništvo; politička
tematika (sonet br. 114 protiv Avignona kao papinskog središta; domoljubna kancona br.
128) i dr. Dominantna tema Kanconijera jest kazivačeva ljubavna patnja, koja se često u
istoj pjesmi miješa s temom Gospojine ljepote. Motiv uzvraćene ljubavi pojavljuje se
obično tek u naznakama i na vrlo čedan način (uzvraćen pozdrav, tuga zbog pjesnikova
odlaska i druge slične naznake uzvraćene pažnje).
I premda Petrarca od tradicije preuzima sve važnije tematske i formalne sastavnice
(kompozicija zbirke, stihovi, strofe, pjesnički oblici), njegova je ljubavna lirika, upravo
kao svojevrsna sinteza i vrhunac te tradicije, zadobila normativan karakter u kasnijoj
europskoj ljubavnoj lirici, posebice u onoj nastaloj u 15. i 16. stoljeću. Stoga se često
ljubavno pjesništvo tog razdoblja, bez obzira na stupanj sadržajne i formalne vezanosti uz
Petrarcin Kanconijer, naziva petrarkističkim pjesništvom. Imajući na umu prije svega
hrvatsku ljubavnu liriku 15. i 16. stoljeća odnosno njezinu vezanost uz istodobno i
17
Kancona je pjesnički oblik sastavljen od neodređenog broja različito rimovanih sedmeraca i
jedanaesteraca (endecasillabo), raspoređenih u strofe od kojih je posljednja upućena osobi kojoj je pjesma
posvećena. U talijanskoj je književnosti kancona popularan oblik od stilnovista do Leopradija, a pripada
pjesništvu visokog stila. U Petrarcinu se Kanconijeru pojavljuju još i dva pučka pjesnička oblika koja su se
izvodila uz glazbenu pratnju – madrigal (8 do 14 jedanaesteračkih i sedmeračkih stihova) i balada (tal.
balatta, obično četiri strofe s refrenom) – te sestina, artificijelni oblik provansalskog podrijetla sastavljen
od šest nerimovanih jedanaesteračkih strofa i završnog terceta, u kojem se ponavlja šest ključnih riječi iz
prethodnih strofa.
18
Završna kancona Djevici (Bogorodici) najčešće je prevođena Petrarcina pjesma u hrvatskoj književnoj
kulturi; prvi su je preveli Marulić na latinski i Frane Božićevića na hrvatski.
istovrsno talijansko pjesništvo, mogu se za ovu prigodu zanemariti problemi podrobnije

raščlambe odnosa Petrarce i talijanske ljubavne lirike spomenutog razdoblja. Ponešto
simplificirano, ali i u skladu s glavninom dosadašnjih istraživanja talijanskih utjecaja na
ranu hrvatsku ljubavnu liriku, mogu se razlikovati dvije osnovne pjesničke struje u
talijanskoj književnosti 15. i 16. stoljeća. Prvu koja prevladava u drugoj polovici 15.
stoljeću obilježuje udaljavanje od Petrarcine poetike na mnogim razinama: idejnoj
(izostanak neoplatonizma), tematskoj (naglašeni senzualizam) i stilskoj (razmjerno nizak,
pučki stil; napuštanje soneta, a preferiranje pučkih pa i pjevanih oblika poput strambotta i
rispetta). Taj se tip ljubavnog pjesništva označuje različitim nazivima: termin dvorski
petrarkizam (tal. petrarchismo cortigiano) upućuje na vezanost pjesnika uz talijanske
dvorove, što s druge strane može prizvati sasvim različite konotacije od pučko-folklornih
obilježja tog pjesništva. Naziv strambotisti ističe upravo prevlast tog pučkog oblika, koji
doduše nije jedini pjesnički oblik kojim su se služili strambotisti, ali je differentia
specifica u odnosu na Petrarcu. Hrvatski komparatist Ivan Slamng skovao je pak termin
kariteanski petrarkizam, koji implicira poseban, pokretački i/ili normativni status
katalonskog pjesnika Benedetta Gareth Caritea (1450.–1514.), koji je nakon dolaska u
Napulj prihvatio strambotto i pjesnički jezik na napuljskom dijalektu. Osim Caritea u tu
skupinu pjesnika ulaze još i Antonio Tebaldeo (1463.–1537.) iz Ferrare, firentinski
pjesnici Angelo Ambrogini Poliziano (1454.–1494.) i Serafino Aquilano Ciminelli
(1466.–1500.) i dr. U domaćoj je književnoj historiografiji uvijek isticano da su talijanski
ljubavni pjesnici druge polovice 15. stoljeća, takozvani strambotisti ili dvorski
petrarkisti, posebno snažno utjecali na prvu generaciju dubrovačkih pjesnika, na Šiška i
Džoru.
Prema razlikovnom kriteriju poetičkog odnosa spram Petrarce drugi, bitno različit tip
talijanskog ljubavnog pjesništva pojavljuje se u prvoj polovici 16. stoljeća. Začetnik mu
je mletački pjesnik Pietro Bembo (1470.–1547.) prema kojemu se ovaj tip ljubavne lirike
i poetičke norme na kojima se ona gradi često označuju terminom bembizam. Bembo je
zastupao pjesništvo na talijanskom književnom jeziku s toskanskim narječjem kao
osnovom te, što je u pitanju utjecaja na druge jezično-književne kulture još važnije,
povratak izvornom Petrarci, a to znači obnovu kulta platonske ljubavi i slijeđenje
Petrarcina izraza i motivike, uključujući i normativan status soneta. Taj se tip ljubavnog
pjesništva 16. stoljeća, pisan visokim stilom i s Petrarcinim Kanconijerom kao poetičkom
normom, najčešće naziva akademski petrarkizam. Hrvatska je književna historiografija
prepoznavala utjecaj Bemba i njegova strogog akademskog petrarkizma već u neveliku
sačuvanom opusu Hanibala Lucića te još naglašenije u opusu vodećeg dubrovačkog
pjesnika s kraja 16. stoljeća – Dominka Zlatarića.
Uočljivo je da se u književnoj historiografiji pojam petrarkizam rabio za vrlo različite
tipove ljubavnog pjesništva kao što su dvorski/kariteanski i akademski petrarkizam, te se
tako približio nespecifičnoj oznaci za renesansno ljubavno pjesništvo uopće. Protiv takve
neselektivne uporabe termina petrarkizam u novije se vrijeme u domaćoj književnoj
historiografiji zalaže Tomislav Bogdan, ističući da bi spomenuti termin trebalo vezati
samo uz pjesništvo (pjesme, segmente pjesničkih opusa) u kojem se mogu prepoznati
nedvojbeni poetički utjecaji Petrarcina Kanconijera.19 U tom je smislu akademski
petrarkizam / bembizam zasigurno petrarkizam, ali senzualna, pučka ljubavna lirika
strambotta to nije. Naravno, to ne znači da u opusima pjesnika koji se označuju kao
strambotisti nema petrarkističkih pjesama. Selektivna upotreba termina petrarkizam
podrazumijeva istančaniju poetološku analizu, koja bolje uočava naslage tragova
raznovrsnih i raznovremenih poetika u opusu jednog pjesnika. Tako se, primjerice, u
opusima Šiška i Džore mogu prepoznati ili pretpostaviti tragovi poetika
srednjovjekovnog ljubavnog pjesništva, Petrarce i strambotista (možda i domaćeg
književnog folklora), kao što se u pjesničkom jeziku i motivici kasnijih dubrovačkih
ljubavnih lirika mogu prepoznati utjecaj Šiška i Džore. S druge strane, unatoč isticanju
bembističkih utjecaja na hrvatske lirike 16. stoljeća, treba posebno naglasiti da u korpusu
ljubavne lirike tog razdoblja na hrvatskom jeziku izostaje sonet. 20 U svakom slučaju,
posao tipološke karakterizacije hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća izrazito je
19
Selektivnu uporabu termina petrarkizam T. Bogdan uvodi u svojoj zasad neobjavljenoj disertaciji
Tekstualni subjektivitet u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća, Zagreb 2005.
20
O problemu izostanka soneta u hrvatskoj ranonovovjekovnoj ljubavnoj lirici opširno je pisao Svetozar
Petrović, jedan od njezinih najboljih poznavatelja (S. Petrović, "Problem soneta u starijoj hrvatskoj
književnosti", Rad JAZU, knj. 350, Zagreb 1968., str. 5-303). Njegova je osnovna postavka da su hrvatski
pjesnici izbjegavali sonet ne zato što su bili nedorasli njegovu zahtjevnom obliku nego zato jer su ga
doživljavali kao kulturni znak talijanskog, njima stranog pjesništva. Oni hrvatski pjesnici koji su pisali i na
talijanskom (primjerice, S. Bobaljević i D. Ranjina), na tom su jeziku pisali sonete. O tome je bilo riječi i u
predavanju V.
komparatistički posao, koji podrazumijeva obje komparatističke metode: tipološku

usporedbu i potragu za mogućim izvorima/poticajima (produktivnoj lektiri) u talijanskoj
književnosti.21
Kako čitati ljubavnu liriku 15. i 16. stoljeća

Obično se smatra da je senzibilitet suvremenog čitatelja za ljubavnu liriku izgrađen na
tradiciji romantičnog (modernog) pjesništva koje u sadržajnom smislu, u tematizaciji
ljubavnih osjećaja, podrazumijeva identifikaciju lirskog subjekta i pjesnika kao stvarne
osobe, ili barem tako visok stupanj mimetičnosti da recipijent pjesmom prikazani svijet
doživljava kao stvarno moguć. S druge strane, i u produkciji i u recepciji tog pjesništva, u
skladu s estetičkim zahtjevima epohe, očekuje se originalnost u izrazu, a djelomice i u
kompoziciji i motivici. Obje spomenute komponente – mimetičnost i originalnost –
ljubavnoj su lirici 16. stoljeća u načelu strane. To je pjesništvo na svim razinama izrazito
konvencionalno: krug tema, motiva i kompozicijskih rješenja vrlo je ograničen. Uz
konvencionalnost na planu sadržaja vezuje se i konvencionalan pjesnički jezik, koji se
zbog ustaljenih sintagmi i sintaktičkih rješenja doima formulnim, poput, primjerice jezika
narodne epike. U ljubavnoj lirici hrvatskih pjesnika 15. i 16. stoljeća (zapravo čitavog
ranog novovjekovlja!) u načelu ne treba tražiti tip "iskrenog",
ispovjednog/autobiografskog pjesničkog prikaza osjećajnosti. Česta prenaglašenost
kazivačeve ljubavne boli ili gospojine ljepote i drugih njezinih vrlina nisu izraz
pjesnikove naivnosti, nespretnosti, neuglađenosti i sl., nego naprosto onodobne naglašeno
konvencionalne poetike. Stoga se pri površnom čitanju ranonovovjekovne ljubavne lirike
često stječe dojam da je riječ o gomili pjesama koje jedna na drugu sliče kao jaje jajetu, a
nemotivirani čitatelj već nakon stotinjak pročitanih stihova osjeća zamor i dosadu. Kako,
dakle, provesti formalnu i tematsku analizu hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća
(ranog novovjekovlja uopće) u cilju karakterizacije pojedinih opusa?
Najmanje se posebnosti može očekivati u metru pjesama, s obzirom na to da je
izrazito dominantan stih dvostruko rimovani dvanaesterac, koji u dubrovačkih pjesnika
karakterizira i gotovo neizostavno ternarno fraziranje, odnosno obvezna leksička granica
21
O idejno-tematskom paralelizmu renesansne ljubavne lirike i humanističke ljubavne ekloge v. u tekstu D.
Novakovića Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma (str. 87-98), a kao primjer tog paralelizma v.
ljubavne ekloge Karla Pucića (sve u popisu obvezne literature odnosno lektire).
ne samo iza 6. i 12., nego i iza 3. i 9. sloga. 22 Drugi, bitno rjeđi stih u hrvatskom
ljubavnom pjesništvu jest simetrični osmerac, dominantan stih hrvatske srednjovjekovne
lirike.23
Nešto se više individualnosti može očekivati u pjesničkom jeziku i rimariju pjesama.
Tu od posebne pomoći mogu biti elektronički zapisi pjesama koji omogućuju brzo
pretraživanje karakterističnog leksika.24
Upotreba akrostihova također može biti karakterističan individualni pjesnički
postupak, koji katkad pripomaže određenju autorstva nekih pjesama. Kako su Šiško i
Džore često rabili akrostihove, Milan Rešetar je u kritički aparat svog izdanja njihovih
pjesama (SPH 2/1937) unosio i akrostihove gdjegod ih je uspio otkriti.
Dužina pjesme također bi mogla biti osnovom individualne karakterizacije pjesničkih
opusa, no golema većina lirskih ljubavnih pjesama 15. i 16. stoljeća razmjerno su kratke.
Tek se u opusu Šiška Menčetića javljaju i duže narativne pjesme (SPH 2/1937, br. 248,
294, 311, 415, 418, 455, 459, 460, 478). Tragovi narativnosti mogu se naći u većem broju
pjesama; osim spomenutih baladesknih crta pjesama "na narodnu", česta je i (fingirana)
anegdotalnost, primjerice u pjesmama Nikole Nalješkovića.
U hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća dominira tip takozvane izjavne pjesme; u
govoru lirskog subjekta, obično pri početku pjesme, fingira se obraćanje nekoj osobi ili
22
Kao primjer ternarnog fraziranja u dubrovačkom pjesništvu mogu se uzeti prva dva stiha prve
Menčetićeve pjesme u Rešetarovu izdanju:
Koji čtiš sej pjesni, molim te veselo, 3/3//3/3
tako ti ljuvezni, veseli tve čelo 3/3//3/3
Za ilustraciju izostanka ternarnog fraziranja izvan dubrovačkog književnog kruga mogu poslužiti prva dva
stiha Lucićeve pjesme iz njegove zbirke Pisni ljuvene:
Hlepi sarce moje gospoji otvorit 2/2/2//3/3
britke rane koje hoće ga umorit 2/2/2//3/3
Pojava ternarnog fraziranja u dubrovačkom dvostruko rimovanom dvanaestercu još nije objašnjenja;
uostalom, kao ni podrijetlo tog stiha. I o tome je bilo riječi u predavanju V.
23
Primjerice, u Lucićevu je kanconijeru samo pjesma "Jur nijedna na svit vila" napisana u osmercu, od 96
pjesama Džore Držića samo su dvije pisane u katrenima u kojima se pravilno izmjenjuju osmerci i
sedmerci (SPH 33/1965, br. 27 i 41), a u kanconijeru Marina Držića sve su pjesme u dvostruko rimovanom
dvanaestercu.
24
Gotovo potpun korpus hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća nalazi se na CD-ROM-u Klasici hrvatske
književnosti: Pjesništvo, Zagreb: Bulaja naklada. 2002.
nekom predmetu.25 Zoran Kravar je u tom apelativnom karakteru stare hrvatske lirike,
odnosno u izuzetno rijetkim pojavama bezglasne refleksivnosti, vidio simptom njezine
pučkosti, estetičke nepretencioznosti.26 Valja, međutim, istaknuti da je apelativnost
izuzetno česta i u Petrarcinu Kanconijeru.27
Rodne deikse u prostoru govora lirskog subjekta u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16.
stoljeća u pravilu upućuju na njegovu pripadnost muškom rodu. Ipak, hrvatski su pjesnici
tog razdoblja pisali pjesme u kojima se kao kazivač javlja žena. Te pjesme karakterizira
jednostavan pjesnički jezik, fingiranje pisane komunikacije, žudnja žene za odsutnim
muškarcem. S obzirom na to da je riječ o pjesmama koje su nedvojbeno napisali
muškarci, Tomislav Bogdan ih tumači kao mušku fantazmu o prihvaćenosti, svojevrsni
antipod dominantnoj temi neuzvraćene ljubavi.28
Naposljetku, ipak je motivsko-tematski kriterij najrelevantniji za individualnu
karakterizaciju opusa ljubavne lirike. Dominacija određenog tematskog kompleksa
(ljepota Gospoje; ljubavna bol; uzvraćena ljubav i senzualnost) odnosno način obrade
općih tema, mogu biti karakteristični za pojedinog pjesnika. Tako se, primjerice, imena
25
Kao primjer izravnog obraćanja na početku pjesme može poslužiti početni stih pjesme Džore Držića:
"Vilo, ka prostrili mê prsi s ljubezni" (SPH 33/1965, br. 18). U Lucićevoj pjesmi "Jur nijedna na svit vila"
formalno se pri kraju pjesme apostrofira Bog (Bože, kî si svim odzgara), dok, primjerice, u trećoj
Menčetićevoj pjesmi Rešetarova izdanja s početnim stihom "Zovijaše zora dan a slavno prolitje" nema ni
formalne apelativnosti. Termin izjavna pjesma rabi Z. Kravar, dok istu pojavu T. Bogdan uglavnom naziva
dijaloškom pjesmom.
26
Vidi Z. Kravar, "Stil i genus hrvatske lirike 17. stoljeća", u: isti, Nakon godine MDC, Dubrovnik 1993.,
70-103.
27
Kazivač Petrarcinih pjesama se obraća gospoji/Lauri (njezinim očima, ruci, rukavici, licu, pogledu, hodu,
riječima, smijehu), njezinim prijateljicama, čitatelju, sebi samom (svojim ušima, očima, nogama, govoru,
suzama, uzdasima, mislima, duši, srcu, svojoj kobi), samoj pjesmi, zvijezdama, zavisti, slavuju, mitološkim
bićima (Febu, Amoru, Titonu), Italiji, Avignonu, rijeci Roni, povijesnim ličnostima (Stefano Colonna,
Pandolfo Malatesti, Cino da Pistoia), svojim prijateljima, Bogu, Bogorodici, Svetom Petru, anđelima,
zemlji u kojoj počiva Laura, smrti.
28
U korpus pjesama "ženskog glasa" ulaze tri pjesme Šiška Menčetića, dvije Džore Držić, jedna pjesma
Ranjina zbornika što ju je prema otkriću T. Bogdana napisao Mato Paskvalov Hispani (SPH 2/1937, br.
727), četiri anonimne pjesme Ranjinina zbornika (isto, br. 723, 724, 725, 729), šest pjesama Nikole
Nalješkovića te po jedna pjesma Hanibala Lucića i Marina Držića. O tim pjesmama v. raspravu T.
Bogdana, "Ženski glas hrvatskih petrarkista", Republika, 3-4 (2002), str. 113-119.
Šiška Menčetića i Džore Držića zbog generacijske povezanosti i uloge utemeljitelja

hrvatske ljubavne lirike često spominju zajedno, no isto se tako često ističu i razlike
njihovih opusa: lirski subjekt Džorinih pjesama je povučen i kontemplativan, a onaj
Šiškovih prema objektu svoje žudnje često nastupa prijeteći agresivno, što se uglavnom
povezuje s biografskim arhivskim podatcima o nemirnoj Menčetićevoj ćudi i čestim
prijestupima; kod Šiška je, nadalje, naglašenija senzualnost i tema uzvraćene ljubavi; on,
za razliku od Džore, ima i dužih narativnih ljubavnih pjesama.
Nakon svega rečenog postavlja se pitanje: prema kojim se kriterijima prosuđuje
estetska vrijednost stare ljubavne lirike? Što njezine antologijske pjesme čini
antologijskima? Klasični kriteriji sklada i cjelovitosti, odnosno pregledne kompozicije i
jasnoće pjesničkog izraza (razumljiva pjesnička sintaksa), u pravilu pridonose pozitivnom
estetskom dojmu. Te kriterije, uz originalnu, nigdje do te mjere ostvarenu kompozicijsku
artificijelnost, zadovoljava možda najslavnija hrvatska ljubavna pjesma ranog
novovjekovlja, Lucićeva Jur nijedna na svit vila. Spomenute kriterije ispunjava i
antologijska pjesma Odiljam se, premda u jednostavnijoj aditivnoj kompoziciji i lakom
razgovornom stilu s refrenom koji stvara dojam pjevnosti. Obje pjesme na originalan
način razvijaju opće teme: žensku ljepotu i rastanak zaljubljenih. Zanimljivo je da dojmu
njihove posebnosti u razdoblju kojem pripadaju, barem u očima stručnjaka, pridonosi i
izbor stiha: nijedna nije pisana u dominantnom dvostruko rimovanom dvanaestercu.
Povjesničari starije hrvatske književnosti u prvoj polovici 20. stoljeća, prije svih Mihovil
Kombol, u skladu s bezvremenskim estetičkim imperativima Benedetta Crocea, u
pjesništvu su uvijek tražili izraz proživljene (iskrene) osjećajnosti. Po sebi je jasno da
konvencionalno ranonovovjekovno ljubavno pjesništvo u takvoj estetičkoj koncepciji
teško može dobiti prolaznu ocjenu. I premda su se kasnije takvi croceanski pristupi, kad
je riječ o starijoj književnosti, uglavnom odbacivali kao anakroni, povjesničari
književnosti i danas pokazuju posebnu pozornost za svaki proplamsaj iskrene,
ispovjedne, autobiografične osjećajnosti. Jer teško da bi, primjerice, jednostavni stihovi u
razgovornom stilu na početku pjesme Saba Bobaljevića Glušca (Srce mi je puno jada), u
kojoj se dalje uz nešto artificijelniji figuralni stil razvija konvencionalna tema ljubavne
patnje, na suvremenog čitatelja djelovali tako upečatljivo, kad isti ne bi znao da ih je
napisao čovjek kojeg životne nedaće nisu štedjele i zbog kojih u njegovim stihovima o
patnji, bolu, jadu uvijek želimo vidjeti nešto više od puke konvencije.
Društvena funkcija ljubavne lirike

Na važno i naoko jednostavno pitanje – Koju je društvenu funkciju obavljalo ljubavno
pjesništvo u 15. i 16. stoljeću? – teško je dati jednoznačan odgovor. Poetička bliskost
takozvanom dvorskom petrarkizmu, odnosno izostanak soneta i zapostavljanje
neoplatoničke koncepcije ljubavi (osim u Džore Držića i Dominka Zlatarića) s jedne
strane, a s druge dominacija apelativnih, izjavnih pjesama, fingiranje stvarne (često
pismene) komunikacije, spominjanje leuta u nemalom broju pjesama, sve to asocira
nepretenciozan status ljubavnog pjesništva kao oblika društvene igre. Uz takvu
karakterizaciju idu i pitanja, na koja također još nemamo sigurnih odgovora – Jesu li se
neke nama poznate ljubavne pjesme pjevale, javno izvodile? Jesu li unutartekstni adresati
pjesama bili katkad i stvarni adresati, pretpostavljeni čitatelji pjesama (misli se ovdje,
naravno, na samu gospoju)? Povjesničari književnosti često pretpostavljaju stanovitu
biologističku, u određenoj mjeri i kršćanski ideologiziranu, koncepciju uloge ljubavnog
pjesništva u opusu pojedinog autora, prema kojoj se ljubavne pjesme pišu u mladosti,
paralelno sa stvarnim ljubavnim iskustvima, dok se pisci u zreloj dobi okreću
"ozbiljnijim" temama, primjerice religioznim ili političkim. I u samim se ljubavnim
pjesmama, i to u onima koje se nazivaju petrarkističkima, može naći argumenata za
sličnu, trostupanjsku koncepciju razvoja ljudske (pretpostavlja se muške) emocionalnosti:
1) nevino djetinjstvo; 2) vrijeme mladenačke ljubavi i emocionalnog nemira; 3) zrelo,
muževno odbacivanje svjetovne i afirmacija božanske ljubavi. Tako se iz kasnije
perspektive ljubavne pjesme mogu karakterizirati kao mladenački grijeh.
No, dosta je argumenata za rezerviranost prema takvim naoko "zdravorazumskim"
koncepcijama. Jer, dok je Dinko Ranjina svoje ljubavne pjesme objavio kao mlad čovjek
(27 godina), Marin Držić je to prije njega učinio u zrelim godinama (43). Nadalje, teško
je pretpostaviti da je golemi pjesnički opus Šiška Menčetića nastao u relativno kratku
mladenačkom naletu. Isto se može reći i za ljubavne pjesme Nikole Nalješkovića, štoviše,
čak i uz njihovo biografističko čitanje. Naposljetku, ni ukupni društveni status ljubavne
lirike nije nedvosmisleno nizak. Osim činjenice da su se ljubavni kanconijeri objavljivali,
doduše razmjerno rijetko, tome u prilog ide i rana kanonizacija Šiška i Džore u
povijesnom pamćenju dubrovačke kulture. Uostalom, oni su upravo ljubavnom lirikom
započeli ozbiljan i ambiciozan posao stvaranja jedne nove književnosti.
LIRIKA U 16. STOLJEĆU II: Ostali žanrovi
Religiozna lirika
Gotovo sve pjesme iz korpusa hrvatskog srednjovjekovnog pjesništva pripadaju žanru
religiozne lirike. I u 16. stoljeću ona ostaje važan lirski žanr, premda je u kvantitativnom
pogledu slabije zastupljena od svjetovne lirike. S druge srane, u onodobnom sustavu
proklamiranih vrijednosti religiozno je pjesništvo stajalo, naravno, na vrhu piramide
lirskih žanrova.29 O tome svjedoče podatci o objavljivanju: prva autorska tiskana knjiga
hrvatskih pjesama jest knjiga dubrovačkog pjesnika Nikole Dimitrovića Sedam salam
pokornjijeh kralja Davida (Venecija 1549.), a nakon njega u 16. su stoljeću pjesme istog
žanra tiskali još Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić i Šime Budinić. Uz to, Mavro
Vetranović i Nikola Dimitrović, vodeći dubrovački religiozni pjesnici 16. stoljeća, bili su
u dubrovačkoj sredini izuzetno cijenjeni.
U odnosu na srednjovjekovnu, religiozna se lirika hrvatskih renesansnih pjesnika
razlikuje u nekoliko bitnih točaka:
- srednjovjekovna je lirika anonimna, ranonovovjekovna autorska;
- dominantan stih srednjovjekovne lirike jest simetrični parno rimovani osmerac, dok u
16. stoljeću religiozna lirika s ljubavnom dijeli dvostruko rimovani dvanaesterac;
- jezik srednjovjekovnog religioznog pjesništva je jednostavan i doslovan, a jezik
istovrsnog renesansnog često je prožet pjesničkim figurama;
- religiozne se teme u renesansnoj lirici obrađuju na osobniji način; religiozna lirika više
nema isključivo liturgijsku/obrednu funkciju, ona je namijenjena i čitanju u samoći,
odnosno individualnom prakticiranju religioznosti;
29
Pandan modernom terminu religiozna lirika u ranom je novovjekovlju termin duhovne pjesme. Kako je
pojam duhovnosti u modernom sekulariziranom društvu širi od kršćanske duhovnosti, u književnoj se
historiografiji izbjegava termin duhovno pjesništvo.
- emancipacijom od liturgijske funkcije u renesansnoj religioznoj lirici ostaje više

prostora za autorsku obradu nekih temeljnih kršćanskih postavki poput prolaznosti
zemaljskog života, ljudskog grijeha, pokore i Božjeg milosrđa;
- srednjovjekovna se religiozna lirika motivski dotiče s crkvenim prikazanjima, a često i
uvlači u njih; najbliži "žanrovski susjed" renesansne religiozne lirike jesu prigodne
pjesme nadgrobnice (pjesme "u smrt" nekih osoba), u kojima se također često
apostrofiraju prolaznost svega zemaljskog i važnost vrijednosti kojima se zaslužuje vječni
život.
I premda se u navedenim razlikama posebno ističe emancipacija renesansne
religiozne lirike od dominantno obredne funkcije iste pjesničke vrste u srednjem vijeku,
ta emancipacija nije kod svih autora provedena u istoj mjeri, odnosno nije potpuna.
Renesansno religiozno pjesništvo, a zapravo i cjelokupno ranonovovjekovno, ipak stoji
negdje na pola puta između kolektivnosti srednjovjekovlja i modernog iskazivanja
religioznih osjećaja kakvi su, primjerice, u opusu jednog Đure Sudete (1903.–1927.).
Evo i kratkog kataloga renesansnih opusa religiozne lirike s njihovim osnovnim
značajkama.
U posljednjoj pjesmi jednog rukopisne zbirke Šiška Menčetića (SPH 2/1937, br. 366)
lirski se subjekt, još uvijek u stihu i stilu prethodnih ljubavnih pjesama, obraća
Bogorodici ("Uzmožna gospođe") i moli je za milost na putu nebeskog spasenja. U
Menčetićevu opusu nalazi se i ciklus pjesama posvećenih Isusu (Pjesni o Isusu, SPH
2/1937, br. 501-512). Sve su pisane dvostruko rimovanim dvanaestercem i stilom koji
nalikuje Menčetićevoj ljubavnoj lirici, uz nužne leksičke posebnosti proistekle iz obrade
religiozne tematike. U većini tih pjesama individualizirani se lirski subjekt obraća Isusu s
molbom da mu pomogne okajati grijehe i osnažiti vjeru. Samo u pjesmi br. 511 lirski je
subjekt kolektiviziran, ali ta pjesma nema oblik molitve30
Slična podređenost religiozne lirike ljubavnoj pojavljuje se i u opusu Džore Držića;
pri kraju Dublinskog rukopisa nalaze se tek dvije religiozne pjesme: molitva "Salve
Regina" (SPH 33/1965., br. 89) u jedanaesteračkim (5+6) tercetima s unakrsnom rimom
30
U kratkim pjesmama br. 506-508 kao kazivač se pojavljuje Isus i obraća prolaznicima da obrate
pozornost na njegovu otkupiteljsku muku.
te kratka pjesma "Ave Maria" u dvostruko rimovanim dvanaestercima, molitveno

obraćanje Bogorodici za zagovor kod Isusa u času smrti.
Od svih hrvatskih renesansnih pjesnika Marko Marulić je u religioznoj poeziji ostao
najbliži srednjovjekovnoj poetici. Od nje ga jasno odvaja tek stih – dvostruko rimovani
dvanaesterac. Jezik njegovih pjesama pučki je jednostavan, doslovan i oslobođen složene
pjesničke sintakse. U Marulićevim pjesmama nema individualizacije religioznih osjećaja;
uglavnom je riječ o parafrazi biblijskih sadržaja, često i narativno prikazanih s govorom
likova (primjerice, Marije i Gabrijela u pjesmi "Od začetja Isusova"). Molitveni oblik
katkad dominira pjesmom ("Divici Mariji"), češće je podređen pohvali Isusu ili
Bogorodici ("Od uskarsa Isusova", "Od uzvišen'ja Gospina"). Marulićeve religiozne
pjesme kao da imaju za cilj učvrstiti recipijenta u vjeri, katkad i u formi izravnog apela
("Od deset zapovidi Božjih").
I brojem pjesama i brojem stihova (jer mnoge ih pjesme imaju više stotina) Mavro
Vetranović je najplodniji hrvatski pisac religiozne lirike u 16. stoljeću. U njegovu su
opusu dugačke pjesničke parafraze starozavjetnih sadržaja ("Pjesanca o Jobu", "Tužba
kralja Davida vrhu Absalona", "Tužba kralja Davida vrhu Saula i Jonate") i pjesme
uobičajene novozavjetne tematike s molitvenim partijama, posvećene Isusu ("Bogoljubno
razmišljanje vrhu muke Isukrstove", "Pjesanca Jezusu na križu", "Pjesanca Jezusu",
"Molitva Jezusu", "Tijelu Jezusovu", "Propetom Jezusu" itd.) i Bogorodici (devet
"Pjesanci djevici"). Posebno su zanimljive Vetranovićeve religiozno-refleksivne pjesme s
dominantnom temom prolaznosti vremena, nevezane izravno uz biblijske predloške i
time oslobođene izravne molitvene apelativnosti ili hiperbolične pohvale svetih osoba
("Pjesanca kratku roku našega života", "Mlohavo je svjetovno ufanje", "Pjesanca
razmišljanja o smrti", "Pjesanca o spoznanju", "Pjesanca smrti" i dr.). U tim pjesmama
Vetranović je mogao dati više maha osobnom doživljaju religioznosti. Vetranović je vrlo
slobodno parafrazirao pet psalama, koji su u njegovoj obradi višestruko duži od
izvornika, s aluzijama na suvremenost (primjerice, na tursku opasnost i međukršćanske
ratove pri kraju obrade psalma 50 "Miserere, mei Deus") i svoju sudbinu (u parafrazi
psalama 30 "In te domine speravi" i 60 "Salvum me fac Deus"). Isprepletanje religioznih,
moralističkih i političkih tema i inače je karakteristično za opsežan i tematski složen

Vetranovićev pjesnički opus (primjerice, u "Pjesanci u vrijeme od pošljice31").
Osim opširnih prepjeva Davidovih psalama koji se spominju u naslovu objavljene
knjige Nikole Dimitrovića (Sedam salam pokornijeh kralja Davida, Venecija 1549.), u
njoj se nalazi i 14 izvornih religioznih pjesama (SPH 5/1873, br. 14-27). Smo su dvije
pjesme tog korpusa napisane osmercima s obgrljenom rimom, ostale su u dvostruko
rimovanim dvanaestercima. Veći dio pjesama ima oblik molitve individualiziranog,
grijehom opterećenog, lirskog subjekta. U jednoj je pjesmi moleći lirski subjekt
kolektiviziran (br. 21), a u dvjema se kao grijeh ističe zemaljska ljubav (br. 15 i 16). Stil
Dimitrovićevih pjesama katkad je vrlo artificijelan (primjerice, topos neizbrojivosti u
pjesmi br. 20, niz impossibila u br. 22). Smrt kao kruna prolaznosti zemaljskog života,
ljudski grijeh i nada ("ufanje") u Božju milost temeljni su i međusobno isprepleteni
motivi Dimitrovićevih religioznih pjesama.
U veliku i žanrovski raznoliku opusu Nikole Nalješkovića pod naslovom Pjesni
bogoljubne nalazi se ciklus od 14 religioznih pjesama i jednog dužeg dijaloško-
narativnog pjesničkog prikaza Isusove muke (Razmišljanje vru muke Isukrstove). Pored
dominantnog dvostruko rimovanog dvanaesterca u dvjema se pjesmama javljaju i
osmerački katreni s obgrljenom rimom. Tematika Nalješkovićevih religioznih pjesama je
pretežito pasionska i marijanska (pohvale Gospi). Nalješkovićeva je religiozna lirika
dobar primjer istovremenosti raznovremenog: dominantan stih i mjestimična
individualizirana religiozna refleksivnost lirskog subjekta signal su suvremene poetike,
dok se u motivici, kompozicijskim postupcima i pjesničkom jeziku mogu prepoznati
tragovi poetike srednjovjekovnog pasionskog pjesništva. Nalješkovićeva se religiozna
lirika povezuje s prakticiranjem pobožnosti u bratovštini Svetog Antuna, čiji je pjesnik
bio član.32
U posljednjem dijelu zbirke pretežito ljubavnih pjesama Pjesni razlike Dinka Ranjine
nalazi se niz religioznih pjesama (SPH 18/1891., br. 408-436). Neke bitne poetičke
sastavnice – poput individualnog obraćanja Bogu, teme prolaznosti zemaljskog života i
31
pošljica - kuga
32
Detaljan prikaz religioznog dijela Nalješkovićeva opusa v. u Dolores Grmača, "Nalješkovićeve Pjesni
bogoljubne u kontekstu bratovština", Pučka krv, plemstvo duha: Zbornik radova o Nikoli Nalješkoviću, ur.
D. Dukić, Zagreb 2005., str. 153-185.
svjetovne ljubavi te uvlačenja diskursa ljubavne lirike – povezuju ciklus Ranjininih

religioznih pjesama s istovrsnim pjesmama Nikole Dimitrovića.
Dominko Zlatarić je napisao ciklus od 28 prigodnih pjesama vezanih uz smrt poznatih
osoba (Pjesni u smrt od razlicijeh). Ponekad je više pjesama posvećeno istoj osobi, a
neke su vezane uz smrt dubrovačkih pisaca (Miho Monaldi, Maroje Mažibradić, Sabo
Bobaljević Glušac). Osim uobičajene pohvale pokojnika i utjehe ožalošćenih, u
Zlatarićeve se prigodne pjesme katkad uvlači i diskurs religiozne lirike (slavljenje Boga i
vječnog života), a posljednje dvije pjesme ciklusa ("Duši svojoj" i "Prislavnoj djevici
Mariji") prave su religiozne pjesme.
Zadarski pjesnik Šime Budinić objavio je u Rimu 1582. knjigu prijevoda psalama
Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi. U njoj su se našle i dvije izvorne autorske pjesme s
aluzijama na političku suvremenost: Super psalmo: Deus venerunt gentes (o turskim
zlodjelima) te Super psalmo: Cantemus domino (o pomorskoj bitci kod Lepanta 1571.).33
Političko i satiričko pjesništvo

U hrvatsku se srednjovjekovnu književnost politika ne uvlači izravno. Spomenuti se
mogu tek dvije iznimke, obje s kraja epohe: Zapis popa Martinca o Krbavskoj bitci 1493.
u Drugom novljanskom brevijaru, te molitva koja počinje stihom "Spasi Marije tvojih
vernih", zapisana u Tkonskom zborniku (prva četvrtina 16. st.), a nastala najvjerojatnije u
drugoj polovici 15. st. U tu su molitvu inkorporirana dva stiha s aluzijom na "tursku
opasnost": "Jur v sirotstvi ditca cvile / cić žestoke turske sile".
Izostanak političke tematike u srednjovjekovnoj kulturi sasvim je u skladu s
uobičajenim razumijevanjem te epohe: shvaćanje povijesti na europskom je Zapadu u
srednjem vijeku univerzalističko, dano iz kršćanske perspektive, s temeljnom podjelom
na vrijeme prije i poslije Krista. S druge strane, svako određenje renesanse uvijek računa
s interesom te epohe za svjetovnu povijest i suvremenu političku stvarnost. U hrvatskoj
književnosti od kraja 15. do kraja 16. stoljeća pjesništvo nije središnje mjesto za
elaboriranje političkih tema. Tu funkciju obavljaju protuturski govori i poslanice na
33
V. Š. Budinić, Izabrana djela. Prir. F. Švelec, Zagreb 2002., 309-422 (U ediciji Stoljeća hrvatske
književnosti, u istoj knjizi sa Zoranićevim Planinama i Karnarutićevim Djelima. Budinićeve parafraze
psalama nisu, kao Vetranovićeve pa i Dimitrovićeve, znatno duže od izvornika. Budinićev omiljeni stih je
dvostruko rimovani dvanaesterac s prijenosnom rimom (sjeverni, marulićevski tip).
latinskom jeziku (M. Marulić, J. Divnić, F. Andreis, Š. Kožičić Benja i dr.). Slične
protuturske teme se ipak javljaju već i u humanističkom latinskom pjesništvu (J. Šižgorić,
J. Panonije, F. Andreis). Uopće, politička se tema u hrvatskoj književnoj kulturi 15. i 16.
stoljeća razvija kao "turska tema". Vrijedi to i za njezinu dionicu na hrvatskom jeziku.
Tako u Marulićevoj "Molitvi suprotiva Turkom" naslovom naznačen antiturski ton
dominira čitavom pjesmom. Turci se u njoj prikazuju kao Božja kazna, što je poznat
stereotip onodobne književne kulture kršćanskog Zapada. U Molitvi, međutim, nema
izraza izravne političke angažiranosti kakvi se javljaju u "Tuženju grada Hjerozolima". U
toj se pjesmi poziva na križarski rat protiv Turaka, na njihovo protjerivanje iz
Jeruzalema.
U korpus hrvatskog antiturskog pjesništva ulaze i već spomenuta dva psalma Šime
Budinića. No, najznačajniji pjesnik ovog žanra u 16. stoljeću svakako je Mavro
Vetranović. Njegov se interes za politiku ne iscrpljuje u protuturskom lamentiranju ili
pozivima na općekršćanski rat. Takve izravne pozive dubrovački pisac i nije mogao
odašiljati u svojim pjesmama bez rizika političkog progona u državici koja je bila u
vazalnom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Ipak, u mnogim se njegovim pjesmama
javljaju antiturski iskazi, koji nikad ne prelaze u hiperbolično sotoniziranje. "Pjesanca
slavi carevoj" od svih Vetranovićevih pjesama sadrži najviše referencija na suvremenu
politiku: u njoj se govori o osmanskim osvajanjima te posebno o ugarskoj, dubrovačkoj i
mletačkoj sudbini i politici prema Turcima. Međutim, i u toj pjesmi, kao i u nekim
drugim pjesmama, političke se teme uglavnom iscrpljuju u stereotipima o kršćanskoj
neslozi i Turcima kao Božjoj kazni ("Tužba grada Budima", "Pjesanca moru", "Pjesanca
Latinom"). Protuturske se poruke u nekim Vetranovićevim pjesmama miješaju s
protumletačkim: Venecija se u metafori "ribara u blatu" prikazuje kao lažna pomorska
sila, neaktivna u borbi s Turcima, ali zato agresivna prema Dubrovniku ("Orlača
riđanka34, rečeno u Blatu ribarom"). U pjesmi "Orlača riđanka Peraštu govori" oštro se
osuđuju Peraštani, gusari i mletački podanici iz najbližeg susjedstva. U trećoj u nizu
"proročkih pjesama" upućenoj Mlečanima i njihovim podanicima, u pjesmi "Orlača
riđanka Kotoru govori pronostik" opominje se mletački Kotor da se ne uzda u pomoć
34
Orlača riđanka je fiktivna proročica u nekim Vetranovićevim pjesmama; ona dolazi iz Dubrovniku
bliskog slavenskog kopnenog zaleđa.
svojih gospodara Mlečana u obrani od susjednih turskih podanika. Vetranovićev se

interes za suvremene političke događaje primjećuje katkad i u pjesmama koje imaju
dominantna obilježja refleksivno-religiozne lirike kao, primjerice, u posljednjih stotinjak
stihova "Pjesance u vrijeme od pošljice", gdje se Italija osuđuje kao mjesto grijeha i
međukršćanskih (habsburško-francuskih) sukoba, ili u molitveno strukturiranoj "Pjesanci
vrhu očenaša", u kojoj se aludira na protestantizam, međukršćanske ratove i turska
osvajanja.
Pjesništvo u kojemu se osuđuje politika neke države ili nekog njezinog dijela često se
označava i kao politička satira.35 Tim bi se terminom mogle pokriti sve Vetranovićeve
"orlače". No, "šibanje" nekog političkog entiteta, grada/komune, može biti i nepolitičke
prirode. Tako se, primjerice, u golemu pjesničkom opusu Šiška Menčetića nalaze i dvije
pjesme koje nisu ni ljubavne ni religiozne: u jednoj se napadaju neki ljudi koji očigledno
dolaze u Dubrovnik iz Kotora (SPH 2/1937, br. 469, početni stih "Njeki se nahodi u
gradu trag sada"), a u drugoj Zadar (SPH 2/1937, br. 471, početni stih "Ovo čuh govore
gdi veli star i mlad"). U tim pjesmama nema aluzija koje se mogu čitati kao političke, no
uzrok/sadržaj satire ostaje suvremenom čitatelju neproziran jer pjesme pretpostavljaju
društvene kontekste koji su piscu i njegovim suvremenicima bili dobro poznati, a koje
današnji književni povjesničar može tek rekonstruirati/naslutiti.
Mavro Vetranović je napisao nekoliko pjesama koje se mogu označiti kao satire
morala i običaja. Njihovo je idejno ishodište kršćanski nauk: osuda oholosti i taštine te
isticanje prolaznosti svega zemaljskog (bogatstva, raskoši, ljepote, užitaka), što se postiže
ne samo apstraktnim moraliziranjem nego i navođenjem konkretnih suvremenih primjera
poput dotjerivanja žena, skupocjene odjeće, trgovačke lakomost i sl. (vidi drugu pjesmu
naslova "Remeta", "Pjesanca Aurea aetas", "Pjesanca lakomosti", "Pjesanca Plutonu").
Osudi lakomosti idejno je bliska i osuda svemoći novca koji u suvremenom društvu stoji
iznad vrijednosti koje se drže istinskima ("da razum i mudros u scijeni nî sada"), o čemu
govori glasovita satirička "Pjesan o dinaru" dubrovačkog pisca Marina Kaboge (o.
35
Dio predavanja o satiričkom pjesništvu 16. stoljeća oslanja se na disertaciju o tom žanru Lahorke Plejić
Poje Hrvatsko satiričko pjesništvo u Dubrovniku od kraja 15. do početka 19. stoljeća, Zagreb 2006.
1505.–1582.), autora i jedne satire dubrovačkog plemstva na talijanskom ("Contro la

nobiltà di Ragusi").
U objavljenoj zbirci Dinka Ranjine Pjesni razlike (1563.) ima i satiričkih pjesama. U
nekim, uglavnom kraćim pjesmama ima podosta mizoginih stihova, a na mizoginost
upućuju i njihovi naslovi ("Ovdi pjesni slide, u kojih se zlim ženam ruga", SPH 18/1891.,
br. 58-60; "Jednoj zloj ženi, ka se njekijeh rasipaše a svoga prijatelja ljubit veće ne
ktijaše", br. 61; slično i br. 63-65 i 70-276), no ta je tematsko-idejna sastavnica utkana u
pjesme koje često imaju oblik obraćanja sudionicima ljubavnog odnosa kakav se inače
javlja u ljubavnoj lirici Ranjininih prethodnika, pa se one ne mogu nazvati mizoginim
satirama (satirama protiv žena) u užem smislu. Takva bi etiketa ipak pristajala pjesmi s
početnim stihom "U dare ljuvene pravo se svud pravi" (br. 67) u kojoj kazivač bez
formalne apelativnosti jednostavno poučava o ženskoj nezahvalnosti i iskonskoj zloći s
aluzijom na biblijsku Evu.36 Satiričkih iskaza, s osudom lakomosti, ima i u pjesmama s
početnim stihovima "Svjetuje ljudi, da veoma ne smagnu za zlatom" (br. 134) i "Oh, vaše
toj zlato na šta će dovesti" (br. 347). Dinko Ranjina je i jedini pravi predstavnik literarne
satire u dubrovačkoj/hrvatskoj književnosti 16. stoljeća: u nizu pjesama Ranjina se
razračunava s nekim svojim zavidnim kritičarom/kritičarima (br. 107, 171, 172, 177-183,
368). Najveću književnopovijesnu vrijednost ima pjesma "Jednomu, ki ništo ne učini, a
tuđe sve huli" (br. 107), koja svjedoči o Ranjininu poetičkom stavu o zastarjelosti
pjesničkog jezika prve generacije dubrovačkih ljubavnih lirika, koji jezik parodira ovim
stihovima: "Svitlušto sunašce, rozice, diklice, / ljuveno srdačce, grimizna svilice, / za što
me tač verna ostavi, moj venče, / krunice biserna, moj zlaćen prstenče?"
Pjesničke poslanice
Početci žanra pjesničkih poslanica (pisama u stihovima) sežu u rimsku književnost
(Horacije, Ovidije, Juvenal), a u neprekinutoj tradiciji u europskoj književnosti taj
književni oblik traje preko srednjeg vijeka, humanizma i renesanse sve do romantizma
(Boileau, Schiller, Goethe, Lomonosov itd.). U hrvatskoj se književnosti, međutim,
36
Mizoginu satiru poznaje i hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo ("Ženska ljubav" u Tkonskom zborniku).
Drugi satirički tekst te epohe jest pjesma protiv pokvarenosti svećenstva "Svit se konča", zapisana u
Pariškom glagoljskom kodeksu (o. 1380.). Satiričkih stihova protiv pokvarenosti suvremene crkve ima u
Vetranovićevoj pjesmi "Moja plavca".
pjesničke poslanice mogu smatrati izrazito renesansnim žanrom – u 16. je stoljeću preko
dvadeset hrvatskih pjesnika napisalo više od 100 pisama u stihovima, pretežito u
dvostruko rimovanim dvanaestercima, rijetko u osmercima. 37 Književnopovijesno
značenje pjesničkih poslanica dubrovačkih i dalmatinskih pisaca daleko nadilazi taj
razmjerno malen korpus. Najprije, one su prvorazredno svjedočanstvo o književnom
životu šesnaestog stoljeća; osim o književnoj komunikaciji unutar jedne sredine
(Dubrovnika), one pružaju izravne dokaze o tome kako je književnost prelazila
komunalne/političke granice. Primijećeno je da se ta međukomunalna književna
komunikacija odvijala u dvama krugovima: oko Nikole Nalješkovića na relaciji
Dubrovnik – Hvar – Korčula te oko Hanibala Lucića i Jeronima Martinčića na relaciji
Hvar – Split.
Pjesničke su poslanice riznica književnopovijesnih podataka kojih nema u drugim
izvorima. Primjerice, u Nalješkovićevim se poslanicama nalaze jedini podatci o Mihi
Matufiću i Marinu Galjacoviću, piscima čija se djela nisu sačuvala. Prema stihovima
Nalješkovićevih poslanica pretpostavlja se, nadalje, da su Mavro Vetranović, Nikola
Dimitrović i Petar Hektorović pisali ljubavne pjesme, kojih nema u danas poznatim
opusima tih pjesnika. U dvjema pjesničkim poslanicama Nikole Dimitrovića upućenima
Nalješkoviću spominje se zajednički prijatelj Mato (Hispani), za kojega je tek nedavno,
dijelom i uz pomoć tih poslanica, Tomislav Bogdan ustvrdio da je autor jedne pjesme
Ranjinina zbornika. Pjesničke poslanice Korčulanina Ivana Vidalija i Dubrovčanina
Vlaha Vodopića upućene Nalješkoviću jedina su sačuvana djela tih pisaca. Do otkrića
osamdesetak početnih stihova komedije Vlahinja hvarskog pisca Ivana Parožića u
37
O pjesničkim je poslanicama prvi sintetski tekst napisao Ivan Milčetić ("O poslanicama u dubrovačko-
dalmatinskoj periodi hrvatske literature", Program varaždinske gimnazije za god. 1881./2., Varaždin
1882.). U novije su se vrijeme istom temom pozabavili Franjo Švelec ("Svjedočenja pjesničkih poslanica u
hrvatskoj renesansnoj književnosti", u: isti, Iz starije književnosti hrvatske, Zagreb 1998., 31-38) i Dunja
Fališevac ("Poslanice Nikole Nalješkovića", u: Pučka krv, plemstvo duha: Zbornik radova o Nikoli
Nalješkoviću, ur. D. Dukić, Zagreb 2005., str. 99-124). S obzirom na to da je Švelčev tekst razmjerno
kratak te da on ne obrađuje samo pjesničke poslanice nego sve tekstove koji su u formalnom smislu pisma
te da se u njemu pojavljuje dosta zastarjelih etnocentričnih generalizacija, studentima se preporučuje
rasprava Dunje Fališevac, koja sadržajno daleko nadilazi prikaz jednog opusa, kako to sugerira njezin
naslov. Na tu se raspravu u velikoj mjeri oslanja i ovaj dio predavanja.
prošlom stoljeću, o postojanju tog djela svjedočila je tek Nalješkovićeva poslanica

Parožiću.
Pjesničke poslanice izravno i neizravno svjedoče o statusu pojedinih književnika te o
onodobnom književnom ukusu. Primjerice, iz jedne neobične, u oblik alegorijske vizije
(snoviđenja) zaodjenute poslanice Nikole Nalješkovića "Petru Hektoroviću vlastelinu
hvarskom" zaključuje se da je Nalješković kanonskim piscima svog vremena smatrao
Hektorovića, Vetranovića i Dimitrovića. Čak i šutnja (izostanak poslanica na neke
adrese) može biti rječita: na temelju nepostojanja poslaničke komunikacije na relaciji
Marin Držić – Nikola Nalješković vuku se oprezni zaključci o različitim prirodama i
svjetonazorima dvojice pisaca, pa čak i o mogućoj uzajamnoj netrpeljivosti.38
Pjesničke se poslanice stilom i tematikom katkad posve približavaju drugim lirskim
žanrovima, ponajprije ljubavnoj i religiozno-refleksivnoj lirici. Kod hrvatskih pjesnika
prevladava pohvalničko-panegirički ton, a izostaju satiričnost i polemika. Kao iznimka
može se spomenuti tek poslanica Marina Držića "Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu
Nikolinovu" [Menčetiću], u kojoj se dubrovački pjesnik brani od napada da je njegova
Tirena književni plagijat (u Držićevu će obranu stati i tobože pokradeni pisac – Mavro
Vetranović "Pjesancom Marinu Držiću u pomoć").
Stil pjesničkih poslanica uglavnom odgovara višem stilu renesansne ljubavne i
religiozne lirike; česti su različiti topoi skromnosti ("jer da bi stoti dil kriposti tve imal"
piše Ivan Vidali Nikoli Nalješkoviću), javlja se figura nemogućnosti opjevavanja
primateljevih vrlina (primjerice, u Nalješkovićevoj poslanici Ivanu Vidaliju, SPH
5/1873., str. 335-336), zatim usporedbe koje se grade na antičkoj mitologiji i sl. U
završne ili početne stihove upliće se ponekad ime pošiljatelja ili datum. 39 Pohvala
primatelja katkad se realizira govorom dodvoravanja, snubljenja koji i frazeologijom
odgovara onovremenoj ljubavnoj lirici.
Od pjesničkih bi se poslanica – jer iako se u stihovima, ipak su pisma, s pošiljateljem
i primateljem kao stvarnim osobama – trebalo očekivati da budu povlaštena mjesta za
iskazivanje privatnosti. Ta očekivanja ona tek djelomice ispunjavaju – mnoge su
38
Slično se može zaključiti i o odnosu Nalješković / Lucić. O tome v. Fališevac nav. dj. 106-107 i 120-121.
39
Nikola Dimitrović je u poslanicama Nikoli Nalješkoviću uvijek u završne stihove stavljao svoje ime:
primjerice u poslanici iz Aleksandrije: "u gradu ki njekad Lehsandro kralj stavi / Dmitrović ovo sad napisa
i spravi".
pjesničke poslanice prije mogu označiti kao javna nego kao privatna pisma. Ipak, u njih
se uvlače i privatne teme poput bolesti, konkretnih problema u ljudskim odnosima i
drugih sličnih tema iz svakodnevice korespondenata (primjerice, u poslanici Vlaha
Vodopića Nikoli Nalješkoviću [PSHK 5/1968., str. 457-458] ili Maroja Mažibradića
Dinku Ranjini [isto, str. 469-471]).40 Vrlo su rijetke, međutim, poslanice koje bi bile
kodirane kao prava privatna pisma, razumljiva isključivo korespondentima (primjerice,
poslanice Nikole Nalješkovića Vlahu Vodopiću [SPH 5/1873., str. 298] i Jerkuli
Bobaljeviću [isto, str. 332]).
Evo i nekih osnovnih podataka o najvažnijim opusima pjesničkih poslanica.
Hanibal Lucić je pisao poslanice manje poznatim osobama u Splitu i Trogiru
(Jeronim Martinčić, Nikola Matulić, Milica Koriolanović).41 U jednoj poslanici
Martinčiću Lucić na temelju onoga što je čuo piše o turskoj opsadi Rodosa 1522. te
spominje kako nastoji popraviti kuću koju mu je razrušila "gomila" (vjerojatno pučani u
vrijeme ustanka 1510.–1514.). U jednoj od dviju poslanica upućenoj Milici Koriolanović
Lucić joj u stilu petrarkističkog pjesništva izjavljuje ljubav. U njegovim je poslanicama
podosta klasično-antičkih reminiscencija.
Petar Hektorović, u čijem se opusu nalaze i dva prozna pisma Mikši Pelegrinoviću,
od poznatijih je pisaca slao poslanice Vetranoviću i Nalješkoviću. U poslanici
Nalješkoviću opisuje svoj bijeg pred Turcima 1537. godine. Pjesništvo i starost glavne su
teme njegovih poslanica.
Nikola Dimitrović je korespondirao s prijateljem Nikolom Nalješkovićem. Iz Ugarske
mu je poslao jednu makaronsku poslanicu, a njegovo najzanimljivije pjesničko djelo i
jedna od najvrednijih pjesničkih poslanica hrvatske renesansne književnosti uopće jest
duhovit opis Aleksandrije kao egzotična, orijentalna prostora prljavštine, bezakonja i
materijalnog obilja.
Nikola Nalješković najplodniji je pisac pjesničkih poslanica u starijoj hrvatskoj
književnosti (37 tekstova). Pisao je uglavnom kraće poslanice s pretežito pohvalničkim
tonom, a njihovi najpoznatiji primatelju su Hektorović, Dimitrović, Vetranović i Dinko
40
Iz jedne Lucićeve poslanice Jeronimu Martinčiću saznaje se da je naslovljenik bio dobio batine pa ga
Lucić nagovara da se ne osvećuje.
41
Rijetki su ženski primatelji pjesničkih poslanica; jedna se javlja i u opusu drugog velikog hvarskog pisca,
Petra Hektorovića: "Bogoljubnoj i svake hvale dostojnoj mladici Graciosi Lovrinčevi".
Ranjina. Osim pjesnicima, pisao je i knezovima i uopće moćnim ljudima u crkvenoj i

svjetovnoj hijerarhiji.
Prema broju pjesama odmah iza Nalješkovića slijedi Dinko Ranjina: on je napisao 25
mahom kraćih pjesama u dvostruko rimovanom ili običnom dvanaestercu, dominantnom
stihu ovog žanra (samo su tri Ranjinine pjesme pisane u osmercima). Osnovni žanrovski
signal Ranjininih pjesničkih poslanica jest naslov s imenom adresata, no ponekad u
stihovima nema niti formalnog obraćanja drugoj osobi (SPH 18/1891., br. 242, 253, 285).
Pohvala ili utjeha naslovljenika, savjet ili naprosto pozdrav naslovljeniku iz Italije
osnovne su teme Ranjininih poslanica, u kojima ima podosta refleksivnih stihova i
gnomičnih fraza. Ranjina je upućivao poslanice većem broju suvremenika, među kojima i
Nikoli Nalješkoviću i Maroju Mažibradiću.
Sabo Bobaljević Glušac pisao je pjesničke poslanice Maroju Mažibradiću i Mikši
Pelegrinoviću, a glavna im je tema piščeva bolest, provodni motiv njegova cjelokupnog
opusa. Ovdje je, međutim, ta tema obrađena na šaljiv način; Mikša Pelegrinović šalje
Bobaljeviću recept za lijek: "Od jazavac vitno rebro, / i od hrta lijeve desni, / od komarca
hrbat desni, / i sve stuci u prah dobro", a Bobaljević ga nadopunjuje u istom tonu: "Hoće
se oči obje od buhe, / od kokoši crne mlijeka, / fratarskoga zvona breka, / žuč od zmije
pepeljuhe. // Pak uzamši ove dare, / triebi 'e u rosi da od jaja / da se u nov lonac svare, / i
u krvi ljuta zmaja".
Horacije Mažibradić je pisao manje poznatim osobama. U svojim pjesničkim
poslanicama, pisanima već i u prvim desetljećima 17. stoljeća, i on govori o svojoj
bolesti, neimaštini i samoći.
Maskerate
Maskerate su renesansne pokladne pjesme u kojima pjeva maskirani muškarac ili skup
muškaraca. Maske obično predstavljaju obrtnike ili stanovnike dalekih zemalja; one na
ulici ili trgu pozivaju gradske žene na ljubav; bilo izravno, s većom ili manjom dozom
lascivnosti, ili neizravno, alegorijski, no tada najčešće izrazito lascivno. Osim uličnih
maskerata, u talijanskoj (ne i u hrvatskoj) renesansnoj tradiciji postoje i takozvane
salonske, sadržajem nešto profinjenije maskerate, koje su se pjevale u zatvorenim
prostorima. Maskerate se ne nastavljaju na antičku književnu tradiciju nego na
kasnosrednjovjekovnu karnevalsku praksu. Njihovo je zlatno doba druga polovica 15.

stoljeća, a domicilni prostor Toskana – Firenca Lorenza de' Medicija (1449.–1492.) te
Siena u isto vrijeme i u prvoj polovici 16. stoljeća. Za talijanske se maskerate pouzdano
zna da su bile pjevane; isto se smije pretpostaviti i za dubrovačke, premda nedostaju
izravni povijesni izvori (notni zapisi).
Vrlo popularna podvrsta maskerate jest cingareska (jeđupijata) u kojoj se pojavljuje

maska Ciganke koja gata. Cingareska je u Sieni znala imati funkciju prologa rustikalnoj
komediji (čak se pretpostavlja da se odatle i spustila na ulicu). Maska Ciganke obično
priča o svojoj nesretnoj sudbini i lutanjima, što se temelji na legendi o prokletstvu Cigana
jer svetoj obitelji nisu pružili utočište dok je pred betlehemskim pokoljem bježala kroz
egipatsku pustinju (Matej 2, 13-19). Ciganka nudi ljekovite trave, čarobne masti i recepte,
bavi se bijelom i crnom magijom; često ima obilježja "vilenice" (vještice), rođene u
vulkanu, u prašumi, u vrijeme potresa ili oluje; ona je uvijek žena koja posjeduje
nadnaravnu moć. Povijesnu podlogu cingareski nije teško otkriti: Cigani (Romi) dolaze u
Toskanu, ali i u dubrovački kraj, upravo početkom 16. stoljeća. Etimologija njihova
etnonima na jeziku dubrovačke sredine (Jeđupak, Jeđupka) proistječe iz krive, tada po
čitavoj Europi raširene pretpostavke da Romi potječu iz Egipta, a ne iz Indije (usp. engl.
Gypsy).
Maskerate se, unatoč svojoj ukorijenjenosti u kasnosrednjovjekovni karneval, obično

doživljavaju kao "najrenesansniji" žanr, kao metonimija stereotipa o renesansni
(razuzdanost, hedonizam, carpe diem).42 Na toj se ideji temelji i njihova popularnost u
moderno doba, odnosno istaknuto mjesto u književnom kanonu renesanse.43 Ipak,
književnopovijesna procjena koja se temelji na kvantitativnoj zastupljenosti te tematsko-
42
U Firenci su se u korizmeno doba izvodile i takozvane pobožne maskerate; maske mrtvaca koje pozivaju
na okajanje grijeha.
43
Kulturnopovijesnu popularnost maskerate mogle su podupirati i utjecajne postavke ruskog teoretičara
Mihaila Bahtina o subverzivnoj snazi karnevalske kulture (Творчество Франсуа Рабле и народная
култура средневековъя и ренессанса, srpski prijevod Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura
srednjega veka i renesanse, Beograd 1978.). U novije se vrijeme i takva gledišta dovode u pitanje;
karnevalska se kritika vlasti može tumačiti i kao kontrolirani "ispušni ventil" koji sprječava istinsku
subverzivnost i pridonosi očuvanju postojećeg stanja. Uostalom, najluđe je karnevale organizirao
firentinski vladar Lorenzo de' Medici zvani "il Magnifico".
idejnoj širini nekog žanra, mora donekle relativizirati taj visok status maskerate u
hrvatskoj renesansnoj književnosti, čak i unutar lirskih žanrova.44
Godine 1599. u Veneciji je novcem dubrovačkog plemića skorojevića Tome
Budislavića prvi put tiskana neka hrvatska maskerata: Jeđupka Andrije Čubranovića,
tobožnjeg Budislavićeva rođaka po majci. Djelo, čiji se sadržaj tek djelomično
prepoznaje u dvjema talijanskim pokladnim pjesmama 45, objavljeno je do polovice 17.
stoljeća još dva puta (1616. i 1632.). Tek je polovicom prošlog stoljeća otkriveno da je
riječ o književnoj mistifikaciji: pravi autor Jeđupke je hvarski pisac Mikša Pelegrinović,
Čubranović je vjerojatno izmišljeni autor, a njemu pripisano djelo zapravo je izbor
dijelova iz znatno većeg Pelegrinovićeva djela napisanog još 1523. 46
Pelegrinović/Čubranovićeva Jeđupka zapravo je zbirka pokladnih pjesama jer su se u
karnevalu te pjesme izvodile pojedinačno, o čemu svjedoče i brojni pojedinačni zapisi u
starim rukopisima. Najduža verzija Pelegrinovićeva djela sadrži 80 uvodnih stihova i 18
"sreća" (Cigankinih gatalačkih pretkazivanja gospojama), sastavljenih od po 10
osmeračkih katrena s obgrljenom rimom i jednog katrena – "uzdara" kojim Ciganka
zahvaljuje gospoji na daru što ga je primila od nje nakon proricanja "sreće" (SPH
44
Maskerate nisu čisti lirski žanr; one pretpostavljaju izvedbu, dakle sadrže dramske elemente. Povjesničar
književnosti ih, međutim, iz nužde – jer mu nedostaju podatci o izvedbi – promatra kao Rollengedicht,
pjesmu čiji je kazivač precizno okarakteriziran, tako da je identifikacija lirskog subjekta i autora (kao
primjerice u ljubavnoj lirici) apsolutno nemoguća. U maskeratama se – opet za razliku od, primjerice,
ljubavne lirike – pretpostavlja fizička prisutnost adresata, no on je uglavnom podjednako šutljiv kao i
adresat ljubavnih pjesama.
45
"Contenzione di un villano et una zingara", sienski pokladni kontrast komediografa Bastiana di
Francesca, izveden 1520., te "Canzona delle zingare" jednog slabo poznatog firentinskog pjesnika. Usp.
Milivoj Petković, Dubrovačke maskerate, Beograd 1950., str. 30-41.
46
Milivoj Petković je u navedenoj monografiji o dubrovačkim maskeratama pretpostavio da je Andrija
Čubranović zapravo Andrija Zlatar kojemu se hipotetički pripisuje niz ljubavnih pjesama iz Ranjinina
zbornika (SPH 2/1937., br. 642-698). Kako su Čubranovići došli u dubrovački kraj iz Bosne i nekad se
nazivali Nehorić, tobožnji bi se autor Jeđupke trebao zvati Andrija Nehorić. On je, prema Petkoviću, svih
šest "sreća" (tal. ventura) svoje Jeđupke preuzeo od Pelegrinovića, samo što je posljednju znatno proširio
vlastitim stihovima. Kasnije je Antun Kolendić nastojao dokazati da je Pelegrinović autor svih stihova
tobožnjeg Čubranovićeva djela te da taj pisac nikada nije ni postojao. U današnjoj književnoj historiografiji
prevladava to mišljenje (v. natuknicu o A. Čubranoviću u Leksikonu hrvatskih pisaca, Zagreb 2000., str.
150-151).
8/1876., str. 165-193). Tu kompoziciju ima i prvih pet "sreća" Čubranovićeve verzije,
dok je njegova šesta "sreća" znatno duža (361 stih); u njoj su i antologijski stihovi:
"Kušaj, kušaj er ko kuša / samo jednom ljubav ča je, / reće meda slađa da je / i milija
negoli duša". U "srećama" se uglavnom tematizira ljubavni život žena kojima se gata:
neudanima se daju savjeti kako da osvoje voljenu osobu, a udanima govori o odnosima s
mužem (sedma i osma sreća spominju preljub muža); proriču se još i rođenja djece i
stjecanje bogatstva.
U Dubrovniku je prije 1584. godine nastala jedna Jeđupka nepoznata autora,
sastavljena od 213 osmeraca raspoređenih u katrene s ukrštenom rimom i završne kvinte
s rimom abbaa (SPH 8/1876., str. 235-241). Ciganka ove pjesme zapravo je vilenica
imenom Egripija; ona se obraća jednoj gospoji, govori joj o svojoj prošlosti, opisuje
čarobno bilje, daje korisne savjete i recepte, daruje joj naposljetku Amorovu jabuku. Ta
adespotna dubrovačka Jeđupka imitacija je talijanske cingareske nepoznata sienskog
pjesnika (Zingaresca nuova, 1582.).
Sabo Bobaljević Mišetić Glušac napisao je jednu Jeđupku (180 osmeraca u katrenima
s obgrljenom rimom) u kojoj ciganka ženu koju vara muž, slično kao i u Pelegrinovićevoj
sedmoj "sreći", nagovara da uzvrati istom mjerom (SPH 8/1876., str. 205-210).
Naslov Jeđupka ima i jedna pjesma Horacija Mažibradića (SPH 11/1880., str. 215-234)
kojoj nedostaje početak (sačuvano je 686 stihova), a strofe se sastoje od šest stihova:
četiri osmerca s ukrštenom rimom i dva kraća rimovana stiha od četiri ili pet slogova.
Ciganka nosi ime Znahorica; ona u pjesmi govori o svojoj prošlosti, a okupljenim
gospojama (ne svakoj ponaosob) daje općenite savjete i proročanstva.
Pokladne pjesme u kojima se javljaju druge uloge (ne Ciganke) u dubrovačkoj su
renesansnoj književnosti pisali Mavro Vetranović, Nikola Nalješković i Antun Bratosaljić
Sasin.
Korpus Vetranovićevih maskerata čine razmjerno kratke pjesme "Trgovci Armeni i
Indijani", "Dvije robinjice", "Pastiri", "Vuk ovci priko rijeke", "Lanci Alemani,
trumbetari i pifari" (preradba talijanske pokladne pjesme "Canto di lanzi che suonano
tromboni" Giovambattista dell'Ottonaia). Sve su pisane u osmeračkim katrenima abab i
uvijek se svaki treći katren ponavlja. U Vetranovićevim maskeratama izostaje lascivnosti,
nema čak ni ljubavne tematike, ali zato ima pohvala Dubrovniku.
U opusu Nikole Nalješkovića nalazi se ciklus od dvanaest pjesama pod naslovom

Pjesni od maskerate (SPH 5/1873., str.154-172). Već na prvi pogled taj se niz pjesama
doima prilično nehomogenim: pored za ovaj žanr karakterističnog osmerca, Nalješković
rabi i dvostruko rimovane dvanaesterce (br. 2 i 3); nakon izrazito lascivnih pjesama u
prvom dijelu zbirke (osobito br. 1, 2, 4 i 5) slijede daleko "čednije" pjesme, a posljednje
se dvije naročito udaljavaju od žanra pokladne pjesme: u jedanaestoj se lirski subjekt na
način uobičajen u ljubavnoj lirici obraća jednoj ženi, a posljednja je zapravo pirna
pjesma.47 Nalješkovićeva prva maskerata, najduža pjesma njegova ciklusa, zbog duhovite
lascivne aluzivnosti stihova što ih izgovaraju maske vragova najpoznatiji je tekst tog
žanra u hrvatskoj književnosti nakon Pelegrinovićeve Jeđupke: "Poskačemo gori doli /
sjemo tamo udaraje, / i ništo nas ne zaboli; / tuj nam krepos narav daje, // ter još dublje
tuj upasti / sa svom snagom nastojimo, / al u našoj nie vlasti / da mi dugo tuj stojimo. //
Er pakljene tej vrućine, / kako čuste vi od mene, / bljuvati nam on čas čine / iz čeljusti
biele pjene."
Antun Bratosaljić Sasin napisao je dvije pokladne pjesme: "Mužiku od crevljara",
imitaciju talijanske "Canzona de' calzolai" Lorenza de Medicija, te pjesmu "Vrtari",
prozirnu alegorija s lascivnim ljubavnim pozivom gospojama.
NARATIVNA KNJIŽEVNOST 16. STOLJEĆA (Bilješke uz predavanja IX-XI)*
Biblijska i povijesna epika

- Biblija i politička povijest (suvremeni ratovi) kao dominantne teme u hrvatskoj naraciji
u stihu/epici u 16. stoljeću.
I. Biblijska epika
A) Kanonska ranokršćanska djela:
47
Tomislav Bogdan ipak, na temelju poetičkih usporedbi Nalješkovićeva ciklusa s talijanskim maskeratama
te otkrivanja dosad neprepoznate seksualne aluzivnosti u nekim pjesmama, zastupa tezu o jedinstvenosti
Pjesni od maskerate. Usp. T. Bogdan, "Nalješkovićeve maskerate", u: Pučka krv, plemstvo duha: Zbornik
radova o Nikoli Nalješkoviću, ur. D. Dukić, Zagreb 2005., 139-151.
*
Ove bilješke imaju isključivo funkciju dodatnog informiranja/repetitorija o hrvatskoj epici 16. st. i ne
ulaze u korpus obvezne ispitne literature.
- Juvencus, Gaius Vettius Aquilinus (Juvenk, Gaj Vetije Akvilin; Španjolska, 4. st.),
Evangeliorum libri quattuor (Četiri knjige Evanđelja) > 3211 stihova u 4 podjednako
dugačka pjevanja > ujedinio sva četiri evanđelja prateći ih sinoptički, a ponajviše se
oslanjajući na Matejevo48
- Sedulius, Coelius (Sedulije; Italija, 1. pol. 5. st.), Carmen Paschale (Uskrsna pjesma) >
1753 heksametra u pet knjiga > kratak prikaz Starog zavjeta te Isusova života (čudesa)
prema Evanđeljima
- Arator (Italija, 6. st.), De actibus apostolorum (Djela apostolska, 544.) > 2336
heksametara podijeljenih u dvije knjige, od kojih prva sadrži 23, a druga 30 epizoda >
predložak je Lukino evanđelje
- Avitus, Alcimus Ecdicius (Avit, Akcim Ekdicije, 5/6. st., biskup u Beču), De spiritalis
historiae gestis (Događaji duhovne povijesti) > 2552 heksametra u 5 pjevanja: Stvaranje
svijeta, Prvi grijeh, Gubitak Raja, Potop i Izlazak
- u Marulićevoj se oporuci spominju Juvencus, Sedulius, Arator

>> u žanru ranokršćanske biblijske epike sačuvana je antička epska poetika: v. dalje o
pojmu biblijsko-vergilijanske epike
B) Kanonska djela 16. stoljeća
- Vida, Marco Gerolamo, Christias, 1535. > 6012 heksametara; ne prepričava se linearno
čitav Kristov život > hrvatski prijevod/prerada: Junije Palmotić, Kristijada, 1670.
- Sannazzaro, Jacopo, De partu Virginis, 1526. > hrvatski prijevod/prerada Paskoja

Primovića Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga (poč. 17. st.)
C) Djela hrvatskih autora 16. stoljeća
48
Sinoptički ovdje znači: potpunim pregledom cjeline na temelju ujedinjenja elemenata iz različitih manjih
cjelina. Terminom sinopsis inače se označuju prva tri evanđelja: Matejevo, Markovo i Lukino, jer čine
cjelinu. Sinoptici su pisci tih evanđelja.
- Ivan Polikarp Severitan, Solimais (Pjesma o Jeruzalemu), Rim 1509. > 3 dijela, oko
1000 heksametara > o stvaraju svijeta; istočnom grijehu i otkupljenju čovjeka
- Marko Marulić, Davidias (objavljeno 1954.) > 14 pjevanja 6765 heksametara

> starozavjetni izvor: Samuel, I, 13-31; Samuel II, 1-24; Kraljevi I, 1-2
> David kao alegorija Krista
> klasični epski postupci: invokacije na tri mjesta: I, 1-11; VII, 1-8; X, 1-13 > uz svaku
invokaciju vezana je i indikacija teme > česte su vremenske perifraze > 32 produžene
poredbe
> otprilike 2/3 teksta Davidijade pripada dijegezi (govoru pripovjedača), 1/3 mimezi
(govoru likova) > vrlo nizak postotak mimeze > u Davidijadi nema objektivnog
homerskog pripovjedača; pripovjedač je tumač
> kompozicijski se Davidijada predstavlja kao dvodijelna (I-VI pjevanje: Šaulovo
kraljevanje; VII-XIV pjevanje: Davidovo kraljevanje) ili kao trodijelna (tri invokacije i
indikacije teme: I-VI pjevanje: David prije kraljevanja; VII-X pjevanje: David kao kralj:
grijehovi; X-XIV pjevanje: David kao kralj: ispaštanje) > u oba slučaja kompozicija
proizlazi iz predloška
> odstupanje od predloška: a) Marulić krati svoj tekst ispuštajući neke podatke koje
sadrži Biblija; b) mjestimice odstupa od reda epizoda kakav je u Bibliji, što je novina u
odnosu na Juditu; c) širi tekst na tri načina: 1) unosi radi boljeg razumijevanja i ilustracije
podatke iz drugih knjiga Biblije, iz komentara Vulgate, dodajući vlastite komentare; 2)
moralno-didaktičke napomene, sentencije i ekskursi religiozna sadržaja (sve zajedno
zaprema u Davidijadi oko 5% stihova); 3) prestilizacija predloška elementima
karakterističnim za antičko epsko pjesništvo
- Jakov Bunić, De vita et gestis Christi, Rim 1526. > više od 10.000 heksametara u 16
pjevanja > linearan opis Isusova života > sinoptički, paralelan uvid u sva četiri Evanđelja
> ambiciozno djelo koje nije steklo popularnost
- Beneša (Benešić), Damjan, De morte Christi > ep u rukopisu, dovršen 1538./1539. > 10
pjevanja, oko 8.500 stihova (sačuvano 8.338) > novozavjetna tema: o Isusovoj muci, ali
uz digresije se govori i o starozavjetnim događajima (povijest židovskog naroda),
objašnjavaju se neki problemi kršćanske teologije (aspekti Božje naravi; odnos Oca i
Sina), aludira na suvremenost (Osmanlije) > kompozicijski i sadržajno blizak Vidinu epu
> izuzetno brza reakcija na najpopularniji biblijski ep > kritičko izdanje pripremio
Vladimir Rezar (Hrvatska književna baština, IV/2005., str. 9-347) > v. tekst V. Rezara o
epu De morte Christi na Omegi
- Marko Marulić, Judita, 1521. (1501.) > 6 pjevanja; 2126 dvanaesteraca
- Marko Marulić, Istorija od Suzane > 780 dvanaesteraca bez podjele na pjevanja
>> povijesni kontekst biblijske epike: vrijeme reformacije tj. rane protureformacije i
konsolidacije katoličke crkve > Vida je svoj ep pisao po narudžbi pape Leona X.
Pojam biblijsko-vergilijanske epike

- epika koju obilježuju biblijska tematika, kršćanska ideologija te stilski i kompozicijski
postupci klasične antičke epike > traje od ranog srednjeg vijeka do 17. st.
- tipični postupci na (s primjerima iz Marulićeve Judite)
> indikacija teme / invokacija (Dike ter hvaljen'ja presvetoj Juditi, /smina nje stvore(n)'ja
hoću govoriti; /zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, / ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost,
I, 1-4)
> vremenske perifraze ("Jur sunce ničeće nagnul´ biše kola, / svitli obraz hteće zamaknuti
dola; / istočoga okola jur šćićaše stranu / noć, dvižuć odzdola črnokosu glavu", III, 85-88)
> produžene poredbe (Tako ričmi timi pokol mu vuhlova, / kolinmi obimi poklek, skut
celova. / Takoj ti svidova svinju da uti(j)e / pomnja težakova, češuć oko ši(j)e. / Vode joj
ulije i željudom pita / da ju pak ubije i ditcu napita. / Ona hruča, rita, legne uz močiru, /
hvata iz korita; on ostri sikiru, IV, 292-299)
> katalozi (biblijskih i mitskih ljepotica, IV, 121-152; biblijske i antičke pijanice, V, 95-
164; hrabrih i požrtvovnih žena iz biblijske i antičke povijesti i mitologije, VI, 169-236)
> perifraza > dugački opisi tipično epskih scena (opis asirske vojske I, 161-309)
> stalni epiteti > nema ih u Marulića i Karnarutića > u homerskoj i usmenoj epici
> podjela na pjevanja
Odnos epa prema biblijskom predlošku:

1. ekscizija – izbacivanje građe u većem obimu;
2. kontrakcija – kraćenje i sažimanje;
3. neutrum – približno isti opseg;
4. ekspanzija i amplifikacija – stilistička proširenja teksta i manji tematski dodaci;
5. adjekcija – veći (ekstradijegetski) dodatci > riječ je o dodatcima koji se ne temelje na
biblijskom tekstu
II. Povijesna epika
A) Duža epska djela:
- Barne Karnarutić, Vazetje Sigeta grada, 1584. > 4 pjevanja, 1056 stihova
> klasično-epski postupci: stihičnost; podjela na pjevanja; indikacija teme; opisi tipično
epskih scena (okupljanje vojski, borba, gozba, govori vojskovođa) /nedostaju: apostrofa;
katalozi (osim primjera Cezara i Scipiona kao dobrih vojskovođa); vremenske perifraze;
stalni epiteti
- Antun Bratosaljić Sasin, Razboji od Turaka > devet dijelova (razboja); 1820 stihova; u
početku dvostruko rimovani dvanaesterci (I, 1-82), kasnije osmerci (prvi katren abab,
ostali abba)
> tema: događaji iz prve tri godine habsburško-turskog tzv. Dugog rata (1593.–1606.).
> kompozicija: kronološka; opisuju se ratni događaji jedan za drugim; nema jedinstvene
epske radnje > svaki razboj ima sličnu kompoziciju: 1) opis doba dana kad pjesnik
susreće vilu; 2) vilin izvještaj: kratko se referira na prošli događaj i opisuje novi; 3)
rastanak pjesnika i vile < ponekad u jednom razboju ima više izvještaja < vilini izvještaji
imaju stereotipne dijelove: opis borbe, bježanja Turaka, turski plijen
> "naivan pripovjedač" > pristaje uz jednu stranu, ali ne ideologizira
> postupci estetizacije teksta: opisi zore; opisi vile u stilu ljubavne šesnaestostoljetne
lirike, pastoralni rekvizitarij (vile, satiri, vlašići), reminiscencije iz antičke kulture i
mitologije (Leonida i Kserkso, Apolo, Aurora, Titon, Arijon) > kompozicija i uopće
generička obilježja teksta pripadaju nižem estetičkom registru
B) Anonimne epske pjesme s povijesnom tematikom
- "Počinje razboj i tužba kralja ugarskoga" > 336 dvostruko rimovanih 12-eraca
> o pogibiji kralja Ludovika 1526. na Mohačkom polju
> objavljeno u Nastavnom vjesniku XLIII/1934-1935
- "Pisam od Malte" > 526 parnorimovanih osmeraca u oktavama (samo završna molitva
Bogu nije u oktavama)
> povijesni događaj iz 1565. > Ivanovci potjerani s Rodosa 1522. dolaze 1530. na Maltu
> gusare protiv Turaka > Turci opsjedaju otok, ali dižu opsadu > odstupanje u pjesmi od
stvarnosti: završna bitka koja se u pjesmi opisuje nije se odigrala jer su Turci sami digli
opsadu prije dolaska kršćanske flote
> objavljena u knjižici: Skazovanje od čudnovate rati, ka je bila pod Maltom, a za njom
nasliduje rat od Klisa, 1655., 21699., 31724.; novije izdanje GzPKH V/1907., str. 55-70.;
ispravci GzPKH IX/1920., str. 201-203.
- "Od Sisaka grada verši od boja" > 66 stihova; najvećim dijelom nepravilnih, ali
tendiraju dvostruko rimovanom 12-ercu
> o bitci kod Siska 1593.
> objavljeno u GzPKH VIII/1916., str. 58-59
- "Boj ili vazetje od Klisa" > 178 dvostruko rimovanih 12-eraca

> povijesni događaj koji se u pjesmi opisuje: kratkotrajno uskočko osvajanje Klisa 1596.
> polemičko-kritički ton
> objavljeno u knjižici: Skazovanje od čudnovate rati, ka je bila pod Maltom, a za njom
nasliduje rat od Klisa, 1655., 21699., 31724.; novije izdanje GzPKH V/1907. str. 71-76;
ispravci GzPKH IX/1920., str. 203.
- "Govorenje od vojske od Janoka" > 261 stih; broj slogova varira od 6 do 13; pretežito
nagomilana rima
> povijesni predmet: ponovno osvajanje ugarske utvrde Győr 1598. (Avarin, kod Sasina
Ćavarin, mađ. Győr, njem. Raab, tur. Yanık, odatle turc. Janok)
> samo formalno versificiran prozni pripovjedni govor > pjesma počinje padom Győra
1594. > pjesma obiluje podatcima; vrlo sažeto pripovijedanje
> objavljeno u GzPKH VIII/1916., str. 59-62.
Zaključak o anonimnim epskim pjesmama u 16. stoljeću

> vezane uz kršćansko-turske sukobe
> uglavnom ne odstupaju od osnovne povijesne okosnice, a katkad su i vrlo informativne
(brojne povijesne realije; izvještajna funkcija)
> priprost stil; na pozadini pučkog govora; frazeologija podsjeća na onu iz narodne
pjesme, a još češće na onu iz pučkih autorskih rimovanih kronikalnih pjesama novijeg
datuma
> ovaj žanr nije poetički normiran
> riječ je o niskom žanru > pučke pjesme o suvremenim događajima > literatura letaka >
funkcija takve literature bliska suvremenim novinama; izvještajna, propagandna,
polemička funkcija
> takva literatura cvjetala u srednjoj Europi nakon izuma tiska
III. Ostala narativna djela u stihu iz 16. stoljeća
2 3
- Jakov Bunić, De raptu Cerberi, 1490. 1526; 1538 > 1006 heksametara >
"humanistički učeni ep mitološkog sadržaja" > priča, djelomice i originalna, o tome kako
je Herkul svladao Kerbera > alegorija Kristova silaska u limb
- Brne Krnarutić, Izvrsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smrt Pirama i Tižbe, 1586.
> osnova je IV. Ovidijeva Metamorfoza > 5 pjevanja, 1561 stih, dvostrukorimovani
dvanaesterački katreni > znatna proširenja u odnosu na izvornik; kršćansko moraliziranje
- Dominko Zlatarić, Ljubav i smrt Pirama i Tizbe > 204 dvanaesteraca Marulićeva tipa;
posvećeno Cvijeti Zuzorić > uglavnom se drži izvornika (Ovidija)
- Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1568. (1556.)

> o problemima žanrovskog određenja, realističnosti, autorove demokratičnosti i

recepcije u hrvatskoj književnoj historiografiji v. moj tekst o Hektorovićevu Ribanju na
Omegi
- Mavro Vetranović, Pelegrin > 4374 dvostruko rimovana 12-erca

> sadržajno povezivanje sa sedamnaest pjesama iz posljednje, šeste od tri sačuvane
rukopisne knjige Vetranovićevih djela > one se smatraju uvodom, uvertirom u spjev
> alegorijsko djelo na razini cjelovita sižea (obično interpretirano kao put grješne duše
prema spasenju) i na razini pojedinačnih motiva – brojnih neobičnih metamorfoza
(primjerice, glavni lik dobiva grbu, magareće uši, oči od sove, zube od vepra itd.)
> dugi niz pokušaja interpretacije djela bez konačnih, općeprihvaćenih rezultata (M.
Medini, B. Vodnik, R. Bogišić, Z. Kravar, S.P. Novak i dr.)
> otvoren problem kraja djela: je li djelo nedovršeno (zbog piščeve smrti) ili dovršeno
(glavni je lik dospio do zlatnih vrata, ali kroz njih nije prošao!)
IV. Narativna proza 16. st.
IV.1. Latinistička narativna i deskriptivna proza
- Ludovik Crijević Tuberon, Commentarii de temporibus suis, 1603. (o. 1522.)

> 11 dijelova (knjiga) u kojima se opisuju politički događaji u vremenu 1490.–1522., i to
prije svega na prostoru Ugarskog Kraljevstva i sjeverne Italije, s ekskursima o povijesti
Dubrovnika i Turske
> najvrjednije djelo hrvatske historiografije 16. st.
- Vinko Pribojević, Oratio de origine successibusque Slavorum

> govor održan na Hvaru 1525., tiskan 1532.
> trodijelna kompozicija prema tematskom kriteriju: o Slavenima; o Dalmaciji; o Hvaru
> prvi značajan tekst u hrvatskoj književnoj kulturi ispunjen slavenofilskim
ideologemima
- Bartol Đurđević, De Turcarum ritu et ceremoniis, 1544.; De afflictione tam captivorum

quam etiam sub Turcae tributo viventium christianorum, 1544. itd.
> niz djela s tematikom o turskoj kulturi, objavljivanih na latinskom jeziku i ubrzo
prevođenih na mnoge europske jezike > Đurđević je jedan od najutjecajnijih turkoloških
pisaca 16. st.
- Antun Vrančić, Iter Buda Hadrianopolim anno MDLIII

> objavljeno tek 1774. u A. Fortis, Viaggio in Dalmazia
> Hadrianopolim – Jedrene, 200tinjak km zapadno od Istanbula
> vrlo detaljan opis puta kroz Srbiju i Bugarsku; često se tematiziraju posljedice
osmanlijske vlasti (negativne i pozitivne)
IV.2. Prozna narativna djela na hrvatskom
- Petar Zoranić, Planine, 1569. (1536.)

- "itinerarij" Zoranova puta: Nin – Starigrad – Paklenica – Lika – Dinara – Krkom uz
Knin i Skradin – Šibenik – morem do Nina
- književnopovijesno značenje Planina > prvi i jedini pastirski roman u hrvatskoj
književnosti > jedan od prvih pastirskih romana u europskoj književnosti nastao pod
utjecajem Arcadie Jacopa Sannazzara
- europski književni utjecaji u Planinama:
> Jacopo Sannazzaro, Arcadia, (1480-1485), 1504 > isprva 10, kasnije 12 proznih
poglavlja s pjesničkim eklogama na kraju > Sincero (pjesnički nadimak autora) da se
oslobodi ljubavnog betega ide iz Napulja u Arkadiju (ime pokrajine na Peloponezu u
staroj Grčkoj, ali inače literarni pastoralni, idilični prostor) > u Arkadiji govori pastirima
o svojoj nesretnoj ljubavi; sudjeluje u njihovim zabavama i pjesmama > naposljetku se
nakon zlokobnog sna vraća u Napulj > pjesnik na kraju saznaje da mu je draga umrla >
djelo je prepuno reminiscencija na stariju bukoličku književnost > ima autobiografskih
elemenata > pastiri predstavljaju pjesnikove prijatelje iz napuljske akademije > nema
metamorfoza (Zoranićevih pritvora)
> poveznice Arcadia / Planine > izmjena stiha i proze (u Planinama doduše nepravilna)
> pjesnik pripovijeda o svojoj ljubavi > pjesnik govori o svom podrijetlu i svojoj
prošlosti, gdjegdje Zoranić ponavlja (prevodi) Sannazzarove riječi
> ništa se ne zna o tome imaju li Zoranićevi pastiri kakvu realnu podlogu; Sannazzaro je
u Arcadiu unio svoje prijatelje i pjesnike svoga vremena, među inima i Caritea
> Giovanni Boccaccio, Ninfale fiesolano, 1344 –1346. (Spjev o fjezolanskim nimfama) >
pastirski spjev u sedam pjevanja; 473 jedanaesteračke oktave > utjecaj Ovidijevih
Metamorfoza > priča o legendarnom postanku gradića Fiesole, nastalog još u etruščansko
vrijeme > ljubav pastira Africa i nimfe Mensole, koja je Diani zavjetovala čistoću,
nesretno završava: Africo se ubije, a Dijana Mensolu pretvori u potok koji dobije njezino
ime (pritok rijeke Arno) > Atlante uz pomoć Mensolina i Africova sina ruši Dijanina
sveta skloništa, silom udaje njezine nimfe i tako utemeljuje gradić Fiesole
> Giovanni Boccaccio, Ninfale d'Ameto > pretežito prozno djelo s umetnutim pjesmama
> radnja se odvija na istom prostoru kao i u Ninfale fieolano, samo u još starija vremena
> sedam nimfa, koje su simboli ljudske uljuđenosti, služi sedam klasičnih božica; svaka
nimfa priča pred pastirom Ametom o svojoj ljubavi, a priča se završava tako da se nimfe
podaju senzualnoj ljubavi s mladićem kojeg su očarale > zadnja je pripovjedačica Lia,
draga Ametova, koja služi božici Kibeli (frigijskoj božici, štovanoj u Ateni i Rimu),
simbolu vjere > djelo završava Ametovim otriježnjenjem; spoznajom ništavnosti
svjetovne ljubavi i uzdizanjem k onoj nebeskoj > miješanje stiha i proze
> Danteova Božanstvena komedija > kod Zoranića isti alegorijski okvir ("Milost Božja
vodi čovjeka kroz zemaljska zla do konačne spoznaje božanske Istine", Štefanić) >
sličnosti i u opisu pakla i ulazu u nj
> Ovidijeve Metamorfoze > neke podudarnosti Zoranićevih "pritvora" i Ovidijevih
Metamorfoza: pritvor Sokolara u vodu Sokolar u Privlaci / Metam. XV: nimfa Egerija se
pretvorila u vodu; Zoranićeva pripovijest o Papratu / Metam. XIII; Zoranićeva priča o
Aselu i Marceli / Metam. VIII
> Petrarca, Kanconijer > prevedeni Petrarkin sonet (Pace non trovo) i početak jedne
njegove kancone
> citati iz Biblije i sv. otaca u drugom dijelu Planina
- domaća tradicija u Planinama
> parafraza Marulićeve "Molitve suprotiva Turkom" (XVI)
> pjesme "na narodnu", pjesme koje se mogu pjevati na narodne napjeve ("u zuk"
pjesama "A ti divojko šegljiva" i "Drazi mi goru projdoše" > onu prvu pronašao Franjo
Fancev, v. GzPKH XI > pjevanje napojnica spominje u XVI. poglavlju
> "Perivoj od slave" (XX) i problem (ne)poznavanja književne produkcije na hrvatskom
jeziku (Dubrovnik, Hvar)
- aluzije na osmanlijski prodor:
> Kap XVI. Ganka i tužbeni poj pastirov od rasute bašćine i poj slavnoga Marula pastira
> prvi se dio oslanja na Marulićevu Molitvu suprotiva Turkom, drugi dio na X. eklogu
Sannazarove Arcadije
> Kap. XXI > Skradin se naziva "vele nevoljnim"; aluzija na činjenicu da je Skradin od
1522. pod turskom vlašću.
> Kap. XXII > godišnjica smrti biskupa Jurja Divnića > pjesma pastira Rosjaka uz gusle
u biskupovu čast s aluzijama na "tursku opasnost"
- tematski svjetovi: (kvazi)mitološki (vile, pritvori, mitološki likovi); pastoralni (pastiri);
realni (toponimi i povijesne ličnosti); eshatološki (pakao; susret sa sv. Jeronimom,
Divnićem i Istinom)
> logika tematskih svjetova: najtanja granica između kvazimitološkog i pastoralnog
svijeta > realni je svijet uvijek utkan u pastoralni ili mitološki okvir
> kada se aludira na Turke; čini se realno: u prostoru opasnosti (pastiri), stvarne turske
vlasti (Skradin)
> jedine dvije hrvatske povijesne ličnosti: Marul(ić) i Divnić vezani su uz Turke >> sve
što je u djelu povijesno (zapravo realno zemljopisno > nema povijesti u užem smislu)
odiše problemom "turske opasnosti"
- Podsjedanje i osvojenje Sigeta

> tekst se pripisuje Ferencu Črnku, komorniku Nikole Zrinskoga, koji je preživio opsadu,
dospio u tursko zarobljeništvo iz kojeg je bio otkupljen
> objavljeno 1568. u latinskom prijevodu, uskoro i na njemačkom i talijanskom >
hrvatski izvornik pronađen tek početkom 20. st.
> opseg znanja pripovjedača odgovara poziciji sudionika događaja iz kršćanskog tabora
> utjecaj na Karnarutićev ep
- Antun Vramec, Kronika, Ljubljana 1578.

> najstarija povijest svijeta u hrvatskoj književnosti (kasnije slična djela pisali Pavao
Ritter Vitezović i Andrija Kačić Miošić) i jedno od prvih djela kajkavske književnosti
> povijest biblijske i svjetovne povijesti u 6 dijelova (posljednji dio: od Isusova rođenja
do piščeva vremena; tu je najviše podataka o svjetovnoj povijesti: ratovima, smjenama
vladara i papa, prirodnim katastrofama, kulturnim/književnim događajima i sl.)
> kronikalna kompozicija: s lijeve strane oznaka godine, uz nju prozni opis pripadajućeg
joj događaja
DRAMSKE VRSTE I KAZALIŠTE U 16. STOLJEĆU (Bilješke uz predavanja XII-

XVI)*
Nastanak hrvatskog renesansnog teatra

- Dubrovnik i Hvar
- od povratka Ilije Crijevića u Dubrovnik prije 1490. do izvedbe Benetovićeve Hvarkinje
u Hvaru prije 1600. (Batušić 1978:26)
- Držićeva kazališna djelatnost u Dubrovniku: od premijere Pometa 1548. do Hekube
1559.
- o hvarskom kazalištu između Lucića i Benetovića ne zna se ništa (Batušić 1978:28)
- Ilija Crijević se za studija u Rimu, u akademiji humanista Pomponija Leta upoznao i s
antičkom dramom, prije svega rimskom komedijom (Plaut i Terencije) > po povratku u
Dubrovnik čini se da je nastojao postaviti na scenu neka klasična djela, ali nema podataka
o tome je li u tome i uspio > sačuvani podatci o izvedbi jedne Plautove komedije u
Dubrovniku u siječnju 1525., a moguće je da je jadna izvedena i 1536. (Batušić 1978:29-
30)
- karnevalske povorke u Dubrovniku od kasnog srednjeg vijeka (14. st.) > mnoštvo
zabrana vezano uz te svečanosti
- izvođenje cingareski (jeđupijada)
*
Ove bilješke imaju isključivo funkciju dodatnog informiranja/repetitorija o hrvatskoj drami 16. st. i ne
ulaze u korpus obvezne ispitne literature.
- sva tri Vetranovićeva mitološko-pastirska prizora, za koje se pretpostavlja da ih je

napisao u mladosti, pretpostavljaju simultanu srednjovjekovnu pozornicu (Batušić
1978:35)
- Vetranovićevo Uskrsnutje pretpostavlja konvencionalnu prikazanjsku pozornicu, s
paklom na desnoj i s nebom na lijevoj gledateljevoj strani
- u Vetranovićevoj Suzani i u Posvetilištu Abramovu postoji apostrofiranje publike, koje
može biti i konvencionalno > podatak da je Posvetilište Abramovo izvedeno 1546.
- Vetranovićevo Prikazanje od poroda Jezusova izvedeno 1537.
- simultanost pozornice i u Držićevoj Venere i Adon
- jedini podatak o izvođenju Nalješkovićevih djela: vjerojatno Komedija V na piru Marina
Klaričića 1541. ili 1542. (prvi podatak o jednoj izvedbi na svadbi)
- renesansni jedinstveni scenski prostor prvi je put upotrijebljen u Italiji 1508., za učenu
komediju (Batušić 1978:38)
- termin čin, at rabe tek Nalješković, Držić, Benetović
- Batušić tvrdi da i Robinja pretpostavlja simultanu pozornicu (1978:43)
- Nalješković prvi napušta srednjovjekovnu simultanu pozornicu i prihvaća modernu
(Batušić 1978:45)
Izvori pastirske drame

Antički izvori:
> Teokrit (o. 310. – o. 245.) iz Sirakuze na Siciliji > 30 idila > desetak ih je bukoličkog,
pastirskog sadržaja (boukolikós – pastirski; boukólos – pastir; lat. bucolicus – pastirski) >
kratak dijalog u heksametrima > priprosti pastirski svijet; pastiri se natječu u pjevanju i
jadaju jedan drugome < pretpostavka o utjecaju pučke sicilske pjesme
> na Teokrita se nastavljaju Mosho iz Sirakuze i Bion iz Smirne
> Vergilije, Georgike > Vergilijeve ekologe > izražena alegoričnost > pastirski svijet nije
teokritovski priprost nego ima i oznake učenosti, uglađenosti (alegorije suvremenika)
> ekloge na latinskom pišu Petrarca i Boccaccio
Renesansni utemeljitelji:
> Angiolo Ambrogini Poliziano (1454.–1494.), Favola d'Orfeo, 1480. (izvedba 1471.)
> Jacoppo Sannazzaro, Arkadija (1481.–1486.) > 12 ekloga prikladnih za prikazivanje

(prozni se dijelovi mogu smatrati didaskalijama)
> ekloge su pisali i Serafino d'Aquilano i Antonio Tebaldeo
> G.B. Giraldi Cinthio, Egle, 1545.
> Agostino de Beccari, Il sacrificio, (Žrtva/Odricanje, 1554. > prikazano na dvoru vojvode
D'Este > drama od pet činova u kojima uz razne zaplete sretno završavaju tri ljubavi
> Alberto de Lollio, Aretusa, 1563.
> Torquato Tasso, Aminta, 1573.
> G.B. Guarini, Pastor fido, 1585.
- izvođenje pastorala u kontekstu dvorskih ceremonija
- problemi klasifikacije: pastorale (ulaze mitološki likovi) / mitološke drame (bez likova
pastira)
I. a. Hrvatski dramski tekstovi pastirske tematike
- Džore Držić, Radmio i Ljubmir (napisano u 15. st.)

> 316 dvostruko rimovanih 12-eraca > 6 replika dvaju pastira
> sličnosti s Polizianovom Favola d'Orfeo, s II. eklogom Serafina Aquilana (pastir
Silvano pokušava uvjeriti pastira Ircana da mu je uzaludan trud slijediti nimfu)
> izrazite sličnosti s Baldassare Taccone, Egloga pastorale (ne zna se vrijeme nastanka;
Taccone je milanski pisac iz 1480-h i 1490-ih godina) > trezveni Aminta susreće
zaljubljenog Philena u gradu > sličnosti: isti prostori; ista fabula; isti broj replika >
razlika: Držićev je tekst znatno duži (316:105 stihova); Tacconeov nema motive
rodbinskih veza > Tacconeov je tekst alegorija s ključem (zna se tko je Phileno, a tko
nimfa/gospoja za kojom on žudi, na to se upućuje u naslovnom dijelu teksta) > problem
alegorijskog čitanja Džorina teksta: je li taj tekst ozbiljan ili komičan
> pretpostavka Josipa Vončine da se ekloga izvodila i da je Džore glumio Ljubmira >
pjesnička poslanica prijatelju pod imenom Sladoje (SPH 33, br. 87) prema tumačenju
Vončine pokazuje da je i taj Sladoje pisao kraća scenska dejela (Pošlji mi tve slike ali su,
dim, pjesni), i to šaljiva sadržaja
> alegorijsko čitanje ekloge
- Mavro Vetranović, Lovac i vila (Pastirski prizor)

> motiv o prodaji otete robinje (vile) > isti motiv ima Vetranović i u drugoj svojoj
pastirskoj igri, te u maskerati Robinje > 720 dvostrukorimovanih 12-eraca > lovac i vila
su jedini likovi koji govore > vila u dugačkom govoru opisuje trenutak zarobljavanja;
poziva najprije dubrovačke trgovce, a onda vlastelu te napokon kneza da ju otkupe > lovac
naposljetku daruje vilu knezu > pohvala dubrovačkom bogatstvu, trgovini, slobodi,
razumnoj vlasti iz usta vile > vila lovca prikazuje kao "rustika", seljaka koji dolazi iz
svijeta koji nije za nju > njoj je gradski svijet bliži (kao i Ljubmiru iz Džorine ekloge) >
sam lovac u završnoj replici svoj svijet prikazuje kao idealizirani seoski svijet: mjesto
bogatstva u prirodi (dvori, veliko imanje, stoka, hrana, vino itd.); žene u njegovu prostoru
su odjevene po gospodski; oni su seoska vlastela > zanimljiva mentalna karta u vilinu
obraćanju vlasteli: "Još neka da znate, po svijetu svak pravi, / da ste sve Dalmate natekli
u slavi, / ne samo Dalmate, gospodo pridaga, / neg još sve Hrvate skupivši jednaga." (s.
509-512)
- Nikola Nalješković, Komedija I > 729 stihova, pretežito dvostruko rimovanih

dvanaesteraca > razvijenija dramska radnja nego kod Džore Držića > Radat je pastir
nesretno zaljubljen u vilu, kojeg uzalud razumni prijatelj Ljubmir nastoji odvratiti od
uzaludne ljubavi. Dolazi starica vračara koja Radata savjetuje kako može doći do vile
(lakrdijaški motiv kojim se asocira spolni čin) te mu nudi i razne druge čarobnjačke
savjete > Radat se svejedno ubija > vila se sad sažali nad njime i oživljava ga.
- Nikola Nalješković, Komedija III > motiv robinje > 288 stihova s prologom, pretežito
dvostruko rimovanih 12-eraca > vila bježeći od mladića koji su išli za njom došla u
dubravu i zaspala > došla četvorica satira, okružila je i tražila od nje da ih primi za svoje
sluge > stižu mladići i biju boj sa satirima > dolazi starac koji vlada/sudi dubravom >
satiri iznose svoje argumente (daju se samo u službu toj vili, a nisu joj ništa nažao
učinili), mladići svoje (prije su vidjeli vilu) > starac prepušta vili da izabere; ona ne želi
nikoga > starac naređuje mladićima i satirima da plešu, pa će vila onda izabrati, ali vila i
tada želi slobodu > starac joj daje slobodu
- Nikola Nalješković, Komedija IV, > 155 stihova s prologom > četiri mladića bježeći
pred gusarima dođu do luga i ugledaju vilu > razgovor mladića i vile; mladići joj
otkrivaju da su služili kod nekih gospoja, koje su bile okrutne prema njima, pa su
pobjegli od njih > onda su ih napali gusari > putem su izgubili dio družine (4 prijatelja) >
vila im govori da su njihovi prijatelji u društvu s vilama > mladići pjevaju; svih 8 se
uhvati u ples
- Marin Držić, Venere i Adon (izvedba 1551. na piru Vlaha Držića; objavljeno 1551.,
2
1607., 31630.)
> 347 stihova > 8 prizora: u 1., 5. i 8. su vlasi (Vukodlak, Kojak, Grubiša, sinovac
Kojakov i Vlade, Grubišina mati), u ostalima Venere, Kupido, Adon, vile i satiri > vlasi
su u gradu, a mitološko-pastirski prizori se odvijaju pred njima, na pozornici > Vukodlak
je na piru Vlaha Držića, a ostalo troje Vlaha traži u gradu nevjestu za Grubišu, i to među
godišnicama > na mitološkoj se sceni odvija Kupidov lov Adona > vezu dvaju prostora
ostvaruje Grubiša koji se zaljubio u Veneru >> komad izveden na piru; alegorija je pirna
- Marin Držić, Tirena (izvedba 1549. pred Dvorom u vrijeme poklada, ali prekinuta zbog
nevremena i 1551. na piru Vlaha Držića; objavljeno 1551., 21607., 31630.)
> 1690 stihova, pretežito dvostruko rimovanih 12-eraca, u 5 činova > potraga za vilom
Tirenom: Ljubmir ("uzmnožni pastir"; njegovi su prijatelji Ljubenko i Radmio); "pastiri
ubozi" (Miljenko, Radat, Dragić) > starac Remeta oživljava mrtvu Tirenu > lik Radata,
oholog starca koji izaziva Kupida pa ga ovaj kažnjava, preuzet iz sienske pastorale >
problem alegorijskih veza pastira uzmnožnih i stvarnih suvremenika > Stojnina kritika
modernih nevjesta odnosi se na gradske gospoje (II, 6)
> Miljenkov monolog kao parodija ljubavne lirike do tog vremena (II, 3)
- Marin Držić, Džuho Kerpeta (izvedeno vjerojatno 1554 na piru Rafa Gučetića)
> prozni tekst; sačuvan samo u ulomcima > komički karakter > pojava bogova: Jupiter,
Apolon, Pluton, Pan; sirene, nimfe > tematizirala se lakomost, moć novca i bogatstva
- Marin Držić, Grižula (Plakir) (izvedba 1556. na piru Vlaha Sorkočevića)

> 5 činova u prozi s umetnutim stihovima
> odvojeni svjetovi vila i pastira > nema uzmnožnih pastira > Dragić je u potrazi za
vilom, ali ona je nedostižna za njega (istovremeno je seljanka Gruba u potrazi za njim) >
skladan seljački par Miona i Rade > Mionini feministički iskazi > Omakala i Grižula;
povijesno potvrđeni bjegovi godišnica iz Dubrovnika, ali što je s bježanjem Grižule?
> Leo Košuta je pretpostavio da je vila u Plakiru možda bila ružna ili šepava, kako je
znalo biti u talijanskim rustikalnim parodijskim predstavama
- umjesto idealne žudnje za ljepotom (Ljubmir), u Plakiru se javlja samo seksualna
požuda (Grižula) > i vila je u Plakiru bliža Omakali nego Tireni
- Antun Bratosaljić Sasin, Filide

> 500tinjak stihova, 3 čina > scenom dominiraju Vlasi, a zaljubljeni par Ljubmir – Filide
je pomalo u drugom planu
- Antun Bratosaljić Sasin, Flora

> 1090 stihova, pretežito dvostruko rimovanih dvanaesteraca; 5 činova > dvije vile (Flora
i Filide), pastiri, vlasi, satiri, Kupido > i tu donekle dominira seljački svijet > između
činova intermediji (pjesma)
- Dominko Zlatarić, Ljubmir (napisano 1580.; prijevod djela: Torquato Tasso, Aminta;
izmijenjeni prijevod objavljen 1597.)
- Sabo Gučetić Bendevišević, Raklica (prerada T. Tasso, Aminta)
- Frano Lukarević Burina, Vjerni pastijer (napisano 1592.; prijevod djela: Giovanni
Battista Guarini, Pastor fido > pastoralna tragikomedija vrlo složenog zapleta > kasnije
preveo i Petar Kanavelović, Vjerni pastijer, 1688.)
I. b. Dramski tekstovi mitolološke tematike

- Pirna drama (zapisana u Zborniku Nikše Ranjine)

> 262 stiha > prijevod talijanskog djela: Antonio Ricco, Fior di Delia, 1514. > prerada
slične scene objavljene u Veneciji 1507. > mitološka lica: Palada, Junona, Apolon,
Venera, Kupido, Jupiter; dvoje zaljubljenih: Ljubovnik i Ljubljena (Amante i Amata)
- Mavro Vetranović, Orfeo > mitološka ekloga > dvostrukorimovani 12-erci i nešto
osmeraca > oko 600 stihova > pretpostavlja se da je to Vetranović napisao prije 1507. >
istu priču obrađuju Eshil, Vergilije, Ovidije, Dante, Poliziano > jedina čista mitološka
ekloga u dubrovačkoj književnosti 16. st. (bez miješanja s pastoralnim sadržajima) >
nedostaje naslov (dao ga je P. Kolendić), početni stihovi i kraj > početna scena: Ofejevo
tuženje za Euridikom pred vratima pakla > gospodar podzemlja pušta Orfeja u podzemlje
i daje mu Euridiku uz uvjet neosvrtanja > svaki se od njih pojedinačno raduje > Euridika
se osvrće > njena molba da se bar nakratko sastane s Orfejem > pojavljuje se Karon koji
prevozi Euridiku natrag > mnoštvo likova na simultanoj pozornici (još uvijek u tradiciji
srednjega vijeka) > problem osvrtanja Euridike: zatvorenost scenskih prostora
(kristolikost Orfeja koji ne smije ući u pakao) > mizoginost? >> osvrtanje Euridike osim
kod Vetranovića poznato je samo u jednom rukopisnom srednjovjekovnom komentaru
Ovidija koji se čuva u Modeni
- Mavro Vetranović, Istorija od Dijane (Dijana) > kraća verzija imala 682, a duža 1741
stih) > likovi: Dijana, Kupido, Merkurij, po 11 vila i satira > drama nije mitološka jer ne
obrađuje određenu mitološku priču; mitološki su likovi samo nositelji apstraktnih ideja >
u prvom dijelu drame motiv robinje koju je zarobio Kupido i koja se prodaje na trgu u
Dubrovniku > i ona hvali Dubrovnik i poziva da je se otkupi > igra satira i vila; njihove
pjesme u osmeračkim sestinama; borba čednosti i ljubavi > vila je vraćena Dijani > u
drugom dijelu obrnuta situacija: zarobljen je Kupido > isti likovi kao i u prvom dijelu
samo bez satira, ali s Merkurijem koji dolazi na kraju i rješava sukob voljom bogova: da
se Kupidu udijeli sloboda > ideja: amor omnia vincit > dvodijelnu strukturu drame ne
slijedi podjela na činove > mnoštvo didaskalija, elementi moreške
> duža verzija objavljena u Forum XXI/1982., 1-3, str. 88-100, 133-187
- Nikola Nalješković, Komedija II (Paridov sud) > 504 stiha, pretežito dvostruko
rimovana 12-erca > tri vile se jadna za drugom pojavljuju u dubravi; treća pronalazi
zlatnu jabuku koja treba pripasti najljepšoj > odlaze do sudca, tj. pastira koji vlada
dubravom i koji je spavao jer je cijele noći gledao ples vila, da presudi kojoj pripada
jabuka > svaka mu od njih nudi nešto: prva imanje i zlato, druga razum i znanje, treća
djevojku > on nehajno dosuđuje jabuku trećoj vili, ali se opravdava da nije potkupljiv
II. Religiozne drame (crkvena prikazanja)
Srednjovjekovna crkvena prikazanja nastala/izvođena u 16. st.:

- Muka svete Margarite
> o. 1200 osmeračkih stihova
> nastala na prijelazu 15./16. st. dramatizacijom latinske prozne legende, koja je
prevođena kod nas u prozi u 14. st. > osmerački distisi, s tipičnim srednjovjekovnim
narativnim didaskalijama
> priča o Margariti koja je zavjetovala Bogu djevičanstvo i odoljela napastovanju
bogatog i moćnog poganina Olibrija, koji ju je dao zatvoriti i mučiti; u tamnici je ubila
zmaja, đavlova brata, koji ju je napastovao, pa joj se sam đavo (Belzebub) divio; Olibri je
nakon njezina ponovnog odbijanja stavlja u kotao na plamenu; Bog uzima njezinu dušu;
okupljeni narod počinje vjerovati u njezina Boga, a Olibri ih sve da pogubiti te naredi da
se Margariti odsječe glava, što krvnik htjedne učiniti tek pošto mu Margarita kaže da je to
jedini način da dođe u nebesko kraljevstvo
> pastoralni motivi na početku: Margarita pase ovce
> najstarija verzija u Ricerche slavistiche V/1957.; mlađa iz 16. st. u Nastavni vjesnik
33/1925.; najmlađa iz 17. st. u Građi XI/1932.
> pripisivana Marku Maruliću
- Muka Spasitelja našega (kasna dramatizacija zapisana u glagoljskom tekstu 1556.; 3658
stihova; izvođenje u tri dana)
- Prikazanje o Sv. Lovrincu

> 1007 osmeračkih stihova s parnom rimom
> oznake scena (govornici i mjesto radnje) na talijanskom jeziku
> pripisivano Petru Hektoroviću
Dijaloška djela pripisivana Marku Maruliću:

- Govorenje svetogo Bernarda od duše osujene (prijevod djela anonimnog talijanskog
pisca iz 15. st.) > 668 osmeraca s parnom rimom < govor duše, tijela, vragova, Ivana
Krstitelja, Gospe, Isusa i sv. Bernarda
- Skazan'je od nevolnoga dne od suda ognjenoga (prijevod djela talijanskog pisca

Antonija Aralda Rappresentazione del dì del giudizio) > 1072 osmeraca s parnom rimom
> govore anđeli, obični ljudi (otac, sin, popovi, ubogi, trgovci, bludnice, muž, žena),
svetci (Petar, Mihovil, Franjo, Nikola, Jeronim, Magdalena, Bernard), Gospa, Isus,
grješnici, đavoli (Kalabrin, Dminos)
- Prikazanje historije svetog Panuncija (prijevod djela Rappresentazione della storia di

San Panuzio Fea Belcarija) > 188 dvostruko rimovanih 12-eraca
Dramska djela Mavra Vetranovića

- Mavro Vetranović, Uskrsnutje Isukrstovo > 1072 stiha; bez činova; bez pravih
didaskalija (samo najava govora likova)
- Mavro Vetranović, Kako bratja prodaše Jozefa > 2096 stihova > bez činova;
srednjovjekovne narativne didaskalije > biblijsku priču obogatio pastoralnim elementima
i motivima iz svakodnevnog i suvremenog života: "prodaja roblja; aluzija na opasnost od
gusara, od kojih ovčari sa psima čuvaju stada; opisi trgovačkog života"
- Mavro Vetranović, Prikazanje od poroda Jezusova (prikazano 1537.) > 1516 stihova
(osmeraca; dvostruko rimovanih 12-eraca) > pripisivalo se Marinu Držiću > prevladava
pastirsko-mitološki tematski svijet nad svetim/biblijskim; okosnica Lukino Evanđelje >
dosta tekstova tog žanra iz 18. st. (Josip Betondić, Anica Bošković, Lukrecija
Bogašinović i dr.)
- Mavor Vetranović, Suzana čista > 1308 dvostruko rimovanih dvanaesteraca; 4 čina,
svaki čin sa po 3-6 scena
- Mavro Vetranović, Posvetilište Abramovo (prikazano 1546.) > vrhunac Vetranovićeva

dramskoga rada > pet verzija vjerojatno svjedoči o broju izvođenja > raspored prema
broju stihova: 492; 685; 1871; 2562; 3025 > za okosnicu uzeo samo odjeljak "Bog kuša
Abrama", u kojemu se spominju samo Abram, Isak i dvojica slugu > Vetranović uvodi
Sarin lik; ukupno je tu 11 likova, kor pastira, glas Boga i njegov anđeo > osim na Bibliju,
Vetranović se mogao osloniti i na druga djela; jedna je priča i u Libru od mnozijeh
razloga, zatim djelo talijanskog pisca iz 15. st. Fea Belcaria, La Rappresentazione e festa
d' Abraam e d' Isaac suo figliuolo > drama je imala pet činova ("skazanja") podijeljenih
na scene ("govore") > stih je i ovdje dvostrukorimovani 12-erac s umetnutim osmercima
> slika idealnog patrijarhalnog života na selu > Sara se obraćala publici > sluge nose
narodna imena (Kujača, Grlica, Gojisava itd.) > ovim se djelom Vetranović odvojio od
tradicije srednjovjekovnih prikazanja; psihološka motiviranost likova (Sara, Isaak),
realističnost, elementi humora (sluge i pastiri), kršćanska poruka kroz priču, a ne izravno
moraliziranje
- Juraj Žuvetić (o. 1556.–1606./1607.), Sud pokonji (o. 1598.)

> pisac iz Pučišća na Braču > prijevod trećeg dijela trilogije: Stefano Tucci (jezuit sa
Sicilije), Christus iudex) > 5 dijelova; preko 2300 stihova > tema: dolazak Antikrista i
Sudnji dan > latinski heksametar preveo dvostrukorimovanim 12-ercima > prijevod
nastao na zahtjev bračko-hvarskog biskupa Petra Cedulina, gorljivog pristaše
protureformacije > ovo je drugi prijevod te latinske drame; prvi nakon talijanskog
> objavljeno u GzPKH 22/1952.
III. Tema robinje u hrvatskoj drami 16. stoljeća

> prema S. P. Novaku bitno obilježje preddržićevske hrvatske drame:

"Motiv zarobljene djevojke ostvaruje se kao korelativ vječite hrvatske opsesije slobodom
i opsesije o njenoj nemogućnosti u realnim prilikama" (Teatar u Dubrovniku prije
Marina Držića, Čakavski sabor, Split 1977., str. 27)
- Hanibal Lucić Robinja

> mjesto radnje: Dubrovnik
> zaplet: odnos Robinje prema Derenčinu i njezina nevinost, a ne njezin otkup
> povijesna vjerodostojnost > kvazipovijesni likovi i povijesni prostori > trgovina
robljem u Dubrovniku: unatoč zabranama Malog vijeća iz 1413. i dekretu iz 1416.,
povremeno se javlja i u 16. i 17. st.
> logika prostora: Ugarski / Dubrovački / Turski
> je li tekst ozbiljan ili nije > problem razgovora Dubrovkinja u 3. činu
> značenje u starijoj hrvatskoj književnosti: najstarija višečinska drama sa svjetovnom
tematikom > nema nastavljača
> pitanje podrijetla motiva robinje: 1) iz usmene tradicije (narodnih pjesama) (Antun
Radić, Branko Vodnik); 2) pučka igra; tzv. Paška robinja (Šime Ljubić, Antun Dobronić;
3) moreška (Milivoj Petković); 4) u dubrovačko-dalmatinskoj književnoj tradiciji
(napominje već B. Vodnik; neizravno S.P. Novak)
- Džore Držić, [Čudan san], prvi stih: Ako jes istini, moj Bože, ovi san (SPH 2/1937, br.
562; SPH 33/1965, br. LXXVII)
> narativna pjesma > 160 (158) dvostruko rimovanih 12-eraca
> sadržaj: lirski subjekt zaziva smrt ako je njegov san istinit (1-15) > usnuo je gospoju u
koju je zaljubljen, kako ju svezanu vode gusari (20) > bila je u crnom ruhu, pokrivene glave
> robinja poziva trgovce da se smiluju na njezinu mladost; opisuje svoj izgled i svoj život
nekad i sad > spominje svoje rodno mjesto: dubrava pod gorom, većim dijelom na moru,
kojoj zavide oni koji nisu slobodni (jasna asocijacija na Dubrovnik) > opisuje trenutak
zasužnjavanja (prala je lice na vodi u vrijeme podnevne žege) > proklinje mjesto na kojem
je zasužnjenja > zaziva one koji su se nekad zaklinjali da bi i za njezinu vlas kose dali svoj
život > opet moli trgovce da je kupe, pa makar i za sluškinju (25-154) > pjesnik se nakon tih
riječi probudio (155-160)
>> motivska sličnost s Lucićevom Robinjom: mjesto radnje; robinjina odjeća; usporedba
nekadašnjeg slobodna i sadašnjeg ropskog života; evociranje trenutka zarobljavanja; motiv
razočaranja u nekadašnje udvarače
- Mavro Vetranović, Dvije robinjice (SPH III / 1871., str. 237-243)

> maskerata > 232 osmerca; katreni abab > ponavlja se svaka treća strofa koju izgovaraju
robinjice ("Robinjice mi smo mlade, / u sužanstvu rascviljene, / u Dubrovnik prišle sade /
s našiem rodom razdieljene"), odnosno svaka treća strofa koju izgovaraju gusari ("Ove
mlade robinjice, / o gospodo Dubrovčani, careve su dvorkinjice, / zaplienjene u poljani")
> kompozicija: I. govor robinjica: 1) predstavljanje; dolaze iz Armenije, nekadašnji život
u blagostanju (s. 28); 2) opis zarobljavanja (branje cvijeća na livadi: pastoralno-idilični
ugođaj > iznenadni dolazak gusara) (s. 100); 3) muke u zarobljeništvu (vuku se po
trgovima roblja) (s. 160); 4) poziv Dubrovčanima da ih otkupe (s. 180); II. odgovor
gusara: zapravo "reklama robe": to su dvorske robinjice koje oni, gusari Persijani,
prodaju za 3000 dukata, a može se cijena sniziti na 2000 dukata (ili možda gusar najprije
pokazuje jednu robinjicu za 3000, pa drugu za 2000 dukata)? (s. 232)
>> sličnosti s Lucićevom Robinjom: mjesto radnje; cijena robinje od 3000 dukata > bitna
je razlika u egzotičnosti likova: robinjice su iz Armenije, a gusari iz Perzije
- Mavro Vetranović, Lovac i vila (v. gore)

> poveznice s Lucićevom Robinjom: mjesto radnje; opis zarobljavanja u idiličnom okružju;
apostrofiranje dubrovačke slobode; prisutnost kneza, koji kod Vetranovića šuti; cijena vile je
ovdje 2000 dukata
- Mavro Vetranović, Istorija od Dijane (Dijana) (v. gore)
- Nikola Nalješković, Komedija III (v. gore)

> sigurno mlađi tekst od Lucićeve Robinje
Zaključak o temi robinje u hrvatskoj drami (književnosti) 15. i 16. stoljeća

- zajedničko većini tekstova:
> tema slobode se vezuje uz Dubrovnik
> pastoralni prostor zarobljavanja žene/vile > opis tog zarobljavanja
> prostor prodaje robinje > trgovište > cijena (2-3.000 dukata)
- žanrovska raznolikost (narativna pjesma; maskerata; dramski prizor; drama)
- pretpostavlja se uvijek više tematskih svjetova ili semantički različitih prostora
- besmislenost Novakove tvrdnje o temi robinje kao dubinskom semantičkom obilježju
hrvatske književnosti > ta je tema dubrovačka
IV. Komediografija
Pojam Commedia erudita

> Držić u prologu Skupa kaže da Plauta "djeci na skuli legaju" (u tom prologu nešto
poput opravdavanja pred ženskom publikom zbog izvedbe komedije umjesto pastorale)
- renesansna komedija u Italiji:
> Ludovico Ariosto (1474.-1533.) > Komedija o škrinji (Cassaria, 1508), Zamjenjivanja
(Suppositi, 1509), Negromanti (1520), Lena (1528), Studenti (nedovršena)
> kardinal Bernardo Dovizi da Bibbiena (1470.-1520.), Komedija o Calandru
(Calandria, 1513)
> Pietro Aretino (1492.-1556.), Dvorski poslovi (Cortigiana, 1526), Dvorski maršal
(Marescalco, 1527), Licemjer (Ipocrito, 1542), Talanta (1542), Filosofo (1546)
> Niccolò Machiavelli (1469.-1527.), Mandragola, 1513
- opća obilježja: utjecaj talijanske novele i latinske komedije (Plaut, Terencije) > tipični
likovi: smiješni škrti starac (zaljubljen u mladu ženu; comicus senex), mladi zaljubljenici,
pedant (cjepidlaka, umišljeni učenjak) koji govori latinsko-talijanskom ili latinsko-
hrvatskom mješavinom, hvalisavi vojnik (miles gloriosus), svodilja, kurtizana, snalažljive
sluge i sluškinje > jedinstvo mjesta i vremena > pozornica: trg s kućama glavnih osoba >
motivi presvlačenja i prepoznavanja
<< puno toga prisutno i u Dundu Maroju
> Držićeve eruditne komedije s jasnim uzorima: Skup (Plaut, Aulularija - Tvrdica;
doslovno: Komedija o lončiću; glavni lik škrtac Euklion), Tripče de Utolče (okosnica iz
Dekamerona), Pjerin (sačuvano samo u izvatcima; okosnica Plautova komedija
Menaechmi - Braća blizanci)
- Nikola Nalješković, Komedija V (izvedba 1541. ili 1542.) > farsa

> 412 stihova > 22 stiha prologa drd + (368 drd + 22 ro)
> godišnice Milica i Maruša / gospođa i gospodar > Vesela, njihova rođakinja
> tematiziranje: bračne nevjere gospode; sluškinje potkradaju gospodare > motiv
bičevanja godišnice Petruše (o čemu razgovaraju Milica i Maruša)
- Nikola Nalješković, Komedija VI > farsa

> 282 drd = 28 + 254
> gospodar i gospođa / tri žene trudne s gospodarom: godišnica Vesela, baba (dojilja),
tovjernica / pop (hoće zadržati Veselu)
> tematiziranje bračne nevjere gospodara
- Nikola Nalješković, Komedija VII

> prolog i 3 čina, nedostaje završetak prvog i početak drugog > 14+171+64+140 = 389
drd
> likovi: mati, Dživo, Maro, djevojka Maruša / Marova amanca (ljubavnica) / Petar (otac
Marove vjerenice) / Frano, Marov prijatelj
> tematiziranje: ljubakanje mladića sa starijim gospojama; miraz (cjenkanje Dživa i
Petra) > motiv slanja djevojaka u samostan zbog nedostatka novca za miraz
- Marin Držić, Dundo Maroje (izvedba 1551.) > eruditna komedija > 5 činova nedostaje
završetak
- Marin Držić, Skup > eruditna komedija > 5 činova; nedostaje završetak > izvedba
1555.? (skupina Njarnjasi)
> Kamilo i Zlati Kum suparnici oko Andrijane, kćeri Skupove > Kamilovi pomagači:
Pjerić (Kamilov prijatelj); Variva (Skupova stara godišnica); Gruba (Dživova mlada
godišnica); Munuo (sluga Kamilov); Dživo (prijatelj Dobrin) / pomagači Zlatog Kuma:
Dobre (Kamilova mati, sestra Zlatog Kuma); Kotoranin Pasimaha i Drijemalo (sluge
Zlatog Kuma) > indirektan pomagač Zlatog Kuma je i Niko (Kamilov dundo) >> Skup
nije ničiji pomagač: on bi htio Zlatog Kuma za zeta, ali ne zbog Adrijane, nego zbog
zaštite svog blaga, a u svima vidi potencijalne lopove, pa je posve sam >> Kamilo ima
ozbiljne pomagače, a Zlati Kum nema
> etimologija imenice skup > škrt, škrtac
- Marin Držić, Tripče de Utolče (Mande) > eruditna komedija

> 5 činova; nedostaju prolog, prvi čin i početak drugog čina
> izvor za ovu komediju: Dekameron; 6. i 9. novela 3. dana i 4. i 8. novela 7. dana
> radnja smještena u Kotor > svi su likovi Kotorani osim jednog mornara/vojnika Grka i
jednog Dubrovčanina koji u jednoj sceni razgovara s Kotoraninom > prolazi i skupina
dubrovačkih vlastelina (glumačka družina Gardzarija), a jedan od njih je i ljubavnik
Mandin > tobožnji Turčin je zapravo Mandin nekad davno zarobljeni brat Francesco
> sadržaj: pijani rogonja Tripče i mlada mu žena Mande, koja ljubuje s mladim
dubrovačkim vlastelinom, a za nju se još bore: Turčin (ne zna da joj je brat), pedant Krisa
i starac Lone > Tripče želi uhvatiti Mandu u prijevari na djelu, ali zapravo budu prevareni
i on i Krisa kojemu su umjesto Mande podmetnuli vlastitu ženu, pa Mande ispadne
nepravedno optužena
- Marin Držić, Arkulin > eruditna komedija

> pet činova; nedostaje početak (sačuvana samo zadnja scena prvog čina)
> sadržaj:stari škrti dubrovački neženja Arkulin želi osvojiti zaručenu udovicu
Lopuđanku Ančicu > Ančičin brat Viculin i zaručnik Marić, uz pomoć jednog
negromanta i Kotoranina Tripe utrape Ančicu Arkulinu bez miraza, ali uz kontramiraz
(kontradotu) > Arkulin se naposljetku pomiri s time
> šarolik svijet: samo su Arkulin i Kandžilijer Dubrovčani > Arkulinove sluge su Vlasi >
nedubrovački likovi: Lopuđani Ančica, Viculin i Marić; Kotoranin Tripe; "Grk Albanez"
> komad prepun lokalnih prepucavanja/animoziteta (Kotor/Dubrovnik; Lopud/Dubronik)
- Marin Držić, Novela od Stanca (izvedba 1550.; objavljeno 1551.; 21607.; 31630.)
> 316 stihova > 1 čin, 7 prizora
- Antun Bratosaljić Sasin, Malahna komedija od pira

> 1 čin 180 dvostruko rimovanih dvanaesteraca
> vlasi pred vratima Stona; dolaze u Ston oženiti svog ostarjelog, ali bogatog katunara
Vučetu Soprovića > pripovijeda se o nekim prošlim događajima i spominju imena koja se
odnose na konkretne osobe iz Stona > komad ne završava razrješenjem zapleta, već
plesom kola > pretpostavka o izvedbi u Stonu za kakvu posebnu prigodu (pir) > osobe u
publici mogle su se prepoznati među likovima na sceni
- Komedija od Raskota
> Franjo Fancev pripisao Martinu Benetoviću > najznačajniji talijanski predstavnik žanra
seljačke komedije: Angelo Beolco Ruzzante (1502.-1542.) > Komedija od Raskota kao
kompilaciju dviju Ruzzanteovih komedija: La Fiorina i La Moschetta > 5 činova (s dosta
lakuna)
> sadržaj: Rasko se s Duklinom bori za naklonost Cvite; Duklin je jači, ali Rasku pomaže
kum Bogdan (i pomalo se s njim ruga; preoblači u Turčina i plaši Raska) > naposljetku
Duklin dobiva Cvitu, a Rasko njezinu sestru
> radnja se događa u selu Bogomolje, ali se izvodila i čuvala u Jelsi
- Prigovaranje pod Krišišćem u Plamah meju Bojdanon i Raskoton lovčarom varhu

Brušanih (pripisivano Martinu Benetoviću)
> farsa
- Martin Benetović, Hvarkinja (Komedija od Bogdana)

> 5 činova > nastala neposredno nakon 1600. > žanr ulične komedije (commedia
ridiculosa > smiješnica) > uzor: mletački pisac Andrea Calmo, Spagnolas > rukopisi u
Splitu, Trogiru (tu naslov Komedija od Bogdana) i Zadru > ista imena kao i u Komediji
od Raskota (Mikleta di Giorgi/Zorzi Jurašević, Dubrovčanin) > u oba teksta se javlja i lik
Bogdana (iz Gdinja) > seljaci obiju komedija su Plamljani
V. Tragedije
- Marin Držić, Hekuba (izvedba 1559.; adaptacija talijanske preradbe Euripidove
tragedije: Lodovico Dolce, Hecuba, 1543.)
> 5 činova, 2733 stiha >likovi: Hekuba, Polidor, Poliksena / Polinesto / Agamemnon
- Sabo Gučetić Bendevišević, Dalida (napisano 1580.)

> 5 činova, 3622 stiha
> kontaminacija dviju tragedija: Luigi Groto, Hadriana, 1578. i Giovanni Battista
Giraldi, Orbecche, 1543.) > motiv Romea i Julije > prema jednoj Giraldijevoj noveli
Shakespeare stvorio Otela
- Frano Lukarević Burina, Atamante (napisano 1579.)

> 5 činova, 3306 stihova
> prijevod tragedije: Girolamo Zoppio, Athamante, 1579.) < sesta rima (ababcc, prije
Gundulićevih Suza!) < Lukarević i inače dosta eksperimentirao sa stihom > tema
nevoljene supruge; Nefele je Atamanteova žena > kod Lukarevića paralela s osobnim
životom; morao se oženiti dugogodišnjom zaručnicom Nikom Sorkočević čiji je miraz
bio potrošio, a u međuvremenu je već živio sa ženom koju je volio i s kojom je imao
djecu
- Miho Bunić Babulinović, Jokasta

> 5 činova, 2958 stihova
> prijevod tragedije: Lodovico Dolce, Giocasta, 1549., preradba Euripidovih Feničanki
- Dominko Zlatarić, Elektra (prijevod Sofokla; objavljeno 1597.)

> jedan čin; 1728 stihova
> likovi: Učitelj, Oreste, Pilade (koji ne govori) Elektra, Kor žena mičenejskih,
Krisotema, Klitemnestra, Edžisto > svjetonazorska opreka: Krisotema / Elektra
> v. tekst Milovana Tatarina na Omegi
Zaključak o hrvatskim tragedijama

> sve su dubrovačke
> sve su prijevodi
> svi su autori učeni ljudi koji su živjeli ili školovali se u Italiji
> sve se tragedije odlikuju polimetrijom (najmanje izražena u Elektri)
> svima je glavni lik žena; čak i u Atamanteu to je Nefele
> sve su, osim Elektre, izravno politički aluzivne > u svima je važan ideologem
prolaznosti zemaljske sreće (nekad moćni sad su nemoćni)
> u dubrovačkoj (kao i u talijanskoj) književnosti žanr živi u 2./2 16. st.
> nasljeđuje ga opera i isusovačka tragedija

Komprimirana Dukićeva Predavanja Iz 15. I 16. Stoljeća

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Komprimirana Dukićeva Predavanja Iz 15. I 16. Stoljeća

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Davor Dukić: Hrvatska književnost 15. i 16.

stoljeća (predavanje III) 1

OKVIRNI PROBLEMI PROUČAVANJA STARIJE HRVATSKE

Tradicionalni je kulturnopovijesni pristup prisutan u domaćoj književnoj

U razdoblju zrele faze poetološkog pristupa književnosti (1970-e i 1980-e godine)

pojmova nekog sustava vrijednosti ili ideologije) i konstrukcija kolektivnih identiteta,

predindustrijskoj epohi, a to znači u vremenu prije pojave masovnih medija i eksplozije

Primjena komparativnih metoda

d) intermedijalnost: istraživanje odnosa književnosti i drugih umjetnosti (slikarstva,

Istraživačke grane c-f nisu komparatističke u strogom smislu: one se ne temelje na

njome se dopire do čvrstih činjenica, nezaobilaznih i u proučavanju u okvirima drugih

b) Tipološka usporedba. Usporedba sličnosti i razlika među djelima (opusima, žanrovima

Unatoč dugoj i plodnoj primjeni komparatističkih metoda u proučavanju hrvatske

UVOD U HRVATSKU KNJIŽEVNOST 15. I 16. STOLJEĆA I: DRUŠTVENO-

Pojave nove epohe u 15. st. – svjetovno pjesništvo i humanizam

koji je najsnažnije obilježio početak renesansne književne kulture u Dubrovniku, no

povijesti hrvatske srednjovjekovne književne kulture kao autor pisma na glagoljici u

pravom smatra svojim i mađarska književna kultura: Panonije je najproduktivniji dio

(Anti)Turska je tematika u hrvatskoj književnoj kulturi najprije našla svoje mjesto u

Godine 1555. tobože u Padovi, kako stoji na naslovnici, a zapravo u Tübingenu

Premda su značajnog udjela dala i književna središta mletačke Dalmacije (ponajprije

UVOD U HRVATSKU KNJIŽEVNOST 15. I 16. STOLJEĆA II: KNJIŽEVNI

Pojmovi humanizam i renesansa

Tematski svijet renesansne književnosti u odnosu na srednjovjekovnu

prigovaranju, u Lucićevoj Robinji, te u mnogim tekstovima dubrovačkih pisaca

Žanrovski sastav renesansne književnosti u odnosu na srednjovjekovnu

Iz srednjega se vijeka u 16. stoljeće prenose religiozna lirika te crkvena prikazanja

Novi društveni status renesansne književnosti

naslovljenici posveta. S druge strane, te prakse ne bi ni bilo da nije bilo spremnosti na

Versifikacija u 15. i 16. stoljeću

a) Dvostruko rimovani dvanaesterac s prijenosnom rimom (marulićevski, južnog tipa)

b) Dvostruko rimovani dvanaesterac (dubrovački, južnog tipa)

Za razliku od marulićevskog dvanaesterca, u dubrovačkom se dvostruko rimovanom

vrhu neba golotnoga 4/4 c

U simetričnom se osmercu stih raspada na dva jednaka parnosložna članka od po 4 sloga,

d) Petnaesterac 8+7: primjer Hanibal Lucić, Od kola

LATINSKA KNJIŽEVNOST HRVATSKOG HUMANIZMA

Hrvatska srednjovjekovna književna kultura latinskog izraza

Vrijeme i prostor latinske književnosti hrvatskih humanista

prepisivača starih natpisa na istočnoj obali Jadrana i proučavatelja antičkih pisaca, od

Candalle, prejasne kraljice). I najznačajniji trogirski humanist potječe iz te obitelji –

Na prijelazu 15./16. st. posebno je aktivan splitski humanistički krug, s Markom

Marka Antuna de Dominisa (1560. – 1624.), autora glasovitog teološkog djela De

Većina hrvatskih humanističkih pisaca u svom je zavičaju, u humanističkim školama,

Žanrovski sastav latinske humanističke književnosti

poetici renesansne eruditne komedije na hrvatskom jeziku – u žanrovskom sastavu

Literatura o književnosti hrvatskog humanizma?

VIIIa/1975 – Seraphinus Maria Cerva, Bibliotheca Ragusina

LIRIKA U 15 I 16. STOLJEĆU I: Ljubavna lirika

Važnost ljubavne lirike u književnosti 15. i 16. stoljeća

U Ranjininu zborniku zapisano je petstotinjak ljubavnih pjesama što se pripisuju Šišku

tematski zanimljivu opusu hrvatskih pjesama nalazi se i sedam ljubavnih. U posljednjoj

U nastavku predavanja osvrnut ćemo se na neke probleme književnopovijesne

Srednjovjekovno i/ili narodno u najstarijoj hrvatskoj lirici

pjesme uglavnom karakterizira: baladeskna/narativna kompozicija u kojoj se razvija tema

u jednoj nacionalnoj/pojedinačnoj književnosti. Naime, dok domene prve

je nastajao u dugom razdoblju (1330.–1365.) i u konačnici obuhvatio 366 pjesama, od

istovrsno talijansko pjesništvo, mogu se za ovu prigodu zanemariti problemi podrobnije

komparatistički posao, koji podrazumijeva obje komparatističke metode: tipološku

Kako čitati ljubavnu liriku 15. i 16. stoljeća

Šiška Menčetića i Džore Držića zbog generacijske povezanosti i uloge utemeljitelja

Društvena funkcija ljubavne lirike

LIRIKA U 16. STOLJEĆU II: Ostali žanrovi