EDWARD O.

WILSON
O LJUDSKOJ PRIRODI
urednik biblioteke: Ognjen Strpić

izdavač: Naklada Jesenski i Turk

za izdavača: Mišo Nejašmić

preveo i odabrao: Belmondo Miliša

korektorica: Monika Milić
grafički urednik: Boris Kuk
dizajn naslovnice: Božesačuvaj
fotografija autora: Jim Harrison
tisak: Zrinski d.d., Čakovec
travanj 2007.

www.jesenski-turk.hr
 EDWARD O. WILSON
O LJUDSKOJ PRIRODI

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, travanj 2007.
Izvornik:
Edward O. Wilson: On Human nature
Copyright © 1978, 2004 by the President and Fellows of Harvard College
 Sadržaj

Predgovor, 2004...................................................................7
Predgovor...........................................................................17
1. Dilema.............................................................................21
2. Nasljednost.....................................................................33
3. Razvoj..............................................................................63
4. Emergencija....................................................................79
5. Agresivnost..................................................................101
6. Seksualnost..................................................................119
7. Altruizam.....................................................................143
8. Religija..........................................................................159
9. Nada..............................................................................179
Rječnik pojmova..............................................................193
Bilješke..............................................................................201
Kazalo...............................................................................233
Ako se ova razmišljanja o ljudskoj prirodi i čine apstraktna i
teško shvatljiva, to ne znači da se smije zaključiti da su i po­
grešna. Naprotiv, čini se nemogućim da bi ono što je dosad
izbjeglo tolikim mudrim i dubokim filozofima bilo sasvim
očigledno i lagano. Pa ma koliko nas truda stajala ova ispiti­
vanja, smatrat ćemo da smo dovoljno nagrađeni ne samo ko­
rišću već i zadovoljstvom ako time uspijemo obogatiti svoju
riznicu znanja o predmetima od neizrecive važnosti.

– David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu

 Predgovor, 2004.

Postoji li uopće važnija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli

proniknuti u njene tajne, s većom bismo preciznošću definirali našu
vrstu, a možda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavlji­
vanja ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u zapad­
nom svijetu su prevladavale dvije koncepcije mišljenja o ljudskoj vr­
sti. Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na
ljudska su bića gledali kao na crne anđele u životinjskim tijelima koji
čekaju otkupljenje i vječni život. Po njihovom mišljenju, ljudska pri­
roda je mješavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz po­
moć spisa bliskoistočnih proroka.
Za razliku od njih, najveći dio intelektualaca, bez obzira na even­
tualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje nečega kao što
je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploča, stroj
koji pokreću temeljne strasti, svenamjensko računalo koje stvara um
samo na osnovi vlastitog iskustva i učenja. Većina intelektualaca se­
damdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna
naučena reakcija na okolinu i slučajna povijesna zbivanja.
U isto vrijeme je počeo jačati i drukčiji, naturalistički pogled. Iako
u začetku, taj pravac je odlučno tvrdio da su mozak i um biološkog
porijekla i da svoju složenost zahvaljuju evoluciji i procesu prirod­
ne selekcije. Ljudska priroda doista postoji, a čine je sposobnost za
učenje i skup sklonosti – potencijali koje vrlo općenito nazivamo na­
 
Predgovor, 2004.

gonima. Oni su se razvijali milijunima godina, još otkad su ljudi bili

paleolitski lovci-sakupljači. Kao posljedica toga, ljudski nagoni još
uvijek nose arhaični pečat biološkog nasljeđa vrste. Ljudsku prirodu
stoga možemo razumjeti samo uz pomoć znanstvene metode. Kul­
tura se, istina, razvija zahvaljujući povijesnim i prirodnim okolnosti­
ma, ali na njenu razvojnu putanju uvelike djeluju urođene osobito­
sti ljudske prirode. Ovakav pogled na svijet objašnjava nova grana
znanosti, sociobiologija, koja je kasnije, primijenjena na čovjeka, do­
bila naziv evolucijska psihologija (bez obzira na to, ona i dalje osta­
je sociobiologija).
Ljudska sociobiologija postavlja pitanje što su, zapravo, ljudski
nagoni. Na koji način su „posloženi“ tako da svojim sklopom čine
ljudsku prirodu? Sve do sedamdesetih godina, ova važna i prastara
pitanja gotovo nitko nije povezivao s biologijom, a sigurno ih nitko
nije smještao u područje dviju radikalno različitih, ali veoma važnih i
kompatibilnih bioloških disciplina. Prva od tih dviju je neuroznanost,
koja pokušava objasniti prirodu ljudskog uma i način na koji ga mo­
zak stvara. Druga znanost je evolucijska biologija koja traži odgovor
na pitanje zašto mozak radi upravo na ovaj neobičan način a ne na
neki drugi, jednako moguć. Ukratko, nekolicina znanstvenika, uklju­
čivši i mene, zaključila je u tom ranom periodu, da zagonetka ljudske
prirode može biti riješena samo ako znanstveno objašnjenje obuhvati
i kako (neuroznanost) i zašto (evolucijska psihologija) rada mozga, i
ako se te dvije dimenzije objašnjenja međusobno usklade.
Naturalistički pristup ljudskoj prirodi morao je pružiti još mno­
ga objašnjenja. Čovjek nosi naslijeđene nagone, znanost ih je dobro
proučila i razjasnila, sve je to u redu, ali na koji način takve urođene
smjernice mentalnog razvoja stvaraju neku kulturu? Mnogi mislio­
ci ne mogu ni predočiti složenost ovog problema. Ako se kultura ra­
zvijala kroz tisućljeća pod utjecajem biološki obilježene ljudske priro­
de, jednako je istinito i da se ljudska priroda razvijala kroz tisućljeća
u kojima su pripadnici suvremene ljudske vrste i njihovi neposred­
ni prethodnici iz roda Homo, živjeli u skupinama, otkrivali vatru, iz­
mislili oruđa, usavršili jezik, i kao rezultat takvih plamsaja genijalno­
sti zauzeli udaljene kontinente i arhipelage planeta. Koevolucija gena
i kulture, sinergističko stapanje dvaju evolucijskih oblika – bio je ne­
 
Predgovor, 2004.

izbježan proces. Ipak, o strukturi te koevolucije mi još uvijek znamo

vrlo malo.
Knjiga O ljudskoj prirodi i u ovom izdanju dolazi pred čitatelje u
svom izvornom obliku. Da bih vam približio kontekst, pokušat ću
objasniti kako sam se, tamo 1977–78, odlučio na taj pothvat. Do tog
perioda, čitava tri desetljeća, bavio sam se proučavanjem mrava. Bio
sam upravo zadivljen načinom na koji nagoni upravljaju izvanred­
nom složenošću i preciznošću organizacije života ovih kukaca (neki
kritičari su rekli da sam pretjerano zadivljen). Bavio sam se i prou­
čavanjem bioloških različitosti pa sam, dakako, bio zainteresiran za
opću znanost o evoluciji i njenu povezanost s biologijom populaci­
ja. Bio sam zaprepašten spoznajom, koja danas zvuči kao nešto po­
sve normalno, da su društva zapravo populacije, i da mnoge osobine
ljudskog društva podliježu pravilima genetike i populacijske ekologi­
je. U knjizi The Insect Societes (1971) predložio sam utemeljenje nove
grane biologije koja bi nastala kao sinteza proučavanja društvenog
ponašanja i populacijske biologije. Nova bi znanost, koju sam nazvao
sociobiologijom, po prvi puta ujedinila znanje o društvenim kukcima
i društvenim kralježnjacima:
Optimistički izgledi sociobiologije mogu se izložiti u nekoliko
crta. Unatoč filogenetskoj udaljenosti kralježnjaka i kukaca i te­
meljnim razlikama između njihovih personalnih i impersonal­
nih sustava komunikacije, ove dvije grupe životinja razvile su
društveno ponašanje koje je slično po stupnju složenosti i su­
kladno u mnogim važnim detaljima. Ova činjenica nam pruža
nadu da načela sociobiologije možemo izvesti iz prvih načela
populacije i bihevioralne biologije i tako stvoriti jedinstvenu,
zrelu znanost. Takva disciplina bi unaprijedila naše razumije­
vanje specifičnog društvenog ponašanja životinja u odnosu na
ljudsko. (The Insect Societes, str. 460)
Shema međusobnog odnosa ovih znanosti, koja je prvi put izlože­
na 1971. može se vidjeti na sljedećoj stranici.
Evolucijski i ekološki parametri. Iz knjige The Insect Societies, str. 459.
 11
Predgovor, 2004.

Kasnije, 1975. proširio sam koncepciju discipline tako da obuhva­

ti i kralježnjake. Rezultat je bila nova knjiga pod naslovom Sociobiolo­
gy: The New Synthesis. Bila je to debela knjiga od 697 stranica, prikaz
teorije utemeljene na enciklopedijskom pregledu svih poznatih druš­
tvenih organizama od bakterija i mješinaca do kukaca, kralježnjaka i
čovjeka. Dio o ne-ljudskim vrstama doživio je velik uspjeh među bi­
olozima. U anketi iz 1989. djelatnici i članovi Međunarodnog udru­
ženja za proučavanje ponašanja životinja vrednovali su ovu knjigu
kao najvažnije djelo o ovom predmetu svih vremena, stavivši je čak
ispred Darwinova klasika The Evolution of Emotions in Man and Ani­
mals (1872).
Mnogi znanstvenici i drugi čitatelji, vjerovali su da sam se trebao
zaustaviti kod čimpanza ne dotičući se Homo sapiensa, pristojno osta­
jući na zoološkoj strani granice između prirodnih i humanističkih
znanosti. Ali snaga izazova i uzbuđenje koje sam osjećao bili su od­
već veliki da se suspregnem, i tako sam se u posljednjem poglavlju
„Čovjek: od sociobiologije ka sociologiji“, usudio prijeći tu dobro ču­
vanu granicu:
Promotrimo sada čovjeka u slobodnom duhu povijesti priro­
de, kao da smo zoolozi s nekog drugog planeta koji izrađuju
katalog društvenih vrsta na planetu Zemlji. U takvoj makro­
skopskoj vizuri sve humanističke i društvene znanosti postale
bi tek specijalizirane grane biologije; povijest, biografije i lite­
ratura samo istraživački zapisnici ljudske etologije; dok bi an­
tropologija i sociologija zajedno tvorile sociobiologiju jedne vr­
ste primata.
Da, rekao sam upravo to i još uvijek tako mislim. Mi smo tek jed­
na od bioloških vrsta poniklih u Zemljinoj biosferi; jedna od prilago­
đenih vrsta među mnogima. Ma kako veličanstveni bili naši jezici i
kulture; ma kakvo bilo bogatstvo i profinjenost našeg uma; ma koli­
ko goleme bile naše kreativne moći – mentalni proces ostaje proizvod
mozga, organa kojega je čekić prirodne selekcije uobličio na nakov­
nju prirode. Sve moći i sva začudnost ljudskog uma nose u sebi pečat
njegova porijekla. I kad se kulture vinu u nedokučive visine misleći o
počecima vremena i istražujući najdalje zakutke svemira, one nikad
 12
Predgovor, 2004.

neće postići potpunu slobodu. Da nije tako, ne bismo ni koristili na­

ziv „humanističke znanosti“ da označimo proučavanje specifičnih fe­
nomena koji nas čine ljudima.
Vrlo je mali broj stručnjaka s područja društvenih znanosti bio
spreman na razmatranje ovakve percepcije, i rijetki su u prošlosti izra­
zili slična mišljenja. Činilo bi se logičnim da biološke činjenice služe
kao potpora njihovim znanostima, kao što je fizika za kemiju (odatle
i nastaje fizikalna kemija), dok obje služe kao temelj biologiji. Mislio
sam da će sociobiologija olakšati premošćivanje jaza između različi­
tih grana znanosti ili, u najmanju ruku, providjeti korisna sredstva za
analizu ljudskog ponašanja.
Većina humanističkih znanstvenika i stručnjaka ostali su ravno­
dušni, ili su nove ideje doživjeli kao neprijateljski napad neke lažne
i neprihvatljive ideologije. Na moje iznenađenje – priznajem da sam
bio naivan – podigle su se kontroverze i odjeknuli su prvi hici.
Istini za volju, za predstavljanje sociobioloških ideja nije moglo
biti goreg vremena od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Najomraženiji sukob u američkoj povijesti, rat u Vijetnamu, pribli­
žavao se svome kraju. Činilo se da će i borba za ljudska prava doži­
vjeti svoj trijumf, iako takav ishod još uvijek nije bio izvjestan. Ame­
rička demokracija, u svom glomaznom i bučnom obličju, još jednom
je pokazala svoju ćud. Negativna strana čitave te gungule, bila je
stvaranje prostora za ekstremizam. U akademskim krugovima u
modi je bila revolucionarna ljevica. Elitna sveučilišta izumila su po­
jam političke korektnosti i uvela ga u upotrebu društvenim pritisci­
ma i pod prijetnjom studentskih prosvjeda. U takvom okružju soci­
jalizam i marksizam bili su prava stvar. Režimi u Kini i SSSR-u, bili
su, barem u teoriji, prihvatljivi. Politički centrizam se, izvan deka­
nova ureda, duboko prezirao. Konzervativci, u kojima je sve kuha­
lo, uglavnom se nisu usuđivali progovoriti. Radikalno lijevi profe­
sori i srodni im aktivisti, heroji sveučilišta, neprekidno su recitirali
svoju litaniju: establišment nas je izdao, establišment blokira napre­
dak, establišment je naš neprijatelj. „Moć narodu“ – da, ali na ame­
rički način. S obzirom da su pripadnici američke radničke klase pri
tom igranju revolucije ostali beznadno konzervativni, klasnu borbu
i ulogu novog proletarijata morali su preuzeti studenti jer se nisu
 13
Predgovor, 2004.

mogli zamisliti kao budući burzovni mešetari, birokrati i sveučiliš­

ni profesori.
U takvoj atmosferi, rasna problematika je bila poput radioaktiv­
ne smjese, smrtonosne po svakoga tko joj pristupi bez krajnjeg opre­
za. Teorije o nasljeđivanju IQ-a ili ljudskog ponašanja smatrale su se
uvredama koje treba kazniti. Svatko tko se usudio progovoriti o ovim
temama osim na način izričite osude riskirao je etiketu rasista, a takva
optužba, i kad je bila lažna, dovodila bi do bojkota akademske sredi­
ne. To se zapravo događalo jako rijetko, jer su akademci bili dovoljno
pametni i prestrašeni pa su izbjegavali slične teme, barem u javnosti.
Čak su i privatni razgovori bili obilježeni izvjesnim oprezom.
Korijeni tako duboke odbojnosti prema drukčijem mišljenju sežu
veoma duboko, i bez obzira na histeriju sedamdesetih, ta odbojnost
ima svoju zdravu osnovu. Socijalni darvinizam i eugenika, plodovi
braka nemušte biologije i desničarske nativističke ideologije, bili su
pogubni za prirodne znanosti početka dvadesetog stoljeća. Takvi sta­
vovi su uživali veliku popularnost u Sovjetskom Savezu 1930-ih, u
predlamarkovskom periodu, i bili su sastavni dio nacističkih teorija
i zločina. Jednim dijelom zbog ovakve zloupotrebe biologije, a djelo­
mično i zbog razvoja biheviorizma kao dominantnog pokreta unutar
psihologije, humanističke znanosti su se, objašnjavajući ljudsko po­
našanje, sve više udaljavale od pojmova nagona i upotrebe genetike i
evolucijske teorije. Sve do sedamdesetih godina, interpretacija mozga
kao prvotno prazne ploče štitila je društvene znanosti i humanistiku
od biologije i izvojevala je njihovu neovisnost pomogavši im da po­
stanu dvije od te tri velike grane znanja.
Sociobiologija nije dočekana kao intelektualni doprinos, kako
sam se nadao, nego kao prijetnja „svjetonazoru prazne ploče“. Što­
više, mali ali utjecajni dio intelektualne elite doživio ju je kao prijet­
nju marksističkoj ideologiji. Odbacujući sociobiologiju, ti su kritičari
uspjeli redefinirati njeno značenje na potpuno pogrešan način. Me­
diji su je predstavljali kao teoriju o ljudskom ponašanju koje je djelo­
mično ili potpuno uvjetovano genetikom, a ne učenjem. Takav se stav
danas smatra ispravnim, a već 1970. bilo je dovoljno dokaza da ga
podrže. Bez obzira na takve dokaze, to nije bila glavna poruka socio­
biologije, a nije ni danas. Sociobiologija je znanstvena disciplina, su­
 14
Predgovor, 2004.

stavno izučavanje bioloških temelja svih vrsta društvenog ponašanja

živih organizama, uključujući i čovjeka. Kao skup relevantnih teorija,
ova učenja obuhvaćaju i mogućnost „prazne ploče“ uzimajući u obzir
da bi nadilaženje urođenih osobina također zahtijevalo golemu evo­
lucijsku snagu koja uključuje velik broj gena. Drugim riječima, teorija
o praznoj ploči je intenzivno sociobiološka, ali je pogrešna.
Proturječnosti sociobiologije proistječu iz mješavine nesporazu­
ma, sumnji i ogorčenosti. Njihovo postojanje me uvjerilo da nisam
na prikladan način objasnio važnost ove discipline za razumijevanje
ljudskog ponašanja. Posljednje poglavlje knjige Sociobiology: The New
Synthesis trebalo je biti izlaganje u veličini zasebne knjige. Trebao sam
ući dublje u problematiku bihevioralne genetike, pristupiti uvjerlji­
vije temi kulture, i pozabaviti se filozofskim i društvenim pitanjima
koje je sociobiologija potaknula; morao sam s punom usredotočeno­
šću odgovoriti na glavne primjedbe koje su se tada mogle čuti, kao i
na one koje će političke ideologije i religije tek postaviti. Suočen s ta­
kvim zahtjevima, 1977. godine sam odlučio napisati knjigu koju sada
držite u rukama. Bio sam veoma sretan kad je knjiga dobro primljena,
a zadovoljan sam i činjenicom da se i danas dobro prodaje.

Edward O. Wilson
Lexington, Massachusetts
lipanj 2004.
 15
Predgovor, 2004.

Prijedlozi za dalje čitanje

Ove knjige, namijenjene širokoj publici, svojom tematikom prate raz­

voj sociobiologije ljudi (koja se najčešće naziva evolucijska psihologi­
ja) u periodu otkako je objavljena knjiga O ljudskoj prirodi, dakle u po­
sljednjih dvadeset i pet godina.

Alcock, John. The Triumph of Sociobiology (New York: Oxford Uni­

versity Press, 2001).
Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.) The Adapted
Mind (New York: Oxford University Press, 1992).
Degler, Carl N. In Search of Human Nature: The Decline & Revival of
Darwinism in American Social Thought (New York: Oxford Uni­
versity Press, 2000).
Segerstråle, Ullica. Defenders of the Truth (New York: Oxford Uni­
versity Press, 2000).
V. također
Polšek, Darko i Josip Hrgović (ur.) Evolucija društvenosti (Zagreb:
Jesenski i Turk, 2004).
 Predgovor

O ljudskoj prirodi je treći dio trilogije koja je nastala posve nenamjerno.

Sve dok knjiga nije dovršena, bio sam nesvjestan logičke povezanosti s
prethodnim radovima. Posljednje poglavlje The Insect Societes (1971)
nosilo je naslov „Izgledi ujedinjene sociobiologije”. U tom sam poglavlju
pokušao objasniti da se načela populacijske biologije i komparativne
zoologije koja uspješno tumače rigidne sustave društvenih kukaca, mogu
točku po točku primijeniti i na kralježnjake. Ustvrdio sam da ćemo s
vremenom, služeći se istim parametrima i jedinstvenom kvantitativnom
teorijom, proučavati kolonije termita kao i rezus-majmuna. Ne
uspijevajući se oduprijeti izazovu vlastite retorike, bacio sam se na
temeljito studiranje opsežne i izvrsne literature o društvenom ponašanju
kralježnjaka. Plod tih napora bila je knjiga Sociobiology: The New
Synthesis (1975). U posljednjem poglavlju „Čovjek: od sociobiologije ka
sociologiji”, iznio sam tezu da će se biološka načela koja sada važe za
životinje u budućnosti uspješno primijeniti i na društvene znanosti. Ova
natuknica je izazvala neuobičajeno velik interes i brdo kontroverzi.
U periodu nakon objavljivanja Sociobiologije pročitao sam mnogo
literature o ljudskom ponašanju, posjetio brojne seminare i razvio bogatu
prepisku sa znanstvenicima iz područja humanistike. Ta iskustva su me do
kraja uvjerila da je konačno došlo vrijeme da se premosti jaz između dvaju
oblika kulture i da su najbolja sredstva za takav pothvat sociobiologija,
kao jednostavno proširenje populacijske
18 Predgovor

biologije, i evolucijska teorija kao objašnjenje društvene organizacije. Ova

knjiga je prikaz tih teza.
Ona nipošto nije udžbenik niti konvencionalna sinteza znanstvene
literature. Proučavanje ljudskog ponašanja zahtijeva zaustavljanje pred
svakim hodnikom u labirintu ljudskog uma i u skladu s tim uvažavanje
dostignuća ne samo znanosti o društvu nego i cjelokupne humanistike,
uključivši filozofiju i izučavanje samog znanstvenog procesa. Sukladno
ovim zahtjevima, O ljudskoj prirodi nije znanstveno djelo; to je djelo o
znanosti, o tome kako duboko prirodne znanosti mogu zadrijeti u tajne
ljudskog ponašanja dok se i same ne transformiraju u nešto novo. Nadalje,
zahvaljujući obilnoj dokumentaciji, knjiga može poslužiti kao izvor
informacija o ponašanju i o sociobiologiji. U svojoj srži ona je
spekulativni esej koji razmatra duboke posljedice susreta socijalne teorije i
prirodnih znanosti povezanih s njome.
Mišljenja o ovim argumentima će, bez ikakve sumnje, biti podijeljena
kao što je to bio slučaj sa sličnim temama u Sociobiologiji. Uz rizik
povlađivanja onima čija osobna uvjerenja ne dopuštaju ništa osim
odbacivanja mojih teza, moram se obratiti čitateljima koji će ovu knjigu
prihvatiti nekritički, kao skup znanstveno potvrđenih činjenica. Njima,
dakle, želim reći da je lako moguće da sam u krivu; možda precjenjujem
ulogu prirodnih znanosti; možda se presmiono kockam s vjerom u
znanstveni materijalizam. Ne izričem ove sumnje zbog lažne skromnosti,
nego zbog želje da održim snagu. Beskompromisna primjena evolucijske
teorije na sve aspekte ljudske egzistencije ne vodi ničemu ako je sam
znanstveni duh kolebljiv, ako se ideje ne mogu podvrgnuti objektivnoj
provjeri i ako time ne dobiju pečat smrtnosti. Društvene znanosti su još
uvijek premlade i slabašne, a evolucijska teorija nesavršena i stoga teze
koje iznosim ne mogu imati dogmatsku snagu. Bez obzira na to, vjerujem
da postoje dokazi koji govore u njihovu korist i koji jačaju povjerenje u
biološka istraživanja, glavnu uzdanicu ovog izlaganja.
Na moju veliku sreću, za vrijeme rada na ovoj knjizi bio sam okružen
prijateljima i suradnicima koji su mi neizmjerno pomogli i dali mnogo
korisnih savjeta. Oni se, posve prirodno, nisu složili sa svime što sam
iznio, i ja ih molim za ispriku zbog pogrešaka koje nisam ispravio. Ovo su
njihova imena: Richard D. Alexander, Jerome
19 Predgovor

H. Barkow, Daniel Bell, William I. Bennett, Herbert Bloch, William E.

Boggs, John T. Bonner, John E. Boswell, Ralph W. Burhoe, Donald T.
Campbell, Arthur Caplan, Napoleon A. Chagnon, George A. Clark,
Robert K. Colwell, Bernard D. Daviš, Irven DeVore, Mildred Dickeman,
Robin Fox, Daniel G. Freedman, William D. Hamilton, Richard J.
Hernstein, Bert Holldobler, Gerald Holton, Šarah Blaffer Hrdy, Harry J.
Jerison, Mary-Claire King, Melvin Konner, George F. Oster, Orlando
Patterson, John E. Pfeiffer, David Premack, W. V. Quine, John Seger,
Joseph, Shepher, B. F. Skinner, Frank Sulloway, Lionel Tiger, Robert L.
Trivers, Pierre van den Berghe, Arthur W. Wang, James D. Weinrich,
Irene K. Wilson, Richard W. Wrangham.
Kao što je bilo pri radu na mojoj prethodnoj knjizi, Kathleen M.
Horton mi je pomogla u bibliografskim pretraživanjima i otipkala sve
skice mojeg rukopisa. Njezina pomoć je doprinijela preciznosti i urednosti
mojega rada i to u razmjerima koje se ne usuđujem predočiti.
Prvo poglavlje sadrži gotovo nepromijenjene dijelove mojih članaka
„The social instinct”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and
Sciences, 30: 11-24 (1976) i ,,Biology and the Social Sciences”, Daedalus,
106(4): 127-140 (1977); u 5. i 7. poglavlju nalazi se dobar dio članka
„Human Decency Is Animal” (The New York Times Magazine, 12.
listopad 1975); a 4. i 8. poglavlje sadrže nekoliko dijelova iz 27. poglavlja
Sociobiologije. Zahvalan sam nakladnicima koji su mi dopustili
reprodukciju ovih materijala. University of California Press, University of
Chicago Press i Macmillan Company dali su mi dopuštenje za citiranje
drugih autora. Citati se nalaze u bibliografskim opaskama.
 1. Dilema

Prisjetimo se načas ključnih pitanja koje je veliki filozof David Hume

smatrao iznimno važnima: kako funkcionira mozak, zašto upravo na taj, a
ne na neki drugi način, i uzevši sve to u obzir, u čemu je temelj ljudske
prirode?
Vraćamo se ovim pitanjima s osjećajem nesigurnosti, pa čak i straha.
Ako je mozak tek stroj sačinjen od deset milijardi stanica i ako se ljudski
um može objasniti kao proizvod zajedničke aktivnosti ograničenog broja
kemijskih i fizikalnih reakcija, određujući time granice ljudskih
mogućnosti - to znači da smo u cijelosti biološka bića i da naše duše ne
mogu slobodno letjeti. Ako je čovječanstvo nastalo kao plod Darwinove
prirodne selekcije, znači da su za postanak vrsta odgovorne genske
slučajnosti i zahtjevi okoliša, a ne Bog. Božansku je dimenziju još uvijek
moguće tražiti u svijetu najmanjih čestica materije, u kvarkovima i
elektronskim ljuskama (Hans Kung ima puno pravo pitati ateiste zašto
uopće postoji nešto, a ne ništa) ali nikako u porijeklu vrsta. Koliko god
pokušavali uljepšati ovaj krajnji zaključak služeći se metaforama i
maštom, on ostaje važnim dijelom filozofske baštine posljednjih stotinu
godina znanstvenih istraživanja.
Nemoguće je zaobići ovu doista neprivlačnu tvrdnju. Ona je bitna
početna hipoteza u svakom ozbiljnijem razmatranju ljudskog fenomena.
Bez nje se društvene znanosti svode na puko opisivanje vanjskih
pojavnosti, ostaju krnje kao što bi to bila astronomija bez fizike, biologija
bez kemije i matematika bez algebre. Uzevši je u obzir,
22 Dilema

ljudska priroda se može promatrati kao predmet pravog empirijskog

istraživanja, biologija se tada može staviti u službu humanističkog odgoja
a slika o nama samima može postati neizmjerno preciznija i bogatija.
U onoj mjeri u kojoj je svjetonazor novog naturalizma ispravan, on
stvara dvije velike duhovne dileme. Prva proizlazi iz zaključka da niti
jedna vrsta, uključivši našu, ne posjeduje svrhu koja nadilazi zahtjeve
svoje genetičke povijesti. Vrste mogu imati goleme potencijale za
materijalni i mentalni napredak, ali ne postoji nikakva unutarnja svrha
njihova postojanja niti njihov razvoj vode sile onkraj neposrednog okoliša.
Štoviše, nema ni evolucijskog cilja prema kojem molekularna struktura
upravlja određenu vrstu. Vjerujem da struktura ljudskog uma tvori
njegove granice i da ga čisto biološkim sredstvima prisiljava na određene
odluke. Ako je mozak evoluirao prirodnom selekcijom, čak i sposobnost
estetske prosudbe ili religijske vjere moraju biti dio tog istog mehaničkog
procesa. Mora se raditi ili o neposrednim adaptacijama na elemente
okoliša u davnim vremenima ljudske vrste, ili, u najmanju ruku, o
usputnim pojavama, pratećem efektu nekih važnih, manje vidljivih
aktivnosti koje su nekad služile prilagodbi u strogom biološkom smislu te
riječi.
Što je, dakle, bit ovog argumenta? Vjerujem da mozak postoji zato što
pomaže preživljavanju i umnožavanju gena koji čine osobitosti vrste.
Ljudski um je sredstvo preživljavanja i reprodukcije, a razum je samo
jedna od njegovih tehnika. Steven Weinberg je jednom istaknuo da fizička
stvarnost ostaje nedokučiva čak i fizičarima jer je teško vjerovati da je
stvorena tako da bude shvatljiva ljudskom umu. Obrnut ćemo tu misao i s
još većim uvjerenjem reći da intelekt nije stvoren za razumijevanje atoma
niti samoga sebe, nego samo kao pomoć za preživljavanje ljudskih gena.
Misaona osoba dobro zna da životom, na neki čudesan način, upravlja
biološka ontogeneza, više ili manje ustaljen redoslijed životnih razdoblja.
Ona osjeća da je uz sve te porive, duhovitost, ljubav, ponos, bijes, nadu i
tjeskobu, uz sve te značajke njegove vrste, jedina izvjesnost nastavljanje
tog ciklusa. Mnogi pjesnici su ovu istinu doživljavali kao nešto tragično.
Yeats je naziva dolaskom mudrosti:
23 Dilema

Iako lišća je mnogo, korijen je tek jedan; Kroz dane laži, kroz dane
mladosti Moje lišće i cvijeće lelujaše na suncu; A sada mogu mirno
istrunuti u istini.

Prva dilema, ukratko, proizlazi iz činjenice da nema mjesta kamo

idemo. Vrste nemaju nikakve svrhe koja nadrasta granice njihove biološke
prirode. Moguće je da će u nekoliko narednih stoljeća čovjek napredovati
u tehnologiji i politici, riješiti energetske i materijalne krize, spriječiti
nuklearni rat i kontrolirati svoju reprodukciju. Čovječanstvo se možda i
može nadati stabilnom ekosustavu i sitoj populaciji. Ali što onda?
Obrazovani ljudi žele vjerovati da izvan materijalnih potreba postoji
potreba za ispunjenjem i realizacijom osobnih potencijala. Ali što je to
ispunjenje i s kakvim svrhom bi se razvijali ti potencijali? Tradicionalne
religije propadaju, ne samo zbog ponižavajućih dokaza o povijesnoj
netočnosti njihovih mitologija, već i zbog spoznaje da su vjerovanja samo
mehanizmi koji pomažu preživljavanju vrste. Religije, kao i ostale ljudske
institucije nastaju samo da bi ojačale ustrajnost i utjecaj njihovih
sljedbenika. Marksizam i druge sekularne religije nude tek nešto više od
materijalnog boljitka i ozakonjenog bijega od posljedica djelovanja
ljudske prirode. I njih također pokreće želja za kolektivnim
samoveličanjem. Francuski politički komentator Alain Pevrefitte rekao je,
diveći se Mau Ce-Tungu, da su „Kinezi upoznali radost ljubavi prema sebi
ljubeći njega i da je stoga prirodno da Mao ljubi sam sebe kroz njih”. I
tako se ideologije klanjanju svojim skrivenim gospodarima - genima, a
najuzvišeniji porivi nakon podrobnijeg promatranja postaju tek
zakrabuljene biološke aktivnosti.
Neki od mračnijih suvremenih tumača društva, kao što su Robert
Heilbroner, Robert Nisbet i L. S. Stavrianos, tvrde da zapadnoj civilizaciji,
kao i čitavom čovječanstvu prijeti propast. Njihova razmišljanja nas uvode
u viziju postideoloskih društava koja ugađajući sama sebi, sve više tonu u
dekadenciju. Gunther Stent u svojoj knjizi Dolazak zlatnog doba piše:
24 . Dilema

Volja za moći neće potpuno iščeznuti ali distribucija njene snage drastično
će se promijeniti. Na jednom kraju tog pravca nalazit će se manjina koja
će održavati tehnologiju nužnu za visok standard življenja masa. U sredini
će biti oni za koje će razlika između iluzornog i stvarnog još uvijek imati
smisla... Oni će zadržati interes za svijet i tražit će čulna zadovoljstva. Na
drugom kraju spektra bit će oni za koje će granica između zamišljenog i
realnog biti gotovo izbrisana. Veza s realnošću bit će tek tolika da
omogući fizičko preživljavanje.
Opasnost na koju ukazuje prva dilema je nestajanje transcendentnih
ciljeva prema kojima društva mogu organizirati svoju energiju. Ovi
ciljevi, moralne inačice rata, polako su izblijedjeli; kako smo im se
približavali, oni su se, poput fatamorgane, jedan po jedan pretvarali u trak
pare. Da bismo pronašli novu etiku, utemeljenu na istinitijem određenju
čovjeka, morat ćemo se zagledati unutar sebe, secirajući mašineriju mozga
i krenuti unazad putem evolucijske povijesti. Uvjeren sam da će taj
pothvat otvoriti vrata drugoj dilemi: izboru između etičkih premisa koje su
dio čovjekove biološke prirode.
Kad smo već došli do te točke, dopustite mi da vas u najkraćim crtama
upoznam s temeljem druge dileme, dok ću argumente koji je podupiru
izložiti u sljedećem poglavlju. U našem mozgu postoje urođeni cenzori i
motivacijski elementi koji na podsvjesnoj razini, ali veoma snažno, utječu
na naše etičke premise. Moralnost je nagon koji niče iz tih korijena. Ako
je ovakva tvrdnja točna, znanost će možda morati istražiti porijeklo i
značenje ljudskih vrednota, jer iz njih proizlaze sve etičke postavke i veći
dio političke prakse.
Filozofi, od kojih većina ne uzima u obzir evolucionističku
perspektivu, nikada nisu posvetili mnogo vremena ovom problemu. Oni su
upute etičkih sustava proučavali na razini posljedica a ne njihova
porijekla. John Rawls započinje svoju utjecajnu knjigu Teorija
pravednosti (1971) tvrdnjom koja ne trpi pogovora: ,,U pravednom
društvu povlastice jednakopravnog građanskog statusa se
podrazumijevaju; prava koja osigurava društvo ne mogu ovisiti o trgovini
političkim ili društvenim interesima.” Prvo poglavlje knjige Roberta
Nozicka Anarhija, država i utopija (1974) počinje jednako odlučnom
25 Dilema

tvrdnjom: „Pojedinci imaju svoja prava, i postoje stvari koje im nitko, ni

osoba ni grupa ne bi smjeli činiti (a da time ne prekrše njihova prava). Ta
prava su toliko čvrsta i dalekosežna da se možemo upitati što država i
njeni službenici uopće smiju činiti.” Ove dvije premise su međusobno
različite i vode do radikalno različitih prijedloga. Rawls bi dopustio stroge
mehanizme društvene kontrole da osigura što ravnopravniju distribuciju
društvenih nagrada. Za Nozicka, idealno bi društvo bilo što manje slično
državi, a mehanizmi kontrole bi samo štitili građane od nasilja i prijevara,
dok bi nejednaka raspodjela nagrada bila posve prihvatljiva. Rawls ne
prihvaća meritokraciju; Nozick je dopušta i drži je poželjnom osim u
slučajevima kad lokalna zajednica svojom voljom izabere
eksperimentiranje s egalitarizmom. Kao i svi drugi, filozofi odmjeravaju
svoje emocionalne reakcije prema različitim mogućnostima kao da se
savjetuju sa skrivenim proročištem.
To se proročište nalazi u dubokim emocionalnim centrima mozga,
najvjerojatnije unutar limbičkog sustava, složenog sklopa neurona i
stanica koje luče hormone smještene ispod „mislećeg” dijela moždane
kore. Emocionalne reakcije čovjeka i etičko djelovanje koje se na njima
temelji, u svojoj su osnovi programirani prirodnom selekcijom tijekom
tisuća generacija. Stupanj ograničenja uzrokovanih takvim
programiranjem, njihovi izvori u mozgu, i razumijevanje njihova značenja
preko rekonstrukcije evolucijske povijesti mozga - pitanja su koja
predstavljaju pravi izazov znanosti. Ovaj pothvat će biti logična dopuna
kontinuiranom proučavanju kulturne evolucije.
Uspjeh takvih nastojanja iznjedrit će i drugu dilemu, koju možemo
izraziti ovim pitanjem: koje od postojećih cenzora i motivatora treba
slušati, a koje je od njih bolje ograničiti ili sublimirati? Upute takve vrste
predstavljaju samu bit naše ljudskosti. Upravo one, a ne vjera u duhovnu
posebnost, razlikuju nas od elektronskih računala. U nekim budućim
vremenima morat ćemo odlučiti o stupnju naše ljudskosti - i to u
osnovnom, biološkom smislu - jer će pred nama stajati izbor između
različitih emocionalnih uputa koje smo naslijedili. Našu ćemo sudbinu
zacrtati tako da s automatske kontrole koja se temelji na našim biološkim
obilježjima prijeđemo na svjesno, precizno upravljanje uz pomoć spoznaja
o biologiji.
26 Dilema

Budući da se upute koje pred čovjeka postavlja njegova priroda moraju

proučiti uz pomoć složenog sustava ogledala, one su vrlo skliska tema i
prava filozofska zamka. Jedini način da se krene naprijed je proučavanje
ljudske prirode kao dijela prirodnih znanosti, s pokušajem da
prirodoslovlje integriramo s društvenim i humanističkim znanostima. Ne
mogu zamisliti nikakve ideološke ni formalističke prečace. Neurobiologija
se ne može naučiti klečeći pred stopalima gurua. Posljedice genetičke
povijesti neće odrediti nikakvo zakonodavno tijelo. Naročito je važno da,
ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog našeg fizičkog boljitka, etičku
filozofiju ne prepustimo procijenama obične mudrosti. Iako je ljudski
napredak moguće postići uz pomoć intuicije i snage volje, jedino će
mukom stečeno empirijsko znanje o našoj biološkoj prirodi ukazati na
optimalne odluke unutar suparničkih kriterija napretka.
Važna početna faza ove analize bit će prožimanje biologije i različitih
društvenih znanosti - psihologije, antropologije, sociologije i ekonomije.
Te dvije grane kulture tek su se odnedavno upoznale kako treba. Rezultat
tog upoznavanja mogao se i predvidjeti: bila je to mješavina odbojnosti,
nerazumijevanja, pretjeranog entuzijazma, lokalnih sukoba i rasprava.
Situaciju ćemo najbolje sažeti ako kažemo da biologija danas predstavlja
„antidisciplinu” društvenih znanosti. Riječju „antidisciplina” želio bih
opisati ono naročito neprijateljstvo koje se javlja kad prve interakcije
nastaju baš medu organizacijskim razinama koje međusobno graniče.
Objasnit ću to na primjerima. Za kemiju, antidisciplina je mnogolika
znanost fizike; za molekularnu biologiju to je kemija; za fiziologiju
molekularna biologija; i tako redom preko sparenih razina veće
specifičnosti i složenosti.
Povijest različitih disciplina uglavnom slijedi sličan obrazac. U samom
početku njeni praktikanti vjeruju u inovativnost nove znanosti i
jedinstvenost objekta istraživanja. Svoje živote posvećuju istraživanju
pojedinih aspekata i obrazaca i za vrijeme te početne istraživačke faze ne
vjeruju da je uočene fenomene moguće svesti na jednostavne zakone.
Članovi drugog tabora, antidiscipline, zastupaju drukčiji stav. S obzirom
da primarni objekti njihova istraživanja pripadaju nižoj organizacijskoj
razini, na primjer atomima a ne molekulama, oni vjeruju da se znanost o
višoj organizacijskoj razini mora preformulirati u
27 Dilema

skladu s njihovim zakonima: kemiju će tako promijeniti zakoni fizike,

biologiju zakoni kemije i tako dalje. Njihovi interesi su prilično uski,
apstraktni i na neki način izrabljivački. P. A. M. Dirac govoreći o teoriji
vodikovog atoma ustvrdio je da će se njene konzekvence pokazati kao
čista kemija. Malo je biokemičara koji žive u uvjerenju da život nije „ništa
više” od djelovanja atoma i molekula.
Lako je shvatiti zašto je svaka disciplina ujedno i antidisciplina.
Protivnički odnos je moguć jer se privrženici dvaju susjednih
organizacijskih razina - npr. atoma i molekula - posvećuju vlastitim
metodama i idejama dok su usredotočeni na višu razinu (u ovom slučaju,
na molekule). Po današnjim standardima, znanstvenik je onaj koji
proučava tri znanstvena područja: svoju disciplinu (u ovom primjeru
kemiju), nižu antidisciplinu (fiziku) i područje kojemu njegova disciplina
predstavlja antidisciplinu (kemijske aspekte biologije). Dobar stručnjak za
živčani sustav - uzmimo još jedan, bolje razrađen primjer - vrlo dobro
poznaje strukturu živčane stanice, razumije prirodu kemijske baze impulsa
koji prolaze kroz te stanice i između njih, i pored toga se nada da će
objasniti kako te stanice funkcioniraju zajedno i time stvaraju osnovne
obrasce ponašanja. Svaki uspješan znanstvenik pristupa trima razinama
fenomena koji su vezani za njegovu specijalnost na različite načine.
Međusobni odnos pograničnih znanosti u početku je napet i kreativan,
ali s vremenom postaje u potpunosti komplementaran. Prisjetimo se
početaka molekularne biologije. Krajem devetnaestog stoljeća velikom je
brzinom napredovalo proučavanje stanica (citologija) i studije o
kemijskim procesima unutar i oko stanica (biokemija). Odnos između ovih
dvaju područja bio je složen i velikim je dijelom odgovarao historijskoj
shemi koju sam opisao. Citolozi su bili ushićeni zbog sve brojnijih dokaza
o zakučastoj staničnoj strukturi. Uspjeli su protumačiti tajanstvenu
koreografiju kromosoma za vrijeme stanične diobe i tako postaviti okvir
za rađanje moderne genetike i eksperimentalne razvojne biologije. S druge
strane, mnogi kemičari su sumnjali da na mikroskopskoj razini postoji
toliko razrađena struktura. Mislili su da citolozi zapravo opisuju
laboratorijske artefakte nastale metodama fiksiranja i bojenja stanica. Oni
su se više zanimali za „fundamentalne” teme kao što je kemijska priroda
protoplazme, a
28 Dilema

naročito za novu teoriju po kojoj se život temelji na enzimima. Citolozi su

s posvemašnjim prezirom odgovarali na samu ideju da je stanica tek
„vreća enzima”.
Općenito govoreći, biokemičari su smatrali da citolozi preslabo
poznaju kemiju da bi mogli razumjeti temeljne procese, dok su citolozi
tvrdili da su metode kemije neprikladne za proučavanje neobične strukture
žive stanice. Obnova mendelovske genetike u dvadesetom stoljeću i
otkriće uloge kromosoma i gena nisu bitno pripomogli sintezi te dvije
znanosti. Kako biokemičari nisu pronašli načina da objasne klasičnu
genetiku, odlučili su je manje-više ignorirati.
Obje strane su u onom najvažnijem bile u pravu. Biokemija je uspjela
na svoj način objasniti mnogo toga o staničnom aparatu i tako opravdati
neke od svojih najsmionijih pretpostavki. Da bi ostvarila taj pothvat, ona
se djelomično transformirala u novu disciplinu pod imenom molekularna
biologija, znanost koju bismo mogli opisati kao biokemiju s osvrtom na
posebne prostorne razmještaje molekula kao što su DNA spirala i
enzimski proteini. Citologija je potaknula razvoj čitavog niza novih,
djelotvornih tehnika uključujući elektroforezu, kromatografiju,
centrifugiranje i rendgensku kristalografiju. U isto vrijeme citologija se
preobrazila u modernu biologiju stanice. Uz veliku pomoć elektronskog
mikroskopa koji povećava uzorke i više stotina tisuća puta, ona se i
stajalištima i jezikom sjedinila s molekularnom biologijom. Naposljetku je
i klasična genetika premještajući žižu interesa s vinskih mušica i miševa
prema bakterijama i virusima obuhvatila biokemiju i tako se pretvorila u
molekularnu genetiku.
Velik dio napretka u biologiji može se zahvaliti nadmetanju među
različitim stajalištima i tehnikama koje potječu iz područja biologije
stanice i biokemije - jedne discipline i njezine antidiscipline. Potvrda
njihova međudjelovanja bila je pravi trijumf znanstvenog materijalizma.
Taj korak znanosti je uvelike unaprijedio naše poznavanje prirode života i
priskrbio obilje materijala za literaturu dalekosežnijeg utjecaja od bilo
kakvih zamišljaja predznanstvene kulture.
Vjerujem da će se slično dogoditi prožimanjem biologije i društvenih
znanosti, i da će se naposljetku, dvije razine intelektualnog života Zapada
stopiti u jednu. Biologija je tradicionalno utjecala na društvene znanosti
samo indirektno, preko svojih tehnoloških manifestacija
29 Dilema

kao što su dobrobiti medicine, tehnike genetike ili preko stalne prijetnje
rasta populacije. Iako od velike praktične važnosti, ove teme su trivijalne
u odnosu na konceptualne temelje društvenih znanosti. Konvencionalno
obrađivanje „socijalne biologije” ili „socijalnih pitanja unutar biologije”
predstavljalo je svojevrstan intelektualni izazov, ali nipošto bit socijalne
teorije. Ta bit se nalazi u dubini strukture ljudske prirode, jednog izrazito
biološkog fenomena, koji je također i primarni fokus cjelokupne
humanistike.
Protivnički argumenti mogu zvučati veoma zavodljivo kad ističu da
nam znanost može dati samo neke vrste informacija, da se njezina hladna,
apolonijska metoda ne može primijeniti na svu puninu dionizijskog života
uma, da je jednostrana posvećenost znanosti dehumanizirajuća itd.
Izražavajući svjetonazor hipi-kulture, Theodore Roszak opisuje kartu
mozga kao „spektar mogućnosti koje se pretapaju... na jednoj strani
imamo snažna, oštra svjetla znanosti; tu nalazimo informacije. U središtu
se nalaze čulni preljevi umjetnosti; tu je mjesto estetskog uobličavanja
svijeta. Na drugom kraju se naziru tamni, sjenoviti tonovi religijskog
iskustva koji polako prelaze u valne dužine onkraj svakog opažaja; tu
čovjek nalazi smisao.”
Ne, ovdje nalazimo samo mračnjaštvo! Tu nalazimo neshvatljivo
podcjenjivanje svih mogućnosti našega mozga. Sve te čulne preljeve i
tamne tonove stvorila je genetička evolucija živčanog i osjetnog tkiva.
Ako ih ne promatramo kao predmete biološkog proučavanja, znači da
imamo preskromne ambicije.
Bit svake znanstvene metode je sažimanje uočenih fenomena na
fundamentalna, provjerljiva načela. Elegancija, možemo slobodno reći i
ljepota, pojedine znanstvene generalizacije može se mjeriti odnosom njene
jednostavnosti i broja fenomena koje uspijeva objasniti. Ernst Mach,
fizičar i preteča logičkog pozitivizma izrazio je tu ideju na krajnje sažet
način: „Znanost je minimalni problem koji se sastoji od najpotpunije
prezentacije činjenica uz najmanji mogući utrošak misli.”
Iako ovakva percepcija neporecivo ima svoj šarm, redukcija sirovina je
samo polovina znanstvenog procesa. Ostatak procesa pripada
rekonstrukciji složenosti uz pomoć sinteze pod kontrolom zakona koji se
iznova dokazuju analizom. Ova ponovna uspostava otkriva postojanje
novog, iznenađujućeg fenomena. Kad promatrač skrene
30 Dilema

pozornost s jedne organizacijske razine na drugu, primjerice s fizike na

kemiju ili s kemije na biologiju on očekuje da tu važe svi zakoni niže
razine. Ali, za vraćanje na višu razinu organizacije potrebni su podaci o
uređenju nižih jedinica što stvara temelje za otkrivanje novih,
neočekivanih načela. Radi se o podacima tj. o opisu pojedinačnih
kombinacija elemenata, zatim prostornog razmještaja i povijesti njihova
udruživanja. Poslužit ćemo se jednostavnim primjerom iz kemije.
Molekula amonijaka sastoji se od negativno nabijenog atoma dušika
povezanog s trokutom triju pozitivno nabijenih vodikovih atoma. Kad bi
atomi bili učvršćeni u jednom položaju, molekula amonijaka imala bi na
oba svoja kraja različit naboj (dipolni moment) u prividnom proturječju sa
zakonima simetrije nuklearne fizike. Unatoč tome, molekula se ponaša baš
kako treba: ona neutralizira dipolni moment provodeći atom dušika
naprijed-natrag kroz trokut vodikovih atoma i to u frekvenciji od trideset
milijardi puta u sekundi. Takva simetrija ipak ne postoji kod šećera i
drugih velikih organskih molekula zbog njihove složenosti i veličine koje
im ne dopuštaju da same sebe „izvrnu”. One krše, ali ne ukidaju fizikalne
zakone. Ovakve pojave možda i nisu od naročitog interesa za nuklearne
fizičare, ali su veoma značajne za organsku kemiju i biologiju.
Evo i drugog primjera, mnogo bližeg našoj temi, iz evolucije
društvenog života kukaca. U doba mezozoika, prije nekih 150 milijuna
godina, prvobitne ose su razvile specifičan način određivanja spola svojih
potomaka - haplodiploidiju. To je značilo da se iz oplođenih jaja rađaju
ženke, a iz neoplođenih mužjaci. Ova jednostavna metoda kontrole možda
je bila specifičan oblik adaptacije koja je dopuštala ženkama izbor spola
svojega potomstva u skladu s vrstom plijena koji treba svladati. Moguće je
da je mužjacima bio namijenjen manji plijen jer je za njihov razvoj bilo
potrebno manje proteina. Bez obzira na prvotni uzrok ove pojave,
haplodiploidija predstavlja evolucijski događaj koji gotovo slučajno
usmjerava ove kukce ka razvijanju naprednijih oblika društvenog života.
Jedna od posljedica haplodiploidije je mnogo veća međusobna sličnost
dviju sestara nego između kćeri i majke, pa tako ženke donose genetički
dobitak postajući pripadnicama specijalizirane kaste zadužene za
odgajanje svojih sestara. Postojanje takvih sterilnih kasta temeljna je
značajka društve-
31 Dilema

ne organizacije kukaca. Zbog povezanosti s haplodiploidijom, društveni se

život kukaca ograničava gotovo samo na ose i njihove bliske rođake, pčele
i mrave. Mnoge od takvih zajednica se mogu nazvati matrijarhatima, u
kojima kraljica kontrolira koloniju kćeri, ili sestrinstvima gdje sterilne
kćeri kontroliraju majke nesilice. Društvene zajednice osa, pčela i mravi,
pokazale su se toliko uspješnima, da su uspjele osvojiti i izmijeniti gotovo
sva staništa na Zemlji. Na ujedinjene snage ovih kukaca otpada više od
dvadeset posto sveukupne težine kopnenih životinja brazilske prašume,
uključujući crve nematode, tukane i jaguare. Tko bi pomislio što će se
dogoditi zahvaljujući haplodiploidiji!
Redukcija je tradicionalni instrument znanstvene analize, ali mnogi je
se boje i štošta joj zamjeraju. Ako se ljudsko ponašanje može reducirati i
odrediti bilo kakvim stupnjem bioloških zakona, značilo bi to da ljudska
vrsta nije toliko jedinstvena i da je samim tim dehumanizirana. Vrlo je
malen broj stručnjaka iz područja društvenih znanosti koji bi se usudili
koketirati s takvim teorijama, a kamoli prepustiti dio svog teritorija. Ali
takvo gledanje na stvari, koje redukciju izjednačava s ukidanjem nečega,
potpuno je pogrešno. Zakonitosti nekog područja istraživanja važne su i za
disciplinu iznad (u smislu organizacijske strukture) tog područja; one
predstavljaju izazov i omogućavaju djelotvornije restrukturiranje, ali one
nisu dovoljne za ostvarenje ciljeva te discipline. Biologija je ključ za
razumijevanje ljudske prirode i društvenjaci ne smiju previdjeti njezina
sve jasnija načela. Društvene su, pak, znanosti potencijalno mnogo
bogatije sadržajem. One će naposljetku apsorbirati vrijedne spoznaje
biologije i nadići ih. Istinski predmet proučavanja čovjeka je, iz razloga
koji nadilaze antropocentrizam - upravo čovjek sam.
 2. Nasljednost

Raznolikost organskih oblika života na našem planetu upravo je

zapanjujuća. Još otkako je Carl Linne započeo proces formalne
klasifikacije 1758, zoolozi su katalogizirali oko milijun vrsta životinja,
svakoj dodijelili znanstveni naziv, nekoliko crtica u stručnim knjigama i
komadić prostora na policama nekog svjetskog muzeja. Unatoč izuzetnim
naporima, može se reći da je proces otkrivanja tek započeo. Tako je,
recimo, 1976. otkriven primjerak nepoznate vrste morskog psa. dugog 4,2
metra i teškog 720 kilograma, dok je pokušavao progutati sidro američkog
vojnog broda u blizini Havaja. Otprilike u to vrijeme entomolozi su otkrili
posve novu vrstu parazitske muhe koja izgledom podsjeća na golemog
crvenkastog pauka i živi isključivo u gnijezdima novozelandskih šišmiša.
Svake godine muzejski kustosi raspoređuju tisuće novih vrsta kukaca,
račića, bodljikaša, priapulida, pauropoda, hipermastigota, i drugih
stvorenja koje znanstvenici sakupljaju na ekspedicijama diljem svijeta.
Nacrti koji se temelje na preciznim mjerenjima unutar izdvojenih staništa
upućuju da bi konačni broj životinjskih vrsta mogao biti između tri i deset
milijuna. Biologija je, kako je to u naslovu svoje knjige istaknuo
prirodoslovac Howard Evans, studija života „na slabo poznatom planetu”.
Mnoge od tih vrsta izrazito su društvena bića. Najrazvijenije među
njima čine ono što nazivam vrhuncima društvenog života životinja. To su
koralji, zatim mahovnjaci i drugi beskralježnjaci koji se udružuju u
kolonije, društveni kukci kao što su mravi, ose, pčele i termiti i
34 Nasljednost

društvene vrste riba, ptica i sisavaca. Zadružna priroda ovih triju

„vrhunaca” tvori jedan od glavnih objekata istraživanja sociobiologije,
znanosti koju definiramo kao sustavno proučavanje bioloških osnova svih
oblika društvenog ponašanja, kod svih vrsta organizama, uključujući
čovjeka. Korijeni ovog pothvata sežu u ne tako blisku prošlost. Veći dio
osnovnih informacija i neke od najvažnijih ideja potječu iz etologije,
proučavanja obrazaca ponašanja živih organizama u prirodnim uvjetima.
Pionire ove znanosti kao što su Julian Huxley, Karl von Frisch, Konrad
Lorenz, Nikolaas Tinbergen i nekolicinu drugih slijedila je generacija
inovativnih i plodnih istraživača. Etologija se i dalje bavi osobitostima
obrazaca ponašanja pojedinih vrsta, načinima na koje ovakvi obrasci
pomažu adaptaciji vrste na zahtjeve okoliša i proučavanjem promjena
određenih obrazaca uslijed genetičke evolucije, ali je moderna etologija
povezana i sa studijama živčanog sustava i utjecaja hormona na
ponašanje. Današnji istraživači temeljito proučavaju razvojne procese kao
npr. proces učenja što je donedavno bilo isključivo područje psihologije, a
među vrste koje se temeljito proučavaju pomalo ulazi i ljudska vrsta.
Naglasak etologije u svakom slučaju ostaje na individualnim organizmima
i njihovoj fiziologiji.
Za razliku od nje, sociobiologija je izrazito hibridna znanost koja
uključuje spoznaje etologije (proučavanje cjelokupnog ponašanja u
prirodnom okolišu), ekologije (proučavanje odnosa organizama i okoliša),
i genetike, u želji da se pronađu temeljna načela po kojima društvena
pojavnost proizlazi iz bioloških svojstava vrste. Ono što je kod
sociobiologije uistinu novo jest način na koji ona izdvaja najvažnije
činjenice o društvenoj organizaciji iz njihove prirodne matrice tj. etologije
i psihologije, ponovno ih slaže unutar okvira ekologije i genetike (znanosti
koje se izučavaju na razini populacije) da bi pokazala kako se društvene
grupacije uz pomoć evolucije prilagođavaju okolišu. Ekologija i genetika
su tek u posljednjem periodu postale dovoljno snažne i sofisticirane da bi
osigurale temelje za tako nešto.
Predmet sociobiologije temelji se uglavnom na usporedbama između
društvenih vrsta. Svaki živi oblik može se promatrati kao evolucijski
eksperiment, kao produkt milijuna godina interakcije između gena i
okoliša. Da bismo pobliže proučili te eksperimente morali smo
konstruirati i provjeriti temeljna načela genetičke evolucije društve-
35 Nasljednost

nosti. Sada smo u mogućnosti da ta opsežna saznanja primijenimo i na

proučavanje ljudskih bića.
Svoj predmet sociobiolozi moraju promatrati kao da gledaju kroz
teleskop; kao da se nalaze na golemoj udaljenosti, a taj je objekt prividno
sićušnih dimenzija, da bi ga mogli izučavati istovremeno s nizom drugih
socijalnih eksperimenata. Oni pokušavaju smjestiti ljudski rod na njegovo
pravo mjesto - unutar kataloga društvenih vrsta planeta Zemlje
prihvaćajući Rousseauovu misao da „ljude treba proučavati izbliza, a
čovjeka izdaleka”.
Ovakav makroskopski pogled ima određene prednosti ispred
tradicionalnog antropocentrizma društvenih znanosti. Istina je da niti
jedan intelektualni porok nije toliko poguban kao tvrdoglavi
antropocentrizam kojim čovjek želi ugoditi samome sebi. Sjećam se
dovitljivosti Roberta Nozicka koji je pomoću ovoga pokušao potkrijepiti
tvrdnje u korist vegetarijanstva. Ljudska bića, primijetio je Nozick,
opravdavaju jedenje životinjskog mesa time što se životinje ne mogu
uspoređivati s čovjekom po stupnju osjećajnosti i inteligencije. Iz toga
slijedi da bi predstavnici superiorne vanzemaljske civilizacije, pri posjeti
Zemlji, mogli mirne savjesti jesti ljude. U okviru te iste priče moglo bi se
dogoditi da nas vanzemaljci dozive kao nezanimljiva bića niske
inteligencije, predvidljivih nagona, sa društvenom organizacijom kakvu su
već mnogo puta susreli u svemiru. Na naš jad, oni bi se možda usmjerili
na mrave, jer ta mala stvorenja s njihovim haplodiploidnim načinom
određivanja spola i bizarnim ženskim kastinskim sustavom predstavljaju
pravu inovaciju unutar galaksije. Možemo zamisliti tekst njihova
dnevnika: „Došli smo do epohalnog otkrića; konačno smo pronašli
haplodiploidne društvene organizme veličine od jednog do deset
milimetara.” A tada bi nam svemirci mogli nanijeti posljednju uvredu: da
budu potpuno sigurni kako nas nisu podcijenili, oni bi simulirali tj.
umjetno stvorili ljudska bića u laboratoriju. Kao što kemičari provjeravaju
strukturalne osobine organskih spojeva sastavljajući ih od jednostavnijih
komponenti, i vanzemaljci bi sintetizirali dva-tri hominida.
Ovaj znanstvenofantastični scenarij može imati određeno značenje kod
definiranja čovjeka. Zapanjujući napredak kompjutorske znanosti u
projektiranju umjetne inteligencije postavlja nas pred jednu
36 Nasljednost

mogućnost: ono što se ponaša poput čovjeka - i jest čovjek. Ljudsko

ponašanje možemo precizno definirati jer evolucijske staze koje su do
njega dovele nisu uvijek ostavljale prostor za kompromise. Evolucija nije
stvorila svemoćnu kulturu. Pogrešna je zamisao mnogih tradicionalnih
marksista, nekih teoretičara učenja i iznenađujuće velikog broja
antropologa i sociologa da društveno ponašanje može poprimiti kakavgod
oblik. Zadrti zastupnici teorije okoliša počinju tvrdnjom da je čovjek
proizvod svoje kulture tj. da „kultura stvara čovjeka”. To je samo
polovična istina. Svakog čovjeka oblikuje međudjelovanje okoliša,
naročito kulturnog, i gena koji utječu na društveno ponašanje. Iako stotine
postojećih ljudskih kultura izgledaju beskrajno šaroliko, sve one zajedno
čine sićušan djelić mogućih organizacija društvenih vrsta na planetu i još
manji djelić onih koje možemo zamisliti uz pomoć sociobiološke teorije.
Glavno pitanje nije više je li ljudsko ponašanje genski uvjetovano,
nego do koje mjere. Sakupljeni dokazi o postojanju snažne hereditarne
komponente mnogo su razrađeniji i zanimljiviji nego što većina ljudi, čak
i samih genetičara, može shvatiti. Ja ću ići i korak dalje tvrdeći da je ta
komponenta presudna.
Nakon takve izjave dopustit ćete mi da vas upoznam s preciznom
definicijom genetički određene osobine. Radi se o obilježju koje se barem
djelomično razlikuje od drugih zbog utjecaja jednog ili više gena. Važno
je napomenuti da objektivna procjena genskog utjecaja zahtijeva
usporedbu dviju ili više varijanti iste osobine. Nije dovoljno ustvrditi da je
plava boja očiju nasljedna, jer su plave oči rezultat međudjelovanja gena i
fiziološkog okružja koje stvara konačnu boju šarenice. Druga je stvar kad
kažemo da se razlika između smeđih i plavih očiju temelji u cijelosti ili
djelomično na razlici među genima. Takva tvrdnja ima smisla jer se može
provjeriti i prevesti na jezik genetičkih zakonitosti. Zatim možemo
potražiti i odgovore na dodatna pitanja: kakva je boja očiju roditelja, braće
i sestara, djece i daljih rođaka? Ovi podaci se obrađuju u skladu s
jednostavnim načelima mendelovske genetike, koja počiva na
razumijevanju stanične diobe i spolne reprodukcije uključujući djelovanje
dvaju gena. Ako se podaci uklapaju u shemu, razlike se temelje na dvama
genima. Ako nije tako, primjenjuju se mnogo složenije sheme. Razrađuju
se mode-
37 Nasljednost

li sa sve većim brojem gena i sve složenijim oblicima njihova

međusobnog djelovanja, sve dok se ne dođe do odgovarajućeg rezultata. U
prije spomenutom primjeru, glavna razlika između smeđih i plavih očiju
temelji se na dvama genima, iako postoje vrlo složene modifikacije koje
ovaj primjer ne čine prikladnim za udžbenike. Kod nekih složenijih
osobina, ponekad su u pitanju i stotine različitih gena, a stupanj njihova
utjecaja moguće je mjeriti tek ugrubo i uz pomoć krajnje složenih
matematičkih tehnika. Bez obzira na to, kad se analize izvedu propisno, ne
treba sumnjati u pokazatelje nazočnosti i razmjera genskog utjecaja.
Društveno ponašanje čovjeka može se vrednovati na isti način: prvo
usporedbom s ponašanjem drugih vrsta, a potom s mnogo više poteškoća i
nejasnoća, proučavanjem varijacija unutar ljudske populacije. Slika
genetičkog determinizma postaje mnogo oštrija kad usporedimo neke
važnije kategorije životinja s ljudskom vrstom. Neke od svojih osobina
čovjek zasigurno dijeli s većinom čovjekolikih i drugih majmuna Afrike i
Azije, životinjama koje su na razini anatomije i biokemije naši najbliži
evolucijski rođaci. Nabrojit ću neke od tih osobina:
• Intimnije društvene grupacije ljudske vrste čini desetak do sto
odraslih jedinki, nikada samo dvoje, kao što je slučaj kod većine ptica ili
majmuna svilaša, ili do tisuću kao kod mnogih riba i kukaca.
• Mužjaci su veći od ženki. Ova osobina je od velikog značaja među
majmunima Staroga svijeta i čovjekolikim majmunima. Prosječan broj
ženki sparenih s uspješnim mužjacima odgovara razlici u veličini između
mužjaka i ženki. Ovakva zakonitost ima smisla: što je veće suparništvo
zbog ženki, veća je i prednost snažnog i velikog tijela, ali je u isto vrijeme
manji utjecaj nepovoljnosti vezanih uz veličinu. Mužjaci nisu mnogo veći
od ženki; po tom pitanju smo slični čimpanzama. Ako se razlika u veličini
između spolova kod ljudskih bića usporedi s drugim sisavcima, ustanovit
ćemo da je prosječan broj ženki koje dolaze na jednog uspješnog mužjaka
veći od jedan, a manji od tri. Pretpostavka je vrlo blizu realnosti; mi smo
doista blago poliginijska vrsta.
• Mladi se „oblikuju” u dugom periodu uvježbavanja socijalnih vje-
38 Nasljednost

ština, u početku tijesno povezani s majkom, a kasnije s drugom djecom

iste dobi i spola.
• Društvena igra je vrlo razvijena aktivnost koja uključuje podjelu
uloga, oponašanje agresije, seksualnu praksu i istraživanje.
Ove osobine, uz neke druge, označavaju taksonomsku grupu u koju
ulaze čovjekoliki majmuni, ostali majmuni Staroga svijeta i ljudi.
Nemoguće je zamisliti da se ljudsko biće može socijalizirati unutar
„programa” koji pripadaju drugim grupama, kao što su ribe, ptice, antilope
ili glodavci. Ljudska bića bi mogla svjesno oponašati takve programe, ali
uvijek bi se radilo o nekoj vrsti izvedbe za pozornicu koja bi se kosila s
izvornim emocionalnim reakcijama i koja nipošto ne bi mogla prijeći na
sljedeću generaciju. Ozbiljno prisvajanje nekog sustava ponašanja koje
pripada ne-primatima, značilo bi ludost, u doslovnom smislu te riječi.
Ličnost pojedinca bi se raspala, odnosi razorili, a reprodukcija zaustavila.
Na sljedećoj, finijoj razini klasifikacije, razlika između naše vrste i
majmuna, može se objasniti samo kao rezultat jedinstvenog skupa ljudskih
gena. S ovom točkom se slažu čak i zapjenjeni zastupnici teorije okoliša.
Oni će spremno prihvatiti riječi velikog genetičara Theodosiusa
Dobzhanskog koji kaže da su ,,u stanovitom smislu ljudski geni tijekom
evolucije ustupili svoj primat jednom posve novom, ne-biološkom ili
nadorganskom elementu - kulturi. Bez obzira na to, ne smijemo smetnuti s
uma da je taj element u potpunosti ovisan o ljudskom genotipu.” Ali
pitanje zadire još mnogo dublje. Postoje socijalna obilježja tipična za sve
kulture koja su toliko karakteristična za ljudsku vrstu kao što su neke
druge osobine tipične za određene životinjske vrste; toliko prepoznatljivo
ljudske kao što je raspored ljuskica na krilima tipičan za leptira fritilariju
ili složena melodija proljetnog pjeva za šumskog drozda. Američki
antropolog George P. Murdock predložio je 1945. popis značajki ljudske
vrste koje čine dio svih kultura koje su povijest i etnografija ikada
poznavale. Evo tih značajki:
Dobna podjela, atletski sportovi, ukrašavanje tijela, kalendar,
održavanje čistoće, organizacija zajednice, kuhanje, suradnja,
kozmologija, udvaranje, ples, dekorativna umjetnost, proricanje, podjela
rada, tumačenje snova, odgoj, eshatologija, etika,
39 Nasljednost

etnobotanika, pravila ponašanja, iscjeljivanje vjerom, porodična slavlja,

paljenje vatre, folklor, tabui hrane, pogrebni obredi, igre, geste, darivanje,
vlast, pozdravi, uređivanje kose, gostoljubivost, održavanje domaćinstva,
higijena, tabui incesta, zakoni nasljeđivanja, šale, rodbinsko grupiranje,
rodbinsko nazivlje, jezik, zakon, praznovjerje, magija, vjenčanje, vrijeme
obroka, medicina, porodiljstvo, kaznene mjere, osobna imena,
populacijska politika, briga o novorođenčadi, običaji vezani uz trudnoću,
prava vlasništva, žrtve nadnaravnim bićima, običaji vezani za pubertet,
religijski rituali, pravila stanovanja, seksualna ograničenja, koncepti duše,
statusne razlike, operacije, izrada oruđa, trgovina, posjete, izrada tkanina,
kontrola vremena.
Neke od ovih značajki mogu se tumačiti kao neizbježne posljedice
društvenog života ili visoke inteligencije. Lako je zamisliti i neljudsko
društvo čiji pripadnici posjeduju višu inteligenciju ili složeniju
organizaciju, a ipak im nedostaju neke od navedenih značajki. Promotrimo
načas mogućnosti koje postoje unutar jedne zajednice kukaca. Sterilni
radnici pokazuju mnogo veću sklonost suradnji i altruizam nego što je to
slučaj kod ljudi. Oni također imaju mnogo izraženiju sklonost ka
kastinskom sustavu i podjeli rada. Kad bi mravi bilo obdareni racionalnim
umom poput nas, bili bi nam potpuno ravnopravni. Njihovo društvo bi
određivale sljedeće značajke:
Dobna podjela, obredi ticala, lizanje tijela, kalendar, kanibalizam,
podjela na kaste, kastinski zakoni, pravila o osnivanju kolonije,
organizacija kolonije, učenje održavanja čistoće, društvena skrb, zadružni
rad, kozmologija, udvaranje, podjela rada, kontrola zujanja, odgoj,
eshatologija, etika, pravila ponašanja, eutanazija, paljenje vatre, tabui
hrane, darivanje, organizacija vlasti, pozdravi, obredi dotjerivanja,
gostoljubivost, održavanje nastambe, higijena, tabui incesta, jezik, briga o
ličinkama, zakon, medicina, obredi preobrazbe, nuđenje poluprobavljene
hrane, kasta njegovatelja, svadbeni letovi, hranjiva jaja, populacijska
politika, podložnost kraljici, prebivališni zakoni, određivanje spola,
vojnička kasta, sestrinstva, statusne podjele, sterilni radnici, operacije,
briga za simbiotskog parnjaka, izrada oruđa, posjete, kontrola vremena,
kao
40 Nasljednost
i mnoga druga obilježja toliko različita od ljudskih da bi već i njihov opis
predstavljao pretežak zadatak za naš jezik. Ako bi k tome bila
programirana za eliminiranje sukoba i očuvanje prirodnog okoliša, takva
bi vrsta zasigurno bila žilavija od ljudske, a imala bi i uzvišeniji moral.
Civilizacija nije beziznimno vezana za hominide. Ona se tek slučajem
povezala s anatomijom bezdlakih, dvonožnih sisavaca i specifičnim
značajkama ljudske prirode.
Freud je rekao da je Bog kriv za loše izveden i neujednačen posao.
Takva izjava sadrži više istine nego što je i sam mislio: ljudska priroda je
samo jedna vrsta smjese, jedan ričet između mnogih koji su mogli nastati.
Pa ipak, da netko odstrani samo jedno jedino obilježje ljudske rase,
rezultat bi bio katastrofalan. Ljudska bića ne mogu simulirati niti
ponašanje njihovih najbližih rođaka. Kad bi zbog nekakvog perverznog
dogovora ljudi pokušali do u detalj oponašati društvenu strukturu
čimpanza ili gorila, napori bi im uskoro propali i bili bi prisiljeni vratiti se
svom ljudskom ponašanju.
Zanimljive su i neke druge spekulacije po kojima bi ljudi od rođenja
lišeni bilo kakva dodira s kulturom, ipak uspjeli stvoriti temeljne elemente
društvenog života ab initio. Za kratko vrijeme izmislili bi nove elemente
jezika i njihova kultura bi se obogatila. Robin Fox, antropolog i pionir
humane sociobiologije, prikazao je ovu hipotezu u njenom krajnjem
obliku. Zamislite, iznio je on svoje pretpostavke, da se osmjelimo na
okrutan eksperiment kakav legenda pripisuje faraonu Psametihu i
škotskom kralju Jamesu IV. Oni su, prema predaji odgajali djecu u
potpunoj izolaciji od odraslih osoba. Bi li u takvom slučaju djeca naučila
komunicirati jezikom?
Ne sumnjam da bi ta djeca mogla govoriti i da bi, s vremenom, ona ili
njihovi potomci izmislili i razvili jezik bez obzira što ih nitko nije tome
poučio. Nadalje, takav bi jezik, makar potpuno različit od bilo kojeg
poznatog, podlijegao istim lingvističkim zakonitostima kao i svi drugi
jezici i bilo bi ga moguće prevesti. Krenut ću i korak dalje. Ako bi naši
novi Adam i Eva preživjeli i stvorili potomstvo - još uvijek u potpunoj
izolaciji od bilo kakvog kulturnog utjecaja - oni bi naposljetku stvorili
41 Nasljednost

društvo s njegovim zakonima o vlasništvu, pravilima o incestu i braku,

stvorili bi tabue, metode rješavanja sukoba s minimalnim prolijevanjem
krvi, vjerovanja o nadnaravnom i uz to vezane prakse, sustav društvene
stratifikacije i njegovo znakovlje, inicijacijske obrede za mladiće,
udvaranje i uz njega vezano ukrašavanje žena, opći simbolični sustav
ukrašavanja, određene aktivnosti i ceremonije isključivo za muškarce,
neke oblike kockanja, proizvodnju oruđa i oružja, mitove i legende, ples,
bračnu prijevaru, određene doze ubojstava, samoubojstava,
homoseksualnosti, shizofrenije, psihoza i neuroza, kao i određen broj
liječnika koji bi zloupotrebljavali ili liječili spomenute pojave, ovisno o
tome kako bi stav o njima imali.
Ne samo da su osnovne značajke ljudskog ponašanja vrlo osebujne,
već se one u određenoj mjeri mogu usporediti sa sličnim značajkama kod
životinja, naročito onima sisavaca i drugih primata. Neki od znakova
korisnih pri organizaciji ponašanja vidljivo potječu od čovjekolikih i
drugih majmuna. Grimase straha, smješkanja, pa i sam smijeh imaju vidne
sličnosti s izrazima lica u čimpanza. Ove sličnosti spadaju u obrazac koji
se može i očekivati ako su čovjekovi preci uistinu primati Starog svijeta, a
ukoliko razvoj ljudskog ponašanja sadrži makar i najmanji stupanj
genetičkih ograničenja, može se razmatrati i šira hipoteza.
Primjer čimpanza zaslužuje pomnije razmatranje. Zahvaljujući sve
boljem poznavanju ovih najinteligentnijih majmuna, posvećena dogma o
jedinstvenosti ljudske vrste počinje se urušavati. Prije svega, čimpanze
sliče čovjeku u anatomskim i fiziološkim detaljima. Ustanovljeno je da
postoji velika sličnost i na molekularnoj razini. Biokemičari Mary-Claire
King i Allan C. Wilson usporedili su proteine kodirane genima na
četrdeset i četiri lokusa. Otkrilo se da su genske razlike između dviju vrsta
jednako neznatne kao i one između dviju gotovo istovjetnih vrsta vinskih
mušica, i tek dvadeset pet do šezdeset puta veće nego razlike između
pripadnika bijele, žute i crne rase ljudi. Razvojne su se linije čimpanza i
ljudi odvojile tek prije dvadeset milijuna godina, što je relativno kratko
razdoblje po evolucijskom mjerenju vremena.
42 Nasljednost

Po strogo ljudskim mjerilima, inteligencija čimpanza odgovara

inteligenciji čovjeka sa srednje teškom mentalnom retardacijom. Njihov
mozak je velik kao trećina našega, a grkljan čovjekolikih majmuna je
građen tako da priječi svaku mogućnost artikulacije ljudskih glasova.
Ipak, neki od njih mogu uz ljudsku pomoć naučiti znakovni jezik ili
pričvrstiti plastične simbole na ploču. Najbistriji su uspjeli savladati više
od dvije stotine engleskih riječi uz elementarna pravila sintakse i tako
sastaviti rečenice kao ,,Mary mi daje jabuku” i ,,Lucy češka Rogera”.
Lana, ženka čimpanze, koju je Rombaughs trenirao u Yerkes Centru za
primate u Atlanti, ljutito je otjerala svog trenera iz sobe uz znakovnu
poruku „Ti zeleno govno”. Šarah, druga ženka koju je trenirao David
Premack, uspjela je upamtiti 2500 rečenica, a mnogima se i koristila. Tako
obrazovani čimpanze razumiju i složene upute poput „ako je crveno na
zelenom (a ne obrnuto), uzmi crveno (a ne zeleno)” ili „stavi bananu u
vjedro, jabuku u zdjelu”. Čak su izmislile vlastite fraze kao što su „voda
ptica” za patku i „piće voće” za lubenicu, kombinirajući pojmove na sličan
način kao i izumitelji engleskog jezika (lubenica se na engleskom jeziku
kaže zvatermelon, op. prev).
Čimpanze se po inventivnosti i dinamičnosti učenja jezika ne mogu ni
izdaleka usporediti s ljudskom djecom. Štoviše, čimpanzama nedostaju
neke važne sposobnosti: još se nije našao takav genij među njima koji bi
uspio spojiti dvije jednostavne rečenice kao što su „Mary mi daje jabuku”
i „Volim Mary” u složenu „Volim Mary zato što mi daje jabuku”. Ljudski
intelekt je daleko moćniji od intelekta čimpanza. Ipak, mogućnost
komuniciranja simbolima i upotreba sintakse mogućnosti su koje
posjeduju i čovjekoliki majmuni. Mnogi suvremeni zoolozi sumnjaju u
postojanje nepremostivog lingvističkog jaza između životinja i ljudi. Više
se ne možemo složiti s antropologom Lesliem Whiteom koji je 1949.
izjavio da je ljudsko ponašanje simboličko ponašanje, a simboličko
ponašanje uvijek ljudsko.
Nedavno je premoštena još jedna provalija - pojam svijesti o sebi. Kad
je psiholog Gordon G. Gallup pustio čimpanze da nekoliko dana zure u
ogledalo, one su u početku svoj odraz doživljavale kao stranca, ali nakon
nekog vremena počele su ga prepoznavati kao vlastitu sliku. Od tog
trenutka koristili su ogledalo da promotre do tada nedohvatne dijelove
svoga tijela. Pravili su grimase, čačkali hranu između
43 Nasljednost

zubi, puhali mjehure od pljuvačke itd. S drugim vrstama majmuna kao što
su giboni, takav eksperiment nije donio rezultata. Drugi eksperiment dao
je još uvjerljivije dokaze o postojanju samosvijesti kod čovjekolikih
majmuna. Znanstvenici su majmune uspavali i obojili dijelove njihovih
lica. Nakon toga, životinje su provodile mnogo više vremena pred
ogledalom proučavajući promjene na licu i njuškajući prste kojima su
dodirivali izmijenjene dijelove.
Ako postoji svijest o sebi i mogućnost komunikacije s drugim bićima,
je li moguće otkriti i druge kvalitete ljudskog uma? Premack je razmišljao
što bi bilo kad bi se čimpanzama prenio koncept osobne smrti. U svojom
zaključcima on izražava oklijevanje.
Zamislimo da čimpanze, poput ljudi, strepe od smrti i da se s time nose
na jednako bizaran način kao čovjek. Željeni cilj ne bi bio samo prijenos
spoznaje smrti, nego, što je mnogo važnije, izbjegavanje reakcije straha,
koja je kod čovjeka dovela do stvaranja rituala, mitova i religije. Sve dok
sam ne shvatim kako je moguće prihvatiti ideju smrti bez straha, ne pada
mi na pamet objašnjavati čimpanzama što je smrtnost.
A što je s društvenim životom čimpanza? On je daleko jednostavnije
organiziran čak i od onog lovaca-sakupljača koji predstavlja
najjednostavnije ekonomsko ustrojstvo koje povijest poznaje. Ipak,
moguće je izdvojiti neke temeljne sličnosti. Čovjekoliki majmuni žive u
čoporima od najviše pedeset članova, unutar kojih se stvaraju i raspadaju
manje, labavije grupacije. Takve promjenjive kombinacije nastaju i
nestaju u roku od nekoliko dana. Mužjaci su nešto krupniji od ženki, u
sličnom razmjeru kao kod ljudi, i zauzimaju vrh jasno označene
dominacijske hijerarhije. Mladi su prvih par godina, a ponekad i do zrele
dobi, tijesno povezani s majkama. Mladi čimpanze ostaju međusobno
povezani dugo vremena; neki od njih čak i posvajaju mlađu braću i sestre
u slučaju majčine smrti.
Svaki čopor zauzima prostor od oko pedeset kvadratnih kilometara.
Susreti između susjednih čopora nisu česti i uglavnom su obilježeni
napetostima. U nekim slučajevima spolno zrele ženke i mlade majke znaju
prebjeći drugom čoporu. U drugim prilikama čimpanze pokazuju
naglašenu teritorijalnu agresivnost i ubilački nagon. U re-
44 Nasljednost

zervatu Gombe Stream u Tanzaniji, gdje je Jane Goodall provodila svoje

slavno istraživanje, grupa mužjaka jednog čopora zaposjela je stanište
drugog, ranila neke od njih i na kraju otjerala čitav čopor s njegovog
dotadašnjeg teritorija.
Kao što je to bilo kod prvobitnih ljudi, i čimpanze sakupljaju plodove i
drugu biljnu hranu, a tek se povremeno bave lovom. Razlika u prehrani
između ovih dviju vrsta tiče se omjera. Dok su pripadnici ljudske vrste iz
doba lovaca-sakupljača 35% kalorija dobivali od svježeg mesa, čimpanze
iz takve vrste hrane dobivaju tek 1-2%. Prvobitni ljudi su lovili plijen svih
veličina, uključujući i stotinu puta veće životinje od sebe, kao npr.
slonove; čimpanze će vrlo rijetko napasti životinju čija težina premašuje
petinu težine odrasla čovjeka. Možda je najsličnije obilježje društvenog
života čimpanza upotreba inteligentnog, suradničkog načina lova. Obično
love odrasli mužjaci - što je još jedna sličnost s ljudima. Kad odaberu
potencijalnu žrtvu, na primjer zamorca ili mladog pavijana, čimpanze
signaliziraju svoje namjere promjenama položaja tijela, pokretima ili
izrazima lica. Tada drugi mužjaci počinju zuriti u označenu životinju. Stav
njihova tijela postaje napet, dlake se kostriješe i čitava grupa utihne - što
je za ljudskog promatrača upadljiva promjena, budući da su čimpanze
poznati kao najbučniji među životinjama. Stanje pripravnosti u jednom
trenutku prekida gotovo istodoban početak progona.
Mužjaci lovci najčešće ulijeću među grupu pavijana i u brzini
pokušavaju ugrabiti mladunčad. Kod druge strategije oni opkole jednog
pavijana i slijede ga dok ovaj uzmiče. U rezervatu Gombe Stream
poduzetni mužjak Figan slijedio je mladog pavijana sve dok se ovaj nije
popeo na palmu. Gotovo u trenutku ostali mužjaci koji su se do tada
odmarali i čistili krzno, ustali su i pridružili se potjeri. Nekolicina je ostala
pod stablom na koje se popeo pavijan, a drugi su se smjestili podno
susjednih stabala koja su mogla poslužiti bijegu. Pavijan je skočio na
drugo drvo, a čimpanze su spremno preselile stražarnicu. Pavijan je
konačno uspio pobjeći skočivši s visine od šest metara na tlo i u žestokom
trku dostigavši svoj čopor.
Podjela hrane također pokazuje značajke suradnje, s pružanjem i
primanjem usluga. Čimpanza moljaka hranu tako da intenzivno bulji i
približava svoje lice hrani ili čak licu subrata koji se gosti. Ponekad
45 Nasljednost

dodiruje jelo, bradu ili usne druge životinje ili pruža prema njoj otvoren
dlan. Ponekad se mužjak koji drži plijen naglo izmiče, ali još češće
udovoljava molbama i dopušta drugome da zagrize u obrok ili otkida od
njega manje komadiće. U rijetkim će prilikama mužjaci sami otkinuti dio
obroka i pružiti ga molitelju. Prema ljudskim standardima altruizma, to je
malena gesta, ali ona je iznimno rijetka među životinjama tako da
predstavlja velik korak za „majmunstvo”.
Može se reći da čimpanze posjeduju neku vrstu rudimentarne kulture.
Za vrijeme dvadesetpetogodišnjeg istraživanja slobodnih čopora u
afričkim prašumama, zoološki tim iz Europe, Japana i SAD-a otkrio je
zapanjujuću raznolikost uporabe oruđa u svakodnevnom životu
čovjekolikih majmuna. Ona uključuje uporabu štapova i grana u obrani od
leoparda; bacanje štapova, kamenja i snopova bilja za vrijeme napada na
pavijane, ljude, kao i druge čimpanze; otvaranje termitnjaka štapovima i
„pecanje” termita pomoću gole, dopola raskoljene stabljike; čačkanje
štapom po otvorenim kutijama; sakupljanje vode iz rupa u stablima uz
pomoć „spužvi” od prožvakana lišća.
Za ovladavanje vještinama kao što je baratanje oruđem najvažniji oblik
učenja je igra. Ako se dvogodišnjem čimpanzi uskrati mogućnost igre sa
štapovima, njihova sposobnost korištenja tog oruđa bit će u kasnijim
godinama bitno umanjena. Mlade životinje odgojene u zatočeništvu uz
dostupne igračke, pokazuju veoma sličan ritam ovladavanja vještinama.
Prije druge godine života, one samo dodiruju ili drže predmete ne
pokušavajući ih koristiti. Kako rastu, povećavaju se i nastojanja da jednim
predmetom pogode ili probodu neki drugi pokazujući sve veću sposobnost
korištenja tih predmeta za rješavanje problema. Sličan proces sazrijevanja
pokazuju i divlje populacije u Africi. Mladunci ne stariji od šest tjedana
pružaju ručice iz majčina zagrljaja da opipaju lišće i grane. Kad malo
porastu, bez prekida ispituju okolinu očima, jezikom, nosom i rukama
trgajući lišće i mašući njime naokolo. Vještinu uporabe oruđa razvijaju
korak po korak. Istraživači su vidjeli kako se osmomjesečni mališan igra
vlatima trave tako što ih trlja o kamenje ili majčinu kožu. Ovakvo
ponašanje vezuje se uz „pecanje” termita - vještinu kojom veliki majmuni
dopuste kukcima da se popnu na grančicu, a onda ih pojedu. Za vrijeme
igre mladunci pretvaraju stabljike biljaka u „udice” odsijecajući rubove
širokih vlati i žvačući krajeve stabljika.
46 Nasljednost

Jane Goodall je pribavila dokaze imitacijskog obrasca ponašanja u

prijenosu ovih tradicija. Promatrala je mladunče koji pažljivo gledaju kako
stariji upotrebljavaju oruđe, a kad se oni maknu, uzimaju isto oruđe i
oponašaju njihove radnje. Dvaput je vidjela kako trogodišnji majmun
promatra majku dok ova lišćem briše ostatke izmeta sa stražnjice. Potom
je sam uzeo lišće i obrisao svoju stražnjicu makar nije bila prljava.
Čimpanze su u stanju izmisliti tehnike i prenijeti ih drugima. Tipičan
primjer je čeprkanje po kutijama uz pomoć štapova. Ovom postupku su se
dosjetili neki čimpanze iz Gombe Stream rezervata, a „nauk” se brzo
raširio zahvaljujući sposobnosti oponašanja. Jedna ženka, koja se nedavno
bila doselila u to područje, promatrala je iz grmlja kako drugi pokušavaju
otvoriti kutiju. Za vrijeme svog četvrtog posjeta, osmjelila se izaći na
otvoreno, zgrabila je štap i počela čačkati po kutiji.
Svaka od vještina koje su zabilježili istraživači u Africi bila je
ograničena na određene populacije čimpanza, ali su vještine sličnog
dometa prilično ravnomjerno raspoređene. To je obrazac koji se može
očekivati kada se oblici ponašanja prenose kulturom. Mapa s geografskim
rasporedom određenih vještina kojima se koriste različite populacije
čimpanza, a koju je izradio španjolski zoolog Jorge Sabater-Pi, mogla bi
slobodno pripadati udžbeniku antropologije. Iako je većina dokaza o
inventivnosti i prijenosu vještina uporabe oruđa indirektnog tipa, taj
materijal pokazuje da su čovjekoliki majmuni uspjeli prijeći prag kulturne
evolucije i da su time stupili na ljudsko područje.
Ovaj prikaz iz života čimpanza trebao mi je kao pomoć pri
postavljanju temeljne zamisli o položaju čovjeka. U skladu s evolucijskim
postavkama i temeljnim kriterijima psihologije mi nismo sami - tu su i
naša mlađa braća. Činjenice o sličnosti društvenog ponašanja čovjeka i
čimpanza uz anatomske i biokemijske pokazatelje vrlo recentnog
odvajanja naših genskih putova, čine dokazni materijal odveć snažan da
bismo ga ignorirali. Vjerujem da se barem dio tih sličnosti temelji na
zajedničkim genima. Ako ova tvrdnja sadrži i najmanju istinu, očuvanje i
pomno proučavanje majmuna Staroga svijeta i nižih primata postaje
urgentna potreba. Temeljitije poznavanje ovih
47 Nasljednost

životinjskih vrsta pomoći će nam da steknemo jasniju sliku o postupnim

genskim promjenama koje su dovele do stupnja evolucije na kojem se
pojavio čovjek.
Pokušajmo napraviti sažetak. Osnovne značajke ljudske prirode čine se
ograničene i vrlo specifične ako ih usporedimo s drugim vrstama živih
bića. Dodatni dokazi sugeriraju činjenicu da su mnogi stereotipni oblici
ljudskog ponašanja tipični za sve sisavce, a naročito za primate, kao što je
moguće predvidjeti na temelju poznavanja evolucijske teorije. Čimpanze
su po detaljima društvenog života i mentalnim karakteristikama toliko
bliske čovjeku da ih možemo uspoređivati s nama čak i u područjima koja
nekada nisu dopuštala nikakve usporedbe. Ove činjenice su potpuno u
skladu s hipotezom da društveno ponašanje čovjeka počiva na genskim
temeljima - da je ljudsko ponašanje, da budemo precizniji, organizirano uz
pomoć grupe gena koje dijelimo s bliskim vrstama i onih koji su
jedinstveni za ljudsku vrstu. Ove činjenice nikako ne odgovaraju
suparničkoj hipotezi koja je generacijama dominirala društvenim
znanostima, uvjerenju da je čovječanstvo nadišlo utjecaj gena i razvijalo
se isključivo pod utjecajem kulture.
Proučimo ovu temu sustavno. Bit genetičke hipoteze je pretpostavka
koja većim dijelom proizlazi iz novodarvinovske evolucijske teorije. Ona
govori o adaptivnosti obilježja ljudske prirode tijekom razvoja vrste i
genima koji su se, u skladu s tim, širili populacijom i tako stvarali
predispoziciju za razvoj takvih obilježja. Adaptivnost znači da jedinka
koja ima određene osobine ima veću šansu da prenese svoje gene na
sljedeću generaciju nego ona koja nema takve osobine. Diferencijalna
prednost između jedinki može se nazvati genetičkom podobnošću ili
sposobnošću. Postoje tri temeljne komponente genetičke sposobnosti:
povećana stopa preživljavanja, povećana stopa reprodukcije i povećano
preživljavanje i reprodukcija bliskih rođaka koji zbog zajedničkog
porijekla dijele iste gene. Jačanje bilo kojeg od ovih elemenata ili njihovih
kombinacija, dokaz je veće genetičke sposobnosti. Proces koji je Darwin
nazvao prirodnom selekcijom zapravo opisuje čvrsti uzročno-posljedični
ciklus. Ako posjedovanje određenih gena stvara predispoziciju za neku
osobinu, recimo za određeni oblik društvenog ponašanja, a takva osobina
uvjetuje
48 Nasljednost

veću sposobnost, geni koji je stvaraju bit će izrazitije zastupljeni u

narednoj generaciji. Ako prirodna selekcija traje mnogo generacija,
korisni geni će se proširiti po čitavoj populaciji a osobina koju uvjetuju
postat će karakteristična za vrstu. Mnogi sociobiolozi, antropolozi i drugi
znanstvenici smatraju da je ljudska priroda stvorena upravo na ovakav
način, to jest prirodnom selekcijom.
Bez obzira na ove pretpostavke, postoji još jedna zanimljiva činjenica
koja uvelike otežava našu analizu. Sociobiološku teoriju možemo objasniti
genetičkim, ali i kulturološkim zakonitostima. Štoviše, postoji mogućnost
i čiste kulturalne sociobiologije. Da ljudska bića ne posjeduju ništa osim
elementarnih nagona za preživljavanjem i reprodukcijom, zajedno sa
sposobnošću stvaranja kulture, ona bi i tada mogli naučiti mnoge oblike
društvenog ponašanja koji bi povećali njihovu genetičku sposobnost. Ali,
kao što ćemo kasnije vidjeti, postoje granice takvog kulturnog
oponašanjae, kao i metode pomoću kojih se ono može razlikovati od
složenijih oblika biološke adaptacije. Takva analiza zahtijeva brižljivu
uporabu bioloških, antropoloških i psiholoških tehnika. Fokus našeg
promatranja bit će odnos i sukladnost društvenog ponašanja čovjeka sa
sociobiološkom teorijom, i dokazi genskog utjecaja koje nalazimo u snazi
i automatskoj prirodi predispozicija za takve oblike ponašanja.
Dopustite mi da našu temeljnu tvrdnju izrazim na snažniji i možda
zanimljiviji način: ako genetičke komponente ljudske prirode nisu
posljedice prirodne selekcije, evolucijska teorija se nalazi u velikoj
nevolji. U najblažem slučaju, teorija evolucije se mora izmijeniti da bi
razjasnila neke nove, sada nezamislive oblike genetičkih promjena u
populaciji. U skladu s tim, humana sociobiologija bi trebala otkriti uklapa
li se evolucija ljudske prirode u konvencionalnu evolucijsku teoriju. Sama
mogućnost da takav napor ne urodi plodom, biolozima zvuči kao zujanje
topovskog projektila ili pucanje leda pod nogama.
Možemo biti gotovo posve sigurni da se genetička evolucija ljudskog
društvenog ponašanja odvijala veoma davno, više od pet milijuna godina
prije nastanka civilizacije, kad se vrsta sastojala od raštrkane, relativno
nepokretne populacije lovaca-sakupljača. S druge strane, najveći dio
kulturne evolucije dogodio se nakon početka poljoprivrede i stvaranja
gradova, što znači prije 10000 godina. Iako se
49 Nasljednost

i nakon početka velike povijesne trke nastavio neki oblik genetičke

evolucije, ona je tek neznatno utjecala na značajke ljudske prirode. Da nije
tako, današnji bi se čovjek mnogo više razlikovao od tadašnjih lovaca-
sakupljača. Zahvaljujući ovoj činjenici postavke humane sociobiologije
mogu se provjeravati i proučavanjem preživjelih stočarskih kultura koje se
ne koriste pismom, kao i nekih ratarskih kultura. Zbog toga je upravo
antropologija, a ne sociologija ili ekonomija, znanost koja je najbliža
sociobiologiji. Zahvaljujući antropološkim studijama postoji mogućnost
provjeravanja genetičke teorije ljudske prirode.
Snaga neke znanstvene teorije razmjerna je njenoj mogućnosti da mali
broj aksiomatskih ideja pretvori u detaljna predviđanja nekog fenomena
koji se može promatrati; na takav način su Bohrova otkrića o atomu
stvorila preduvjet za razvoj moderne kemije, a moderna kemija omogućila
stvaranje biologije stanice. Nadalje, valjanost neke teorije mjeri se
stupnjem uspješnosti kojom se takva predviđanja suprotstavljaju drugim
teorijama o tome fenomenu. Tako je Kopernikov sustav, nakon kratke
bitke, zamijenio Ptolomejev. I konačno, utjecaj i uvažavanje neke teorije
sa strane znanstvenika rastu u razmjeru s većim brojem činjenica koje se
uklapaju u neku shvatljivu shemu. Vjerodostojnosti teorije doprinosi i
sukladnost njenih tvrdnji s očekivanjima: vjerojatnije je da je Zemlja
okrugla, nego da je ravna. Najvažnije činjenice za napredak neke znanosti
mogu se dobiti ili uz pomoć pokusa ili promatranjem prirodnih fenomena.
Put napretka znanosti najčešće slijedi ovu oportunističku, cik-cak liniju.
U slučaju teorije o genetičkoj evoluciji ljudske prirode, mi bismo
trebali izdvojiti neke od najuvjerljivijih načela ekologije i genetike, koje
se i same temelje na teoriji, i prilagoditi ih, do detalja, ljudskoj društvenoj
organizaciji. Takva bi teorija morala ne samo dati uvjerljivija objašnjenja
već poznatih činjenica, već i pružiti neke nove informacije o kojima
društvene znanosti do sada nisu ni razmišljale. Tako razjašnjeno, ljudsko
bi ponašanje predstavljalo najopćenitiji i najmanje racionalan dio
humanog repertoara, dio koji mora biti veoma udaljen od svakodnevnog
razmišljanja i zbunjujućih nestalnosti kulture. Drugim riječima, trebalo bi
govoriti o urođenim, biološkim fenomenima koji su ponajmanje podložni
kulturnom oponašanju.
50 Nasljednost

Ovakvi zahtjevi su pretjerano strogi za mladu disciplinu poput humane

sociobiologije, ali oni se mogu s lakoćom opravdati. Sociobiologija
„upada” među društvene znanosti s kvalifikacijama koje nosi iz svijeta
prirodnih znanosti i s početnom, pomalo nepoštenom, psihološkom
prednošću. Ako se ideje i analitičke metode „čvrstih” znanosti mogu
primijeniti na srodan i trajan način, razlika između dviju znanstvenih
kultura će posvema nestati. Ali, ako se ideja ljudske prirode mora
promijeniti, to će se dogoditi uz pomoć tvrdnji koje se slažu sa kanonima
znanstvenih dokaza a ne s nekom novom dogmom, ma kako je žarko
priželjkivali.
Tema narednih šest poglavlja bit će različita sociobiološka istraživanja.
Neka od njih su potpuno pouzdana, a druga spekulativna. U ovom
trenutku želio bih sažeto predočiti tek dva primjera.
Tabui incesta spadaju u neke od univerzalnih obrazaca ljudskog
ponašanja. Izbjegavanje seksualnih odnosa između braće i sestara,
roditelja i njihova potomstva u svim se kulturama postiže pomoću
određenih sankcija. No, barem u slučaju odnosa između braće i sestara
postoje i neki dublji, manje racionalni razlozi takvog tabua. Čini se da
postoji spontana seksualna odbojnost između osoba koje odrastaju zajedno
u dobi prije šeste godine. Studije provedene u izraelskim kibucima, od
kojih je najpoznatija ona Josepha Shephera sa Sveučilišta u Haifi,
pokazale su da takva odbojnost između vršnjaka ne ovisi samo o krvnom
srodstvu. Od 2760 brakova niti jedan nije bio sklopljen između osoba koje
su u kibucu zajedno provele rano djetinjstvo. Nije zabilježen čak niti jedan
slučaj heteroseksualne aktivnosti, iako tako nešto nije bilo zabranjeno. U
manje zatvorenim društvima gdje se incest u bilo kojem obliku ponekad
pojavljuje, oni koji ga počinjaju izvrgnuti su sramoti i sankcijama.
Generalno, najžešće se osuđuje odnos između majke i sina, nešto manje
između brata i sestre, a najmanje između oca i kćeri. Bez obzira na to,
najčešće se zabranjuju svi oblici incesta. I u današnje vrijeme, u SAD-u,
jedan od pornografskih rodova koji izaziva najveće zgražanje je prikaz
odnosa između očeva i njihovih nedoraslih kćeri.
Kakvu korist donosi tabu incesta? Antropolozi najčešće objašnjavaju
da takav tabu čuva integritet porodice koji bi bio narušen miješanjem
uloga u slučaju incestuoznog seksa. Drugo objašnjenje potječe
51 Nasljednost

od Edwarda Tylora i čini dio antropološke teorije Claudea Levi-Straussa

izložene u njegovom utjecajnom djelu Les Structures Elementaires de la
Parente. Radi se o spekulaciji po kojoj zabrana incesta olakšava razmjenu
žena između različitih društvenih grupa. Sestre i kćeri, u skladu s ovim
gledištem, koriste se kao sredstvo stjecanja moći.
Za razliku od ovih autora, sociobiolozi smatraju integraciju porodice i
bračne razmjene tek nusproduktima ili čimbenicima drugorazredne
važnosti. Oni drže da postoje dublji i snažniji razlozi, povezani s teškim
fiziološkim posljedicama parenja bliskih srodnika. Genetičari su ustanovili
da čak i manji stupanj srodstva između partnera ostavlja posljedica na
potomstvo. Takva djeca imaju manju tjelesnu težinu i visinu, slabiju
mišićnu koordinaciju i lošiji uspjeh u školi. Otkriveno je preko stotinu
recesivnih gena koji u svom „neublaženom”, homozigotnom obliku
uvjetuju nasljedne bolesti; a u takvom se obliku često nalaze upravo kod
djece bliskih srodnika. Jedna analiza francuske i američke populacije
pokazala je da svaka osoba nosi u sebi prosječno četiri letalna gena koji
mogu biti razmješteni na različite načine: ili se radi o četiri gena koja u
homozigotnom obliku uzrokuju trenutačnu smrt, ili je to osam gena koji
uzrokuju smrt u 50% slučajeva, ili se pak radi o aritmetičkim
ekvivalentima koji imaju za posljedicu smrt ili degeneraciju. Ovako
visoke vrijednosti, tipične za životinjske vrste, pokazuju da parenje bliskih
srodnika nosi smrtni rizik. Od 161 djeteta koje se rodilo u Čehoslovačkoj
kao plod odnosa njihovih majki sa svojim očevima, braćom ili sinovima,
petnaestero je rođeno mrtvo ili je umrlo prije navršene prve godine života,
a više od četrdeset posto je trpjelo od različitih fizičkih i umnih mana, kao
što su teška mentalna zaostalost, patuljasti rast, deformacija srca ili
mozga, gluhonijemost, proširenje debelog crijeva i malformacije
urinarnog trakta. Za razliku od njih, djeca koju su iste žene rodile iz
neincestnih veza bila su zdrava u razmjerima prosječne populacije. Petero
je umrlo prije navršene prve godine, nijedno nije patilo od ozbiljnije
mentalne zaostalosti, a samo petero je imalo fizičke deformacije.
Manifestacija patologije incestuoznog porijekla potvrđuje zakone
prirodne selekcije na intenzivan i nedvosmislen način. Osnovna teorija
populacijske genetike iznosi pretpostavku da se svaka tendencija
izbjegavanja incesta, ma kako blaga ili uvijena, pojavila i proširila
52 Nasljednost

među ljudskom vrstom još u pradavnim vremenima. Prednost sparivanja

nesrodnih jedinki toliko je velika da je zasigurno utjecala na kulturnu
evoluciju. Integritet obitelji i politička važnost razmjene parova možda su
tek sretne posljedice ovih prirodnih sklonosti, ali veća je vjerojatnost da se
radi o praktičnim sredstvima, o sekundarnoj kulturnoj prilagodbi koja se
koristi neizbježnošću sparivanja nesrodnih jedinki zbog čisto bioloških
razloga.
Među tisućama društvenih zajednica ljudske povijesti, samo nekoliko
najnovijih posjeduje nešto znanja o genetici. Bilo je vrlo malo mogućnosti
da se racionalnim putem steknu spoznaje o destruktivnim posljedicama
incestuoznih veza. Plemenska vijeća se nisu bavila izračunavanjem
učestalosti pojedinih gena ili mutacija. Automatsko odbacivanje
seksualnog odnosa između osoba koje su prethodno bile u nekoj drugoj
vrsti odnosa - ta „dubinska odbojnost” koja rađa ritualne sankcije protiv
incesta - jest nešto prilično nesvjesno i iracionalno. Isključivanje same
mogućnosti seksualnog vezivanja, kao u primjeru izraelske djece, primjer
je onoga što biolozi nazivaju neposrednim uzrokom; u ovom slučaju
psihološka odbojnost neposredni je uzrok tabua incesta. Stvarni uzrok
takvog ponašanja kako nam sugerira biološka hipoteza, jest opasnost koju
incest predstavlja za genetičku sposobnost. Činjenica je da djeca iz
incestuoznih veza stvaraju manje potomaka. Biološkom hipotezom se
tvrdi da jedinke koje posjeduju genetičku predispoziciju za izbjegavanje
incesta prenose više gena na naredne generacije. Tu je liniju prirodna
selekcija vjerojatno slijedila tisućama godina i zbog toga ljudska bića
intuitivno izbjegavaju incest pokoravajući se jednostavnom, automatskom
pravilu zabrane određenih veza. Ako želimo izložiti ovu ideju u njenom
ogoljenom obliku, poštujući, ali na trenutak zaobilazeći utjecaj razvojnog
procesa, možemo reći da ljudska bića vodi nagon koji se temelji na
genima. Takva proces je uočen kod odnosa između braće i sestara, ali
postoji velika mogućnost da važi i za ostale kategorije ovog tabua.
Hipergamija je običaj pri kojem žena izabire partnera jednakog ili
višeg ekonomskog i socijalnog statusa. Kod ljudi i većine društvenih
životinja, ženke se izborom partnera uspinju na društvenoj ljestvici. O
kakvoj se to biološkoj sklonosti radi? Ključ problema pronašli su Robert
L. Trivers i Daniel E. Willard tijekom sociobiološkog istra-
53 Nasljednost

živanja šireg opsega. Oni su primijetili da se snažni i zdravi mužjaci

kralježnjaka općenito, naročito sisavaca i ptica, pare relativno često, dok
se mnogi slabiji i manji mužjaci uopće ne pare. Za razliku od njih, sve
ženke uspijevaju pronaći partnera. Istraživači su također potvrdili da
najsnažnije ženke rađaju najzdraviju djecu i da takvo potomstvo obično
izrasta u najsnažnije odrasle jedinke. Trivers i Willard su primijetili da, u
skladu sa zakonima prirodne selekcije, najzdravije ženke rađaju veći broj
muških potomaka, jer će oni kad porastu biti veliki i snažni, s uspjehom se
pariti i stvoriti maksimalan broj potomaka. Kako tjelesne kvalitete nekog
naraštaja ženki opadaju, one rađaju veći broj ženske djece zato što ženske
jedinke predstavljaju sigurniji „ulog”. Prema teoriji prirodne selekcije,
geni koji potiču ovakvu reprodukcijsku strategiju raširit će se populacijom
istiskujući gene za neke druge strategije.
Čini se da je teorija na mjestu. O spomenutim zakonitostima
provedena su istraživanja na populaciji jelena i ljudi. Pokazalo se da se
kod nepovoljnih utjecaja okoliša, škodljivih za trudne ženke rađa
nerazmjerno velik broj potomaka ženskog spola. Slične podatke daju i
istraživanja na populaciji kuna, svinja, ovaca i galebova. Izgleda da
nepovoljne okolnosti utječu na veću smrtnost muških fetusa. Radi se o
fenomenu zabilježenom kod mnogih vrsta sisavaca.
Promjena u omjeru spola mladunčadi prije rođenja u potpunosti je
iracionalna pojava; ona je, zapravo, fiziološka. Antropologinja Mildred
Dickeman pokušala je provjeriti ovu teoriju u području svjesnog
ponašanja. Ona se pitala slijedi li i svjesno čedomorstvo zakonitosti
reproduktivne strategije. Čini se da tako nešto nije isključeno. U
predkolonijalnoj i Britanskoj Indiji uspon kćeri na društvenoj ljestvici uz
pomoć odgovarajuće udaje bio je gotovo posvećeni zakon, precizno
strukturiran običajima i religijom, dok je ubijanje ženske novorođenčadi
bilo uobičajena praksa među pripadnicima viših slojeva društva. Bedi
Sikhi, najviša svećenička podkasta Pendžaba, poznati su kao Kuri-Mar,
ubojice kćeri. Oni su ubijali gotovu svu žensku djecu, a svoje bi sinove
ženili djevojkama iz nižih kasti. U Kini prije revolucije, mnoge društvene
klase prakticirale su čedomorstvo ženske djece s istim posljedicama kao u
Indiji. Radi se, dakle, o uspinjanju žena na viši stupanj društvene
hijerarhije uz prilog njihova miraza,
54 Nasljednost

o koncentraciji bogatstva i žena u rukama malobrojne srednje i više klase,

i gotovo potpunoj isključenosti siromašnih muškaraca iz reprodukcijskog
procesa. Valja još vidjeti je li isti obrazac raširen u svim ljudskim
kulturama. U ovom trenutku i ovih nekoliko primjera posve su dovoljni za
preispitivanje fenomena u svjetlu biološke teorije.
Teško je reći da su ženska hipergamija i čedomorstvo nekakvi
racionalni procesi. Nameće se zaključak da se radi o urođenim
predispozicijama koje služe povećanju potomstva u odnosu na druge
članove društvene zajednice. Možda će Dickemanina istraživanja,
proširena
1 na druga društva, donijeti uvjerljivije dokaze ove teorije. Ako se u
tome uspije, vjerojatno ćemo bolje razumjeti duboke mentalne procese
koji nagone ljude na izbor jednog prilično složenog ponašanja umjesto
drugih, jednostavnijih i racionalnijih mogućnosti.
Ljudsku prirodu možemo istraživati i uz pomoć drugih, više
psiholoških tehnika. Ponašanje iracionalnog i univerzalnog tipa trebalo bi
biti otpornije na nepovoljne kulturne čimbenike, nego što je to slučaj s
intelektualnim, individualističkim ponašanjem. Iracionalno ponašanje je
pod mnogo manjim utjecajem čeonog režnja mozga i drugih viših centara,
sjedišta dugoročnih, racionalnih misli. Umjesto toga, na njega snažno
djeluje limbički sustav, evolucijski star dio moždane kore smješten pokraj
„fizičkog” dijela mozga. S obzirom da su centri za više i niže funkcije
anatomski odvojeni, moguće je da osoba s disfunkcijom racionalnih
sposobnosti još uvijek dobro funkcionira na razini nagona.
Takvi ljudi doista postoje. U svom istraživanju koje je proveo u
ustanovi za mentalno zaostale osobe, Richard H. Wills je izdvojio dva
različita tipa. Inteligencija „kulturnih” bila je znatno ispod prosjeka, ali
njihovo je ponašanje zadržalo jedinstvena svojstva ljudskog ponašanja.
Komunicirali su služeći se govorom, bavili se relativno složenim
aktivnostima, kao što su pojedinačno ili grupno pjevanje, slušanje ploča,
razgledavanje časopisa, izvršavanje jednostavnih zadataka, održavanje
higijene, uređivanje, pušenje, razmjena odjeće, zadirkivanje drugih ili
izdavanje naredbi i svojevoljno pružanje usluga. Druga grupa, koju je
nazvao ,,ne-kulturni”, pokazivala je dramatično lošije sposobnosti. Oni
nisu bili sposobni ni za jednu od navedenih aktivnosti. Način općenja s
drugima teško bi se mogao nazvati istinski ljud-
55 Nasljednost

skom komunikacijom. Čini se dakle, da je kulturno ponašanje psihološka

cjelina koja ili postoji u mozgu ili je posve odsutna. Ipak, i grupa „ne-
kulturnih” posjedovala je čitav repertoar „nagonskih” oblika ponašanja,
individualnih akcija sličnih onima koje vrše drugi sisavci. Oni su mogli
komunicirati uz pomoć izraza lica, zatim promatrati jedan drugoga, krasti,
označavati svoj teritorij, obraniti se u slučaju napada, pa i igrati se sami sa
sobom ili s drugima. Fizički kontakt s drugima bio im je veoma važan i
neprekidno su ga tražili; pružali su i zahtijevali nježnosti izražavajući tu
potrebu snažnim, rječitim gestama. Zapravo niti jedna od njihovih reakcija
ne može se nazvati biološki abnormalnom. Tim je pacijentima samo
neumoljiva sudbina zapriječila ulaz u svijet kulture koji pripada sivoj kori
velikog mozga.
Sada bih pokušao odgovoriti na važno i delikatno pitanje o razlikama u
društvenom ponašanju unutar ljudske vrste. Činjenica da se struktura
ljudskog ponašanja još uvijek temelji na fiziologiji i da je izrazito slična
strukturi drugih sisavaca, potvrđuje nam da je i samo ponašanje
podvrgnuto genetičkoj evoluciji. Ako je to istina, moguće je da se genske
varijacije ponašanja pojavljuju i u eri civilizacije. U svakom slučaju, nije
dokazano da se takve varijacije pojavljuju i danas.
Postoje dvije prihvatljive hipoteze. Prva je da je ljudska vrsta na svom
evolucijskom putu iscrpila cjelokupnu gensku varijabilnost. Jedna je
jedina grupa ili kombinacija gena koji određuju značajke ponašanja
preživjela dugi marš kroz prethistoriju. Ovakav pogled podržavaju mnogi
humanistički znanstvenici, a i većina lijevih intelektualaca koji unutar
svojih političkih ideologija dotiču ovakva pitanja. Ljudska bića su se
razvijala, kažu oni, ali samo do stupnja kada su se pretvorila u vrstu
ujednačenih osobina - u bića koja govore i stvaraju kulturu. Do početka
povijesne ere ljudi su postali glina u rukama okoliša. Jedina evolucija koja
se mogla nastaviti bila je ona kulturna. Druga hipoteza ističe da još uvijek
dolazi do nekih genskih varijacija. Razvoj čovječanstva je možda prestao,
to jest biološki oblik prirodne selekcije je popustio svoj stisak, ali vrste još
uvijek nisu izgubile potencijal genetičkog i kulturalnog evoluiranja.
Čitatelj će primijetiti da se obje mogućnosti - potpuna kulturalna
determiniranost, odnosno mješavina genetičke i kulturalne determi-
56 Nasljednost

niranosti - slažu s općim sociobiološkim pogledom na ljudsku prirodu, što

znači da su se tipične značajke ljudskog ponašanja razvile prirodnom
selekcijom i da se do danas prenose zahvaljujući posebnim grupama gena.
Nakon što smo ove hipoteze izložili na prilično udžbenički način,
moram dodati kako postoje dokazi da se vrlo značajan dio varijacija
unutar ljudskog ponašanja temelji na genetičkim razlikama među
jedinkama. Na naše ponašanje, bez ikakve sumnje, utječu i mutacije. Od
poznatih promjena u kemijskom sastavu gena ili strukturi i rasporedu
kromosoma, više od trideset utječe na ponašanje. Neke od tih mutacija
izazivaju neurološke poremećaje, druge oštećenja inteligencije. Vrlo
poznat i proturječan primjer je slučaj kromosoma XYY kod muškaraca.
Kromosomi X i Y određuju spol kod ljudi; kombinacija XX stvara ženu, a
XY muškarca. Otprilike 0,1 posto populacije primi u trenutku začeća i
dodatni kromosom Y. Sve su takve jedinke, naravno, muškog spola. Oni
izrastu u visoke muškarce, redom više od 1,82 metra. U odnosu na ostatak
populacije, oni češće završavaju u zatvoru ili na odjelima za forenzičku
psihijatriju. Isprva se nametnulo uvjerenje da dodatni kromosom Y donosi
i dodatnu dozu agresivnosti, stvarajući tako grupu genetičkih kriminalaca.
Kasnije je statistička studija psihologa Hermana A. Witkina i njegovih
suradnika s Princetona, uz zamašnu količinu podataka iz Danske, pružila
manje zlokobnu interpretaciju. Muškarci s kombinacijom XYY nisu bili
agresivniji od prosjeka niti su pokazivali bilo kakav specifičan oblik
ponašanja koji bi ih razlikovao od ostataka danske populacije. Jedino
primjetno odstupanje bio je nešto niži kvocijent inteligencije. Jedno od
mogućih objašnjenja njihove nazočnosti u zatvorima je nedostatak
spretnosti pri bijegu ili prikrivanju zlodjela. Ipak, ne treba brzati sa
zaključcima. Rezultati jednog istraživanja ne isključuju mogućnosti
postojanja urođenih predispozicija za kriminal.
Štoviše, izdvojene su mutacije koje sigurno utječu na neke oblike
ponašanja. Turnerov sindrom, koji nastaje u slučaju kromosoma XO (X
kromosom nema para), ima kao posljedicu mentalnu zaostalost, ali i
izrazito smanjenu sposobnost pamćenja oblika i određivanja lijeve i desne
strane na mapama i dijagramima. Lesch-Nyhanov sindrom, koji nastaje
zbog jednog recesivnog gena, očituje se, pored mentalne
57 Nasljednost

zaostalosti, u kompulzivnoj sklonosti cupkanju i trganju vlastitog tijela do

granice sakaćenja. Proučavanje žrtava ovakvih ili sličnih genetičkih
poremećaja, kao što su teške mentalne retardacije, pruža nam izvanredne
mogućnosti za bolje razumijevanje ljudske prirode. Ove pojave se na
najbolji način mogu analizirati uz pomoć postupka koji nazivamo
genetičkom analizom. Kada se poremećaj, bez obzira na liječničke mjere
predostrožnosti, ipak pojavi, može se temeljitije proučiti tako da se što
preciznije odredi koji se djelić mozga promijenio. Osim određivanja
lokacije valja izdvojiti hormone i druge kemijske čimbenike koji su
posredovali promjenu. Sve se to može izvršiti bez fizičkog „kopanja” po
mozgu. Dijagram našeg moždanog stroja moguće je tako izraditi
promatranjem njegovih pokvarenih dijelova. Ne bismo zbog toga trebali
upadati u zamku nepotrebne sentimentalnosti nazivajući postupak
nečovječnim; radi se o jedinom načinu da pronađemo lijek za ovakve
poremećaje.
Mnoge mutacije koje je moguće analizirati poput Turnerovog i Lesch-
Nyhanovog sindroma također izazivaju oštećenja i bolesti. To važi ne
samo za čovjeka, nego i za životinjski i biljni svijet. Ako želite razumjeti
zašto je tako, poslužite se analogijom ručnog sata. Kad se sat žestoko
protrese ili izloži udarcima, velika je vjerojatnost da će tako nešto umanjiti
njegovu efikasnost, kao što će i kemija našeg tijela nakon mutacije
vjerojatno doživjeti negativnu transformaciju.
Svi ovi uvjerljivi primjeri ne daju nam odgovora na pitanja o
genetičkim promjenama i evoluciji „normalnog” društvenog ponašanja.
Ljudsko ponašanje je složen pojam i na njega utječe mnogo različitih
gena, a svaki od njih je zadužen za jedan aspekt cjeline. Ovakve
„poligene” nije moguće izdvojiti prateći mutacije koje ih mijenjaju. Njih
možemo vrednovati tek indirektno uz pomoć statističkih podataka. Jedna
od najčešćih metoda kojima se koristi genetika ponašanja je uspoređivanje
parova jednojajčanih blizanaca s parovima dvojajčanih. Jednojajčani
blizanci nastaju iz jednog oplođenog jaja. Nakon prve podjele oplođene
jajne stanice, dvije nove stanice ne ostaju spojene kako bi se nastavile
razvijati u fetus, nego se dijele i tako svaka od njih postaje osnova za
razvoj jednog fetusa. Kako su se takvi blizanci razvili iz iste početne
stanice, imali su istu jezgru i iste kromosome, što znači da su genetički
identični. Za razliku od njih, dvojajčani blizanci
58 Nasljednost

nastaju od dva odvojena jajašca koja su dva spermija pukim slučajem

oplodila u isto vrijeme. Genetička sličnost tako nastalih blizanaca nije
ništa veća od one između braće i sestara različite dobi.
Blizanci su pravi primjer prirodno kontroliranog eksperimenta.
Kontrolna grupa je par jednojajčanih blizanaca: svaka razlika između
članova tog para mora biti izazvana utjecajem okoline (osim u vrlo
rijetkim slučajevima posve novih mutacija). Razlike između dvojajčanih
blizanaca mogu nastati zbog razlika u genskom nasljeđu, zbog okoline ili
međudjelovanja genetike i okoline. Ako u određenoj osobini, kao što je
oblik nosa, jednojajčani blizanci pokazuju veći stupanj sličnosti nego
dvojajčani blizanci istog spola, može se reći da je takva osobina barem
donekle uvjetovana genima. Koristeći se ovom metodom, genetičari su
primijenili zakone nasljeđivanja i na osobine koje pripadaju području
društvenih odnosa: aritmetička sposobnost, tečan govor, pamćenje,
vrijeme potrebno za usvajanje novih riječi, konstrukcija rečenice,
sposobnost zapažanja, psihomotoričke vještine, ekstrovertnost i
introvertnost, homoseksualnost, dob početka spolnog života, čak i
određeni oblici neuroza i psihoza, uključujući manično-depresivnu
psihozu i shizofreniju.
Isitina, postoji u ovim rezultatima „kvaka” koja ih čini nešto manje
definitivnima. Jednojajčane blizance roditelji često odgajaju kao da se radi
o istom djetetu. Mnogo češće nego dvojajčani blizanaci nose istu odjeću,
provode više vremena zajedno, imaju istu prehranu itd. Stoga bi se, u
nedostatku drugih dokaza moglo zaključiti da je njihova velika sličnost
rezultat djelovanja okoline. U današnje vrijeme postoje dovoljno
rafinirane tehnike koje uzimaju u obzir sve elemente. Otkrića koja su
bacila dodatno svjetlo na ovu problematiku možemo zahvaliti psiholozima
Johnu C. Loehlinu i Robertu C. Nicholsu koji su 1962. u svojim
istraživanjima proučili ponašanje 850 parova blizanaca. Uzeli su u obzir
ne samo razlike između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, nego su
brižljivo ispitali i podatke o okružju njihova ranog djetinjstva. Rezultati su
pokazali da sličnost u tretmanu jednojajčanih blizanaca ne može objasniti
istovjetnost njihovih sposobnosti, osobnih značajki, ili čak ideala, ciljeva i
izbora zanimanja. Zaključak je da se njihove sličnosti mogu objasniti ili
genetičkom bliskošću ili još neotkrivenim utjecajima okoline.
59 Nasljednost

Na temelju ovih informacija stječe se dojam da je Homo sapiens samo

jedna od životinjskih vrsta čije ponašanje ovisi o kvaliteti i opsegu
genetičke raznolikosti. Ako je to točno, psihička jedinstvenost ljudske rase
ne može više imati oblik dogme nego znanstveno provjerljive hipoteze.
Vjerujem da ćemo vrlo skoro biti u mogućnosti identificirati mnoge
gene koji utječu na ponašanje. Zahvaljujući golemom napretku tehnike i
razvoju postupaka kojima je moguće odrediti jedva primjetne razlike u
kemijskim tvorevinama koje ovise o genima, naše poznavanje finih detalja
o zakonitostima nasljeđivanja munjevito je poraslo. Genetičari Victor
McKusick i Francis Ruddle objavili su 1977. u časopisu Science da je
moguće izdvojiti 1200 različitih gena. Određena je i precizna lokacija 210
gena na kromosomima. Većina tih gena utječe na razvoj anatomskih i
biokemijskih značajki, a vrlo malo na ponašanje. Ipak, neki od njih djeluju
i na ponašanje i neke od važnih mutacija iz područja ponašanja tijesno su
povezane s određenim biokemijskim promjenama. Poznato je i da su neki
aspekti kontrole ponašanja povezeni s promjenama u razini hormona i
transmitera koji djeluju na živčane stanice. Nedavno otkriveni encefalin i
endorfin, tvari slične proteinima, mogu snažno djelovati na raspoloženje i
temperament. Jedna jedina mutacija koja mijenja kemijsku strukturu jedne
ili više tih tvari može izmijeniti crte ličnosti ili barem predispozicije, što
znači da će u određenom kulturnom okružju jedinka prije razviti jedan tip
ličnosti nego neki drugi. Vjerujem da je posve moguće, čak vrlo
vjerojatno, da će položaj gena koji vrše indirektni utjecaj na najsloženije
oblike ponašanja, uskoro biti precizno lociran i iscrtan na mapi ljudskih
kromosoma. Ovi geni vjerojatno ne određuju svaki specifičan obrazac
ljudskog ponašanja; ne vjerujem da je za određeni oblik seksualnog
odnosa ili načina oblačenja zaslužan neki određeni gen. Geni ponašanja po
svoj prilici određuju raspon oblika i intenzitet emocionalnih reakcija,
podražajni prag i obrazac osjetljivosti na utjecaj okoline koji daje smjer
kulturnoj evoluciji.
Jednako je važno saznati postoje li razlike u ponašanju uvjetovane
rasom. Prije nego iznesem bilo kakav stav, dužan sam upozoriti da se radi
o veoma osjetljivom i politički veoma opasnom području. Većina biologa
i antropologa koristi pridjev „rasni” tek usput, u kontekstu bezopasnih
opservacija o razlikama u prosječnoj težini i boji kože
60 Nasljednost

kao posljedicama genetičke raznolikosti. Kad se govori o takvim

razlikama između, primjerice, Europljana i Azijaca, naglašavaju se razlike
između Europe i Azije kao lokaliteta. Iz toga se onda zaključuje da se na
temelju tih osobina ne može govoriti o različitim „rasama” i da postoji
velika mogućnost da spomenute osobine variraju i na području jednog
kontinenta. Osim toga, neke anatomske i fiziološke značajke poput boje
kože i sposobnosti probavljanja mlijeka, pokazuju vrlo različite obrasce
geografskih („rasnih”) varijacija. Uzevši sve to u obzir, većina
znanstvenika smatra da je definiranje rasa jalov posao. Takvi entiteti
jednostavno ne postoje. Svakako je važno napomenuti da opis geografskih
varijacija neke osobine koji iznose biolozi, antropolozi ili bilo tko drugi,
nipošto ne smije donositi i sudove o vrijednosti te osobine.
Sada smo spremni postaviti i krajnje objektivno pitanje: jesu li
geografske varijacije vidljive i u genetičkoj osnovi ljudskog ponašanja?
Postoje snažni dokazi da gotovo sve razlike između ljudskih društava
potječu od učenja i društvenih uvjetovanosti, a ne od nasljednih
čimbenika. Čini se ipak da to ne važi za sve razlike. Daniel G. Freedman,
psiholog s Čikaškog sveučilišta, pozabavio se ovim pitanjem kroz čitavu
seriju studija o ponašanju novorođenčadi različita rasnog podrijetla.
Zamijetio je značajne razlike u motoričkim sposobnostima, položaju,
mišićnom tonusu različitih dijelova tijela i emocionalnim reakcijama;
elementima koje je teško mogao pripisati odgoju ili utjecajima kojima su
djeca bila izvrgnuta u utrobi majke. Novorođenčad žute rase, na primjer,
pokazivala je veću stabilnost, manje su ih smetali buka i pokreti, lakše bi
se prilagodili novim podražajima i neudobnostima i mnogo brže bi se
smirili nego djeca bijelih roditelja. Preciznije rečeno, slučajni uzorak djece
čiji su roditelji potjecali iz Kine razlikovao se u određenim obrascima
ponašanja od djece europskog podrijetla.
Neki pokazatelji upućuju da se takve osobine prenose i u doba
djetinjstva. Freedmanova studentica Nova Green, promatrala je ponašanje
djece u jednom dječjem vrtiću u Chicagu. Ustanovila je da djeca azijskog
porijekla provode manje vremena u igri i interakciji s drugom djecom, a
više u individualnim aktivnostima za razliku od djece europskog
podrijetla. Pokazale su se i neke zanimljive različitosti temperamenta:
61 Nasljednost

Iako je većina djece azijskog podrijetla bila u dobi „visoke podražljivosti”,

tj. između 3 i 5 godina, njihovo emocionalno ponašanje nije bilo naročito
intenzivno. Oni su trčali i skakutali, smijali se i međusobno dozivali,
vozili bicikle i koturaljke baš kao i sva djeca njihove dobi, ali razina buke
je uvijek ostala primjetno niska, a čitava emocionalna atmosfera odisala je
više smirenošću nego kaotičnošću. Spokojan izraz lica davao je toj djeci
izgled dostojanstva i samokontrole, ali to je bio tek jedan element
cjelokupnog dojma koji su ostavljali. Njihovi pokreti su bili koordinirani,
bez posrtanja, padova, udaranja o namještaj; nije bilo modrica, vrištanja,
kmečanja, čak niti povišenih glasova tipičnih za dječje svađe kakvi
odjekuju po svim dječjim vrtićima. Nitko nije zabilježio svađe oko
vlasništva, tek tu i tamo bi došlo do blagog oblika „tučnjave”, bolje rečeno
do prijateljskog hrvanja između starijih dječaka.
Freedman i suradnici su promatrali i djecu Navajo Indijanaca koja su
se pokazala još smirenijom od djece kineskog podrijetla. Kada bi ih
podigli u uspravan položaj i lagano gurali prema naprijed, oni nisu
pokazivali tendenciju savijanja nogu pokušavajući koračati; u sjedećem bi
se položaju njihova leđa savijala, a kad bi ih položili na trbuh ne bi
pokušavali puzati, barem ne tako često kao djeca iz druge grupe. Takvu
pasivnost djece Navaja znanstvenici su najčešće tumačili običajem
nošenja mališana na leđima, u košarama koje bi čvrsto stisnule dijete uz
majčino tijelo. Freedman je pak nagovijestio da je moguća i obrnuta
logika: relativna mirnoća djece Navaja, značajka koja je vidljiva odmah
nakon rođenja, dopušta uporabu leđnih nosiljki. Taj način postupanja s
djetetom je djelotvoran kompromis između kulturne inventivnosti i
obilježja dječje konstitucije.
Prihvatimo li činjenicu da je čovjek pripadnik jedne biološke vrste, ne
bi nas trebalo previše iznenaditi ako je društveno ponašanje uvjetovano
genetičkim razlikama na fizičkoj i mentalnoj razini. Otkriće ovakvog tipa
neće okužiti ideale zapadne civilizacije. Da bismo očuvali ljudsku slobodu
i dostojanstvo nije potrebno vjerovati u biološku uniformnost. Ovu ideju
je precizno izrazio sociolog Marvin Bressler: „Ideologija koja biološku
istovjetnost smatra uvjetom ljudske eman-
62 Nasljednost

cipacije iskrivljuje ideju slobode. Štoviše, takva ideologija tjera svakog

pristojnog čovjeka na strah od 'nezgodnih' otkrića koje bi mogla donijeti
znanost budućnosti. Takav nedolični antiintelektualizam je sramotan i
vjerojatno nepotreban.”
Otići ću i dalje i reći da baština naše genetičke raznolikosti nije razlog
za očajanje nego za nadu i ponos. Mi smo pripadnici jedinstvene vrste, a
ne dviju ili više njih; jedan razvojni smjer kojim protječu i miješaju se
geni svakog naraštaja. Upravo zbog toga neprekinutog toka, čovječanstvo
posjeduje jedinstvenu ljudsku prirodu. Unutar nje se, preko pojedinaca i
obitelji prenose nasljedni utjecaji i pritom stvaraju šarolike i promjenjive
obrasce. Da bismo bolje razumjeli neizmjernu važnost ovog biološkog
jedinstva, zamislimo kolika bi bila naša moralna tjeskoba da je kojim
slučajem australopitek, čovjek-majmun, preživio do današnjih dana. Bilo
bi to biće na pola puta između čimpanze i čovjeka, barem što se tiče
inteligencije; biće genski odvojeno od obiju spomenutih vrsta: slabije
razvijenih jezičnih i intelektualnih sposobnosti od nas. Kakva bi bila naša
obveza prema njemu? Što bi na to rekli teolozi ili marksisti? Možda bi
potonji u njima vidjeli najpotlačeniju klasu? Bismo li u takvom slučaju
trebali podijeliti svijet, potruditi se da njihovu inteligenciju uzdignemo do
ljudske razine i potom ustanovimo dva odvojena područja vladanja uz
sporazum o intelektualnoj i tehnološkoj ravnopravnosti? Možda bismo se
trebali osigurati od njihova daljeg napretka? Ili, još gore od svega toga,
zamislite naš položaj da moramo živjeti uz neku mentalno superiorniju
ljudsku vrstu, uz nekakvog Homo superbusa, koji na nas, nižu bratsku
vrstu, gleda kao na moralni problem.
 3 Razvoj

Oplođeno jaje, tjelešce veliko tek stotinku centimetra, još uvijek nije
ljudsko biće. Ono je samo skup uputa koji pluta u utrobi majke. U
okrugloj jezgri nalazi se otprilike 250 000 parova gena, od kojih 50 000
upravlja sintezom proteina, a ostatak regulira stupanj razvoja. Nakon što
jaje prodre unutar bogato prokrvljenih zidova maternice, ono se počinje
dijeliti. Rastuća masa stanica kćeri savija se i nabire u grebene, petlje i
slojeve. A onda se, poput kakva čarobnog kaleidoskopa, pretvara u fetus,
preciznu konfiguraciju krvnih žila, živaca i drugih složenih tkiva. Svakom
pojedinačnom diobom i premještanjem stanica upravlja struja kemijskih
informacija koja teče od gena ka proteinima, mastima i ugljikohidratima,
tvarima koje čine te stanice.
I tako je u devet mjeseci stvoreno ljudsko biće. Gledajući
funkcionalno, to je samo probavna cijev okružena slojem mišića i kože.
Dijelovi te tvorbe neprekidno se hrane krvlju koja prolazi zatvorenim
krvnim žilama zahvaljujući ritmičkom pumpanju tek razvijenog srca. Te
ograničene tjelesne aktivnosti koordinira složena međuigra hormona i
živaca. Reproduktivni organi su još uspavani; oni čekaju precizne
hormonske signale koji će godinama kasnije potaknuti drugu i posljednju
fazu razvoja i pozvati organizam na izvršenje njegova konačnog biološkog
zadatka. Na vrhu čitave te hijerarhije nalazi se mozak. On teži tek 45 dag,
a sačinjen je od debelog sloja kremastog tkiva. Njegova fina struktura
predstavlja najsloženiji mehanizam koji se ikada pojavio na našem
planetu. Sastoji se od deset milijardi neuro-
64 Razvoj

na, staničnih jedinica, od kojih je svaka povezana sa stotinama ili čak

tisućama drugih. Mnogobrojna živčana vlakna protežu se kroz leđnu
moždinu gdje se spajaju s drugim stanicama koje prenose ili primaju
informacije od različitih organa. Centralni živčani sustav, koji uključuje
mozak i leđnu moždinu, prima električne impulse od gotovo milijun
osjetnih elemenata, od štapića mrežnice do tjelešaca u koži osjetljivih na
opip.
Novorođeno dijete je tako „premreženo” na zapanjujuće precizan
način. Tisuće živčanih stanica koje upravljaju pokretima očiju, protežu se
od očnog mišićja do refleksnih centara između oka i mozga, dok su
složeniji mehanizmi smješteni u centru za vid u čeonom režnju, i drugim
centrima unutar moždane kore. Dijete sluša i zvukovi raznih frekvencija
aktiviraju posebne skupine receptora u unutarnjem uhu, koji prenose
informaciju odgovarajućoj skupini živčanih stanica više razine unutar
mozga. Signali putuju prema unutra, kao da kakva klavijatura stvara
melodije u unutarnjem uhu, a onda ih uz pomoć nove dijatonske ljestvice
nosi do usputne postaje u stražnjem mozgu, potom do donjih kolikula
srednjeg mozga i medijalnih genikulatnih tijela prednjeg mozga i konačno
do slušnog dijela moždane kore, smještenog u čeonom dijelu kore, gdje na
neki čudovit način um „čuje” određeni zvuk.
Ovaj čudesni robot dolazi na svijet okružen skrbi svojih roditelja. On
će svoje nagomilano iskustvo vrlo skoro pretvoriti u neovisno razmišljanje
i osjećaj individualnosti. Uslijedit će i temeljne sastavnice društvenog
ponašanja - jezik, traženje partnera, bijes, povreda ega, ljubav, lojalnost
prema grupi i sve ostale osobine tipične za ljudsku vrstu. Ali do koje će
mjere neuronska mreža, neumoljivo određena genima, uistinu odrediti
smjer i oblik društvenog ponašanja? Možda je evolucija stvorila takav
jedan dijagram samo da posluži kao adaptivni okvir za sve oblike
društvenog života.
To je, dakle, referentni okvir koji nam pokazuje kakve su stvarne
dimenzije empirijskog problema ljudskog ponašanja može se ovako
oslikati: 250 tisuća gena, 10 milijardi neurona i bezbrojne varijacije
društvenih sustava. U prethodnom sam poglavlju ljudsku vrstu usporedio s
društvenim životinjama da bih pokazao u kojoj mjeri nasljeđe ograničava
oblike ljudskog ponašanja. Naše ponašanje je očito
65 Razvoj

povezano s osobinama ostalih sisavaca. Ali, postavlja se pitanje koliki je

konačni doseg naših potencijala. Možemo li dosegnuti ili čak nadići
granice koje je priroda odredila sisavcima? Odgovor je moguće pronaći uz
pomoć proučavanja individualnog razvoja s posebnim osvrtom na
genetički determinizam.
I tako smo došli do ključnog izraza - genetički determinizam.
Cjelokupan odnos između biologije i društvenih znanosti ovisi o njegovoj
interpretaciji. Onima koji spremno odbacuju pretpostavke sociobiologije,
taj izraz priziva sliku stvorenja sličnog kukcu, ograničenog
nepromjenjivim osobinama, kojim upravlja skup gena. Takvom konceptu
savršeno odgovara život nekog komarca. Kada krilati odrasli kukac
izmigolji iz kukuljice, on ima na raspolaganju tek nekoliko dana da izvede
seriju složenih manevara kojima je konačna svrha polaganje oplođenih
jaja u vodu. Mužjaci i ženke se spremno bacaju na posao. Zuj krila ženke,
zvuk tako iritantan ljudskom uhu, za mužjaka je prava ljubavna pjesma.
Bez ikakva prethodnog iskustva on leti ka izvoru zvuka. Frekvencija
lepeta krila ženke komarca iznosi oko 450-600 herca. Znanstvenici su u
laboratoriju uspjeli proizvesti isti učinak koristeći se glazbenom
viljuškom. Kad bi viljušku prekrili slojem sira, neki naročito uzbuđeni
mužjaci pokušali su izvesti i čin parenja. Ženke ne smiju biti toliko
nepromišljene, ali i epizode njihova života slijede kruti red koji određuju
geni. One nalaze ljude ili druge sisavce zahvaljujući toplini svojih žrtava
ili slijedeći miris mliječne kiseline koju isparava njihova koža. Slijećući
na kožu, ženke je probijaju dvama mikroskopski tankim žalcima. Oštrice
koje prolaze kroz slojeve kože traže krvne žile kao što bušilice traže naftu
na naftnim poljima. Ponekad uspiju pronaći žilu, ponekad ne. Ženke
barem jedne vrste komarca prepoznaju krv po okusu kemijskog spoja
zvanog adenozin difosfat (ADP) koji se nalazi u crvenim krvnim zrncima.
Jedina važna značajka koja izdvaja ADP od ostalih sastojaka krvi je
njegova laka razlučivost. Postoje i drugi „znakovni stimulansi” važni za
život komarca, kao što su oni koji ih vode ka odgovarajućim vodenim
površinama ili lokvama u koje mogu položiti jaja.
Komarac je neka vrsta automata. On i ne smije biti ništa drugo. U
njegovoj malenoj glavi nalazi se samo oko stotinu tisuća neurona i svaki
od njih daje svoj doprinos. Jedini način da komarac
66 Razvoj

uspješno prođe svoj životni ciklus jest pomoću nagona, serije krutih i
nepromjenjivih obrazaca ponašanja koje određuju geni i koji se strogo
određenim slijedom odvijaju od rođenja do posljednjeg čina polaganja
jaja.
Kanali ljudskog mentalnog razvoja su, za razliku od onih kod
komaraca, zaobilazni i promjenjivi. Umjesto da propisuju neku značajku,
ljudski geni određuju stupanj mogućnosti da se razvije skup nekih
značajki. Kod nekih kategorija ponašanja, takav skup je ograničen i
značajke je moguće promijeniti tek uz naporne vježbe, ako i tada. U
drugim slučajevima skupovi značajki su manje određeni i lakše je utjecati
na njihove manifestacije.
Jedan od primjera izražene genetičke predispozicije je preferencija
lijeve, odnosno desne ruke. Kod svakog čovjeka takva je predispozicija
jasno vidljiva. U suvremenom zapadnom društvu postoji određeni stupanj
tolerancije i djeci se dopušta da slijede tu svoju genetičku osobinu.
Nasuprot tome, tradicionalni kineski odgoj zahtijeva od djece isključivu
upotrebu desne ruke pri jelu i pisanju. Ispitujući grupu tajvanske djece,
Evelvn Lee Teng i suradnici otkrili su da, zahvaljujući odgoju, sva djeca
koriste desnu ruku pri obavljanju ovih dviju aktivnosti, ali pri ostalim
aktivnostima koje nisu podvrgnute odgojnim mjerama, one nisu utjecale
na upotrebu preferirane ruke. U ovom slučaju, dakle, ponašanje određuju
geni, ukoliko ono nije rezultat svjesne odluke i vježbe.
Evoluciju mogućnosti možemo jasno predstaviti primjerom genskog
poremećaja zvanog fenilketonurija (PKU), koja za posljedicu ima
slaboumnost i popratne fiziološke simptome. Uzrok PKU-a je postojanje
jednog jedinog para recesivnih gena između stotina tisuća drugih parova
koji se nalaze na ljudskom kromosomu. Osobe koje su nosioci dvostrukog
gena za PKU ne mogu koristiti važan prehrambeni element -
aminokiselinu fenilalanin. Kad je onemogućena razgradnja fenilalanina,
tijelo počinje gomilati nepotrebne međuprodukte. Mokraća, pri dodiru sa
zrakom, postaje tamna i zadobiva karakterističan mišji miris. Na svakih
deset tisuća djece jedno se rađa s ovakvim poremećajem. Iako trovanje
organizma prestaje u dobi od 4-6 mjeseci, posljedice, kao što su mentalna
retardacija, ostaju trajne. Na sreću, ovakav se ishod može izbjeći
pravodobnom dijagnozom i strogom di-
67 Razvoj

jetom s niskim dozama fenilalanina. Međuodnos između gena i utjecaja

okoline u slučaju PKU-a veoma je jednostavan i lako uočljiv. Dijete
rođeno s dva gena PKU-a ima mogućnost normalnog razvoja ili
zaostalosti, sa snažnom sklonošću toj drugoj mogućnosti. Ta se sklonost
može preokrenuti jedino ako dođe do vrlo određene promjene okolnosti -
u ovom slučaju je to prehrana siromašna fenilalaninom. Ako, dakle,
želimo predvidjeti s određenim stupnjem sigurnosti hoće li dijete razviti
normalnu inteligenciju ili će uslijed PKU-a biti zaostalo, trebat ćemo
poznavati i gene i okolinu.
Rijetki su oblici ponašanja rezultat djelovanja jednog ili dvaju gena i
malo ih je na koje je moguće utjecati tako lako kao na posljedice PKU-a.
U slučaju ovog poremećaja radi se o grubom, konkretnom nedostatku, a
ne o suptilnoj promjeni obrasca neke reakcije. Mnogo učestaliji oblik
suodnosa između gena i okoline može se vidjeti kod shizofrenije,
najčešćeg mentalnog oboljenja. Shizofrenija nije tek prekid ili poremećaj
normalnog ponašanja. Neki psihijatri, kao što su Thomas Szasz i R. D.
Laing, držali su da je to tek obična etiketa koju je društvo nalijepilo
pojedincima drugačijeg ponašanja. Njihove teorije su se ipak pokazale
pogrešnima. Istina je da shizofrenija izgleda kao besmislen skup
čudnovatih reakcija; ona se manifestira kao kombinacija halucinacija,
deluzija, neprikladnih emocionalnih reakcija, prisilnog ponavljanja
pokreta bez vidljivog značenja ili kao ukočenost katatoničkog transa.
Postoji bezbroj finih varijacija i liječnici su naučili da svaki bolesnik
zahtijeva individualni tretman. Razdjelna linija između shizofreničara i
zdravog čovjeka je vrlo nejasna. Bolesnici s blagim oblikom te bolesti
prolaze neprimijećeni, dok su mnogi normalni ljudi neopravdano
dijagnosticirani kao shizofreničari. Bez obzira na to, postoje tri oblika
bolesti koja gotovo nepogrešivo upućuju na dijagnozu: paranoidni oblik
kod kojeg bolesnik vjeruje da je okružen neprijateljima, špijunima i
ubojicama, klaunska i razuzdana hebefrenija, i „zaleđena” katatonija. Iako
mogućnost da „kliznemo” u shizofreniju postoji kod sviju nas, nema
dvojbe da neke osobe nose jasno određene gene koji stvaraju jaku
predispoziciju za ovu bolest. Usvojena djeca, čiji su biološki roditelji bili
shizofreničari, često su i sama oboljela, u svakom slučaju češće od djece
zdravih roditelja. Znanstvenik Sevmour Kety je zajedno s timom
američkih i danskih psihologa pro-
68 Razvoj

veo preciznu analizu stotina takvih slučajeva. Rezultati tog istraživanja

jasno pokazuju da je sklonost ka razvoju shizofrenije najvećim dijelom
ovisna o nasljednom čimbeniku.
Dodatni dokaz su i podaci o raširenosti shizofrenije u drugim
društvima. Istraživanja Jane Murphv pokazala su da Eskimi s obala
Beringova mora, kao i članovi plemena Yoruba u Nigeriji, poznaju
simptome koje mi označavamo kao shizofreniju. Takve pojedince i oni
smatraju mentalno bolesnima. Njihovo stanje Eskimi nazivaju
nuthkavihak, a Yorube were i takvi ljudi spadaju u česte pacijente
plemenskih iscjelitelja. Postotak oboljelih od ove bolesti sličan je kao i u
zapadnim društvima - on čini između 0,4 do 0,7 posto odrasle populacije.
Shizofrenija se razvija na mnogo složeniji način nego PKU i drugi
nasljedni oblici mentalne zaostalosti. Je li za nju zaslužan jedan ili više
gena, nije poznato. Postoje određene fiziološke promjene kod takvih
bolesnika i medicina će vjerojatno vrlo skoro pronaći vezu između tih
poremećaja i mentalnih simptoma. Philip Seeman i Tvrone Lee su otkrili
da neki dijelovi mozga shizofreničara sadrže dvostruko veći broj receptora
za dopamin, tvar koja prenosi signale između živčanih stanica. Moguće je
da ta nepravilnost čini mozak pretjerano osjetljivim na vlastite signale i
stoga podložnim halucinacijama. To ne znači da nema istine u
psihološkim teorijama o značajnom utjecaju okoline na razvoj sindroma.
Postoji i nešto što se naziva tipičnim „shizofrenogenim” obiteljskim
okolišem, takvim koji će vjerojatno potaknuti razvoj mentalne bolesti kod
odrasle osobe. Osobine takvog okoliša su potpuni nedostatak međusobnog
povjerenja, komunikacije, roditelji koji otvoreno pokazuju međusobni
prezir dok pred djecu postavljaju nemoguće zahtjeve itd. Neki psihijatri
smatraju da se u umu shizofreničara stvara neka vrsta „uvrnutog”
opravdanja za stvaranje osobnog unutarnjeg svijeta kao bijega od
neprijateljske okoline. I pored svega toga, ostaje činjenica o postojanju
gena koji stvaraju predispoziciju za bolest. Pojedinci koji ih nose mogu
razviti bolest čak i ako odrastaju okruženi podrškom zdrave obitelji.
Možemo zaključiti da čak i u slučaju jednostavnih kategorija
ponašanja čovjek nasljeđuje mogućnost da razvije neku osobinu, te
pristranost učenju određene osobine među više mogućih. Znanstvenici
69 Razvoj

koji su inače zastupali različite filozofije, kao što su bili Konrad Lorenz,
Robert A. Hinde i B. F. Skinner, uvijek su naglašavali da ne postoji oštra
granica između naslijeđenog i usvojenog. Pokazalo se da su potrebne nove
deskriptivne tehnike koje će zamijeniti zastarjelu podjelu na prirodne i
odgojne elemente. Jedan od najzanimljivijih takvih pokušaja temelji se na
zamislima Conrada H. Waddingtona, velikog genetičara koji je umro
1975. godine. Waddington je razvoj živog bića prikazao kao krajolik koji
se pruža od vrhova nekog brijega do obale. Razvoj neke osobine - boje
očiju, Ijevorukosti, shizofrenije ili čega god - nalikuje kotrljanju kugle niz
padinu. Svaka osobina presijeca različite dijelove te zemlje, svaka od njih
slijedi putanju sastavljenu od grebena i usjeka. U slučaju boje očiju i
početnog skupa gena koji određuje pigment šarenice, topografija je
predstavljena jednim jedinim, dubokim kanalom. Kugla će se tu
beziznimno kotrljati prema jednom odredištu - od trenutka prodiranja
spermija u jaje, moguća je, dakle, samo jedna boja očiju. Razvojni
„krajolik” nekog komarca, može se prikazati kao skup dubokih, ne
naročito razgranatih usjeka, od onog koji zuj krila povezuje sa seksualnom
privlačnošću do drugog koji je zadužen za automatsko sisanje krvi, pa do
ostalih desetak koji simboliziraju nagonske reakcije tog kukca. Svaka od
tih brazda tvori preciznu, neizmjenjivu seriju biokemijskih etapa koje
vode od DNA oplođenog jaja do neuromuskularnih aktivnosti
posredovanih komarčevim mozgom.
Razvojna topografija ljudskog ponašanja je daleko šira i složenija, ali
se još uvijek može nazvati topografijom. Na njoj se neke od brazda
račvaju u dva ili tri nova pravca. Pojedinac tako može postati ljevak ili
dešnjak. Ako ga genetička predispozicija ili rani fiziološki utjecaji vode ka
Ijevorukosti, ta će brazda biti nešto dublja. Bez jačeg utjecaja okoline,
kugla će se vjerojatno kotrljati tom putanjom. Ali ako dijete, zbog utjecaja
okoline vježba desnu ruku, kugla će biti gurnuta u susjednu, pliću brazdu.
Krajolik koji predstavlja shizofreniju još je daleko složenija mreža
anastomozirajućih kanala, koje je teže slijediti pa je i putanja kugle
statistički vrlo neizvjestan faktor.
Krajolik o kojem govorimo samo je metafora, svakako neprikladna za
opis većine složenih fenomena, ali ta metafora sažima temeljnu istinu o
društvenom ponašanju čovjeka. Ako želimo u potpunosti
70 Razvoj

shvatiti njegovo određenje, svaki oblik ponašanja moramo promatrati

odvojeno, uz pokušaj da pratimo putanju koja vodi od gena do konačnog
rezultata.
Ovakva vrsta analize prikladnija je za neke oblike ponašanja a teže ju
je primijeniti na neke druge. Izrazi lica kojima se pokazuju temeljne
emocije kao što su strah, odbojnost, bijes, iznenađenje i sreća pokazuje
osobine istovjetne kod svih ljudskih bića. Psiholog Paul Ekman načinio je
niz fotografija koje prikazuju Amerikance pri izrazu ovih emocija.
Nadalje, fotografirao je pripadnike plemena koji žive na razini kamenog
doba dok pripovijedaju svoje priče i izražavaju iste emocije. Kada bi
pripadniku jedne kulture pokazali fotografiju čovjeka iz druge kulture, on
bi s lakoćom (više od 80 posto točnih odgovora) protumačio značenje
izraza lica na slici. Irenaus Eibl-Eibesfeldt je, putujući po svijetu i
proučavajući prastara plemena, kamerom snimio brojne primjere
komunikacije gestama i izrazima lica. Kako bi što manje utjecao na
njihovu prirodnost, koristio je i posebnu tehniku koja mu je omogućavala
da ih snima iz različitih kutova. Eibl-Eibesfeldt je na taj način pribavio
bogatu dokumentaciju komunikacijskih signala koji su prošireni u
kulturama različitih stupnjeva razvoja. Jedan od manje poznatih primjera
je podizanje obrva - signal koji se spontano koristi pri prijateljskom
susretu.
Još jedan primjer univerzalnih signala koji su utvrdili humani etolozi
jest osmijeh, koji se može svrstati u gotovo zoološke nagone. Osmijeh se
pojavljuje na licu djeteta u dobi od dva do četiri mjeseca života i kod
roditelja potiče još snažnije osjećaje ljubavi i brižnosti. Zoološkom
terminologijom, osmijeh je sredstvo socijalnog otpuštanja, urođen i
relativno slabo varijabilan signal kojim se posreduju društveni odnosi.
Antropolog Melvin J. Konner nedavno je dovršio studiju o osmijehu i
drugim oblicima ponašanja djece kod !Kung Sana (naroda poznatog kao
Bušmani) u pustinji Kalahari. Na početku proučavanja bio je spreman baš
na sve, s obzirom da su djeca iz tog plemena rasla u drastično različitim
okolnostima u odnosu na njihove zapadnjačke vršnjake. Majke ih donose
na svijet bez ičije pomoći, bez anestetika; prvih nekoliko mjeseci života u
neprekidnom su fizičkom kontaktu s majkom ili drugim ženama koje o
njima skrbe; dok su budni održavaju ih u uspravnom položaju, a prve tri ili
četiri godine
71 Razvoj

života ta djeca sišu nekoliko puta na sat. Osim toga, njihovi roditelji ih na
mnogo stroži način od Europljana ili Amerikanaca uče sjedenju, stajanju i
hodanju. Pa ipak, njihov osmijeh je istovjetan osmijehu američke djece,
pojavljuje se u istoj dobi i služi istoj svrsi. Još uvjerljiviji je dokaz da se
gluha i gluhoslijepa djeca također osmjehuju bez obzira što ih na to ne
potiče nijedan poznat psihološki čimbenik.
Moguće je da neki posve jednostavni i automatski oblici ponašanja
čine dio stanične građe ljudskog mozga i facijalnih živaca i da do
reaktivne kontrakcije tih živaca dolazi za ranog postnatalnog razvoja
uslijed nekih fizioloških poticaja. Sve to zahtijeva tek minimum učenja. U
budućnosti će se vjerojatno otkriti postojanje mutacija koje utječu na oblik
i jačinu tih neuromuskularnih aktivnosti. Njihovo identificiranje će
predstavljati prvi prodor u genetiku ljudske komunikacije. Slike
„razvojnog krajolika” koji smo spominjali s vremenom se mijenjaju jer
učenje i kulturno okružje uvelike utječu na njegov izgled. Kad su u pitanju
jezik, odijevanje i drugi o kulturi ovisni oblici ponašanja, krajolik je
veoma razveden i sastoji se od brojnih usjeka i uzvisina. Pogledajmo samo
primjer jezika i njegova razvoja. Postoje dokazi da je ljudski mozak
prirodno „baždaren”, tj. da ima urođenu predispoziciju za određene
jezične strukture. Noam Chomskv i još neki psiholingvisti tvrde da
postojanje takve „dubinske gramatike” omogućava mnogo brže učenje
jezika. Matematička simulacija pokazuje da period djetinjstva ne bi bio
dovoljan za mehaničko usvajanje svih engleskih fraza. Mala djeca, za
razliku od mladunčadi drugih primata, uključujući i čimpanze, posjeduju
snažnu sklonost ka učenju jezika: ona tepaju, izmišljaju riječi,
eksperimentiraju sa značenjima i uče gramatička pravila velikom brzinom
i s predvidivim redoslijedom; ona stvaraju konstrukcije koje sliče
rečenicama odraslih i u isto vrijeme se od njih razlikuju u nekim važnim
detaljima. Specijalist za dječju psihologiju, Roger Brown, s pravom je
njihove domete nazvao „prvim jezikom”. Ispitivanja jednojajčanih i
dvojajčanih blizanaca pokazala su da brzina razvoja jezičnih vještina
donekle ovisi o genima. Tako je gornji sloj jezičnog polja unutar
„razvojnog krajolika” relativno jednostavan prostor s dubokim kanalima,
dok su niža područja koja predstavljaju složeni „drugi jezik”, jezik
odraslih, ispresijecana mrežom kanala koji se račvaju u raznim pravcima.
Vanjske manife-
72 Razvoj

stacije jezika mijenjaju se s kulturnom evolucijom; one jesu velikim

dijelom kulturna evolucija. I najmanji utjecaji odgoja i mode mogu
mijenjati rječnik, naglasak i tempo jezika.
Ali što u stvarnosti odgovara tim grebenima i kanalima? U nekim
slučajevima kanale urezuju hormoni ili druge biokemijske tvorevine koje
sudjeluju u izgradnji živčane stanice. Neki vrlo jednostavan spoj može
djelovati na sklonost živčanog sustava ka određenoj vrsti reakcije.
Jednako važna mogu biti i „pravila učenja”, stupnjevi i procedure koje se
temelje na djelovanju posebnih skupina živčanih stanica zaduženih za
procese učenja.
Rašireno je mišljenje da je učenje univerzalan fenomen koji tek
donekle varira od jedne do druge vrste organizma. Mnogi uvaženi
psiholozi, a naročito B. F. Skinner i drugi bihevioristi, tvrdoglavo su
ustrajali u mišljenju da je najveći dio ponašanja proizvod nekoliko
elementarnih oblika učenja. Ako smjestimo životinje u jednostavno
laboratorijsko okružje, gdje se stimulacije mogu s lakoćom kontrolirati,
otkrit ćemo i univerzalne zakonitosti koje upravljaju učenjem.
„Univerzalna topografija reaktivnog ponašanja nije važna”, napisao je
Skinner 1938. godine, „jer je najveći dio reakcija uvjetovan. Predlažem da
se dinamičke osobitosti reaktivnog ponašanja proučavaju kao jedan jedini
refleks.” U svojoj utjecajnoj knjizi Beyond Freedom and Dignity, Skinner
tvrdi da će otkrivanje tih zakonitosti pomoći ljudskim bićima da vode
sretniji i bogatiji život. Kulturu će oblikovati najmudriji članovi društva, a
djeca će se bezbolno uklopiti u nju.
Radi se o snažnim idejama, sa zavodljivim presedanima unutar
prirodnih znanosti, koje su doprinijele značajnom napretku proučavanja
životinjskog i ljudskog ponašanja. Temeljna ideja filozofije biheviorizma,
tvrdnja da ponašanje i um počivaju na potpuno materijalnim temeljima
koji se mogu podvrgnuti eksperimentalnoj analizi, u svojoj je osnovi
ispravna. I pored toga, njihove teze o jednostavnosti i svemoći učenja s
vremenom su srušene. Umjesto njih nametnula se slika o postojanju
mnogih specifičnih oblika učenja koji ne podliježu nekom univerzalnom
zakonu, već su, moguće, posljedica prirodne selekcije. Potencijal za
učenje svake pojedine vrste čini se u potpunosti programiran strukturom
mozga, slijedom otpuštanja hormona i konačno, svojim genima. Svaka
životinjska vrsta je „pripremljena”
73 Razvoj

da prepozna i reagira na određene podražaje, zabranjeno joj je da nauči

neke druge, dok je prema trećima neutralna. Srebrnasti galeb, primjerice,
nagonski prepoznaje svoje tek izlegle ptiće, ali ne i svoja jaja, koja su
jednako vidljiva. Tek okoćeno mače jedva puzi po trbuhu i potpuno je
bespomoćno. Ipak, onih nekoliko oblika ponašanja koji su mu potrebni da
bi preživjelo, ono uči veoma lako. Koristeći se tek njuhom, mače u
vremenu kraćem od jednog dana nauči kako će dopuzati do mjesta gdje bi
mogla biti njegova majka. Uz pomoć mirisa ili dodira ono pamti put koji
vodi preko majčinog trbuha do njegove omiljene bradavice. Pri
laboratorijskim eksperimentima, pokazalo se da mače može razlikovati
jednu umjetnu sisu od druge zahvaljujući neznatnim razlikama u
materijalu.
Postoje i mnogo impresivniji primjeri. Jedna vrsta američke zebe svake
godine seli iz svog stalnog staništa u Sjevernoj Americi u zimovalište u
Južnoj Americi. Kao i mnoge druge američke vrste, ova ptica putuje noću.
Već nakon napuštanja gnijezda mlade zebe su sposobne za orijentaciju uz
pomoć određene zvjezdane konstelacije. One to uče automatski i velikom
brzinom, a u isto su vrijeme potpuno nesposobne da nauče neku drugu
konstelaciju. Kada se domaća kokoš izloži slabom električnom šoku
usmjerenom u njezin kljun i popraćenom bljeskom svjetla dok pije vodu,
ona će početi izbjegavati sličan vizualni podražaj, ali ako je podražaj bio
auditivnog tipa, poput škljocanja, ona ga se neće kloniti. Posve je obrnuto
ako se struja usmjeri u njezine noge. Ovakva simetrija se može činiti
čudnom, ali radi se o jednostavnom zakonu preživljavanja kod životinja
slabije razvijenog mozga. Kod kokoši se takva zakonitost može sažeti u
formuli poput: od stvari koje se mogu vidjeti, nauči one koje se tiču glave,
a od zvukova one koji se tiču nogu.
I tako se neki od najkrućih oblika životinjskog nagona mogu temeljiti
na čudnovatim formama „pripremljenog” učenja. Je li i ljudsko učenje na
isti način unaprijed pripremljeno? Vjerojatno ne toliko mehanički kao što
je to kod ptica i slijepih mačića. Ipak, i tu postoje ograničenja. Moramo
priznati da postoje granice i u sposobnostima genija, kao i profesionalnih
mnemoničara i da neki od nas ovladavaju mentalnim vještinama mnogo
lakše od drugih. Još je važnija činjenica da djeca uče vještine i
emocionalne reakcije slijedeći shemu
74 Razvoj

koju je veoma teško promijeniti. Glasoviti stručnjak za razvojnu

psihologiju Jean Piaget proveo je život izrađujući nacrte etapa
intelektualnog razvoja djece, s ponekad iznenađujućim rezultatima. Čini
se da um slijedi usporedne, ali čvrsto združene putanje u ovladavanju
vještina kao što su svjesni pokreti, koncepti značenja i uzročnosti,
prostora, vremena, oponašanja i igre. Sama koncepcija stvarnosti
napreduje u pravilnim skokovima od stupnja dominacije refleksa, do
razdoblja egocentričnog i potom socijalnog bića. Od jednostavnog napora
da se pomakne neki predmet, aktivnost djeteta s vremenom se razvija u
refleksiju o samom pokretu. Predmeti se u početku doživljavaju kao
samostalni objekti, a kasnije kao članovi određene grupe koja se može
označiti simbolom ili imenom. Piaget, po zanimanju biolog, gledao je na
intelektualni razvoj kao na interakciju između genskog programa i
okoline. Nije slučajnost da je ovu koncepciju nazvao „genetska
epistemologija”, što znači studija nasljednog razvoja sposobnosti
razumijevanja.
U svojim je važnim knjigama Attachment i Separation John Bowlby
opisao slične stupnjeve razvoja emocionalnih veza pomoću kojih dijete
unutar razdoblja od nekoliko mjeseci uspijeva razviti složene socijalne
odnose sa svojim najbližima. Lawrence Kohlberg je otkrio prilično
precizan oblik piagetovskih stupnjeva u razvoju moralnih kodova, dok su
psiholingvisti dokazali kako je vremenski raspored savladavanja jezika
kod male djece toliko precizan i brz da ga je teško pripisati samo brzom
memoriranju. Sagledamo li zajedno sva ta postignuća, stječe se dojam da
je socijalni život previše složen da bismo njegov razvoj protumačili tek
jednostavnim, linearnim modelom učenja.
Ljudski um, dakle, nije tabula rasa, čista pločica po kojoj iskustvo
ostavlja zakučaste tragove u obliku linija i točkica. On se mnogo točnije
može opisati kao neovisni instrument za donošenje odluka, pažljivi skener
okoline koji određenu vrstu izbora pretpostavlja nekoj drugoj, koji
posjeduje urođenu sklonost ka jednom izboru i odbojnost prema drugom i
koji potiče tijelo na neku aktivnost u skladu s programom čija fleksibilnost
omogućuje stupnjevite i automatske promjene od djetinjstva do zrele dobi.
Um, dakle, čini akumulacija starih odluka, sjećanje na njih, razmišljanje o
budućim odlukama i ponovno iskustvo emocija koje su ih pobudile.
Osobitosti u izboru odluka
75 Razvoj

razlikuju jedno ljudsko biće od drugoga. I pored toga, pravila koja se

moraju slijediti dovoljno su jasno određena da i pored svih individualnih
razlika nije teško uočiti sličnosti nečega što možemo nazvati ljudskom
prirodom.
Znanosti je moguće makar u grubo procijeniti kolika je genetička
uvjetovanost različitih oblika ponašanja. Studije jednojajčanih i
dvojajčanih blizanaca pokazale su da primarne mentalne sposobnosti, kao
i one percepcijske i motoričke, gotovo u potpunosti ovise o genima, dok
su crte ličnosti ponajmanje ovisne o njima. Ako se ovaj važan rezultat
potvrdi i dodatnim istraživanjima, moći ćemo zaključiti da se sposobnosti
potrebne za suočavanje s nepromjenjivim zahtjevima fizičkog okoliša
razvijaju unutar krutih okvira, dok one koje predstavljaju brzu adaptaciju
na društveni okoliš moraju biti fleksibilnije.
Evolucijske hipoteze nam ukazuju i na druge vrste važnih korelacija.
Najmanje racionalan, ali važan proces donošenja odluka zahtijeva i veliko
ulaganje emocija. U skladu s tim biolozi ovako tumače odnose među
jedinkama: mentalni razvoj se sastoji od pojedinačnih koraka koji se
moraju poduzeti brzo i na automatski način da bi omogućili preživljavanje
i reprodukciju. S obzirom da sposobnost racionalne kalkulacije mozga ima
svoje granice, dio izvršenja zadatka ovisi o finim nijansama užitka i boli
koje posreduju limbički i drugi niži centri mozga.
Kao primjer ponašanja na koje direktno utječu geni, može nam
poslužiti upravo nesvjesno, emocionalno učenje. Pogledajmo primjer
fobija. Kao i drugi primjeri iz područja „životinjskog” učenja, fobije
potječu iz djetinjstva, duboko su iracionalne i veoma se teško liječe.
Značajno je što većinu fobija izazivaju zmije, pauci, štakori, visina,
zatvoreni prostor i drugi elementi koji su u našem prastarom okolišu
predstavljali potencijalnu opasnost. I doista, rijetke su fobije od modernih
izuma kao što su noževi, pištolji i električni aparati. U ranom periodu
ljudske povijesti, fobije su mogle predstavljati dodatnu rezervu opreznosti
potrebne za preživljavanje: svakako je bolje ustuknuti pred provalijom
paraliziran od straha, nego rastreseno preći preko njezina ruba.
Tabu incesta je drugi primjer tzv. učenja udesavanjem. Kao što su
istaknuli antropolozi Lionel Tiger i Robin Fox, taj tabu se može ozna-
76 Razvoj

čiti samo kao dio općeg pravila o sprečavanju mijenjanja određenih veza.
Ako dvije jedinke stvore čvrstu međusobnu vezu određenog tipa, stvara se
emocionalna blokada za stvaranje neke druge vrste veze među njima.
Profesori i studenti prilično teško postaju kolege čak i ako studenti jednog
dana nadmaše svoje mentore; majke i kćeri teško mijenjaju osnovni ton
njihova odnosa. Tabu incesta je, kako se čini, univerzalan u svijetu ljudske
kulture, jer očevi i kćeri, majke i sinovi, braća i sestre doživljavaju svoj
prvotni odnos kao isključiv. Ljudima je, dakle, otežano učenje zabranjenih
veza.
Nasuprot tome, ljudi su pripremljeni naučiti one odnose koji su
genetički najkorisniji. Proces seksualnog sparivanja uvelike se razlikuje
među kulturama, ali je uvijek povezan s jakim emocijama. U kulturama s
romantičnom tradicijom, privlačnost može nastupiti brzo i snažno,
stvarajući osjećaj ljubavi neovisan o seksu, iskustvo koje zauvijek mijenja
život adolescenta. Opis ovog dijela humane etologije najbolje prikazuje
profinjena sposobnost pjesnika, kao što možemo vidjeti u primjeru koji
nam je podario James Joyce:
Djevojka stajaše pred njim gledajući u more. Izgledalo je da je nekom
čarolijom poprimila lik čudne i prelijepe morske ptice. Njezine duge,
vitke, obnažene noge bijahu nježne poput ždralovih i posve čiste osim na
mjestu gdje je smaragdni dodir alge ostavio trag poput pečata na koži...
Duga joj svijetla kosa bijaše kao u kakve djevojčice; i kao u djevojčice
njeno lice bijaše dotaknuto čudom smrtne ljepote... Kada je osjetila
njegovu nazočnost i pogled prepun obožavanja, okrenula se i prihvatila taj
patnički pogled, bez stida i bez pohote... Njena je slika unišla zauvijek u
njegovu dušu i nikakva riječ nije narušila tišinu te ekstaze. (Portret
umjetnika u mladosti, prev. Leo Držić)
Urođene predispozicije za učenje možemo potražiti i u drugim važnim
područjima života, dijelovima životnog ciklusa povezanim s jakim
emocijama. Ljudi su skloni kreiranju „pragova” preko kojih na ritualan
način prelaze iz jedne faze u drugu. Kulture su tako stvorile obrede
zrelosti - inicijaciju, vjenčanje, potvrdu, inauguraciju - u oblicima koji
ukazuju na skrivene biološke pramotive. U svim periodima života očituje
se jaka sklonost ka stvaranju dihotomija, odvajanju lju-
77 Razvoj

di u dvije strogo odijeljene kategorije. Čini se da se najugodnije osjećamo

kada čovječanstvo svrstamo u članove i nečlanove, srodnike i nesrodnike,
prijatelje i dušmane. Erik Erikson je napisao da su ljudi posvuda skloni
tzv. pseudospecijaciji, redukciji svake strane grupe na status inferiorne
vrste, gotovo nehumane skupine koju je moguće poniziti bez ikakve
grižnje savjesti. Čak i dobronamjerni pripadnici naroda San iz pustinje
Kalahari nazivaju sami sebe !Kung - što znači ljudska bića. Ovakve i
mnoge druge opće ljudske predispozicije otkrivaju svoj smisao ako ih se
promatra unutar mehanizama za napredak vrste. Kao što je čarobna
proljetna pjesma mužjaka ptice pjevice sredstvo za obranu teritorija i
upozorenje na moguću agresiju, i ove osobine posjeduju estetiku čije
pravo, prozaično značenje leži onkraj našeg svjesnog poimanja.
 4. Emergencija

Ako je biologija sudbina, kao što reče Freud, što je sa slobodom volje?
Zavodljiva je misao o duši koja počiva negdje u mozgu, o duši koja
djeluje slobodno, vodeći računa o tjelesnim iskustvima, ali slijedeći neke
neovisne staze, razmišljajući, planirajući i pokrećući poluge
neuromotoričkog stroja. Veliki paradoks koji je zaokupljao pozornost
najmudrijih filozofa i psihologa sviju epoha, onaj o determinizmu i
slobodi volje, može se izraziti i posve biološkim terminima: ako su naši
geni nasljedni, a okolina tek slijed fizičkih okolnosti postavljenih prije
našeg rođenja, kako ikakva može neovisno djelovati unutar mozga? Sama
ta sila stvorena je međudjelovanjem gena i okoline pa se čini da je naša
sloboda tek obična iluzija.
Može biti da je baš tako. Teoriju o predvidivosti nekih događaja na
složenijoj razini od one atomske, moguće je i filozofski obraniti. Moguće
je predvidjeti budućnost nekih stvari i to koristeći inteligenciju i samu
stvorenu na materijalnoj osnovi, uz napomenu da je takvo predviđanje
moguće tek unutar konceptualnog svijeta inteligencije koja promatra.
Sloboda volje postoji ondje gdje je moguće odabrati, odlučiti - bez obzira
koliko te odluke bile determinirane. Uzmimo kao primjer bacanje novčića
u zrak i razmislimo o stupnju slobode koji postoji unutar tog čina. Na prvi
pogled čini se da je teško zamisliti događaj s manjim stupnjem
predodređenosti; radi se, štoviše, o školskom primjeru slučajnog ishoda.
Zamislimo sada da imamo na raspolaganju svu znanstvenu aparaturu
potrebnu za proučavanje ba-
80 Emergencija

canja novčića. Što bismo mogli napraviti? Izmjerili bismo fizičke osobine
novčića do u mikron, analizirali fiziologiju mišića i palca čovjeka koji će
novčić zavrtjeti, zatim bismo ispitali zračne struje u prostoriji,
mikrotopografiju i otpor materijala podloge itd. U trenutku akcije, svi ovi
podaci, zajedno s podacima o trenutačnoj snazi i kutu vrtnje bili bi
pohranjeni u računalo. Prije nego što bi se novčić nekoliko puta okrenuo
oko svoje osi, računalo bi izbacilo podatak o vjerojatnom broju okreta i
strani na koju će pasti. Tako bismo dobili odgovor na pitanje - pismo ili
glava? Metoda, naravno, nije savršena i poneka inicijalna pogreška može
dovesti i do pogrešnog rezultata. Svejedno, serija takvih pokusa pokazat
će da je računalo mnogo pouzdanije od pogađanja naslijepo. Čini se da je
moguće, barem do određene mjere, predvidjeti budućnost novčića.
Zgodna vježba, reći će netko, ali ne posve prikladna, jer novčić nema
mozak. I ovu primjedbu možemo relativizirati ako se poslužimo akterima
čija je složenost manja od ljudske, ali veća od one običnog novčića. Neka
naš slobodno lebdeći objekt bude neki kukac, na primjer pčela. Pčela ima
sposobnost pamćenja iako može razmišljati na veoma ograničen način. Za
svoga kratkog života - umrijet će u starosti od pedeset dana - naučit će
razlikovati doba dana, smještaj svoje košnice, miris svojih posestrima iz
iste košnice, kao i lokaciju i kvalitetu pet livada za pašu. Na pljesak
istraživačevih dlanova ona će reagirati žustro i nepredvidivo.
Neupućenom promatraču se čini da ova pčela djeluje posve slobodno.
Ipak, ako upotrijebimo sva naša saznanja o predmetima njene veličine, o
živčanom sustavu kukaca, osobitostima ponašanja obične pčele, i ako
iskoristimo najnapredniju kompjutorsku tehnologiju, moći ćemo
predvidjeti putanju leta naše pčele s izvjesnošću mnogo većom od pukog
nagađanja. Promatrači koji će iščitati kompjutorsko izvješće, steći će
dojam da je budućnost pčele u određenoj mjeri determinirana. Ali u
svojem „umu”, pčela, koja nema pojma o tim ljudskim saznanjima, uvijek
će biti stvorenje sa slobodom volje.
Kad kao ljudska bića razmišljamo o svom centralnom živčanom
sustavu, na početku se čini da se nalazimo u istom položaju kao i pčele.
Iako je ljudsko ponašanje neizmjerno složenije i raznolikije, i ono se može
odrediti. Na naše mogućnosti bitno djeluju genetička ogra-
81 Emergencija

ničenja, kao i nevelik broj vrsta okoliša u kojima čovjek može živjeti.
Ipak, tek bismo uz nezamislivo naprednu tehnologiju mogli očekivati
postignuća poput kratkotrajnog predviđanja nekih oblika ljudskog
ponašanja, a takva razina napretka možda posve nadilazi naše mogućnosti.
Postoje stotine tisuća varijabli koje bi valjalo uzeti u obzir, a najmanje bi
odstupanje u točnosti samo jedne od njih moglo promijeniti qelokupni
rezultat. Nadalje, ovdje bi se Heisenbergovo načelo neodređenosti iz
područja subatomske fizike, moglo primijeniti u širim razmjerima: što
pomnije istraživač ispituje ponašanje, to se ono pod utjecajem promatranja
više mijenja, a samo njegovo značenje više ovisi o vrsti promatranja.
Volja i sudbina promatrača povezane su s voljom i sudbinom
promatranog. Tek bi krajnje sofisticirane naprave za promatranje, koje bi
mogle zabilježiti ogroman broj unutarnjih neuralnih procesa, i to
simultano i s veće udaljenosti, mogle reducirati štetne interakcije do neke
dopuštene razine. I tako bi zbog matematičke neodredivosti i načela
neodređenosti mogli gotovo izvesti jedan od zakona prirode: nijedan
živčani sustav ne može usvojiti dovoljno znanja da bi sa sigurnošću i
detaljno predvidio budućnost drugog inteligentnog sustava, niti mu je
moguće posjedovati toliki stupanj samospoznaje da bi predvidio svoju
budućnost, zauzdao sudbinu, i na taj način, eliminirao slobodu volje.
Velika poteškoća u predviđanju složenih aktivnosti leži u
transformaciji pomoću koje sirovi podražaji i podaci dopiru do dubina
ljudskog mozga. Vidni opažaj, primjerice, počinje svoj put kada blistava
svjetlosna energija pokrene otprilike stotinu milijuna stanica svjetlosnih
receptora koje se nalaze u mrežnici. Svaka stanica registrira razinu
svjetlosti (boju) koja dolazi do nje, i to u svakom pojedinom trenutku;
slika koja tako prolazi kroz leće je zapravo uzorak električnih signala kao
kod televizijskih kamera. Iza mrežnice nalazi se oko milijun ganglija koji
primaju signale i obrađuju ih u obliku apstrakcije. Svaka stanica prima
informacije od kružne skupine primarnih receptora u mrežnici. Kada
dovoljno jak kontrast svijetlo-tamno razdijeli mrežničnu skupinu, aktivira
se ganglijska stanica. Ova informacija potom prelazi u zatiljni dio
moždane kore gdje je „prevode” posebne živčane stanice. Svaku od tih
stanica sa svoje strane pokreće grupa ganglijskih stanica. Do električne
aktivnosti dolazi ako oblik praž-
82 Emergencija

njenja ganglijskih stanica odražava linije koje ukazuju na jedan od tri

moguća smjera: vodoravni, okomiti ili kosi. Druge stanice npr. reagiraju
na krajeve ravnih linija ili na kutove.
Zahvaljujući ovom načinu šifriranja i apstrakcije, um može primiti sve
spomenute informacije, dolazile one izvana ili iznutra. Svijest se sastoji od
neizmjernog broja simultanih, usklađenih procesa, simboličkih prikaza
koje omogućavaju živčane stanice neokorteksa. Ako svijest promatramo
kao djelovanje organskog stroja, to nipošto ne znači da je podcjenjujemo.
Prisjetimo se predivne usporedbe sir Charlesa Sherringtona koji reče da je
mozak poput „začarana tkalačkog stana gdje milijuni uzbibanih čunaca
tkaju krhki uzorak”. S obzirom da um stvara realnost zahvaljujući
sposobnosti apstrakcije čulnih podražaja, posve je moguće da stvori i
privid stvarnosti pomoću sjećanja i mašte. Mozak izmišlja priče i
premješta zamišljene i doživljene događaje duž linije vremena: uništava
neprijatelje, stvara oruđe iz blokova stijena, grli svoju ljubav i s lakoćom
putuje kraljevstvima mita i savršenosti.
Naše Ja je glavni glumac ove neuralne drame. Emocionalni centri
nižeg mozga programirani su da povlače lutkarove konce naročito pažljivo
u trenutku kada Ja stupi na scenu. No ako prihvatimo da su naše najdublje
emocije vezane za nas same, možemo li ovu brigu za najdublji dio našeg
bića - za dušu - opisati mehaničkom terminologijom? Najveći misterij
neurobiologije nije ljubav prema sebi niti snovi o besmrtnosti, već tajna
namjere. Sto je prvi pokretač, tkalac koji vodi tkalačke čunke?
Prejednostavan neurološki pristup može nas dovesti do modela mozga u
obliku ruske babuške: kao što otvaramo jednu figuru da bismo unutar nje
našli manju, i tako do posljednje nakon koje nema više ničeg, tako bi i
naše istraživanje moglo proniknuti u jedan neuronski krug nakon drugog
sve do razine pojedinačnog neurona. Ako odemo u drugu krajnost, otvara
se područje vitalističke metafizike, koja barata kategorijama potpuno
nevezanima s neuronima i bilo kakvim fizičkim jedinicama.
Kompromisno rješenje moglo bi se naći prihvaćanjem jednog termina
kognitivne psihologije - sheme ili planovi. Shema u ovom kontekstu znači
određenu konfiguraciju unutar mozga, koja može biti urođena ili
formirana učenjem, i koja odgovora „inputu” neke živča-
83 Emergencija

ne stanice. Suprotstavljanje stvarnog i očekivanog obrasca može donijeti

različite rezultate. Shema tako može pridonijeti formiranju mentalne
sklonosti ka izdvajanju određenih detalja. Takve detalje jedinka
primjećuje jasnije od drugih; njena svijest posvećuje pažnju određenim
dijelovima okoliša i sklonija je donošenju određenih odluka. Ova sklonost
može pomoći da se nadoknade informacije koje nedostaju, one koje se
trenutačno ne mogu percipirati. Možemo zaključiti da na ovaj način
struktura, „geštalt” nekog objekta - činjenica da ga se prepoznaje kao trg,
drvo ili nešto drugo - nastaje zahvaljujući taksonomskoj moći sheme.
Tako na primjer, kontekst pomaže koordinaciji pokreta čitavog tijela
stvaranjem svijesti i automatske kontrole njegovih pokretnih dijelova.
Povezanost ulaznih podataka dobivenih iz osjetila, i konteksta u kojem su
dobivena, može se u svoj svojoj dramatičnosti vidjeti kad se dio tijela, npr.
ruka, imobilizirana zbog ozljede, ponovno počinje koristiti. Glasoviti
neurolog Oliver Sacks, opisao je svoje prve korake nakon liječenja ranjene
noge:
Osjećao sam se kao da sam bačen u percepcijski delirij; kao da se
nalazim usred neobuzdane provale slika i predodžbi koje nikada prije
nisam iskusio. U jednom trenutku mi se činilo da su moja noga i tlo ispod
nje beskrajno udaljeni, da bi se odmah potom našli ispod moga nosa.
Osjećao sam kako se noga na bizaran način uvrće na razne strane. Ovakve
podivljale percepcije (ili percepcijske hipoteze) izmjenjivale su se svakih
par sekundi, na posve nevoljan i nepredvidiv način. S vremenom su se
njihova nepredvidivost i žestina smanjile, da bih naposljetku, nakon nekih
pet minuta i tisuće takvih bljeskova, doživio moju nogu na uobičajen
način. U tom trenutku noga je doista postala moja i stvarna, i ja sam
konačno mogao hodati.
Veoma je značajno da ove sheme u mozgu mogu poslužiti kao fizički
temelj volje, što znači da organizam u svom fizičkom djelovanju može
slijediti formu reaktivne petlje: slijed poruka kreće iz osjetnih organa do
shema u mozgu, vraća se u osjetne organe i tako redom, sve dok se sheme
ne „uvjere” da je djelovanje posve ispravno. Um može biti prava republika
takvih shema, koji su programirani za međusobno nadmetanje u kontroli
centara za odlučivanje. Nji-
84 Emergencija

hova moć raste i opada kao posljedica važnosti određene fiziološke

potrebe organizma signalizirane preko moždanog debla i srednjeg mozga.
Sama volja je možda rezultat ovog nadmetanja i ne treba joj pomoć
„malog čovjeka” niti bilo kakvog vanjskog čimbenika. Nema, dakako,
čvrstih dokaza da mozak djeluje upravo na ovakav način. Za sada možemo
ustanoviti da postoje temeljni mehanizmi; tako na primjer reaktivna petlja
kontrolira veći dio naših automatskih reakcija. Posve je moguće da volja -
duša, ako tako želite - proizlazi iz evolucije fizioloških mehanizama, koji
su, naravno, daleko složeniji od ičega na našem planetu.
Slijedom toga, čini se da se paradoks determinizma može razriješiti ne
samo u teoriji, već se može svesti na običan empirijski problem iz
područja fizike i biologije. Valja ipak naglasiti da, čak uz pretpostavku o
mehanicističkoj prirodi uma, vjerojatno ne postoji inteligencija koja bi
mogla s preciznošću predvidjeti djelovanje nekog ljudskog bića, kako je
to, barem do određene mjere, moguće učiniti kad se radi o obrtaju novčića
ili letu pčele. Ljudski um je previše složena struktura, a utjecaj socijalnih
odnosa na odluke previše zamršen i raznolik, da bi čovjek mogao
detaljnije predvidjeti nečije ponašanje. U temeljnom smislu, vi i ja
ostajemo i dalje bića koja raspolažu slobodom volje.
Pa ipak, ljudsko ponašanje se može predvidjeti na drugačiji, manje
precizan način. Ako se uzmu nešto šire kategorije ponašanja, moguća su i
prilično precizna predviđanja. Novčić će se vrlo vjerojatno vrtjeti na svom
rubu, a neće na njemu mirno stajati; pčela će letjeti u uspravnom položaju,
a čovjek će govoriti i ponašati se na način tipičan za njegovu vrstu.
Štoviše, moguće je odrediti i statističke osobitosti populacije. U slučaju
novčića, nije potrebno računalo i slična sredstva da napravimo precizan
statistički proračun; njegovim kretanjem upravljaju fizikalni zakoni koje je
lako ispisati na poleđini omotnice. Te matematičke formule predstavljaju
bogat izvor korisnih informacija. Sto se tiče pčela, entomolozi su izradili
detaljne opise i sheme pčelinjeg leta prema cvjetovima. Oni unaprijed
poznaju statističke osobitosti „treskajućeg plesa” koji pčele izvode pred
svojim sestrama da bi opisale lokaciju ispaše. Znanstvenici su čak uspjeli
izračunati vrijeme i učestalost pogrešaka koje pčele pritom mogu počiniti.
85 Emergencija

Uz dostatno poznavanje ljudske prirode, povijesti ljudskih društava i

fizičkog okoliša, moguće je u određenoj mjeri statistički predvidjeti i
način ponašanja čovjeka.
Genetičke odrednice svakako sužavaju mogućnosti daljeg razvoja
ljudske kulture i nema preciznog načina da odredimo koliko će ona
napredovati. Moguće je, ipak, pomnije proučiti prošlost toga puta, i uz
nešto vještine i sreće, pretpostaviti vjerojatan smjer te evolucije. Važan
dio takve analize činit će poznavanje psihologije pojedinca. Unatoč
postojanju impozantne holističke tradicije za koju su zaslužni velikani
poput Durkheima u sociologiji i Radcliffe-Browna u antropologiji, kulture
nisu superorganizmi koji se razvijaju po vlastitoj dinamici. Prije će biti da
su kulturalne promjene statistički produkt pojedinačnih reakcija velikog
broja pojedinaca koji se u svom socijalnom okružju snalaze kako najbolje
znaju.
Ako društva promatramo kao populacije, moći ćemo lakše definirati
odnos između kulture i nasljeđa. Društvena evolucija čovjeka kreće se
dvostrukim putem: kulturalnim i biološkim. I dok je kulturalna evolucija
lamarkovskog tipa i veoma brza, biološka evolucija je darvinovska i
obično veoma spora.
Lamarkovska evolucija se temelji na usvajanju osobina, na prijenosu
osobina koje potomstvo usvaja za života roditelja. Kad je francuski biolog
Jean Baptiste de Lamarck iznio svoju teoriju 1809. godine, čvrsto je
vjerovao da se biološka evolucija odvijala upravo na ovakav način. Kada
žirafe, tvrdio je Lamarck, istežu svoje vratove da dosegnu grane visokih
stabala, njihovi mladi nasljeđuju takve vratove bez sličnog napora; kada
rode protežu noge da bi osušile trbuh, njihovo potomstvo automatski
nasljeđuje duge noge. Lamarkizam je potpuno odbačen kao temelj
biološke evolucije, ali se može prihvatiti u kontekstu kulturne evolucije.
Charles Darwin je 1859. godine bio prvi znanstvenik koji je na
uvjerljiv način iznio teoriju evolucije, po kojoj prirodna selekcija
modificira čitave populacije. Jedinke unutar neke populacije međusobno
se razlikuju po genetičkoj strukturi i, u skladu s time, po sposobnosti
preživljavanja i reprodukcije. Oni najuspješniji prenose najviše genskog
materijala, a kao rezultat, naredne generacije najviše sliče na takve
jedinke. Po teoriji prirodne selekcije, žirafe se me-
86 Emergencija

dusobno razlikuju po dužini vrata. One koje imaju najduže vratove, lakše
dolaze do hrane i stvaraju potomstvo s dužim vratom; kao posljedica toga
prosječna dužina vrata kod žirafa raste s novim generacijama. Ako pored
toga dođe do poneke genske mutacije koja utječe na dužinu vrata, može se
reći da proces evolucije može beskonačno dugo trajati.
Darvinizam je postao najvažnija teorija biološke evolucije svih vrsta,
uključujući i čovjeka. S obzirom da se radi o procesu mnogo sporijem od
evolucije lamarkovskog tipa, kulturalne promjene uglavnom zasjenjuju
biološku evoluciju. Ipak, razlika između njih ne može postati prevelika,
jer će na kraju društveni okoliš koji je kulturna evolucija stvorila, pratiti i
zakonitosti biološke evolucije. Pojedinci suicidnog ili destruktivnog
ponašanja ostavit će za sobom manje genskog materijala od onih koji nisu
skloni takvom ponašanju. Društva koja propadaju jer njihovi pripadnici
stvaraju slabije kulture zamijenit će ona bolje opremljena za
preživljavanje. Ja se ne bih usudio trenutačna zbivanja u društvu pripisati
genetičkim razlikama, ali valja barem ustvrditi sljedeće: postoje granice,
možda i bliže djelovanju suvremenog društva nego što se usuđujemo
pomisliti, onkraj kojih biološka evolucija počinje povlačiti kulturalnu
evoluciju ka sebi.
Štoviše, valja očekivati da će ljudi pokazati otpor ukoliko se ova dva
evolucijska pravca odveć odvoje. Negdje u našem umu, kako tvrdi Lionel
Trilling u svojoj knjizi Beyond Culture, „nalazi se tvrda, neslomljiva
jezgra biološke nužnosti i biološkog smisla, jezgra koju kultura ne može
doseći, i koja zadržava pravo da, prije ili kasnije, prosudi kulturu, opre joj
se i konačno je promijeni”.
Takvu biološku tvrdokornost moguće je ilustrirati primjerom
institucije ropstva. Orlando Patterson, sociolog s harvardskog sveučilišta,
izradio je sistematsku studiju robovlasničkih društava u cijeloj povijesti.
Pokazalo se da je takva institucija uvijek prolazila sličan životni ciklus, na
kraju kojega su naročite okolnosti, posljedica prirode ove pojave ali i
naročitih kvaliteta ljudske prirode, dovele do njenog ukidanja.
Robovlasnička epoha započinje kad se proizvodnja dobara, zbog rata,
imperijalističkog širenja, ili mijenjanja glavne poljoprivredne kulture,
premjesti u udaljena područja. Posljedica takvog procesa je
87 Emergencija

migracija siromašnih seljaka u gradove ili nove kolonije. U imperijalnom

centru zemlja i ostali kapital sve više postaju monopol bogatih, uz sve veći
nedostatak radne snage. Teritorijalna ekspanzija donosi privremeno
rješenje toga problema zahvaljujući porobljavanju osvojenih naroda. Kad
bi nova kultura uistinu uspjela oblikovati ljudska bića i kad bi se ona
ponašala poput crvenih mrava Polyergus koji automatski prihvaćaju ropski
status, robovlasnička bi društva vjerojatno postala trajni oblik društvenog
uređenja. Ipak, osobine koje prepoznajemo kao tipične za sisavce i,
dakako, za ljude, čine takav ishod nemogućim. Radnička klasa u
gradovima s vremenom se sve više udaljava od sredstava proizvodnje,
doživljavajući fizički rad kao simbol niskog socijalnog statusa. Robovi,
osim toga, pokušavaju očuvati obiteljske i etničke veze i tako skrpati
ostatke svojih starih kultura. Kada u tome uspiju, oni mijenjaju svoju
početnu, slugansku poziciju. Onamo, pak, gdje nedostaje samosvijesti,
opada i reprodukcija pa je potrebno uvoziti novu generaciju robova.
Snažna fluktuacija ovakvoga tipa ima poguban efekt na kulturu kako
robova tako i gospodara. Robovlasnici sve češće izbivaju i borave u
centrima vlastite kulture, a kontrolu preuzimaju nadglednici.
Nedjelotvornost, brutalnost, otpor i sabotaže sve više uzimaju maha i
sustav se počinje urušavati.
Robovlasnička društva poput antičke Grčke i Rima, srednjovjekovnog
Iraka i Jamajke u osamnaestom stoljeću imala su i mnoge druge mane, od
kojih su neke bile fatalne za njihov opstanak. Ipak, sama institucija
ropstva bila je dovoljna da oblikuje neobičan razvojni tok ovih društava.
„Njihov uspon ka zrelosti bio je brz”, kaže Patterson, „razdoblje slave
kratko, a pad u propast razmetljiv i rastegnut.”
Vjerujem da se putanje ljudske povijesti može barem donekle
predvidjeti, upravo zahvaljujući činjenici da se robovi podvrgnuti velikom
stresu ponašaju kao ljudi, a ne kao mravi, giboni, mandrili ili pripadnici
neke druge vrste. Biološka ograničenja pomažu nam da definiramo
područja nevjerojatnog ili čak nedopuštenog. Razmišljajući o mogućnosti
predviđanja barem jednog dijela naše sudbine (o toj temi će biti više riječi
u posljednjem poglavlju), duboko sam svjestan da je čovjek sposoban
osmisliti i ozakoniti bilo koji hipotetski tok povijesti. Ipak, i uz veliku
samouvjerenost, uz mogućnost da se riješe energetske i materijalne krize,
nadiđu stare ideologije i time otvore sve mogućnosti društvenog
88 Emergencija

razvoja, ostaje nam tek nekoliko pravaca razvoja koje bismo uistinu željeli
slijediti. Može se, dakako, pokušati i s drugima, ali oni bi vjerojatno
doveli do društvenih i ekonomskih poremećaja, opadanja kvalitete života,
općeg otpora i, naposljetku, odustajanja.
Ako je istina da je povijest tek neznatno uvjetovana biološkom
evolucijom koja joj je prethodila, tada se važan ključ za razumijevanje
njenog toka može pronaći unutar preživjelih zajednica najsličnijim onima
iz prethistorijskog perioda. To su lovačko-sakupljačka društva: australski
Aboridžini, pleme San iz pustinje Kalahari, afrički Pigmeji, andamanski
Negriti, Eskimi i druge zajednice koje žive isključivo od lova i sakupljanja
biljne hrane. Trenutačno poznajemo nekih stotinu društava takvog tipa.
Malo njih broji preko deset tisuća ljudi, a gotovo svima prijeti asimilacija
od susjednih kultura ili čak potpuno istrebljenje. Antropolozi su svjesni
goleme teoretske važnosti ovih primitivnih kultura, i sada su suočeni s
borbom protiv vremena prije nego ova društva posve iščeznu.
Društvo lovaca-sakupljača ima mnoge osobine koje su prikladne za
njihov surov način života. Plemena se sastoje od stotinu ili manje članova
koji lunjaju širokim područjima i često se razdvajaju ili ujedinjuju s
drugima u potrazi za hranom. Manju grupu čini otprilike dvadeset i pet
članova koji obično zauzimaju područje veličine od tisuću do tri tisuće
kvadratnih kilometara, otprilike kao i čopor vukova, ali stotinu puta manje
od čopora gorila biljoždera. Dijelovi tih velikih područja mogu se nazvati i
teritorijima, naročito oni bogati izvorima hrane. Kao čestu karakteristiku
društvenog života ovakvih zajednica valja spomenuti međuplemensku
agresiju koja u nekim kulturama može dovesti do ratova ograničena
opsega.
Pleme je, zapravo, proširena obitelj. Brakovi se sklapaju unutar, ali i
izvan plemena uz pregovore i odgovarajuće rituale, a složene mreže
srodstva koje iz toga nastaju, odlikuju specifične klasifikacije i stroga
pravila. Muškarci u plemenu ulažu znatnu količinu vremena za podizanje
potomstva, postavljajući se pritom izuzetno zaštitnički. Ubojstva, koja su
u takvim društvima jednako učestala kao u prosječnom američkom gradu,
najčešće su posljedica nevjere ili svađe zbog žena.
Mladi prolaze dug period kulturalne indoktrinacije i njihove aktivnosti,
u početku vezane za majku, postupno se fokusiraju na vrš-
89 Emergencija

njake. Njihove igre služe razvijanju fizičkih vještina bez jasne strategije,
oponašajući na neorganiziran i rudimentaran način uloge koje će jednom
preuzeti.
Svim aspektima života dominira stroga podjela rada između spolova.
Izrazita dominacija muškaraca vidljiva je samo na području kontrole
određenih plemenskih funkcija. Muškarci tako predsjedavaju plemenskim
zborovima, odlučuju o oblicima rituala, ili kontroliraju oblike
komunikacije i trgovine s drugim plemenima. Sto se tiče ostalog, život u
takvim društvima je dosta neformalan i krasi ga prilična ravnopravnost u
odnosu na ekonomski razvijenija društva. Muškarci love, a žene
sakupljaju plodove. Uloge se često i preklapaju, iako to nije slučaj kad se
radi o velikoj lovini i većim daljinama. Lov zauzima značajno, ali ne i
isključivo mjesto u plemenskoj ekonomiji. Proučavajući šezdeset i osam
zajednica lovaca-sakupljača, antropolog Richard B. Lee ustanovio je da
tek jedna trećina prosječnog obroka uključuje svježe meso. Ipak, takva
hrana predstavlja najbogatiji izvor važnih bjelančevina i masti i siguran je
znak prestiža.
Primitivni čovjek spada u one mesoždere čiji je plijen često veći od
njega samoga. Iako su mnoge životinje kojima se hrani prilično malene -
tu spadaju miševi, ptice i gušteri - niti jedna vrsta nije pošteđena. Morž,
žirafa, kudu pa i slon mogu lako postati žrtvama stupice ili ručno
izrađenog oružja lovca. Jedini sisavci koji pored čovjeka proganjaju tako
veliku lovinu jesu lavovi, hijene, vukovi i afrički divlji psi. Svaka od ovih
vrsta ima razvijenu društvenu organizaciju i precizno koordiniran oblik
lova. Ove dvije značajke, veličina plijena i zajednički lov, blisko su
povezane. Zahvaljujući tome, ove vrste mogu uloviti velike i gotovo
nesavladive životinje kao što su žirafe i odrasli bivoli, što za usamljene
lovce predstavlja nemoguć zadatak. Primitivni čovjek je tako u ekološkom
smislu analogan lavovima, vukovima i hijenama. Čovjek je jedini među
primatima, uz malu iznimku čimpanze, usvojio lov u čoporu. Tu ne
prestaje sličnost sa četveronožnim mesožderima: poput njih i čovjek ubije
više no što može pojesti, pohranjuje višak plijena, mladima daje sirovu
hranu, organizira podjelu rada, prakticira kanibalizam, i ponaša se
agresivno prema konkurentskim vrstama. Iskopine kostiju i oruđa sa
nalazišta u Africi, Europi i Aziji dokazuju da je ovakav način života trajao
milijun godina, možda i
90 Emergencija

više, i da je napušten tek posljednjih nekoliko tisuća godina. To znači da

lovačko-sakupljački način života zauzima 99 posto čitave ljudske
genetičke evolucije.
Ova vidljiva korelacija između ekologije i ponašanja vodi nas do
najvažnije teorije o porijeklu ljudske društvenosti. Ona se temelji na nizu
povezanih rekonstrukcija i usporedbi sa drugim vrstama primata. Srž ove
teorije je ono što sam u svojoj knjizi Sociobiology nazvao autokatalitički
model. Autokataliza je termin preuzet iz kemije, a označava svaki proces
koji se ubrzava u skladu s količinom produkata koje stvara. Što proces
duže traje, brzina postaje veća. U skladu s ovom koncepcijom rani čovjek
ili čovjek-majmun počeo je hodati uspravno u razdoblju kada je veći dio
vremena provodio na zemlji. Ruke su tada postale slobodne, a izrada i
rukovanje oruđem sve lakši. S napretkom manualnih vještina, rasla je i
inteligencija. S većim mentalnim kapacitetom i sve većom sklonošću za
uporabom i izradom predmeta, počela se širiti kultura utemeljena na
materijalnom. Vrsta je sada bila podvrgnuta dvjema evolucijskim
strujama: genetička evolucija je prirodnom selekcijom povećavala
sposobnosti potrebne za razvoj kulture, dok je kultura utjecala na gensku
prevlast onih koji su se njome najbolje služili. Suradnja za vrijeme lova
postajala je sve savršenijom, pružajući tako daljnji poticaj razvoju
inteligencije, koja je sa svoje strane omogućila izradu sve savršenijeg
oruđa. I tako se nastavio ovaj uzročno-posljedični lanac. Podjela lovine i
ostale hrane doprinijela je usavršavanju socijalnih vještina. U suvremenim
zajednicama lovaca-sakupljača, to je stvorilo teren za neprekidne
pregovore i manevre. Baš kao što iznosi Lee govoreći o plemenu !Kung
San:
Neprekidan žamor razgovora čini pozadinu svih aktivnosti u logoru: tu
se vode beskrajni razgovori o sakupljanju hrane, lovu, vremenskim
prilikama, raspodjeli hrane, darivanju i skandalima. Zaista, plemenu
!Kung nikada ne nedostaje riječi i često se mogu čuti kako nekoliko njih
uglas iznosi različite priče tako da slušatelj mora odabrati „kanal”. Najveći
dio ovih razgovora, čak i u najzadovoljnijim grupama, ima karakter
prepirke. Svađaju se oko nepravedne raspodjele hrane, oko kršenja pravila
ponašanja ili neuzvraćenog gostoprim-
91 Emergencija

stva i darova... Gotovo svi argumenti rasprave su ad hominem. Drugi se

najčešće optužuju zbog ponosa, nadmenosti, lijenosti i sebičnosti.
Posve je moguće da je takav oblik ponašanja nastao zahvaljujući
potrebama povezanima s trajnom seksualnom raspoloživošću ženki. S
obzirom da opstanak plemena ovisi o stupnju suradnje, spolna selekcija je
povezana s lovačkom smjelošću, sposobnostima vodstva, vještinom izrade
oruđa i drugim osobinama koje doprinose snazi obitelji i čopora. U isto
vrijeme napredak zahtijeva ograničavanje agresivnosti, a filogenetski
stariji oblici izrazite dominacije ustupili su mjesto složenijim socijalnim
vještinama. Mladim mužjacima se više isplatilo kontrolirati svoju
seksualnost i agresivnost čekajući svoj trenutak preuzimanja vodstva.
Dominantni mužjak u tim prvim zajednicama hominida vjerojatno je
morao posjedovati mozaik odlika povezanih sa sposobnošću za
kompromis. U skladu s tim zaključkom Robin Fox je predložio ovakav
portret uspješnog dominantnog mužjaka: „Obuzdan, lukav, kooperativan,
privlačan damama, dobar s djecom, opušten, strog, rječit, vješt, upućen,
uspješan u samoobrani i lovu.” S obzirom da će se sofisticirane društvene
sposobnosti i uspjeh vrste i u budućnosti neprekidno ispreplitati, društvena
evolucija će nastaviti svoju putanju bez većeg uplitanja okoliša kao
čimbenika.
U određenom trenutku evolucije, vjerojatno u vrijeme prijelaza od
čovjeka-majmuna tipa Australopithecus prema pravom čovjeku,
autokataliza je novu vrstu uzdigla do novih razina mogućnosti
sposobnosti. U to vrijeme su hominidi počeli loviti velike biljoždere poput
slonova, kojima su vrvjele afričke ravnice. Proces je vjerojatno započeo
kad su prvi ljudi naučili kako od svoga plijena otjerati velike mačke,
hijene i ostale grabežljivce. Uskoro su postali najspretnijim lovcima od
svih i bili su prisiljeni zaštititi svoj plijen od drugih mesoždera i strvinara.
Takav je pravac razvoja doveo i do napretka u odgoju djece, vjerojatno
zahvaljujući produbljenim vezama između pojedinih mužjaka koji su
napuštali boravišta u potrazi za krupnijim plijenom i ženki koje su
odgajale djecu baveći se sakupljanjem biljne hrane. Tada se, vjerojatno, uz
seks pojavila i ljubav. Mnoge osobitosti seksualnog
92 Emergencija

ponašanja čovjeka potječu od temeljne podjele rada. Takve značajke nisu

bitne za autokatalitički model; one su samo pridodane evolucijskoj priči
jer se pojavljuju u gotovo svim zajednicama lovaca-sakupljača.
Autokatalitičke reakcije nikada se ne nastavljaju u nedogled, a biološki
napredak se s vremenom usporava i naposljetku prestaje. Ipak, gotovo
kakvim čudom, ovo pravilo ne važi za evoluciju čovjeka. Porast obujma
mozga i usavršavanje kamenog oruđa, pokazuju da se u posljednjih dva do
tri milijuna godina krivulja napretka nije prekidala. Za vrijeme ovog
iznimno važnog perioda, ona je pokazivala ili velike uspone ili brze
izmjene uspona i stagnacija. Nijedan organ u povijesti života nije pokazao
tako brz rast kao ljudski mozak. Na prijelazu od čovjekolikog majmuna ka
pravom čovjeku, mozak je rastao za oko 16 kubnih mililitara (približni
sadržaj jedne kuhinjske žlice), i to svakih stotinu tisuća godina. Rast se
zaustavio u vrijeme pojave suvremenog čovjeka, prije nekih četvrt
milijuna godina. Fizički rast mozga je tada zamijenila sve izraženija
kulturna evolucija. Nakon pojave neandertalske kulture prije sedamdeset i
pet tisuća godina, došlo je do golemih kulturnih promjena, a kruna toga
procesa je pojava paleolitske kromanjonske kulture u Europi prije
četrdeset tisuća godina. Poljoprivreda je uzela maha prije nekih deset
tisuća godina, došlo je do golemog rasta populacije i primitivni čopori
lovaca-sakupljača postupno su ustupili mjesto suvremenijim plemenima, i
naposljetku, državama. Konačno, nakon 1400. godine nakon Krista,
europska se civilizacija još jednom zahuktala i zahvaljujući razvoju
znanstvenih dostignuća i tehnologije počela mijenjati svijet oko sebe.
Nema dokaza da je, za vrijeme ovog posljednjeg sprinta u svemirsku
eru došlo do potpunog zastoja u evoluciji ili razvoju novih mentalnih
sposobnosti i osobina socijalnog ponašanja. Teorija populacijske genetike
i pokusi izvršeni na drugim vrstama pokazali su da do značajnih
evolucijskih promjena može doći unutar perioda od stotinu generacija, što
za čovjeka znači razmak od današnjeg vremena do razdoblja Rimskog
Carstva. Period od dvije tisuće generacija, to jest vrijeme kad je Homo
sapiens napučio Europu, dovoljno je za stvaranje novih vrsta i temeljno
oblikovanje njihove anatomije i ponašanja. Iako ne možemo sa sigurnošću
znati traje li još uvijek mentalna evo-
93 Emergencija

lucija, bilo bi prerano tvrditi da suvremena civilizacija u cijelosti počiva

na genskom kapitalu stečenom za vrijeme ledenog doba.
Valja ipak priznati da taj kapital nije beznačajan. Može se pouzdano
tvrditi da je kulturna, a ne genetička evolucija stvorila najveći dio
promjena koje su se dogodile u razdoblju između dominacije lovaca-
sakupljača i prvih proplamsaja civilizacije u sumerskim gradovima-
državama, i kasnije, sve do procvata Europe. Ono što nas zanima jesu
razmjeri utjecaja genskog materijala lovaca-sakupljača na kulturnu
evoluciju koja je slijedila.
Vjerujem da je taj utjecaj bio od goleme važnosti. Jedan od dokaza je
činjenica da se razvoj civilizacije posvuda odvijao u vidljivim etapama, u
nizu sekvenci. Kako je zajednica rasla od malenog čopora lovaca-
sakupljača, njezina struktura je postajala sve složenijom, a nove značajke
su se pojavljivale točno određenim slijedom. Kada bi čopor prerastao u
pleme, pojavili bi se dominantni mužjaci-vođe, savezništva između
susjednih grupa bi ojačala i dobila formalan oblik, a obredi koji
označavaju izmjenu određenih razdoblja postali bi općevažeći. Dalji
porast populacije doveo je do stvaranja prave vlasti: nastale su formalne
klasne razlike i to u skladu s pripadnošću određenim obiteljima, zatim
nasljedno pravo vlasti, jasnija podjela rada, raspodjela posjeda pod
nadzorom vladajuće elite itd. Ti prvi oblici organiziranog društva
pripomogli su stvaranju gradova i država, a nasljedni status elite uskoro je
posvećen religijskim vjerovanjima. U isto vrijeme dolazi do sve veće
specijalizacije zanata i vještina što donosi klasnu podjelu ostatka društva.
Religija i zakon dobivaju svoje stroge forme, stvara se vojska i širi
birokratski način uprave. Populacija može zahvaliti svoje širenje i sve
savršenijim metodama navodnjavanja i obrade zemlje. Na vrhuncu razvoja
države, arhitektura zadobiva monumentalne oblike, a vladajuća klasa
status polubogova, dok obredi koji slave državu zauzimaju centralno
mjesto prvih religija.
Sličnosti glavnih značajki velikih civilizacija kao što su egipatska,
mezopotamska, indijska, kineska ili meksička, upravo su zapanjujuće.
Takvu sličnost je nemoguće objasniti kao slučajnu ili kao produkt
međusobnih utjecaja. Iako je poznato da su etnografski i povijesni arhivi
prepuni primjera o varijacijama detalja između različitih kultura, ono što
zaslužuje posebnu pozornost jest istovjetnost glavnih značaj-
94 Emergencija

ki tih istih kultura. Kada razmišljamo o dvostrukoj stazi ljudske evolucije,

naročitu pozornost valja obratiti baš na te sličnosti.
Po mom mišljenju ključ razumijevanja emergencije ljudske civilizacije
leži u činjenici hipertrofije, ekstremnog rasta već postojećih struktura. Kao
što se zubi malenoga slona s vremenom pretvaraju u kljove, a lubanjske
kosti losa izrastaju u veličanstveno rogovlje, tako su se i nekadašnji
društveni nagoni čovjeka od jednostavnih adaptacija na okoliš preobrazili
u neočekivano složene oblike društvenog ponašanja. Ipak, pravac njihova
razvoja i konačan oblik uvelike ovisi o genetički naslijeđenim
predispozicijama koje su obilježavale i najranije adaptacije primitivnog
čovjeka.
Znakovi hipertrofije ponekad se mogu zamijetiti i u društvima na
početnom stupnju razvoja. Takav je primjer podčinjenost žena u
prvobitnim kulturama. U plemenu !Kung San iz pustinje Kalahari djeci se
ne nameću nikakve spolne uloge. Odrasli se prema djevojčicama ponašaju
uglavnom kao i prema dječacima, što znači da su prema njima jednako
popustljivi i blagonakloni. Antropologinja Patricia Draper je ipak
primijetila da postoje izvjesne razlike u odgoju. Djevojčice se više drže
kuće i rjeđe se pridružuju grupama odraslih. U igri, dječaci češće
oponašaju odrasle muškarce, a djevojčice odrasle žene. Kako odrastaju,
razlike postaju sve izraženije. Žene se bave sakupljanjem oraha mongongo
i drugih biljaka, odlaze po vodu i ne udaljavaju se od kuće više od
kilometar-dva, dok muškarci poduzimaju mnogo veća putovanja u potrazi
za lovinom. I pored ovih razlika, može se reći da je život u plemenu
!Kung San veoma opušten i prožet duhom jednakosti jer muškarci i žene
obavljaju mnoge zadatke zajednički. Tako muškarci bez problema
sakupljaju mongongo orahe ili grade kolibe (što je inače ženski posao), a
žene ponekad love manje životinje. Žene ovoga plemena, zabilježila je dr.
Draper, imaju kontrolu nad rezervama hrane koju sakupljaju, a njihovo
opće držanje odaje ,,živahnost i samopouzdanje”.

Kako su zajednice rasle, nastajale su i nove institucije, i to na prilično

ujednačen način. Ovaj dijagram pokazuje primjere raznih povijesnih
epoha i odgovarajućih kultura.. (Prema K .V. Flartnervju.)
96 Emergencija

Na nekim mjestima plemena osnivaju stalna naselja i bave se

poljoprivredom. Rad sada postaje teži i po prvi put u povijesti naroda
!Kung, njime se bave i djeca. Sa završetkom djetinjstva spolne uloge
postaju izraženije. Djevojke sve više ostaju kod kuće da bi se brinule o
djeci i obavljale kućanske poslove. Dječaci se brinu za domaće životinje i
štite vrtove od majmuna i koza. Do pune zrelosti, spolovi su se u pogledu
načina života i statusa uvelike udaljili. Žene su sada prave kućanice, a
njihove poslove nadziru muškarci. Oni pak nastavljaju slobodno lutati, i
sami preuzimaju odgovornost za svoje vrijeme i vrstu aktivnosti.
Na ovom primjeru se vidi kako je samo jedan životni ciklus dovoljan
za stvaranje dobro poznatog obrasca spolne dominacije. Društva koja su
svojevremeno postala veća i složenija, u još su većoj mjeri ograničila
utjecaj žene izvan kuće. U takvim društvima njezin položaj postao je
strogo određen običajima, obredima i zakonima. Kako je napredovao
proces hipertrofije, žena je postala oblik imovine, mogla se prodati poput
bilo koje robe, zbog nje su vođene borbe i bila je u potpunosti prepuštena
volji muškarca. Povijest doduše poznaje i nekoliko drukčijih primjera, ali
ogromna većina društava razvila je ovakav oblik spolne dominacije.
Čini se da su gotovo sve, ako ne i sve važne karakteristike suvremenih
društava, zapravo hipertrofijske modifikacije biološkog nasljeđa čopora
lovaca-sakupljača i ranih plemenskih zajednica. Nacionalizam i rasizam,
plodovi prvobitnog tribalizma, samo su dva takva primjera. Pripadnici
plemena Nyae Nyae, jednog od ogranaka naroda !Kung, vole govoriti o
sebi kao o savršenima i čistima, dok ostala plemena nazivaju stranim
ubojicama i trovačima. Civilizacija tako svoje samoljublje uzdiže na
pijedestal visoke kulture, zazivajući božanske kazne nad ostatak svijeta i
umanjujući njihovu vrijednost stvaranjem pogrešnih povijesnih
interpretacija.
Bez obzira na blagodati hipertrofije, ljudska bića se teško nose s
ekstremnim kulturalnim promjenama, zato jer su sociobiološki opremljena
za raniji i jednostavniji oblik života. Za razliku od prethodnika, lovaca-
sakupljača, koji su imali tek nekoliko neformalnih uloga i zadataka,
pripadnici pismene civilizacije moraju izabrati desetak ili više od nekoliko
tisuća mogućih uloga, mijenjajući ih s godinama, ili čak u jed-
97 Emergencija

nom jedinom danu. Nadalje, svaka od tih uloga - liječnik, sudac, učitelj,
konobarica - mora se igrati po strogo određenim pravilima, bez obzira na
osobu koja je izvodi. Veći odmak od idealne izvedbe odmah se tumači kao
znak mentalne nesposobnosti i nepouzdanosti. Na taj način svakodnevni
život poprima oblik trajne glumačke izvedbe pomiješane s različitim
stupnjevima samospoznaje. Pod tako stresnim okolnostima, „pravo” Ja,
kako ističe Erving Goffman, nije lako definirati.
Između osobe i uloge postoji određeni odnos. On je svojevrstan odraz
interaktivnog sustava - obrasca - unutar kojega se izvodi neka uloga, dok
se osoba izvođača tek nejasno nazire. Ja, u skladu s tim, nije nikakav
cjelovit entitet koji se skriva iza događaja, već promjenjiva formula koja
nam pomaže da se s tim događajima nosimo. Baš kao što trenutačna
situacija određuje vrstu službene krinke iza koje se skrivamo, kao i mjesto
i način izvedbe, kultura nam propisuje kako moramo doživljavati sami
sebe.
Nije stoga nikakvo čudo što je glavni izvor suvremene neurotičnosti
upravo kriza identiteta, i što urbana srednja klasa žudi za povratkom
jednostavnijem životu.
S procvatom i širenjem kulturalne nadgradnje, ljudi su sve manje
razumijevali njen prvotni smisao. U knjizi Cannibals and Kings, Marvin
Harris navodi niz bizarnih primjera o utjecaju kroničnog nedostatka mesne
ishrane na stvaranje religijskih vjerovanja. Dok su drevni lovci-sakupljači
bili zaokupljeni svakodnevnim opasnostima i ograničenjima okoline koja
su zaustavljala rast populacije, mogli su barem uživati u ishrani s relativno
visokim udjelom mesa. Prvi ljudi su, kako sam već istaknuo, zauzimali
posebnu ekološku nišu: bili su mesožderi primati afričkih ravnica. Takav
položaj su zadržali i za vrijeme ledenog doba dok su se širili po Europi,
Aziji i Novom svijetu. Kada se gustoća populacije, zahvaljujući
zemljoradnji, počela povećavati, nije više bilo toliko lovine kao nekad i
nova se civilizacija morala osloniti na domaće životinje i redukciju mesne
ishrane. I pored toga, potreba za mesom je ostala primarnim
prehrambenim impulsom. Ta činjenica je dovela i do brojnih popratnih
pojava na području kulturnog razvoja.
98 Emergencija

U drevnom Meksiku, kao i u većini tropskih predjela, nije bilo mnogo

velikih biljoždera kao u afričkim i azijskim ravnicama. Osim toga, Azteci
i drugi narodi toga kraja nisu imali dovoljno domaćih životinja. Kad se
populacija Meksičkog zaljeva znatno povećala, samo je vladajuća klasa
uživala u jelima od pasjeg, purećeg, pačjeg, jelenjeg, zečjeg i ribljeg mesa.
Takva je hrana potpuno nestala s jelovnika običnih građana, koji su bili
prisiljeni kupiti naslage algi spirulina s površine jezera Texcoco. Tako je
kanibalizam - jedenje mesa ljudskih žrtava - ostao glavni izvor mesne
prehrane za mase. U doba kad je Cortez došao u Meksiko, prosječan broj
ljudskih žrtava-obroka iznosio je oko petnaest tisuća. Konkvistadori su na
trgu Xocotlana pronašli stotinu tisuća lubanja uredno posloženih u
pravilne redove i još stotinu trideset i šest tisuća u Tenochtitlanu.
Svećenici su objasnili da veliki bogovi odobravaju takvu praksu. Obredi
posvećenja žrtve vršili su se između božanskih kipova na vrhu bijelih,
impozantnih hramova podignutih upravo za ovu svrhu. Takva
dostojanstvena scenografija ne ublažava činjenicu da su se, nakon vađenja
srca, tijela žrtava komadala kao u mesnici, dijelila narodu i proždirala. Na
cijeni je bilo meso plemića, njihovih slugu i vojnika, dakle grupa koje su
posjedovale političku moć.
Indija je nekoć imala bolju prehrambenu bazu od Meksika. Nedostatak
mesa, koji je ipak uslijedio, doveo je do različitih, ali jednako dubokih
promjena kao u prethodnom primjeru. Rani arijski osvajači doline
Gangesa organizirali su goleme gozbe na kojima se jelo meso goveda,
konja, koza, bivola i ovaca. U kasnijem vedskom periodu, i u vrijeme
ranog hinduizma (za vrijeme prvog tisućljeća prije Krista), razvila se
svećenička brahmanska kasta. Brahmani su vodili obrede žrtvovanja
životinja, a njihovo su meso dijelili u ime arijskih poglavara i vojskovođa.
Kada se nakon 600. prije Krista populacija znatno povećala, a broj
domaćih životinja razmjerno smanjio, došlo je do oskudice u mesnoj
prehrani i ona je postala privilegijom brahmana i njihovih zaštitnika.
Narod je teškom mukom održavao stoku koja mu je trebala kao izvor
mesa i mlijeka, sredstvo transporta, a njena balega je služila kao ogrjev.
Za vrijeme ove krize pojavile su se nove reformističke religije, od kojih su
najznačajnije budizam i džainizam. Obje su težile ukidanju kasta i
nasljednog svećenstva i zabranjivale su ubija-
99 Emergencija

nje životinja. Mase su prigrlile nova učenja i, uz ostalo, prihvatile kravu

kao svetu životinju.
Čini se da bi mnoge zakučaste religijske prakse mogle biti direktno
povezane s drevnim običajima naših predaka mesoždera. Kulturna
antropologija često naglašava da se evolucija religije kretala
mnogostrukim, razgranatim stazama. Ipak, ove staze imaju ograničen broj;
možda i nisu toliko brojne kao što se misli. Možda ćemo uz sve bolju
spoznaju ljudske prirode i ekologije, saznati koliko ih ima i s većim
razumijevanjem objasniti evolucijske pravce u pojedinim kulturama.
Po mojem shvaćanju, ljudsko socijalno ponašanje tvori nepravilni
mozaik hipertrofiranih izdanaka prvobitnih, jednostavnijih osobina. Neki
od tih izdanaka, kao što je skrb o potomstvu ili rodni odnosi, predstavljaju
tek neznatnu varijaciju oblika koji su postojali još u pleistocenskom
periodu. Drugi, poput religije i klasnih struktura, proizvod su toliko
velikih promjena da jedino interdisciplinarno istraživanje antropologa i
povjesničara može povezati suvremene oblike sa životom davnih lovaca-
sakupljača. Posve je moguće da se i takve strukture s vremenom podvrgnu
statističkoj karakterizaciji u skladu s biološkim zakonima.
Najveći i najznačajniji segment hipertrofije jest gomilanje i širenje
znanja. Znanost i tehnologija napreduju golemom brzinom i iz godine u
godinu mijenjaju naš život. Da jasnije shvatimo dimenzije ovog procesa,
dovoljno je navesti mogućnost izgradnje računala čiji kapacitet ne zaostaje
za onim ljudskog mozga. U ovom trenutku izgradnja takvog stroja ne bi
bila praktičan potez: on bi zauzimao prostor čitavog Empire State
Buildinga i trošio bi energiju goleme hidroelektrične centrale. Može se
ipak očekivati da se već 1980-ih godina njegova veličina svede na jedan
kat spomenutog nebodera. Napredak u pohrani podataka prati i sve veća
mogućnost protoka informacija. U posljednjih dvadeset i pet godina došlo
je do golemog porasta upotrebe telefona i radija, televizija je postala
globalnim medijem, broj knjiga i tiskovina povećao se eksponencijalno, a
opća pismenost je postala cilj mnogih nacija. Postotak Amerikanaca
zaposlenih u djelatnostima vezanim prvenstveno uz informacije povećao
se s 20 na 50.
100 Emergencija

Najsnažnije sredstvo emancipacije jest čisto znanje. Ono ruši barijere

među ljudima, državama, uklanja prepreke koje je stvorilo praznovjerje i
potiče uzlet kulturne evolucije. Pored svega toga, ne vjerujem da ono
može promijeniti temeljne zakone ljudskog ponašanja i glavne putanje
ljudske povijesti. Bolje poznavanje naše vrste će nam sigurno pomoći da
otkrijemo biološke temelje prirode iz kojih su se razvili neobični oblici
suvremenog društvenog života. Ono će svakako omogućiti da preciznije
razlikujemo korisne od štetnih načina djelovanja. Možemo se nadati da
ćemo lakše odvojiti korisne elemente ljudske prirode koje valja njegovati
od onih koji se trebaju potisnuti; one u kojima smijemo uživati od onih
koje treba pažljivo nadzirati. Unatoč takvom znanju, sve do dana kada
naši potomci budu u stanju mijenjati same gene, mi nećemo moći utjecati
na temeljnu biološku strukturu naše vrste. Slijedeći ovu postavku,
pozivam vas da na temeljima sociobiološke teorije zajedno razmotrimo
četiri osnovne kategorije ponašanja: agresivnost, spolnost, altruizam i
religiju.
 5. Agresivnost

Je li agresivnost urođena ljudskom rodu? To je jedna od omiljenih tema

mnogih fakultetskih seminara i domjenaka, ali i jedna od onih tema koje
izazivaju emocionalne reakcije zastupnika sviju političkih ideologija.
Odgovor je potvrdan. U povijesti, od vremena lovaca-sakupljača do
najrazvijenijih industrijskih društava, ako uzmemo u obzir samo
organizirane oblike agresije, ona je bila tipična karakteristika ponašanja u
svim oblicima ljudskih društvenih zajednica. U tri protekla stoljeća, svaka
je europska država bila upletena u neki rat; veoma malo ih je doživjelo
stoljeće neprekinutog mira. Svaka je društvena zajednica osmislila sustav
složenih sankcija protiv silovanja, ucjene i ubojstva, kao i brojna pravila
za svakodnevne trgovačke djelatnosti kojima se umanjuje mogućnost
manjih, ali neizbježnih sukoba. Najzanimljivije je da su ljudski oblici
agresivnog ponašanja tipični za našu vrstu. Oni podsjećaju na ponašanje
drugih primata, ali posjeduju i specifične značajke. Tek kad bismo posve
poništili značenje riječi „urođenost” i „agresivnost”, mogli bismo tvrditi
da agresivnost nije urođena.
Teoretičari koji žele osloboditi gene od krivnje za agresivnost i
cjelokupnu odgovornost za ovakvo ponašanje prebaciti na utjecaj okoline,
često se služe primjerom nekolicine potpuno miroljubivih društava. Oni
zaboravljaju da se urođenost odnosi na mjerljivu vjerojatnost razvijanja
neke osobine u prikladnim uvjetima, a ne na stopostotnu sigurnost da će se
ta osobina razviti. Prema tom kriteriju možemo
102 Agresivnost

reći da postoji jasno izražena nasljedna sklonost ljudskih bića agresivnom

ponašanju. Miroljubiva plemena današnjice često su u prošlosti bila
agresivne grupe razarača, a vjerojatno je da će u budućnosti opet stvoriti
vojnike i ubojice. U današnjem narodu !Kung San, agresivnost je gotovo
neshvatljiv pojam; Elizabeth Marshall Thomas ih je s razlogom nazvala
„bezopasni narod”. Ipak, prije samo pedesetak godina, kad je ova
„bušmanska” populacija bila brojnija, i kad ih nije nadgledala država,
razmjeran broj ubojstava nije bio ništa manji od onog u Detroitu i
Houstonu. Pleme Semai u Maleziji pokazuje još veću plastičnost. Činilo
se da ti ljudi uopće ne mogu pojmiti koncept agresivnosti i nasilja.
Ubojstvo je kao takvo bilo nepoznato i za njega nije postojalo niti prave
riječi (tek ublaženice poput „udariti”), nitko nije tukao djecu, čak su i
kokošima odsijecali glave tek u krajnjoj nuždi i s velikim žaljenjem.
Roditelji su odgajali djecu brižljivo njegujući nenasilne oblike ponašanja.
Kad je britanska kolonijalna vlada početkom pedesetih regrutirala
pripadnike ovog plemena za borbu protiv komunističke gerile, oni nisu ni
znali da se od vojnika očekuje borba i ubijanje. „Mnogi koji su poznavali
pleme Semai, tvrdili su da od njih nitko ne može napraviti vojnike”, pisao
je američki antropolog Robert K. Dentan. Ove pretpostavke su se pokazale
pogrešne:
Komunistički teroristi su ubili neke semajske vojnike. Izvan svoga
nenasilnog okružja, uz jasne naredbe da moraju ubijati, njih je obuzela
neka vrsta ludila koju su nazvali „opijenošću krvlju”. Priče tih ljudi
zvučale su uglavnom ovako: „Mi smo ubijali, ubijali i ubijali. Malajci su
se znali zaustaviti i pretraživati džepove mrtvih u potrazi za satovima i
novcem. Mi nismo mislili ni na satove ni na novac. Mislili smo samo o
ubijanju. Bili smo stvarno pijani od krvi.” Jedan od njih je čak ispričao
kako se napio krvi jedne od svojih žrtava.
Kao i većina ostalih sisavaca, ljudi posjeduju čitavu skalu mogućnosti,
spektar mogućih reakcija koje se, ovisno o okolnostima mogu pojavljivati
i nestajati. Takav fleksibilni obrazac ih razlikuje od ostalih životinja. Kod
čovjeka nema mnogo jednostavnih, refleksnih reakcija i stoga je
psihoanalitičarima i zoolozima veoma teško pronaći zadovoljavajuću,
opću karakterizaciju ljudske agresivnosti. Oni bi
103 Agresivnost

se susreli s jednakim poteškoćama u pokušaju da definiraju agresivnost

tigra ili gorile. Freud je tvrdio da je agresivnost rezultat nagona koji traži
„pražnjenje”. Konrad Lorenz je u svojoj knjizi On Aggression,
zahvaljujući proučavanju životinjskog ponašanja, osuvremenio to
stajalište. Zaključio je da ljudi dijele opći agresivni nagon s drugim
životinjskim vrstama. Tome nagonu valja dati oduška, pa makar uz pomoć
natjecateljskih sportova. U Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich
Fromm iznosi još pesimističniji stav. On kaže da čovjekom vlada
specifičan nagon smrti koji obično vodi do patoloških oblika agresivnosti,
kakve ne poznaju niti životinje.
Obje interpretacije su u bitnom smislu pogrešne. Kao i drugi oblici
ponašanja i „nagona”, agresivnost je kod svih vrsta samo loše definiran
spektar reakcija povezan s različitim centrima kontrole unutar živčanog
sustava. Tu možemo nabrojiti više kategorija: obrana i osvajanje teritorija,
dominacija unutar grupe, seksualna agresivnost, agresivnost prema lovini,
obrana od grabežljivaca i naposljetku moralistički i disciplinarni oblik
agresivnosti koji služi jačanju društvenih pravila. Kao primjer
razlikovanja ovih kategorija može nam poslužiti ponašanje čegrtuša. Kad
se dva mužjaka bore za naklonost ženke, oni isprepletu vratove i počinju
se hrvati kao da međusobno odmjeravaju snagu. Pritom nema ugriza, bez
obzira što je njihov otrov podjednako smrtonosan za pripadnike svoje
vrste, kao i za ostale životinje. Kada čegrtuša napada plijen, ona se
obrušava iz bilo kojeg pravca i to bez ikakva upozorenja. Ali, kad je omjer
snaga drukčiji, to jest kad se zmija osjeća ugroženom, ona se savija u
klupko, pruža glavu i počinje repom proizvoditi karakteristične zvukove.
Ako je neprijatelj kraljevska zmija, koja se hrani drugim zmijama,
čegrtuša se utječe još jednoj strategiji: savija se u klupko, sakriva glavu i
iznenada udara tijelom. Možemo zaključiti da je za razumijevanje
fenomena agresivnosti kod čegrtuša, ali i kod ljudi, važno odrediti o
kojem se točno obliku agresivnosti radi.
S napretkom zooloških istraživanja postalo je jasno da nijedan oblik
agresivnog ponašanja ne postoji kao neki opći nagon koji važi za sve
vrste. Tijekom evolucije neke kategorije se pojavljuju, neke se mijenjaju,
a neke nestaju, baš kao što se mijenjaju nijanse boje očiju ili kao što se
pojavljuju i nestaju određene kožne žlijezde. Kad je prirod-
104 Agresivnost

na selekcija u intenzivnoj fazi, ovakve promjene se mogu primijetiti u

razdoblju od samo nekoliko generacija. Čini se da je agresivno ponašanje
jedna od najlabilnijih osobina te vrste. Tako primjerice, neka vrsta ptice ili
sisavca može imati izražen teritorijalni nagon, pomno nadzirući svaki
kvadratni metar svoga posjeda; da bi otjerali suparnike iste vrste,
posjednici tog teritorija izvode veličanstvene plesove, ispuštaju glasne
krikove ili smradne plinove. Nekoj drugoj, možda sličnoj vrsti,
sustanarstvo nimalo ne smeta. Ovakve dramatične razlike primjećuju se i
kod drugih oblika agresivnosti. U svakom slučaju, ne postoji dokaz o
postojanju jedinstvenog agresivnog nagona.
Objašnjenje ovakvog fenomena pružaju nam rezultati ekoloških
istraživanja. Većina agresivnog ponašanja između pripadnika iste vrste,
nastaje kao posljedica napučenosti. Životinje na taj način pokušavaju
održati kontrolu nad izvorima hrane i skloništima, ukoliko dođe do
njihova nedostatka. Kako populacija raste, prijetnje postaju izraženije, a
napadi češći. Rezultat takvog ponašanja je prostorno širenje populacije,
što povećava mortalitet. U takvim slučajevima, agresivnost je čimbenik
„ovisan o gustoći populacije” kad je riječ o kontroli rasta populacije.
Druge se pak vrste gotovo nikada ne susreću s problemom prehrambenih
resursa. Tu se gustoća populacije regulira uz pomoć grabežljivaca,
parazita ili seljenjem. Takve su životinje obično miroljubive, jer njihov
broj rijetko naraste do dramatičnih razmjera i agresivno ponašanje ne bi
donijelo nikakve koristi. Ako agresivnost ne donosi korist, ona po svoj
prilici neće ući u genski materijal i time postati urođenim oblikom
ponašanja neke vrste.
Na tragu Lorenza i Fromma, novinari često prikazuju čovjeka kao
pripadnika krvožedne vrste čija agresivnost izmiče znanstvenom
objašnjenju. Ovakav je stav pogrešan. Iako je čovjek urođeno sklon
agresivnosti, on nipošto ne pripada najagresivnijim vrstama. Najnovije
studije ponašanja hijena, lavova i majmuna langura pokazale su da te vrste
sudjeluju u krvavim okršajima, prakticiraju čedomorstvo pa čak i
kanibalizam, i to u daleko većim razmjerima nego što je to slučaj s
ljudskom vrstom. Ako se računa broj ubijenih na tisuću jedinki, ljudi se
nalaze pri dnu liste agresivnih vrsta, a mislim da bi tako ostalo čak i kad
bismo uključili naše ratove. Hijene se, primjerice, upuštaju u žestoke
okršaje koji su nalik na bitke primitivnih ljudi. Navest ćemo
105 Agresivnost

iskaz Hansa Kruuka, zoologa s oksfordskog sveučilišta, koji govori o

svađi hijena oko netom ubijene lovine:
Dvije grupe su se sukobile stvarajući silnu galamu. Odvojile su se već
za trenutak i grupa Mungi je pobjegla. Scratching Rock hijene su ih neko
vrijeme gonile, a onda su se vratile strvini. Ipak, desetak Scratching Rock
hijena se dokopalo jednog Mungi mužjaka grizući ga gdje god su stigle -
naročito po trbuhu, šapama i ušima. Napadači su potpuno prekrili žrtvu i
mrcvarili je nekih deset minuta dok se ostatak čopora gostio strvinom.
Mungi mužjak je bio doslovno rastrgan i kad sam kasnije proučio njegove
rane, otkrio sam da su mu napadači odgrizli uši, šape i testise. Bio je
paraliziran uslijed povrede kralježnice, imao je goleme posjekotine na
stražnjim nogama i trbuhu i mnoštvo potkožnih krvarenja... Sljedećeg
jutra ugledao sam jednu hijenu kako proždire njegovu lešinu, a otkrio sam
da su prije nje i druge učinile isto; pojele su trećinu unutarnjih organa i
mišića. Kanibali!
Slične epizode su opće mjesto u povijesti gotovo svih vrsta sisavaca.
Kad bi šumski pavijani posjedovali nuklearno oružje, bojim se da bi za
tjedan dana razorili svijet. Što se tiče drugih vrsta, mravi su poznati po
ponašanju koje uključuje ubojstva, teške okršaje i otvorene bitke i prema
njima su ljudi čisti pacifisti. Za one koji se u to žele uvjeriti, dovoljno je
promotriti mravlje ratove koji se odvijaju u svim naseljima na istoku
Sjedinjenih Država. Promotrite te mase crnkasto-smeđih mravi kako se
bore po pločnicima i stazama. Najčešće se radi o bitkama između
suparničkih kolonija običnog mrava vrste Tetramorium caespitum. U
bitku je uključeno više od tisuću jedinki a bojno polje se prostire na
površini povelikog travnjaka.
Konačno, žestoki oblici ljudske agresivnosti nisu manifestacije
urođenog nagona koji povremeno izleti izvan ograda inhibicije. Model
„otpuštene napetosti”, izum Freuda i Lorenza, s vremenom je zamijenjen
suptilnijim objašnjenjem utemeljenim na interakciji genetičkog potencijala
i učenja. Antropolog Richard G. Sipes je pribavio najuvjerljiviji dokaz ove
teorije koja uvažava kulturni obrazac. Ukoliko je teorija o agresiji kao o
količini energije koja raste i traži izlaz
106 Agresivnost

točna, mora se uvažiti da ona može poprimiti oblik rata, ali i njegovih
supstituta kao što su natjecateljski sportovi, vještičarenje, tetoviranje ili
drugi ritualizirani oblici ozljeđivanja tijela, ili pak okrutan odnos prema
devijantnim pojedincima. Kao posljedica, prave ratne aktivnosti dovele bi
do ukidanja ili smanjenja ovih supstituta. Ako je, pak, agresivnost
realizacija potencijala koji se pojačava učenjem, ratničke bi aktivnosti
pratila i veća učestalost tih supstituta. Uspoređujući primjere desetak
ratnički nastrojenih zajednica s ponašanjem drugih deset miroljubivih
društava, Sipes je ustvrdio da kulturalna teorija ima jaču osnovu: ratničke
aktivnosti obično prati učestalija praksa natjecateljskih sportova i drugih
blažih oblika agresivnog ponašanja.
Percepcija ljudske agresivnosti kao strukturiranog i predvidljivog
obrasca interakcije između gena i okoline, u potpunosti je sukladna
evolucijskoj teoriji. Ona zadovoljava obje strane u vječnoj kontroverzi
zvanoj „priroda ili odgoj”. Sigurno je da se agresivno ponašanje, naročito
u obliku opasnih vojnih poduhvata i kriminalnih djela, može pripisati
učenju. I pored toga, takvo je učenje pripremljeno, kao što smo
napomenuli u trećem poglavlju; mi, naime, posjedujemo snažnu
predispoziciju da u stanovitim posebnim okolnostima zapadnemo u
duboku, iracionalnu srdžbu. Ta se srdžba hrani samom sobom i
istovremeno pali fitilj za niz reakcija koje vode u nasilje i neprijateljstvo.
Agresivnost nije nikakva tekućina koja raste i sve snažnije pritiska na
zidove posude, niti je ona skup sastojaka u nekoj praznoj posudi. Ona se
prije može usporediti sa smjesom kemikalija koje se, pod utjecajem
određenih katalizatora, mogu u određenom trenutku promijeniti.
Proizvodi ove neuralne kemije jesu agresivne reakcije tipične za
čovjeka. Pretpostavimo da je moguće nabrojiti sve moguće akcije koje
mogu počiniti žive vrste. U takvom jednom zamišljenom primjeru, mogle
bi postojati otprilike dvadeset i tri reakcije koje ćemo označiti slovima od
A do W. Ljudska bića nikako ne mogu koristiti sve ove oblike ponašanja;
možda bi sve postojeće ljudske zajednice koristile tek oblike od A do P.
Osim toga, oni se ne bi koristili svim oblicima ponašanja s jednakom
lakoćom; postoje i snažne tendencije da se djeca poučavaju reakcijama od
A do G, dok se one od H do P pojavljuju tek u rijetkim kulturama. Ono što
se nasljeđuje jest obrazac, okvir
107 Agresivnost

određenih mogućnosti. Možemo reći da za svaki okoliš postoji

odgovarajuća distribucija vjerojatnosti pojave određenih reakcija. Kako
bismo statističke karakterizacije učinili uvjerljivijima, trebamo usporediti
ljudska bića s drugim životinjskim vrstama. Primijetit ćemo da rezus-
majmuni pokazuju oblike agresivnosti samo u rasponu od F do G, jedna
vrsta termita isključivo oblik A, dok se druga vrsta koristi samo oblikom
B. Izbor između mogućih oblika agresivnosti ovisi
0 individualnom iskustvu pojedinca unutar njegove kulture, ali raspon
tih mogućnosti zasigurno ovisi o genima, kao što je to slučaj i kod
majmuna i termita. Ono što sociobiolozi žele bolje proučiti jest upravo
evolucija spomenutih obrazaca.
Jedna od varijacija agresivnog ponašanja koja se može bolje razumjeti
zahvaljujući novim dostignućima na polju biologije je teritorijalnost.
Stručnjaci za ponašanje životinja definiraju teritorij kao područje koje
neka grupa ograničava ili otvorenim stavom obrane ili manje direktnim
oblicima upozorenja. Takvo područje uglavnom sadrži ograničene rezerve
hrane i skloništa te prostor za seksualne aktivnosti ili mjesta za leženje
jaja. Ograničenost resursa često djeluje kao čimbenik ograničenja rasta
populacije, pa je obrana teritorija potrebna da se izbjegnu štetne promjene
okoliša. Drugim riječima, teritorijalnost sprečava pretjeran rast populacije,
kao i njeno nesrazmjerno smanjivanje. Proučavanja dnevnih navika,
načina prehrane i potrošnje energije pojedinih životinja pokazuju da se
teritorijalnost pojavljuje samo ako se vitalni resursi mogu ekonomično
obraniti: ako sačuvana energija
1 uspješnije preživljavanje zbog teritorijalne obrane nadilazi utrošak
energije i rizik povrede i smrti. Istraživači su išli još dalje u svojim
zaključcima: dokazali su da se brani upravo onoliko teritorija koliko je
potrebno da se pribavi dovoljno hrane za održavanje zdravlja i
reprodukciju. Osim toga, stanovnici nekog područja brane svoje nastambe
s daleko većim žarom od napadača i stoga često pobjeđuju. Može se reći
da posjeduju „moralnu prednost” nad uzurpatorima.
Proučavanje teritorijalnog ponašanja kod čovjeka još je na samom
početku. Poznato je da su grupe lovaca-sakupljača, koje još uvijek
ponegdje postoje, agresivne u obrani svoje zemlje. Indijanci Guavaki iz
Paragvaja ljubomorno čuvaju svoj posjed i svako stupanje na njega
doživljavaju kao objavu rata. Prije nego je uništen pod
108 Agresivnost

utjecajem Europljana, narod Ona iz Ognjene Zemlje imao je običaj napasti

svakog susjeda koji je prolazio njihovom zemljom u lovu na guanako.
Indijanci Washo iz Velike kotline napadali su plemena koja bi se usudila
ribariti na „njihovim” jezerima ili loviti „njihove” jelene na području
zimskih prebivališta. Bušmani Nyae Nyae vjerovali su da imaju pravo
ubiti svakog susjeda koji sakuplja biljke na njihovoj zemlji. Walbiri iz
australske pustinje naročito su pomno pazili na podzemne rupe s vodom.
Neko je pleme moglo stupiti na teritorij drugoga tek uz dopuštenje, a
slučajni bi prolaznik posve sigurno bio ubijen. Promatrači iz starijih
vremena sjećaju se bitke između Walbirija zbog kontrole nad izvorima
vode u kojoj je poginulo dvadesetak urođenika s obje strane.
Iako su ovakve pripovijesti već odavno poznate, antropolozi su tek
nedavno počeli proučavati primjere teritorijalnosti u svjetlu osnovne
teorije o životinjskoj evoluciji. Tako su Rada Dyson-Hudson i Eric A.
Smith primijetili da su područja koje brane lovci-sakupljači uvijek ona čiji
se ekonomski resursi mogu kontrolirati. Kad su izvori hrane raspršeni i
neograničeni, plemena nemaju potrebu za naročitom obranom pa često
znaju podijeliti bogatija nalazišta hrane. Zapadni Šošoni, na primjer,
zauzimaju suha područja Velike kotline, gdje su lovina i biljni urod
siromašni, a njihovu je količinu teško predvidjeti. Populacija je iznimno
rijetka (jedna osoba na pedeset kvadratnih kilometara), a lovom i obradom
zemlje bave se izolirani pojedinci i obitelji. Životni prostor ovih ljudi je
veoma velik, i oni su prisiljeni na nomadski život. Obitelji međusobno
razmjenjuju informacije o nalazištima plodova, koncentraciji skakavaca i
kretanjima zečeva. Zapadni Šošoni rijetko stvaraju veća plemena ili
naselja. Oni nemaju niti koncept vlasništva, s jedinom iznimkom orlovih
gnijezda.
Za razliku od njih, pripadnici plemena Pajute iz doline Owens
zauzimaju relativno plodnu zemlju s gustim nasadima pinija i bogatim
lovištima. Grupe sela su udružene u plemena od kojih svako posjeduje
jedan dio doline od rijeke do planine s obiju strana. Obrana teritorija je
organizirana uz pomoć društvenih i religijskih sankcija uz česte prijetnje i
napade. U najboljem slučaju pripadnici jednog plemena pozivaju druge,
najčešće svoje rođake, na zajedničko sakupljanje pinjola.
109 Agresivnost

Fleksibilnost ponašanja koju smo uočili na primjeru ovih plemena iz

Velike kotline, važi i za druge populacije i druge vrste sisavaca. Takvo
ponašanje ovisi o bogatstvu i raspodjeli važnih životnih resursa unutar
pojedinog staništa. Ipak, raspon izraza nekog ponašanja karakterističan je
za svaku vrstu, a ljudska vrsta uza svu svoju raznovrsnost, ne koristi sve
poznate kombinacije. Iz toga se može zaključiti da je izraz teritorijalnosti
kod čovjeka određen genetički.
Biološka formula teritorijalnosti s lakoćom se može primijeniti na
posjedničke rituale modernog čovjeka. Ako je prikažemo pomoću
generalizacije i bez emocija - ona odjednom postaje nešto posve
familijarno jer upravlja našom svakodnevicom, ali ne može nam
promaknuti ni njena specifičnost jer je u ovom slučaju tipična za jednu
jedinu vrstu sisavaca. Svaka je kultura razvila posebne načine zaštite
osobnog vlasništva i prostora. Sociolog Pierre van den Berghe ovako je
opisao ponašanje suvremenih stanovnika vikend-naselja u blizinu Seattlea:
Prije nego stupe na obiteljski teritorij, gosti i posjetitelji, naročito ako
nisu najavljeni, obično moraju proći rituale identifikacije, privlačenja
pozornosti, pozdravljanja i isprike zbog mogućeg uznemiravanja. Sve se
to odvija izvan kuće ako se tamo zatekao i vlasnik, a poželjno je da pritom
komuniciraju odrasli. Ako posjetitelji najprije sretnu djecu vlasnika,
moraju ih upitati gdje se nalaze roditelji. Ako pak ispred kuće nema
nikoga, posjetitelj prilazi vratima i proizvodi neki zvuk. To može biti
kucanje ili aktiviranje zvona, ako su vrata zatvorena, ili možda poziv u
slučaju otvorenih vrata. Prag se smije prijeći tek nakon prepoznavanja i
poziva vlasnika. Čak i nakon toga posjetitelji se pozivaju samo u primaću
sobu, a tek uz posebno dopuštenje smiju pristupiti drugim prostorijama,
kao što su kupaonica ili spavaće sobe. Dok je posjetitelj nazočan, drugi
članovi zajednice ga tretiraju kao neku vrstu „produžetka” njegova
domaćina. To znači da se njegovo privremeno korištenje teritorija
ograničava samo na područje domaćina, i domaćin će biti odgovoran za
svaku zloupotrebu zajedničkog teritorija... Djeca također ne predstavljaju
110 Agresivnost

neovisne jedinke nego produženje roditelja ili drugih odraslih osoba koje
su za njih „odgovorne”, a svako teritorijalno ugrožavanje djece izaziva
spremnu reakciju roditelja ili skrbnika. Put koji vodi kroz naselje dostupan
je svim članovima zajednice koji ga koriste kao pristup svojim parcelama
ili jednostavno za šetnju. Etiketa nalaže uljudno pozdravljanje drugih, ali
pojedinci nisu ovlašteni ući na parcelu drugih bez prethodnog
identifikacijskog rituala. Ritual ulaska u dvorište je manje formalan i
složen od onog koji se koristi pri ulasku u kuću.
Rat se može definirati kao nasilna povreda zakučaste i fine strukture
koju čine teritorijalni tabui. Sila koja hrani ratnu politiku veoma često je
etnocentrizam, pretjerana i iracionalna privrženost pojedinaca svojim
srodnicima i suplemenicima. Primitivni ljudi najčešće dijele svijet na dva
odvojena dijela: s jedne strane to je najbliža obiteljska okolina, lokalna
sela, srodnici, prijatelji, domaće životinje i lokalni čarobnjaci, a s druge
strane udaljeni svijet susjednih sela, savezničkih plemena, neprijatelja,
divljih životinja i duhova. Ova elementarna topografija pomaže im da
razlikuju neprijatelje koje treba ubiti od prijatelja. Takav kontrast se
povećava doživljavanjem neprijatelja kao zastrašujućih i čak neljudskih
bića.
Lovci na ljudske glave iz brazilskog plemena Mundurucu poštuju ove
razlike do te mjere da svoje neprijatelje doživljavaju kao lovinu. Sve one
koji ne pripadaju njihovom plemenu ratnici nazivaju parivat - a to je riječ
koja označava i drugu lovinu kao što su pekari i tapir. Lovac koji skine
neprijateljevu glavu slavi se kao heroj i vjeruje se da tim činom zadobiva
nadnaravne moći prašume. Rat je ovdje postao razrađena vještina, a
pripadnici drugih plemena love se kao čopori opasnih životinja.
Napadi se pripremaju veoma pomno. Ratnici Mundurucua pred samu
zoru još pod zaštitom mraka opkoljavaju neprijateljsko selo dok njihov
šaman baca uspavljujuće čini na buduće žrtve. Napad počinje u cik zore.
Napadači bacaju upaljene strijele na slamnate kolibe, uz glasne krikove
ulijeću u selo, tjeraju stanovnike na otvoreno i odsijecaju glave što većem
broju odraslih muškaraca i žena. S obzirom da
111 Agresivnost

je uništenje čitavog sela težak i riskantan pothvat, napadači se uskoro

povlače noseći glave svojih žrtava. U napornom maršu odlaze što je
moguće dalje prije nego se odmore, a onda kreću kućama ili u pohod na
sljedeće neprijateljsko selo.
William H. Durham, koji je analizirao podatke Roberta F. Murphyja o
plemenu Mundurucu, iznio je uvjerljivu tvrdnju da su rat i metafora lovine
adaptacije koje pomažu psihofizičkom boljitku lovaca na ljudske glave. U
tradicionalnoj maniri prirodnih znanosti, Durham je primjere iz prakse
ratnika Mundurucua i drugih primitivnih plemena iskoristio da postavi tri
međusobno nespojive hipoteze, koje u potpunosti iscrpljuju sve
mogućnosti odnosa nasljeđa i kulture u ovom sektoru ljudskog ponašanja.
Prva hipoteza: Kulturne tradicije ratovanja kod primitivnih plemena
razvijale su se neovisno o općoj ljudskoj sposobnosti za preživljavanje i
reprodukciju. Kulturalni razlozi ratovanja su raznoliki i brojni; oni nemaju
neposredne veze s genskom podobnošću, to jest s reproduktivnim
uspjehom i uspjehom u preživljavanju pojedinca i njegovih bliskih
srodnika. Sociobiologija nam ne objašnjava dobro fenomen primitivnog
ratovanja; njega je lakše shvatiti kao čisti kulturni fenomen, proizvod
društvene organizacije i političkih odluka koje same po sebi nemaju veze
sa sposobnošću.
Druga hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se
putem selekcijskog očuvanja osobina koje povećavaju inkluzivnu gensku
podobnost ljudske vrste. Ljudi pokreću ratove kad oni ili njihovi srodnici
žele ostvariti dugoročni reproduktivni uspjeh. Iako se može činiti drukčije,
ratovanje je vjerojatno primjer kulturne prakse koja je adaptivna u
darvinovskom smislu.
Treća hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se
procesom grupne selekcije koja je pogodovala sklonostima samožrtvova-
nju u pojedinih ratnika. Ratnici se bore za dobro grupe i ne očekuju
nikakvu korist za sebe i svoje najbliže srodnike. Pobjedničko pleme se širi
zahvaljujući velikom broju altruističnih boraca, iako oni kao genski tip
postaju rijetki nakon ratovanja. Sklonost agresivnom ponašanju primjer je
kako genetička obilježja pogoduju kulturnim praksama korisnim za grupu,
iako su štetne za pojedinca obdarenog tim obilježjima.
112 Agresivnost

U slučaju ratnika Munduruciia čini se da njihovo djelovanje najbolje

objašnjava druga hipoteza. Žestina i hrabrost u borbi nose vidljive i
opipljive dobrobiti pojedincima koji iskazuju takve kvalitete. Iako ne
postoje precizni demografski dokazi, izgleda da je broj pripadnika ovog
plemena opadao (a tako je i danas u periodu mira) zbog nedostatka važnog
proteina. Gustoća populacije kod ovih stanovnika savane ovisi o količini
ulova, ponajviše pekarija. Najvažnija djelatnost muškaraca upravo je lov
na te životinje. Lovci djeluju u grupama jer se i pekariji kreću u stadima, a
lovinu dijele između obitelji u skladu sa strogim propisima. Lovišta se
obično preklapaju sa onima drugih plemena i zbog toga dolazi do sukoba.
Ako Mundurucui pobiju dovoljan broj neprijatelja, ulov će zasigurno biti
bogatiji i stoga nije teško zaključiti koliko je velika biološka važnost
uspješnog ratovanja.
Sami Mundurucui nisu svjesni nikakvih evolucijskih prednosti takvog
ponašanja. Ono je motivirano čitavim nizom moćnih i donekle
nerazumljivih sankcija religijskog tipa. Lov na ljudske glave je činjenica
života, datost njihove egzistencije. Plemenska predaja ne opravdava rat
obranom teritorija ili provokacijom drugih grupa. Nemun-durucui mogu
biti samo žrtve i ništa drugo. „Čini se da druga plemena samim svojim
postojanjem izazivaju ratnički nagon kod naroda Mun-durucu”, piše
Murphv, ,,a riječ neprijatelj označava baš svaku drugu grupu ljudi”.
Tradicionalne religijske prakse sastoje se prvenstveno od molitvi za obilan
ulov i ritualnog opsluživanja pravila očuvanja hrane. Mundurucui vjeruju
da se duh „majke” koji nad njima lebdi, osvećuje lovcu koji skriva hranu
ili ostavlja lešinu da istrune. Nije stoga čudno što riječ „lovina” ina isto
značenje kao i riječ „neprijatelj” i što se uspješan lovac naziva „majkom
pekarija”. Dakako, Mundurucui nisu stigli do ovakvih zaključaka
zahvaljujući poznavanju ekoloških načela i ljudske i životinjske
demografije. Oni su izmislili jednostavniji, živi svijet prijatelja, dušmana,
lovine i posredničkih duhova prašume, koji svi zajedno vrše istu ulogu kao
i znanstvena ekološka spoznaja.
Specifični oblici organiziranog nasilja nisu nasljedni. Nema takvog
gena koji bi bio odgovoran za razliku između mučenja vezivanjem na stup
ili nabadanja na kolac, lova na glave i kanibalizma, dvoboja i genocida.
Umjesto toga postoji urođena predispozicija za stvaranjem
113 Agresivnost

kulturalne organizacije agresivnosti, koja uspješno razdvaja svjesni um od

jednostavnih bioloških procesa. Kultura je ona koja kreira i posvećuje
osobite oblike agresivnosti; one oblike koje bespogovorno prihvaća čitavo
pleme.
Kulturnu evoluciju agresivnosti vode tri različite sile: (1) genska
predispozicija prema nekom od oblika društvene agresivnosti; (2) potrebe
koje nameće okolina; i (3) dotadašnja povijest grupe koja stvara sklonost
prema prihvaćanju jedne kulturne inovacije i odbijanju neke druge. Ako se
načas vratimo široj metafori i terminologiji razvojne biologije, možemo
reći da se kulturna evolucija kreće duž veoma široke razvojne doline.
Kanali koji pripadaju formaliziranoj agresivnosti veoma su duboki; velika
je vjerojatnost da ih kultura neće izbjeći i da će kliznuti u neki od njih.
Oblik ovih kanala određuje interakcija između genskih predispozicija za
učenje agresivnih reakcija i fizičke osobine okoliša o kojima ovisi vrsta
agresivnosti. Pravac razvoja koji izabire neko društvo ovisan je o osobitim
značajkama prethodnog oblika kulture.
Kod plemena Mundurucii ograničenje rasta populacije posljedica je
nedostatka visoko hranjivih proteina i lov na ljudske glave služi da bi se
ograničila konkurencija na lovištima. Posve drukčiji primjer daje nam
pleme Yanomamo iz južne Venezuele i sjevernog Brazila koje, kako se
čini, doživljava populacijski procvat. Uspješna reprodukcija ovdje ne ovisi
o hrani nego o dostupnosti žena. Po jednom od načela životinjske
sociobiologije ženke su najvažniji faktor širenja populacije u vremenima
obilja i odsutnosti neprijatelja. Napoleon Chagnon je za vrijeme svojih
istraživanja otkrio da Yanomamoi vode svoje ratove upravo zbog žena i
zbog osvete za gubitke u prošlim ratovima koje su također vodili zbog
žena. To se ne može nazvati slučajnom ni frivolnom aktivnošću. Ovaj
narod su posve prikladno nazvali „žestokim ljudima” i Chagnon je pri
jednom istraživanju pronašao selo koje su drugi napali dvadeset i pet puta
u periodu od devetnaest mjeseci. Kod Yanomama četvrtina muškaraca
umire u bitkama, ali oni preživjeli su upravo nevjerojatno uspješni u
reprodukciji. Utemeljitelj jedne skupine sela imao je četrdeset i pet
potomaka sa svojih osam žena. Njegovi sinovi su bili jednako plodni pa je
otprilike 75 posto cjelokupne populacije tog područja potjecalo od
zajedničkog pretka.
114 Agresivnost

Očito je da su specifične konvencije vezane uz agresivnost - primjerice

zasjede nasuprot otvorenom ratu ili ukrašene kamene sjekire nasuprot
koplja od bambusa - uvelike ovisne o materijalima na raspolaganju i
dijelovima davnih običaja. Kako se lijepo izrazio Claude Levi-Strauss,
kultura upotrebljava prikladan i dostupan bricolage. Ono što se ne vidi
tako jasno jest proces koji stvara predispoziciju za stvaranje agresivnih
kultura. Evoluciju ljudskih društava možemo razumjeti samo ako uzmemo
u obzir sve tri razine faktora agresivnosti: krajnju, biološku predispoziciju;
zahtjeve okoliša; i slučajne detalje koji djeluju na kulturu.
Iako je, u skladu s dokazima, jasno da je upravo biološka priroda
ljudske vrste pokrenula evoluciju organizirane agresivnosti i dala glavne
smjernice njene ranije povijesti, konačni oblik te evolucije uvijek će
ovisiti o kulturnim procesima povezanim s racionalnom mišlju. Rat je tako
jedan od oglednih primjera hipertrofirane biološke predispozicije.
Primitivni ljudi dijele svoj univerzum na prijatelje i neprijatelje i reagiraju
brzim i snažnim emocijama na najmanju prijetnju koja dolazi izvan
granica njihova područja. Sa stvaranjem plemenskih saveza i država ova
tendencija je dobila institucionalne oblike, rat je postao instrument u
politici novih društava i, što je najtragičnije, oni koji su vodili ratove,
postali su najuspješniji. Evolucija rata bila je autokatalitička reakcija koju
je nemoguće zaustaviti, jer sam pokušaj jednosmjernog zaustavljanja
procesa učinit će žrtvama one koji to pokušavaju. Tako je novi oblik
prirodne selekcije zavladao čitavim društvima. U svom pionirskom radu
na ovu temu Quincy Wright piše:
Civilizacije su niknule iz ratničkih naroda, dok su miroljubivi
sakupljači i lovci stjerani na rubove zemlje, gdje su ih drugi postupno
istrijebili ili apsorbirali. Jedina mršava zadovoljština bila im je
promatranje naroda koji su tako uspješno ratovali da su na kraju uništili
sami sebe i tako postali žrtvama vlastitog instrumenta.
Antropolog Keith Otterbein izvršio je kvantitativnu studiju varijabli
vezanih uz ratničko ponašanje i to kod 46 različitih kultura, od relativno
nerazvijenih plemena Tiwi i Jivaro do naprednijih kultura
115 Agresivnost

kao što su egipatska, aztečka, havajska i japanska. Zaključak nije bio

neočekivan: kako su rasle centraliziranost i složenost društva, tako su se
razvijale organiziranost i tehnike ratovanja, što je dovelo do širenja
teritorija i potiskivanja suparničkih kultura.
Ono što je pokretalo civilizacije bila je sprega kulturne evolucije i
organiziranog nasilja, što je u naše vrijeme dovelo čovječanstvo do ruba
samouništenja. Ipak, kada su neke države došle do samog ruba provalije,
kao u slučaju Kube i Bliskog istoka, lideri su se pokazali spremnima na
uzmak. Kao što je rekao Abba Eban u svom glasovitom govoru povodom
arapsko-izraelskog sukoba 1967. godine - ljudi se utječu razumu kao
posljednjem utočištu.
Štoviše, evolucija rata može krenuti i u suprotnom smjeru, i to usprkos
uvriježenoj kulturnoj praksi. Jedan od najagresivnijih naroda na svijetu
bili su Maori s predeuropskog Novog Zelanda. Sukobi između tamošnjih
četrdesetak plemena bili su česti i krvavi. Plemenskom predajom se
prenosila svaka uvreda, neprijateljsko ponašanje i žudnja za odmazdom.
Vrhovnom krepošću se smatrala obrana osobne časti, a najveće je
dostignuće bila pobjeda u oružanom sukobu. Po riječima Andrewa Vayde,
stručnjaka za primitivne ratove, osnovni je motiv njihova ratovanja bila
ekološka konkurencija tj. borba za zemlju i teritorijalno osvajanje.
Savezništvo se temeljilo na rodbinskim vezama; Maori su svjesno širili
svoj teritorij na račun plemena koja su im bila najdalja po genealoškom
kriteriju. Kad su 1837. godine, ratnici Hokianga uletjeli u sukob između
dvaju ogranaka plemena Nga Puhi, nisu znali kome se treba prikloniti jer
su i s jednima i drugima bili u podjednako bliskim srodničkim vezama.
Osnovna posljedica ovakvih teritorijalnih ratova je stabilizacija
populacije. Kad se grupa proširi i napuči svoj prostor, ona mora širiti
teritorij potiskujući druge grupe. Populacija Maora se mogla usporediti s
promjenjivim mozaikom plemenskih grupacija koje agresivnošću
kontroliraju svoju brojnost, baš kao što lavovima u Keniji agresivnost
služi kao sredstvo ekološke kontrole.
Ovaj jezivi ekvilibrij konačno je narušen kada su Europljani donijeli
vatreno oružje. Maori su razumljivo bili očarani prvim mušketama koje su
im pokazali britanski kolonisti. Jedan putnik iz 1815. godine sjeća se
ovakvog događaja:
116 Agresivnost

Opalio sam svojom ptičarskom puškom na susjedno stablo i

uspio pogoditi pticu. Taj događaj je doveo čitavo selo, sve
muškarce, žene i djecu, u stanje žestoke konfuzije; ne znajući
kako da shvate ono što su upravo vidjeli dali su se u viku i
probili mi uši svojim urlanjem. Pokazao sam im ubijenu pticu
koju su vrlo pomno promotrili, a potom sam pucao u drugu.
Pogodio sam i nju što je izazvalo istovjetnu reakciju
zaprepaštenja i još glasnije dreke.

Za samo nekoliko godina maorski su vođe posjedovali vlastito oružje i

počeli ga upotrebljavati protiv svojih neprijatelja. Jedan od njih, Hongi
Hiki, poglavica plemena Nga Puhi, kupio je od engleskih trgovaca 300
pušaka i zahvaljujući tome postao veliki osvajač. Prije njegove smrti 1828.
godine, on i njegovi saveznici poduzeli su brojne bitke ubivši pritom
tisuće ljudi. Njihov neposredan motiv bila je osveta zbog starih razmirica,
ali ti ratovi su također doveli do porasta moći i širenja teritorija plemena
Nga Puhi. Nakon toga su se i druga plemena počela naoružavati kako bi
ostvarili ravnopravnost u sve žešćim sukobima.
Trka u naoružanju je s vremenom pokazala i svoju drugu stranu. Čak
su i pobjednici morali plaćati visoku cijenu. Da bi kupili što više mušketa,
Maori su morali posvetiti velik dio vremena proizvodnji lana i druge robe
koju bi prodavali Europljanima u zamjenu za oružje. To je zahtijevalo
boravak u močvarnim predjelima, gdje su masovno umirali od bolesti. Za
dvadeset godina, koliko su trajali mušketni ratovi, iz ovog ili onog razloga
vezanog za sukobe, nestala je čitava četvrtina populacije. Do 1830. godine
Nga Puhi su se već pitali o svrsi ratovanja zbog odmazde; stari sustav
vrijednosti se počeo urušavati. Tridesetih i četrdesetih godina
devetnaestog stoljeća, Maori su se masovno obratili na kršćanstvo i
međuplemenski ratovi su prestali.
Možemo na kraju zaključiti da ljudsku agresivnost ne možemo
pripisati pad u prokletstvo ili zvjerskom nagonu. Ne radi se ni o
patološkom simptomu vezanom za odrastanje u okrutnoj sredini. Ljudska
bića imaju snažnu predispoziciju da reagiraju nerazumnom mržnjom
prema vanjskim prijetnjama i da svoje neprijateljstvo razviju do te mjere
da ono može svladati izvor prijetnje i stvoriti zaštitu od nje. Naš
117 Agresivnost

mozak je programiran tako da dijelimo druge na prijatelje i strance, na isti

način kao što su ptice programirane da nauče svoje teritorijalne pjesme i
upravljaju let prema položaju zvijezda. Imamo sklonost prema dubokom
strahu od postupaka stranaca i prema agresivnom rješavanju sukoba. Ovi
obrasci učenja naročito su se razvili u posljednjih stotinjak tisuća godina
ljudske evolucije i donijeli su veliku biološku prednost onima koji su ih
najvjernije slijedili.
Zakonitosti učenja agresivnog i nasilnog ponašanja najvećim dijelom
su zastarjele i nekorisne. Mi više nismo lovci-sakupljači koji se bore
kopljima, strijelama i kamenim sjekirama. Ali priznavanje nekorisnosti
ovakvih nagona, ne znači i njihovo ukidanje. Jedino što možemo učiniti je
da ih držimo pod kontrolom. Ako želimo da ostanu u svom latentnom
obliku i da ih ničim ne izazovemo, prisiljeni smo krenuti teškom i slabo
poznatom putanjom psihološkog razvoja koja vodi ka ovladavanju i
redukciji duboke težnje za agresivnim ponašanjem.
Yanomam6 ratnici su znali reći: „Umorni smo od borbe. Mi ne želimo
ubijati, ali drugi su podmukli i ne može im se vjerovati.” Ljudi veoma
često koriste slične argumente. Ako je pacifizam stvarni cilj, znanstvenici
i politički vođe morat će produbiti poznavanje antropologije i socijalne
psihologije i učiniti ga dijelom političke znanosti i svakodnevne
diplomatske prakse. Da bi se stvorili snažniji temelji mira, moraju se
stvoriti političke i kulturne veze koje tvore čvršće isprepletenu mrežu
međusobne solidarnosti. Tako nešto, već generacijama pokušavaju, makar
i nesvjesno, ostvariti veliki pisci, znanstvenici, neki uspješni biznismeni,
pa i marksisti-lenjinisti. Ako se niti prepletu dovoljno čvrsto, populaciji
budućnosti neće biti lako doživljavati druge kao strance na temelju razlike
u boji kože, jeziku, nacionalnosti, religiji, ideologiji i ekonomskim
interesima. Nesumnjivo postoje i drugi načini da se, u interesu zajedničke
dobrobiti, ljudska priroda pažljivo obuzda.
 6 Seksualnost

Seksualnost je temelj ljudske biologije; to je mnogostran fenomen koji

prožima svaki aspekt našeg života i u svakom životnom razdoblju poprima
nove oblike. Složenost i višeznačnost seksualnosti proistječu iz činjenice
da ona ne služi isključivo kao sredstvo reprodukcije. Evolucija je pronašla
mnogo djelotvornije načine razmnožavanja nego što su to komplicirani
postupci poput sparivanja i oplodnje. Bakterije se dijele (kod mnogih vrsta
svakih dvadesetak minuta), gljive stvaraju bezbrojne spore, a potomci
hidre pupaju na tijelu roditelja. Iz svakog djelića zdrobljene spužve može
nastati novi organizam. Da je razmnožavanje jedina svrha seksualnih
oblika ponašanja, naši bi se preci sisavci mogli razviti i bez parenja.
Ljudska bi bića tako mogla biti aseksualna stvarajući nova bića iz
površinskih stanica bespolne utrobe. Čak i u ovom obliku, ponekad dolazi
do brzog, bakterijama sličnog oblika reprodukcije, kada se dijeljenjem
jednog oplođenog jaja stvaraju jednojajčani blizanci.
Ni užitak nije najvažnija svrha seksa kako bi netko mogao pomisliti.
Kod većine životinjskih vrsta seksualni čin se odvija mehanički i s
minimalnom predigrom. Parovi bakterija i bičaša sjedinjuju se bez
korištenja živčanog sustava, a koralji, školjke i drugi beskralježnjaci
jednostavno ispuštaju spolne stanice u vodu - ne prateći to ni jednom
mišlju, budući da nemaju mozga. Užitak, u najboljem slučaju predstavlja
pomoćno sredstvo kod životinja koje kopuliraju;
120 Seksualnost

on je dodatni poticaj stvorenjima s fleksibilnim živčanim sustavom da

utroše veliku količinu vremena i energije na udvaranje, seksualni odnos i
roditeljstvo.
Seks u svakom smislu izgleda kao besmisleno iscrpljujuća i riskantna
aktivnost. Organi za razmnožavanje ljudske vrste toliko su anatomski
složeni da ih to čini izloženima smrtonosnim poremećajima, kao što su
vanmaterična trudnoća i spolne bolesti. Udvaranje samo po sebi zahtijeva
mnogo više vremena nego što je potrebno za puko pružanje obavijesti.
Nadalje, ono je energetski zahtjevna i čak opasna aktivnost jer upravo oni
najgorljiviji padaju kao žrtve suparnika ili grabežljivaca. Opasnosti
vrebaju i na mikroskopskoj razini: genske odrednice spolnosti izvanredno
su osjetljive i njihove promjene donose veliku štetu. Višak ili manjak
samo jednog spolnog kromosoma kod čovjeka, ili neznatna promjena u
ravnoteži spolnih hormona kod fetusa, dovode do velikih nepravilnosti u
fiziologiji i ponašanju.
U skladu s ovim spoznajama ne bi se moglo reći da spolnost donosi
veće prednosti u evolucijskom smislu. Štoviše, spolna reprodukcija nužno
dovodi do genskog deficita. Ako se organizmi razmnožavaju bespolno,
potomstvo će imati identičan genski kod kao i roditelj. Ako pak organizam
prihvati seksualno partnerstvo s nekom drugom jedinkom, polovica gena
potomka bit će stranog podrijetla. Sa svakom sljedećom generacijom udio
gena praroditelja bit će prepolovljen.
Postoje, znači brojne prednosti bespolne reprodukcije: ona se može
nesmetano odvijati, sigurnija je, energetski isplativija i sebičnija. Zašto se
spolnost ipak razvila?
Temeljni odgovor je da spolnost stvara raznolikost. Upravo je
različitost način da roditelj osigura ono najbolje unutar nepredvidivo
promjenjivog okoliša. Zamislimo slučaj dviju životinjskih vrsta čiji
pripadnici nose samo dva gena. Jedan od tih gena obilježit ćemo kao A, a
drugi kao a. To mogu biti gen za smeđu boju očiju (A) i onaj za plavu
boju (a), ili gen koji određuje dominaciju desne (A) ili lijeve (a) ruke.
Svaka jedinka je tip Aa jer posjeduje oba gena. Ako se ta vrsta
razmnožava bespolno, svaki će potomak također biti Aa.
Druga populacija koristi seks kao sredstvo reprodukcije; dolazi do
stvaranja spolnih stanica od kojih svaka sadrži samo jedan gen, A ili
121 Seksualnost

a. Kada se par spoji, njihove se spolne stanice kombiniraju i s obzirom da

svatko može dati samo jedan od dva gena, moguće su tri kombinacije:
AA, Aa i aa. Znači da bespolni roditelji mogu stvoriti samo potomstvo s
Aa kombinacijom, dok spolna varijanta stvara tri moguće genske
varijante. Zamislimo da dođe do nagle promjene klime - jake zime,
poplave ili navale grabežljivaca - do uvjeta u kojima najbolje prolazi
kombinacija aa. U narednoj generaciji spolna reprodukcije je ostvarila
bolje rezultate zahvaljujući postojanju aa varijante. Ta će varijanta
prevladavati sve dok se uvjeti ne promijene u korist kombinacije AA ili
Aa.
Upravo prednost raznolikosti i adaptivnosti objašnjava zašto se mnoge
vrste gnjave spolnom reprodukcijom. Te vrste brojčano nadmašuju one
koje koriste jednostavnu, ali na duge staze manje razboritu bespolnu
varijantu.
Dobro, a zašto postoje baš dva spola? Teoretski je moguće da se
razvije spolni sustav temeljen na jednom spolu - anatomski jedinstveni
organizmi koji proizvode jednako uobličene reproduktivne stanice i
kombiniraju ih unutar sebe. To se i događa kod nekih nižih vrsta biljaka.
Moguće je i postojanje stotina različitih spolova, baš kao kod nekih gljiva,
ali u živom svijetu prevladava dvospolni model. Izgleda da on omogućava
stvaranje najdjelotvornijeg oblika podjele rada.
Ženku bismo mogli definirati kao jedinku specijaliziranu za stvaranje
jaja. Veličina jaja sprečava njegovo isušivanje, omogućava da ga roditelji
premjeste na sigurno u slučaju opasnosti, a žumanjak služi kao rezerva
hrane u nepovoljnim periodima. Osim toga jajna se stanica može podijeliti
nekoliko puta nakon oplodnje prije nego što počne koristiti hranjive
sastojke izvana. Sto se tiče mužjaka, on se može definirati kao proizvođač
spermija, malenih gameta. Spermij je sićušna stanična jedinica koja se
sastoji od glave s DNA i repica koji mu omogućava putovanje do jaja.
Kad se dvije gamete spoje u procesu oplodnje, one stvaraju smjesu
gena koju okružuje hranjivi i trajni materijal jaja. Ovakvim miješanjem
nasljedne osnove, ženka i mužjak omogućavaju da u slučaju promjene
životnih uvjeta barem dio potomstva uspije preživjeti. Oplođeno jaje se
razlikuje od bespolno stvorene stanice u barem jednoj osobini: ono sadrži
jedinstvenu kombinaciju gena.
122 Seksualnost

Anatomske razlike između spolnih stanica dvaju spolova često su veoma

velike. Jajna stanica je osamdeset pet tisuća puta veća od spermija.
Posljedice ovakvog dimorfizma protežu se na sve biološke i psihološke
aspekte ljudske spolnosti. Za čitavog svog života žena može stvoriti tek
četiristo jajnih stanica od kojih će se maksimum dvadesetak razviti u
zdravu djecu. Energija koja je potrebna da se dijete donose na svijet i
kasnije odgoji silno je velika. S druge strane, muškarac svakom
ejakulacijom izbacuje oko 100 milijuna spermija. Kada dođe do oplodnje,
fizički dio njegova razvoja definitivno je završen. Udio njegovih gena u
stvaranju nove jedinke bit će isti kao i ženin, ali će uloženi trud biti
neusporedivo manji, osim ako se aktivno ne uključi u odgoj djeteta. Kad
bi muškarac imao za to priliku, on bi teoretski mogao za života oploditi
tisuće žena.
Ovakav sukob interesa između spolova nije karakteristika samo
ljudskih bića, nego i većine životinja. Mužjaci su najčešće agresivni prema
svojim suparnicima, naročito u vrijeme parenja. Kod većine životinjskih
vrsta upravo je agresivnost najbolja strategija. Za dugog perioda od
oplodnje do rađanja mladunca, mužjak može oploditi mnogo ženki, ali
ženka može biti oplođena samo od jednog mužjaka. Ako je mužjak
sposoban općiti s mnogo ženki, neki će se pokazati kao veliki pobjednici,
dok će drugi ostati gubitnici. Za razliku od njih, svaka će zdrava ženka biti
uspješna, tj. oplođena. Mužjacima se stoga isplate osobine kao što su
agresivnost, naprasitost, nestalnost i nedostatak istančanosti. Ženkama je
pak, teoretski korisna suzdržanost; bolje im je da se drže podalje dok ne
procijene koji mužjak nosi bolji genski materijal. Kod vrsta koje duže
odgajaju mlade, ženka mora procijeniti koji će mužjak aktivnije
sudjelovati u njihovom podizanju.
Ljudska vrsta u potpunosti slijedi ova biološka načela. Istina je da
tisuće postojećih društvenih zajednica pokazuje izvanrednu raznolikost u
detaljima seksualnog ponašanja i običaja, i oblicima podjele rada među
spolovima. Sve ove varijacije temelje se na kulturi. Ljudska društva
prilagođavaju svoje običaje zahtjevima okoline i na taj način umnožavaju
ionako velik broj varijacija ponašanja koje se mogu vidjeti kod drugih
životinjskih vrsta: od čiste monogamije do krajnjih oblika poligamije, od
međusobne sličnosti spolova do izrazitih razli-
123 Seksualnost

ka spolova u ponašanju i načinu odijevanja. Ljudi svjesno i namjerno

mijenjaju svoje ponašanje; bilo kakva vrsta običaja i mode može se
promijeniti već unutar jedne generacije. Ipak, i takva fleksibilnost ima
svoje granice i moguće je nazrijeti temeljne karakteristike koje su potpuno
u skladu s evolucijskom teorijom. Sada ćemo se, dakle, usredotočiti na te
zajedničke osnove, i načas zaboraviti na nesumnjivo važnu elastičnost
koju nam pruža kultura.
Mi smo, prije svega, umjereno poligina vrsta, s muškarcima kao
inicijatorima bilo kakvih promjena u seksualnom partnerstvu. Oko tri
četvrtine svih ljudskih društava dopušta mnogoženstvo, a u mnogim
takvim zajednicama ono je zakonski i običajno regulirano. Za razliku od
toga, manje od jedan posto društava dopušta poliandriju. Ostatak čine
monogamna društva od kojih mnoga opravdavaju taj naziv samo teoretski
zbog prakticiranja konkubinata i sličnih strategija koje de facto ostavljaju
prostor za poliginiju.
S obzirom da muškarci gledaju na žene kao na dragoqenost, one se
često mogu okoristiti hipergamijom, to jest udajom koja im omogućava
uspon na društvenoj ljestvici. Poliginija i hipergamija su zapravo
komplementarne strategije. U mnogim kulturama muškarci su oni koji
traže i nabavljaju, dok su žene predmeti trgovine s kojima se postupa
zaštitnički. Posve je legitimno raspusno ponašanje muškaraca prije braka,
dok bi zbog takvog ponašanja djevojka izgubila dobar glas i bila zauvijek
uništena. Tamo gdje se seks kupuje, muškarci su kupci. Iz ovoga je lako
zaključiti zašto su prostitutke prezrene od društva; one svoje neprocjenjivo
vrijedno, reproduktivno bogatstvo, prodaju strancima. Zanimljiva je
interpretacija ove biološke logike kakvu nam je još u dvanaestom stoljeću
pružio Majmonid:
Bratski osjećaji, uzajamna ljubav i pomoć u svojem savršenom
obliku mogu postojati samo između osoba koje povezuju
zajednički preci. U skladu s time, neku lozu koju ujedinjuje
zajednički predak - makar i veoma dalek - upravo zbog takve
povezanosti krasi ljubav, međusobna pomoć i suosjećanje; a
takvo postignuće je najveći domet Zakona. I zbog toga bludnice
moraju nestati, jer preko njih dolazi do ukidanja nasljedne linije.
Dijete koje rode strano je svojemu narodu; nitko ne zna kojoj
obitelji ono
124 Seksualnost

pripada, i nitko ga iz njegove obiteljske grupe ne poznaje; a to je

ono najgore što se može dogoditi njemu i njegovom ocu.

Ljudska anatomija nosi vidljiv pečat spolne podjele rada. Prosječna

težina muškarca je za 20 do 30 posto veća od težine žene. U većini
sportova muškarci pokazuju nešto veću brzinu i snagu. Proporcije njihovih
udova, kostur i gustoća mišićnog tkiva prilagođene su trčanju i bacanju,
aktivnostima tipičnima za drevne lovce-sakupljače. Rezultati današnjih
atletskih natjecanja dokazuju ove razlike. Muški šampioni su obično 5 do
20 posto brži od žena; po rezultatima iz 1974. godine, razlike su iznosile 8
posto u utrci na 100 metara, 11 posto na 400 metara, 15 posto na milju, 10
posto na 10000 metara i tako dalje. Čak i u maratonu gdje gruba
konstitucija nije toliko važna, razlika u korist muškaraca iznosi oko 13
posto. Iako maratonke pokazuju sličnu izdržljivost kao i muškarci, oni su
još uvijek brži. Ove razlike se nikako ne mogu pripisati nedostatku motiva
ili manjkavom treningu. Izvanredni rezultati istočnonjemačkih i sovjetskih
atletičarki bili su plod znanstveno razrađenih načina treniranja, no oni se
ne mogu usporediti s rezultatima koje su postizali muškarci. Naravno da
se rezultati u određenoj mjeri i preklapaju; najbolje sportašice daleko su
uspješnije od mnogih sportaša, a ženska atletika pruža uzbudljive
doživljaje. Ipak, postoji velika razlika između najboljih i prosječnih
rezultata. Vodeća američka maratonka iz 1975. godine svrstala bi se tek na
752. mjesto muške rang liste. U slučaju ovakvih sportova, tjelesna masa
ne igra veliku ulogu. Trkači sitnije građe, teški oko 55 do 60 kg, postižu
slične rezultate kao i krupniji natjecatelji.
Veoma je važno napomenuti da su žene jednako dobre ili čak bolje od
muškaraca u nekim drugim sportovima, i to takvima koji najmanje
podsjećaju na primitivne zahtjeve lova i agresivnih aktivnosti. Takvi
sportovi su, primjerice, maratonsko plivanje, akrobatski oblici gimnastike,
streličarstvo (u kategoriji preciznosti, ali ne i daljine) i pucanje
malokalibarskom puškom. Kada sportovi i sportske aktivnosti zahtijevaju
više vještine i pokretljivosti, umjesto sirove snage, postignuća muškaraca i
žena postaju sve sličnija.
Prosječne razlike u temperamentu između spolova također se
podudaraju sa zakonitostima biologije sisavaca. Žene su kao grupa ma-
125 Seksualnost

nje nasrtljive i fizički agresivne. Stupanj različitosti svakako ovisi o

kulturi i takve razlike sežu od onih jedva primjetnih u egalitarnim
zajednicama do ropskog statusa žene u nekim ekstremno poliginijskim
društvima. Ipak, činjenica da je kvalitativna razlika uvijek prisutna,
mnogo je važnija od stupnja te razlike. Temeljna različitost u crtama
ličnosti mijenja se rijetko, a možda i nikada.
Fizičke i psihološke razlike između muškaraca i žena kultura je s
vremenom iskoristila i pretvorila u univerzalnu mušku dominaciju.
Povijest ne bilježi niti jedno društvo u kojem su žene upravljale političkim
i ekonomskim životom muškaraca. Čak i kad su zemlju vodile carice i
kraljice, posrednici između njih i podanika uvijek su bili muškarci. U
trenutku dok pišem ovu knjigu nijedna žena ne vodi neku državu, iako su
u nedavnoj prošlosti Indira Gandhi i Golda Meir bile snažne i
karizmatične predsjednice svojih država. U otprilike 75 posto društava
koje su proučavali antropolozi, mladenka je ta koja se seli u kuću budućeg
muža, a samo u deset posto slučajeva događa se suprotno. Nasljedna linija
po muškoj lozi češća je barem pet puta od one po ženskoj. Položaje
poglavice, šamana, suca i ratnika zauzima gotovo uvijek muškarac, a
njihovi suvremeni tehnokratski nasljednici danas upravljaju industrijskim
zemljama, velikim korporacijama i crkvama.
Sve navedene razlike su puka konstatacija, a mi se moramo zapitati
kakvo je njihovo značenje za budućnost i u kolikoj se mjeri one mogu
promijeniti.
Od velike je društvene važnosti utvrditi koliki je udio i omjer
čimbenika nasljeđa i utjecaja okoline na razliku između spolova. Čini se
da dokazi govore sljedeće: između spolova postoje umjerene genetičke
razlike; geni zaduženi za ponašanje u interakciji su sa gotovo svim
vrstama okoliša i odgovorni su za različitosti u periodu ranog psihološkog
razvoja; te razlike se gotovo uvijek povećavaju u kasnijim fazama razvoja
i to uz pomoć kulturnih odredbi i odgoja. Društvo bi, vrlo vjerojatno,
odgovarajućim odgojnim programom moglo neutralizirati manje genetičke
razlike, ali veći rezultati bi zahtijevali svjesnu odluku i mnogo veće znanje
od onog koje danas posjedujemo.
Dokazi postojanja genetičkih razlika u ponašanju brojni su i važni.
Djevojčice su općenito sklonije prisnim odnosima i manje su sklo-
126 Seksualnost

ne avanturama. One se, na primjer, od samog rođenja češće smiješe od

dječaka. Ovaj podatak je naročito važan ako uzmemo u obzir da je dječji
osmijeh, kako sam već spomenuo, potpuno urođena reakcija i
nepromjenjiv u svojem obliku i funkciji. Nekoliko neovisnih studija je
pokazalo da novorođene djevojčice mnogo češće od dječaka reagiraju
refleksivnim smiješkom uz zatvorene oči. Takvu reakciju uskoro
zamjenjuje spontani, komunikativni smiješak koji se koristi do ulaska u
drugu godinu života. Učestali smiješak nakon toga ostaje jedna od tipičnih
ženskih crta kroz čitav period njenog mladenaštva i zrelosti. Do dobi od
šest mjeseci djevojčice obraćaju više pozornosti na slike i zvukove
povezane s komunikacijom nego na podražaje druge vrste. Dječaci iste
dobi ne uočavaju takve razlike. U kasnijoj fazi ontogeneza ima ovakav
slijed: jednogodišnja djevojčica reagira s više podozrivosti i straha na
maskirana lica i u nepoznatim se situacijama mnogo teže odvaja od majke.
Starije djevojčice pokazuju veću sklonost međusobnoj prisnosti i manje su
fizički smione od dječaka iste dobi.
Proučavajući običaje plemena !Kung San, Patricia Draper nije uočila
razlike u odgoju djevojčica i dječaka. Roditelji su brižno, ali nenametljivo
nadgledali svoju djecu i veoma rijetko bi ih opterećivali kakvim poslom.
Ipak, moglo se primijetiti da se dječaci češće udaljavaju od roditeljskog
dosega i da se stariji dječaci znaju pridružiti odraslim lovcima češće nego
što djevojčice uzimaju udjela u sakupljačkim aktivnostima žena. U još
detaljnijoj studiji, N. G. Blurton Jones i Melvin J. Konner uočili su da
dječaci češće sudjeluju u igrama nalik na hrvanje i otvorenim ispadima
agresivnosti; oni se i rjeđe druže s odraslima nego djevojčice. Od tih malih
razlika, karakteristike kasnije izražene spolne podjele rada u plemenu
!Kung San postupno postaju sve vidljivije.
U zapadnoj kulturi prosječan dječak pokazuje mnogo više avanturizma
i fizičke agresivnosti od djevojčica. U svom prikazu pod naslovom
Psihologija spolnih različitosti, Eleanor Maccobv i Carol Jacklin
zaključuju da su korijeni ove osobine veoma duboki i da je posve moguće
njeno genetičko porijeklo. Od najranijih trenutaka društvene interakcije
među djecom, dakle od razdoblja prve igre u dobi između dvije i dvije i
pol godine, dječaci pokazuju više agresivnosti u riječima i ponašanju. Oni
imaju češće nasilne fantazije, igre poput hrvanja,
127 Seksualnost

prijetnji i drugih oblika napada pokušavajući na takve načine ostvariti

dominantan status. Ronald P. Rohner, koji je sažeo zaključke drugih
studija na ovu temu, potvrđuje da ovakve razlike postoje u mnogim
kulturama.
Skeptici koji sve objašnjavaju utjecajem okoline još uvijek će tvrditi da
rane razlike u načinu igre nemaju veze s biologijom već su rezultat
poticaja za vrijeme najranijeg djetinjstva. Ako je tako, ti su poticaji veoma
suptilni, barem dijelom nesvjesni i dio su odgoja u svim postojećim
ljudskim društvima. Hipotezu o apsolutnoj važnosti okoline uzdrmala su i
najnovija otkrića o biologiji hermafrodita, koji su genetički žene, ali za
vrijeme ranih stadija fetalnog razvoja poprimaju neke osobine muške
anatomije. Do takve anomalije dolazi na dva načina.
U prvom se slučaju radi o rijetkoj nasljednoj osobini poznatoj pod
imenom adrenogenitalni sindrom, a koju uzrokuje promjena mjesta jednog
gena. Posjedovanje dvaju promijenjenih gena, tj. nedostatak normalnog
gena u svakoj stanici tijela, i to kod obaju spolova - sprečava nadbubrežnu
žlijezdu u proizvodnji hormona kortizola. Umjesto njega ona izlučuje tvar
koja djeluje poput muškog spolnog hormona testosterona. Ako je
pogođeni fetus muškog spola, ovakav hormonski poticaj ne vrši nikakav
značajniji utjecaj na spolni razvoj. Ako se radi o ženskom fetusu,
abnormalna razina muškog hormona učinit će vanjske spolne organe
slične muškima. Ponekad će klitoris takvog djeteta izgledati poput malog
penisa, a velike će usne biti zatvorene. U ekstremnim slučajevima razvit
će se čitav penis uz prazan skrorum.
Ovako nešto se može dogoditi i pri određenim hormonskim terapijama.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća neke žene su primale progestin,
umjetnu tvar koja je djelovala kao progesteron, hormon trudnoće, a služio
je kao sredstvo za sprečavanje spontanih pobačaja. Otkrilo se da, u nekim
slučajevima, progestin djeluje na ženski plod i transformira ga u
hermafrodita na isti način kako se to događa kod ženskog
adrenogenitalnog sindroma.
Igrom slučaja, primjer hormonski stvorenih hermafrodita može se
povezati sa znanstvenim pokusom koji služi za procjenu utjecaja odgoja
na spolne razlike. Eksperiment ovakvog tipa nije savršen, ali nije
128 Seksualnost

ništa manje pouzdan od drugih koji služe istoj svrsi. Hermafroditi su

genetički ženskog spola i njihovi unutarnji organi su u cijelosti ženski. U
većini takvih slučajeva liječnici bi vanjske spolne organe još u djetinjstvu
kirurškim zahvatom prilagodili pravom spolu, a djeca bi se odgajala kao
djevojčice. Ova djeca su još u fetalnom razdoblju izložena snažnom
djelovanju muškog hormona ili tvari koja mu je veoma slična, da bi potom
u periodu prije zrelosti, „uvježbala” žensku ulogu. Zahvaljujući ovakvim
slučajevima, moguće je razlučiti djelovanje odgoja od utjecaja dubljih
bioloških čimbenika, koji su ponekad istovjetni s genskim mutacijama.
Muške značajke u ponašanju mogu se, gotovo u potpunosti, pripisati
djelovanju hormona na razvoj mozga.
Postavlja se pitanje jesu li promjene u ponašanju direktno povezane s
hormonskom i anatomskom maskulinizacijom. John Money i Anke
Erhardt dokazali su da između ovih dviju razina promjena postoji čvrsta
veza. U usporedbi s kontrolnom grupom djevojaka iste dobi koje nisu bile
izložene hormonskom utjecaju, naše su se djevojke za vrijeme odrastanja
češće ponašale kao „muškobanje”. One su lakše ovladavale sportskim i
atletskim vještinama, češće su se igrale s dječacima i više su voljele puške
i pištolje od lutkica. Grupa djevojčica s adrenogenitalnim sindromom u
svakom je slučaju bila nezadovoljna svojom ženskom ulogom. Sama
evaluacija je donekle manjkava jer se radi o umjetnom dodavanju
kortizona koji je trebao ublažiti genetičku manu. Posve je moguće da je
hormonska terapija zaslužna za sklonost prema muškom ponašanju. Ipak,
rezultat je još uvijek biološke prirode iako ne tako dubok kao fetalna
maskulinizacija. I naravno, on se ne pojavljuje kod djevojčica koje su u
fetalnom razdoblju bile podvrgnute djelovanju progestina.
Drvo je, znači, već pri rođenju pomalo svinuto na jednu stranu.
Nameće se zaključak da univerzalno postojanje podjele rada nije u
cijelosti rezultat kulturne evolucije, ali ne smijemo zanemariti ni činjenicu
da golemu raznolikost društvenih zajednica, a time i oblika podjele rada,
možemo zahvaliti upravo kulturnoj evoluciji. Poznavanje te diskretne
biološke komponente može nam u budućnosti omogućiti lakši izbor
između različitih mogućnosti. Uz puno uvažavanje borbe za prava žena,
koja se danas vodi u čitavom svijetu, svako će društvo morati izabrati
jednu od tri moguće opcije:
129 Seksualnost

Snažno naglašavanje spolnih razlika u ponašanju. Ovaj obrazac se može

naći u svim kulturama. Posljedica je najčešće dominacija muškaraca i
isključivanje žena iz mnogih profesija i aktivnosti. Ipak, ovakav stav ne
mora nužno imati takve posljedice. Moguće je, barem u teoriji, da takvo
društvo, s vidljivom spolnom podjelom, pokazuje veće duhovno
bogatstvo, veću raznolikost, pa čak i veću produktivnost od nekog modela
koji se temelji na spolnoj jednakosti. Moguće je da se ljudska prava
poštuju čak i ako muškarci i žene obavljaju različite poslove. Ipak, ne
može se poreći da ono nosi određeni stupanj društvene nepravde i da
razlike mogu lako zadobiti katastrofalne razmjere.
Eliminiranje svih spolnih razlika u ponašanju. Odgovarajućim
odgojem je moguće stvoriti društvo u kojem žene i muškarci podjednako
sudjeluju u svim aktivnostima, profesijama i kulturnim događanjima, pa
čak i sportskim natjecanjima. Iako bi to zahtijevalo zatiranje ranih
predispozicija koje dijele spolove, te biološke razlike nisu tako velike da
bi takav pothvat učinile nemogućim. Ovakva vrsta kontrole svakako bi
uklonila i najmanje naznake grupnih predrasuda u pogledu spola; u
odnosu na zajednice prošlosti takvo bi društvo bilo harmonično i
produktivno. Ipak, moguće je da zbog nužnosti nametanja velikog broja
propisa barem neki pojedinci ne bi mogli ostvariti svoj puni potencijal.
Organiziranje društva koje pruža jednake mogućnosti, ali ne poduzima
aktivne mjere za ostvarivanje jednakosti. Treći izbor zapravo uopće nije
izbor. To je mogućnost koju mogu koristiti sve kulture. Takva laissez-faire
opcija može se činiti najpogodnijom za promicanje osobne slobode, ali to
nije nužno tako. I pored jednakih mogućnosti obrazovanja za žene i
muškarce i jednakoj mogućnosti pristupa svim profesijama, muškarci još
uvijek drže golemu prevlast u području političkog života, poslovnom
svijetu i znanosti. Većina njih ne sudjeluje jednako aktivno u procesu
podizanja djece. Sve to mora utjecati kao ograničavajući faktor na
emocionalni razvoj pojedinca. Nevjerojatno je da su se ovakva podjela,
kao i spomenuti faktor ograničenja, jasno pokazali u jednom od najvećih
eksperimenata spolnog egalitarizma u povijesti - u izraelskim kibucima.
U vrijeme procvata kibuca, četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog
stoljeća, vođe pokreta su provodili politiku potpune spolne jedna-
130 Seksualnost

kosti, ohrabrujući žene da preuzmu uloge koje su do tada bile rezervirane

isključivo za muškarce. U početku je stvar gotovo funkcionirala. Prva
generacija žena prihvatila je ideologiju i aktivno se uključila u politiku,
upravljanje i sve vrste poslova. Ipak, i pored novog načina odgoja, one i
njihove kćeri ubrzo su pokazale sklonost vraćanju tradicionalnim
ulogama. Štoviše, žene nove generacije otišle su u tome dalje od njihovih
majki. One su tražile više vremena za odgoj djece i te su periode, što je
indikativno, nazivale „sat ljubavi”. Neke od najsposobnijih odbile su
značajne pozicije u politici i biznisu, pa je uskoro udio žena u takvim
poslovima postao znatno manji od onog muškaraca. Neki su tvrdili da je
takva regresija rezultat utjecaja jake patrijarhalne tradicije koja se
nastavila u ostatku izraelskog društva iako je sada spolna podjela rada
izraženija u kibucima nego vani. Ovo iskustvo nam jasno pokazuje koliko
je teško previdjeti posljedice i procijeniti značenje promjena ponašanja
koje se temelje na nasljeđu ili ideologiji.
Iz ove mučne enigme spolnih uloga možemo ipak izvući jedan čvrst
zaključak: dokazi o biološkim ograničenjima ne mogu nam propisati
idealne načine djelovanja, ali nam mogu pomoći da razlučimo mogućnosti
i pretpostavimo koja im je cijena. Visina te cijene mjeri se u potrebnoj
količini energije koju valja uložiti u odgoj, kao i razmjerima zatiranja
osobnih sloboda i potencijala. I, konačno, sagledajmo ovaj problem posve
otvoreno: budući da svaka odluka ima svoju cijenu i da konkretna etička
načela rijetko prihvaćaju baš svi, odluku nije lako donijeti. U ovakvim
slučajevima bilo bi dobro prihvatiti mudar savjet Hansa Morgenthaua:
„Čovjek može pomiriti svoju političku prirodu i svoj moralni usud
zahvaljujući kombinaciji političke mudrosti, moralne snage i prosudbe.
Ovakvo pomirenje nije ništa više nego modus vivendi: tjeskoban,
neizvjestan, čak i paradoksalan, sigurno razočaravajući za one koji bi
htjeli uljepšati i iskriviti smisao tragičnih proturječja ljudske prirode uz
pomoć tobožnjeg sklada.” Ja dodajem da takva proturječja imaju korijen u
ostacima naše prvome genetičke povijesti, i da je jedan od najnezgodnijih
i najbesmislenijih, pa ipak neizbježnih ostataka umjerena sklonost prema
razlikovanju spolnih uloga.
Još jedan relikt koji vrijedi proučiti i odmjeriti u parametrima
sociobiološke teorije jest obitelj. Nuklearna obitelj koja se temelji na
dugotrajnom spolnom sparivanju, geografskoj pokretnosti, i ženskom
131 Seksualnost

vođenju domaćinstva, u ovom trenutku bilježi opadanje, barem u SAD-u.

Broj rastava se između 1967. i 1977. udvostručio, a broj obitelji bez
muškarca porastao za jednu trećinu. Statistike iz 1977. pokazuju da svako
treće školsko dijete odrasta u obitelji sa samo jednim roditeljem ili
rođakom, a više od polovine majki radi izvan kuće. U mnogim obiteljima
brigu o djeci preuzimaju cjelodnevni boravci u vrtićima i školama, dok su
starija djeca, u periodu od svršetka škole od povratka roditelja s posla,
prepuštena sama sebi. Natalitet je u Americi vrtoglavo opao, od 3,8 djece
po obitelji 1957. godine do 2,04 u 1977-oj. Takve društvene promjene
koje se bilježe u visokorazvijenim zemljama, uz oslobođenje žena i
njihovo masovno zapošljavanje, predstavlja događaj s dugoročnim
posljedicama. No znači li sve to da obitelj kao kulturna forma nestaje s
lica zemlje?
Mislim da to nije tako. Obitelj, ako je definiramo kao grupu odraslih i
djece u bliskim međusobnim odnosima, ostaje jedan od univerzalnih
elemenata ljudske društvene organizacije. Čak i društva koja su naizgled
nadišla takav oblik udruživanja, kao što su Nayar u Indiji ili članovi
kibuca u Izraelu, nisu potpuno autonomne grupe nego specijalne podgrupe
koje žive unutar većih zajednica. Obitelj, u nuklearnom i proširenom
obliku, uspjela je tijekom povijesti preživjeti bezbrojne stresove.
Trgovanje robovima u Sjedinjenim Državama redovito je razaralo njihove
obiteljske zajednice. Bijelci nisu poštovali afričke običaje, i ničim nisu
štitili roditeljske i bračne veze svojih robova. I pored toga, srodničke
grupe su se uspjele održati kroz generacije, djeca su nosila obiteljsko
prezime, a tabu incesta se održavao veoma strogo. Osjećaj obiteljske
pripadnosti afričkih robova zadržao je duboku emocionalnu dimenziju. O
tome nam svjedoči usmena predaja, ali i neki pisani dokumenti kao što je
ovo pismo iz 1857. godine izvjesnog radnika s plantaže po imenu Cash i
njegove obitelji upućeno rođacima koji su ostali na plantaži u Georgiji:
Clairssa tvoji majka i otac šalju tebi i mužu puno pozdrava a isto i
našim unucima Phebei, Mag. I Cloe. Johnu. Sue. Mojoj teti Auri i
Mintonu i maloj Plaski. I Charlesu Negi. I Fillis i njenoj djeci. Cashu.
Prime. Laffatte. Puno pozdrava Casheovom bratu
132 Seksualnost

Porteru i njegovoj ženi Patience. Victoria puno pozdravlja rodice Beck i

Miley.
Povjesničar Herbert G. Gutman, tvrdi da su se ovakve srodničke mreže
protezale po čitavom američkom Jugu. One postoje i danas u većini
siromašnih geta. Kao što je primijetila Carol Stack u svojoj sjajnoj knjizi
Ali Our Kin, detaljno poznavanje rodbinskih veza i nepisani zakoni
lojalnosti predstavljaju sam temelj za preživljavanje najsiromašnijih
slojeva američkih crnaca.
U nekim američkim komunama koje su niknule u šezdesetim i
sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, najčešće među bijelcima
srednje klase, pokušalo se organizirati egalitarno društvo sa zajedničkom
brigom o djeci koja bi bila smještena u neku vrstu vrtića-odgajališta. Ipak,
kako su ustvrdili Jerome Cohen i njegovi suradnici, tradicionalna
nuklearna obitelj pokazala se neočekivano žilavim oblikom organizacije.
Na kraju su majke iz komune preuzele brigu o svojoj djeci s još većim
žarom od onih u tradicionalnim zajednicama. Trećina se vratila klasičnom
načinu odgoja djece u obitelji s dva roditelja. Iako je u to vrijeme sve veći
broj parova živio u izvanbračnim zajednicama uz odgađanje rađanja djece,
njihov je društveni život i dalje imao oblik klasične bračne veze, i na kraju
su mnogi takvi parovi odgajali svoju djecu na konvencionalan način.
Predispozicija za udruživanje u obitelji potvrđuje se čak i u krajnje
neobičnim okolnostima. Proučavajući društveni život u ženskom zatvoru
Alderson u Zapadnoj Virginiji, Rose Giallombardo je otkrila da se
zatvorenice udružuju u grupacije slične obiteljima. Takve se „obitelji”
temelje na seksualno aktivnom paru koji se naziva mužem i ženom. Njima
se pridružuju druge žene koje dobivaju naziv braće i sestara, dok starije
zatvorenice služe kao surogat za majke, očeve, ujake, ujne, pa čak i bake.
Sve te kategorije odgovaraju ulogama koje postoje u vanjskom,
heteroseksualnom svijetu. Takve zatvorske pseudoobitelji svojim
članovima osiguravaju stabilnost, zaštitu i pomoć, kao i rezerve hrane i
droge. Zanimljivo je da se društvena organizacija u muškim zatvorima
razlikuje od ove; takva organizacija ima više hijerarhijska i kastinska
obilježja s naglaskom na dominaciji. Seksualni odnosi tu su veoma česti,
ali se na pasivne partnere, koji igraju žensku ulogu, obično gleda s
prezirom.
133 Seksualnost

Najvažnija osobitost ljudskog spolnog ponašanja, ona koja je

najznačajnija za ljudsku društvenu organizaciju, jest nadrastanje same
seksualne aktivnosti. Ljudska je seksualnost nešto više od spolnog čina.
Uz promicanje genetičke raznolikosti kao najvažnije funkcije seksualnosti,
vezan je i užitak koji postaje važniji od gole reprodukcije. I sam partnerski
odnos kod čovjeka je povezan s određenim užitkom, koji često nema
direktnu vezu s produžetkom vrste. Sve ove višestruke funkcije i vrlo
složena mreža uzročno-posljedičnih veza razlozi su dubokog utjecaja
spolne svijesti na čitavu ljudsku egzistenciju.
Ako se poliginija i razlike u temperamentu između spolova i mogu
jasno izvesti iz opće evolucijske teorije, to nije moguće učiniti sa
skrivenim funkcijama spolnog vezivanja niti sa fenomenom obitelji.
Trebalo bi razmotriti još neke primjere vezane uz druge vrste i izvući
nekoliko ad hoc zaključaka o trenutačnom toku evolucije. Neki primati,
naročito marmozeti i giboni formiraju grupe naoko slične ljudskim
obiteljima. Par odraslih životinja vezuje se za čitav život i zajedno odgaja
svoje mlade. Zoolozi vjeruju da je razlog ovakvom tipu vezivanja
osobitost okoliša u kojem ovi majmuni žive i da takva organizacija donosi
evolucijsku prednost. Postoji i spekulacija da je ljudska obitelj nastala kao
rezultat adaptacije na zahtjeve okoline, iako za potvrdu ovakve hipoteze
ima malo dokaza.
Poznato je da su se prvi ljudi razlikovali od ostalih primata u barem
dvije karakteristike: napustili su svoja šumska staništa i počeli su loviti. Za
razliku od svojih rođaka vegetarijanaca, hranili su se mesom antilopa,
slonova i drugih velikih sisavaca. Ti prvi, patuljasti ljudi, visine današnjih
dvanaestogodišnjaka, nisu imali očnjake i kandže poput četveronožnih
grabežljivaca koji su ih okruživali. Ipak, zahvaljujući oruđu i razrađenim
tehnikama zajedničkog lova, postali su uspješniji lovci od drugih
životinja.
Kako su izgledali ti prvi oblici suradnje? Moguće je da su u lovnim i
ostalim važnim aktivnostima sudjelovali svi članovi zajednice - muškarci,
žene i djeca. Još je vjerojatnije da se od početka nametnula određena
podjela rada. Možda su žene odlazile u lov, a muškarci ostajali u
logorima, ili obrnuto, a možda su lovci bili svi snažniji pojedinci bez
obzira na spol. Teško je precizno ustvrditi kako je izgledala zajednica u
toj, prvotnoj, rudimentarnoj fazi. U tome ne pomažu ni
134 Seksualnost

arheološki nalazi od kojih neki sežu u period od prije dva milijuna godina.
Umjesto toga, moramo se osloniti na proučavanje preživjelih društava
lovaca-sakupljača, koja su po oblicima svoje ekonomije i populacijskoj
strukturi najbliža drevnim zajednicama. Dokazi koji nam dolaze iz ovog
područja veoma su sugestivni, ali ne i odlučujući.
U gotovo svakom od takvih društava (a znanstvenici su ih proučili oko
stotinu), muškarci su zaduženi za lov, a žene za sakupljanje. Muškarci
tvore dobro organizirane, pokretne grupe koje se u potrazi za plijenom,
kreću daleko od obitavališta. Žene sudjeluju u lovu na manje životinje i
brinu se o sakupljanju biljne hrane. Iako muškarci donose hranu
najbogatiju bjelančevinama, žene pribavljaju najveći broj kalorija. One su
uglavnom, iako ne uvijek, zadužene za izradu odjeće i izgradnju skloništa.
Ljudska vrsta, kao i svi veliki primati, razmjerno dugo podiže svoje
potomstvo. Trudnoća traje devet mjeseci, a majke nakon poroda doje
djecu u pravilnim intervalima tijekom čitavog dana. Žene u društvima
lovaca-sakupljača moraju računati na podršku muškaraca koji nabavljaju
meso i brinu se o skloništu za vrijeme podizanja potomstva. U interesu je
svakog muškarca da zadrži isključivo seksualno pravo na jednu ili više
žena i tako monopolizira njihovu ekonomsku produktivnost. Ako su
dokazi koje nam donosi proučavanje života lovaca-sakupljača valjani,
možemo ustvrditi da postoji univerzalno pravilo
0 formiranju para i prevlasti proširene obitelji čija se jezgra sastoji od
muškaraca i njihovih žena. Može se pretpostaviti da se spolna ljubav i
emocionalna satisfakcija koju pruža obitelj temelje na fiziološkom
mehanizmu mozga, tj. genetičkoj programiranosti koja stvara sklonost ka
ovakvom obliku života. S obzirom da se muškarci mogu pariti u mnogo
kraćim intervalima od žena, pravilo vezivanja u parove donekle narušava
česta praksa poliginije ili mnogoženstva.
Čovjek je po intenzitetu i raznolikosti seksualnih aktivnosti jedinstven
među primatima. U seksualnoj ga „atletici” nadmašuju samo lavovi.
Vanjske su genitalije i kod muškaraca i kod žena razmjerno velike
1 naglašene busenom dlaka, ženske su dojke mnogo veće nego što
njihova funkcija zahtijeva i svakako veće od dojki drugih sisavaca.
Bradavice su iznimno osjetljive na dodir i okružene upadljivo obojenim
krugom, a kod oba se spola mogu uočiti mesnate i erotski osjetljive uske.
135 Seksualnost

Žene su specifične i po nedostatku estrusa. Ženke drugih primata postaju

spolno aktivne, do granice agresivnosti, samo u vrijeme ovulacije.
Genitalije im tada čak natiču i mijenjaju boju, a česta je i pojava
karakterističnog mirisa; ženke rezus-majmuna tako proizvode velike
količine masnih kiselina koje uzbuđuju i privlače mužjake. Kod ljudske
ženke ne događa se ništa od toga. Ovulacija je nevidljiva do te mjere da je
nemoguće izazvati ili izbjeći trudnoću čak i uz brižljivi odabir vremena
inseminacije. Žene su seksualno prijemčive čak i periodu menstruacije.
Kod njih ne postoji vrhunac spremnosti na oplodnju, kako je definiran
estrus kod drugih sisavaca. Evoluirajući, one su ga eliminirale, odnosno
razvukle kroz čitavu godinu.
Zašto je seksualna raspoloživost postala gotovo trajna? Najuvjerljivije
objašnjenje je da ta osobina pomaže stvaranju čvrstih veza; radi se o
fiziološkoj adaptaciji koja donosi evolucijsku prednost zbog čvrstog
povezivanja članova klana. Isto tako i učestala spolna aktivnost između
muškaraca i žena pojačava međusobnu povezanost i bitno smanjuje
agresivnost između mužjaka. Kod pavijana i drugih primata agresivnost se
vidno pojačava dok su ženke tople, pa je izostanak estrusa već u ranom
razvoju ljudske vrste smanjio agresivni potencijal i olakšao suradnju među
muškim lovcima.
Ljudska bića su pravi stručnjaci za seksualni užitak. Ona nadugo
privlače potencijalne partnere služeći se pritom maštom, poezijom,
pjesmom i svim mogućim nijansama zavođenja koje vode ka predigri i
spolnom činu. Sve to ima malo ili nimalo veze s reprodukcijom. Cilj je
stvaranje veze, odnosa. Kad bi jedina biološka funkcija seksa bila
inseminacija, stvar bi se mogla riješiti mnogo ekonomičnije -
jednostavnim skokom na ženku i uštrcavanjem sjemena. Uistinu, one vrste
sisavaca koje imaju najmanje razvijen društveni život, pri sparivanju
koriste i najmanje ceremonijalnosti. Vrste koje ostvaruju dugotrajne veze
troše mnogo vremena na izvanredno razrađene rituale udvaranja. Sve ovo
važi i za čovjeka: najveći dio užitaka koji sa sobom nosi naša seksualnost
služi kao „učvršćivač veze”. Ljubav i seks zaista idu zajedno.
Teoretičari židovstva i kršćanstva potpuno su pogrešno protumačili
biološko značenje seksa. Do dana današnjega Rimokatolička crkva ustraje
u tvrdnji da je oplodnja žene primarna uloga seksualnosti. U svojoj
enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine, koju je kasnije po-
136 Seksualnost

tvrdila i Kongregacija za nauk vjere, papa Pavao VI zabranjuje svaki oblik

kontrole rađanja osim apstinencije za vrijeme plodnih dana. On također
osuđuje sve oblike „spolnih čina” izvan okvira braka. Masturbacija tako
nije normalan dio erotskog razvoja, nego čin koji je ,,u sebi i teško
neuredan”.
Crkva svoj autoritet u ovim pitanjima temelji na teoriji o prirodnom
zakonu, po kojoj je Bog u čovjekovu prirodu usadio nepromjenjive
zapovijedi. Takva je teorija pogrešna. Zakoni o kojima oni govore su
biološki, a ispisala ih je prirodna selekcija. Njima ne treba podrška
svjetovnih i crkvenih autoriteta, a teolozi su ih, zbog potpunog
nepoznavanja biologije, pogrešno protumačili. Na osnovi onoga što nam
nameće povijest ljudske genetike, mi moramo težiti za liberalnijim
seksualnim moralom, u čijem ćemo svjetlu seksualne čine promatrati kao
pomoć pri stvaranju odnosa, a tek onda kao sredstvo za prokreaciju.
Ozakonjenje preuranjenih hipoteza ove vrste nigdje nije donijelo toliko
boli kao u slučaju homoseksualnosti. Crkva zabranjuje homoseksualno
ponašanje. Takvi su čini „teško neuredni”. Mnoge se kulture slažu s
ovakvom stavom. U Buchenwaldu i drugim nacističkim koncentracijskim
logorima, homoseksualci su nosili oznaku ružičastog trokuta koja ih je
razlikovala od Židova (žuta zvijezda) i političkih zatvorenika (crveni
trokut); kasnije kad je ponestalo radne snage, liječnici su ih pokušavali
„izliječiti” kastracijom. U Narodnoj Republici Kini i nekim drugim
revolucionarnim socijalističkim društvima, homoseksualnost se, zbog
straha od političkih posljedica, progonila pro formae. Čak i u nekim
dijelovima Sjedinjenih Država, homoseksualci još uvijek nemaju sva
građanska prava, dok jedan dio psihijatara homoseksualnost nastavlja
tretirati kao bolest izražavajući nezadovoljstvo zbog njene
„neizlječivosti”.
Posve je jasno zašto su moralni čuvari zapadnjačke kulture tako
žestoko osuđivali homoseksualnost. Judeokršćanski moral se temelji na
Starom zavjetu kojeg su napisali proroci jedne agresivne pastirske kulture.
Uspjeh i napredak te kulture ovisio je o brzom širenju populacije uz
neprekidna teritorijalna osvajanja. U tu svrhu su nastali i strogi propisi
Levitskog zakonika. Među njima se nalazi i ova odredba: „Ne lijegaj s
muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila gro-
137 Seksualnost

zota.” Ova biblijska logika slaže se s pojednostavljenim viđenjem

prirodnog zakona po kojemu je isključiva svrha seksualnosti stvaranje
potomstva. Velik dio Amerikanaca još uvijek slijedi ovaj arhaični propis,
iako su današnji demografski ciljevi potpuno različiti od onih starih
Izraelaca. Prema tom gledištu, homoseksualno je ponašanje duboko
neispravno, jer ne vodi rađanju djece.
Ovakvih je grešnika oduvijek bilo veoma mnogo. Istraživanja Alfreda
Kinseva pokazala su da je 2 posto američkih žena i 4 posto muškarca
isključivo homoseksualne orijentacije, dok je 13 posto muškaraca prošlo
kroz barem trogodišnju fazu izražene homoseksualnosti. Procjenjuje se da
bi broj homoseksualaca u Americi danas mogao iznositi oko 5 milijuna,
dok sami gavevi vjeruju da broj prikrivenih homoseksualaca dosiže 20
milijuna. Tako velika grupacija stvara i zasebnu supkulturu, s
karakterističnim rječnikom i izrazima. I mnoge druge kulture poznaju
određene oblike homoseksualnog ponašanja, a neke od njih takvo
ponašanje dopuštaju ili čak odobravaju. Tako je bilo u klasičnoj Ateni,
Perziji, islamskim društvima, kasnom republikanskom i ranom
imperijalnom Rimu, zatim u urbanim helenističkim kulturama Bliskog
istoka, Otomanskom Carstvu, u Japanu feudalnog i ranog modernog doba.
Postoji velika mogućnost da je homoseksualnost u biološkom smislu
normalna pojava. Ona vjerojatno predstavlja specifičan oblik korisnog
ponašanja koji je nastao u ranom periodu razvoja ljudskog društva.
Moguće je da su homoseksualci genski nosioci jednog od rijetkih
altruističkih poriva.
Podršku za ovakvu radikalnu hipotezu pružaju nam neke činjenice koje
moramo promotriti u svjetlu sociobiološke teorije. Homoseksualno
ponašanje je uobičajeno i kod drugih životinja, od kukaca do sisavaca, ali
svoj puni izraz, kao alternativa heteroseksualnosti nalazi tek kod
najinteligentnijih primata, uključujući rezus-makake, pavijane i čimpanze.
Kod ovih vrsta njihovo ponašanje ukazuje na postojanje istinske
biseksualnosti, latentne u mozgu. Mužjaci tako mogu zauzeti tjelesni stav
ženki i pustiti drugim mužjacima da ih opašu, a slično se događa i kod
nekih ženki.
Ljudska se vrsta po tom pitanju značajno razlikuje. Činjenica je da u
mozgu postoji potencijal za biseksualnost i da se on manifestira
138 Seksualnost

kao povremeno mijenjanje seksualnih sklonosti. Ali kod čiste

homoseksualnosti, kao i kod čiste heteroseksualnosti, ovaj životinjski
obrazac se gubi. Seksualna sklonost može imati oblik čiste homofilije:
većina posve homoseksualnih muškaraca traži muževne partnere, dok
čiste lezbijke privlače ženstvene partnerice. Istina je, osim toga, da
feminizirano ponašanje kod muškaraca ne mora biti povezano s njihovim
izborom seksualnih partnera ili partnerica. U suvremenim, ali ne i u
primitivnim društvima, transvestiti su rijetko homoseksualni, a velika se
većina homoseksualaca u oblačenju i ponašanju ne razlikuje bitno od
heteroseksualaca. Sve ovo, dakako, važi i za homoseksualne žene.
Ove značajke možda čine ključ značenja ljudske homoseksualnosti.
Ona je prije svega oblik vezivanja, oblik odnosa. Kao i kod
heteroseksualnog ponašanja ovaj oblik seksualnosti služi za učvršćivanje
veza. Predispozicija za homoseksualnost može imati i gensku osnovu, a
takav se gen vjerojatno proširio u vrijeme ranog razvoja društva lovaca-
sakupljača jer je donosio određenu korist. Ovo nas možda vodi do rješenja
problema zbog kojeg većina ljudi homoseksualnost naziva „neprirodnom”.
Na koji se to način prenose geni homoseksualnosti ako njihovi nositelji
nemaju djece? Jedan od odgovora je da su rođaci homoseksualnih članova
plemena upravo zbog njihove prisutnosti mogli imati brojnije potomstvo.
Homoseksualci su u prvobitnim društvima mogli pomagati svoje srodnike,
kako u lovu tako i u kućnim djelatnostima. S obzirom da su sami bili
oslobođeni brige za obitelj, mogli su s naročitom djelotvornošću pomagati
drugima. Moguće je da su upravo oni uskoro preuzeli uloge vidovnjaka,
šamana, umjetnika i prenosioca plemenskog znanja. Ako su njihovi
srodnici - sestre, braća, nećaci, nećakinje i drugi - zbog njihovog
pozitivnog utjecaja imali duži životni vijek i brojnije potomstvo, geni koje
su dijelili s ovim homoseksualcima-stručnjacima mogli su prevladati
utjecaj alternativnih gena. Neki od tih gena vjerojatno su donosili
predispoziciju za homoseksualnost. U skladu s tim manji dio populacije
uvijek nosi potencijal za razvijanje ovakvih homofilnih sklonosti. Stoga je
i moguće da se homoseksualni geni šire sporednom nasljednom linijom,
iako sami homoseksualci nemaju djece. Ovakva
139 Seksualnost

se koncepcija porijekla homoseksualnosti naziva „hipoteza srodničke

selekcije”.
Ova bi hipoteza bila mnogo uvjerljivija kad bi se moglo dokazati da je
homoseksualnost u određenoj mjeri nasljedna. Čini se da neki dokazi
postoje. Jednojajčani blizanci, koji su se razvili iz iste oplođene jajne
stanice, što znači da su genetički identični, u pogledu homo/
heteroseksualnog ponašanja pokazuju mnogo više međusobnih sličnosti
nego što je to slučaj s dvojajčanim blizancima. Podaci koje su obradili i
analizirali L. L. Heston i James Shields trpe od manjkavosti koje većini
radova o blizancima oduzimaju punu uvjerljivost, ali su još uvijek
dovoljno vrijedni da potaknu daljnji studij ovog fenomena. Po ovim
autorima neki od jednojajčanih blizanaca su „ne samo dijelili
homoseksualnu sklonost, nego su pokazivali i identične oblike seksualnog
ponašanja. To je bio slučaj i kod onih koji nisu znali ništa o seksualnosti
svog blizanca, a zabilježen je i slučaj istovjetnog ponašanja kod blizanaca
koji su odrasli odvojeno. Kao i kod mnogih drugih ljudskih osobina čiju
genetičku pozadinu bolje poznajemo, nasljedna predispozicija za
homoseksualnost ne mora biti apsolutna. Njeno manifestiranje ovisi o
obiteljskom okružju i ranom seksualnom iskustvu djeteta. Ono što se
sigurno nasljeđuje jest veća mogućnost za razvijanje homofilije pod
određenim okolnostima.
Ako je hipoteza srodničke selekcije valjana, homoseksualno se
ponašanje može povezati sa pojavom specijalizacije poslova i pomoći
srodnicima u primitivnim zemljoradničkim društvima i društvima lovaca-
sakupljača, tj. onim suvremenim kulturama koje ponajviše sliče na kulture
u kojima se društveno ponašanje razvilo genetički. Čini se da uistinu
postoji veza. U nekim jednostavnijim kulturama koje su se održale
dovoljno dugo da bi ih antropolozi mogli dobro proučiti, zabilježen je
fenomen „berdača”, pojedinaca koji su usvajali ženski način ponašanja i
oblačenja i koji su čak sklapali brakove s muškarcima. Oni su često
postajali šamani, utjecajni članovi plemena koji su donosili najvažnije
odluke, ili su se specijalizirali na drugi način, u ženskim poslovima,
ugovaranju brakova, pregovorima pri mirenju, ili kao savjetnici poglavice.
Postojao je i ženski pandan berdačima, ali o tome nema dovoljno
dokumenata. Mora se priznati da u zapadnim industrijskim društvima
homoseksualci pokazuju bolje rezultate na
140 Seksualnost

testovima inteligencije nego heteroseksualci i da je njihova vertikalna

socijalna pokretljivost upravo izuzetna. Oni često biraju intelektualne i
uredske profesije, poslove „bijelih ovratnika”, a neovisno od početnog
socioekonomskog statusa rado se bave zanimanjima koja traže direktan
kontakt s ljudima. U svojim su profesijama razmjerno uspješniji od
drugih. Konačno, pored svih poteškoća koje im zadaje odbojnost društva
prema njihovoj orijentaciji, homoseksualci su u prosjeku društveno dobro
prilagođene osobe.
Sve ove informacije nisu mnogo više od hrpe indicija; po znanstvenim
kanonima one ne mogu biti odlučujuće i stoga je potrebno još mnogo
dodatnog istraživačkog rada. Ipak, i ove su indicije dovoljne da ukazu na
nedostatnost i neispravnost judeokršćanskog pogleda na homoseksualno
ponašanje. Pravi razlozi ovakvog svjetonazora bili su prikrivani stoljećima
i sada je vrijeme da ih iznesemo na svjetlo dana i proučimo u skladu sa
suvremenim standardima. Mislim da se može pouzdano reći da hipoteza
srodničke selekcije stoji na mnogo čvršćim temeljima.
Supostavljanje biologije i etike u slučaju homoseksualnosti zahtijeva
mnogo delikatnosti. Ne bi bilo u redu gledati na homoseksualce kao na
zasebnu genetičku kastu, bez obzira na pozitivnu ulogu koju ta grupa ima
u prošlosti i sadašnjosti. Bilo bi još gore kad bismo genetičku adaptivnost
prošlosti uzeli kao kriterij i razlog njihovog prihvaćanja. Najgore bi ipak
bilo ako nastavimo s diskriminacijom homoseksualaca; diskriminacijom
koja se temelji na religijskoj dogmi i besmislenom uvjerenju da je ova
pojava biološki neprirodna.
Središnja tvrdnja ovog poglavlja je da ljudsku seksualnost možemo
lakše definirati uz pomoć novih dostignuća evolucijske teorije. Ako
zanemarimo ovaj pristup, može se dogoditi da ne uspijemo sagledati
važan dio naše povijesti, konačan smisao našeg ponašanja i pravo
značenje odluka koje leže pred nama.
Uz pomoć instrumenata kao što su odgoj i zakon, svako društvo mora
donijeti odgovarajuće odluke vezane uz seksualnu diskriminaciju,
standarde seksualnog ponašanja i podršku obitelji. Kako društvo postaje
sve složenije i povezanije, i odluke koje se donose bit će sve preciznije i
složenije. Na ovaj ili onaj način, uz pomoć znanosti ili intuicije, morat će
se uvažiti i spoznaje evolucijske povijesti, jer ljudska
141 Seksualnost

je priroda tvrdokorna i ne može se silom mijenjati bez plaćanja velike

cijene.
Postoji još nepoznata cijena koju će platiti društva koja se kreću od
pravne jednakosti među spolovima prema statističkoj jednakosti u
profesionalnom životu, ili natrag, prema namjernoj spolnoj diskriminaciji.
Neku će cijenu platiti i zajednice koje se trude oko održavanja nuklearnih
obitelji, kao i one koje žele ukinuti obitelj u korist komunalnog kibucizma.
Postoji još jedna povisoka cijena - a nju još uvijek u obliku velikih patnji
plaćaju neki članovi našeg društva - koju nameću društva s
diskriminacijom homoseksualnosti.
Mislim da se kulture mogu racionalno organizirati. Mi moramo
poučavati, nagrađivati i obuzdavati i dok to radimo moramo uzeti u obzir
vrijednost svake kulture. Kako se ona određuje? Vrijednost je to koja leži
u vremenu i energiji potrebnima za učenje i održavanje, za stvaranje
neuhvatljive vrednote koju nazivamo sreća, i za nadvladavanje naših
urođenih predispozicija.
 7. Altruizam

„Krv mučenika je sjeme Crkve.“ Ova zastrašujuća tvrdnja koju je

izrekao Tertulijan, teolog iz trećeg stoljeća poslije Krista, ukazuje na
temeljnu manjkavost ljudskog altruizma, na slutnju da je glavna svr­
ha neke žrtve tek nadmoć jedne grupe nad drugom. Velikodušnost
bez nade za uzvratom najrjeđi je i najcjenjeniji oblik ljudskog po­
našanja. Takvo je ponašanje suptilno i izmiče definicijama; ono se
pojavljuje tek kod rijetkog i biranog uzorka; prate ga obredi i cere­
monije, dodjele ordena i emocionalni govori. Mi posvećujemo pravi
altruizam da bismo ga nagradili i potakli druge na slične pothvate.
Ljudski je altruizam sve do svoje srži prožet dvoznačnošću tipičnom
za sisavce.
Kao pravi sisavci, za razliku od, recimo, mrava, mi smo fascini­
rani ekstremnim oblicima vlastite žrtve. U vrijeme Prvog i Drugog
svjetskog rata i Vijetnama, najveći dio medalja časti dodijeljeno je
ljudima koji su svojim tijelima zaštitili druge od neprijateljskih me­
taka i granata, spasili skloništa svojih drugova riskirajući svoj život,
ili donijeli neke druge odluke koje su dovele do istog fatalnog isho­
da. Takvo altruistično samoubojstvo predstavlja najviši stupanj hra­
brosti i zaslužuje visoke državne počasti. Ipak, ovo ponašanje osta­
je velika zagonetka. Možemo se upitati što se događalo u svijesti tih
ljudi u trenucima očaja? James Jones u svom djelu o Drugom svjet­
skom ratu napisao je:
 144
Altruizam

Čisto uzbuđenje ratovanja može često voditi čovjeka u svoje­

voljnu smrt, iako bi je mogao izbjeći. U tim posljednjim trenu­
cima kada smrt vreba tek nekoliko metara dalje, možda uzima
maha neka vrsta krajnjeg nacionalnog, socijalnog, čak i rasnog
mazohizma – nekakav radosni, gotovo seksualni ushit i prepu­
štanje – osjećaj koji podupire tih nekoliko zadnjih koraka i pru­
ža priliku za posljednji luksuz baš me briga.
Ova razorna mješavina razuma i strasti, koja je čest dio opisa sudi­
onika ratova, samo je krajnji fenomen unutar bezbrojnih primjera ma­
lih impulsa hrabrosti i velikodušnosti koji čine vezivno tkivo društva.
Čovjek bi mogao doći u iskušenje da ovdje završi s argumentacijom i
prihvati elemente altruizma kao bolju stranu ljudske prirode. Svjesni
bi altruizam u skladu s tim mogao biti transcendentna kvaliteta koja
razlikuje čovjeka od životinja. Ali znanstvenici nisu vični postavlja­
nju nekog fenomena na pijedestal nedodirljivosti, pa je kroz dublju
analizu altruizma jasno da bi upravo sociobiologija mogla dati bitan
doprinos u razumijevanju njegove biti.
Sumnjam da bi bilo koja viša životinja, recimo lav ili orao, ikada
zaslužila medalju časti po kriterijima koji se koriste u našem društvu.
Ipak, jednostavniji oblici altruizma, koje i ljudi lako prepoznaju kao
takve, pojavljuju se prilično često i to ne samo u odnosu prema mla­
dunčadi. Neke vrste malenih ptica kao što su crvendaći, drozdovi ili
sjenice upozoravaju druge pripadnike svoje vrste na blizinu jastreba.
U takvim trenucima oni lete nisko i ispuštaju prepoznatljiv tanak i
pis­kav zvižduk. Iako akustičke osobitosti takvog glasanja ne pomažu
njegovom prostornom lociranju, ni u kojem slučaju nije mudro poka­
zati svoju nazočnost i takav se čin može smatrati nesebičnim.
Pored ljudi, najveći stupanj altruizma u ponašanju pokazuju čim­
panze. Osim što dijele hranu sa svojim drugovima iz lova, oni pozna­
ju i posvajanje mladunčadi. Jane Goodall je u istraživanju, provede­
nom u nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, promatrala tri slučaja
napuštene mladunčadi koju su usvojila njihova starija braća. Važno
je napomenuti da su takve altruistične impulse pokazali upravo bli­
ski rođaci, a ne druge iskusne ženke koje bi mladima mogle pribavi­
ti hranu i bolju zaštitu.
 145
Altruizam

Bez obzira na mnoštvo ovakvih primjera među kralježnjacima,

samo kod nižih životinja, a naročito kod zadružnih kukaca, možemo
naići na pojavu poput altruističnog samoubojstva. Mravi, pčele i ose
branit će svoja gnijezda upravo luđačkom žestinom. Ovo i jest razlog
što ljudi u širokom luku zaobilaze pčelinje košnice i osinja gnijezda,
dok opušteno prolaze pored staništa usamljeničkih vrsta kao što su
ose najeznice.
Pčele bez žalca, vrsta koja nastava tropske krajeve, skupljaju se u
gustim rojevima iznad glave čovjeka koji se previše približio njihovu
gnijezdu i svojim se čeljustima tako snažno zakače za kosu da se pri
raščešljavanju njihove glave odvajaju od tijela. Neke vrste pri napa­
du iz žlijezda ispuštaju paleće otrove na kožu neprijatelja koji ubijaju
i njih. U Brazilu takve kukce nazivaju cagafogos („serači vatre“). Veli­
ki entomolog William Morton Wheeler opisao je susret sa „strašnim
pčelama“, koje su mu otkidale komadiće kože s lica, kao najstrašnije
iskustvo svoga života.
Pčele radilice imaju žalce s kukama u obliku udica čiji su krajevi
okrenuti prema glavi životinje. Kada pčela napadne uljeza, žalac se
zakači i probada njegovu kožu; kad se pčela povuče, žalac ostaje za­
kačen i povlači za sobom čitavu otrovnu žlijezdu i dio utrobe. Pčela
uskoro ugiba, ali takav napad je mnogo djelotvorniji nego da je žalac
ostao netaknut. U ovom slučaju otrovna žlijezda nastavlja ispuštati
otrov u ranu, a miris sličan mirisu banane koji ispušta korijen žalca,
razdražuje ostale pčele i one se poput kamikaza obrušavaju na isto
mjesto. Uzimajući u obzir korist cijele kolonije, samoubojstvo jedin­
ke donosi više koristi nego štete. Pčela radilica ima oko dvadeset do
osamdeset tisuća i sve su to sestre koje je izlegla ista matica. Svaka od
njih može živjeti pedesetak dana, nakon čega bi posve sigurno umr­
la od starosti. Žrtvovanje života, dakle, ne znači mnogo, i nema nika­
kvog uzaludnog uništavanja gena.
Meni najdraži primjer obrane kod zadružnih kukaca pruža jedna
vrsta termita s bombastičnim latinskim nazivom – Globitermes sulfure­
us. Pripadnici vojničke kaste ove vrste su doslovno pokretne bombe.
Od njihove glave pa duž čitava tijela protežu se dvije goleme žlijez­
de. Pri napadu na mrave ili druge neprijatelje, oni iz svojih usta izba­
cuju žuti sekret; ta tvar se u dodiru sa zrakom stvrdne i stopi termi­
 146
Altruizam

te i njihove neprijatelje u ubojitu melasu. Izlučivanje sekreta pomažu

kontrakcije trbušnih mišića koje su ponekad tako žestoke da i abdo­
men i žlijezde znaju eksplodirati, štrcajući obrambenu tekućinu svu­
da naokolo.
To što i ljudi i životinje dijele sposobnost za krajnju žrtvu ne zna­
či da ljudski i životinjski (ako tako nešto postoji) um funkcioniraju
na isti način. Ali to može značiti da ovaj impuls nije nužno božanski
i transcendentalan i da posve opravdano možemo tražiti neko kon­
vencionalnije biološko objašnjenje. Ovakav pristup odmah dovodi do
novog problema: pali heroji nemaju potomstva. Ako žrtve nemaju na­
sljednike, znači da će geni koji dopuštaju stvaranje heroja postupno
nestati iz populacije. U skladu s najstrožim tumačenjem prirodne se­
lekcije mogli bismo predvidjeti ovakav ishod: s obzirom da su ljudi sa
sebičnim genom brojniji od onih s altruističnim genom, mora postoja­
ti tendencija da sebični gen nakon više generacija postane sve rašire­
niji i da se u populaciji pojavljuje sve manje altruističnih osobina.
Kako se onda uopće održava altruizam? U slučaju zadružnih ku­
kaca to je posve jasno. Prirodna selekcija se proširila tako da obuhva­
ća i srodničku selekciju. Termit vojnik koji se žrtvuje, brani ostatak
kolonije, uključujući kralja i kraljicu, svoje roditelje. Kao rezultat, voj­
nikovi plodna braća i sestre imaju priliku za razmnožavanje i preko
njih se umnožava altruistični gen.
Sada se, prirodno, možemo zapitati je li se i ljudska sposobnost za
altruizam razvila zahvaljujući srodničkoj selekciji. Drugim riječima,
jesu li naši osjećaji, koji kod izuzetnih pojedinaca dovode do krajnjeg
žrtvovanja, proizašli iz nasljednih jedinica tijekom razvoja stotina ti­
suća generacija? Ovakvu tezu potkrepljuje činjenica da je tijekom naj­
većeg dijela povijesti čovječanstva glavna društvena jedinica bila obi­
telj i tijesna mreža najbližih srodnika. Upravo ta iznimna kohezija u
kombinaciji sa srodničkom selekcijom, koju je omogućila visoka inte­
ligencija, može nam objasniti zašto je taj oblik selekcije mnogo razvi­
jeniji kod ljudi nego kod majmuna i drugih sisavaca.
Da bismo preduhitrili uobičajenu primjedbu koju postavljaju pred­
stav­nici društvenih znanosti, dopustite mi da uzmem zdravo za go­
tovo da su oblik i intenzitet altruističnih postupaka velikim dijelom
odre­đeni kulturom. Evolucija ljudskog društva očito je u mnogo ve­
 147
Altruizam

ćoj mjeri kulturna nego genska. Ono što se prenosi genima jest emo­
cija koja se nalazi u temelju nekog ponašanja. Sociobiološka hipote­
za ne odgovara na pitanja o razlikama između društava, ali ona može
objasniti zašto se ljudska bića razlikuju od drugih sisavaca i zašto u
pojedinim aspektima života više sliče na zadružne kukce.
Gotovo svi oblici altruizma pokazuju se na neki način sebičnim
što evolucijsku teoriju ovog fenomena čini još složenijom. Nijedan
oblik ljudskog altruizma ne vodi eksplicitno ka potpunom samouni­
štenju. Veliko herojstvo se naplaćuje očekivanjem velikih nagrada, a
od njih svakako nije najmanje vjerovanje u osobnu besmrtnost. Kad
pjesnici govore o sretnom prepuštanju smrti, oni uopće ne misle na
smrt nego na apoteozu ili nirvanu; oni se vraćaju na ono što je Yeats
nazvao lukavštinom vječnosti. Pri kraju knjige Hodočasničko postajanje
Johna Bunyana čitatelj saznaje o skoroj smrti g. Junačnog.
Potom kaza: “Idem k svojemu Ocu. Mada sam kroz velike teš­
koće stigao ovamo, ne kajem se zbog nevolja koje su me pritom
snašle. Dajem svoj mač onome koji će me naslijediti na mojem
hodočašću, a hrabrost i vještinu onome koji je uspije postići.
Posjekotine i ožiljke ću ponijeti sa sobom, neka svjedoče da
sam sudjelovao u Njegovim bitkama, i borio se za onoga koji
će me sada nagraditi.“ (prev. Robert Mandić)
G. Junačni potom upućuje svoje posljednje riječi, Gdje je, smrti, tvo­
ja pobjeda? (1 Kor. 15:55) i odlazi, dok njegovi prijatelji slušaju jek tru­
blji koje ga zovu s druge strane.
Suosjećanje je vrlo selektivan i u krajnjoj instanci sebičan osjećaj.
Hinduizam, primjerice, dopušta pretjeranu skrb o samom sebi i naj­
bližim rođacima, ali ne potiče na suosjećanje s nesrodnim pojedinci­
ma ili nečistim kastama. Temeljni cilj budizma je očuvanje pojedin­
ca uz pomoć altruističnih djela. Vjernik osvaja bodove za bolji život
vršeći plemenite čine i tako dobrim djelima neutralizira loša. I dok
prihvaćaju pojmove univerzalnog suosjećanja, i budističke i kršćan­
ske zemlje nalaze korisnim vođenje agresivnih ratova, od kojih mno­
gi kao svoje opravdanje ističu upravo religiju.
Suosjećanje je vrlo fleksibilan pojam koji pokazuje iznimnu prila­
godljivost političkoj stvarnosti, što znači da se mijenja u korist poje­
 148
Altruizam

dinca, obitelji i trenutačnih saveznika. Čitav je svijet suosjećao s pa­

lestinskim izbjeglicama i njihov je položaj izazvao bijes u arapskim
zemljama. U isto vrijeme gotovo nitko nije spominjao Arape koje je
pobio kralj Husein niti one koji žive u drugim arapskim zemljama
s gotovo nikakvim ljudskim pravima i u mnogo težim materijalnim
okolnostima nego što je slučaj sa stanovnicima Zapadne obale. Kad
je Bangladeš 1971. godine započeo svoju borbu za neovisnost, voj­
ska Pendžaba koju je poslao predsjednik Pakistana počinila je stra­
hote pobivši milijune Bengalaca i otjeravši 9,8 milijuna drugih u iz­
gnanstvo. U tom je ratu stradalo više islamskog stanovništva nego što
iznosi cjelokupna populacija Sirije i Jordana. Ipak, niti jedna arapska
država, ma kako konzervativna ili radikalna bila, nije podržala borbu
Bangladeša za neovisnost. Većina je čak osudila Bengalce izražavaju­
ći solidarnost sa Zapadnim Pakistanom.
Da bismo bolje razumjeli ovu čudnu selektivnost i pokušali raz­
mrsiti zagonetku ljudskog altruizma morat ćemo pojasniti razliku
između dvaju temeljnih oblika suradničkog ponašanja. Prva vari­
janta podrazumijeva altruistički poriv koji je iracionalan i jednostra­
no usmjeren prema drugima; takva vrsta altruizma ne pokazuje ni­
kakvu želju za uzvratom i ne poduzima ništa da dobije nagradu.
Takav oblik ponašanja nazvao sam „tvrdi altruizam“; radi se o po­
našanju na koje vrlo malo ili nimalo djeluje sustav društvene na­
grade ili kazne. Takvo je ponašanje najčešće posljedica srodničke ili
prirodne selekcije unutar suparničkih obitelji ili plemena. Tvrdi al­
truizam služi najbližim srodnicima, a njegova učestalost i intenzitet
opadaju kako opada stupanj srodnosti. Za razliku od njega, „meki“
je altruizam krajnje sebičan. „Altruist“ ovakve vrste otvoreno oče­
kuje nagradu od zajednice za sebe i svoje najbliže. Njegovo dobro
ponašanje je proračunato, dakle potpuno svjesno, a svim detaljima
upravlja složeni sustav društvenih zahtjeva i sankcija. Sposobnost
za meki altruizam se vjerojatno razvila selekcijom pojedinaca i na
nju su snažno utjecali hirovi kulturne evolucije. Psihološki pokreta­
či takvog ponašanja često su laž, prijetvornost i obmana, uključuju­
ći samoobmanu, jer je najbolji izvođač onaj koji vjeruje u istinitost
svoje izvedbe.
 149
Altruizam

Najvažnije pitanje za socijalnu teoriju bilo bi kakav je omjer izme­

đu ove dvije vrste altruizma. Kod pčela i termita odgovor je jasan:
dominira srodnička selekcija i s njome „tvrdi“ oblik altruizma. Među
zadružnim kukcima nema licemjerja. Slično je i kod viših životinja.
Istina, među čovjekolikim i drugim majmunima može se naći primje­
ra recipročnosti. Kad se, primjerice, mužjak pavijana bori za domi­
naciju u čoporu, on se postavi između suparnika i jednog od svojih
prijatelja i strijeljajući pogledom od jednog do drugog traži prijatelje­
vu pomoć. Pavijani koji na takav način sklope savezništvo zajedno će
ukloniti usamljene suparnike za vrijeme parenja. Unatoč ovakvim i
sličnim prednostima, savezništvo je rijetka pojava među pavijanima i
drugim inteligentnim životinjama.
Naprotiv, kod ljudske je vrste „meki“ altruizam razvijen do izvan­
redno razrađenih krajnosti. Reciprocitet između srodnih i nesrodnih
pojedinaca predstavlja ključ ljudskog društva, a postojanje izvrsnih
društvenih ugovora omogućilo je rušenje zakona krute srodničke se­
lekcije. Zahvaljujući zakonitostima reciprociteta, u suglasju s fleksi­
bilnim i beskrajno plodnim jezikom uz genijalnu verbalnu klasifi­
kaciju, ljudska su bića oblikovala dugotrajne ugovore na kojima su
izgrađene kulture i civilizacije.
Ipak, ostaje pitanje leži li iza čitave te ugovorne nadgradnje kori­
jen „tvrdog“ altruizma. Takav nas koncept može podsjetiti na Hume­
ovu dojmljivu slutnju o razumu kao slugi strasti. Stoga se možemo
upitati: kakva je krajnja biološka svrha tih ugovora i koliko je nepoti­
zam tvrdokoran?
Ova distinkcija je veoma važna jer je čisti, „tvrdi“ altruizam nepri­
jatelj civilizacije. Ako ljudskim bićima upravljaju programirani zako­
ni učenja i usmjeren emocionalni razvoj samo u korist vlastitih srod­
nika i plemena, moguće je ostvariti tek skroman stupanj globalne
harmonije. Međunarodna će suradnja u tom slučaju doseći svoje naj­
više domete, odakle će se, uslijed ratova i ekonomske borbe obruši­
ti u ponor, onemogućavajući tako svaki napredak temeljen na čistom
razumu. Imperativi krvi i teritorija postat će tada strasti kojima je ra­
zum samo sluga. Zamislite samo genij koji nastavlja služiti biološke
ciljeve i nakon što je pokazao i u cijelosti objasnio evolucijske korije­
ne bezumlja.
 150
Altruizam

Moja procjena omjera „tvrdog“ i „mekog“ altruizma u ljudskom

ponašanju je optimistična. Ljudska su bića dovoljno sebična i prora­
čunata i time sposobna za neizmjerno veću harmoniju i socijalnu ho­
meostazu. Ova tvrdnja ne proturječi sama sebi jer je krajnja sebičnost,
ako je sukladna s drugim zakonitostima biologije sisavaca, ključ za
pronalaženje gotovo savršenog društvenog sporazuma.
Moj optimizam proizlazi iz poznavanja prirode tribalizma i etnič­
nosti. Kad bi altruizam bio isključivo jednostran, to bi znatno osnaži­
lo srodničke i etničke veze. Vrste saveza koje se na tome temelje, po­
stale bi praktički neuništive, a s vremenom bi se toliko ispreplele da
bi ugušile mogućnost kulturalnih promjena. Pod takvim okolnosti­
ma, vrhunska bi vrednota bila očuvanje društvenih jedinica srednjeg
stupnja, to jest proširene obitelji i plemena, što bi opet bilo na štetu
pojedinaca i nacionalnog interesa.
Da bismo bolje razumjeli ovu ideju, vratimo se načas na osnove teo­
rije evolucije. Zamislimo nekakav spektar sebičnog ponašanja. Na jed­
nom njegovom kraju nalaze se oblici ponašanja koji donose korist samo
pojedincu; nešto dalje oni koji koriste nuklearnoj obitelji, zatim proši­
renoj obitelji (uključujući rođake, bake i djedove i sve druge koji igraju
ulogu u srodničkoj selekciji), čoporu, plemenu i konačno, na drugom
kraju spektra najvišim društvenopolitičkim strukturama. Koji je od
ovih stupnjeva najsrodniji urođenim predispozicijama ljudskog socijal­
nog ponašanja? Ako želimo odgovor valja nam pogledati na prirodnu
selekciju iz druge perspektive i uvidjet ćemo da urođeni oblici ponaša­
nja štite upravo one jedinice koje su izložene najjačoj prirodnoj selekci­
ji, one koje se u skladu sa zahtjevima okoliša najviše množe i najčešće
umiru. Kod morskih pasa, primjerice, prirodna selekcija djeluje uglav­
nom na individualnoj razini; svaki oblik ponašanja je egocentričan i sa­
vršeno prikladan za dobrobit jednog jedinog morskog psa i njegovog
direktnog potomstva. Kod meduza kao što su loptaši i drugi cijevnja­
ci koji se sastoje od mnoštva koordiniranih polipa, jedinica selekcije je
isključivo kolonija. Individualni organizam, sveden i uronjen u želati­
nastu masu ne znači gotovo ništa. Nekim članovima kolonije nedostaje
utroba, drugima živčani sustav, većina nije sposobna za reprodukciju,
a svi mogu biti odbačeni i regenerirani. Kod pčela, termita i drugih za­
družnih kukaca usmjerenost na koloniju je tek nešto malo manja.
 151
Altruizam

Ljudska bića zauzimaju dio spektra između dvije krajnosti. Osta­

je nam pitanje koji je to dio. Postoje dokazi koji upućuju na zaklju­
čak da u ljudskom ponašanju preteže individualni element. Narav­
no, ne radi se o stupnju individualnosti kakav nalazimo kod morskih
pasa i majmuna, ali smo, po ovom parametru, još uvijek bliži njima
nego pčelama. Ponašanje pojedinca, uključujući i prividno altruistič­
ne čine u korist plemena i nacije, na ponekad vrlo neizravan način
donosi evolucijsku prednost upravo tom pojedincu i njegovim najbli­
žim srodnicima. Izvanredno razrađeni oblici društvene organizacije,
unatoč vanjskom izgledu, u konačnici služe kao sredstva za promi­
canje osobnog boljitka. Ljudski je altruizam u odnosu prema najbli­
žim srodnicima onaj „tvrdog“ tipa, iako u manjoj mjeri nego što je
to kod zadružnih kukaca i kolonijalnih beskralježnjaka. U drugim se
okolnostima radi o „mekom“ altruizmu. Rezultat takve kombinacije
je smjesa podvojenosti, prijetvornosti i osjećaja krivnje koja neprekid­
no muči ljudski um.
Do vrlo sličnog zaključka došli su biolog Robert L. Trivers i, uz
manje stručne terminologije, socijalni psiholog Donald T. Campbell,
koji je zaslužan za procvat znanstvenih studija o altruizmu i moral­
nom ponašanju. Koristeći se golemim brojem informacija koje su na­
mrla sociološka istraživanja, Milton M. Gordon je zaključio da „čo­
vjek koji brani čast ili radi za dobrobit svoje etničke grupe, zapravo
djeluje u svoju osobnu korist“.
Prevlast egocentrizma nad etničkom zajednicom ili narodom
može se dobro uočiti promatranjem ponašanja pojedinih etničkih
grupa koje se nalaze u stresnim situacijama. Sefardski Židovi s Jamaj­
ke koji emigriraju u Englesku ili Ameriku mogu se, ovisno o okolno­
stima, pridružiti židovskoj zajednici u novoj sredini ili se odreći svo­
jih etničkih veza sklapajući brakove s nežidovima, i tako se stopiti s
kulturom domaćina. Portorikanci koji migriraju između San Juana i
New Yorka pokazuju još veću prilagodljivost. Crnoputi Portorikan­
ci u samom Portoriku čine dio crnačke zajednice, dok se u New Yor­
ku pridružuju zajednici Portorikanaca. Ako im se u New Yorku pru­
ži prilika za korištenje zakonske kvote za manjine, oni spremno ističu
svoju boju kože, dok se u odnosu s bijelcima pozivaju na latinsku kul­
turu zanemarujući svoju rasu. Kao i kod sefardskih Židova, obrazo­
 152
Altruizam

vani Portorikanci raskidaju etničke veze i nastoje se što više uklopiti

u domaćinsku kulturu.
Orlando Patterson sa Sveučilišta Harvard pokazao je kako takvo
asimilirajuće ponašanje (engl. melting pot) uz prikladnu analizu može
doprinijeti dubljem uvidu u za­kon­i­tosti ljudske prirode. Primjer Ki­
neza s Karipskog otočja za­do­vo­ljava kriterije pravog kontroliranog
eksperimenta. Detalj­nim pro­u­čavanjem njihova iskustva moguće je
izdvojiti ključne kulturalne varijable koje se odnose na etničku pri­
padnost. Kad su kineski doseljenici potkraj devetnaestog stoljeća sti­
gli na Jamajku, pružila im se mogućnost da u potpunosti preuzmu
područje trgovine na malo. Postojao je, naime, izvjestan ekonomski
vakuum: crni zemljoradnici bili su vezani za selo i plantaže robovla­
sničkog tipa, dok su Židovi i drugi bijelci tvorili višu klasu kojoj je
trgovina bila ispod časti. Tu su nišu možda mogli popuniti obojeni
mješanci, ali to se nije dogodilo jer su oni oponašali bijelce u želji da
se uspnu na društvenoj ljestvici. Kinezi su činili manje od jedan po­
sto stanovništva, ali uspjeli su preuzeti trgovinu i silno je unaprijediti.
Oni su se ne samo specijalizirali za trgovinu nego i učvrstili svoj sta­
tus zahvaljujući etničkoj solidarnosti i strogim zakonima o sklapanju
brakova. To je pravi primjer kako se etnička svijest i namjerna kultur­
na isključivost mogu staviti u službu individualnog boljitka.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća društvena se situacija dra­
stično promijenila, a s njom i etos kineske populacije. Kad je Jamajka
stekla neovisnost, novu je elitu činila rasna mješavina čvrsto usmje­
rena ka stvaranju nacionalne, umjetne kreolske kulture. Pridruživa­
nje toj eliti bilo je i u interesu kineske enklave, i oni su to spremno
prihvatili. U periodu od petnaestak godina Kinezi su prestali posto­
jati kao izdvojena kulturna grupa. Promijenili su i način poslovanja i
od trgovine na malo preuzeli veletrgovinu, tj. izgradnju i upravljanje
velikih supermarketa i opskrbnih centara. Prihvatili su građanski stil
života i kreolsku kulturu i prebacili težište s tradicionalne proširene
obitelji na nuklearnu obitelj. Pored svega toga oni su zadržali etnič­
ku svijest, ali ne kao slijepi genetički imperativ nego kao ekonom­
sku strategiju. Najuspješnije obitelji su one koje naj­dos­ljed­nije po­
štuju zakone endogamije; žene su tu sredstva kojima se razmjenjuje,
združuje i održava imutak unutar manjih obiteljskih grupa. Budući
 153
Altruizam

da njihovi običaji ne utječu na asimilaciju u kreolsku kulturu, Kine­

zi su ih zadržali.
U Gvajani, maloj državi na sjevernoj obali Južne Amerike, u proš­
losti poznatoj kao Britanska Gvajana, kineski su doseljenici naišli na
posve drukčiju vrstu izazova, iako je njihovo porijeklo bilo isto kao i
kod Kineza s Jamajke – došli su iz istih dijelova Kine i uglavnom iz
istih razloga. No situacija u gradovima stare Britanske Gvajane bila
je ponešto drukčija: područje trgovine već su bili zauzeli Portugalci,
dose­ljeni tijekom četrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stolje­
ća. Bijela vladajuća klasa dala je prednost Portugalcima jer su im kao
grupa u rasnom i kulturnom smislu bili bliži. Neki od Kineza uspjeli
su razviti trgovačke poslove, ali nikad nisu zavladali tim podru­čjem
djelatnosti. Većina je bila prisiljena pokušati s drugim poslovima za­
uzevši s vremenom čak i više državne pozicije. Niti jedna od tih alter­
nativa nije pridonosila jačanju etničke svijesti; takva svijest nije, kao
u slučaju trgovine, donosila veću dobit. I tako su Kinezi iz Britanske
Gvajane spremno prihvatili cvatuću kreolsku kulturu. Već oko 1915.
godine jedan od najrevnijih promatrača ove zajednice, Cecil Clemen­
ti, mogao je s razlogom reći: „U Britanskoj Gvajani postoji kineska za­
jednica o kojoj Kina ne zna ništa, i koja ne zna gotovo ništa o Kini.“
Ipak, njihov uspjeh je bio više nego zadovoljavajući: iako čine tek 0,6
posto ukupne populacije, oni predstavljaju snažan element srednje
klase i upravo iz njihovih redova potječe prvi predsjednik republike,
Arthur Chung.
Patterson je zahvaljujući rezultatima svojih istraživanja i istraživa­
nja drugih sociologa donio tri zaključka o prirodi ljudskog udruživa­
nja i altruizma: 1. Kada povijesne okolnosti dovedu do sukoba izme­
đu etničkih, rasnih i klasnih interesa, pojedinac nastoji održati najniži
stupanj konflikta; 2. Pojedinac po pravilu djeluje tako da ostvari svo­
ju korist iznad koristi drugih; 3. Iako povremeno mogu prevladati ra­
sni i etnički interesi, oni koji se odnose na socioekonomski status po­
kazuju se dugoročno najvažnijima.
Snagu i svrhu individualnog etničkog identiteta određuje opći
interes njegove socioekonomske klase i taj osjećaj služi prvenstve­
no njemu samome, zatim klasi i tek na kraju etničkoj grupi. Politička
znanost poznaje zakonitost, takozvani Directorov zakon, po kojoj se
 154
Altruizam

javni prihod uvijek raspoređuje na korist klase koja kontrolira vlast.

U SAD-u to je, dakako, srednja klasa. Jasno se vidi da sve vrste insti­
tucija, od korporacija do crkava, usmjeravaju svoj razvoj u skladu s
interesom onih koji njima upravljaju. Ako se vratimo u biološke okvi­
re, možemo ustvrditi da je ljudski altruizam onaj „mekog“ tipa. Želi­
mo li potražiti „tvrde“ elemente, valja nam pomno istražiti život po­
jedinca i njegov odnos prema djeci i najbližim srodnicima.
I pored svega ovoga, ostaje nam važna činjenica da ljudski altru­
izam uobličuje snažna emocionalna kontrola čiji oblik više pristaje
„tvrđim“ razinama. Najsnažniji oblik moralne agresije je upravo for­
siranje reciprociteta. Varalice, otpadnici, apostati i izdajnici izaziva­
ju univerzalnu mržnju, dok se čast i lojalnost potkrepljuju sustavom
vrlo krutih pravila. Vrlo je vjerojatno da zakonitosti učenja koje se te­
melje na urođenim, primarnim potkrepljenjima, usmjeravaju ljude ka
usvajanju ovakvih vrednota i to u odnosu na vlastitu grupu. Uz njih
se razvijaju i oprečni oblici ponašanja, koji važe za odnos prema pri­
padnicima drugih grupa, kao što su teritorijalnost i ksenofobija.
Usudio bih se otići još dalje i kazati kako je najdublja struktura al­
truističnog ponašanja, koja se temelji na naučenim pravilima i emoci­
onalnoj zaštiti, rigidnog i univerzalnog tipa. Iz takve strukture proi­
zlazi niz predvidivih reakcija kakve su već opisali stručniji autori kao
što su Bernard Berelson, Robert A. LeVine, Nathan Glazer i drugi.
Evo i jednog od takvih zaključaka: što je grupa slabija, to više kori­
sti grupni narcizam kao kompenzacijsko sredstvo. Vrijedi i obrnuto:
što je grupa veća to je manje narcističko zadovoljstvo koje mu pru­
ža identifikacija s grupom, slabije su vezne niti unutar grupe i veća je
vjerojatnost da će se pojedinci identificirati s nekom manjom podgru­
pom. Postoji još jedan zgodan zaključak: ako postoje podgrupe, reci­
mo neko homogeno područje unutar veće zemlje, velika je vjerojat­
nost da ono neće ostati dio te zemlje i da će postići neovisnost. Većina
stanovnika takvih regija teži ka sužavanju političkih granica sužava­
jući fokus svoje grupne identifikacije.
Glavne osobine „mekog“ altruizma, možemo to reći u sažetku,
jesu snažna emocionalnost i nepouzdanost u stvaranju odnosa. Lju­
di su vrlo dosljedni u definiranju kodeksa časti, ali krajnje prevrtlji­
vi kad se postavi pitanje na koga se taj kodeks odnosi. Genij ljudske
 155
Altruizam

društvenosti leži u lakoći kojom se stvaraju, prekidaju i ponovno us­

postavljaju savezi i to uvijek sa snažnim i strastvenim pozivanjem na
vječne zakone. I danas, kao i u ledeno doba, postoje podjele na „naše“
i „njihove“, ali razdjelna linija se veoma često mijenja. Profesionalni
sport se temelji upravo na trajnosti ovog fenomena. Na devedeset mi­
nuta gledateljev se svijet svodi na primarnu fizičku borbu – surogat
plemenskih sukoba. Zna se da sportaši dolaze odasvud i da su tran­
sferi svakodnevna pojava, te se čak čitavi timovi prodaju drugim gra­
dovima. Ali to nema veze; navijači se identificiraju sa svojom agre­
sivnom unutarnjom grupom, ushićeni timskim duhom, hrabrošću i
žrtvom i ekstatično slaveći svoje pobjede.
Slično je i s nacijama. Tijekom posljednjih trideset godina politički
su se savezi mijenjali od sukoba između sila Osovine i Saveznika, do
onog između komunista i zapadnog svijeta, sve do najnovijih suprot­
nosti između velikih ekonomskih blokova. Ujedinjeni narodi su u isto
vrijeme forum koji služi izlaganju idealističko-humanitarne retorike i
kaleidoskop različitih saveza, koji se, zbog sebičnih interesa, mijenja­
ju vrtoglavom brzinom.
Na isti način nas zbunjuje zamršenost religijskih sukoba. Neki
arapski ekstremisti misle da je borba protiv Izraela sveti rat za opsta­
nak islama. Kršćanski evanđelisti sklapaju savez s Bogom i njegovim
anđelima protiv Sotone i tako pripremaju svijet na drugi Kristov do­
lazak. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se nekadašnji revolucionar El­
dridge Cleaver i Charles Colson, arhetipski tajni agent, izdižu ponad
svojih spoznajnih okvira, staju na stranu Krista i stupaju na drevno
bojno polje religije. Sadržaj ne znači mnogo, forma znači sve.
Posvećivanje duhovnim obvezama sve do trenutka dok ih sami ne
ukinemo tipično je za ljudski rod. Ljudi ulažu golemu energiju u odr­
žavanje nekog saveza, a za to vrijeme čuvaju u rezervi još nekoliko slič­
nih opcija. S obzirom da je altruistični impuls tako moćan dobro je da
se najčešće radi o „mekom“ tipu. Kad bi bio „tvrd“, povijest bi naliko­
vala golemom kukcolikom spletu intriga punom nepotizma i rasizma
s mračnim izgledima za budućnost. Ljudska bi bića u takvom svijetu
žudno čekala priliku da se, doslovno i na stravičan način, žrt­vuju za
svoje krvne srodnike. Umjesto toga, mi imamo tek nedostatne sposob­
nosti za stvaranje društvenih dogovora, ograničene na način tipičan za
 156
Altruizam

sisavce, u kombinaciji s osvježavajućim, optimističnim cinizmom koji

racionalnim ljudima uvelike pomaže u ostvarenju njihovih nauma.
Vratimo se sada pojmu hipertrofije, kulturalnog bujanja urođenih
ljudskih osobina. Malcolm Muggeridge jednom me je upitao – a što s
maj­kom Terezijom? Kako nam biologija može protumačiti pojavu ži­
vih svetaca među nama? Majka Terezija, članica Misionarki ljubavi,
čitav život skrbi za zadnju sirotinju Kalkute; skuplja umiruće s ploč­
nika, spašava odbačenu novorođenčad sa smetlišta, pomaže ranjeni­
ma i bolesnima koje nitko ne želi dotaknuti. Unatoč međunarodnim
pri­zna­­njima i bogatim nagradama ona živi u potpunom siro­maš­tvu
po­sve­­ćena mukotrpnom radu. U svojoj knjizi Majka Terezija Mug­ge­
ridge kaže: „Majka Terezija svaki dan susreće Isusa; prvo na misi gdje
dobiva potporu i snagu; tijekom dana u svakoj potrebnoj, patničkoj
duši koju susreće i njeguje. Isti je to Isus – onaj na oltaru i onaj na uli­
ci. Jedan bez drugoga ne postoje.”
Može li kultura toliko izmijeniti ljudsko ponašanje i približiti ga al­
tru­ističkom savršenstvu? Je li moguće dodirnuti neki čarobni talis­man
ili kreirati kakvu skinerovsku tehnologiju pomoću koje će se rađati
rasa svetaca? Odgovor je – ne. Za početak trijeznog razmišljanja pri­
sjetimo se Isusovih riječi iz Markova evanđelja: „Idite po svem svijetu
i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao
i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.“ Ove rije­
či objašnjavaju izvore religijskog altruizma. Gotovo istovjetne formula­
cije, jasna izričaja i savršeno altruistične prema članovima svoje grupe,
izrekli su proroci svih velikih religija, uključujući i one marksističko-le­
njinističke. Svi su se oni borili za nadmoć nad drugima. Majka Terezija
je izuzetna osoba, ali ne smije se zaboraviti da je ona vezana za službu
Kristu i uvjerenje o besmrtnosti svoje Crkve. Lenjin koji je propovije­
dao ništa manje utopijski, iako suparnički nauk, smatrao je da je kr­
šćanstvo neiskazivo zlo, najstrašniji oblik zaraze; ovakav kompliment
su mu kršćanski teolozi mnogo puta uzvratili.
„Kad bi samo bilo tako jednostavno!“ rekao je Aleksandar Solže­
njicin u svom Arhipelagu Gulag. „Kad bi negdje postojali zli ljudi koji
podmuklo počinjaju sva zla, i kad bi bilo dovoljno odvojiti ih od nas
i uništiti ih. Ali crta koja razdvaja dobro i zlo dijeli srce svakog ljud­
skog bića. A tko to želi uništiti dio vlastitog srca?“
 157
Altruizam

Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo okošta­

vanje. Ona je podložna biološkim imperativima nad kojima je mnogi
zamišljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i du­
bljeg uvida u društvene dogovore, moguće je doći tek kroz pomnije
znanstveno ispitivanje moralnosti. Lawrence Kohlberg, stručnjak za
psihologiju odgoja, skicirao je šest susljednih faza etičkog razmišlja­
nja koje čine dio ljudskog mentalnog razvoja. Takav razvoj počinje u
dječjoj dobi, s potpunom ovisnošću o vanjskim pravilima i kontro­
li do životnog razdoblja s razrađenim, individualiziranim moralnim
odrednicama. Evo i opisa tih faza: 1. poslušnost pravilima i autorite­
tu da bi se izbjegla kazna, 2. prilagodba ponašanju grupe da se dobije
nagrada i razmijene usluge, 3. ponašanje „dobrog djeteta“, želja da se
svidi drugima i izbjegne odbačenost, 4. usmjerenost na dužnost, na­
stojanje da se izbjegne kritika autoriteta, 5. legalistička usmjerenost,
priznavanje vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi
pravila da bi se očuvalo zajedničko dobro, 6. svjesna usmjerenost ili
usmjerenost prema načelima, temeljna vjernost načelima izbora, koji
mogu nadići zakone ako ti zakoni donose više štete nego koristi.
Ove etape se temelje na verbalnim reakcijama djece, tj. na njihovim
odgovorima na pitanja o moralnim problemima. Ovisno o inteligen­
ciji i odgoju, razvoj se može zaustaviti na bilo kojoj prečki ove ljestvi­
ce. Većina ljudi dosegne četvrti ili peti stupanj. Do četvrtog stupnja
nalazimo se otprilike na razini pavijana i čimpanza. Na petom stup­
nju, kad etičke reference postaju djelomice legalističke i sporazumne,
pojavljuje se oblik morala na kojem se temelji većina ljudskih zajedni­
ca. Ako je ovakvo tumačenje ispravno, može se reći da je ontogeneza
moralnog razvoja rezultat genske asimilacije i da je sada dio automat­
skih procesa mentalnog razvoja. Sve do petog stupnja pojedinca vode
urođeni zakoni učenja i skup prilično nefleksibilnih emocionalnih re­
akcija. Dakako, uslijed neočekivanih događaja u kritičnim trenucima
može doći i do skretanja. Činjenica je da postoje i sociopati, ali većina
ljudi dosiže četvrti ili peti stupanj i tako stječe sposobnost za skladan
život – u pleistocenskom logoru lovaca-sakupljača.
Budući da više ne živimo u čoporima takve vrste, šesti stupanj pri­
pada području onkraj biologije i stoga je najviše od sviju podložan hi­
pertrofiji. Pojedinac sada bira načela po kojima prosuđuje grupu i za­
 158
Altruizam

kon. Propisi koji se temelje na emocijama po svoj su prilici biološkog

porijekla i služe tek za učvršćivanje primitivnih društvenih uređenja.
Takav se moral nesvjesno oblikuje da bi dao opravdanje posvećenju
grupe, prozelitističkom karakteru altruizma i obrani teritorija.
Ako su pak ova načela nastala uz pomoć znanja i razuma, ona, ba­
rem u teoriji mogu biti ne-darvinovskog tipa. To nas neminovno vodi
ka drugoj velikoj duhovnoj dilemi. Filozofsko pitanje koje iz ovoga
proizlazi je: Može li kulturna evolucija viših etičkih vrednota krenuti
svojim putem i može li u potpunosti zamijeniti gensku evoluciju? Mi­
slim da ne može. Geni drže kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga,
ali na kraju se sve vrednote moraju naći unutar granica koje im odre­
đuje njihov učinak na gensku zalihu. Mozak je također proizvod evo­
lucije. Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocio­
nalne reakcije koje ga potiču i vode – samo tehnika koja omogućava
zaštitu genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu
funkciju morala.
 8. Religija

Sklonost religijskim vjerovanjima je vjerojatno najsloženija i najmoćnija,

a po svoj prilici i neiskorjenjiva sila ljudskog uma. Emile Durkheim,
poznat kao agnostik, religijsku je praksu označio kao posvećenje grupe
smatrajući je samom srži društva. Religija je jedno od općih mjesta
društvenog ponašanja i u svakom društvu, od zajednica lovaca-sakupljača
do socijalističkih republika, ona se pojavljuje u nekom od prepoznatljivih
oblika. Najstarije religijske izraze predstavljaju oltari od kosti i pogrebni
obredi neandertalaca. U Shanidaru, u Iraku, pronađen je grob ukrašen sa
sedam vrsta cvijeća koje je za neandertalskog čovjeka imalo medicinsku i
ekonomsku vrijednost. Takvim dekorom se vjerojatno odavala čast nekom
šamanu. Od tih davnih vremena pa do danas, tvrdi antropolog Anthonv F.
C. Wallace, ljudi su stvorili oko sto tisuća religija.
Skeptici uporno vjeruju da će znanost i obrazovanje potpuno istisnuti
religiju, koju oni drže pukom iluzijom. Najodličniji među njima vjeruju da
se čovječanstvo kreće prema znanju pomoću logotakse, automatske
orijentacije prema informaciji, pa će i organizirane religije uzmaknuti kao
što noćna tama uzmiče pred jutarnjim svjetlom. No ovakva koncepcija
ljudske prirode, koja vuče porijeklo još od Aristotela i Zenona, nikada se
nije činila tako tričavom kao danas. Ako ništa drugo, znanje se stavlja u
službu religije. Sjedinjene Države, znanstveno i tehnološki najrazvijenija
nacija u povijesti, također je i najreligioznija nakon Indije. Po rezultatima
anketa iz 1977. godine,
160 Religija

94 posto Amerikanaca vjeruje u Boga ili u neko više biće, a 31 posto

doživjelo je neku vrstu duhovnog uvida ili prosvjetljenja, barem laki dodir
epifanije. Najveći knjiški hit 1975. godine bila je knjiga Billvja Grahama
Anđeli: tajni Božji glasnici, koja se prodala u 810 tisuća tvrdo ukoričenih
primjeraka.
U Sovjetskom Savezu organizirana religija još uvijek cvate i nakon
šezdeset godina pritiska doživljava čak i svojevrsnu renesansu. Od ukupne
populacije od dvjesto pedeset milijuna, barem trideset milijuna pripada
Pravoslavnoj crkvi - dvostruko više članova od same Partije - pet milijuna
su članovi Katoličke i Luteranske crkve, a dva milijuna pripadaju
evangeličkim sljedbama poput baptista, pentekostalaca i adventista. Tu je i
dvadeset do trideset milijuna muslimana, dok dva i pol milijuna otpada na
najžilaviju od svih grupa - ortodoksne Židove. Institucionalni sovjetski
marksizam, koji sa čitavom svojom ikonografijom i sam predstavlja vrstu
religije, nije uspio iskazati ono što većina Rusa već stoljećima smatra
dušom svog nacionalnog bića.
Znanstveni humanizam nije bio ništa uspješniji. U svom djelu Sustav
pozitivne politike, objavljenom između 1846. i 1854. godine, Auguste
Comte tvrdi da se religijsko praznovjerje može poraziti u samom izvoru.
On predlaže da obrazovani ljudi organiziraju neku vrstu svjetovne religije
koja podrazumijeva postojanje hijerarhije, liturgije, kanona i sakramenata
sličnih onima u Katoličkoj crkvi, ali u kojoj društvo zamjenjuje Boga, a
predmet štovanja je Najviše biće. U današnje vrijeme znanstvenici
organiziraju stručne grupe poput Američkog humanističkog društva i
Instituta za proučavanje religije u doba znanosti. Oni financiraju
specijalizirane časopise i organiziraju kampanje kako bi diskreditirali
kršćanski fundamentalizam, astrologiju, Immanuela Velikovskog i slične
pojave. Njihovi rafali logičkih argumenata, potkrijepljeni arogancijom
Nobelovih laureata, djelotvorni su poput metaka koji prolaze kroz maglu.
Vjernici i svi oni koji slijede Jeane Dixon, a nisu nikada čuli za Ralpha
Wendella Burhoea, brojčano daleko nadmašuju znanstvenike. Čini se da
se ljudi radije odlučuju za opciju vjerovanja. Oni će radije odabrati
prazninu kao svrhu, kako je s očajem ustanovio Nietzsche u doba kad je
znanost tako mnogo obećavala, nego biti lišeni svrhovitosti.
161 Religija

Neki dobronamjerni učenjaci pokušavali su pomiriti znanost i religiju

smještajući ih u odvojene niše. Newton je sebe doživljavao ne samo kao
znanstvenika, nego i kao povjesničara čija je dužnost protumačiti značenje
Svetog pisma kao autentičnog povijesnog dokumenta. Iako su njegova
postignuća stvorila prvu modernu sintezu prirodnih znanosti, on ih je
smatrao tek usputnom postajom na putu prema razumijevanju
nadnaravnog. Stvoritelj je, tako je vjerovao Newton, svakom znanstveniku
dao na čitanje dva djela - knjigu prirodu i svete spise. U današnje vrijeme,
zahvaljujući nezaustavljivom napretku znanosti, čiji je pionir bio upravo
Newton, Božja je imanencija stjerana u prostore ispod subatomskih čestica
i onkraj najudaljenijih galaksija. Ovo prividno udaljavanje Boga,
potaknulo je druge filozofe i znanstvenike da stvore tzv. „procesnu
teologiju” po kojoj se Božja prisutnost može izvesti iz atomske strukture.
Po uvjerenju Alfreda Northa Whiteheada, Bog nije nikakva izvanjska sila
koja stvara čudesa i koja se nalazi u pozadini metafizičkih istina. On je
nazočan neprekidno i u svemu; on je onaj koji vodi procese sinteze
molekula iz atoma, živih organizama iz molekula i uma iz materije.
Nemoguće je govoriti o svojstvima elektrona prije nego se u potpunosti
shvati njihov završni produkt - um. Proces je prava stvarnost, a prava
stvarnost je proces i ruka Božja se očituje upravo kroz zakone znanosti. U
skladu s ovim postavkama religijska i znanstvena stremljenja su u
potpunosti sukladna, što dobronamjernim znanstvenicima osigurava
potreban duševni mir. No sve ovo o čemu govorimo, a čitatelj će to
spremno priznati, miljama je udaljeno od stvarne religije urođeničkih
obrednih plesova i Tridentskog koncila.
Danas, baš kao i u prošlosti, čovjek ne može ni zamisliti značenje sraza
između nesavladivog znanstvenog materijalizma i tvrdokornih religijskih
uvjerenja. Možemo se tek pokušati nositi s ovim problemom uz pomoć
stupnjevitog pragmatizma. Naša shizofrenična društva napreduju
zahvaljujući znanstvenim spoznajama, ali preživljavaju na nadahnućima
koja su plod neznanstvenih vjerovanja, onih vjerovanja koja znanost
pokušava izbrisati. Vjerujem da bi se uz pomoć sociobiologije religije,
ovaj paradoks mogao razriješiti barem na intelektualnoj razini, možda ne
odjednom, ali svakako s posljedicama koje je teško predvidjeti. Iako su
manifestacije religijskog isku-
162 Religija

stva raskošne, višedimenzionalne i toliko složene da se i najsposobniji

psihoanalitičari i filozofi mogu lako zagubiti u njihovom labirintu,
vjerujem da je religijske prakse moguće ocrtati unutar dviju dimenzija -
genetičke prednosti, odnosno evolucijske promjene.
Dopustite mi da malo ublažim ovu tvrdnju. Naime, ako načela
evolucijske teorije uistinu sadrže ključ za razumijevanje teologije, to
objašnjenje ne može obuhvatiti sve detalje religijskih fenomena.
Tradicionalnim metodama redukcije i analize, znanost može objasniti
religiju, ali ne može umanjiti važnost njene biti.
Poslužit ćemo se jednom povijesnom epizodom koja nam može
poslužiti kao parabola za sociobiologiju religije. Tasmanijski su
Aboridžini, baš kao i psoglavi vučaci, vrsta vukolikog tobolčara, s kojima
su dijelili stanište, potpuno istrijebljeni. Britanskim je kolonistima trebalo
samo četrdeset godina (vukovi su preživjeli još stotinu godina, sve do
1950) da ih dokrajče. Ovakvu brzinu naročito tragično doživljavaju
antropolozi, jer Tasmand, pravi „divljaci”, nisu mogli prenijeti nikakva
opisa svoje kulture ostatku svijeta. O njima se zna vrlo malo, osim da su
bili lovci i sakupljači niska rasta, crvenosmeđe boje kože i kovrčave kose,
otvorena i vedra karaktera. O njihovom porijeklu može se samo nagađati.
Najvjerojatnije su bili potomci australskih Aboridžina koji su došli na
Tasmaniju prije nekih deset tisuća godina, prilagodivši se biološki i
kulturološki okružju hladnih i vlažnih prašuma tog otoka. Sve što je od
njih ostalo tek je par fotografija i kostura. Nije moguće niti rekonstruirati
njihov jezik jer rijetki Europljani koji su ih sreli nisu smatrali vrijednim
truda praviti takve zabilješke.
Britanski kolonisti koji su počeli naseljavati Tasmaniju početkom
devetnaestog stoljeća, gledali su na urođenike kao na pripadnike niže rase.
Oni su predstavljali samo male smeđe prepreke u razvoju zemljoradnje i
civilizacije. U skladu s takvim stavom Britanci su ih znali goniti tijekom
organiziranih hajki ili ubijati zbog najmanjih prekršaja. Jednom su pobili
grupu muškaraca, žena i djece samo zato što su ti nesretnici za svog
uobičajenog lova na klokane trčali u njihovom pravcu. Mnogi su pomrli
od sifilisa i drugih bolesti koje su donijeli Europljani. Točka bez povratka
dosegnuta je 1842. godine kad je broj urođenika od početnih pet tisuća
pao na samo trideset. Preostale žene su bile prestare za rađanje djece, a
sama kultura je atrofirala.
163 Religija

Svjedok posljednjih etapa ove propasti bio je George Robinson, misionar

iz Londona i veliki altruist. Godine 1830, kad je ostalo samo nekoliko
stotina Tasmanaca, Robinson je započeo herojsku i gotovo usamljeničku
bitku za spas rase. Stupajući u kontakt s preživjelima, on ih je s velikom
suosjećajnošću pokušavao nagovoriti da napuste prašume i presele se u
gradove. Nekolicina ga je poslušala i takvi su pojedinci uglavnom završili
kao skitnice. Robinson je ostale poveo u rezervat na otoku Flinders,
izoliranom mjestu sjeveroistočno od Tasmanije. Tamo su ih nahranili
usoljenom govedinom i slatkim čajem, navukli im europska odijela,
poučili osnovama osobne higijene, korištenju novca i načelima strogog
kalvinizma.
I tako su preživjeli Tasmanci svaki dan pohađali svoju malenu crkvu i
slušali propovijedi Georgea Robinsona. Iz ove završne faze njihove
kulturne povijesti sačuvan je i dokument, na pidžin-engleskom: „Jedan
Bog ... dobri urođenik, mrtvi urođenik ide u nebo ... zli mrtvi urođenik ide
dolje, zli duh, vatra. Urođenik plače, plače, plače...” Ovaj katekizam
ponavlja poruke koje je lako razumjeti:
Što će Bog učiniti sa svijetom?
Spaliti ga!
Voliš li đavola?
Ne!
Zašto nas je Bog stvorio?
Jer je to bila njegova volja...
Tasmanci nikako nisu mogli preživjeti tako grubo satiranje vlastite
duše. S vremenom su postali tmurni, letargični i nisu više rađali djecu.
Mnogi su umrli od gripe i upale pluća. Preživjele su još jednom preselili u
novi rezervat, ovaj put pokraj Hobarta na tasmanskom kopnu. Posljednji
preživjeli muškarac, među Europljanima poznat kao King Billy, umro je
1869. godine, a par godina nakon njega umrlo je i nekoliko preostalih
žena. Europljani su ih sada promatrali s izuzetnim interesom i, na samom
kraju, s poštovanjem. U tom razdoblju George Robinson je zasnovao
vlastitu, poveliku obitelj. Njegov životni cilj bio je spasiti urođenike od
istrebljenja tjerajući ih da se podvrgnu pravilima njegove religije.
164 Religija

Kako se nastavljao razvoj antropologije i povijesti, ove su znanosti uporno

podržavale jedan od zaključaka Maxa Webera. On je tvrdio da
najelementarnije religije streme nadnaravnom iz običnih svjetovnih
razloga: zbog duga života, obilja zemlje i hrane, izbjegavanja fizičkih
katastrofa i pobjede nad neprijateljima. Dio evolucije razvijenih religija
čini i borba za prevlast između sekti koje im prethode. Ta borba se odvija
u skladu sa zakonima kulturalnog darvinizma. Religije koje pridobiju
dovoljno sljedbenika rastu, a druge iščezavaju. Sukladno tome, religije su
poput drugih institucija: one se razvijaju u smjeru koji donosi veću
dobrobit sljedbenika. S obzirom da se demografski mora okoristiti cijela
grupa, to se može postići djelomice altruizmom a djelomice
eksploatacijom, a u tom će slučaju neki sektori napredovati na račun
drugih, dok će se korist sastojati u generalno povećanoj sposobnosti sviju
članova. Tako će se stvoriti podloga za podjelu na opresivne i dobrotvorne
religije. Istina je da su sve religije barem dijelom opresivne, naročito ako
ih zastupaju narodi i države. Postoji jedno načelo u ekologiji koje se
naziva Gausov zakon, po kojemu se najžešća konkurencija stvara između
vrsta koje imaju identične potrebe. Tako se i kod religija altruizam
najrjeđe manifestira u obliku tolerancije prema drugim religijama. Sukobi
među njima se pojačavaju ako i sama društva dođu u sukob jer religije
mogu izvrsno poslužiti u svrhu rata ili ekonomske eksploatacije.
Osvajačeva religija tada postaje mač, a religija napadnutih štit.
Religije predstavljaju najveći izazov ljudskoj sociobiologiji i
najuzbudljiviju priliku da se ona prometne u zaista originalnu disciplinu.
Ako um u bilo kojoj mjeri doista vode Kantovi imperativi, oni će se
vjerojatno lakše pronaći u religijskim osjećajima nego u okviru
racionalnog mišljenja. Ukoliko postoji materijalistička osnova religijskog
razvoja koju je moguće dokučiti metodama konvencionalne znanosti,
takav će pothvat biti težak iz dva razloga.
Kao prvo, religija je jedna od glavnih kategorija ponašanja koja su
nesumnjivo jedinstvena za ljudsku vrstu. Načela evolucije ponašanja koja
smo izveli iz populacijske biologije i eksperimentalnih studija nižih
životinja ni na koji način nije moguće primijeniti na religiju.
Drugi razlog je pretpostavka da su glavni zakoni učenja i njihova
krajnja, genetička motivacija skriveni svjesnom umu, zato što je re-
165 Religija

ligija iznad svega sredstvo koje pomaže da pojedinci podvrgnu vlastite

interese grupi. Od sljedbenika se očekuju kratkoročne fiziološke žrtve koje
služe dugoročnim genetičkim ciljevima. Samoobmana kojom se služe
šamani i svećenici usavršava njihovu izvedbu i pojačava iluziju i obmanu
njihovih sljedbenika. Odluke moraju biti automatske i brze, bez
racionalnog premišljanja, bez svjesne procjene o genetičkoj sposobnosti i
znanja o potrebama čijem ispunjenju mora poslužiti poslušnost i žar vjere.
Ljudi trebaju jednostavna pravila za rješavanje složenih problema i oni se
opiru pokušajima seciranja nesvjesnog ustroja koji upravlja njihovom
svakodnevicom. Evo i objašnjenja ovog načela koje nam je, u okviru
psihoanalitičke teorije dao Ernest Jones: „Kad god se pojedincu učini da je
lako istražiti i pronaći porijeklo nekog mentalnog procesa, i on se
usprotivi takvom istraživanju, možemo posumnjati da se radi o procesu
čije je porijeklo pred njim skriveno - vjerojatno zbog neprihvatljivosti
njegove prirode.”
Dublja struktura religijskih vjerovanja može se shvatiti proučavanjem
prirodne selekcije kroz tri susljedna stupnja. Na samoj površini, selekcija
je eklezijalnog tipa: običaje i obrede određuju religijski vođe i to zbog
njihova emocionalnog djelovanja unutar određenih društvenih okolnosti.
Eklezijalna selekcija može biti dogmatična i postojana ili evangelizacijska
i dinamična. U oba slučaja rezultati se prenose preko kulture, a iz toga
slijedi da varijacije u religijskoj praksi nastaju kao rezultat učenja, a ne
genskog nasljeđa. Sljedeća razina selekcije je ekološka. Bez obzira koliko
eklezijalna selekcija podilazi emocijama vjernika, bez obzira u kolikoj su
mjeri religijske konvencije produkt učenja, sama praksa mora odgovarati
zahtjevima okoliša. Ako religije slabe društvo za vrijeme ratova, ako
doprinose uništavanju okoliša, skraćivanju životnog vijeka ili negativno
utječu na prokreaciju, one će, bez obzira na kratkoročnu emocionalnu
dobrobit, doživjeti propast. I konačno, usred ovih složenih epicikla
kulturalne evolucije i populacijske nestalnosti, mijenja se i frekvencija
gena.
Želim vam približiti hipotezu koja kaže da se frekvencija nekih gena
mijenja u skladu s eklezijalnom selekcijom. Podsjetimo se da ljudski geni
programiraju način funkcioniranja živčanog, osjetnog i hormonskog
sustava tijela i svakako utječu na proces učenja tj. na sazrijevanje nekih
oblika ponašanja i zakonitosti učenja nekih dru-
166 Religija

gih. Tabu incesta i ostali tabui, ksenofobija, podjela objekata na svete i

profane, identifikacija s grupom, sustav hijerarhijske dominacije,
usmjerenost ka vođi, karizma, uvođenje u trans, samo su neki elementi
religijskog ponašanja koji svoj oblik zahvaljuju razvojnim programima i
zakonima učenja. Svaki od ovih procesa snažno identificira grupu i
povezuje njene članove u nerazrješivi savez. Naša hipoteza traži potvrdu
da takva ograničenja postoje, da imaju fiziološku osnovu i da takva
osnova ima genetičko porijeklo. Krenemo li s drugog kraja, možemo
ustvrditi da na eklezijalne odluke utječe čitav lanac događaja koji od gena
vode ka fiziologiji, a od nje prema određenim oblicima učenja.
Prema ovoj hipotezi, na frekvenciju gena unutar više generacija
recipročno djeluje silazni slijed nekoliko vrsta selekcije - eklezijalna,
ekološka i genska selekcija. Religije koje pomažu preživljavanju i
prokreaciji nalagati će svojim sljedbenicima određene oblike fiziološke
kontrole i tako će s vremenom geni koji pomažu takvoj kontroli dobiti
prednost. S obzirom da unutar perioda od jednog ljudskog života, religija
ne može utjecati na gene, oblici religije se za vrijeme kulturne evolucije
zamjetno mijenjaju. Moguće je da neke grupe, kao što su na primjer
Shakeri, prihvate i konvencije koje tijekom nekoliko generacija smanjuju
genetičku sposobnost. Ipak, nakon mnogo generacija prevladat će geni
koji poboljšavaju uvjete za preživljavanje i devijantne će prakse, koje je
donijela kulturna evolucija, nestati. Na ovaj način kultura neprekidno
provjerava gene, ali najviše što ona može napraviti jest zamjena jedne
grupe gena nekom drugom.
Hipotezu o interakciji između gena i kulture možemo potvrditi ili
poreći tek kada ispitamo djelovanje i utjecaj religije na ekološkoj i
genetičkoj razini. Naravno, ona ekološka je daleko pristupačnija. Moramo
postaviti sljedeća pitanja: Kakav je učinak pojedine religijske prakse na
blagostanje pojedinca i plemena? Kako je nastala neka praksa i u kojem
okolišu? U slučaju da takva praksa predstavlja odgovor na potrebe ili da
tijekom generacija poboljšava djelotvornost grupe, ova se korelacija slaže
s interakcijskom hipotezom. Ako se, pak, protivi ovim očekivanjima, pa
čak i ako to protivljenje ne utječe očito na reprodukcijsku uspješnost,
hipoteza postaje klimava. Konačno, genetički programirane odrednice
učenja koje je otkrila razvojna
167 Religija

psihologija moraju biti u skladu s najvažnijim trendovima religijske

prakse. Ako nije tako, hipoteza postaje dvojbena, i može se s pravom
pomisliti da u tom slučaju, kulturalna evolucija samo oponaša teoretske
pretpostavke o oblicima genetičke evolucije.
Da bismo osigurali dovoljno velik broj primjera i tema za ovakvo
istraživanje, morat ćemo malo proširiti definiciju religije uključivši magiju
i plemenske rituale, kao i razrađena vjerovanja vezana uz mitologiju.
Vjerujem da i uz ovaj korak, postoji dovoljno jasan dokaz za hipotezu
genetičko-kulturalne interakcije, i postoji veoma mali broj primjera koji ga
stavljaju u sumnju.
Uzmimo kao primjer baš ritual. Potaknuti oduševljenjem za Lorenz-
Tinbergenovu etologiju, neki su društvenjaci istaknuli analogiju između
ljudskih ceremonija i primjera životinjske komunikacije. Takva je
usporedba, u najboljem slučaju, neprecizna. Veći dio životinjskog
ponašanja sadrži tek signale vrlo ograničenog značenja. Ti signali se mogu
usporediti s gestama, izrazima lica i osnovnim zvukovima ljudske
neverbalne komunikacije. Tek neki primjeri životinjskog ponašanja, kao
što su najsloženiji oblici seksualnog privlačenja ili sparivanja kod ptica,
pokazuju toliki stupanj profinjenosti da ih zoolozi ponekad nazivaju
ceremonijama. No usporedba je čak i ovdje neprikladna. Većina ljudskih
rituala nosi u sebi mnogo više od vrijednosti običnog signala. Kako je
naglasio Durkheim, oni ne samo što označavaju, već i potvrđuju i
obnavljaju moralne vrijednosti zajednice.
Sveti obredi su tipični za ljudsku vrstu. U svojemu elementarnom
obliku oni su povezani s magijom, aktivnim pokušajem upravljanja
prirodom i božanstvima. Umjetnost kasnog paleolitika jasno pokazuje
koliko je prvobitni čovjek bio obuzet lovom i životinjama koje je lovio.
Brojne slikarije prikazuju lovinu izbodenu strelicama i kopljima. Neke
prikazuju ljude kako plešu pod životinjskim maskama ili stoje glave
prignute pred životinjom. Funkcija ovakve umjetnosti vjerojatno je bila
magijska i vezana je uz vjerovanje da događaj prikazan i prizvan slikom
može postati stvarnost. Takva radnja kojom se pokušava preduhitriti
stvarnost podsjeća na neke pokrete životinja koji su tijekom evolucije
postali ritualizirani komunikacijski znakovi. Treskavi ples pčele zapravo
je umanjena verzija leta od košnice do livade. Dio te predstave, „ravna
linija”, koji se odvija sredinom izvedbe od osam
168 Religija

plesnih figura, varira u pravcu kretanja i dužini plesa i time prenosi

poruku o parametrima stvarnoga leta. Prvobitni je čovjek s lakoćom
shvaćao značenje takvog složenog ponašanja kod životinja. Magija je bila,
i u nekim društvima još uvijek jest, povjerena posebnim pojedincima koji
se nazivaju šamani, vračevi ili čarobnjaci. Vjerovalo se da jedino oni
imaju tajno znanje i potrebnu moć da se nose nadnaravnim silama prirode,
i zato je njihova moć često bila veća od moći plemenskih voda.
Kako je u posljednjem kritičkom osvrtu na ovu temu rekao antropolog
Roy A. Rappaport, sveti obredi mobiliziraju primitivna društva na način
koji im donosi direktnu biološku korist. Ceremonije mogu pružiti
informacije o bogatstvu plemena i pojedinih obitelji. Kod plemena Maring
na Novoj Gvineji nikakav poglavica ni vođa ne određuje tko će ići u rat.
Grupa započinje obredni ples, a njemu se pridružuju samo oni koji žele
sudjelovati u ratu. Snagu konzorcija je poslije lako odrediti po broju glava.
U razvijenijim društvima istoj svrsi služe vojne parade popraćene
ritualima i znakovljem državne religije. Glasoviti potlač, ritual Indijanaca
sa sjeverozapadne obale Amerike, omogućava pojedincu da pokaže svoju
moć i bogatstvo dobrima koja poklanja. Vođe tako mogu iskoristiti
energiju srodničkih grupa za stvaranje viška dobara povećavajući na taj
način moć pojedinih obitelji.
Obredi također mogu regulirati odnose koji bi mogli ostati nedorečeni,
nejasni i neprecizno određeni. Najbolji primjer takvog oblika
komunikacije su obredi zrelosti. Kada dječak odrasta, njegov prijelaz iz
djeteta u muškarca je postupan u biološkom i psihološkom smislu. U
nekim se trenucima ponaša kao dijete, iako bi baš tada bila prikladnija
reakcija odrasle osobe i obrnuto. Društvo bi u ovakvim slučajevima imalo
poteškoće s pravilnim klasificiranjem. Obredi zrelosti otklanjaju ovakve
nejasnoće dopuštajući da se svjesnom odlukom umjesto kose linije koja
predstavlja postupnost sazrijevanja, postavi dihotomija. Takvi obredi
također služe učvršćivanju veza koje mladog čovjeka vežu uz grupu koja
ga je prihvatila.
Sklonost ljudskog uma da rješava probleme uz pomoć binarne
klasifikacije vidi se i na primjeru čarobnjaštva. Znanstvenici kao što su
Robert A. LeVine, Keith Thomas i Monica Wilson veoma su vješto
169 Religija

rekonstruirali psihološku etiologiju čarobnjaštva. Njihova istraživanja

otkrivaju da su motivi dijelom emocionalni, a dijelom racionalni. U svim
društvima se vjeruje da šaman ima moć iscjeljivanja, ali i bacanja uroka.
Dok god se njegova uloga ne dovodi u pitanje, on i njegovi rođaci uživaju
posebnu moć. Ako je njegovo djelovanje ne samo korisno, već i
posvećeno posebnim obredima, ono svakako pomaže odlukama i
integraciji društva. Iz ovoga su prilično jasne biološke koristi koje donosi
institucionalizirano čarobnjaštvo.
Lov na vještice, koji predstavlja suprotnu stranu čarobnjaštva,
predstavlja mnogo složeniji fenomen i zanimljiv izazov našem teorijskom
istraživanju. Zašto se ljudi, s vremena na vrijeme, proglašavaju
začaranima ili čak smatraju da je čitavo društvo ugroženo napadajima zlih
duhova, i zašto imaju potrebu tražiti te zle duhove među svojim
najbližima? Egzorcizam i inkvizicija složeni su i moćni fenomeni poput
same magijske prakse, ali čak i ovdje se radi o motivima koji niču iz
sebičnosti pojedinca. Jedan od dobro dokumentiranih primjera je lov na
vještice u Engleskoj u doba Tudora i Stuarta. Prije tog perioda (1560-
1680) Katolička je crkva građanima pružala dobro organizirani sustav
obredne zaštite od zlih duhova i čini. Ona je, na taj način, zapravo
prakticirala pozitivnu magiju. Reformacijom je ovakva psihološka zaštita
potpuno ukinuta. Protestantski su svećenici osudili stare religijske običaje
ali su potvrdili postojanje crne magije. Bez zaštite koju su pružala obredna
protusredstva, „začarani” bi se okretali prema osumnjičenim vješticama,
javno ih osuđivali i tražili njihovo uništenje.
Pomnije proučavanje sudskih zapisa iz toga vremena otkriva nam i
dublje motive koji leže iza progona. Oštećeni bi najčešće bio čovjek koji
je uskratio pomoć nekoj prosjakinji ili susjedi koja ga je zamolila za neku
uslugu. Odmah nakon toga pogodila bi ga nesreća poput propasti usjeva ili
smrti u obitelji. Bacajući krivnju na nedužnu ženu on bi ispunio dvojak
cilj. Kao prvo, on bi poduzeo nešto protiv osobe za koju je iskreno
vjerovao da predstavlja uzrok njegovih nevolja. Ona je zadovoljavala
izvjesnu logiku po kojoj vješticu obilježava nesvakidašnje i nametljivo
ponašanje. Drugi motiv je mnogo finiji i teže ga je dokazati. Ovako kaže
Thomas:
170 Religija

Konflikt između ljutnje i osjećaja dužnosti stvorio je podvojenost, tj.

situaciju u kojoj čovjek ima razloga ljutito otpraviti prosjakinju sa svojih
vrata i u isto vrijeme osjetiti grižnju savjesti. Kajanje koje zbog tog
osjećaja stvara plodno tlo za optužbe, a nevolja koja slijedi odmah se
tumači kao osveta vještice. Optužbe za vještičarenje stvaraju tenzije koje
su zapravo proizvod društva; ono nije u stanju dati jasne naputke
ponašanja svojim članovima. Ova je situacija posljedica etičkog sukoba
između srodnih i protivnih uvjerenja da onaj tko ne radi, ne treba ni jesti,
ali i da je blagoslovljen onaj koji pomaže siromaha.
Transmutacijom dileme u rat protiv zlih duhova, tužilac je, dakle,
racionalizirao sebičniju postupak.
Kod plemena Nvansongan u Keniji, na vještice se ukazuje putem trača,
a ne formalnih optužbi. Vođe plemena obično odbacuju takve priče i
nastoje riješiti sukobe diskusijom i arbitražom. Neodređenost
proceduralnih oblika dopušta pojedincima da šire glasine i optužbe koje su
samo način skretanja pozornosti na njihove osobne probleme.
Razlog odvajanja čarobnjaštva i drugih vrsta magije od viših razina
tzv. „prave” religije jest njihova praktična priroda. Većina stručnjaka se
slaže s Durkheimom da postoji temeljna distinkcija između svetog, same
biti religije, i profanog, koje se odnosi na magiju i svakodnevni život.
Posvećenje nekog postupka ili tvrdnje znači da se oni stavljaju izvan
svake sumnje i da opovrgavanje njihove vrijednosti donosi kaznu. U
skladu s hinduističkim mitom, svatko tko se ženi izvan svoje kaste nakon
smrti odlazi u pakleno Yamino carstvo gdje zadobiva nakazan, đavolji
oblik. Sveto je toliko odvojeno od profanog da i sam njegov spomen u
neprikladnim okolnostima može biti prekršaj. Sveti obredi moraju izazvati
osjećaj strahopoštovanja, dati nagovještaj vrednota onkraj ljudske moći
razumijevanja. Ovakav status imaju prakse i dogme koje služe vitalnim
interesima grupe. Sveti obredi pripravljaju pojedinca na krajnje napore i
žrtve. Uz pomoć simbola, kostima, svetih plesova i glazbe naročito
usklađene s emocionalnim centrima, pojedinca preplavljuje religijsko
iskustvo. On, sljedbenik, sada je posve spreman na obnovu svoje vjernosti
plemenu i obitelji, na vršenje dobrih djela, posvećenje čitava života,
odlazak
171 Religija

u lov, rat, na smrt za Boga i domovinu. U prošlosti je bilo baš kako je

opisao John Pfeiffer:
Sve što su poznavali i vjerovali, puna snaga autoriteta i tradicije
predaka, našlo bi svoj izraz, svoju punu snagu u ceremoniji. Ono što je
započelo sa šamanima koji su plesali u transu između plemenskih vatri,
kulminiralo je u predstavama visokih svećenika i njihovih pristaša s
visokih pozornica ponad mnoštva. Bilo je tu pjevanja i pojanja, ritmičkog
ponavljanja riječi, reci tiranja u monotonom ritmu s istaknutim rimama na
kraju stihova. U pozadini je, postavljajući tempo, sa svojim krešendima i
vrhuncima, ječala glazba. Maskirani su plesači držali takt s riječima i
glazbom glumeći heroje i bogove, a gledatelji su se kretali u ritmu i pojali
obredne odgovore.
I tako se to nastavlja sve do današnjih dana, možda u ponešto
fragmentarnoj i tišoj verziji. Suvremena tradicionalistička hereza unutar
Katoličke crkve, kao i evangelistički, obnoviteljski pokreti unutar
protestantizma, tek su napori da se opasna sekularizacija zaustavi i da se
obnove stare forme. „Dobri” ljudi koji čine srednju struju društva još
uvijek drže da je najveća moguća vrlina slijepo podčinjavanje društvenoj i
vjerskoj zajednici. „Isus je odgovor” predstavlja suvremeni ekvivalent
geslu Deus vult, kojim su se koristili sudionici prvog križarskog rata. To je
Božja volja, govorilo se, bez obzira o kakvom se djelu radi, i koliko je taj
put težak. Mao Ce-Tung je jednom rekao: „Moramo ustrajati i neumorno
raditi, i mi ćemo, također, dotaknuti Božje srce. Naš Bog je nitko drugi
doli kineski narod.” Kada se služi bogovima, pravu korist u darvinovskom
smislu ima pleme. Stoga se moramo zapitati: Je li spremnost na
indoktrinaciju zapravo neurološki utemeljen zakon učenja koji se razvio
selekcijom unutar suparničkih klanova?
Kao podrška ovoj jednostavnoj biološkoj hipotezi može poslužiti
činjenica da slijepa snaga religijskog zajedništva može postojati i bez
teologije. Drevni bi Maye s lakoćom razumjeli sletove na trgu T'ien An
Men, a štovatelji Kristova krvavog platna značenje Lenjinova groba.
Uzmimo kao primjer razmišljanje jednog od najvjernijih Lenjinovih
učenika, Grigorija Pjatakova: „Pravi komunist, čovjek kojeg je
172 Religija

odgojila Partija i koji je usvojio njezin duh, postat će nekom vrsti

čudotvorca. Zbog svoje će Partije pravi boljševik spremno odbaciti ideje u
koje je godinama vjerovao. Pravi boljševik će svoju osobnost podrediti
kolektivnom, Partiji, do te mjere da će biti spreman na promjenu svojih
mišljenja i uvjerenja da bi se u svemu složio s Partijom. To će biti test za
svakog pravog boljševika.”
U svojoj knjizi Denial of Death, Ernest Becker nas podsjeća da je
fenomen gurua tek sredstvo prepuštanja i predavanja jednoj moćnoj i
dobrohotnoj sili. Zen-majstor od učenika traži strogo pridržavanja pravila
- ispravan položaj glave, pravilno disanje - sve dok se ovaj ne uspije
odmaknuti od samoga sebe i prepustiti se čarobnoj moći. Zen-strijelac više
ne odapinje strijelu; nutrina prirode prodire u svijet zahvaljujući
posvemašnjem nedostatku ega i ona je ta koja otpušta luk.
Kultovi samoostvarenja naših vremena kao što su Esalen, est, Arica,
scijentologija i slični, samo su vulgarne zamjene nekih tradicionalnih
oblika. Naoko inteligentni Amerikanci, sljedbenici ovih sekti, pokazuju
toliku odanost i poslušnost svojim vođama da bi to zadivilo čak i
najfanatičnije sufije. Za vrijeme seminara Erhard Training, poznatih kao
„est”, propovjednici zasipaju novake gomilama banalnih istina iz područja
bihevioralnih znanosti i istočnih filozofija, dok ih drugi sljedbenici
sustavno i simultano muče kombinacijama prijetnje i utjehe. Novacima
nije dopušteno napustiti svoja sjedala, otići u kupatilo, čak niti ustati i
protegnuti se. Njihova nagrada je, kako je u svojoj studiji zaključio Peter
Marin, mazohistički odušak koji nastaje kad se čovjek potpuno preda u
ruke svemoćnog učitelja.
Ovakvo voljno podčinjavanje može donijeti korist pojedincu i
zajednici. Upravo to je zaključio Henri Bergson kad je razmišljao o
krajnjem pokretaču mehanizma emocionalnog zadovoljenja. Izvanredna
plastičnost društvenog ponašanja čovjeka, primijetio je Bergson,
predstavlja veliku snagu, ali i opasnost. Kad bi svaka obitelj slijedila
vlastita pravila ponašanja, društvo bi ubrzo zapalo u kaos. Da bi se
spriječile posljedice sebičnog ponašanja i razorne moći visoke
inteligencije i ljudske osebujnosti, svako društvo mora iznaći neki
zajednički kodeks. Uz određena, dosta široka ograničenja, bilo kakva
skupina konvencija bolja je od nikakve. S obzirom da svaki proizvoljni
kodeks funkcionira, društvene organizacije često pate od nedjelotvornosti
i nepravednosti.
173 Religija

Baš kako je na jezgrovit način zaključio Rappaport: „Posvećenje nekog

sustava ono što je proizvoljno odabrano, pretvara u nužno, a regulacijski
mehanizmi koji su slučajni postaju posvećeni.”
Ali proizvoljna priroda posvećenja izaziva kritike, i unutar liberalnijih
zajednica s višim stupnjem svijesti, vizionari i revolucionari počinju
mijenjati sustav. Njihov je krajnji cilj postavljanje kodeksa kakvog su
sami zamislili. Reforme nailaze na otpor i represiju jer većina doživljava
vladajući kodeks kao nešto što ne podliježe sumnji. Jačina takve reakcije
je razmjerna stupnju posvećenosti i mitologiziranosti starog kodeksa i
svako se neslaganje smatra blasfemijom.
Na ovaj je način postavljen okvir za sukob koji nazivamo prirodna
selekcija i to na individualnoj i grupnoj razini. U pokušaju objašnjenja
ovog konflikta prešli smo pun krug sve do teoretskog pitanja o porijeklu
altruizma. Pretpostavimo na trenutak da postoji genetička predispozicija
za konformizam i konsakraciju. Jesu li ove sklonosti nastale selekcijom na
razini čitavog društva ili na razini pojedinca? Ovo pitanje možemo izraziti
i jezikom psihologije: je li ovaj oblik ponašanja „tvrd”, to jest programiran
kako bi sačuvao interese čitave zajednice, ili je „mekan” i time prepušten
manipulaciji interesa pojedinca?
U jednoj od hipotetski ekstremnih situacija, onoj koja bi mogla
iznjedriti snažnu religioznost, jedinica selekcije svakako bi bila grupa.
Kad bi konformizam oslabio, i grupa bi gubila svoju snagu, a to bi je
moglo dovesti do uništenja. U ovoj hipotetskoj verziji, moguće je da neki
sebični, individualistički opredijeljeni članovi zajednice, nadvladaju i
umnože se na štetu drugih. Sve veći utjecaj njihovih devijantnih
predispozicija povećat će ranjivost zajednice i ubrzati njezinu propast.
Društva s većim brojem takvih pojedinaca, što znači s većim brojem gena
koji potiču takve sklonosti, dat će priliku onima koji ne podliježu ovim
slabostima da donesu neku vrstu „genetičke odluke” i da broj
konformistički opredijeljenih pojedinaca u cjelokupnoj populaciji naraste.
Genetička sposobnost za slijepi konformizam proširit će se na štetu
genetičke nesposobnosti. Na ovaj će način ojačati i potencijal za
samopožrtvovnost, jer spremnost pojedinca da se odrekne nagrade ili čak
žrtvuje vlastiti život, pomaže opstanku grupe. Gubitak gena koji nastaje
smrću discipliniranih pojedinaca nadoknadit će se širenjem čitave grupe.
174 Religija

U krajnosti oprečnog tipa, prevladavat će mekša i donekle

ambivalentna religioznost, i glavna evolucijska snaga bit će upravo
individualna selekcija. Sposobnost individualne prilagodbe omogućit će
pojedincu uživanje u prednostima društva uz minimalni rizik i utrošak
energije, i njihovo će ponašanje dugo vremena važiti kao društvena
norma. Iako protivnici konformista mogu zadobiti privremenu prednost
zahvaljujući sebičnosti i bezobzirnosti, oni će zbog progonstava i drugih
oblika represije izgubiti bitku. Razlog zbog kojeg konformisti djeluju
altruistički, čak i kad time ugrožavaju vlastiti život, ne leži u genetičkoj
predispoziciji nastaloj kao rezultat nadmetanja među čitavim zajednicama,
nego to što grupa s vremena na vrijeme koristi sklonost ka indoktrinaciji
koja u drugim situacijama pogoduje pojedincu.
Te se dvije mogućnosti međusobno ne isključuju; grupna i
individualna selekcija mogu čak i podržavati jedna drugu. Ako su za
uspjeh grupe potrebne spartanske vrline i religioznost koja zahtijeva
odricanje, pobjeda će donijeti dovoljnu naknadu za sve to; preživjeli će
dobiti zemlju, moć i veću mogućnost reprodukcije. Prosječni će pojedinac
na taj način pobijediti u evolucijskoj igri, a rizik koji je uložio pokazat će
se korisnim, jer udruženi napori sudionika, prosječnim pojedincima
donose više nego zadovoljavajuće prednosti:
Jahve reče Mojsiju: „Ti, svećenik Eleazar i obiteljske starješine
zajednice napravite popis ratnoga plijena, ljudstva i stoke, a onda ratni
plijen podijeli na pola: na borce koji su išli u borbu i na svu ostalu
zajednicu. Od boraca koji su išli u borbu ustavi ujam za Jahvu: jednu
glavu od svakih pet stotina, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili
sitne stoke. Uzmi to od njihove polovice i podaj svećeniku Eleazaru kao
podizanicu za Jahvu. A od polovice što zapadne druge Izraelce, uzmi po
glavu od pedeset, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke -
od svih životinja - pa ih podaj levitima koji vode brigu o Jahvinom
prebivalištu.” (Br. 31: 25-30)
Kada se pobliže prouče najviši oblici religijske prakse, postaje očito da
oni donose biološku korist. Oni iznad svega učvršćuju osjećaj identiteta. U
vrtlogu kaotičnih i potencijalno zbunjujućih iskustava
175 Religija

kojima obiluje svakodnevica, religija donosi osjećaj pripadnosti, ona

svrstava pojedinca, daruje mu neupitno članstvo u grupi kojoj pripadaju
velike moći, i na taj način daje životnu motivaciju sukladnu osobnim
interesima. Snaga pojedinca je snaga grupe, a njegova misao vodilja je
sveti savez. Teolog i sociolog Hans J. Mol ovaj je ključni proces nazvao
„sakralizacija identiteta”. Um ima predispoziciju - a moguće je spekulirati
o fiziološkoj programiranosti zakona učenja - za sudjelovanje u nekoliko
procesa sakralizacije koji u kombinaciji stvaraju institucije organizirane
religije.
Prvi mehanizam je objektivacija, opis stvarnosti uz pomoć slika i
definicija koje je lako razumjeti i koje ne trpe proturječja i izuzetke. Raj i
pakao, ljudski život kao arena za borbu između sila dobra i zla, bogovi
koji upravljaju svim silama prirode i duhovi koji daju snagu tabuima,
samo su neki primjeri ovog mehanizma. Objektivacija tako stvara
atraktivan okvir koji se može po volji iskititi simbolima i mitovima.
Osobni angažman je drugi proces u stvaranju religije. Vjernik
posvećuje svoj život idejama koje je objektivirao i dobrobiti svojih
istomišljenika. Takav je angažman zapravo čisti tribalizam kojega pokreće
emocionalna predanost, a njegov fokus određuje mistični zavjet te šamani
i svećenici čije se tumačenje kodeksa smatra neophodnim. Osobni
angažman prate ceremonije kojima se posvećuju proizvoljno odabrani
predmeti i pravila. Neprekidnim ponavljanjem njihovog značenja oni
postaju jednako uobičajenim dijelom ljudske prirode kao što su to glad ili
ljubav.
I, konačno, tu su mitovi: priče koje potvrđuju posebno mjesto plemena
u svijetu i služe se terminima sukladnima slušateljevom razumijevanju
fizičkog svijeta. U nepismenim društvima lovaca-sakupljača pripovijedale
su se uvjerljive svete pripovijesti o stvaranju svijeta. Ljudska bića i
životinje s nadnaravnim moćima i u posebnom odnosu prema njihovom
plemenu, borili su se, izjedali i stvarali potomstvo. Njihovi postupci su
djelomično objašnjavali kako funkcionira svijet i zašto upravo ovo pleme
ima povlašten položaj. Razvijenija društva su stvarala i složenije mitove.
Temeljna struktura bi tako dobivala sve fantastičnije forme. Plemena
polubogova i heroja u borbi za kraljevsku vlast i teritorij, dobivala su vlast
nad različitim dijelovima života smrtnika. Mitovi su neprekidno
potvrđivali manihejski koncept o
176 Religija

dvije nadnaravne sile koje se bore za vlast nad ljudskim svijetom. U

mitovima Amerinda iz porječja Amazone i Orinoca, suparničke sile su dva
brata koja predstavljaju sunce i mjesec; jedan od njih je dobrohotni
stvoritelj, a drugi varalica. U kasnijem hinduističkom mitu Brahma, dobri
gospodar svemira, stvara Noć. Ona daje život rakšasama, koji, pak,
pokušavaju pojesti Brahmu i uništiti smrtnike. Još jedna česta tema u
razvijenijim mitologijama je motiv akokalipse i zlatnog doba, vjerovanje
da će borba prestati kada bog siđe i dovrši postojanje svijeta stvorivši
nakon toga novi poredak.
Vjerovanje u najvišeg boga nije univerzalna pojava. Od osamdeset i
jedne zajednice lovaca-sakupljača koje je proučio John W. M. Whiting,
svete predaje poznaju najviše biće tek u dvadeset i osam njih. Koncept
djelatnog, moralnog boga, stvoritelja svijeta još je rjeđi. Takav koncept
najčešće nastaje u stočarskim zajednicama. Što je veća ovisnost o uzgoju
stoke i ispaši, veća je i vjerojatnost da će se razviti vjerovanje u pastirskog
boga judeokršćanskog tipa. U drugim oblicima zajednice takva
vjerojatnost ne prelazi deset posto.
Bog monoteističkih religija uvijek je muškog roda; razlozi ove
patrijarhalne usmjerenosti su višestruki. Stočarska društva su veoma
mobilna, čvrste organizacije i često borbena. Ona, dakle, posjeduju
osobine koje traže muški autoritet. Važno je i to što je glavna ekonomska
baza, uzgoj stoke, posao muškaraca. Kako su Hebreji bili prvenstveno
stočari, Biblija opisuje Boga kao pastira, a njegov izabrani narod kao
ovce. I islam, jedna od najstrožih monoteističkih vjera, nastala je među
stočarskim narodom Arapskog poluotoka.
Sociobiološko tumačenje vjere u Boga vodi nas i do biti uloge
mitologije u suvremenom životu. Očito je da mitovi još uvijek upravljaju
ljudskim životom. Štoviše, najveći dio modernih intelektualnih i političkih
sporova temelji se na sukobu triju velikih mitologija: marksizma,
tradicionalne religije i znanstvenog materijalizma. Puristi još uvijek drže
da je marksizam jedan oblik znanstvenog materijalizma, ali to nije istina.
Percepcija povijesti kao neizbježne klasne borbe koja će dovesti do
stvaranja egalitarnog društva s vlašću radnika nad sredstvima proizvodnje,
trebala se temeljiti na razumijevanju skrivenih snaga čisto ekonomskog
procesa. Ta se percepcija zapravo temeljila na netočnoj interpretaciji
ljudske prirode. Marx, Engels, kao i kasni-
177 Religija

ji učenici i frakcionaši, ma kako sofisticirani, vodili su se uglavnom

skrivenim premisama o dubokim težnjama ljudskih bića i uvjerenjima o
utjecaju društvenog okoliša na oblikovanje ljudskog ponašanja. Točnost
tih premisa nije nikada provjerena. Što se tiče njihove eksplicitnosti, one
su neprikladne ili čak pogrešne i postale su nekom vrsti okova za
historističku dogmu koju su trebale stvoriti.
Marksizam je sociobiologija bez biologije. Malena grupa marksističkih
biologa i antropologa, uvjerenih da ljudska priroda počiva na tek nekoliko
nestrukturiranih poriva, čvrsto se protivila znanstvenom proučavanju
ljudske prirode. Vjerovali su da u neobučenom ljudskom mozgu ne postoji
ništa što ne bi moglo poslužiti ciljevima revolucionarne socijalističke
države. Kad su se suočili s dokazima postojanja daleko složenije strukture,
oni su jednostavno proglasili ljudsku prirodu neprikladnim objektom
znanstvenog istraživanja. Nekolicina inače sposobnih stručnjaka išla je
tako daleko da sam razgovor o toj temi proglase opasnim, barem za njihov
pojam napretka. Nadam se da sam uspio dokazati koliko je ova percepcija
pogrešna. Međutim, strah za opstanak marksizma kao teorije i sustava
vjerovanja jest bio opravdan. Iako je marksizam definiran kao neprijatelj
neznanja i praznovjerja, njegova dogmatičnost ga je u tom zadatku
onemogućila, i sada je u smrtnoj opasnosti upravo od otkrića ljudske
sociobiologije.
Ako marksizam predstavlja neispravan proizvod znanstvenog
materijalizma, ako je on samo neuspjeli satrap, to se ne može reći za
tradicionalnu religiju. Kako je znanost nastavila skidati veo po veo s
drevnih mitova, teologija se počela povlačiti u posljednju utvrdu iz koje je
nitko neće moći istjerati. Ta utvrda je ideja o Bogu unutar mita o
stvaranju: Bog kao volja, kao uzrok egzistencije, pokretač koji iz prvotne
vatrene kugle stvara svekoliku energiju i postavlja prirodne zakone na
kojima počiva svemir. Tako dugo kako se ta utvrda uspije sačuvati,
teologija će uvijek moći klisnuti kroz njene kapije i povremeno provaliti u
stvarni svijet. Kad god drugim filozofima popusti pozornost, deisti će,
služeći se procesnom teologijom, govoriti o sveprožimajućoj
transcendentalnoj sili ili čak postavljati hipoteze o čudima.
Za razliku od religije, o moći znanstvenog materijalizma nema nikakve
sumnje. On pred ljudski um postavlja alternativnu mitologi-
178 Religija

ju, koja do današnjeg dana uspijeva poraziti tradicionalnu religiju u svakoj

zoni sukoba. Njegov narativni oblik jest ep: evolucija svemira od Velikog
praska prije petnaest milijardi godina preko stvaranja elemenata i nebeskih
tijela do rađanja života na Zemlji. Evolucijski ep je mitologija utoliko što
vjeruje u zakone o kojima govori, ali se ti zakoni ne mogu definitivno
dokazati i nije moguće uspostaviti uzročno posljedični kontinuum od
fizike do društvenih znanosti, od ovoga svijeta do svih drugih svjetova u
svemiru, i unatrag kroz vrijeme do početka svijeta. Vjeruje se da svaki
djelić postojanja slijedi fizikalne zakone koji ne zahtijevaju nikakvu
vanjsku kontrolu. Znanstvenička škrtost u objašnjenjima isključuje
božanski duh i druge vanjske utjecaje. Kao kruna svega, mi smo danas
došli do ključne etape u povijesti biologije, kada sama religija postaje
objekt istraživanja prirodnih znanosti. Kao što sam pokušao predočiti,
sociobiologija može, uz pomoć načela prirodne selekcije koja djeluju
zahvaljujući genetički modificiranoj materijalnoj strukturi mozga,
razjasniti i porijeklo cjelokupne mitologije.
Ako je ova interpretacija točna, znanstveni će materijalizam
pobjedonosno prekoračiti još jednu, odlučujuću granicu i protumačiti
religiju, svog glavnog suparnika, kao potpuno materijalni fenomen.
Teologija u tom slučaju neće preživjeti kao neovisna intelektualna
disciplina, ali će sama religija još dugo predstavljati vitalnu snagu društva.
Religija se, kao ni mitski div Antej, koji je crpio snagu iz svoje majke,
zemlje, ne može pobijediti ponižavanjem. Duhovna slabost znanstvenog
materijalizma leži u nedostatku takvog dubokog izvora moći. I dok
objašnjava biološke izvore emocionalne snage religije, znanost, u svom
sadašnjem obliku, ne može posegnuti za njima, jer evolucijski ep ne
priznaje besmrtnost pojedinca i božanske privilegije društva, već ljudskom
rodu daje samo egzistencijalno značenje. Humanisti neće nikad uživati u
uzbudljivim radostima duhovnog obraćenja i samopredaje; znanstvenici
nikada neće služiti kao svećenici. Stoga je došlo vrijeme da se upitamo:
postoji li način da se moć religije skrene u pravcu služenja novom velikom
pothvatu kojim ćemo razotkriti samu srž te moći? I tako se naposljetku
vraćamo našoj drugoj dilemi, i to na način koji zahtijeva odgovor.
 9. Nada

Prvu je dilemu stvorio naizgled fatalan gubitak vrijednosti mitova i

njihovih svjetovnih ekvivalenata, od kojih su najvažnije ideologije
utemeljene na marksističkom tumačenju povijesti. Cijena tog gubitka bila
je nedostatak moralnog konsenzusa, sve veći osjećaj bespomoćnosti u
pogledu ljudskog stanja, i premještanje interesa na pojedinca i njegovu
neposrednu budućnost. Intelektualnu soluciju prve dileme moguće je
pronaći dubljim i smionijim istraživanjem ljudske prirode što
podrazumijeva kombiniranje otkrića iz područja biologije s onima iz
društvenih znanosti. Fenomen uma će se tako preciznije objasniti ako ga
shvatimo kao epifenomen živčanog ustrojstva mozga. To je ustrojstvo
pak, proizvod genetičke evolucije, tj. prirodne selekcije koja je djelovala
na ljudsku populaciju u njezinom drevnom okolišu tijekom stotina tisuća
godina. Promišljenom primjenom metoda i ideja iz područja
neurobiologije, etologije i sociobiologije, moguće je postaviti temelje
društvenih znanosti, a procijep koji još uvijek razdvaja prirodne znanosti i
humanistiku na taj će način konačno nestati.
Ako se ovakvo rješenje prve dileme pokaže makar djelomično točnim,
ono će nas direktno dovesti do druge dileme, a to je mogućnost svjesnog
izbora između urođenih mentalnih sklonosti. Elementi ljudske prirode su
zakonitosti učenja, emocionalna podrška, i hormonalna povratna petlja -
elementi koji razvoj društvenog ponašanja vode u jednom pravcu, a ne u
nekom drugom. Ljudska priroda nije samo paleta značajki koje su
realizirane jednom zauvijek i koje se oči-
180 Nada

tuju u današnjem društvu. Ona je isto tako skup potencijalnih značajki

koje se mogu ostvariti u nekom budućem društvu, i to svjesnim izborom.
Ako promotrimo društvene sustave stotina tisuća životinjskih vrsta i ako
uspijemo shvatiti načela koja su pomogla razvoju tih sustava, bit će nam
jasno da ljudske odluke predstavljaju samo sićušan podskup svih
teoretskih mogućnosti. Štoviše, ljudska je priroda mješavina posebnih
genetičkih adaptacija na okoliš kakav je već odavno nestao, na svijet
lovaca-sakupljača iz ledenog doba. Suvremeni je život, sa svim svojim
brzim promjenama, tek kulturalna hipertrofija davnih adaptacija ljudskog
ponašanja. I u samom središtu druge dileme nalazimo nešto poput kružnog
tijeka: između brojnih elemenata koji čine ljudsku prirodu, mi smo
prisiljeni birati slijedeći vrijednosne sustave koje su sami ti elementi
stvorili u davnim, već zaboravljenim fazama evolucije.
Srećom, ovaj cirkularni škripac u kojem se čovjek nalazi, nije toliko
tijesan da se ne bi mogao proširiti snagom volje. Ljudska biologija kao
svoj temeljni zadatak mora identificirati i izmjeriti ograničenja koja utječu
na odluke etičkih filozofa i drugih ljudi, i uz pomoć neurofiziološke i
filogenetske rekonstrukcije uma, shvatiti njihovo značenje. Ovakav je
pothvat nužna nadopuna trajnom proučavanju kulturalne evolucije. On će
možda izmijeniti same temelje društvenih znanosti, ali ni u kojem slučaju
neće umanjiti njihovo bogatstvo i važnost. S vremenom će se uobličiti
nova biologija etike i ona će pomoći pri određivanju trajnijeg i
razumljivijeg kodeksa moralnih vrijednosti.
U početku će se novi etičari zadubiti u misterij preživljavanja ljudskih
gena tijekom generacija - misterij koji nalazimo u obliku zajedničke
genske zalihe tijekom mnogih generacija. Malo je onih koji u potpunosti
shvaćaju stvarne posljedice „razgrađujućeg” djelovanja spolne
reprodukcije i posljedično male važnosti nasljednih linija. Svi naši preci
zajedno dali su svoj doprinos stvaranju naše DNA, a ti će genski doprinosi
i dalje kolati generacijama naših potomaka. Svatko od nas ima više od
dvije stotine predaka koji su živjeli 1700. godine. Svatko je od njih svom
živućem potomku dao manje od jednog kromosoma. Ovisno o brzini
prokreacije, takvih je predaka u 1066. godine bilo više od milijuna. Henry
Adams je to krasno predočio govore-
181 Nada

ći o potomcima normansko-engleskih predaka. „Kad bismo se mogli

vratiti u prošlost i ponovno živjeti životom svih dvjesto pedeset milijuna
aritmetičkih predaka iz jedanaestog stoljeća, radili bismo mnoge čudne
stvari. Između ostalog vjerojatno bismo orali većinu polja Contentina i
Calvadosa; prisustvovali misi u svakoj crkvi Normandije; kao vojnici
služili svakom velikašu, duhovnom i svjetovnom; sudjelovali u izgradnji
opatijske crkve u Mont Saint-Michelu itd.” Vratimo se u vrijeme prije par
tisuća godina - što je samo jedan otkucaj evolucijskog sata - i vidjet ćemo
da se genska zaliha iz koje je nastao jedan suvremeni Britanac proteže
preko čitave Europe, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i još dalje. Pojedinac
predstavlja nestalnu kombinaciju gena koja potječe iz te zalihe, i njegov
nasljedni materijal će se naposljetku razgraditi vraćajući se prvotnoj
smjesi iz koje je potekao. Budući da prirodna selekcija djeluje na
pojedince koji žele dobro sebi i svojim bliskim srodnicima, ljudska
priroda nas nagoni na sebičnost i tribalizam. Ako pak, na dugotrajni
proces evolucije pogledamo s veće udaljenosti, to će nam omogućiti da
vidimo i ono što je onkraj slijepih odluka prirodne selekcije i da
zamislimo povijest i budućnost naših gena na matrici koju čini cjelokupna
ljudska vrsta. Ovakav pogled priziva jedan izraz koji već poznajemo:
plemenitost. Da su dinosauri spoznali takav koncept, možda bi preživjeli
do danas. Možda bi oni bili na našem mjestu.
Uvjeren sam da ispravna primjena evolucijske teorije ide u prilog
temeljnom značaju raznolikosti unutar genske zalihe. Ako na varijacije u
mentalnoj i tjelesnoj sposobnosti čovjeka, u umjerenom stupnju utječe i
nasljeđe, kao što nam to nameću dokazi, možemo očekivati da će se
povremeno i u običnim obiteljima pojaviti izuzetni pojedinci, koji pak,
svoje kvalitete neće prenositi na naredne generacije. Biolog George C.
Williams takvu je pojavu kod biljaka i životinja nazvao sizifovskim
genotipom, a svoje je razmišljanje temeljio na argumentima koje nudi
elementarna genetika. Gotovo sve sposobnosti koje posjedujemo određuju
kombinacije gena koji se nalaze na raznim dijelovima kromosoma. Uistinu
iznimni pojedinci, jaki ili slabi, po definiciji se nalaze na samim rubovima
statističke krivulje, a hereditarna podloga njihovih značajki temelji se na
rijetkim kombinacijama koje nastaju slučajnim procesima stvaranja i
spajanja spolnih stanica pri
182 Nada

oblikovanju novog organizma. S obzirom da svaka jedinka sadrži

jedinstvenu skupinu gena, rijetke genetičke kombinacije se vrlo vjerojatno
neće ponoviti unutar iste obitelji. Ako je, dakle, genijalnost na bilo koji
način nasljedna, ona se tek tu i tamo pomalja iz genske zalihe pa ju je
teško mjeriti i predvidjeti. Kao što je Sizif gurao svoju stijenu na vrh
brijega samo da bi se ona obrušila natrag, tako i ljudska genska zaliha
stvara genijalnost na mnogim mjestima i na raznolike načine, da bi ta
osobina nestala već u sljedećoj generaciji. Geni sizifovskih kombinacija su
vjerojatno razasuti unutar cjelokupne ljudske populacije. Jedino iz tog
razloga mi s pravom možemo nastojati oko očuvanja čitave genske zalihe,
kao neizvjesne, ali ipak primarne vrednote, sve do vremena kada će nam
nezamislivo veće spoznaje o zakonima nasljeđivanja ponuditi opciju neke
demokratično smišljene eugenike.
Treća primarna vrednota su univerzalna ljudska prava. To možemo
ustvrditi sa sigurnošću iako se ne radi o općevažećoj ideji: to je manje-više
izum novije europsko-američke kulture. Ideja ljudskih prava ne zaslužuje
svoj visoki status zbog nekakvog božanskog zakona (sjetimo se da su
kraljevi vladali po božanskom pravu) ili vjernosti nekom nepoznatom
vanjskom načelu, već zbog toga što smo mi sisavci. Naša društva se
temelje na organizaciji koja je zajednička svim sisavcima: pojedinci se
prvenstveno bore za osobnu reprodukcijsku uspješnost, a potom i za
uspješnost svojih najbližih srodnika; dalji, makar i škrti oblici suradnje
predstavljaju kompromis koji omogućava dobrobit pripadnosti grupi. Neki
inteligentni mrav - zamislimo načas da su mravi i drugi zadružni kukci
uspjeli razviti višu inteligenciju - takav bi koncept smatrali vrlo
manjkavim, jer bi i sama pomisao na slobodu pojedinca značila
nedopustivo zlo. Mi ćemo pristati na provedbu univerzalnih ljudskih prava
jer je moć u naprednim tehnološkim društvima previše rasplinuta da bi
onemogućila jednu zakonitost tipičnu za red sisavaca; a to je da
dugotrajne posljedice nepravičnosti donose vidljivu štetu i onima koji je
trenutačno provode. Vjerujem da je upravo to pravi razlog postojanja
pokreta za ljudska prava i da će razumijevanje ovog grubo biološkog
motiva obraniti taj razlog s mnogo više uvjerljivosti nego bilo kakva
racionalizacija kojom ga kultura pokušava podržati ili ublažiti.
183 Nada

Potraga za vrednotama sada se može pružiti i onkraj utilitarnog računa

genetičke sposobnosti. Iako je prirodna selekcija prvotni pokretač, ona se
kroz povijest očitovala preko čitave „kaskade” odluka utemeljenih na
sekundarnim vrednotama koje su služile kao mehanizmi koji olakšavaju
preživljavanje i reprodukciju. Ove vrednote možemo u krajnjem slučaju
definirati povezujući ih s nekim intenzivnim emocijama kao što su
oduševljenje i oštrenje čula zbog istraživanja, ushićenje zbog nekog
otkrića, trijumf u borbi i natjecateljskim sportovima, smirujuće
zadovoljstvo zbog umjesnog altruističnog postupka, osjećaj etničkog i
nacionalnog ponosa, snaga koju donose obiteljske veze, pa čak i biofilni
užitak koji nam pruža blizina životinja i biljaka.
Dakako, trebat će još dešifrirati neurofiziologiju tih fenomena i
rekonstruirati njihovu povijest. Čini se da među njima važi načelo
očuvanja energije tako da isticanje bilo kojeg od njih još uvijek sadrži
potencijalnu snagu svih ostalih. To su primijetili i pjesnici; kako kazuje
Sapfo u ovim umirujućim stihovima Mary Barnard:
Netko će reći topot konjice, a netko pješaštva, Drugi će držat da
hitra vesla naših stopala Pružaju najljepšu sliku na ovoj mračnoj
zemlji; A ja velim da sve može bit najljepše što netko ljubi.

Iako nedostaje sredstava za mjerenje ovih energija, mislim da se

psiholozi slažu da se one mogu preusmjeriti a da ne gube svoju snagu, i da
se um pritom bori da bi zadržao određeni stupanj reda i emocionalnog
zadovoljstva. Najnovija istraživanja dokazuju da se snovi stvaraju kada
divovska vlakna u moždanom deblu šalju impulse za vrijeme spavanja i
tako potiču rad kore velikog mozga. U nedostatku uobičajenih vanjskih
podražaja, moždana kora reagira prizivanjem slika iz zalihe sjećanja i
počinje stvarati uvjerljive prikladne priče. Na sličan način um će stvoriti i
moral, religiju i mitologiju i osnažiti ih potrebnim emocijama. Kada
čovjek uspije raskrinkati slijepe ideologije i religijska uvjerenja, njihovo
mjesto začas zauzimaju druge. Kad se kora velikog mozga kruto uvježba u
tehnikama kritičke analize i opskrbi provjerenim informacijama, ona i
opet iz usvojenog materijala
184 Nada

stvara neki oblik morala, religije i mitologije. Ako se um pouči da se

pararacionalne aktivnosti ne mogu miješati s racionalnima, on će se
spremno podijeliti u dva odjeljka samo da obje vrste aktivnosti mogu
imati dovoljan prostor i napredovati jedna uz drugu.
Ovaj mitopoetički nagon može se iskoristiti za stjecanje spoznaja i
racionalni rad na ljudskom napretku tek ako prihvatimo misao da je i sam
znanstveni materijalizam jedan viši oblik mitologije. Dopustite mi stoga
da još jednom iznesem razloge zbog kojih znanstveni etos držim
uzvišenijim od onog religijskog: njegovi neprekidni uspjesi u tumačenju i
upravljanju fizičkim svijetom; njegova autokorektivna priroda i
mogućnost da svaki stručnjak smisli i provede potrebne pokuse; njegova
spremnost da ispita sve predmete bili oni sveti ili profani; i na kraju,
mogućnost da i samu tradicionalnu religiju protumači uz pomoć
mehanicističkog modela evolucijske biologije. Ovo posljednje dostignuće
bit će i najvažnije. Ako se religija, uključujući i dogmatske sekularne
ideologije, uzmogne sistematično analizirati i objasniti kao plod evolucije
mozga, njena će moć kao vanjskog izvora moralnosti zauvijek nestati a
solucija druge dileme postat će stvarna potreba.
Srž znanstvenog materijalizma jest ep o evoluciji. Dopustite da vam
ponovim njegove najvažnija poglavlja: zakoni fizikalnih znanosti
usklađeni su sa onima bioloških i društvenih znanosti i svi se oni mogu
povezati u uzročno-posljedični lanac; fenomeni života i uma imaju
materijalne temelje; svijet kakav poznajemo nastao je iz ranijih svjetova
koji su bili podvrgnuti istim zakonima; a čitav vidljivi svemir podliježe
ovim materijalističkim tumačenjima. Ovaj ep i njegova poglavlja mogu
imati svoje jače i slabije strane, ali njegove najšire postavke ne mogu se u
potpunosti dokazati.
Ono što bih želio na kraju sugerirati jest zaključak da je evolucijski mit
najbolji mit od svih koje smo ikad imali. On će sigurno doživjeti ispravke
sve dok ne dođemo onoliko blizu istini koliko to dopušta građa našeg
mozga. Ako je istina ovo što govorim, mitopoetički zahtjevi uma susrest
će se na neki način sa znanstvenim materijalizmom i darovati mu svoju
izvanrednu energiju. Postoje načini da se ovaj prijelaz ostvari pošteno i
bez korištenja dogmi. Jedan od njih je održavanje tijesne veze između
znanosti i humanistike. Veliki britan-
185 Nada

ski biolog J. B. S. Haldane rekao je o znanosti i književnosti: „Ja sam

potpuno uvjeren da je znanost mnogo stimulativnija za našu maštu nego
što su to klasici, ali produkti takvog podražaja nisu vidljivi jer soj
znanstvenika ne posjeduje nikakvu percepciju literarne forme.” Uistinu,
porijeklo svemira, veliki prasak koji se zbio prije petnaest milijardi
godina, kako tvrde astronomi i fizičari, daleko su čudesniji događaji od
onih koje opisuje prvo poglavlja Knjige postanka ili ep o Gilgamešu. Kada
znanstvenici, uz pomoć matematičkih modela prikazuju fizikalne procese
iz te prapovijesti, oni tada govore o svemu - doslovno o svemu - i kad od
tih vremena krenu prema naprijed u vrijeme pulsara, supernova i sudara
crnih rupa oni istražuju daljine i tajne onkraj zamišljaja ranijih generacija.
Sjetimo se kako je Bog šibao Joba konceptima koji nadilaze granice
ljudskog razuma:
Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?
Bokove svoje opaši ko junak; ja ću te pitat, a ti me pouči... Zar si ti prodro
do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Zar su ti vrata smrti
pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? Zar si prostranstvo zemlje
uočio? Govori, ako ti je znano sve to.
O da, znano nam je i već smo to rekli. Prihvatili smo Jahvine izazove i
znanstvenici su se uhvatili ukoštac s još većim zagonetkama. Danas
poznajemo fizikalne osnove života; znamo barem približno vrijeme kad se
život pojavio na zemlji. U laboratoriju je moguće stvoriti nove vrste, a
evolucija se može pratiti sve do molekularne razine. Moguće je lijepiti
gene iz jednog organizma u drugi. Molekularni biolozi imaju dovoljno
znanja da stvore elementarne oblike života. Strojevi koje smo postavili na
Mars prenose slike tamošnjih predjela i istražuju kemijski sastav tla. Jesu
li autori Starog zavjeta mogli zamisliti ijednu od ovakvih aktivnosti? A
proces velikih znanstvenih otkrića tek uzima zamah.
186 Nada

Za divno čudo, kultura zapadne civilizacije kao da živi neovisno o

otkrićima prirodnih znanosti. U Sjedinjenim Državama pojam
intelektualca povezuje se s onima koji rade na području društvenih
znanosti i kulture. Razmišljanja tih ljudi posve su lišena izraza koji se
koriste u kemiji i biologiji, kao da je čovječanstvo neka vrsta nadnaravnog
promatrača fizičke realnosti. Na stranicama časopisa kao što su The New
York Review of Books, Commentary, The New Republic, Daedalus,
National Review, Saturday Review i sličnim tiskovinama dominiraju
tekstovi po kojima se čini da se znanost zaustavila tamo negdje u
devetnaestom stoljeću. Njihov se sadržaj sastoji poglavito od povijesnih
anegdota, dijakronijskog uspoređivanja zastarjelih teorija o ljudskom
ponašanju i prosudbi tekućih događaja na temelju autorovih osobnih
ideologija - sve to začinjeno ugodnim, ali frustrirajućim tehnikama koje
potiču uzbuđenje. Suvremena znanost se tu prikazuje kao djelatnost koja
služi rješavanju problema i kao skup tehničkih čuda, čija se važnost
procjenjuje unutar nekog etosa potpuno stranog samoj znanosti. Istina je
da mnogi „humanistički” nastrojeni znanstvenici izlaze iz okvira
znanstvenog materijalizma da bi sudjelovali u kulturi, nekad kao stručni
savjetnici, a nekad kao potencijalni autori, ali oni nikada ne uspijevaju
zatvoriti rascjep koji postoji između dva različita diskursa. Uz rijetke
izuzetke, oni su tek pripitomljeni znanstvenici, simbolični poslanici jedne,
u očima njihovih domaćina, barbarske kulture koja ne poznaje dražest
pisanog jezika, poniženi do naziva koji previše spremno prihvaćaju -
popularizatori. Tek neznatan broj velikih pisaca, onih koji se usuđuju
uznemiriti svoj duh i zadrijeti u dublje slojeve uma, doista koriste znanost
u punom smislu te riječi. Poznaju li oni pravu prirodu tog izazova?
Do željene promjene fokusa doći će lakše sada kad je i sam ljudski um
ušao u okvire kauzalnih objašnjenja. Svaki ep mora imati heroja: um
posve odgovara takvom zahtjevu. Čak i astronomi, navikli na razmišljanja
o deset milijardi galaksija i gotovo beskonačnim udaljenostima, moraju se
složiti da je ljudski um najsloženiji ustroj koji poznajemo i da predstavlja
pravo raskrižje u istraživanjima svih važnijih prirodnih znanosti.
Društveni znanstvenici i humanisti, uključujući i teologe, morat će na
kraju priznati da znanstveni materijalizam
187 Nada

mijenja temelje njihovih sustavnih istraživanja i to redefiniranjem samog

mentalnog procesa.
Ovu knjigu sam započeo izlaganjem o počesto dijalektičnoj prirodi
znanstvenog napretka. Disciplina graniči s antidisciplinom; antidisciplina
uspostavlja novi red među fenomenima discipline svodeći je na njene
najosnovnije zakone; ali ta nova sinteza unutar discipline sve više mijenja
antidisciplinu kako se proširuje polje njihova međudjelovanja. Vjerujem
da će biologija, a naročito neurobiologija i sociobiologija, služiti kao
antidisciplina društvenim znanostima. Ići ću još dalje i ustvrditi da će
znanstveni materijalizam utjelovljen u biologiji, zahvaljujući
preispitivanju fenomena uma i društvenog ponašanja, poslužiti kao vrsta
antidiscipline humanistici. Neće pritom doći ni do kakve comteovske
revolucije niti do stvaranja primarno znanstvene kulture. Prijelaz će biti
postupan. Da bi se pozabavila osnovnim pitanjima humanističkih znanosti,
uključujući ideologiju i religijska vjerovanja, sama znanost mora postati
sofisticiranija i naročito umješna u bavljenju specifičnim značajkama
ljudske biologije.
Nadam se da će s napretkom ovog sinkretističkog procesa, područje
naše šire kulture preplaviti novi osjećaj zadivljenosti. Mi moramo
otvorenije govoriti o stvarima koje ne poznajemo. Ep koji znanstvenici
ispisuju u obliku tehničkih fragmenata ima golemih rupa i pun je
zapanjujućih tajni, a fizički temelj uma svakako nije najmanja od njih. Baš
kao kod praznih mjesta na karti tek otkrivenog svijeta, možemo odrediti
samo vanjske granice, ali ne i unutarnju veličinu. Predstavnici prirodnih i
društvenih znanosti morat će bolje nego do sada definirati velike ciljeve
kojima obrazovani ljudi imaju težiti, baš kao da se nalaze na velikoj
istraživačkoj ekspediciji. Velika i zapanjujuća otkrića čekaju na njih. Ona
su dostupna kao što su bila dostupna čuda koja su otkrivali prvi europski
istraživači novih svjetova i oni koji su po prvi puta zagledali kroz
mikroskop u svijet bakterija skriven u kapljici vode. Kako raste opseg
naše spoznaje, tako znanost mora sve više poticati ljudsku maštu.
Takav se pogled može, nekome tko na prvo mjesto stavlja ekonomske i
socijalne probleme, činiti elitističkim. U takvoj primjedbi postoji element
istine. Što je uopće važno dok neki umiru od gladi u Sahelu i Indiji, a
drugi trunu u zatvorima Argentine i Sovjetskog Saveza?
188 Nada

Kao odgovor možemo postaviti drugo pitanje: želimo li jednom

zauvijek saznati zašto uopće brinemo za takve stvari? Kad se ovi problemi
riješe, što ćemo onda? Službena svrha postojanja bilo koje države je
ispunjenje čovjekova života i to u dimenzijama koje nadvisuju puko
preživljavanje. Kod gotovo svih socijalističkih revolucija ciljevi od
najveće važnosti bili su, pored posvećenja same revolucije, edukacija,
znanost i tehnologija - kombinacija koja nas neumoljivo vraća ka prvoj i
drugoj dilemi.
Ovaj će pogled na stvari s još većom odlučnošću odbaciti oni čije
emocionalne potrebe zadovoljava tradicionalna organizirana religija. Boga
i crkvu, reći će oni, ne mogu tek tako odstraniti suparničke mitologije
utemeljene na znanosti. Takva je primjedba na mjestu. Bog ostaje održiva
hipoteza u obliku ideje o prvom pokretaču, ma kako ovu koncepciju bilo
teško definirati i provjeriti. Religijski obredi, naročito obredi zrelosti i
posvećivanje nacionalnog osjećaja duboko su ukorijenjeni i tvore neke od
najveličanstvenijih elemenata postojećih kultura. Oni će se zasigurno
prakticirati i nakon razotkrivanja njihove etiologije. Sama tjeskoba pred
smrću bit će dovoljna da ih održi u životu. Bilo bi arogantno tvrditi da će
vjerovanje u osobnog, moralnog Boga posvema nestati, kao što bi bilo
lakoumno upustiti se u predviđanja o obliku obreda budućnosti, obreda
koji će postojati kada znanstveni materijalizam za svoje svrhe iskoristi sile
mitopoetike.
Također ne mogu zamisliti znanstvenu generalizaciju kao zamjenu za
umjetnost ili kao nešto više od simbiotskog hranitelja umjetnosti.
Umjetnik, uključujući i pisca, prenosi svoje najosobnije iskustvo i viziju
birajući način kojim će kod publike izazvati emocije. Znanost se može
nadati da će jednom objasniti fenomen umjetnika, umjetničkog genija, pa i
umjetnosti same; ona će se vjerojatno sve više koristiti umjetnošću pri
istraživanju ljudskog ponašanja, ali ta znanost nije predodređena da
prenosi iskustvo na osobnoj razini, niti da iz zakona i načela koji su, po
definiciji, njen osnovni interes, izvede puno bogatstvo ljudskog iskustva.
Iznad svega, ja ne predlažem znanstveni materijalizam kao alternativni
oblik organizirane formalne religije. Moje razmišljanje slijedi
humanističku liniju koju su zacrtali Huxley, Waddington, Monod, Pauli,
Dobzhansky, Cattell i drugi koji su se usudili pogledati u lice
189 Nada

ovoj Gorgoni. Nijedan od njih nije ostvario svoj cilj, iz jednog od dva
moguća razloga. Oni su ili odbacili religijsko vjerovanje kao animizam ili
su držali da ga valja smjestiti u neki izdvojeni, mirni kutak mozga gdje će
proživjeti svoj život koji ionako duguje kulturi, daleko od glavnog tijeka
intelektualnih stremljenja. Humanisti su, kako se vidi, pokazali dirljivu
vjeru u moć znanja i ideju evolucijskog napretka ljudskog uma. Ja
predlažem jednu modifikaciju znanstvenog humanizma kroz spoznaju da
mentalni procesi religijskih vjerovanja - posvećenje osobnog i grupnog
identiteta, usmjerenost ka karizmatičnim vođama, mitopoetika i drugi -
predstavljaju unaprijed programirane predispozicije čije su samostalne
komponente ugrađene u živčano ustrojstvo mozga i to tijekom tisuća
generacija genetičke evolucije. Upravo zbog toga, ti su procesi moćni,
neiskorjenjivi i nalaze se u središtu socijalne egzistencije čovjeka. Njihova
struktura je mnogo složenija nego što je to mislila većina filozofa. Mislim
da bi znanstveni materijalizam morao promatrati ove fenomene na dvije
razine: kao izvanredno složenu i zanimljivu znanstvenu zagonetku i kao
izvor energije koja će se usmjeriti u nove tokove jednom kad se sam
znanstveni materijalizam prihvati kao nova, moćnija mitologija.
Ovaj će se proces odvijati sve većom brzinom. Ljudska sudbina je u
znanju, ako ni zbog čega, a ono zbog kulturne dominacije koju ostvaruju
društva s većim znanjem. Luditi i antiintelektualci nikad nisu ovladali
diferencijalnim jednadžbama termodinamike niti su otkrili biokemijske
načine liječenja. Oni su ostali u slamnatim kolibama i umirali mladi. One
kulture koje imaju jedinstvene ciljeve učit će brže od onih koje takve
ciljeve nemaju. S obzirom da je znanstveni materijalizam jedina
mitologija koja iz potrage za čistim znanjem može stvarati velike ciljeve,
doći će i do autokatalitičkog porasta učenosti.
Vjerujem da će naročito velik utjecaj imati sve preciznija specifikacija
povijesti. Jedan od velikih snova društvenih teoretičara među kojima su
bili Vico, Marx, Spencer, Spengler, Teggart i Tovnbee, bio je spoznaja
povijesnih zakona pomoću kojih se može predvidjeti budućnost
čovječanstva. Sheme koje su zacrtali nisu bile naročito uspješne jer
njihovo razumijevanje ljudske prirode nije imalo znanstvenih temelja; ono
je, kako bi to pisalo u kakvom znanstvenom izvještaju, patilo od
nepreciznog reda veličine. Nevidljiva je ruka ostala nevidljiva; nije se
190 Nada

uspjelo proračunati sjedinjeno djelovanje tisuća milijuna ljudskih bića

koja nitko nije uspio ispravno razumjeti. Sada, pak, možemo podržati stav
da svaka kultura u svakome društvu klizi duž jedne ili druge grupe
evolucijskih putanja, dok njihov opseg kretanja ograničavaju genetički
zakoni ljudske prirode. Iako je, s antropocentrične točke gledišta ovaj
opseg impozantan, on predstavlja tek mali podskup svih mogućih putanja
koje bi postojale kada ne bi bilo genetičkih ograničenja.
Kada naše poznavanje ljudske prirode postane još slojevitije i kad
počnemo birati sustave vrijednosti na objektivnijim temeljima, a naša se
srca konačno usklade s mozgom, broj mogućih putanja postat će još
manji. Danas nam je već jasno, da se poslužimo dvama međusobno
oprečnim i ekstremnim primjerima, da su svjetovi Williama Grahama
Sumnera, zadrtog socijalnog darvinista, i anarhista Mihaila Bakunjina,
biološki nemogući. S vremenom će društvene znanosti sazreti i omogućiti
nam lakša predviđanja, i tada će broj dopustivih putanja ne samo postati
manji, već će i naši potomci baciti pogled daleko izvan njihovih granica.
Tada će se ljudska rasa suočiti s trećom i konačnom duhovnom
dilemom. Genetika se danas, zajedno s drugim granama znanosti, ubrzano
razvija. Uskoro će se sakupiti dovoljno znanja o genetičkim osnovama
ljudskog ponašanja, a pozna vat ćemo i tehnike molekularnog inženjerstva
i procesa kloniranja, koje će nam omogućiti voljne promjene genskog
materijala. U najmanju ruku, bit će moguće provesti spore evolucijske
promjene služeći se konvencionalnom eugenikom. Ljudska će bića, dakle,
biti sposobna mijenjati svoju prirodu. Što će izabrati? Hoće li je ostaviti
takvu kakva jest, pustiti je da se i dalje klacka na klimavim temeljima
sačinjenim od zastarjelih adaptacija iz ledenog doba? Ili će je usmjeriti ka
ubrzanom razvoju inteligencije i kreativnosti, uz veću - ili možda manju -
sposobnost emocionalnih reakcija? Možda bi se ljudi mogli genetički
reprogramirati i približiti idealu nuklearne obitelji kakva postoji kod
bjelorukih gibona ili se transformirati u harmonično sestrinstvo ljudskih
pčela. Sjetimo se, ipak, da je riječ o samoj biti čovječanstva. Moguće je da
u našoj prirodi postoji nešto što će spriječiti takve promjene. U svakom
slučaju, i srećom po nas, ova dilema će ostati za rješavanje kasnijim
generacijama.
191 Nada

Sve u duhu obogaćenja evolucijskog mita, moderni pisci često posežu

za klasičnim mitskim herojima da bi opisali neugodan položaj
čovječanstva: egzistencijalistički Sizif, čije je jedino izražajno sredstvo
sama sudbina; nesigurni Arjuna na polju pravednosti u ratu s osobnom
savješću; kobna Pandora koja ljudskim bićima donosi sva zla smrtne
egzistencije; i strpljivi Atlas, čuvar vidljive Zemlje. Prometej je
posljednjih godina ponešto izvan mode, vjerojatno zbog energetske krize i
menadžerskog opreza. Ali, mi nećemo izgubiti vjeru u njega. Prisjetimo se
zajedno izvornog, Eshilovog Prometeja:

Zborovođa: A nemaš li na duši kakav teži čin?

Prometej: Spoznanje smrtnog časa spriječih ljudstvu svem.
Zborovođa: A kakav za to nađe utuk im i lijek?
Prometej: Usadih im u srca slijepih nada niz.

(prev. Bratoljub Klaić)

Pravi prometejski duh znanosti vodi ka oslobođenju čovjeka tako što

mu daje znanje i stanovitu razinu ovladavanja fizičkim okolišem. Na
drugom stupnju, u novijem dobu, taj duh stvara mitologiju znanstvenog
materijalizma, koju usmjeravaju i korigiraju postupci znanstvene metode.
Ova se mitologija sa specifičnom osjećajnošću obraća najdubljim
potrebama ljudske prirode, a snagu joj daje slijepa nada da će put na koji
smo se osmjelili biti duži i ljepši od onoga koji smo netom okončali.
 Rječnik pojmova

Za potrebe čitatelja priredio sam ovaj mali rječnik pojmova koji se koriste
u knjizi. Neki od njih su čitatelju možda nepoznati jer su previše stručni, a
drugi su tu jer zbog svoje važnosti zaslužuju više od uobičajene definicije.
ADAPTACIJA. U biologiji je to određena anatomska struktura,
fiziološki proces ili oblik ponašanja koji poboljšava sposobnost
preživljavanja ili reprodukcije nekog organizma. Pojam označava i
evolucijski proces koji vodi ka stjecanju takvih osobina.
Agresivnost. Bilo kakav fizički postupak ili prijetnja nekim postupkom
kojim jedinka ugrožava slobodu ili genetičku sposobnost drugih.
ALTRUIZAM. Autodestruktivno ponašanje koje se bira za dobro
drugih. Altruizam može biti u potpunosti racionalan, može biti automatski
i nesvjestan, a može biti svjestan, ali vođen urođenim emocionalnim
mehanizmima.
AuTOKATALlZA. Proces kod kojega produkti neke reakcije služe
kao katalizatori, tj. ubrzavaju vrijeme same reakcije koja ih stvara.
BESPOLNO RAZMNOŽAVANJE. Oblik reprodukcije kao što je
tvorba spora, pupanje ili jednostavna stanična dioba, koji ne uključuje
spajanje spolnih stanica.
194 Rječnik pojmova

BIHEVIORALNA BIOLOGIJA. Znanstvena studija svih aspekata

ponašanja, uključujući neurofiziologiju (proučavanje živčanog sustava),
etologiju (proučavanje obrazaca ponašanja), i sociobiologiju (proučavanje
bioloških osnova društvenog ponašanja i organizacije).
DARVINIZAM. Teorija evolucije po prirodnoj selekciji kako ju je
opisao Charles Darwin (naročito u Postanku vrsta, 1859.). Teorija tvrdi da
se genetički sastav populacije mijenja kroz vrijeme - i potom evoluira -
ponajprije zbog genetičke raznolikosti pojedinaca, ali i zbog činjenice da
pojedinci koji posjeduju osobine prikladnije za preživljavanje i
reprodukciju, počinju prevladavati u narednim generacijama. Ovakav
oblik evolucije suvremeni biolozi vide kako jedini uvjerljiv oblik razvoja
izvan obične statističke fluktuacije genskih tipova unutar populacije.
DEMOGRAFIJA. Stopa rasta i dobne strukture populacije, kao i
procesi koji ih određuju; također i znanstvena studija tih podataka.
DETERMINIZAM. Širok pojam koji označava bilo kakav oblik
ograničenja razvoja nekog anatomskog organa, fiziološkog procesa ili
ponašanja. Genetički determinizam označava određeni stupanj ograničenja
koje donosi neki skup gena.
DNA (deoksiribonukleinska kiselina). Temeljni nasljedni materijal
svih organizama. Svi geni su sastavljeni od funkcionalnih dijelova
molekula DNA.
DRUŠTVENOST. Kombinacija osobina i procesa društvene
egzistencije.
DRUŠTVO. Grupa jedinki koje pripadaju istoj vrsti i udružuju se na
suradnički način. Osnovni kriterij primjene ovog termina je postojanje
uzajamne komunikacije suradničke prirode koja se proteže i izvan
seksualne aktivnosti.
ESTRUS. Sezona parenja, ili maksimalne seksualne raspoloživosti kod
ženki. Pod uobičajenim okolnostima, estrus znači i vrijeme otpuštanja jaja
iz jajnika.
ETOLOGIJA. Studija obrazaca životinjskog ponašanja u prirodnom
okolišu, s naglaskom na analizu adaptacija i evoluciju tih obrazaca.
195 Rječnik pojmova

EVOLUCIJA. Bilo kakva postupna promjena. Organska evolucija, na

koju se ovaj pojam najčešće odnosi, znači genetičku promjenu unutar
populacije organizama koja se odvija u više generacija.
EVOLUCIJSKA BIOLOGIJA. Sve grane biologije, uključujući
ekologiju, taksonomiju, populacijsku biologiju, etologiju i sociobiologiju,
koje proučavaju evolucijski proces i osobine čitave populacije i zajednice
organizama.
FIZIOLOGIJA. Znanstvena studija o funkcijama živog organizma i
pojedinačnih organa, tkiva i stanica od kojih je sastavljen.
GAMETA. Spolna stanica: jaje ili spermij.
GEN. Osnovni element nasljeđivanja, djelić goleme DNA molekule
koji djeluje na razvoj bilo koje osobine na elementarnoj biokemijskoj
razini. Pojam gen preciznije označava cistron, dio DNA koji nosi šifru za
tvorbu posebnog dijela proteinske molekule.
GENETIČKA SPOSOBNOST. Doprinos koji neki genetički
specifičan organizam daje narednim generacijama. Po definiciji, pojedinci
s većom genetičkom sposobnošću naposljetku prevladavaju u populaciji;
proces se naziva i evolucijom pomoću prirodne selekcije.
GENETIČKI. Ono što je nasljedno; odnosi se na raznolikost osobina
koja se barem dijelom temelji na razlikama između gena.
Genetika. Znanost o nasljeđivanju.
GENSKA ZALIHA. Svi geni cjelokupne populacije organizama.
GONADA. Organ koji proizvodi spolne stanice; obično je to jajnik
(ženska gonada) ili testis (muška gonada).
GRUPNA SELEKCIJA. Bilo koji proces kao stoje nadmetanje,
sposobnost razmnožavanja, posljedica bolesti i si. koji čini da jedna grupa
ima više potomaka od druge. U teoriji je pojam „grupe” prilično
neodređen: to može biti grupa srodnika (obično veća od zajednica koje
čine roditelji i djeca), zatim dio plemena, čitavo pleme i šira društvena
grupa. Suprotno individualnoj selekciji.
HAPLODIPLOIDIJA. Sposobnost određivanja spola, kao što je to kod
mrava i drugih kukaca opnokrilaca, kod kojih se mužjaci razvijaju iz
neoplođenih (stoga su oni haploidni, imaju samo
196 Rječnik pojmova

jednu grupu kromosoma), a ženke iz oplođenih jaja (što ih čini

diploidnima, jer posjeduju dvije grupe kromosoma).
HERMAFRODIT. Organizam koji posjeduje i ženske i muške spolne
organe.
HIPERTROFIJA. Ekstremni razvoj neke postojeće strukture. Kljove
slona, primjerice, predstavljaju hipertrofiju zuba koji su tijekom evolucije
promijenili oblik. U ovoj knjizi sam izložio tvrdnju da je veći dio ljudskog
ponašanja samo hipertrofija prvotnih jednostavnijih reakcija, tj.
Adaptacija koje su bile korisne u društvima lovaca-sakupljača i
prvobitnim ratarskim zajednicama.
HIPOTEZA. Tvrdnja koja se može dokazati ili pobiti dodatnim
promatranjima i pokusima. Po uobičajenim kanonima znanstvenog
dokazivanja, teško je, ako ne i nemoguće, u potpunosti dokazati neku
hipotezu, ali se, uz temeljite i precizne provjere, može pretvoriti u
prihvaćenu činjenicu. I pored toga, ona nikada ne može postati dogma.
HOMOLOGIJA. Sličnost koja postoji između anatomskih struktura,
fizioloških procesa ili obrazaca ponašanja dviju ili više vrsta, i to
zahvaljujući zajedničkom pretku i posjedovanju barem nekih zajedničkih
gena.
HOMOZIGOTI. Svaka obična stanica u tijelu ima dva kromosoma iste
vrste; kada je neki gen smješten na određenom dijelu kromosoma
istovjetan onome na kromosomskom paru, kažemo da je organizam
homozigotan za određeno kromosomsko mjesto.
INDIVIDUALNA SELEKCIJA. To je prirodna selekcija koja se
odnosi na jedinku i njezine direktne potomke. U suprotnosti je s grupnom
i srodničkom selekcijom.
KATALIZA. Proces u kojem neka tvar ubrzava reakciju, a da se
tijekom tog procesa sama ne potroši.
KROMOSOM. Složena struktura, okruglog ili štapićastog oblika, koja
se nalazi u jezgri stanice i nosi dio genskih informacija (gena) organizma.
LAMARKIZAM. Teorija koju je 1809. godine izložio Jean Baptiste de
Lamarck. On je tvrdio da se vrste razvijaju tako da organizmi tijekom
svog života usvajaju određene karakteristike po-
197 Rječnik pojmova

našanja, pa čak i fizičke značajke i prenose ih na svoje potomke. Takva se

teorija pokazala pogrešnom kao objašnjenje biološke evolucije i ubrzo ju
je zamijenio darvinizam, ili teorija evolucije putem prirodne selekcije.
LIMBIČKI SUSTAV. Skup međusobno povezanih struktura i dijelova
smještenih u dubljem dijelu prednjeg mozga odgovornih za emocije,
motivaciju i učenje. Osnovni dijelovi uključuju hipotalamus, rinencefalon,
i hipokampus.
LJUDSKA PRIRODA. U širem smislu riječi, to je čitav skup urođenih
značajki ponašanja koje su karakteristične za ljudsku vrstu; preciznija
definicija se odnosi na predispozicije koje utječu na društveno ponašanje.
MESOŽDER. Stvorenje koje se hrani svježim mesom.
MOŽDANA kora. Pojam iz anatomije čovjeka, vanjski sloj živčanog
tkiva mozga, „siva tvar” koja sadrži centre za svjesnost i racionalno
mišljenje.
MUTACIJA. U širem smislu, svaka neredovita promjena u genskoj
konstituciji organizma. Mutacija se može sastojati u promjeni kemijske
strukture jednog gena (dijela DNA) ili u promjeni broja i strukture čitavih
kromosoma.
NAGON. Ponašanje koje je relativno stereotipno, složenije od
jednostavnih refleksa kao što su ispuštanje sline ili treptanje očiju, i
najčešće povezano s vanjskim objektima tj. okolišem. Razvoj nagonskih
oblika ponašanja može i ne mora biti povezan sa učenjem. Ovakvo
ponašanje ima relativno krut i predvidiv ishod. S obzirom na njegovu
nepreciznost, pojam „nagona” danas se rijetko koristi u znanstvenoj
literaturi, ali je tako čvrsto ukorijenjen u engleskom i drugim jezicima - i
koristan zbog svoje jednostavnosti - da su posve opravdani pokušaji
njegova boljeg definiranja.
NEUROBIOLOGIJA. Znanstveni studij anatomije (neuroanatomija) i
fiziologije (neurofiziologija) živčanog sustava.
NEURON. Živčana stanica; osnovna jedinica živčanog sustava.
NUKLEUS (jezgra). Središnji dio stanice, koji sadrži nasljedni
materijal organizma. (Geni su smješteni na strukturama unutar jezgre koje
nazivamo kromosomi.)
198 Rječnik pojmova

OMJER SPOLOVA. Omjer mužjaka i ženki ( na primjer jedan mužjak

na dvije ženke) u nekoj populaciji ili društvu.
ONTOGENEZA. Razvoj jednog organizma kroz njegov životni vijek
(za razliku od filogeneze).
OPNOKRILCI. Red kukaca u koji spadaju sve pčele, ose i mravi.
POLIGAMIJA. Oblik ponašanja tj. ustrojstvo zajednice po kojem
jedinka ima više partnera. Kad se radi o mužjaku koji raspolaže s više
ženki, to nazivamo poliginijom. Ženka koja ima više partnera upražnjava
poliandriju.
POPULACIJA. Grupa organizama koja se može međusobno ploditi i
kroz dulje vrijeme boraviti zajedno na istom mjestu.
PORIV. Širok pojam koji opisuje sklonost životinje da odabere neki
objekt, kao što je partner, vrsta hrane, mjesto gniježđenja itd i da zbog
toga izvede određene radnje.
PRIMATI. Pripadnici reda primata u koji spadaju polumajmuni, pravi
majmuni, čovjekoliki majmuni i sam čovjek.
PRIPREMLJENO UČENJE. Urođena predispozicija da se nauči jedna
stvar, a ne neka druga, čak i kad se obje stvari poučavaju jednakim
intenzitetom. Na primjer, osoba koja je genetički dešnjak pripremljena je
da nauči korištenje desnom rukom, dok joj je učenje korištenja lijeve ruke
otežano i moguće tek uz iznimne napore.
PRIRODNA SELEKCIJA. Genski doprinos jedne generacije narednim
generacijama iste populacije. Ovakav evolucijski mehanizam otkrio je
Damin pa se po njemu i zove darvinizam. Moderna je genetika uvelike
potvrdila i učvrstila ovu teoriju.
PUPANJE. Oblik bespolnog razmnožavanja pri kojem iz tijela
roditeljskog organizma izrasta više ili manje cjelovit novi organizam.
RAZVOJNI KRAJOLIK. Metafora kojom se pokušava približiti
rješenju kontroverze „odgoj ili priroda”. Razvoj neke osobine se
uspoređuje s kretanjem loptice koja se kotrlja niz genski određen krajolik.
Kanali kojima se kreće povremeno se račvaju, a ona bira putanje ovisno o
sili kretanja i dostupnosti pojedinih ogranaka.
199 Rječnik pojmova

RECIPROČNI ALTRUIZAM. Razmjena altruističnih postupaka

između pojedinaca u različitim vremenima. Jedna će osoba, primjerice,
spasiti utopljenika u zamjenu za obećanje ( ili barem uz razumno
očekivanje) da će taj altruistični postupak biti uzvraćen jednakom mjerom
ako se i sama jednom nađe u sličnoj situaciji.
ROD. Grupa srodnih vrsta.
SAZRIJEVANJE. Automatski razvoj određenog obrasca ponašanja
koji postaje naročito složen i precizan kad jedinka odraste. Za razliku od
učenja, ovakav razvoj ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo.
SlSAVCI. Životinje roda Mammalia (kojem pripada i čovjek). Ženke u
svojim mliječnim žlijezdama stvaraju mlijeko, a karakteristična je i dlaka
kojom je pokriveno tijelo.
SOCIOBIOLOGIJA. Znanstvena studija bioloških osnova svih oblika
društvenog ponašanja kod svih vrsta organizama, uključujući čovjeka.
SRODNIČKA SELEKCIJA. Porast učestalosti određenih gena u nekoj
populaciji pred drugima kao rezultat zasluga jednog ili više pojedinaca
koji su takvim genima osigurali bolje preživljavanje i reprodukciju.
Pretpostavka je da takve gene posjeduju i srodnici tih pojedinaca, tj. svi
oni koji imaju zajedničko podrijetlo. Srodnička selekcija je jedan od
načina koji pomaže da se altruističko ponašanje razvije kao biološka
osobina. Iako se srodnost odnosi i na potomke, pojam srodničke selekcije
se koristi kada barem neki rođaci, kao što su braća, sestre ili roditelji
zadovoljavaju potreban kriterij.
SUSTAV DOMINACIJE. U sociobiologiji, to je skup odnosa unutar
grupe životinja ili ljudi, koji se često uspostavlja uz pomoć agresije ili
prisile. Unutar takvog sustava jedan član grupe ima prednost pred svima
ostalima i to u izboru hrane, biranja spolnog partnera itd., drugi član ima
prednost pred ostatkom grupe i tako redom, sve do dna dominacijske
ljestvice ili tzv. „poretka kljucanja”. Dominacijski poredak je vrlo
jednostavan i strog kod kokošiju, a složen i istančan kod ljudskih bića.
TAKSONOMIJA. Znanost i vještina klasifikacije organizama.
200 Rječnik pojmova

TEORIJA. Skup općih tvrdnji o nekom prirodnom procesu, kao što je

oblik evolucije ili povijest kontinenata, koji vodi ka stvaranju pretpostavki
- „hipoteza” - o specifičnom fenomenu koji se može provjeriti. Teorija se
smatra valjanom ako potiče stvaranje novih hipoteza, ako se te hipoteze
potvrde provjerama, i ako kao rezultat nastanu objašnjenja koja na
djelotvorniji način tumače neki dio stvarnosti nego što to uspijevaju
suparničke teorije.
TERITORIJ. Određeno područje iz kojeg organizam ili grupa
organizama isključuje druge pripadnike iste vrste i to uz pomoć
agresivnog ili razmetljivog ponašanja.
UROĐENO. Isto značenje kao i genetički: odnosi se na varijacije koje
se, barem djelomično, odnose na razlike u genima.
Vrsta. Populacija ili grupa populacija sličnih organizama, koji se mogu
razmnožavati međusobno, ali ne i sa pripadnicima drugih populacija.
ZADRUŽNI KUKCI. Vrste kukaca koje grade kolonije u kojima žive
reproduktivne i radničke kaste. Takvi su primjerice termiti, mravi i
zadružne vrste pčela i osa.
ZAKONI UČENJA. Predispozicija za učenjem jednog određenog
oblika ponašanja, a ne nekog drugog, čak kada se oba oblika ponašanja
poučavaju jednakim intenzitetom. Primjer zakona učenja je dominacija
desne ili lijeve ruke: osobe koje su genetički dešnjaci, s velikim će
poteškoćama naučiti koristiti lijevu ruku, dok za genetičke ljevake važi
ista zakonitost u odnosu na njihovu genetičku predispoziciju.
Znanstveni materijalizam. Učenje da sve pojave u svemiru, uključujući
i ljudski um imaju materijalnu osnovu, da su podvrgnute istim fizikalnim
zakonima i da ih se može protumačiti znanstvenom analizom.
ZOOLOGIJA. Znanost o životinjama.
 Bilješke

Prvo poglavlje

22 U želji da obuhvati sva ta gledišta, David Mathews je upotrijebio

izraz „novi naturalizam” u David Mathews et al., The Changing
Agendafor American Higher Education (U. S. Government Printing
Office, Washington, D. C, 1977) te u „Naturalistic Humanism: A New
Svnthesis in American Thought?” (neobjavljeni rukopis, 1977).
22 Steven Weinberg, „The Forces of Nature”, Bulletin of the American
Academy ofArts and Sciences 29(4):13-29 (1976).
23 W. B. Yeats, The coming ofivisdom zoith time (1910).
23 Alain Pevrefitte, The Chinese: Portrait of a People, na engleski
preveo Graham Webb (Bobbs-Merrill, New York, 1977).
24 Gunther S. Stent, The Coming of the Golden Age: A Viezv oj the
End of Progress (Natural Historz Press, Garden City, Long Island, New
York, 1969).
24 Ideja o genetičkoj evoluciji moralnih predispozicija putem prirodne
selekcije imala je dugu, ali ne i uspješnu povijest. Takvu je mogućnost
spomenuo i Darwin u svojoj knjizi The Descent of Man and Selection in
Relation to Sex (London, 1971), gdje je čvrsto pobijao stav o neovisnosti
uma pred zakonima
202 Bilješke

24 prirodne selekcije kakav su zastupali John Stuart Mili i Alfred

Russel Wallace. Osjećao je da bi takav izuzetak ozbiljno naštetio osnovnoj
teoriji evolucije po prirodnoj selekciji. On se 1869. godine obratio
Wallaceu, suotkrivaču prirodne selekcije, rekavši između ostalog: „Nadam
se da niste ubili vaše i moje dijete” (More Letters of Charles Danvin, ur.
Francis Darwin, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 39,1903). Darwin je u
razmišljanjima o ovom predmetu otišao prilično daleko. U neobjavljenim
bilješkama iz srpnja 1838. iznosi optimistično mišljenje da će bolje
razumijevanje evolucije dovesti do veće moralnosti društva: „Postoje dvije
grupe moralista: jedni tvrde da će zakon života proizvesti veću sreću.
Drugi kažu da mi posjedujemo moralni osjećaj. Moj pogled ujedinjuje oba
gledišta. Ja mislim da su ona gotovo istovjetna i da ono što vodi ka
najvećem dobru ili barem ka onomu što je potrebno tome dobru jest
instinktivni moralni osjećaj.” (str. 242-243 u Howard E. Gruber, Darzvin
on Man: A Psychological Study of Scientific Creativity, zajedno s
neobjavljenim bilješkama prepisali i popratili komentarima Paul H.
Barrett, E. P. Dutton, New York, 1974).
25 Herbert Spencer, najambiciozniji među evolucionistima
devetnaestog stoljeća, zagovarao je potrebu za nekantovskim,
racionalističkim pristupom etici (Principles ofEthics, New York, 1896).
Vjerovao je da se ljudski živčani sustav mijenjao tijekom tisuća generacija
da bi stvorio sposobnost moralne intuicije koja se sastoji od emocionalnih
reakcija na ispravno i pogrešno ponašanje, ali da se ljudska priroda može
uobličiti „strogim pridržavanjem uvjeta koje propisuje skladna društvena
suradnja” (An Autobiography, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 8,1904).
26 U svom djelu The Influence of Darwin on Philosophy (P. Smith,
New York, 1910), John Dewey zaključuje da evolucijska teorija,
konkretno darvinizam, donosi sredstva za uobličavanje znanstvene etike;
no kasnije u Human Nature and Conduct (Holt, New York, 1922), priznaje
da su specifične etičke premise proizvodi kulture. U novije vrijeme,
Antonz Flew u knjizi Evolutionary
203 Biljeske

Ethics (Macmillan, London, 1967), pokušavajući pobiti Wittgensteinovu

tvrdnju da evolucijska teorija nema veze s filozofijom, proširuje tu
zamisao i tvrdi da je etično ponašanje evoluiralo te je stoga podložno
empirijskoj ocjeni. U knjizi Sociobiology: The Neiv Synthesis (The
Belknap Press of Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975) i
tekstu „The Social Instinct”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and
Sciences 30(1): 11-25 (1976), dovodim u odnos genetičku evoluciju
etičkih predispozicija sa specifičnim načelima populacijske biologije.
Gunther Stent u The Hastings Center Report 6(6): 32-40 (1976), razmatra
prednosti i ograničenja „strukturalističke etike”. U tom je pravcu još dalje
otišao George E. Pugh u The Biological Origin of Human Values (Basic
Books, New York, 1977), važnom djelu koje kombnira ideje iz područja
matematičke teorije i biologije.
27 U širem smislu riječi, Konrad Lorenz je pionir u razvoju koncepcije
o spoznaji i mišljenju kao evolucijskim produktima moždanih struktura.
Njegove novije poglede na tu temu donosi knjiga Behind the Mirror: A
Searchfor a Natural History of Human Knoivledge (Harcourt Brace
Jovanovich, New York, 1977). Pozitivna kritika Lorenzovih ideja, s
povijesnom nadopunom, može se naći u tekstu Donalda T. Campbella u
knjizi The Philosophy ofKarl Popper, ur. Paul Schilpp (Open Court, La
Salle, Illinois, 1974, str. 415-463). Popularniji i osobniji pristup donosi
Richard I. Evans u knjizi Konrad Lorenz: The Man and His Ideas
(Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975).
Ideju o sociobiologiji kao antidisciplini društvenih znanosti iznio sam
u članku pod naslovom „Biologv and the Social Sciences” (Daedalus
106(4): 127-140,1977). Dijelove toga teksta sam uklopio i ovu knjigu, uz
dopuštenje izdavača Daedalusa, časopisa Američke akademije znanosti i
umjetnosti.
Klasičnu tvrdnju o diskontinuitetu između prirodnih i društvenih
znanosti iznio je Charles P. Snow u knjizi The Two Cultures and the
Scientific Revolution (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1959).
204 Bilješke

28 Theodore Roszak, „The Monster and the Titan: Science,

Knowledge, and Gnosis”, Daedalus 103(3): 17-32 (1974).
29 Ernst Mach, The Science of Mechanics, deveto izdanje (Open
Court, La Salle, Illinois, 1942).

Drugo poglavlje

33 Howard E. Evans, Life on a Little-Knoum Planet (Dutton, New

York, 1968).
33 Uvod u temu o društvenim organizmima i sociobiologiji kao
disciplini može se naći u Wilson, Sociobiology.
34 Odličan prikaz suvremene etologije, s detaljnim poglavljem o
fiksiranim obrascima ljudskog ponašanja, dao nam je Irenaus Eibl-
Eibesfeldt u Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje (Holt,
Rinehart and Winston, New York, 1977). Najoriginalniju i
najmjerodavniju sintezu etologije i komparativne psihologije možemo
naći u knjizi Roberta A. Hindea Animal Behavior, drugo izdanje
(McGraw-Hill, New York, 1970).
35 J-J. Rousseau, Essai sur l'origine des langues, Oeuvres Posthumes,
sv. 2 (London, 1783); citat u Claude Levi-Strauss La Pensee Sauvage
(Plon, Pariš, 1964), (hrvatski prijevod Divlja misao, Golden Marketing,
Zagreb, 2000).
35 Robert Nozick, Anarchy, State, and Utopia (Basic Books, New
York, 1974). (hrvatski prijevod Anarhija, država i utopija, Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003).
36 Mehaničke osobitosti obrade informacija kod čovjeka objasnili su
Allen Newell i Herbert A. Simon, u Human Problem Solving (Prentice-
Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972), zatim George Boolos i
Richard Jeffrev u Computability and Logic (Cambridge Universitv Press,
Cambridge, 1974).
36 O nasljeđivanju boje očiju govori Curt Stein u Principles of Human
Genetics, treće izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973).
205 Bilješke

37 R. D. Alexander, J. L. Hoogland, R. D. Howard, K. M. Noonan i P.

W. Sherman, “Sexual Dimorphisms and Breeding Svstems in Pinnipeds,
Ungulates, Primates, and Humans”
u Evolutionary Biology and Human Social Behavior, ur. N. A.
Chagnon i W. G. Irons (Duxbury Press, Sciutate, Mass., 1979), str. 402-
435.
38 Dokaze o destruktivnosti dugotrajnih efekata abnormalnog iskustva
za vrijeme rane faze razvoja iznio je Ronald P. Rohner u They Love Me,
They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Conn., 1975), i T. G. R.
Bower u A Primer oflnfant Development (W. H. Freeman, San Francisco,
1977).
38 Theodosius Dobzhanskv, „Anthropologv and the Natural Sciences -
The Problem of Human Evolution”, Current Anthropology 4:138,146-148
(1963).
38 George P. Murdock, „The Common Denominator of Culture” u The
Science ofMan in the World Crisis, ur. Ralph Linton (Columbia
Universitv Press, New York, 1945), str. 124-142.
40 Robin Fox, „The Cultural Animal”, u Man and Beast: Comparative
Social Behavior, ur. J. F. Eisenberg i W. S. Dillon (Smithsonian
Institution Press, Washington, D. C, 1971) str. 273-296.
41 Mary-Claire King i Allan C. Wilson, „Evolution at two levels in
humans and chimpanzees”, Science 188:107-116 (1975).
42 O sposobnosti čimpanza da nauče ljudski govor pisao je David
Premack u članku pod naslovom „Language and Intelligence in Ape and
Man”, American Scientist 64(6): 674-683 (1976), kao i Carl Sagan u The
Dragons of Eden (Random House, New York, 1977).
42 Ranu evoluciju ljudskog grkljana i sposobnosti govora analizirali su
Jan Wind u tekstu „Philogenv of the Human Vocal Tract”, Annals ofthe
Neiv York Academy of Sciences 280: 612-630 (1976) i Philip Lieberman
u „The Philogenz of Language”, u knjizi How Animals Communicate ur.
T. A. Sebeok (Indiana Universitiv Press, Bloomington, 1977), str. 3-25.
206 Bilješke

42 Leslie A. White, The Science ofCulture: A Study ofMan and

Civilization (Farrar, Straus and Giroux, New York, 1949).
42 Gordon G. Gallup, „Self-Recognition in Primates: A Comparative
Approach to the Bidirectional Properties of Consciousness”, American
Psychologists 32 (5): 329-338 (1977).
43 David Premack, „Language and Intelligence”.
44 Rane faze teritorijalne agresije kod populacije čimpanza iz Gombea
spomenuo je Glenn E. King u tekstu „Socioterritorial Units among
Carnivores and Early Hominids”, Journal of Anthropological Research
31(1): 69-87 (1975). Dodatne detalje je iznijela Jane Lancaster u članku
„Carrving and Sharing in Human Evolution”, Human Nature 1(2): 82-89
(1978), dok se više teoretskom diskusijom o porijeklu ovog fenomena
pozabavio Richard W. Wrangham u tekstu „On the Evolution of Ape
Social Svstems”, Social Sciences Information 18(3): 335-368 (1979).
Richard B. Lee, „What Hunters Do for Living, or, How to Make Out
on Scarce Resources”, u Man the Hunter, ur. R. B. Lee i Irven DeVore
(Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48.
Ponašanja čimpanza u lovu opisao je Geza Teleki u The Predatory
Behavior ofWild Chimpanzees (Bucknell Universitv Press, Lewisburg,
Pa., 1973).
46 Jane van Lawick-Goodall (Jane Goodall), „The Behavior of Free-
Living Chimpanzees in the Gombe Stream Reserve”, Animal Behavior
Monographs 1(3): 161-311 (1968); „Mother-Offspring Relationships in
Free-Ranging Chimpanzees” u knjizi Primate Ethology, ur. Desmond
Morris (Aldine, Chicago, 1969), str. 364-436; „Tool-using in Primates and
Other Vertebrates”, Advances in the the Study of Behavior 3:195-249
(1970).
46 Jorge Sabater-Pi, „An Elementarv Industry of the Chimpanzees in
the Okorobiko Mountains, Rio Muni (Republic of Equatorial Africa),
West Africa”, Primates 15(4): 351-364 (1974).
207 Bilješke

48 Novije kritike na račun moderne verzije teorije o prirodnoj selekciji

dali su Anthonv Ferguson u „Can Evolutionarv Theorv Predict?”
American Naturalist 110:1101-1104 (1976); G. Ledvard Stebbins u „In
Defense of Evolution: Tautologv or Theorv?” American Naturalist 111:
386-390 (1977); Theodosius Dobzhanskv, Francisco J. Ayala, G. Ledvard
Stebbins i James W. Valentine u Evolution (W. H. Freeman, San
Francisco, 1977); i George F. Oster i Edwrad O. Wilson u ,,A Critique of
Optimization Theorv in Evolutionarv Biologv”, u Časte and Ecology in
the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N. J., 1978).
50 Joseph Shepher, „Mate Selection among Second-Generation
Kibbutz Adolescents and Adults: Incest Avoidance and Negative
Imprinting”, Archives ofSexual Behavior 1(4): 293-307 (1971).
Mogućnost postojanja automatske odbojnosti koja se temelji na obiteljskoj
bliskosti prvi je spomenuo Edward Westermarck 1891. godine.
50 Sva tri tumačenja tabua incesta formulirana su u kasnom
devetnaestom stoljeću, za procvata evolucionizma u antropologiji;
hipoteza o integritetu porodice iznio je Carl N. Starcke (1889), hipotezu o
zenidbenim vezama Edward Tvlor (1889), a onu o genetičkoj štetnosti
sparivanja srodnika Lewis Henry Morgan (1877). Povijest ove teme
prikazao je Marvin Harris u knjizi The Rise of Anthropological Theory
(Thomas Y. Crowell, New York, 1968). Temeljit interkulturalni pregled,
koji obrađuje sve suparničke hipoteze i produbljuje biološka tumačenja,
iznio je Melvin Ember u članku „On the Origin and the Extension of the
Incest Taboo”, Behavior Scinece Research (Human Relations Area Files,
New Haven, Connecticut) 10: 249-281 (1975).
51 Za općenitiji prikaz pojma recesivnih gena i pogubnih posljedica
sparivanja srodnika v. Curt Stern, Principles of Human Genetics, treće
izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); i L. L. Cavalli-Sforza i W.
F. Bodmer, The Genetics of Human Populations (W. H. Freeman, San
Francisco, 1971). Procjenu broja letalnih gena u ljudskoj populaciji
donose N.
208 Bilješke

E. Morton, J. F. Crow i H. J. Muller u članku „An Estimate of the

Muational Damage in Man from Data on Consanguineous Marriages”,
Proceedings oj the National Academy of Sciences, U. S. A. 42: 855-863
(1956). Istraživanje o čehoslovačkoj djeci rođenoj iz incestuoznih veza
provela je Eva Seemanova. Izvještaj je objavljen u časopisu Time, 9.
listopada 1972.
53 R. L. Trivers i D. E. Willard, „Natural Selection of Parental Ability
to Vary the Sex Ratio of Offspring”, Science 179: 90-92 (1973).
53 Mildred Dickeman, „Female Infanticide and the Reproductive
Strategies of Stratified Human Societes: A Preliminarv Model”, u
Napoleon A. Chagnon i William G. Irons, ur. Evolutionary Biology and
Human Social Organization (Duxbury Press, Sciutate, Mass, 1978).
54 Richard H. Wills, The Institutionalized Severely Retarded (Charles
C. Thomas, Springfield, IU.,1973).
56 Prikaz ljudske bihevioralne genetike donose G. E. McClearn i J. C.
DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics (W. H. Freeman, San
Francisco, 1973); zatim Lee Ehrman i P. A. Parsons u The Genetics
ofBehavior (Sinauer Associates, Sunderland, Mass., 1976).
56 H. A. Witkin et. al., ,,Criminality in XYY and XXY Men”, Science
193: 547-555 (1976).
57 Lesch-Nyhanov i Turnerov sindrom opisali su J. C. DeFries, S. G.
Vandenberg i G. E. McClearn u članku „Genetics of Specific Cognitive
Abilities”, Annual Revieiv of Genetics 10: 179-207 (1976); zatim C. R.
Lake i M. G. Ziegler u članku ,,Lesch-Nyhan Svndrome: Low Dopamyne-
|3-Hydroxylase Activity and Diminished Response to Stress and Posture”,
Science 196: 905-906 (1977).
58 Metodu analize blizanaca temeljitije su obasnili G. E. McClearn i J.
C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics. Detaljna studija
ove teme prikazana je u članku L. L. Hestona i J. Shieldsa
,,Homosexuality in Twins: A Family
209 Bilješke

Study and a Registry Study”, Archives of General Psychiatry 18:149-160

(1968); a obradili su je i N. G. Martin, L. J. Eaves i H. J. Eysenck u tekstu
„Genetical, Environmental an Personality Factors in Influencing the Age
of First Sexual Intercourse in Twins”, Journal ofBiosocial Science 9(1):
91-97 (1977). Važne nove dokaze o nasljednoj prirodi inteligencije i
ličnosti pribavili su Sandra Scarr i Richard A. Weinberg. Svoje su
istraživanje temeljili na usporedbi dviju grupa: djece s biološkim
roditeljima i usvojene djece („Attitudes, Interests, and IQ”, Human Nature
1(4): 29-36,1978). Iako i unutar obitelji jedne populacije dolazi do velikih
genskih varijacija, Scarr i Weinberg nisu pronašli dokaze o razlikama u
inteligenciji između djece američkog, afričkog i europskog porijekla.
58 J. C. Loehlin i R. C. Nichols, Heredity, Environment and
Personality (University of Texas Press, Austin, 1976).
59 V. A. McKusick i F. H. Ruddle, „The status of the gene map of the
human chromosome”, Science 196: 390-405 (1977).
59 Kao primjer v. članak Joan Arehart-Treichel, „Enkephalins: More
than Just Pain Killers”, Science Neivs 112 (4): 59, 62 (1977).
60 Za dublju analizu prirode geografskih varijacija, vidi E. O. Wilson i
William L. Brown, „The subspecies concept and its taxonomic
application”, Systematic Zoology 2(3): 97-111 (1953).
60 Daniel G. Freedman, Human lnfancy: An Evolutionary Perspective
(Lawrence Erlbaum, Hillsdale, N. ]., 1974).
60 Nova Green, „An Exploratory Study of Aggression and Spa-cing in
Two Preschool Nurseries: Chinese-American an Euro-pean-American”
(magistarski rad, University of Chicago, 1969).
61 Marvin Bressler, „Sociologv, Biology and Ideology”, u knjizi
Genetics, ur. David Glass (Rockfeller University Press, New York, 1968),
str. 178-210.
210 Bilješke

Treće poglavlje

64 Opis vidnih neurona, uz oštroumnu filozofsku dimenziju, donio je

Gunther S. Stent u članku „Limits to the Scientific Understanding of
Man”, Science 187:1052-1057 (1975); i jedan od najvećih istraživača na
tom polju, David H. Hubel u „Vision and the Brain”, Bulletin of the
American Academy ofArts and Sciences 31:17-28 (1978); auditivni sustav
je opisao Harry J. Jerison u tekstu „Fossil Evidence of the Evolution of the
Human Brain”, Annual Reviezv of Anthropology 4: 27-58 (1975).
65 Za temeljitu filozofsku obradu determinizma, uključujući moguću
povezanost sa psihologijom, vidi Bernard Berofskv Deterministu
(Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1971).
65 O primjeru komaraca i drugim slučajevima stereotipnog ponašanja
više u knjizi Animal Behavior, ur. Thomas Eisner i Edward O. Wilson (W.
H. Freeman, San Francisco, 1976).
66 Dokaze o nasljednoj prirodi dominacije jedne ruke iznio je Curt
Stern u knjizi Principles of Human Genetics. Mnogi važni podaci
preispitani su u radu Roberta L. Collinsa („The Sound on One Paw
Clapping: An Inquiry into the Origin of Left-Handedness”, u knjizi
Contributions to Behavior-Genetic Analysis: The Mouse as a Prototype,
ur. Gardner Lindzez i Delbert Thiessen, Appleton-Centurv-Crofts, New
York, 1970). Collins smatra da je dominacija jedne ruke posljedica
nepoznatih bioloških utjecaja na fetus ili se radi
O nasljeđivanju zakona učenja - tj. snažne predispozicije za određeni
izbor koji se događa u ranom periodu života, s dodatnim utjecajem
slučajnosti i kulture. Evelvn Teng u svojoj studiji, koju citiramo u
narednoj bilješci daje prednost prenatalnoj odrednici. Ovu općenitu
tvrdnju (koja uključuje
1 čistu genetičku hipotezu) podržava i činjenica da već od
pretpovijesnih vremena ljevaci čine manjinu od nekih deset posto; vidi i
Curtis Hardvk i Lewis F. Petrinovich, „Left-handedness”, Psychological
Bulletin 84: 385-404 (1977).
66 Evelvn Lee Teng, Pen-hua Lee, K. Yang i P. C. Chang,
211 Bilješke

„Handedness in Chinese Populations: Biological, Social and Pathological

Factors”, Science 193:1146-1150 (1976).
67 T. S. Szasz, The Myth ofMental Ilness: Foundations of a Theory of
Personal Conduct, dopunjeno izdanje (Harper & Row, New York, 1974).
R. D. Laing i A. Esterson, Sanity, Madness and the Family (Tavistock,
London, 1964). V. također T. S. Szasz, Proizvodnja ludila: usporedno
proučavanje inkvizicije i Pokreta za brigu o duševnom zdravlju (GZH,
Zagreb, 1982).
67 Prikaz predavanja Sevmoura S. Ketvja i Stevena Matthvssea,
„Genetics Aspects of Schizophrenia”, u Human Diversity: Its Causes and
Social Significance, ur. Bernard D. Daviš i Patricia Flahertv (Ballinger,
Cambridge, Mass., 1976), str. 108-115.
68 Jane M. Murphy, „Psychiatric Labeling in Cross-Cultural
Perspective”, Science 191:1019-1028 (1976).
68 Rezultati istraživanja koje su poduzeli Philip Seeman i Tyrone Lee
o dopaminskim receptorima, objavljeni su u časopisu Science Nezvs 112:
342 (1977).
68 Osobine shizofrenogenih obitelji i druge čimbenike koji utječu na
shizofreniju dobro su opisali Roger Brown i Richard J. Herrnstein u knjizi
Psychology (Little, Brown, Boston, Mass., 1975).
69 V. naročito Evolution and Modification of Behavior Konrada
Lorenza, zatim knjige Roberta A. Hindea, Animal Behavior i članak B. F.
Skinnera „The phylogeny and ontogeny of behavior”, Science 153:1205-
1213 (1966).
69 C. H. Waddington, The Strategy ofthe Genes: A Discussion of
Aspects of Theoretical Biology (George Allen and Unwin, London, 1957).
70 Paul Ekman i Wallace V. Friesen, Unmasking the Face (Prentice
Hali, Englewood Cliffs, N. J., 1975); i Paul Ekman, ,,Darwin and Cross-
Cultural Studies of Facial Expression”, u Darivin and Facial Expression:
A Century of Research in Revieiv, ur. Paul Ekman (Academic Press, New
York, 1973).
212 Bilješke

70 Irenaus Eibl-Eibesfeldt, Ethology: The Biology ofBehavior, drugo

izdanje. (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977).
70 Informacije o osmijehu slijepe djece donosi Eibl-Eibesfeldt u knjizi
Ethology.
70 Melvin J. Konner, „Aspects of the Developmental Ethology of a
Foraging People”, u Ethological Studies of Child Behaviour, ur. N. G.
Blurton Jones (Cambridge University Press, 1972), str. 285-304; i citirano
u članku Joela Greenberga „The Brain and Emotions”, Science News 112:
74-75 (1977).
70 Dokaze o usmjerenom razvoju osmijeha kod djece s normalnim
vidom valja uzeti s oprezom. U novije vrijeme britanski psiholozi Andrew
N. Meltzoff i M. Keith Moore pokazali su da djeca stara dva tjedna mogu
oponašati mnoge izraze lice i pokrete ruku odraslih („Imitation of Facial
and Manual Gestures by Human Neonates”, Science 198: 75-78, 1977).
Podaci koji se odnose na slijepu i gluhoslijepu djecu ostaju čvrsti.
71 O potrebi za programiranim usvajanjem jezika raspravlja se u knjizi
G. A. Millera, E. Galantera i K. H. Pribrama, Plans and the Structure
ofBehavior (Henry Holt, New York, 1960). Roger Brown opisuje ranu
ontogenezu jezika u A First Language: The Ear\y Stages (Harvard
Universitv Press, Cambridge, Mass, 1973).
72 Skinner, B. F., The Behavior ofOrganisms (Appleton, New York,
1938).
72 Pojam ograničenja kod učenja kao obliku biološke adaptacije iznosi
se u knjizi Biological Boundaries of Learning, ur. Martin E. P. Seligman i
Joanne L. Hager (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N.}., 1972).
73 Primjeri pripremljenog učenja u životinja navode se u Biological
Boundaries, ur. Seligman i Hager; J. S. Rosenblatt, „Learning in Newborn
Kittens”, Scientific American 227(6): 18-25 (1972); Sara J. Shettleworth,
„Constraints on Learning”, Advances in the Study of Behavior 4:1-68
(1972), i „Conditioning of Domestic Chicks to Visual and Auditory
213 Bilješke

Stimuli” u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 228-236;

zatim u Stephen T. Emlen, „The Stellar - Orientation Svstem of a
Migratorz Bird”, Scientific American 233(2): 102-111 (1975).
74 Jean Piaget, Epistemologie genetique (Presses universitaries de
France, 2005). Vidi također The Origins oflntellect: Piaget's Theory, 2.
izdanje, ur. John L. Phillips ml. (W. H. Freeman, San Francisco, 1975).
74 Jonh Bowlby, Attachment (Basic Books, New York, 1969);
Separation: Anxiety and Anger (Basic Books, New York, 1973).
74 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The Cognitive-
Descriptive Approach to Socialization”, u Handbook of Socialization
Theory and Research, ur. D. A. Goslin (Rand-McNallv, Chicago, 111.,
1969), str. 347-180.
75 Usporedbu nasljednog karaktera različitih kategorija sposobnosti i
drugih značajki donosi S. G. Vandenberg u članku „Heredity Factors in
Normal Personality Traits (as Measured by Inventories)”, Recent
Advances in Biological Psychiatry 9: 65-104 (1967); i J. C. Loehlin i R.
C. Nichols u knjizi Heredity, Environment, and Personality (University of
Texas Press, Austin, 1976). Tumačenje tih razlika adaptivnim faktorima
dugujemo D. G. Freedmanu koji je svoja zapažanja iznio u knjizi Human
\nfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum Associates,
Hillsdale, N. J., 1974).
75 O značenju fobija govori se u M. E. P. Seligman, “Phobias and
Preparedness”, u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 451-62.
75 Lionel Tiger i Robin Fox, The Imperial Animal (Holt, Rinehart and
Winston, New York, 1971).
77 Erik H. Erikson, Identity: Youth and Crisis (W. W. Norton, New
York, 1968).
214 Bilješke

Četvrto poglavlje

81 Opis neurologije vida temelji se na članku Gunthera S. Stenta,

„Limits to the Scientific Understanding of Man”, Science 187: 1052-1057
(1975).
82 Charles Sherrington, Man on His Nature (Cambridge Universitv
Press, Cambridge, 1940).
82 Koncept plana ili sheme mozga iznijeli su G. A. Miller, E. Galanter
i K. H. Pribram u knjizi Plans and the Structure of Behavior (Holt,
Rinehart and Winston, New York, 1960) i Ulric Neisser u Cognition and
Reality (W. H. Freeman, San Francisco, 1976).
83 Oliver Sacks, „The Nature of Consciousness”, Harper's 251 (1507):
5 (prosinac 1975).
84 Složeni međuodnosi mozga, uma, individualnosti, determinizma,
slobode volje i fatalizma bili su, dakako, stoljećima središnja tema
filozofije, a i danas privlače pažnju teorijske psihologije. Osvrt koji ovdje
donosimo osoban je i vrlo pojednostavljen. Naročito korisni radovi koji
detaljnije obrađuju ove teme su The Concept ofMind Gilberta Rylea
(Hutchinson, London, 1949); The Concept ofa Person, and Other Essays
A.
J. Ayera (St. Martin's Press, New York, 1963); i historijski pregled i
antologija u Antonv Flew, Body, Mind and Death (Macmillan, New York,
1964).
84 Analiza karakteristika pčelinjeg leta nalazi se u Karl von Frisch,
Tanzsprache und Orientierung der Bienen (Springer-Verlag, Berlin-
Heidelberg-New York, 1965); te u George F. Oster i Edward O. Wilson,
Časte and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press,
Princeton, N. ]., 1978).
85 Neke tehničke aspekte interakcije između genetičke i kulturne
evolucije naveli su L. L. Cavalli-Sforza i W. M. Feldman u „Models for
Cultural Inheritance: Group Mean and within Group Variation”,
Theoretical Population Biology 4: 42-55 (1973); Robert Boyd i P. J.
Richerson, „A Simple Dual Inheritance Model of the Conflict between
Social and
215 Bilješke

Biological Evolution”, Zygon 11: 254-262 (1976); i W. H. Durham u „The

Adaptive Significance of Cultural Behavior”, Human Ecology 4: 89-121
(1976).
86 Lionel Trilling, Beyond Culure: Essays on Literature and Learning
(Viking Press, New York, 1955).
86 Orlando Patterson, ,,Slavery”, Annual Reviezv ofSociology 3: 407-
449 (1977); i „The Structural Origins of Slavery: A Critique of the
Nieboer-Domar Hypothesis from a Comparative Perspective”, Annals
ofthe New York Academy of Sciences 292: 12-34 (1977).
89 Richard B. Lee, “What Hunters Do for a Living, or How to Make
Out on Scarce Resources”, u R. B. Lee i Irven DeVore, ur., Man the
Hunter (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48.
89 O paralelama između društvene organizacije čovjeka i one kod
četveronožnih mesoždera govore G. B. Schaller i G. R. Lowther u „The
Relevance of Carnivore Behavior to the Study of Early Hominids”,
Southivestern Journal of Anthropology 25(4): 307-341 (1969); i P. R.
Thompson u „A Cross-Species Analysis of Carnivore, Primate and
Hominid Behavior”, Journal of Human Evolution 4(2): 112-124 (1975).
90 Prikaz autokatalitičkog modela evolucije ljudske društvenosti iz
Wilson, Sociobiology, str. 566-568. Arheološke dokaze
o ekologiji i prehrambenim navikama najranijeg čovjeka znalački je
sažeo Glynn Isaac u članku „The Food-Sharing Behavior of Protohuman
Hominids”, Scientific American 238: 90-108 (travanj 1978).
90 Način razgovora u logoru plemena !Kung opisao je Richard B. Lee
u tekstu „The !Kung Bushmen of Botswana” koji se nalazi u knjizi
Hunters and Gatherers Today, ur. M. G. Bicchieri (Holt, Rinehart and
Winston, New York, 1972), str. 327-368.
90 Izvrstan opis života u društvima lovaca-sakupljača donosi John E.
Pfeiffer u The Emergence ofMan (Harper&Row, New York, 1969) i The
Emergence ofSociety (McGraw-Hill, New York, 1977).
216 Bilješke

91 Robin Fox, „Alliance and Constraint: Sexual Selection in the

Evolution of Human Kinship Svstems”, u Sexual Selection and the
Descent ofMan 1871-1971, ur. B. G. Campbell (Aldine, Chicago, 1972),
str. 282-331.
92 Procjene rasta mozga tijekom evolucije temelje se na svim
raspoloživim fosilnim nalazima koji su objavljeni do 1977. godine, a koje
nam je velikodušno ustupio Harry J. Jerison.
93 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”, Annual
Reviezv ofEcology and Systematics 3: 399^126 (1972).
94 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”.
(copyright © 1972 Annual Reviews Inc.)
95 Patricia Draper, ,,!Kung Women: Contrasts in Sexual
Egalitarianism in Foraging and Sedentarv Contexts”, u Toioard an
Anthropology ofWomen, ur. Ravna R. Reiter (Monthlv Review Press,
New York, 1975), str. 77-109.
96 Erving Goffman, Frame Analysis (Harvard Universitv Press,
Cambridge, Mass., 1974).
97 Marvin Harris, Cannibals and Kings: The Origins ofCultures
(Random House, New York, 1977).
98 Hipotezu o kanibalskom porijeklu aztečkog obreda žrtvovanja iznio
je Michael Harner; vidi „The Enigma of Aztec Sacrifice”, Natural History
84: 46-51 (April, 1977). Neki znanstvenici su opovrgavali ovu hipotezu
sumnjajući u podatak o nedostatku proteina u ishrani Azteka. Vidi npr.
članak Michaela D. Coea, „Struggles of Human Historv”, Science 199:
762-763 (1978); i „Demystification, Enriddlement and Aztec
Cannibalism: A Materialist Rejoinder to Harner”, Barbare J. Priče u
American Ethnologist 5: 98-115 (1978).
99 Ovaj prikaz razvoja kompjutorske tehnologije temelji se na članku
Roberta Jastrowa, „Post-Human Intelligence”, Natural History 84:12-18
(lipanj-srpanj 1977). Važno je napomenuti da je tu riječ samo o pamćenu,
odnosno memoriji, što ne
217 Bilješke

obuhvaća nužno složenije i tajnovitije procese stvaranja jezika i donošenja

odluka.

Peto poglavlje

101 Podaci o učestalosti ratova preuzeti su iz knjige Pitirima Sorokina

Social and Cultural Dynamics (Porter Sargent, Boston, 1957); vidi također
Quincy Wrighteov klasik A Study ofWar, drugo izdanje (Universitv of
Chicago Press, 1965).
102 Elizabeth Marshall Thomas, The Harmless People (Alfred Knopf,
New York, 1959).
102 Podatke o ubojstvima koja su počinili pripadnici naroda !Kung
San iznio je Richard B. Lee u govoru održanom na godišnjem skupu
Američkog antropološkog društva u studenom 1969.
102 Robert K. Dentan, The Setnai: A Nonviolent People ofMalaya
(Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968).
103 Rasprava o značajkama agresivnog ponašanja nalazi se u Wilson,
Sociobiology, str. 19-21, 242-297.
103 Sigmund Freud, “Why war”, u Collected Papers (ur. J.
Stratchey), sv. 5 (Basic Books, New York, 1959), str. 273-287. V.
također “The Einstein-Freud Correspondence (1931-1932)”,
http://www.cis.vt.edu/modernworld/d/Einstein.html, te izvornik “Warum
Krieg?”, http://www.sozialistische-klassiker. org/Einstein/Einstein02.pdf.
103 Konrad Lorenz, Takozvano zlo: prirodoslovni korijeni
agresivnosti (Algoritam, Zagreb, 2004).
103 Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti (Naprijed,
Zagreb, 1980).
103 O različitim oblicima agresivnog ponašanja govori se u knjizi
Sociobiology, str. 242-255.
103 Primjer o agresivnosti čegrtuše nalazi se u tekstu „Ethological
218 Bilješke

Units of Behavior” Georgea W. Barlowa” knjige The Central Nervous

System and Fish Behavior, ur. D. Ingle (Universitv of Chicago Press,
Chicago, 1968), str. 217-232.
104 Vezu između agresivnosti i ekologije prvi sam put formulirao u
tekstu „Competitive and Aggressive Behavior”, Man and Beast:
Comparative Social Behavior (Smithsonian Institution Press, Washington,
D. C, 1971), str. 183-217.
104 Noviji i precizniji prikaz agresivnosti kod životinja može se naći u
knjizi Boycea Rensbergera The Cult ofthe Wild (Anchor Press,
Doubleday, Garden City, New York, 1977).
104 Neki od opisa životinjske agresivnosti potječu iz mog članka
„Human decencv is animal” koji je objavljen u časopisu New York Times
Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50.
105 Hans Kruuk, The Spotted Hyena: A Study ofPredation and Social
Behavior (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1972).
105 R. G. Sipes, ,,War, Sports and Aggression: An Empirical Test of
Two Rival Theories”, American Anthropologist 75: 64-86 (1973); vidi i
prilog o novijem Sipesovom istraživanju u Science Nezvs, 13. prosinac
1975, str. 375.
107 Pregled teme o teritorijalnim konfliktima u društvu lovaca-sa-
kupljača dao je Glenn E. King u članku „Societv an Territorv in Human
Evolution”, Journal of Human Evolution 5: 323-332 (1976).
108 Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith, „Human Territorialitz: An
Ecological Reassessment”, American Anthropologist 80(1): 21-11 (1978).
109 Pierre L. van den Berghe, „Territorial Behavior in a Natural
Human Group, Social Sciences Information 16(3/4): 419-430 (1977).
110 Ideju o podjelama unutar primitivnog svijeta iznio je Edmund
Leach u članku „The Nature of War”, Disarmament and Arms Control
3:165-183 (1965).
219 Bilješke

110 Glavni izvor podataka o ratovanju plemena Mundurucii je tekst

Roberta F. Murphvja „Intergropup Hostilitv and Social Cohesion”,
American Anthropologist 59:1018-1035 (1957) i knjiga Headhunter's
Heritage: Social and Economic Change among the Mundurucii Indians
(Universitv of California Press, Berkelev, 1960).
111 William H. Durham, „Resource competition and human
aggression. Part I: A Review of Primitive War”, Quarterly Review
ofBiology 51: 385-415 (1976).
112 Stope mortaliteta i nataliteta u zajednicama lovaca-sakupljača kao
što su Mundurucu nisu dovoljno poznate da bi se pomoću njih mogli
procijeniti procesi populacijske kontrole. Izvanredan početak ove važne
vrste analize predstavlja istraživanje koje je provela Nancy Howell i
izložila ga u tekstu „The Population of the Dobe Area !Kung”, Kalahari
Hunter-Gatherers R. B. Lee i Irven DeVore, ur. (Harvard University Press,
Cambridge, Mass., 1976) str. 137-151. Ograničene arheološke dokaze
odnosa između gustoće populacije i načina života pažljivo je iznio Mark.
N. Cohen u knjizi The Food Crisis in Prehistory: Overpopulation and the
Origins of Agriculture (Yale University Press, New Haven, Connecticut,
1977).
113 Napoleon A. Chagnon, Yanomam'o: The Fierce People (Holt,
Rinehart and Winston, New York, 1968); Studying the Yanomamb (Holt,
Rinehart and Rinehart and Winston, New York, 1974); i „Fission in an
Amazonian Tribe”, The Sciences 16(1): 14-18 (1976). Quincy Wright, A
Study of War, str. 100.
114 Keith F. Otterbein, The Evolution ofWar (HRAF Press, New
Haven, Conn., 1970); i „The Anthropology of War” u J. J. Honigman ur.,
Handbook of Social and Cultural Anthropology (Rand McNallv, Chicago,
1974), str. 923-958.
115 Andrew P. Vayda, War in Ecological Perspective (Plenum Press,
New York, 1976).
220 Bilješke

115 Putnikov prikaz reakcija Maora na vatreno oružje iz Vavdine

knjige War in Ecological Perspective.
117 Yanomame citirao John R Pfeiffer, Horizon, siječanj 1977.
117 O sličnim pravilima unakrsnih veza kao sredstava održavanja mira
pisali su Margaret Mead u tekstu „Alternatives to War”, u The
Anthropology ofArmed Conflict and Aggression, ur. Morton Fried,
Marvin Harris i Robert F. Murphv (Natural Historv Press, Garden City,
New York, 1968), str. 215-218; i Donald H. Horowitz u „Etnic Identitv” u
Nathan Glazer i D. Patrick Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and
Experience (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1975), str. 111-
140.

Šesto poglavlje

120 Nasljedne mane pri određivanju spola kod ljudi detaljno su

opisane u knjizi Introduction to Behavioral Genetics G. E. McClearna i J.
C. DeFriesa (W. H. Freeman, San Francisco, 1973), kao i u Man and
Woman, Boy and Girl Johna Moneva i Anke A. Erhardt (Johns Hopkins
Universitv Press, Baltimore, 1972).
120 Teoriju o genetičkoj osnovi razlike među spolovima zastupali su
mnogi biolozi, a detaljno su je prikazali Wilson u knjizi Sociobiology, i
David P. Barash u Sociobiology and Behavior (Elsevier, New York,
1977).
123 George P. Murdock, „World Ethnographic Sample”, American
Anthropologist 59: 664-687 (1957).
123 O odnosu između poliginije i hipergamije oštroumno
raspravljaju Pierre L. van den Berghe i David P. Barash u članku
„Inclusive Fitness and Human Familv Structure”, American
Anthropologist 79(4): 800-823 (1977).
123 Moses Maimonides, The Guide ofthe Perplexed, na engleski
preveo Shlomo Pines (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1963).
221 Bilješke

124 Razlike u rezultatima atletskih natjecanja temelje se na podacima

Međunarodne atletske federacije iz 1974. godine; rezultati američkog
maratona iz 1975. objavljeni su u Editors ofRunner's World 1975
Marathon Yearbook (World Publications, Mountain View, California,
1976).
Referencu na prevlast muške dominacije potražite u knjizi Stevena
Goldberga The Inevitability ofPatriarchy (Morrow, New York, 1973); i u
članku Marvina Harrisa ,,Why Men Dominate Women”, New York Times
Magazine, 13. studenog 1977, str. 46,115-123.
Pregled studija razlika u ponašanju među spolovima u ranoj fazi
razvoja dao je Daniel G. Freedman, Human Infancy; A. F. Korner,
„Neonatal Startles, Smiles, Erections and Reflex Sucks as Related to
State, Sex and Individualitv”, Child Development 40:1039-1053 (1969); i
Jerome Kagan, Change and Continuity in Infancy (Wiley, New York,
1971).
Patricia Draper, „Social and Economic Constraints on Child Life
among the !Kung”, u Richard B. Lee i Irven DeVore, ur. Kalahari Hunter-
gatherers: Studies ofthe !Kung San and Their Neighbors (Harvard
University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 199-217. Podaci koje
donosi nisu brojni, ali su statistički značajni, i po mojemu mišljenju
dostatni za zaključak o razlikama koje sam naglasio u tekstu.
N. G. Blurton Jones i M. J. Konner, ,,Sex Differences in Behavior of
London and Bushman Children” u R. P. Michael i J. H. Crook, ur.,
Comparative Ecology and Behaviour of Primates (Academic Press,
London, 1973), str. 689-750.
Eleanor E. Maccoby i Carol N. Jacklin, The Psychology of Sex
Differences (Stanford University Press, Stanford, 1974).
127 Ronald P. Rohner, They Love Me, They Love Me Not (HRAF
Press, New Haven, Connecticut, 1975).
127 Kritički prikazi genetičke i hormonalne maskulinizacije nalaze se
u tekstovima W. J. Gadpaille, „Research into the Physiology of Maleness
and Femaleness”, Archives of General
222 Bilješke

Psychiatry 26:193-211 (1972); Money i Ehrhardt, Man and Woman;

Julianne Imperato-McGinlev, Ralph E. Peterson i Teofilo Gautier,
„Gender Identitv and Hermaphroditism”, Science 191:182 (1976); June
M. Reinisch i William G. Karow, „Prenatal Exposure to Synthetic
Progestins and Estrogens: Effects on Human Development”, Archives
ofSexual Behavior 6: 257-288 (1977). Naročito je važna studija Reinisch-
Karow jer pokazuje kakve su bile posljedice izlaganja djelovanju
progestina u prenatalnom periodu i to na djevojke koje nisu bile
hermafroditi po rođenju, a nakon rođenja nisu bile podvrgnute nikakvoj
vrsti tretmana.
130 Lionel Tiger i Joseph Shepher, Women in the Kibbutz (Harcourt
Brace Jovanovich, New York, 1975).
130 Inhibicije koje sa sobom nosi duboka patrijarhalna tradicija u
Izraelu i njen utjecaj na oslobođenje žena znalački je opisala Leslev
Hazleton u knjizi Israeli Women: The Realiti/ Behind the Myths (Simon
and Schuster, New York, 1977).
130 Hans J. Morgenthau, Scientific Man Versus Povoer Politics
(Universitv of Chicago Press, Chicago, 1946). Morgenthau je rječito
obranio stav da znanost nema što reći o političkom ponašanju i stvarima
duha. Zbog razloga koje tumačim u ovoj knjizi, moj je stav optimističniji,
ali ne poričem nužnost donošenja odluka koje nisu unutar dosega
znanstvene objektivnosti.
131 Izvor statistika o strukturi američke obitelji je Population
Reference Bureau, kao što se navodi u članku „The Familv in Transition”,
The Neiv York Times, 27. studenog, 1977, str. 1.
132 Herbert G. Gutman, The Black Family in Slavery and Freedom
1750-1925 (Pantheon Books, New York, 1976).
132 Carol B. Stack, Ali Our Kin (Harper & Row, New York, 1974).
132 Jerome Cohen i Bernice T. Eiduson, „Changing Patterns of Child
Rearing in Alternative Life-Styles” u Anthonv Davids ur., Child
Personality and Psychopatology: Current Topics, sv. 3 (John Wiley, New
York, 1976), str. 25-68.
223 Bilješke

132 Rose Giallombardo, Society ofWomen: A Study ofa Women's

Prison (Jihn Wiley, New York, 1966).
134 Teoriju o zajedničkom lovu mužjačkih grupa i implikacijama na
moderno društvo pisao je Lionel Tiger u Men in Groups (Random House,
New York, 1969).
135 O spolnim izlučevinama kod majmuna i njihovom vjerojatnom
nedostatku kod ljudi izvijestili su R. P. Michael, P. W. Bonsall i Patricia
Warner u članku „Human Vaginal Secretions: Volatile Fatty Acid
Content”, Science 186:1217-1219 (1974).
137 Zahvaljujem dr. Johnu E. Boswellu na informacijama o
rasprostranjenosti prihvaćanja homoseksualnosti u svijetu.
137 Usporedba između homoseksualnosti kod životinja i ljudi temelji
se na tekstu Franka A. Beacha, „Cross-Species Comparisons and the
Human Heritage”, Archives ofSexual Behavior 5(3): 469-485 (1976); i F.
A. Beach, ur. Human Sexuality in Four Perspectives (John Hopkins
University Press, Baltimore, 1976).
139 L. L. Heston i James Shields, ,,Homosexuality in Twins”,
Archives of General Psychiatry 18:140-160 (1968).
139 Ulogu homoseksualaca u društvima lovaca-sakupljača i
naprednijim društvima opisao je James D. Weinrich u tekstu „Human
reproductive strategy” (doktorska disertacija, Harvard Universitv, 1976); i
„Non-Reproduction and Intelligence: An Apparent Fact and One
Sociobiological Explanation”, Journal of Homosexuality; zatim R. Reiche
i M. Dannecker, „Male Homosexuality in West Germany - a Sociological
Investigation, Journal ofSex Research 13(1): 35-53 (1977).

Sedmo poglavlje

144 James Jones, WWII (Ballantine Books, New York, 1976). Slični
primjeri temeljeni na iskustvima iz prve ruke nalaze se u
224 Bilješke

knjizi Johna Keegana The Face ofBattle (Viking Press, New York, 1976).
144 Prikaz altruizma kod životinja uzeo sam iz svog članka „Human
decency is animal”, New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str.
38-50.
147 Ovu interpretaciju poetskog prepuštanja smrti dugujem
knjizi Lionela Trillinga Beyond Culture: Essays on Literature and
Learning (Viking Press, New York, 1955).
147 Pravila Nibbana-budizma opisao je Melford Spiro u Buddhism
and Society: A Great Tradition and Its Burmese Vicissitudes (Harper &
Row, New York, 1970). Valja napomenuti da tek manji broj burmanskih
budista nastoji doseći nirvanu kao oblik poništenja, dok je većina zamišlja
kao neku vrstu trajnog raja. Primjere altruizma u muslimanskim svijetu
dugujem tekstu Waltera Kaufmanna „Selective Compassion” The Nezv
York Times, 22. rujna 1977, str. 27.
178 Najveći dio osnovne teorije o srodničkoj selekciji i genetičkoj
evoluciji altruizma razvio je William D. Hamilton. Važnost „recipročnog
altruizma” kod ljudskih bića, prvi je istaknuo Robert L. Trivers. Ja sam ga
u ovoj knjizi nazvao „mekim” altruizmom vjerujući da ova metafora bolje
opisuje njegove genetičke osnove. Teorija evolucije altruizma ponovno se
obraduje u mojoj knjizi Sociobiology, str. 106-129. Implikacije koje sa
sobom nosi supostavljanje mekog i tvrdog oblika altruizma u ljudskom
ponašanju, iznose se u mojem komentaru na članak Donalda T. Campbella
„On the Conflicts between Biological and Social Evolution and between
Psychology and Moral Tradition”, American Psychologist 30: 1103-1126
(1975); ove su primjedbe objavljene i u American Psychologist 31: 370-
371 (1976).
149 C. Parker, „Reciprocal Altruism in Popio anubis”, Nature 265:
441-443 (1977).
151 Okolnosti u kojima se prijevara smatra moralno prihvatljivom,
oštroumno je analizirala Sissela Bok u knjizi Lying: Moral Choice in
Public and Private Life (Pantheon, New York, 1978).
151 Donald T. Campbell, „On the Genetics of Altruism and the
225 Bilješke

Counter-Hedonic Components in Human Culture”, Journal of Social

Issues 28(3): 21-37 (1972); i „On the Conflicts”.
151 Milton M. Gordon, ,,Toward a General Theorv of Racial and
Ethnic Group Relations” u knjizi Ethnicity: Theory and Practice, Nathan
Glazer i Patrick Movnihan ur. (Harvard Universitv Press, Cambridge,
Mass., 1975), str. 84-110.
152 Orlando Parterson, ,,Context and Choice in Ethnic Allegiance: A
Theoretical Framework and Caribbean Case Study”, u Ethnicity, ur.
Glazer i Movnihan, str. 304-349.
153 “Directorov zakon preraspodjele javnog prihoda” potječe od
Aarona Directora a razradio ga je George Stigler. V. raspravu u James Q.
Wilson, “The Riddle of the Middle Class”, The Public Interesi 39:125-129
(1975).
154 Bernard Berelson i Gary A. Steiner, Human Behavior: An
Inventory of Scientific Findings (Harcourt, Brace & World, New York,
1964); Robert A. LeVine i Donald T. Campbell, Ethnocentrism (Wiley,
New York, 1972); Nathan Glazer i D. P. Movnihan, ur., Ethnicity: Theory
and Practice.
156 Prikaz djelovanja majke Terezije temelji se na članku „Saints
among Us”, Time, 29. prosinca 1975, str. 47-56; i knjizi Malcolma
Muggeridgea, Something Beautifulfor God (Harper & Row, New York,
1971), (hrvatski prijevod Majka Terezija, Salezijanski provincijala:,
1975).
156 Isus apostolima, Mk. 16:15-16.
156 Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag 1918-1956, Rad,
Beograd, 1988.
157 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The Cognitive
Developmental Approach to Socialization” u Handbook of Socialization
Theory and Research ur. D. A. Goslin (Rand-McNally Co., Chicago,
1969), str. 347-380; v. također John
226 Bilješke

C. Gibbs, „Kohlberg's Stages of Moral Development: A Constructive

Critique”, Harvard Educational Revieiv 47(1): 43-61 (1977).

Osmo poglavlje

158 Robert A. Nisbet, The Sociolog]/ ofEmile Durkheim (Oxford

Universitv Press, New York, 1974).
159 Ralph S. Solecki, „Shanidar IV, a Neanderthal Flower Burial in
Northern Iraq”, Science 190: 880-881 (1975).
159 Anthony F. C. Wallace, Religion: An Anthropological View
(Random House, New York, 1966).
159 Logotaksa: od grčkih riječi logos (riječ, misao) i taxis (odredište,
smjer); pojam “taksa” u biologiji se označava usmjereno kretanje
organizma ka određenom podražaju, primjerice kod fototakse, orijentacije
ka svjetlu.
160 O prodaji knjige Angels Billvja Grahama izvijestio je John A.
Miles ml., Zygon 12(1): 42-71 (1977).
160 Vidi na primjer Objections to Astrolog}/ (Prometheus Books,
Buffalo, N. Y., 1975), izjavu koju su potpisala „192 vodeća znanstvenika,
uključujući i 12 nobelovaca” i članke Barta J. Boka, ,,A Critical Look at
Astrologv” str. 21-33, i Lawrencea E. Jeromea, „Astrologv: Magic or
Science?” str. 37-62.
160 Friedrich W. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral, Munchen
Deutscher Taschenbuch Verlag, 1999. (srpski prijevod Genealogija
morala, Graf os, Beograd, 1990).
161 Prosvjetljujuća rasprava o Newtonovim religijskim uvjerenjima i
njihovom utjecaju na njegova znanstvena istraživanja nalazi se u tekstu
Geralda Holtona „Analvsis and Svnthesis as Methodological Themata” u
The Scientific Imagination: Gase Studies (Cambridge Universitv Press,
Cambridge, 1977).
161 Alfred N. Whitehead, Science and the Modem World
227 Bilješke

(Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1926); i Process and Reality

(Macmillan, New York, 1929), srpski prijevod Nauka i moderni svet,
Nolit 1976. Najnoviji prikaz procesne teologije autora koji vjeruje u
njezinu ispravnost, dao je cijenjeni biolog Charles Birch u članku ,,What
Does God Do in the World?” Union Theological Seminary Quarterly
30(4): 76-84 (1975).
162 Opis procesa istrebljenja tasmanskih urođenika nalazi se u
knjigama Alana Mooreheada The Fatal Impact (Hamish Hamilton,
London, 1966) i Roberta Braina, Into the Primitive Environment
(Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972).
165 Ernesta Jonesa citira Conrad H. Waddington u knjizi The Ethical
Animal (Atheneum, New York, 1961).
167 Usp. Wilson, Sociobiology, str. 560-562.
168 Roy A. Rappaport, Pigsfor the Ancestors: Ritual in the Ecology of
a New Guinea People (Yale University Press, New Haven, 1968); i „The
Sacred in Human Evolution”, Annual Reviezv ofEcology and Systematics
2: 23-4 (1971). Posljednji tekst predstavlja naročito značajan prilog za
sociobiologiju religije.
168 Za naročito kvalitetan prikaz funkcionalne analize čarobnjaštva
vidi Robert A. LeVine, Culture, Behavior, and Personality (Aldine,
Chicago, 1973).
168 Keith Thomas, „The Relevance of Social Anthropology to the
Historical Study of English Witchcraft”, u Witchcraft Confessions and
Accusations, ur., Mary Tew Douglas (Tavistock, London, 1970), str. 47-
49. Vidi također Keith Thomas, Religion and the Decline ofMagic
(Charles Scribner's Sons, New York, 1971); i Monica Wilson, Religion
and the Transformation ofSociety: A Study of Social Change in Africa
(Cambridge University Press, Cambridge, 1971).
171 John E. Pfeiffer, The Emergence ofSociety: A Prehistory ofthe
Establishment (McGraw Hill, New York, 1977).
228 Bilješke

171 Maa Ce-Tunga citira Alain Pevrefitte u The Chinese (v. bilješku
za prvo poglavlje).
171 Citat Pjatakova iz knjige Roberta Conquesta The Great Tenor:
Stalin's Purge ofthe Thirthies, pon. izd. (Macmillan, New York, 1973), str.
641.
171 Ernest Becker, The Denial ofDeath (Free Press, New York, 1973)
(hrvatski prijevod Poricanje smrti, Naprijed, Zagreb, 1987).
172 Peter Marin, „The New Narcissism”, Harper's (listopad 1975), str.
45-56.
175 Hans J. Mol, Identity and the Sacred: A Sketchfor a New Social-
Scientific Theory ofReligion (The Free Press, New York, 1976). Autorovi
zaključci su još interesantniji jer ne proizlaze iz poznavanja
sociobiologije. Evolucijske etape religijske prakse skicirao je Robert N.
Bellah u Beyond Belief: Essays on Religion in a Post-Traditional World
(Harper & Row, New York, 1970).
176 John W. M. Whiting, „Are the Hunter-Gatherers a Cultural
Type?” u Lee i DeVore, Kalahari Hunter-Gatherers, str. 336-339.
176 Suodnos između stočarskog života i vjere u djelatnog, moralnog
Boga prikazan je u knjizi Gerharda E. i Jeana Lenskija Human Societies
(McGraw-Hill, New York, 1970).
178 Na moja razmišljanja o odnosu između znanosti i religije uvelike
je utjecalo djelo Roberta A. Nisbeta, naročito njegov osvrt na C. D.
Darlington, The Evolution ofMan and Society u The New York Times
Book Reviezv, 2. kolovoza 1970, str. 2-3. Značajni su i drugi tekstovi kao
što je članak Donalda T. Campbella „On the Conflicts between Biological
and Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition”,
American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); Ralph W. Burhoe, „The
Source of Civilization in the Natural Selection of Coadap-ted Information
in Genes and Culture”, Zygon 11(3): 263-303 (1976); John A. Miles, Jr.,
„Burhoe, Barbour, Mythology, and Sociobiology”, Zygon 12(1): 42-71
(1977); i Charles Fried, „The University as a Church and Party”, Bulletin
ofthe American Academy ofArts and Sciences 31(3): 29-46 (1977).
229 Bilješke

Deveto poglavlte

180 Henry Adams, Mont-Saint-Michel and.Chartres (Houghton-Mif-

flin, Boston, 1936).
181 George C. Williams, Sex and Evolution (Princeton University
Press, Princeton, N.}., 1975).
182 Većina društava se protivi krajnjim okrutnostima kao što su
genocid, mučenje, prisilni rad, odvajanje obitelji i si., ali rafiniranije
shvaćanje ljudskih prava u europsko-američkom smislu ima vrlo
ograničen odjek. Vidi Peter L. Berger, „Are Human Rights Universal?”
Commentary 64: 60-63 (rujan 1977).
183 Malo je znanstvenika pokušalo iznaći metode uz pomoć kojih bi
evaluacija sekundarnih vrednota postala vidljivija i objektivnija. Vidi
Kenneth R. Hammond i Leonard Adelman, „Science, Values and Human
Judgement”, Science 194: 389-396 (1976); i George E. Pugh, The
Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977).
183 Sapfinu ljubavnu pjesmu Anaktoriji na engleski je prevela Mary
Barnard, u Sappho: A Nezv Translation (University of Califomia Press,
Berkeley and Los Angeles, 1958). V. također Izbor iz antičke poezije, prir.
Mira Čaušević i Tamara Škiljan (Katarina Zrinska, Zagreb, 1998).
183 Za detaljniji prikaz hipoteze o aktivaciji sna v. Robert W.
McCarley i J. Allan Hobson, „The Neurobiological Origins of
Psychoanalytic Dream Theory”, American Journal of Psychiatry
134:1211-1221 (1977); i J. Allan Hobson i Robert W. McCarlev, „The
Brain as a Dre—am State Generator: An Activation-Synthesis Hypothesis
of the Dream Process”, American Journal ofPsychiatry 134:1335-1348
(1977).
184 Job 38: 2-3,16-18.
185 Za noviji prikaz rane povijesti života kako su je rekonstruirali
biokemičari i paleontolozi, vidi članak Roberta M. Scwartza i Margaret O.
Dayhoff, „Origins of Procaryotes, Eucaryotes, Mitochondria, and
Chloroplasts”, Science 199: 395^03 (1978).
230 Bilješke

186 Ova tvrdnja o izjednačavanju pojma intelektualca sa onima koji se

bave društvenim i humanističkim znanostima temelji se na anketi čije je
rezultate objavio Charles Kadushin u članku ,,Who Are the Elite
Intellectuals?”, The Public Interest 29:109-125 (1972).
187 U članku pod naslovom „Some Central Problems of
Sociobiologv” Social Sciences Information 14(6): 5-18 (1975), iznio sam
mišljenje o pravcima koje bi trebale slijediti populacijska biologija i
sociobiologija ako žele obuhvatiti i fenomen ljudskog ponašanja.
191 Eshil, Okovani Prometej, u: Grčke tragedije (Hena Com, Zagreb,
1998).
 Kazalo

A Barnard, Mary 183

Adams, Henry 180–181, 230
Adelman, Leonard 230
Afroamerikanci 131–132
agresivnost 101–117, 122
Alexander, Richard D. 205
altruizam 45, 143–158
antidisciplina 26–28, 187, 203
antropologija 42, 48, 85, 99
arapski nacionalizam 155
Arehart-Treichel, Joan 209
Australopithecus 62, 91
autokatalitički model 90
Ayala, Francisco J. 207
Ayer, A. J. 215
Azteci 98, 217
B 222
Bakunjin, Mihail 190
Bangladeš 148
Barash, David P. 221
Barlow, George W. 218
Beach, Frank A. 224
Becker, Ernest 172, 229
Bellah, Robert N. 229
berdači 139
Berelson, Bernard 154, 226
Berger, Peter L. 230
Berghe, Pierre van den, v. Van
den Berghe, Pierre L.
Bergson, Henri 172
Berofsky, Bernard 210
Bicchieri, M. G. 216
biheviorizam 72
biokemija 27, 28, 41
Birch, Charles 228
blizanci, v. proučavanja bli­
zanaca (genetika)
Blurton Jones, N. G. 126, 212,
Bodmer, W. F. 208
Bog 21, 175–177, 185
boja očiju 36–37, 205
Bok, Bart J. 227
 234
Kazalo
Bok, Sissela 226
Bonsall, P. W. 224
Boolos, George 204
Boswell, John E. 224
Bower, T. G. R. 205
Bowlby, Jonh 74, 213
Boyd, Robert 215
Brain, Robert 228
brak 76, 88
Bressler, Marvin 61, 210
Brown, Roger 71, 211, 212
budizam 147, 225
Bunyan, John 147
Burhoe, Ralph W. 160, 230
Bušmani v. !Kung-San (Bušmani)
C Dentan, Robert K. 102, 218
Campbell, Bernard G. 216
Campbell, Donald T. 151, 203,
225, 226, 230
Cavalli-Sforza, L. L. 208, 215
Chagnon, Napoleon A. 113, 205,
208, 220
Chomsky, Noam 71
civilizacija 40, 92, 93
Cleaver, Eldridge 155
Coe, Michaela D. 217
Cohen, Jerome 132, 223
Cohen, Mark. N. 220
Collins, Robert L. 210–211
Colson, Charles 155
Comte, Auguste 160, 187
Conquest, Robert 229
Crook, John H. 222
Crow, James F. 208
Č
čarobnjaštvo 168–170, 228
čedomorstvo 53–54, 104
čegrtuše 103
čimpanze 40, 41–47, 144,
205–207
D
Dannecker, M. 224
darvinizam 47, 85–86
Darwin, Charles 85, 202
Davids, Anthony 223
Davis, Bernard D. 211
Dayhoff, Margaret O. 231
DeFries, J. C. 208, 209, 221
determinizam 65, 79–84, 210, 214
DeVore, Irven 206, 220, 222, 229
Dewey, John 202
Dickeman, Mildred 53, 54, 208
dileme 21–31, 179–180
Dillon, W. S. 205
dimorfizam (spolni) 37, 120,
124, 205, 221
Dirac, P. A. M. 27
Director, Aaron 226
Directorov zakon 153, 226
Dixon, Jeane 160
dječji razvoj 94, 96
DNA 28, 121
Dobzhansky, Theodosius 38,
205, 207
Douglas, Mary Tew 229
Draper, Patricia 94, 217, 222
Durham, William H. 111, 215,
219
 235
Kazalo

Durkheim, Emile 85, 167 Flannery, Kent V. 216

duša 82–84
Dyson-Hudson, Rada 108, 219
E Freedman, Daniel G. 60–61, 209,
Eaves, L. J. 209
Ehrhardt, Anke 128, 221, 223
Ehrman, Lee 208
Eibl-Eibesfeldt, Irenäus 70, 204,
212
Eiduson, Bernice T. 223
Eisenberg, John F. 205
Eisner, Thomas 210
Ekman, Paul 70, 212
ekstrovertnost 58
Ember, Melvin 207
Emlen, Stephen T. 213
emocije 25, 183
Engels, Friedrich 176
Erhard Training seminari (EST)
172
Erikson, Erik H. 77, 214
Eshil 191
Esterson, A. 211
etika 24–26, 74, 157–158, 180–
183, 201–203
etničnost 76–77, 150, 151–154
etologija 34
Evans, Howard E. 33, 204
Eysenck, H. J. 209
F glazba 171
Feldman, Marcus W. 215
fenilketonurija (PKU) 66–67
Ferguson, Anthony 207
Flaherty, Patricia 211
Flew, Antony 203, 215
fobije 75
Fox, Robin 40, 75, 205, 214, 216
214, 222
Freud, Sigmund 40, 79, 103, 105,
218
Fried, Charles 230
Fried, Morton 221
Friesen, Wallace V. 212
Frisch, Karl von 34, 215
Fromm, Erich 103, 104, 218
G
Gadpaille, W. J. 222
Galanter, E. 212, 214
Gallup, Gordon G. 42, 206
Gandhi, Indira 125
Gausov zakon 164
Gautier, Teofilo 223
genetički determinizam 65, 85,
215
genetika 27–28, 33–62
geni 59, 180–181
genocid 148, 230
genska zaliha 181
geta 132
Giallombardo, Rose 132, 224
Gibbs, John C. 227
giboni 43
Glazer, Nathan 154, 221, 226
Goffman, Erving 97, 217
Goldberg, Steven 222
Goodall, Jane 44–46, 144, 206
Gordon, Milton M. 226
 236
Kazalo

Goslin, D. A. 213, 227 hormoni 34, 127–128

gradovi 93 Horowitz, Donald H. 221
Graham, Billy 160, 227 Howell, Nancy 220
Green, Nova 60, 210 Hubel, David H. 210
Greenberg, Joel 212 humanističke znanosti 184–191
grupna selekcija 111, 173–174 humanizam 160, 178, 188–189
Guayaki Indijanci 107 Hume, David 21, 149
gurui 172
Gutman, Herbert G. 132, 223 I
Gvajana 153 Imperato-McGinley, Julianne
H 223
Indija 53, 98–99, 131
Hager, Joanne L. 213 Indijanci sjeverozapadne obale
Haldane, J. B. S. 184 Amerike 168
Hamilton, William D. 225 inteligencija (genetika) 58
Hammond, Kenneth R. 230 introvertnost 58
haplodiploidija 30–31 Irons, William G. 205, 208
Hardyk, Curtis 211 Isaac, Glynn 216
Harner, Michael 217 islam 148, 176
Harris, Marvin 97, 207, 217, 221, 222 Isus 171, 227
Hazleton, Lesley 223 izdajnici 154
Heilbroner, Robert L. 23 Izrael 50, 52, 129–130
hermafroditi 127–128 Izraelci 136–137, 174, 176
herojstvo 143–144 izrazi lica 70
Herrnstein, Richard J. 211
Heston, L. L. 139, 209, 224 J
hijene 104–105 Jacklin, Carol N. 126, 222
Hinde, Robert A. 69, 204, 212 James IV 40
hinduizam 98, 170, 176 Jastrow, Robert 217
hipergamija 52–54 Jeffrey, Richard 204
hipertrofija 94–100 Jerison, Harry J. 210, 216
Hobson, J. Allan 231 Jerome, Lawrence E. 227
Hodočasničko postajanje (John jezik 42–43, 58, 71–72, 149,
Bunyan) 147 205–206
Holton, Gerald 228 Job 185
homologija 46–47 Jones, Ernest 165, 228
homoseksualnost 136–140
 237
Kazalo
Jones, James 143, 225
Joyce, James 76
K kultura 36, 38, 40, 37–46, 48,
Kadushin, Charles 231
Kagan, Jerome 222
kanibalizam 98, 104, 217
Karow, William G. 223
Katolička crkva 135–140
Kaufmann, Walter 225
Keegan, John 225
kemija 30
Kenija 170
Ketty, Seymour 67, 211
kibuci 50, 52, 129–130, 131
Kina 23, 53
Kinezi na Jamajci i u Gvajani
152–153
Kinezi u Americi 60–61
King, Glenn E. 206, 219
King, Mary-Claire 41, 205
Kinsey, Alfred 137
klasa 52, 93
književnost 184, 191
Kohlberg, Lawrence 74, 157,
213, 226–227
kokoš 73
komarci 65–66
kompjutori 35, 99, 204, 217
komune 132
komunikacija 70, 99–100
Kongresna medalja časti 143–144
Konner, Melvin J. 70, 126, 212, 222
kontrakultura 29
Korner, A. F. 222
kreolska kultura 152–153
kromanjonci 92
kršćanstvo 135–140, 147,
155–156, 160
Kruuk, Hans 105, 219
54–55, 113, 152–153
kulturna evolucija 92–94, 113, 215
!Kung San (Bušmani) 70–71, 77,
88, 90–91, 94, 96, 102, 108,
126, 220
Küng, Hans 21, 96
L
laganje 151, 226
Laing, R. D. 67, 211
Lake, C. R. 209
Lamarck, Jean Baptiste de 85
lamarkizam 85
Lancaster, Jane 206
Leach, Edmund 219
leđne dječje nosiljke 61
Lee, Richard B. 89, 206, 216, 218,
220, 222, 229
Lee, Tyrone 68, 211
Lenski, Gerhard E. 229
Lenski, Jean 229
Lenjin, V. I. 156
Lesch-Nyhanov sindrom 56, 57
Lévi-Strauss, Claude 51, 114
LeVine, Robert A. 154, 168, 226,
228
Lieberman, Philip 206
limbički sustav 25
Linton, Ralph 205
Loehlin, John C. 58, 209, 214
logotaksa 227
Lorenz, Konrad 34, 69, 103, 104,
105, 167, 203, 212, 218
 238
Kazalo
lov na glave 110–112
lov na vještice 169–170
lovci-sakupljači 48, 88–93, 114,
133–134, 138, 139, 157
Lowther, G. R. 215
Lj
ljubav 76, 91, 134
ljudi-majmuni, v. Australop­
ithecus
ljudska prava 182, 230
M moralna agresija 154
Maccoby, Eleanor 126, 222
Mach, Ernst 29, 204
mačići 73
magija 167, 169
majka Terezija 156, 226
Majmonid 123–124, 221
majmuni 37, 41, 47, 133
Mao Ce-Tung 23, 171, 229
Maori 115–116
Marin, Peter 172, 229
Maring (pleme) 168
marksizam 23, 36, 62, 117, 156,
160, 176–177
Martin, N. G. 209
Marx, Karl 176
Matthews, David 201
Matthysse, Steven 211
McCarley, Robert W. 231
McClearn, Gerald E. 208, 221
McKusick, Victor A. 59, 209
Mead, Margaret 221
Meir, Golda 125
Meltzoff, Andrew N. 212
mentalna zaostalost 54–55
Michael, R. P. 222, 224
Miles, John A., Jr. 226, 230
Mill, J. S. 202
Miller, George A. 212, 214
mit 175–176, 184, 189
Mol, Hans J. 175, 229
molekularna biologija 27–28
Money, John 128, 221, 223
monogamija 123
Moore, M. Keith 212
Moorehead, Alan 228
Morgan, Lewis H. 207
Morgenthau, Hans 130, 223
morski psi 33, 150
Morton, Newton E. 208
Moynihan, D. Patrick 221, 226
mozak 25, 54–55, 63–64, 80–84,
92, 179, 183–184, 214
mravi 31, 87, 105, 182
Muggeridge, Malcolm 156, 226
Muller, H. J. 208
Mundurucú (pleme) 110–113,
219–220
Murdock, George P. 38–39, 205,
221
Murphy, Jane 68, 211
Murphy, Robert F. 111, 112, 219,
221
muslimani 148, 176
N
nacionalizam 96, 155
nagon 52, 65–66
nasljednost, v. genetika
naturalizam 22
 239
Kazalo

Navajo Indijanci 61 Parsons, P. A. 208

Nāyar 131
neandertalac 92, 159
Neisser, Ulric 214
neurobiologija 27
Newell, Allen 204
Newton, Isaac 161, 228
Nichols, Robert C. 58, 209, 214
Nietzsche, Friedrich 160, 228
nirvana 147, 225
Nisbet, Robert A. 23, 227, 230
novi naturalizam 27, 201
novorođenčad 60–64
Nozick, Robert 24–25, 35, 204
nuklearna obitelj 130–131, 141
Nyansongan (pleme) 170
O posvećivanje 170–171
obitelj 130–136, 140–141
objektivacija 175
obred, v. ritual
obredi zrelosti 76
očuvanje 46
Ona (narod) 108
oruđa 45–46, 90
osmjehivanje 70–71, 126, 212
osobni identitet 96–97
Oster, George F. 207, 215
Otterbein, Keith 114, 220
ovisnost o gustoći populacije
104, 220
P Psametih (faraon) 40
Pajute (Indijanci) 108
Palestina 148
Parker, C. 226
Patterson, Orlando 86–87,
152–153, 215, 226
Pavao VI 136
pavijani 105, 149
pčele 80, 145, 167
Peterson, Ralph E. 223
Petrinovich, Lewis F. 211
Peyrefitte, Alain 23, 201, 229
Pfeiffer, John E. 171, 216, 220, 229
Phillips, John L., Jr. 213
Piaget, Jean 74, 213
Pjatakov, Grigorij 171–172, 229
ples 170–171
podizanje djece 91, 94–96
poliginija 123
Portorikanci 151–152
povijest 189–190
preferencija ruke 66, 210–211
Premack, David 42–43, 205
Pribram, Karl H. 212, 214
Price, Barbara 217
prijevara 151, 226
primati 37–38
prirodna selekcija 52
prirodni zakon 136
procesna teologija 161, 228
Prometej 191
prostitucija 123
proučavanja blizanaca (genetika)
57–58
pseudospecijacija 77
psihologija 48
Pugh, George E. 203, 230
 240
Kazalo
R S
Radcliffe-Brown, A. R. 85
Rappaport, Roy A. 168, 173, 228
rasa 59–62
rasizam 59–60, 96
ratovanje 88, 101, 106, 110, 117,
143–144, 148
Rawls, John 24–25
razvoj
jezika 71–72
ljubavi 76
mozga 63–64
općenito 63–77
PKU 66–67
preferencije lijeve/desne ruke
66
shizofrenije 67–68
smijanja 70–71
razvojni krajolik 69–72
redukcionizam 29–31
Reiche, R. 224
Reinisch, June M. 223
Reiter, Rayna R. 217
religija 29, 43, 97–99, 159–178,
188–189
Rensberger, Boyce 219
Richerson, Peter J. 215
ritual 167–169
Robinson, George 163
Rohner, Ronald P. 205, 222
ropstvo 86–87
Rosenblatt, J. S. 213
Roszak, Theodore 29, 204
Rousseau, Jean Jacques 35, 204
Ruddle, Francis H. 59, 209
Ryle, Gilbert 215
Sabater-Pí, Jorge 46, 207
Sacks, Oliver 83, 214
Sagan, Carl 205
sakralizacija 175–176
Sapfo 183, 230
Scarr, Sandra 209
Schaller, George B. 215
Scwartz, Robert M. 231
Sebeok, Thomas A. 206
Seeman, Philip 68, 211
Seemanova, Eva 208
seksualnost 119–141
seksualna igra 135
selidba ptica 73
Seligman, Martin E. P. 213
Semai (pleme) 102
sheme 82–84
Shepher, Joseph 50, 207, 223
Sherrington, Charles 82
Shettleworth, Sara J. 213
Shields, James 139, 209, 224
shizofrenija 67–69
silovanje 101
simboli, v. glazba; mit; obred;
umjetnost
Simon, Herbert A. 204
Sipes, Richard G. 105–106, 219
sizifovski genotip 181
Skinner, B. F. 69, 72, 156, 212,
213
sloboda volje 79, 84
slušanje 64
Smith, Eric A. 108, 219
smrt 43
snovi 183
 241
Kazalo
Snow, Charles P. 203
socijalizacija 37–38
sociobiologija 8, 34–36, 48–50,
90, 137, 177
sociologija 85
Solecki, Ralph S. 227
Solženjicin, Aleksandar 156, 227
Sorokin, Pitirim 217
Sovjetski Savez 160
Spencer, Herbert 202
Spiro, Melford 225
spolna dominacija 94–96
spolna selekcija 91, 135
spolne razlike 37, 89, 91–92,
94–96, 121–130, 133–134
spolnost, v. seksualnost
sport 124, 155, 221
srodnička selekcija 139–140, 146,
151
Stack, Carol 132, 223
stanična biologija 27–28
Starcke, Carl N. 207
Stavrianos, L. S. 23
Stebbins, G. Ledyard 207
Steiner, Gary A. 226
Stent, Gunther S. 23, 201, 203,
210, 214
Stern, Curt 208, 210
Stigler, George 226
stvaranje veza 76, 132–133, 135
sudbina 84, 189, 214–215
Sumner, William Graham 190
suzdržanost 122
svetost 155–157
Szasz, Thomas 67, 211
Š
Šošoni (narod) 108
T
tabu incesta 50–52, 75–76,
207–208
tasmanijski Aboridžini 162–163
Teleki, Geza 206
Teng, Evelyn Lee 66, 211
teritorijalnost 107–110
termiti 145–146
Thomas, Elizabeth Marshall 217
Thomas, Keith 168–170, 228
Tiger, Lionel 75, 214, 223, 224
Tinbergen, Nikolaas 34, 167
transvestiti 138
tribalizam 88, 150
Trilling, Lionel 86, 215, 225
Trivers, Robert L. 52, 53, 151,
208, 225
Turnerov sindrom 56–57
Tylor, Edward 51, 207
U
ubojstvo 88, 104
učenje 72–74, 106, 154, 164
um 74–84, 180, 183–184, 214
umjetnost 29, 167–168, 188
V
Valentine, James W. 207
Vandenberg, S. G. 208, 213
Van den Berghe, Pierre 109, 110,
219, 221
Vayda, Andrew 115, 220
 242
Kazalo

vegetarijanstvo 35 Y
vid 64, 81
vještice, v. lov na vještice Yanomamö 113, 117
vodstvo 91 Yeats, William B. 22, 147, 201
volja 83–84
Z
W zadružni kukci 30–31, 145–146,
Waddington, Conrad H. 69, 212 150
Walbiri (pleme) 108 zaštita okoliša 36, 55, 101
Wallace, A. F. C. 159, 227 zatvori 132
Wallace, Alfred R. 202 zen 172
Warner, Patricia 224 Ziegler, M. G. 209
Washo (Indijanci) 108 znanje 99–100
Weber, Max 164 znanost 99–100
Weinberg, Richard A. 209 znanstveni materijalizam
Weinberg, Steven 22, 201 176–178, 184–191
Weinrich, James D. 224
Westermarck, Edward 207
Wheeler, William M. 145
Ž
White, Leslie A. 42, 206 Židovi (narod) 151
Whitehead, Alfred N. 161, 228 židovstvo 135
Whiting, J. W. M. 176, 229
Willard, Daniel E. 52, 53, 208
Williams, George C. 181, 230
Wills, Richard H. 54, 208
Wilson, Allan C. 41, 205
Wilson, James Q. 226
Wilson, Monica 168, 229
Wind, Jan 205
Witkin, Herman A. 56, 208
Wrangham, Richard W. 206
Wright, Quincy 114, 217, 220

X
XYY (kromosomska anomalija)
56
 Objavljivanje ove knjige potpomoglo je
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 630983.