Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i između mene i moje braće

ispriječila se razlika od pet godina s obje strane, a oca jedva da sam i poznavao
prije nego navrših osmu. Zbog toga, a i nekih drugih razloga, osjećao sam se
pomalo osamljen pa je to uskoro u mene urodilo odbojnim vladanjem te baš
nisam bio jako obljubljen među svojim školskim drugovima.

Izmišljao sam priče i razgovarao sa zamišljenim osobama, kao što rade sva
osamljena djeca, pa mislim da su od samog početka moje literarne ambicije bile
povezane s mojim osjećajem da sam odbačen i podcjenjivan. Znao sam se s
lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima pa sam osjećao da
me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao
podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu.

Ipak, opseg ozbiljnih pismenih radova – to jest, onih koje sam smatrao važnima
što sam ih napisao u doba cijelog svog djetinjstva i dječaštva, nije premašio ni
pola tuceta stranica. Prvu sam pjesmicu spjevao kad mi je bilo četiri ili pet godina
i izdiktirao sam je majci. Sjećam se još jedino da je govorila o tigru, a taj je tigar
imao “stolicoke zube” – dosta dobar izraz, ali čini mi se da je pjesmica bila
plagijat Blakeove pjesme “Tigar, tigar”.
U jedanaestoj sam godini, kad je izbio Prvi svjetski rat, napisao rodoljubnu
pjesmicu koja je bila objavljena u mjesnim novinama, kao i iduća – dvije godine
kasnije – u povodu Kitchenerove smrti. Od vremena do vremena, kad sam već
bio malo stariji, pisao sam loše i obično ih ostavljao nezavršene, romantične
pjesme o prirodi u stilu uobičajenu u to doba. Pokušao sam, otprilike dvaput,
napisati neku novelu, što je također bio grozan promašaj.

Međutim, ja sam se cijelo to vrijeme u stanovitom smislu ipak posvetio literarnom

radu. Najprije moram spomenuti ‘naručene’ bezvrijednosti koje sam pisao brzo i
lako bez naročita zadovoljstva. Osim školskih zadaća pisao sam i vers
d’occasion, polupodsmješljive stihove koje sam nizao brzinom što me sad
iznenađuje – kad mi je bilo četrnaest godina, napisao sam, u ciglih tjedan dana,
cijelu dramu u stihovima oponašajući Aristofana – i pomogao uređivati školske
časopise, tiskane i u rukopisu. Ti su časopisi bili najtužnija lakrdija koja se uopće
može zamisliti i u obavljanju toga posla mnogo sam se manje trsio nego što se
danas trsim dok pišem za najjeftinije novine.

A ukorak s tim ja sam cijelih petnaestak godina, ili čak više, izvodio literarne
vježbe sasvim druge vrste: neprekidno sam smišljao ‘priče’ o samom sebi; vodio
takvo neku vrstu dnevnika što je postojao samo u mojoj glavi. Vjerujem da djeca i
mladež to često čine. Još kao malo dijete običavao sam maštati da sam,
recimo, Robin Hood i zamišljao sebe kao glavna junaka u uzbudljivim
pustolovinama, ali vrlo skoro moja je ‘priča’ prestala biti ‘narcisoidna’ i postala je
sve više i više obično opisivanje onog što sam činio i vidio.
Kadikad bi dulje vrijeme mojom glavom prolazile ovakve misli: “Otvorio je širom
vrata i ušao u sobu. Žuta sunčeva svjetlost probijala se kroz zavjese od muslina, lomila
se koso na stolcu gdje je uz tintarnicu ležala napola otvorena kutija šibica. Prišao je
prozoru s desnom rukom u džepu. Dolje na ulici šarena je mačka trčala za suhim listom,
itd, itd.”
Ta se navika  u mene nastavila sve dok nisam navršio otprilike dvadeset i pet
godina, točno kroz sve vrijeme dok se nisam bavio pisanjem. I ako sam morao
tražiti, a tražio sam i te kako one prave riječi, činilo mi se da sam taj trud pri
opisivanju činio gotovo protiv svoje volje, pod nekim pritiskom izvana. ‘Priča’je
morala, pretpostavljam, odražavati stilove raznih pisaca koje sam volio u razna
doba svog života, ali koliko se sjećam, uvijek ju je resilo potanko opisivanje.

Kad sam mogao imati šesnaestak godina, iznenada otkrih ljepotu samih riječi, to
jest, zvukova i njihova sklada. Stihovi iz Izgubljenog raja (John Milton: Paradise):
So hee with difficulty and labour hard
Moven on: with difficulty and labour hee,

koji mi se danas ne čine više tako divni, ježili su mi kožu niz kralježnicu, a pisanje
riječi ‘hee’ umjesto ‘he’, produbljivalo je taj užitak. Tad sam spoznao da sam rob
potanka opisivanja. Sad je jasno koju sam vrstu knjiga želio pisati, ukoliko se za
mene uopće moglo reći da sam u to vrijeme želio pisati knjige. Želio sam pisati
duge naturalističke romane s nesretnim završecima koji bi vrvjeli potankim
opisima i privlačnim poredbama, a također i pretjerano reskim i kićenim
poglavljima i u kojima bi riječi bile djelomično upotrijebljene zbog njihova
milozvučja. I doista, moj prvi roman, Burmanski dani, koji sam napisao kad sam
imao trideset godina, ali koji sam davno prije zamislio, napisan je dobrano u tom
stilu.

Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi pobude zašto se neki pisac
latio pera, ukoliko se ništa ne zna o njegovu prijašnjem životu. Njegove će teme
biti određene vremenom u kojem živi – to barem vrijedi za nemirno,
revolucionarno doba poput našeg – ali prije negoli je počeo pisati, on je zacijelo
stekao stanovito emocionalno iskustvo kojeg se nikad neće u potpunosti otarasiti.
Priroda njegova posla, nedvojbeno, nalaže mu da disciplinira svoj temperament i
pazi da ne ostane na nekom nezrelom stupnju svog razvoja, ili u nekom
izopačenom raspoloženju; no oslobodi li se potpuno svojih prijašnjih iskustava i
utjecaja, ubit će i svoj poriv za pisanje.

Uz, možda, potrebu da se zaradi za kruh, mislim da postoje četiri glavna motiva
zbog kojih netko piše, barem što se tiče proze. Ti mitovi djeluju na svakog pisca,
doduše ne uvijek svi jednakom snagom i njihov se odnos mijenja od vremena do
vremena u svakom piscu već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi.
Ti su motivi:
1. Puki egoizam. Želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas
se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima, koji su vam se posprdno
podsmijevali u djetinjstvu, itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to
vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika,
političara, odvjetnika, u poslovnih ljudi koje prati uspjeh – ukratko, on je svojstven
cijeloj kremi ljudskog društva. Velika većina ljudi nije sebična i kad prijeđu
tridesetu odriču se osobnih ambicija, u mnogim slučajevima odista ih napusti
svaki osjećaj da su uopće netko i nešto – te žive uglavnom za druge ili ih
jednostavno samelje prenaporan rad. A uz njih živi i manjina nadarenih,
svojeglavih ljudi koji žele svoj život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju
ljudi. Ozbiljni i pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji i egocentričniji
nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.

2. Estetski entuzijazam. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane,

u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom ili skladom jednog zvuka uz
drugi, sažetošću dobre proze ili ritmom dobro sročene priče. Željeti da se podijeli
jedno iskustvo koje smatramo vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim.
Estetski je motiv vrlo slabašan u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili
udžbenika upotrijebit će svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s
neutilitarističkih razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati određen tip
slova, određenu širinu margine i slično. Osim željezničkog voznog reda, ni jedna
druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.

3. Povijesni poriv. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se

iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.

4. Politička svrha. Ovdje riječ “politika” upotrebljavam u najširem smislu te riječi.

Želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o
vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovno, nema te knjige koja ne bi bila
politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je
politički nadzor.

Jasno se može vidjeti zašto ovi različiti motivi moraju biti u protuslovlju jedan s
drugim i zašto moraju kolebati od jedne do druge osobe i od vremena do
vremena. Po prirodi – ako svoju ‘prirodu’ uzimate kao stanje koje ste dostigli čim
se osjetite odrasli – ja sam osoba u kojoj će prva tri motiva pretegnuti nad
četvrtim. Da sam živio u mirno doba, pisao bih kićeno i čisto deskriptivno štivo i
mogao bih ostati potpuno nesvjestan svojih političkih pristranosti.

Najprije sam proveo pet godina na nepodobnu poslu (Indijska imperijalna policija
u Burmi) i tad sam iskusio siromaštvo i pretrpio osjećaj neuspjeha. To je
potkrijepilo moju prirođenu mržnju vlasti i po prvi put sam bio potpuno svjestan
postojanja radničkih slojeva, a moj posao u Burmi pomogao mi je da sam
donekle shvatio pravu prirodu imperijalizma; no, to iskustvo nije dostajalo da mi
dade točnu političku orijentaciju. Tad je došao Hitler, pa građanski rat u
Španjolskoj, i tako dalje. Krajem 1935. još mi uvijek nije uspijevalo da se čvrsto
odlučim. Sjećam se pjesmice koju sam napisao tih dana, opisujući u njoj svoju
sumnjičavost.

Sretnim sam popom poživjet’ mogo

Prije dvije tisuće ljeta,
Da ljude ognjem paklenim plašim
I gledam svoj orah kako cvjeta.

I kašnje vrijeme dobro bješe,

Ugodit’ nam lako je bilo,
Uspavasmo svoje teške misli
Krošnjama drveća u krilo.
Još nevini usudismo se iskreno,
Sad, ajme! hineći radovat’,
S grane jabuke zebin je pjev
Dušmana mi mogo natjerat strahovat’.

Al’ djevojački trbusi i breskve,

Pa pastrva u potoku sjene,
konji, ptice zorom u letu,
Bijahu samo san od pjene.

Zabraniše nam ponovno snivat’

Pa radosti skrismo od straha ludi,
Jer konji bijahu izliveni od mjedi,
A jahat će ih mali i tusti ljudi.

Ja crv sam što strpljenja ima,

Uškopljenik što izgubi harem.
Između popa i komesara,
Šepirim se ko Eugen Aram.

A komesar mi sudbinu kroji,

Dok radio triješti u sav glas,
A pop mi nudi Austina Seven,
Jer u mitu je ipak spas.

U snu obitavah mramorne dvore;

A što istina bješe na javi?
Ja nisam za ovo doba rođen,
A jel’ Smith, jel Jones, a vi?
Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od
onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je
izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam
kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti
da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili
onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup
prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja
prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni
integritet.

Posljednjih sam se deset godina iz petnih žila trsio da pisanje političkih raspra
učinim umjetnošću. Uvijek polazim od osjećaja za zajedništvo i poimanja
nepravde. Kad sjednem da bih napisao neku knjigu, ne velim sam sebi: “Sad ćeš
stvoriti umjetničko djelo.” Ja pišem stoga što postoji neka laž koju želim razotkriti,
pa je moje osnovno nastojanje da me se sasluša.
Ali, ne bih mogao napisati knjigu ili čak neki članak, ukoliko to uvijek za mene ne
bi bio i estetski doživljaj. Svatko tko želi proučiti moje radove, vidjet će da, čak i
kad se radi o običnoj propagandi, u njima ima mnogo toga što bi profesionalni
političar izbacio kao nevažno. Ne mogu, a i ne želim, potpuno odbaciti svoj nazor
na život i svijet koji sam stekao još u djetinjstvu. I dokle god sam živ i zdrav, ja ću
uvijek paziti na stil svoje proze, voljeti površinu zemlje i uživati u solidnim
predmetima: mrvicama nekorisnih informacija.

Uzaludno bi bilo da pokušam zatomiti tu crtu svog značaja. Ja se jedino moram

truditi da izmirim svoje uvriježene naklonosti i nenaklonosti s osnovnim javnim,
općim aktivnostima koje ovo stoljeće svima nameće. To nije lako. Nailazimo na
probleme konstrukcije i jezika i na nov se način postavlja problem istinitosti.

Dopustite da spomenem samo jedan grublji primjer za teškoću koja se pri tom
javlja. Moja knjiga o građanskom ratu u Španjolskoj ‘Kataloniji u čast’, naravno,
čisto je političko štivo, ali uglavnom napisano sa stanovitom dozom nepristranosti
i štovanja literarne forme. Mučno sam nastojao da u njoj iznesem svu istinu, a da
pri tom ne naudim svojim literarnim instinktima. Između ostaloga, u njoj se nalazi
jedno dugo poglavlje ispunjeno navodima iz novina i slično, u kojem branim
trockiste koji su bili optuženi da spletkare s Francom.
Jasno, takvo poglavlje, koje će nakon godinu-dvije izgubiti svoju aktualnost za
svakog prosječnog čitatelja, mora nauditi knjizi. Jedan kritičar, čije mišljenje vrlo
cijenim, izgrdio me: “Zašto si dao tiskati svu tu dokumentaciju?”, upitao je. “Od
dobre si knjige učinio običan novinarski člančić.” A to je bila istina, iako ja nisam
mogao drukčije postupiti. Slučajno sam znao, što je malo ljudi znalo u Engleskoj,
da su nevini ljudi lažno optuženi. Da me to nije rasrdilo, nikad ta knjiga ne bi bila
napisana.
Na ovaj ili onaj način, taj se problem ponavlja. Problem jezika mnogo je suptilniji i
o tom bi valjalo podulje razglabati. Napomenut ću samo da sam posljednjih
godina pokušao pisati manje slikovito, a više točno. U svakom slučaju, pronašao
sam da dok vremenom usavršimo bilo koji stil pisanja, već smo ga prerasli.
Životinjska farma bila je moja prva knjiga u kojoj sam nastojao, s punom sviješću
o onom što radim, stopiti u jedno političku i umjetničku svrhu tog djela. Već
sedam godina nisam napisao ni jedan roman, ali nadam se da ću ga uskoro
napisati. On će sigurno doživjeti neuspjeh, ali ja znam, i to podosta dobro, kakvu
knjigu želim napisati.

Osvrnem li se na ono što sam napisao na ove dvije-tri stranice, vidim da sam
ostavio dojam kao da su moji motivi za pisanjem potpuno rodoljubni. Ne bih želio
da to ostane završnim dojmom. Svi su pisci tašti, sebični i lijeni, a u samoj srži
njihovih motiva skriva se misterij. Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao
rvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne
goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti, niti ga shvatiti.
Znamo o njemu samo to, da je taj zloduh isti onaj nagon koji tjera i dijete da na
sebe privuče pozornost vrištanjem. K tome, istina je da nikad nećemo uspjeti da
napišemo bilo što zanimljivo i čitljivo ako neprestano ne budemo nastojali istrti
vlastitu ličnost. Dobra je proza poput okna na prozoru. Ja ne mogu sa sigurnošću
ustvrditi koji je od mojih motiva najjači, ali znam koji od njih zaslužuje da ga
slijedim.

I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je
nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio
u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim
pridjevima i općenito u brbljanju.

“Odabrana djela Georga Orwella”, ur. Vladimir Roksandić, August Cesarec, Zagreb,
1983. g.