RIMSKO PRAVO

OBLIGACIONO PRAVO

POSEBNI DIO

A) KONTRAKTI

1. POJAM I KLASIFIKACIJA

a) POJAM

I CONTRACTUS
U postklasičnom i Justinijanovom pravu, CONTRACTUS je saglasnost volja dvije stranke iz koje je između
njih nastao obligacioni odnos, zaštićen posebnom tužbom.
Međutim, riječ contractus je u rimskom pravnom riječniku relativno novijeg porijekla: prvi put se za
zaključenje ugovora upotrebljava riječ CONTRAHERE u pretorovom ediktu.
U toku klasičnom perioda, ona označava svaku dozvoljenu radnju iz koje nastaje obligacioni odnos za
razliku od delikta.
Već tada, neki pravnici su uočili da većina ovih obligacija ima jednu zajedničku karakteristiku, a to je da
su nastale iz saglasnosti volja stranaka.
Pošto je značaj forme bio sve manji, a volja stranaka imala sve veći značaj u obligacionom pravu, pa se
valjanost i sadržina obligacije sve više prosuđivala po volji stranaka, a ne po valjanosti forme, saglasnost
volja stranaka (conventio, consensus) je brzo shvaćen kao bitni konstitutivni element najvećeg broja
kontrakta.
Ubrzo zatim, samo oni obligacioni odnosi koji su nastali saglasnošću volja stranaka, nazivani su
kontraktima.
Tako se došlo do postklasičnog i Justinijanovog pojma kontrakta.

II SAGLASNOST VOLJA STRANAKA (CONSENSUS)

Da bi nastao kontrakt, potrebna je saradnja obe stranke.
Potrebno je da jedna stranka izvrši ponudu (POLLICITATIO), a druga stranka mora tu ponudu u
potpunosti prihvatiti.
U momentu kada je jedna stranka u potpunosti prihvatila ponudu druge stranke, smatra se da je
postignuta saglasnost volja.
Kod konsesualnih kontrakta i pakta, to je istovremeno i momenat u kome se smatra da je ugovor
zaključen.
Kod ostalih kontrakta koji su vezani za neku formu, saglasnost volja nije dovoljna, nego je ona samo
preduslov za pristupanje formalnostima – PACTUM DE CONTRAHENDO, pa se kao momenat
zaključenja ne smatra momenat saglasnosti volja, nego momenat u kome su izvršene formalnosti.
Saglasnost volja iz koje se rađa obligacija postignuta je samo onda ako je ponuda prihvaćena u potpunosti.
Svako ograničeno prihvatanje ponude predstavlja novu ponudu, koju druga stranka treba da prihvati da bi
nastala obligacija.
Sama izjava jedne stranke da će dati ili učiniti nešto drugom, ne stvara nikakav obligacioni odnos, niti ga
pravno obavezuje da obećanje ispuni.
Paulus kaže: iz golog obećanja se ne javlja pravo na tužbu.
Izuzetno, u postklasičnom pravu, obligacioni odnos je nastajao iz jednostrane izjave municipalnih
službenika, date pri stupanju na dužnost da će sazidati neku javnu građevinu.
U Justinijanovom pravu, svako jednostrano obećanje u korist države je rađalo obligaciju.
Isto tako, obećanje dato bogovima uz neku molbu upućenu njima rađa obligaciju, koja se ima ispuniti ako
je molba bila uslišena.
Samo se kod stipulacije zahtijevalo da ponuda bude učinjena u prisustvu druge stranke i da bude od
strane nje odmah i neposredno prihvaćena.
U svim drugim slučajevima, saglasnost volja se mogla postići i između odsutnih lica preko pisama ili
glasnika (NONTIUS – koji nije smatran zastupnikom izjavioca volje, već samo prostim prenosiocem
njegove izjave).

1
Da bi saglasnost volja proizvela kontrakt, potrebno je da je postignuta između lica koja imaju poslovnu
sposobnost i da je učinjena ozbiljno i sa namjerom da se zaključi obligacioni odnos.
Zato neće nastati obligacioni odnos ako dva lica u šali ili u pozorišnoj predstavi postignu saglasnost volja.
Prema Varonu, to se od kraja republike odnosi i na izgovaranje svečanih riječi stipulacije.

III ZABLUDA (ERROR)

Iz postignute saglasnosti volja neće nastati obligacioni odnos ako je neka od stranaka bila u zabludi o
nekom bitnom elementu kontrakta koji se želi zaključiti.
U takvom slučaju, govori se o nedostacima saglasnosti volja – saglasnost je samo formalno (spolja)
postignuta, a u stvari nje nema, jer stranke govoreći isto, misle na različite stvari.
Stranka se nalazi u zabludi onda kada ima pogrešne predstave (vjeruje suprotno od onoga što je u stvari) o
nekom elementu kontrakta koji želi da zaključi.
Međutim, svaka zabluda nije povlačila ništavost kontrakta, već samo sledeća četiri slučaja.
- ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o pravnom poslu koji zaključuje. Ovakva zabluda se
naziva ERROR IN NEGOTIO
- ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o ličnosti sa kojom zaključuje posao, ako misli da
posao zaključuje sa jednim licem, a to je u stvari neko drugo lice. Takva zabluda se naziva ERROR
IN PERSONAM. Usljed nje neće nastupiti kontrakt ako se radi o takvim obavezama kod kojih su
važni lični kvaliteti dužnika (npr. kod mandatuma, ortakluka, locatio conductio operis, ugovora sa
ljekarima, umjetnicima itd.)
- ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o predmetu pravnog posla. Takva zabluda se zvala
ERROR IN CORPORE. Npr. to je slučaj kada stranke zaključuju ugovor o prodaji Stihusa, pri
čemu prodavac misli na svog konja koga tako zovu, a kupac misli da je riječ o robu Stihusu. Kao
error in corpore, smatrala se i zabluda o visini cijene kod kupoprodaje i zakupa.
- ako je stranka bila u zabludi o kvalitetu stvari ili materiji od koje je napravljena. Takva zabluda se
zvala ERROR IN SUBSTANTIA ili MATERIA. Kao error in substantia smatrana je i zabluda o
polu roba koji je predmet sporazuma. U starom rimskom pravu, ovakva zabluda nije imala
nikakvog značaja, pa je ugovor bio punovažan. U klasičnom pravu je preovladalo gledište da je
takva zabluda jednaka zabludi o predmetu, pa povlači ništavost kontrakta.
Od zablude treba razlikovati MENTALNU REZERVACIJU i SIMULACIJU.
Mentalna rezervacija postoji kada jedna od stranaka pri zaključenju kontrakta svjesno izjavljuje suprotno
od onoga što zaista želi.
Mentalna rezervacija nema nikakvog uticaja na valjanost zaključenog ugovora, jer pravo vodi računa samo
o izjavljenoj volji bez obzira na to da li je izjava saglasna sa stvarnom voljom.
Simulacija postoji onda kada obe stranke, zaključujući kontrakt, svjesno i saglasno izjavljuju jedno, a
misle na drugo. One, u stvari, prikrivaju pravu sadržinu kontrakta zaklanjajući je nekom drugom,
fiktivnom.
Zaključujući simulovani kontrakt, one zaklanjaju prikriveni (distimulovani) posao.
To se najčešće radi da bi se izbjegle neke zakonske zabrane ili obaveze ili da bi se prevarilo neko treće lice.
Naravno, simulaciju je teško otkriti i dokazati, ali ako se to postigne, onda po pravilu, pravo priznaje kao
valjan prikriveni kontrakt. Samo izuzetno, ako se time ne vrijeđaju zakonske zabrane, pravo proglašava
simulovane poslove za valjane.
DOLUS MALUS (PREVARA) i VIS AC METUS (PRINUDA) predstavljaju nedostatak saglasnosti volja, ali
su oni u rimskom pravu tretirani kao delikti.

b) KLASIFIKACIJA
Prema načinu na koji se zaključuju, Gajus je podijelio kontrakte na četiri grupe:
1) REALNE – koji se zaključuju RE, tj. predajom stvari
2) VERBALNE – koji se zaključuju VERBIS, tj. izgovaranjem svečanih riječi
3) LITERALNE – koji se zaključuju LITERIS, tj. u pismenoj formi
4) KONSESUALNE – koji se zaključuju CONSENSU, tj. prostom saglasnošću volja.
Njegovu podjelu usvojile su i Justinijanove Institucije, iako ona više nije odgovarala Justinijanovom
pravu, jer su pojedini kontrakti prestali da budu vezani za određenu formu.
Preko Justinijanovih Institucija, postao je običaj da se pridržava ove podjele pri izlaganju kontrakta
rimskog prava.
Pritom, važno je napomenuti sledeće:

2
 - Gajus u ovoj podjeli nije uzeo u obzir neke kontrakte starog prava koji su u njegovo vrijeme skroz
iščezli iz upotrebe. To su NEXUM i PRAEDIATURA. Praediatura je vrsta verbalnog kontrakta, a
nexum se ne može bez teškoća podvesti pod Gajusovu podjelu.
- Gajus nije imao u vidu bezimene kontrakte, jer su oni tek poslije njega nastali.

2. NEXUM
Nexum je jedan od najstarijih kontrakta rimskog prava, poznat Zakonu XII tablica.
Ovaj istorijski kontrakt je stvarao dužničko ropstvo, ali o njemu ima vrlo malo podataka.
Nexum je zaključivan u formi per aes et libram pri čemu je, vjerovatno, izgovarana i neka svečana formula
čiji tekst nije poznat.
Upravo zbog ove formule, neki pisci ga smatraju verbalnim kontraktom.
Dužnici iz neksuma nazivani su NEXI.
U izvorima se kao nexi pominju isključivo plebejci, iz čega se zaključuje da je nexum služio za zaključenje
zajma između patricija i plebejca.
Dužnik iz nexuma koji ne isplati dug, dolazio je u isti položaj kao i drugi dužnici dodijeljeni povjeriocu na
osnovu legis actio per manus iniectionem.
Samo je on u taj položaj dolazio po isteku roka obligacije bez intervencije suda.
Zato je nexum bio vrlo povoljan za povjerioce.
Krajnja posljedica nexuma bilo je ropstvo ili smrt za dužnika, ali najčešće (u jednom periodu možda
obavezno), nexus je ostajao u kući povjerioca da radom otplati dug. Tu je imao položaj koji Rimljani nisu
nazivali ropstvom, ali je bio ravan ropskom.
O drugim pitanjima vezanim za nexum, a naročito o njegovoj prirodi, postoje razna mišljenja i hipoteze o
kojima je teško dati sud zbog nedostatka izvornih tekstova.
Najvjerovatnije je da je suština nexuma bila u tome što je dužnik (plebejac) putem mancipacije prodavao
povjeriocu (patriciju) svoju ličnost za određenu sumu novca ili drugih zamjenljivih stvari (najčešće hrane)
s tim da dejstvo prodaje nastupi tek ako dužnik u ugovoreno vrijeme ne vrati povjeriocu novac ili stvari
koje je primio.
Jedan zakon donijet oko 326. godine pr.n.e. (LEX POETELIA PAPIRIA) zabranio je odvođenje dužnika u
ropstvo. Tako su povjerioci upućeni samo na imovinu dužnika. Time je nexum bio u stvari ukinut.

3. VERBALNI KONTRAKTI
Verbalnim kontraktima Rimljani su nazivali grupu kontrakta koji su zaključivani izgovaranjem određenih
svečanih riječi.
Izgovaranje određenih riječi je tu zahtjev forme, bez čijeg ispunjenja nema kontrakta, bez obzira na to što
su se stranke sporazumjele o svim bitnim elementima pravnog posla koji žele da zaključe.
Najvažniji među njima je STIPULATIO, koji je bio u upotrebi kroz cijelu rimsku istoriju i uvijek imao vrlo
široku primjenu.
Drugi verbalni kontrakti su manje značajni.
To su: praediatura, dotis dictio i iunsirandum liberti, kao i adstipulatio koji i nije posebna vrsta verbalnog
kontrakta, već jedna posebna upotreba stipulacije.

a) STIPULATIO

I PRVOBITNI OBLIK
Stipulacija je bila u upotrebi kroz cijelu rimsku istoriju – od Zakona XII tablica do Justinijana.
Ona se sastoji u tome što je povjerilac određenim ritualnim riječima postavljao pitanje dužniku da li se
obavezuje da mu da ili učini ono što je predmet obaveze, a dužnik je, isto tako svečanim riječima,
odgovarao da se obavezuje.
Povjerilac iz stipulacije se nazivao STIPULATOR ili REUS STIPULANDI, a dužnik PROMISSOR ili REUS
PROMITENDI.
U starom pravu (u prvobitnom obliku stipulacije) se pritom morao upotrijebiti glagol SPONDERE,
odnosno pitanje SPONDESNE i odgovor SPONDEO.
Zato se prvobitni oblik stipulacije naziva SPONSIO.
Ovaj kontrakt je dobio naziv STIPULACIJA kasnije po riječi STIPULARI koja je označavala akt povjerioca
pri zaključenju kontrakta.
Npr. cijela formula je glasila: povjerilac pita – obavezuješ li se da mi daš sto asa, a dužnik na to odgovara
– spondeo ili obećavam.
3
Pritom su vjerovatno činjeni određeni gestovi koji su se vrlo brzo izgubili iz upotrebe, pa ih ne poznajemo,
ali je njihov zaostatak stisak ruke pri zaključenju ugovora koji je praktikovan u kasnijem Rimu.
Riječi SPONSIO i SPONDERE potiču iz starog religijskog riječnika u kome su označavale lice koje prima
obavezu pred bogovima.
Osim toga, one su upotrebljavane u formuli koja se izgovarala pri zaključenju vjeridbe, pri zaključenju
međunarodnih ugovora i konačno, pri obećanju sume novca.
U svim ovim slučajevima, upotreba riječi SPONDEO značila je da se dužnik obavezuje bogovima da će
isplatiti ono što je obećao.
Samoj riječi je pritom pridavano magijsko dejstvo. U magijskom dejstvu riječi SPONSIO ležala je
obavezna snaga stipulacije.
Dužnik koji je izgovorio, vjerovao je da će ga bogovi kazniti ako ne ispuni ono što je time obećao. Time se
objašnjava činjenica da je stipulacija bila jedini posao u starom rimskom pravu koji se obavljao bez
obaveznog prisustva svjedoka ili nekog službenog lica, a ipak je imao najjače pravno dejstvo.
Time se objašnjava i činjenica da je bila nevaljana stipulacija ako je dužnik na postavljeno pitanje
odgovorio nekom drugom riječi, a ne SPONDEO ili odgovorio ćutanjem ili konkludentnom radnjom.
Konačno, iz tih razloga su Rimljani i kasnije kada su stvoreni novi oblici stipulacije, kojima su se mogli
služiti i peregrini, zadržali pravo upotrebe riječi SPONDEO samo za sebe – peregrini su mogli upotrijebiti
samo druge formule.
Da bi SPONSIO bio valjan, bilo je potrebno da ispunjava još nekoliko uslova:
- obe stranke su morale biti prisutne
- dužnik je na postavljeno pitanje morao odgovoriti odmah, neposredno poslije pitanja
- dužnik je morao odgovoriti samo SPONDEO, što znači da je obaveza nastala samo ako je dužnik
prihvatio bez ograničenja sve ono što ga je povjerilac pitao.
Prema tome, nevaljana je stipulacija ako ga povjerilac pita: „obećavaš li sto asa?“, a on odgovori:
„obećavam devedeset“.

II SADRŽINA
Možda je sponsio u početku služio samo za stvaranje obaveze na određenu sumu novca.
Ali, vrlo rano je postao postupak kojim su se zaključivali poslovi različite vrste.
To je omogućila apstraktnost njegove forme: povjerilac postavljajući pitanje i dužnik odgovarajući nisu
navodili osnov dužnikove obaveze.
Npr. povjerilac nije pitao dužnika da li se obavezuje da plati 100 asa kao cijenu za kupljenu stvar ili da
vrati 100 asa uzetih na zajam, nego je jednostavno pitao: „obećavaš li da ćeš platiti 100 asa?“ I dužnik,
odgovarajući na pitanje, nije vezivao svoj pristanak za primljenu stvar ili uzeti zajam, nego je odgovarao
jednim apstraktnim – obavezujem se.
Osnov je bila stvar bez značaja – on je obavezan zato što je izgovorio riječi i ispunio ritual zaštićen
religijom.
Zbog te svoje osobine, stipulacija u stvari nije ni bila neki poseban kontrakt sa određenom i uvijek istom
sadržinom, nego način da se neko obaveže, koji je sam po sebi donosio pravo na tužbu, bez obzira na
sadržinu obligacionog odnosa.
Zato je stipulacija bila zgodna jer se pomoću nje mogla pribaviti zaštita svim onim pravnim odnosima koji
nisu bili zaštićeni posebnim tužbama, a naročito onim koje je život tek stvarao.
Posebno je bila praktična u slučajevima kada su stranke željele da prikriju nešto (npr. interes u vrijeme
kada je on zabranjen ili maksimiran). Ne postoji skoro nijedan obligacioni odnos koji u svojim prvim
danima nije prošao kroz stipulaciju.

III PROMJENE U KLASIČNOM I POSTKLASIČNOM PRAVU

Ne mijenjajući svoju osnovnu karakteristiku, stipulacija je pretrpjela niz promjena tokom vremena koje su
ublažavale strogost njene forme.
Ona se vrlo rano odvojila od neposredne vezanosti za religiju. Od tada su stranke počele sve više vidjeti
formalizam u formuli koja je izgovarana, a ne ritual, pa su tu formu počeli upotrebljavati i peregrini, uz
naravno upotrebu drugih riječi.
Tako je i ius gentium dobio stipulaciju, koja je zaključivana riječima: promittis? – promitto; fide
promittis? – fide promitto; dabis? – dabo; facies? – faciam ili svakim drugim riječima, sa ograničenjem da
moraju biti na latinskom jeziku i da se za pitanje i odgovor moraju upotrebljavati iste riječi.

4
U Gajusovo vrijeme, stipulacija se mogla zaključivati i na grčkom jeziku, a nešto kasnije, pravnici su za
valjanost stipulacije tražili samo izgovaranje svečanih riječi, bez obzira na to na kojem jeziku je upućeno
pitanje i da li je odgovor dat na istom ili drugom jeziku.
Konačno je krajem V vijeka n.e. propisano da za valjanost stipulacije nema značaja koje su riječi i na kom
jeziku upotrijebljene.
Još u Ciceronovo vrijeme, bilo je uobičajeno da se pri zaključenju stipulacije sastavlja pismena isprava
(cautio ili instrumentum stipulationis) u kojoj je konstatovano da su sve usmene formalnosti izvršene.
Ova isprava je bila dokazno sredstvo, koje se moglo obarati drugim dokaznim sredstvima, i nije imala
značaja za valjanost stipulacije.
Od početka III vijeka n.e., pismeno je bilo obavezno.
U periodu dominata se u praksi usmeni dio stipulacije izostavljao, pa se sve svodilo na sastavljanje
pismena (koje je obično počinjalo riječima – pošto sam bio upitan, odgovorio sam).
Konačno, Justinijan je propisao da će se istinitost stipulacije konstatovane pismeno moći oboriti samo
onda ako se dokaže da se jedna od stranaka nije cijelog dana nalazila u mjestu gdje je pismeno sastavljeno.
Time je u stvari priznato da za valjanost stipulacije nije potrebno izgovaranje bilo kakvih formula, pa ni
istovremeno prisustvo stranaka sastavljanju pismena. Tako je u stvari stipulacija prestala da bude
verbalni kontrakt i postala literalni.

IV APSTRAKTNOST STIPULACIJE
Pošto je stipulacija apstraktna obaveza, dužnik je u početku bio obavezan da izvrši činidbu doslovno
onako kako je rekao i bez obzira na to što je osnov zbog koga se obavezao nevaljan.
On nije imao sredstva da se odupre ni protiv povjeriočevih zloupotreba, sve dok nije ustanovljen exceptio
doli.
Nizom imperatorskih konstitucija, počevši od Karakale, položaj dužnika koji nije od povjerioca primio
novac zbog koga je zaključio stipulaciju, je znatno popravljen.
On je sada mogao:
- ako ga je povjerilac već tužio upotrijebiti EXCEPTIO NON NUMERATAE PECUNIAE
- ako ga nije tužio, mogao je ili na osnovu pravno neosnovanog obogaćenja tražiti od povjerioca
povraćaj pisane isprave o stipulaciji
- ili specijalnim postupkom nazvanim QUERELA NON NUMERATAE PECUNIAE nametnuti
povjeriocu obavezu da dokaže da je novac koji je predmet stipulacije zaista dao dužniku.
Ovaj postupak se mogao pokrenuti u ograničenom roku po zaključenju stipulacije.
U Justinijanovom pravu, taj rok je 2 godine.
Postupak se sastoji u tome što je dužnik pred nadležnim magistratom izjavio da novac nije dobio.
Ako je povjerilac dokazao da su dužnikovi navodi netačni, dužnik je bio osuđen IN DUPLUM.
Justinijan je konačno propisao da je povjerilac koji ima pisanu ispravu o izvršenoj stipulaciji u kojoj nije
naveden pravni osnov obaveze, uvijek obavezan dokazati njegovo postojanje.
Time je dužnik oslobođen brige da na vrijeme upotrijebi exceptio ili querela non numeratae pecuniae, a
stipulacija je praktično prestala da bude apstraktna i postala kauzalna obaveza.

V TUŽBE
Povjerilac je za zaštitu svog potraživanja iz stipulacije imao na raspolaganju u starom pravu LEGIS ACTIO
SACRAMENTO IN PERSONAM i IUDICIS POSTULATIO.
Od II vijeka prije n.e., pravi se razlika između STIPULATIO CERTAE čiji je predmet određena stvar i
STIPULATIO INCERTAE čiji tačan predmet (iznos) tek treba sudija da utvrdi, pa je u prvom slučaju
povjerilac na raspolaganju imao LEGIS ACTIO PER CONDICTIONEM.
U klasičnom pravu, kod STIPULATIO CERTAE upotrebljava se ACTIO CERTAE CREDITAE PECUNIAE
(za novac) i ACTIO CERTAE REI (za stvar), koja je u Justinijanovom pravu nazivana CONDICTIO
TRITICARIA.
Kod STIPULATIO INCERTAE upotrebljavala se ACTIO EX STIPULATU.

b) OSTALI VERBALNI KONTRAKTI

Za razliku od stipulacije, ostali verbalni kontrakti nisu bili samo apstraktne forme, nego kontrakti sa
određenom sadržinom, a mogli su se zaključiti samo između određenih stranaka i uz upotrebu posebnih
svečanih riječi.
5
I PREDIJATURA
Predijatura je kontrakt kojim se jemac (praes, praedes) obavezuje prema državnom magistratu, bilo u
toku postupka legis actio sacramento, bilo povodom nekog ugovora sklopljenog sa državom.
Zaključivan je pitanjem: „praes es?“ i odgovorom: „praes sum“.
Praes nije bio subsidijarni, niti akscesorni, već samostalni dužnik; u slučaju neizvršenja obaveze za koju je
dato jemstvo, nije mogao biti tužen glavni dužnik (manceps), nego samo jemac (praes).
U čemu se sastojala njegova odgovornost i na koji način je ostvarivana, nije poznato.
U Justinijanovom pravu se više ne pominje.

II DOTIS DICTIO
Dotis dictio je ugovor o mirazu, zaključen svečanom izjavom datom budućem mužu.
Tačne riječi koje su pritom upotrebljavane nisu poznate – vjerovatno: „in dotem tibi dico“ (obavezujem se
da ću ti dati miraz).
Ugovor je mogao biti zaključen samo između mladoženje sa jedne i mlade ili nekog njenog pretka po
očevoj liniji ili njenog dužnika s druge strane.
Ovakav način zaključivanja miraza bio je u upotrebi sve do početka V vijeka n.e. kada je ustanovljen
PACTUM DOTIS.

III IUSIURANDUM LIBERTI

Iusiurandum liberti je kontrakt kojim se rob prilikom oslobođenja obavezivao svom gospodaru da će mu
svake godine raditi izvjestan broj dana besplatno.
On je poznat i starom pravu, ali je veliki značaj dobio tek u periodu principata, kada je došlo do masovne
pojave oslobođenja robova i njihovo prevođenje u položaj koji se kasnije pretvorio u kolonat. Tada je
pored radnih dana (operae) obuhvatao i druge činidbe i davanja.
Zaključivan je na taj način što se rob prije oslobođenja obavezivao uz religijski ceremonijal zakletve. Ova
zakletva nije imala pravni značaj (jer rob ne može zaključiti ugovor sa svojim gospodarom), ali je njeno
poštovanje pribavljao autoritet religije.
U Ciceronovo vrijeme, nepoštovanje ove zakletve je bilo razlog za opozivanje oslobođenja.
Kasnije je bilo uobičajeno da patron i oslobođenik odmah po oslobođenju ili zaključe stipulaciju ili
oslobođenik ponovi zakletvu (iusiurandum) koja je sada, pošto ju je položio kao slobodan čovjek, rađala
pravo za gospodara da zbog neispunjenja zakletve opozove oslobođenje.

IV ADSTIPULATIO
Još od vremena republike, postojala je praksa da dužnik, pored toga što stipulacijom obeća nešto
povjeriocu, obeća to isto još jednom licu (adstipulatoru) da bi ono, ako je glavni povjerilac odsutan ili
umro, moglo naplatiti potraživanje.
To se radilo stipulacijom (otuda naziv adstipulatio) odmah po zaključenju stipulacije sa glavnim
dužnikom i to na taj način što je stipulator postavljao dužniku pitanje: „idem mihi dare spondes“, a dužnik
odgovarao: „spondeo“.
Usljed toga je nastajao sledeći odnos: adstipulirana obligacija je samostalna obligacija, koja rađa ista
prava i obaveze kao i glavna – adstipulator ima ista prava i obaveze kao i povjerilac (može naplatiti dug,
tužiti dužnika, otpisati dug itd.), ali je dužnik obavezan samo jednom od njih platiti, jer su prava
adstipulatora akscesorna, zavisna od prava glavnog povjerioca.
Zbog akscesornosti, adstipulator nije smio učiniti ništa protiv interesa glavnog povjerioca, pod prijetnjom
osude na naknadu štete.
Iz istih razloga, adstipulatio se gasi ako su se, iz ma kojih razloga, prava glavnog povjerioca ugasila. Ali,
ako glavni povjerilac umre, adstipulatorova prava se ne gase.
Iz toga se razvila praksa da se adstipulatio upotrebljava da bi se postigla dejstva stipulacije u korist
nasljednika (dužnik se obavezuje stipulatoru da će dati ili učiniti nešto njegovim nasljednicima) koja je po
klasičnom pravu bila nevaljana.
U Gajusovo vrijeme, adstipulatio se upotrebljavao uglavnom još samo u ove svrhe, a odnosi između
stipulatora i adstipulatora su tretirani kao mandatum.
Pošto je Justinijan proglasio punovažnom svaku stipulaciju u korist nasljednika, adstipulatio je sasvim
iščezao.
4. LITERALNI KONTRAKTI

6
Literalni kontrakti se zaključuju u pismenoj formi – pismeno je kod njih formalni zahtjev za nastajanje
kontrakta.
Ono kod njih ima isti značaj kao izgovaranje svečanih riječi kod stipulacije: dok se pismeno ne sačini,
nema ugovora, iako su se stranke sporazumjele o svim njegovim elementima.
Iz nekih razloga, Rimljani nisu mnogo upotrebljavali pismeno zaključivanje kontrakta, nego su se radije
služili stipulacijom.
Jedini literalni kontrakt koji je poznavalo rimsko pravo, bio je EXPENSILATIO (NOMEN
TRANSCRIPTICIUM) koji je bio zaključivan samo u nekim specijalnim slučajevima i koji je relativno rano
izašao iz upotrebe.
Međutim, široku primjenu su literalni kotrakti imali u grčkom pravu odakle su, tek u Justinijanovo doba,
prodrla u rimsko pravo dva literalna kontrakta: chirographum i synagraphae.

a) EXPENSILATIO (NOMEN TRANSCRIPTICIUM)

U periodu uspona i procvata rimske države, svaki uredan paterfamilias je imao praksu da vodi svoje
blagajničke knjige, a među njima naročito ADVERSARIA ili EPHEINERIA (u koju je na kraju svakog
mjeseca prenosio iz adversaria prečišćene rezultate svog mjesečnog finansijskog poslovanja).
Kao što i naziv knjige kaže, ona je imala posebnu kolonu za izdatke (expensa), a posebnu za primitke
(accepta). Ako je uz upis na strani izdataka bio naznačen i osnov upisa (npr. Ticiju dato sto asa po osnovu
zajma), upis nije stvarao novi kontrakt, nego je mogao služiti samo kao dokazno sredstvo.
U tom slučaju, dužnik je obavezan ne zato što je upisana suma u knjigu, nego na osnovu kontrakta koji je
prije toga bio zaključen.
Ali, ako je na strani izdataka u knjizi bio izvršen apstraktni upis, bez navođenja osnova i ako su pritom
upotrijebljene specijalne i za to predviđene riječi sa magijskim dejstvom, iz njega se rađao novi literalni
kontrakt koji se nazivao EXPENSILATIO.
Prema tome, expensilatio je kontrakt koji je nastajao na taj način što je povjerilac upisivao u svoju
računsku knjigu ime dužnika i iznos duga upotrebljavajući pritom posebne formule.
Upisivanje je tu forma, bez čijeg ispunjenja nema kontrakta.
Kao kod stipulacije izgovaranje svečanih riječi, kod expensilatio upisivanje u knjigu ima apstraktno
dejstvo: obligacija nastaje neopozivo bez obzira na postojanje i valjanost osnova upisa. Tužba koja je
povjeriocu iz ovakvog kontrakta stajala na raspolaganju zvala se ACTIO CERTAE CREDITAE PECUNIAE.
Expensilatio je veoma stari kontrakt, koji je kao i stipulatio nastao u prvim vijekovima rimske istorije. On
je nastao iz jednog vjerovanja koje se susreće kod svih naroda na tom stupnju razvitka i čiji se tragovi i
danas nalaze u raznim običajima, da izvjesne riječi ili izvjesni znakovi napisani pod određenim uslovima
imaju magijsko dejstvo.
U Rimu je jedno od takvih vjerovanja bilo DEVOTIO.
Naime, vjerovalo se da izvjesne riječi napisane, u početku na olovnim pločicama, a kasnije i na drvenim ili
papirusu, prisiljavaju bogove da djeluju u određenom pravcu.
Zato ako povjerilac, upotrebljavajući riječi devocija, napiše ime svog dužnika i iznos njegovog duga,
bogovi će se osvetiti dužniku i njegovoj porodici ako on dug ne plati.
Ali, da bi se takvo dejstvo postiglo, pisac devocije treba da ima pravo da zahtijeva od dužnika ono što je
upisao, da je njegov zahtjev osnovan i pravičan. Jer, ukoliko to nije slučaj, a bogovi sve znaju, onda
devocija dobija povratno dejstvo, odnosno navlači istu vrstu osvete bogova na njenog pisca.
Tako devotio predstavlja mač sa dvije oštrice, koje kod ljudi koji vjeruju u moć bogova i u magijsko dejstvo
riječi, kao što su Rimljani u prvim vijekovima njihove istorije, predstavljaju moćno sredstvo za
uspostavljanje i održavanje poštenog odnosa između stranaka.
Povjerilac je morao dobro razmisliti prije nego što izvrši upis dužnikovog imena i sume duga u svoje
knjige upotrebljavajući riječi devocija, jer ako pogriješi, ako upiše nešto na šta nema pravo, navući će na
sebe gnijev bogova.
Dužnik, sa druge strane, koji zna da je za njegov dug sačinjen devotio, nastojaće svim silama da isplati dug
da bi se oslobodio osvete bogova koju on izaziva.
Expensilatio je mogao biti u punoj upotrebi samo do vremena dok je takvo vjerovanje postojalo.
Kada je ovo vjerovanje počelo slabiti, moguće je da su zloupotrebe bile svedene na najmanju moguću
mjeru zahvaljujući tome što su porodične poslovne knjige davale i nasljednicima uvid u porodična prava i
obaveze, pa je bilo teško pretpostaviti da će ih paterfamilias svjesno falsifikovati; što je dužnik, u slučaju
spora, mogao upotrijebiti exceptio doli i što su Rimljani imali veliko poštovanje prema principu poštenog
odnosa u obligacionom odnosu.
Ipak su, kao i kod stipulacije, slučajevi izigravanja i zloupotrebe postali veoma česti.
7
Zbog toga je povjerilac, pored upisa u knjige, počeo sve češće tražiti, a kasnije i morao imati, pismenu
izjavu dužnika o predmetu obligacije koji je primio od povjerioca i o uslovima vraćanja.
Ta pisana izjava je trebalo da u slučaju spora dokaže postojanje i sadržinu obligacije.
Ona je bila samo dokaz, a obligacija je nastajala, pravo na tužbu se rađalo, samo formalnim upisom
obligacije u povjeriočevu knjigu uz upotrebu starih magijskih riječi.
Ovakav postupak je bio veoma komplikovan, pa je expensilatio bio sve manje praktikovan.
U Gajusovo vrijeme je bio vrlo malo upotrebljavan, a dosta dugo se zadržao u bankarskom poslovanju. U
postklasičnom pravu je bio u potpunosti zamijenjen grčim literalnim kontraktima chirographa i
syngraphe.

b) CHIROGRAPHUM I SYNGRAPHE
Expensilatio je bio jedini literalni kontrakt koji je poznavalo rimsko pravo.
Međutim, u istočnim provincijama je bila raširena upotreba dva literalna kontrakta grčkog prava:
CHIROGRAPHUM (HIROGRAFA) i SYNGRAPHAE (SINGRAFA).
Gajus podvlači da su se takvim literalnim kontraktima služili samo peregrini.
Chirographum (hirograf) je pismeno u kome dužnik, u formi pisma, izjavljuje da priznaje da je dužan
povjeriocu nešto dati ili učiniti.
Ovu izjavu ne mora napisati sam dužnik, ali je mora svojeručno potpisati.
Syngrapha (singraf) je pismeno koje je obično sastavljao bankar ili notarius pred svjedocima u kome se u
formi zapisnika (u trećem licu) konstatuje da je XY dužan dati ili učiniti nešto YZ.
Na kraju se nalaze pečati i potpisi stranaka i svjedoka.
Pismeno je povjeravano na čuvanje jednom od svjedoka, koji je bio obavezan da ga u slučaju spora
prezentira sudu.
Singraf rađa apstraktne obaveze dužnika: obaveza se rađa od momenta sastavljanja pismena i samo na
osnovu njega, bez obzira na osnov duga. Dužnik je obavezan da plati čim je pismeno sastavljeno, bez
obzira na to da li se ispunio osnov njegove obaveze.
Zato su ove forme, isto kao i stipulacija na Zapadu, korišćene za zaključivanje najrazličitijih poslova i
izigravanje raznih zabrana (npr. visine interesne stope).
Kada je poslije Karakaline institucije od 212. godine rimsko pravo prošireno na sve peregrine, hirograf i
singraf su se spojili sa stipulacijom i postali instrumentum stipulationis.
Naime, pri njihovom sastavljanju, unešena je klauzula da je obligacija o kojoj je riječ nastala stipulacijom.
Od tada oni prate istoriju stipulacije, odnosno imaju zajedničku istoriju sa njom.
U postklasičnom pravu se i na njih mogla primijeniti querella non numeratae pecuniae, pa su izgubile
svoje apstraktno dejstvo.
U Justinijanovom pravu im se u jednom slučaju priznaje apstraktno dejstvo tj. dužnik će morati platiti
dug bez obzira na to da li je ispunjena causa ako su hirograf ili singraf formulisani apstraktno (bez
navođenja osnova), a dužnik ne iskoristi dvomjesečni rok za querella non numeratae pecuniae.

5. REALNI KONTRAKTI
Po shvatanju usvojenom u Justinijanovoj kodifikaciji, realni kontrakti se zaključuju na taj način što jedna
stranka da ili učini drugoj stranci nešto, a ona se obaveže da vrati istu ili drugu stvar, ili protivčinidbu.
Prema tome, predaja stvari je ovdje formalni uslov za nastanak kontrakta (re contrahitur obligatio): sve
dotle dok jedna od stranaka ne izvrši svoju činidbu, nema kontrakta, bez obzira na to što su se stranke
sporazumjele o svim elementima kontrakta.
Prema tome, i realni kontrakti su formalni kontrakti, jer za njihov nastanak nije dovoljna prosta
saglasnost volja.
Međutim, oni, za razliku od neksuma, stipulacije i literalnih kontrakta, nisu svečani – dovoljna je prosta
predaja stvari bez izgovaranja formula i svečanih gestova.
Sporazumi stranaka su ovdje samo pactum de contrahendo (nezaštićeni sporazum o tome da se zaključi
ugovor), prema tome, pravno neobavezni za stranke dok se predaja ne izvrši.
U Gajusovo vrijeme, realni kontrakti su shvatani znatno uže: oni nastaju samo u onim slučajevima u
kojima se predajom stvari prenosi svojina na drugu stranku, a ona se obavezuje da tu stvar vrati
povjeriocu.
Iz tih razloga Gajus među realne kontrakte ubraja samo mutuum (zajam) iako su i ostali kontrakti, koji su
kasnije svrstani u realne (commodatum, depositum), bili poznati u njegovo vrijeme i čak dobili, pored
pretorske zaštite, i tužbe IN IUS CONCEPTAE – znači, ušli su u ius civile.

8
Međutim, Gajus među realnim kontraktima ne pominje ni fiduciju, iako je ona bila realni kontrakt kojim
se prenosila svojina. Vjerovatno je to zato što je u njegovo vrijeme fiducija uglavnom upotrebljavana uz
mancipaciju, pa se više zapaža kao pactum, nego kao samostalni punovažni kontrakt. Osim toga, fiducija
kao zaloga je već tada u praksi bila sve više potiskivana pignusom.
U kasnom klasičnom i postklasičnom pravu, među realne kontrakte uvršćena su još tri: commodatum,
depositum i pignus.
Time je pojam realnih kontrakta proširen, jer se kod ova tri kontrakta ne prenosi svojina, nego kod prva
dva samo detencija, a kod trećeg državina.
Zajedničko im je sa mutuum-om što se zaključuju predajom stvari.
Ovakvo shvatanje je prešlo i u Justinijanovo pravo.
Zato ono poznaje četiri realna kontrakta: mutuum (zajam), commodatum (posluga), depositum (ostava) i
pignus (zaloga).
Fiduciju ne pominje ni Justinijanovo pravo, jer je ona već sasvim iščezla iz upotrebe.
Kasni vizantijski i srednjevjekovni komentatori Justinijanovog prava su im dodali i grupu bezimenih
kontrakta (anonimon synalagma) koji se takođe zaključuju re. Oni su nazivani, za razliku od ostalih
realnih kontrakta, realni bezimeni kontrakti.

a) FIDUCIA
Rimljani dugo nisu shvatali svojinu kao pravo koje se može odvojiti od držanja stvari.
Naročito nisu shvatali mogućnost da neko s pravom koristi neku stvar ili čini akte upravljanja prema njoj,
a nije njen sopstvenik.
Iz tih razloga, u starom pravu, uvijek kada je trebalo omogućiti nekom da se koristi tuđom stvari ili da
upravlja tuđom imovinom, prenošena je svojina na njega (tutor je postajao sopstvenik pupiline imovine,
zato je vršen mancipatio familiae itd.).
Isto tako, ako je neko htio da da neku stvar na poslugu, čuvanje ili u zalogu, morao je prenijeti svojinu i to
u formi u kojoj se svojina na toj stvari mogla prenositi (za res mancipi mancipacija i in iure cessio, za res
nec mancipi i tradicija).
Tom prilikom, pribavilac se obavezivao prenosiocu da će mu stvar, po ispunjenju uslova ili isteku roka,
vratiti u svojinu. Takvo prenošenje svojine uz obavezu pribavioca da je kasnije vrati, nazivalo se FIDUCIA.
Svoje ime, fiducia je dobila tako što u početku obaveza na vraćanje stvari nije rađala obligacioni odnos,
odnosno nije bila zaštićena pravom, nego je počivala na moralnim normama, odnosno na građanskoj
savjesti (fides).
Zato fiducia nije bila pravna ustanova. Tada je ona zaključivana samo između prijatelja (fiducia cum
amico contracta).
Međutim, njena primjena se brzo raširila i na druge ljude, pa i na odnose između povjerioca i dužnika
(fiducia cum creditore contracta). Tada su traženi načini da se pribaviočevoj obavezi postavi sankcija.
Prvi korak u tom pravcu je učinjen ustanovom USURECEPTIO FIDUCIAE – propisano je da će fiducijarni
prenosilac, ako na bilo koji način dođe do državine prenijete stvari, postati njen sopstvenik
jednogodišnjim održajem, bez obzira na to o kakvoj stvari se radi i bez obzira na iustus titulus i bona fides.
Dalji razvitak fiducije je sporan. Izvjesno je da je od Ciceronovog vremena bila zaštićena samostalnom
tužbom i time postala samostalan kontrakt.
Fiducia je imala vrlo široku primjenu u raznim granama prava, i mada nije bila apstraktan pravni posao
stricti iuris kao stipulacija, pružala je mogućnost da se u njenoj formi završe različiti poslovi.
Zato je neki pisci nazivaju formom za zaključenje kontrakta, izjednačavajući je u tom pogledu sa
stipulacijom. Naročito su pomoću fiducije završavani poslovi posluge, zaloge i depozita, prije nego što su
oni postali samostalni kontrakti.
Ona je imala široku primjenu i van obligacionog prava: u stvarnom pravu kao najstariji oblik zaloge; u
nasljednom pravu kao mancipatio familiae; u porodičnom pravu pri emancipaciji, adopciji, oslobođenju
žene od tutorstva agnata (coemptio fiduciaria), pri razvodu braka.
U klasičnom pravu, fiducija je bila podvrgnuta sledećim pravilima:
- fiducija se zaključivala na taj način što je jedna stranka (fiducijant) davala drugoj stranci
(fiducijaru) neku stvar, a ona se obavezivala da po isteku roka ili ispunjenju uslova vrati. Ona je,
dakle, prenos svojine pod uslovom da se ta svojina kasnije vrati prenosiocu. Pošto je uslov za
prestanak obaveze iz fiducije predaja stvari, ona je realni kontrakt. Fiducijarni prenos svojine se
mogao izvršiti samo putem mancipatio i in iure cessio, ali ne i putem traditio. Fiducijarna
klauzula je ugovarana prostim sporazumom.

9
 - u momentu zaključenja, iz fiducije se rađa samo jedna obaveza – i to za fiducijara, da po proteku
roka, odnosno ispunjenju uslova, vrati fiducijantu stvar. On je dužan da vrati istu stvar. Zato je
nije smio otuđiti prije ispunjenja uslova, odnosno proteka roka, niti je ostaviti nekome
testamentom, a u međuvremenu ju je morao čuvati kao i svoje stvari. Ako se radi o fiducia cum
creditore, povjerilac je, po isteku roka za isplatu duga, mogao prodati stvar, ali pošto je fiducija
kontrakt bonae fidei i pošto se fiducijar obavezao na savjesno poslovanje, bio je dužan da
prethodno obavijesti fiducijanta. Ukoliko proda stvar radi naplate, dužan je da višak cijene,
preostao od naplate duga, vrati fiducijantu. Pri vraćanju nije dužan vratiti plodove stvari koje je u
međuvremenu ubrao.
Međutim, u toku trajanja obligacionog odnosa, mogla je nastati i za fiducijanta prema fiducijaru da mu
naknadi nužne troškove oko izdržavanja stvari ili naknadi štetu koju mu je nekom svojom doloznom
radnjom pričinio. Zato je fiducija CONTRACTUS BILATERALIS INAEQUALIS, i kao i svi ovakvi
kontrakti, zaštićena je sa dvije tužbe: ACTIO FIDUCIAE DIRECTA, kojom je fiducijant mogao tražiti od
fiducijara da mu vrati stvar, da prenese na njega svojinu, i ACTIO FIDUCIAE CONTRARIA, kojom se
koristio fiducijar za naplatu svojih eventualnih potraživanja prema fiducijantu. Osuda po tužbi actio
fiduciae directa povlačila sa sobom infamiju, jer je fiducia bila kontrakt koji je počivao na specijalnom
povjerenju.
U Justinijanovom pravu, fiducija se ne pominje.
U porodičnom pravu se rano prestala upotrebljavati, pošto su poslovi u kojima je ona upotrebljavana
dobili novi značaj i nove oblike već u klasičnom pravu. Tako se fiducija prestala upotrebljavati i u
nasljednom pravu, jer se testament pravio u drugoj formi.
Fiducia cum creditore se zadržala duže.
Pominje se kod Modestina, u Alarikovom Brevijaru i nekim drugim tekstovima IV i V vijeka, ali nije
sigurno da je značenje ove riječi ostalo isto.

b) MUTUUM (ZAJAM)

I ISTORIJA
Struktura rimskog društva je vrlo rano plebejce učinila zavisnim od milosti patricija, jer im mali
heredium, bez prava na iskorišćavanje šuma i pašnjaka iz ager gentilicius i bez mogućnosti najamnog
rada, nije omogućavao život ni u normalno vrijeme, a pogotovo u vrijeme ratova, u kojima su učestvovali o
svom trošku.
Zato zajam spada među najstarije pravne poslove rimskog prava.
Već Zakon XII tablica propisuje visinu interesne stope i sadrži nekoliko odredbi koje ga regulišu.
Tada se on zaključivao u formi nexum, sponsio i expensilatio, obavezno je u sebi sadržao pravo naplate
interesa, davao pravo na tužbu i dovodio do teških posljedica po dužnika (manus iniectio). Ovakav zajam
se nazivao FENUS.
Paralelno sa ovakvim zajmom, bio je vrlo rano u upotrebi i zajam između prijatelja, susjeda i članova istog
gensa. Takav zajam se nazivao MUTUUM.
Za razliku od fenusa, mutuum se zasnivao na susjedskom, građanskom ili prijateljskom povjerenju – bona
fides – a ne na pravnim propisima.
Zato je predstavljao moralnu obavezu, pa zato ne samo da nije davao pravo na interes, nego je bilo
ponižavajuće i nečasno za povjerioca da ga naplati.
Mutuum je bio daleko povoljniji od drugih oblika zajma, jer je zaključivan jednostavno, prostom predajom
stvari, bez ičijeg prisustva i bez upotrebe svečanih formula.
Zato je bio u vrlo širokoj primjeni – uvijek onda kada je povjerilac imao dovoljno razloga da vjeruje da do
spora neće doći i da, prema tome, ne mora sebi obezbijediti pravo na tužbu.
U velikom broju slučajeva, ovakva očekivanja povjerioca su se i ostvarila.
Međutim, već sa prvim širenjima države u prvim vijekovima republike, počelo se sve češće dešavati da
očekivanja povjerioca budu iznevjerena, da dužnik, iako je primio zajam kao prijateljsku uslugu i za
njegovo vraćanje angažovao svoju fides, izbjegava vraćanje zajma.
Sa druge strane, sve razvijenija robno-novčana privreda je zahtijevala da se nađu forme za zaključivanje
zajma između poslovnih ljudi koje bi bile jednostavnije i ne apstraktnog dejstva kao što je to bio stipulatio
i expensilatio, koji tadašnjem poslovnom svijetu apsolutno nisu odgovarali.
Zato se počeo tražiti način da se zaštiti mutuum, da se obezbijedi pravo na tužbu iz njega i time, sa jedne
strane, zaštiti povjerilac čije je povjerenje u fides dužnika iznevjereno, a sa druge strane, omogući široka
primjena ovog oblika zajma i u poslovnom svijetu.
10
Izlaz je nađen u ideji o pravno neosnovanom obogaćenju, čija je posljedica bio legis actio per
condictionem.
Naime, pošto mutuum nije priznavan za pravni posao, smatralo se da se ono što je dužnik dobio od
povjerioca na osnovu njega, kod njega nalazi bez pravnog osnova, pa prema tome treba da ga vrati
povjeriocu.
Ako dužnik to ne uradi, povjerilac nije mogao upotrijebiti rei vindicatio i tražiti stvar nazad, najčešće zato
što se radilo o novcu i potrošnim stvarima koje je dužnik već potrošio, ali i zato što je traditio imao
apstraktno dejstvo – prenosio je svojinu i kad je osnov prenosa bio nevaljan.
Jedino što je povjerilac mogao jeste da upotrijebi condictio tj. pokrene legis actio per condictionem i
putem izdejstvovane presude dovede takvog dužnika u položaj dužnika iz stipulacije i ekspensilacije, koji
ga obavezuje na plaćanje interesa i dovodi pod manus iniectio.
Pravo povjerioca da pokrene postupak nije se, dakle, zasnivalo na zaključenom ugovoru o zajmu, niti je
bilo upravljeno na to da prisili dužnika da ispuni obavezu koju je tim ugovorom primio.
Ono se zasnivalo na shvatanju da mutuum nije valjan pravni posao, pa da se prema tome, ono što je na
osnovu njega dato kod dužnika nalazi bez pravnog osnova, da se on time obogatio bez pravnog osnova.
Zato je condictio bio upravljen samo na vraćanje onolike sume novca za koju se dužnik obogatio zajmom
tj. koja je kao tuđa ušla u imovinu dužnika.
Prema tome, ako je npr. dužnik uzeo novac na zajam (mutuum), pa mu je propao prije nego što ga je
upotrijebio (nije se obogatio, nije ušao u imovinu dužnika), neće biti dužan da vrati ni novac ni interes.
Iako je njegova zaštita shvaćena na ovaj način, iako još nije smatran kontraktom, nego paktom koji
prenosi svojinu (pactum re), mutuum je sada dobio potpunu zaštitu i potpunu snagu kontrakta.
Od tada paralelno postoje dvije ustanove zajma:
- fenus – kontrakt koji se zaključuje u formi stipulacije, neksuma i ekspensilacije, povlači pravo na
naplatu interesa, zaštićen je tužbom upravljenom na ispunjenje obligacionog odnosa i pristupačan
je samo onima koji imaju commercium
- mutuum – koji je zaključivan predajom stvari, nije davao pravo na interes, bio je u osnovi
besplatan i bio je pristupačan svakome, pa i peregrinima.
Mutuum je imao velika preimućstva nad fenusom.
On nije zahtijevao svečanu formu kao nexum i stipulatio, nego je mogao biti zaključen svuda i u svako
doba i to prostom predajom stvari. On je, pored toga, obezbjeđivao dužnika od prevare, jer nije bio
apstraktna obaveza: obligacioni odnos je nastajao samo onda kada je novac zaista i bio predat dužniku, što
je povjerilac, u slučaju spora, morao i dokazati.
Ova i druga preimućstva koja je imao mutuum, doprinijela su da se on naglo proširio i potiskivao fenus.
Zato su pravnici počeli priznavati pravni značaj sporazumima zaključenim uz predaju stvari, pa se vrlo
rano proces završio time što je mutuum dobio posebnu formulu, a time i tužbu u pretorovom albumu i
time definitivno postao poseban realni kontrakt.
Jedanput priznat za kontrakt, mutuum je primjenjivan u skoro neizmijenjenom obliku sve do kraja rimske
imperije.

II ELEMENTI
Klasični pravnici su definisali mutuum kao realni kontrakt kojim jedna stranka daje u svojinu drugoj
stranci besplatno izvjesnu količinu zamjenljivih stvari, a ona se obavezuje da će u određenom roku vratiti
povjeriocu istu količinu iste vrste stvari.
Iz ove definicije proizlazi da je mutuum u rimskom pravu bio regulisan na sledeći način:
- za nastanak mutuuma, potrebna je predaja stvari u svojinu dužnika. Prema tome, kao zajmodavac
se može pojaviti samo sopstvenik stvari. Predaja stvari od nesopstvenika ne rađa mutuum, čak i
ako su obe stranke savjesne tj. ako vjeruju da je zajmodavac sopstvenik stvari koju daje
zajmoprimcu. Zato se povraćaj takve stvari mogao tražiti ne po osnovu mutuuma, nego po osnovu
pravno neosnovanog obogaćenja. Neće postojati mutuum ni onda ako je stvar predata samo u
pritežanje (detentio). Tada će nastati commodatum, depositum, locatio conductio itd. Za predaju
je dovoljna prosta tradicija u svim njenim varijantama, jer stvari koje mogu biti predmet zajma
spadaju u res nec mancipi. U početku se tražilo prisustvo stranaka i neposredna predaja stvari, a
kasnije se mogla izvršiti ili primiti i preko posrednika (mandatara, najčešće bankara). Da bi iz
predaje stvari nastao mutuum, potrebno je da je ona izvršena uz sporazum da dužnik vrati istu
količinu i istu vrstu stvari. Za nastanak obligacionog odnosa nije dovoljno da se novac da i da ga
dužnik primi, nego je potrebno da je dat sa namjerom da se ustanovi obligacioni odnos – Paulus.

11
 - predmet mutuuma mogu biti samo res quae pondere, numero mensurave consistunt, a to su npr.:
novac, žito, ulje, plodovi itd. Predmet zajma su mogle biti i druge stvari, ako se dužnik obavezao
na vraćanje ne iste stvari, nego iste količine iste vrste stvari, ako su ih stranke u svom kontraktu
smatrale za zamjenljive stvari.
- stranke mogu biti sva lica koja imaju poslovnu sposobnost. Izuzetno, od druge polovine I vijeka
n.e., po jednoj senatskoj odluci (SC Macedonianum), za davanje zajma licima alieni iuris, tražila
se saglasnost paterfamiliasa. Povod ove odluke je bio jedan događaj: neki filius po imenu Mecedo
(otuda i naziv odluke), koji je bio prezadužen, a nije imao svoju imovinu, ubio je svog
paterfamiliasa, da bi ga naslijedio i isplatio svoje povjerioce koji su ga pritiskali. Zajam zaključen
protivno ovoj senatskoj odluci rađao je obligatio naturalis. Povjerilac ga ne može prisiliti na
isplatu, jer će mu pretor uskratiti tužbu, ili će u formulu staviti (on, a ne dužnik) exceptio SC
Macedoniani. Ali, ako dužnik plati takav dug, ili ga prizna kad postane sui iuris, smatra se da je
ispunio obavezu pa ne može tražiti povraćaj datog.
- mutuum je u principu besplatan. Na osnovu njega, povjerilac ne može tražiti kamate niti išta više
od onoga što je dao. Kamata se mogla ugovoriti samo posebnom stipulacijom (stipulatio
usurarum), a ne dodatnim paktom. Međutim, već u klasičnom pravu se paktom mogao ugovoriti
interes, ako se radilo o specijalnom pomorskom zajmu (fenus nauticum). Kasnije je to bilo
moguće u svim slučajevima nenovčanog zajma, a Justinijan je to dozvolio i za novčani zajam uzet
od bankara.

III PRAVA I DUŽNOSTI STRANAKA

Mutuum je čist jednostrani kontrakt (contractus unilateralis), jer u momentu zaključenja kontrakta
nastaje samo jedna obaveza: za dužnika da plati dug, tj. da vrati istu količinu iste vrste primljenih stvari, i
jedno pravo – i to pravo povjerioca da traži isplatu.
Povjerilac ni u momentu zaključenja, niti u toku trajanja obligacionog odnosa ne može imati nikakve
obaveze prema dužniku.
Dužnikova obaveza se sastoji samo u tome da vrati o roku istu količinu iste vrste stvari.
Ako povjerilac prenese u svojinu dužnika stvar, a on se obaveže da vrati povjeriocu u svojinu istu stvar,
onda je to fiducia, a ne mutuum.
Njegova obaveza je stricti iuris, i zato povjerilac od njega nije mogao tražiti ništa više i ništa drugo sem
onoga što mu je dao.
Eventualno ugovoreni interes se morao tražiti posebnom tužbom.
Slučajna propast stvari koju je dužnik primio, ne oslobađa ga obaveze, jer je bio sopstvenik, a po principu
res perit domino, štetu za slučajnu propast stvari snosi sopstvenik.
Za zaštitu svog potraživanja, povjerilac je na raspolaganju imao condictio certe creditae pecuniae, ako je
predmet zajma bio novac i condictio triticaria, ako je predmet zajma bila neka druga stvar.
Condictio triticaria je u Justinijanovom pravu nazivana i condictio certae rei.
Počevši od principata, praktikovalo se da dužnik pri prijemu novca izda povjeriocu priznanicu, koja ima
dokaznu snagu. Ako je dužnik izdao priznanicu ne primivši novac, imao je na raspolaganju querella
(odnosno exceptio) non numeratae pecuniae.

IV KAMATNA STOPA
Iako je mutuum u načelu bio besplatan, interes se kroz cijelu rimsku istoriju naplaćivao i bio vrlo visok. To
se vidi iz čestih pobuna plebejaca protiv povjerilaca, ali i iz relativno čestih nastojanja zakonodavaca da
ograniče kamatnu stopu.
Tako već u Zakonu XII tablica nalazimo odredbu koja je maksimirala kamatnu stopu na 1/12 (8,33%) na
mjesec. Istu stopu propisuje i jedan drugi zakon donijet sredinom IV vijeka prije n.e.
Jedan plebiscit iz istog vremena snizio ju je na pola od toga.
Jedan zakon donijet nekoliko godina kasnije zabranio je naplaćivanje interesa od cives, a 150 godina
kasnije, ta zabrana je proširena i na Latine i peregrine.
Nesumnjivo je da zabrana nije bila poštovana od prvih dana, nego je izigravana stipulacijom i
ekspensilacijom, a kasnije i otvoreno zanemarena.
U Ciceronovo vrijeme, dozvoljena je kamata od 1% mjesečno.
Justinijan ju je maksimirao na 8% godišnje kod trgovačkog zajma, 4% smiju naplaćivati illustres, a u svim
ostalim slučajevima, moglo se ugovoriti najviše 6% godišnje.
Osim toga, u klasičnom pravu je bio zabranjen ANATOCIZAM – naplaćivanje interesa na dospjeli i još
neplaćeni interes.
12
Neplaćeni interes je prestajao teći čim dostigne visinu glavnice.
Ovu zabranu Justinijan je proširio na taj način što je propisao da se pri izračunavanju visine interesa
usljed koje on prestaje teći ima uračunati i već plaćen interes.

V FENUS NAUTICUM
Posebni propisi važili su za POMORSKI KREDIT (fenus nauticum) koji je za povjerioca bio vrlo rizičan.
Dužnik je (obično kapetan broda koji se zadužio radi prekomorske trgovine) bio obavezan da vrati
pozajmljeni novac samo ako srećno stigne na drugu obalu ili sa robom nazad.
Ako mu novac ili roba usput propadnu, smatra se da kontrakt ne postoji.
Tako je fenus nauticum bio neka vrsta pomorskog osiguranja.
Zato je povjerilac imao pravo na kamate i bez specijalne stipulacije (dovoljan je pakt) i kamatna stopa nije
podlijegala nikakvim ograničenjima.
Tek je Justinijan maksimirao stopu na 12% godišnje.

c) DEPOSITUM (OSTAVA)

I ISTORIJA
Povjeravanje stvari na čuvanje je praksa poznata Rimljanima još prije Zakona XII tablica.
Zakon je propisivao kaznu in duplum za onoga koji ne vrati stvar primljenu na čuvanje.
Ali, povjeravanje stvari na čuvanje Rimljani nisu tada smatrali kontraktom, nego su nevraćanje stvari
primljene na čuvanje smatrali isto kao i Hamurabijev zakonik – krađom.
Za zaključivanje ovakvog posla, upotrebljavane su sve apstraktne forme, a naročito fiducija.
Preko fiducije se i došlo do shvatanja da je obaveza na vraćanje stvari primljene na čuvanje kontraktnog
karaktera.
Takav posao ius civile naziva SERVANDUM DARE.
Još u Ciceronovo vrijeme, ovakav posao nije smatran samostalnim kontraktom, nego je zaključivan u
formi fiducije. Pretor mu je prvi dao posebno ime DEPOSITUM i počeo ga štititi svojom actio in factum.
U Gajevo vrijeme, depositum je nesumnjivo smatran samostalnim kontraktom, jer on navodi da za
njegovu zaštitu postoje dva sredstva: pretorska actio in factum i in ius concepta (znači, spada u ius civile)
actio depositi.
Prema tome, depositum je postao samostalni kontrakt u vremenu između Cicerona i Gaja, i to vjerovatno
bliže Gajevom vremenu, jer u njegovo vrijeme još uvijek nije iščezla pretorska zaštita in factum, iako je već
postojala posebna tužba za njega u ius civile.
Pretorova actio in factum je nestala ubrzo poslije Gaja.
Od tada do Justinijana, depositum nije pretrpio značajne promjene.

II PRAVA I OBAVEZE STRANAKA

U klasičnom pravu, depositum je realni kontrakt bonae fidei kojim jedna stranka (deponent) povjerava
drugoj stranci (depozitaru) pokretnu stvar, a ona se obavezuje da je besplatno čuva i na zahtjev deponenta
vrati.
Predmet ostave može biti samo pokretna stvar.
Za čuvanje nepokretne stvari, stranke su se morale i dalje služiti fiducijom.
Ona ne mora biti svojina deponenta. On može ostaviti na čuvanje i tuđu stvar.
Međutim, ništav je ugovor ako je stvar depozitareva svojina.
Pri zaključenju ostave, javlja se obaveza za samo jednu stranku (depozitara) – da stvar čuva i na zahtjev
vrati.
Depozitar je dužan da vrati istu stvar koju je primio na čuvanje, čak i ako se radi o zamjenljivim stvarima.
Izuzetno, ako su predmet depozita zamjenljive stvari, a stranke su ugovorile povraćaj ne iste stvari, nego
iste količine iste vrste stvari, postojaće DEPOSITUM IRREGULARE.
Čuvanje stvari je cilj i suština depozita.
Ipak, depozitar nije dužan (sem ukoliko se na to specijalno obavezao) da posvećuje čuvanju stvari
specijalnu pažnju: pošto je depositum besplatan, pa od čuvanja nije imao nikakve koristi, odgovarao je
samo za dolozno oštećenje stvari.
U Justinijanovom pravu, odgovarao je i za culpa lata (grubi nehat, koji je izjednačen sa dolusom). Za
nehatno čuvanje nije odgovarao.
On se može obavezati da odgovara za culpa levis in concreto (da stvar čuva koliko i svoje stvari).

13
Ali, ako se obavezao da čuva kao bonus paterfamilias (znači da odgovara za culpa levis in abstracto), onda
to više nije bio depositum, nego mandatum.
Depozitar ne smije upotrebljavati stvar, niti koristiti njene plodove.
Zato je na prvi zahtjev deponenta ili po isteku ugovorenog roka dužan vratiti stvar i sve plodove koje je
ona za vrijeme čuvanja imala.
Ako je upotrebljava, čini furtum usus (krađu upotrebe), pa je deponent mogao upotrijebiti deliktnu actio
furti.
Deponent je obavezan da naknadi depozitaru sve nužne i korisne troškove koje je imao oko čuvanja stvari
(hrana, spasavanje od propasti, liječenje itd.) i (u Justinijanovom pravu) da mu naknadi svaku štetu koju
mu je stvar koja je na čuvanju pričinila.
Pritom je deponent odgovarao za omnis culpa, jer se depositum uvijek zaključuje samo u njegovom
interesu.
Depositum je besplatan – zato depozitar nije mogao tražiti i nagradu za čuvanje.
Ako je ugovorena nagrada, onda to nije depositum, nego locatio conductio ili neki drugi neimenovani
kontrakt.

III ZAŠTITA
Depositum je contractus bilateralis inaequalis.
Zato su strankama stajale na raspolaganju dvije naspramne tužbe.
Protiv depozitara koji dolozno nanese štetu stvari ili plodovima, ili ne vrati stvar na njegov zahtjev,
deponent je imao na raspolaganju ACTIO DEPOSITI DIRECTA.
Ona je actio bonae fidei, a osuda po njoj je povlačila infamiju, pošto je depositum posao baziran na
specijalnom povjerenju stranaka.
Za svoja eventualna potraživanja prema deponentu, depozitar je na raspolaganju imao ACTIO DEPOSITI
CONTRARIA, koja je takođe bila bonae fidei, ali nije povlačila infamiju.

IV POSEBNI SLUČAJEVI DEPOZITA

Neki posebni slučajevi ostave su bili regulisani nešto drugačije od redovnih slučajeva.
To su: depositum miserabile, depositum irregulare i sequestratio.
- DEPOSITUM MISERABILE – Ako je neko prilikom teških nepogoda ili nesreća bio prinuđen da
ostavi stvar na čuvanje nemajući vremena ni mogućnosti da bira depozitara, pretor mu je stavljao
na raspolaganje tužbu in duplum, povećavajući time odgovornost depozitara. Justinijan je davao
actio in duplum samo ako depozitar poriče depozit.
- DEPOSITUM IRREGULARE se sastoji u tome što se depozitaru povjerava na čuvanje zamjenljiva
stvar (npr. žito, vino, ali najčešće novac), a on se obavezuje da vrati ne istu stvar, nego istu
količinu iste vrste stvari. Ovakva praksa se pojavila u periodu procvata rimske trgovine kod
bankara i sopstvenika javnih skladišta i bila raširena naročito u grčkim provincijama. Klasični
pravnici su ovakve kontrakte dugo smatrali za mutuum. Međutim, depositum irregulare se od
njega razlikuje po cilju: mutuum je zaključen u interesu zajmoprimca, a depositum irregulare u
interesu deponenta. Iz toga proističu značajne posljedice u pogledu odgovornosti. Tek je
Papinijan istakao da se tu radi o jednoj vrsti depozita, a Justinijan je njegovo mišljenje prihvatio i
razradio. Za razliku od običnog depozita, depozitar ovdje postaje sopstvenik stvari, može se njom
služiti i otuđiti je, a dužan je vratiti istu količinu iste vrste stvari.
Depositum irregulare je bio vrlo često korišćen, naročito u drugoj polovini republike i prvim
vijekovima principata, jer Rimljani nisu poznavali ugovore o štednji, tekućem računu i javnim
skladištima, pa su te poslove i još neke druge, obavljali u formi depositum irregulare.
- SEQUESTRATIO postoji onda kada dva ili više lica povjere trećem stvar na čuvanje s tim da je on
vrati onome od njih koji ispuni uslove. To se najčešće dešava kod opklade i prilikom spora oko
svojine stvari. On je rano bio u upotrebi. Za razliku od depozita, predmet sekvestracije može biti i
nepokretna stvar. Osim toga, sekvestar se smatra držaocem i može samostalno upotrebljavati
sredstva za državinsku zaštitu. Konačno, on nije dužan vratiti stvar na poziv deponenta, nego po
ispunjenju uslova. Deponent koji je stekao pravo da traži stvar time što je uslov ispunio u njegovu
korist, imao je na raspolaganju posebnu tužbu actio depositi sequestraria.

d) COMMODATUM (UGOVOR O POSLUZI)

I ISTORIJA
14
Commodatum je, kao i depositum, ustanova koja je svoje prve dane provela kao nesankcionisana
prijateljska usluga bazirana na bona fides.
Zatim je tužba za njega dugo obezbjeđivana na taj način što je zaključivan u formi fiducije.
Stari pravnici su ga nazivali INTENDUM DARE.
Pretor mu je dao ime commodatum i štitio ga sa actio in factum.
Tek ga Gajus pominje kao kontrakt sa posebnom tužbom actio commodati.
Od tada je ostao nepromijenjen do kraja rimske istorije.

II PRAVA I OBAVEZE STRANAKA

Commodatum je realni kontrakt koji se sastoji u tome što jedna stranka (komodant – poslugodavac)
stavlja na raspolaganje drugoj stranci (komodataru – poslugoprimcu) nepotrošnu stvar na besplatnu
upotrebu, a ona se obavezuje da po upotrebi vrati komodantu istu stvar.
Osnovni cilj commodatuma je da se poslugoprimcu prijateljski omogući upotreba stvari.
On ima pravo da je upotrebljava u granicama koje su predviđene ugovorom.
Ako ništa nije predviđeno, mora je koristiti prema njenoj običnoj namjeni.
Ukoliko je drugačije upotrebljava ili preko ovlašćenja, čini furtum usus (krađu upotrebe), pa je deliktno
odgovoran.
Pošto se commodatum zaključuje isključivo u interesu poslugoprimca, on stvar mora čuvati kao bonus
paterfamilias, što znači da odgovara za omis culpa.
U klasičnom pravu, on je odgovarao i za custodia, ali ne i za casus maior.
Commodatum se može zaključiti i uz obostranu korist u kom slučaju predstavlja dvije uzajamne
prijateljske besplatne usluge. Npr. to će biti slučaj ako poslugodavac, odlazeći na duži put, preda
poslugoprimcu stvari na upotrebu radi čuvanja.
Ovakav ugovor je sličan depozitu, ali se od njega razlikuje po pravu upotrebe koje ima čuvar, a i po nekim
drugim elementima.
Kod ovakve posluge, odgovornost poslugoprimca se umanjuje, pa on odgovara samo za culpa levis in
concreto, što znači da nije obavezan da predmetu obligacije posvećuje veću pažnju od one koju posvećuje
svojim sopstvenim predmetima.
Pri zaključenju commodatuma, rađa se samo jedna obaveza – i to za komodatara da vrati stvar.
On je dužan da vrati stvar u ugovorenom roku ili po završenoj upotrebi.
Po tome se posluga razlikuje od prekarijuma kod koga je prekarist obavezan vratiti stvar uvijek kada je
davalac zatraži, bez obzira na to da li je korišćenje završeno ili ne.
Poslugoprimac je obavezan da vrati poslugodavcu istu stvar (in speciae).
Zato predmet posluge mogu biti samo nepotrošne stvari.
Izuzetno, i potrošne stvari mogu biti predmet posluge ako se daju radi prikazivanja drugima, a ne radi
njihove obične upotrebe (ad pompam et ostentationem ili dicis gratia) – npr. daje se suma novca ili vino
ili druga slična roba da bi se držala u izlogu.
U postklasičnom pravu, predmet posluge su mogle biti i nepokretne stvari.
Poslugoprimac je obavezan da stvar vrati u stanju u kome ju je primio sa svim plodovima koje je ona u
međuvremenu donijela, a koji nisu bili predmet njegove upotrebe (npr. ždrijebe od kobile koju je uzeo na
upotrebu radi jahanja).
On je dužan snositi troškove redovnog izdržavanja stvari u upotrebljivom stanju i preduzimati sve mjere
za njeno održavanje (npr. hraniti i timariti životinju).
Troškovi koji prelaze granice redovnog održavanja (npr. liječenje životinje, popravka kvarova za koje
poslugoprimac nije kriv) dužan je snositi poslugodavac.
Štete nastale zbog prekoračenja ugovorene ili normalne upotrebe, dužan je snositi poslugoprimac.
Najčešće posluga završava kao jednostrana obaveza poslugoprimca da stvar i plodove vrati i pričinjenu
štetu naknadi.
Međutim, mogla se javiti i obaveza poslugodavca prema poslugoprimcu.
To će se desiti ako je on imao troškove oko stvari koji ne ulaze u njeno redovno održavanje u
upotrebljivom stanju (npr. za liječenje bolesnog roba, za izmjenu dotrajalih dijelova stvari itd.).
Poslugodavac je dužan naknaditi poslugoprimcu štetu koju mu je pričinio svojom doloznom radnjom
(npr. svjesno mu dao zaraženog konja koji mu je zarazio druge konje).
Pošto se commodatum zaključuje isključivo u interesu poslugoprimca, poslugodavac ne odgovara za
nehatno pričinjenu štetu.

III ZAŠTITA
15
Commodatum je contractus bilateralis inaequalis.
Zato je poslugodavac, čije je potraživanje obavezno nastajalo zaključenjem ugovora, imao na raspolaganju
actio commodati directa.
Poslugoprimac je na raspolaganju imao actio commodati contraria za svoja eventualna potraživanja
prema poslugodavcu.
Actio commodati directa i actio commodati contraria su tužbe za zaštitu uzajamnih prava poslugoprimca i
poslugodavca.
Pošto je poslugoprimac samo detentor stvari, on ne može upotrijebiti ni tužbe ni interdikte protiv trećih
lica koja bi mu stvar oduzela ili oštetila.
U takvim slučajevima, on se morao obratiti poslugodavcu za pomoć.
Pošto poslugodavac ne mora biti sopstvenik stvari, jer se u poslugu može dati i zakupljena, pa čak i
ukradena stvar, poslugoprimac u takvim slučajevima nema nikakva prava niti obaveze prema sopstveniku
stvari, već samo prema poslugodavcu.
Jedino je obavezan predati mu stvar ako se on njemu obrati svojinskom tužbom.

e) PIGNUS (UGOVOR O ZALOZI)

I ISTORIJA
Rimski pravnici su vrlo rano tražili obezbjeđenje svojih potraživanja i van ličnosti dužnika.
Ali, zbog karaktera prvobitnih obligacija, oni su ga tražili prvenstveno u ličnoj garanciji drugog građanina
– jemstvu.
Kada je uvedena praksa da se za obezbjeđenje potraživanja uzima stvar u zalogu, ne može se sa sigurnošću
reći.
U početku, to se postizalo fiducijom i ta praksa je dugo trajala.
U Katonovo vrijeme, već se pominje pignus kao realno obezbjeđenje koje se često davalo privremeno u
očekivanju da dužnik obezbijedi jemca.
Pretor je u takvom slučaju počeo davati dužniku actio in factum za povraćaj stvari date u zalogu.
Međutim, ni Gajus ni drugi klasični pravnici ne pominju pignus kao realni kontrakt, niti actio
pigneraticiae. Zato je vjerovatno da je klasično pravo poznavalo za pignus samo jednu tužbu – actio in
factum, koju je mogao upotrijebiti zalogodavac protiv zalogoprimca, i da je tek u Justinijanovom pravu
actio pigneraticiae svrstana među iudicia bonae fidei i ustanovljeno actio pigneraticiae contraria.
Riječ pignus označava genusni pojam za založno pravo (pa prema tome obuhvata i fiducia cum creditore i
hipoteku).
Međutim, u užem značenju označava ugovor kojim dužnik u već postojećem (ranije nastalom)
obligacionom odnosu (založni dužnik – zalogodavac) predaje svom povjeriocu (založnom povjeriocu –
zalogoprimcu) neku stvar za osiguranje isplate duga, a on se obavezuje da će mu istu stvar vratiti kad dug
bude isplaćen.
Usljed ovoga, sa jedne strane se rađa stvarnopravni odnos (založno pravo) založnog povjerioca prema
stvari primljenoj u zalogu, a sa druge strane se rađa obligacioni odnos koji nameće posebna prava i
obaveze strankama.
U tom obligacionom odnosu založni povjerilac je dužnik, a založni dužnik povjerilac.

II PRAVA I OBAVEZE STRANAKA

Predmet zaloge može biti svaka stvar koja se može vratiti in speciae.
Rimsko pravo nije poznavalo davanje u zalogu potrošnih stvari s tim da povjerilac vrati istu količinu iste
vrste stvari – pignus irregulare. On je tvorevina pandektnog prava.
Pod izvjesnim uslovima, može se založiti i tuđa stvar.
Založni povjerilac je dužan čuvati založenu stvar kao bonus paterfamilias, pa odgovara za omnis culpa, a
vjerovatno i za custodia.
On ne smije stvar upotrebljavati, jer tada čini furtum usus.
Dužan je pribirati plodove stvari i njihovu vrijednost uračunavati u isplatu duga.
Međutim, u doba dominata, uvedena je praksa da posebnim sporazumom povjerilac stekne pravo da stvar
upotrebljava i pribira plodove umjesto interesa za dug.
Takav sporazum se naziva ANTIHREZA i služio je prikrivanju visine interesne stope.
U Justinijanovom pravu se, uvijek kada je predmet zaloge stvar koja donosi plodove, pretpostavljalo da
postoji antihreza, iako nije posebno ugovorena.
Antihreza se mogla zaključiti i nezavisno od pignusa.
16
Justinijan je takav sporazum smatrao samostalnim bezimenim kontraktom i dao mu zaštitu sa actio in
factum.
Obaveza na vraćanje stvari nastaje od momenta kada se ugasila glavna tražbina.
Krajem republike se u praksi pojavio LEX COMMISORIA – sporazum da povjerilac zadrži založenu stvar
umjesto isplate.
To je davalo široke mogućnosti zloupotreba i eskploatacije, a Konstantin je ovu praksu zabranio.
Zalogodavac je obavezan da naknadi zalogoprimcu sve troškove za održavanje stvari i štetu koju mu je
pričinio svojim doloznim i kulpoznim radnjama (npr. time što je dao u zalogu bolesnog konja koji je
zarazio i povjeriočeve konje).
Pritom, on je odgovarao za omnis culpa, jer je posao zaključivan i u njegovom interesu.

IV ZAŠTITA
Dugo se za zaštitu prava obe stranke mogla upotrijebiti samo pretorova actio in factum.
U postklasičnom pravu je stvorena posebna tužba ACTIO PIGNERATICIAE, ali je nju sve do Justinijana
mogao upotrijebiti samo zalogodavac, da bi dobio predmet zaloge nazad.
Zalogoprimac se za svoja eventualna potraživanja morao služiti sa actio in factum ili actio doli.
Justinijan je i njemu dozvolio upotrebu actio pigneraticiae koja je, pošto je pignus bio contractus
bilateralis inaequalis, bila directa, ako je upotrijebi zalogodavac za povraćaj predmeta zaloge, a contraria
ako je upotrijebi zalogoprimac za svoja eventualna potraživanja.

6. KONSESUALNI KONTRAKTI
Za zaključivanje četiri vrlo značajna kontrakta – emptio-venditio, locatio-conductio, societas i mandatum
– bila je, počev od kraja republike, dovoljna prosta saglasnost volja (consensus) saugovarača o bitnim
elementima kontrakta.
Zbog te svoje karakteristike, oni su izdvojeni u posebnu grupu i nazvani konsesualni kontrakti.
Prema tome, konsesualnim kontraktima nazivamo četiri kontrakta za čije zaključenje je bila dovoljna
prosta saglasnost volja o bitnim elementima kontrakta, koja se može postići na bilo koji način – usmeno,
pismeno, između prisutnih i odsutnih, preko glasnika, izričito, konkludentnim radnjama itd.
Oni predstavljaju izuzetak, jer rimsko pravo nikada nije postavilo generalno pravilo da je consensus
dovoljan za nastanak kontrakta, pa je kod svih drugih kontrakta, da bi obligacioni odnos nastao, bilo
potrebno, pored postignute saglasnosti volja učiniti još nešto: izgovoriti svečane riječi, upisati u codex,
predati stvar ili izvršiti činidbu ili u postklasičnom i Justinijanovom pravu, sastaviti pisanu ispravu.
Konsesualni kontrakti su nastali vrlo rano.
Bitna su tri činioca:
- da su ti ugovori, svaki iz posebnog razloga, uvijek zaključivani prostom saglasnošću volja pa im je,
u slučaju da to stranka želi, zaštita obezbjeđivana ugovaranjem posebnih stipulacija ili postupkom
per aes et libram
- da se, zbog važnosti ovih poslova, zaključivanih u drugoj polovini republike i između manje
poznatih stranaka u koje se nije moglo imati apsolutno povjerenje, pojavila potreba da se njima
omogući neposredna, a ne posebno ugovorena zaštita
- da su pretor i pravnici imali za uzor ius gentium, koje nije upotrebljavalo svečane forme ius civile.
Interesantno je da su u klasičnom i postklasičnom pravu mnogi pravni poslovi zaključeni prostom
saglasnošću volja dobili zaštitu, ali ih rimski pravnici nikada nisu (pa ni u Justinijanovom pravu) svrstali
među konsesualne kontrakte, nego su ih smatrali posebnom vrstom obligacija – zaštićenim paktima.
Sem forme zaključenja, konsesualni kontrakti imaju i neke druge zajedničke karakteristike.
Svi oni spadaju u contractus bonae fidei i svi su, izuzev mandata, contractus bilateralis aequalis.
To znači da su stranke bile obavezne da se uzdržavaju od svih nepoštenih postupaka i da se jedna prema
drugoj ponašaju savjesno i pošteno kako to bona fides zahtijeva, o čemu su pretor i sudija, u slučaju spora,
vodili računa po službenoj dužnosti.
To dalje znači da su to teretni, sinalgmatični ugovori.

a) EMPTIO-VENDITIO (UGOVOR O KUPOPRODAJI)

I ISTORIJA
Ugovor o kupoprodaji je najvažniji obligacioni odnos.
On je bio u širokoj primjeni kroz cijelu rimsku istoriju i zbog toga je bio i detaljno razrađen.

17
Njegovi počeci se nalaze u trampi: u vrijeme kada Rimljani nisu poznavali novac, razmjena se vršila
zamjenom stvari za stvar. Međutim, neposredna razmjena stvari za stvar kod Rimljana je bio isključivi
oblik razmjene daleko prije perioda koji smatramo početkom rimske istorije.
U istorijskom periodu, kod Rimljana se već zatiče stoka kao sredstvo razmjene – stoka vrši ulogu novca.
Vrlo brzo nakon toga, sa razvitkom razmjene, ulogu mjerila vrijednosti uzima bakar u šipkama.
Bakar se svaki put morao mjeriti. Zato su stranke, pošto su se sporazumjele o kupoprodaji, obavezno pri
njenom izvršenju pribjegavale mancipaciji.
Kada je sa pojavom novca mancipacija postala svečana forma za prenos svojine, ona potiskuje značaj
prethodnog sporazuma stranaka i efektivne isplate cijene i pokriva ih značajem svoje svečane forme, tako
da se kupoprodaja utapa i gubi u mancipaciji i izjednačava sa njom.
Ona se sada nužno neposredno izvršava: u aktu mancipacije sadržano je zaključenje ugovora i prenos
svojine i priznanje prodavca da je primio isplatu cijene.
Ali istovremeno, zbog pojave novca, učešće libripensa prestaje da bude nužno u svakom slučaju
kupoprodaje, jer nije bilo potrebno mjeriti bakar.
Promet res nec mancipi je postao sve češća, skoro svakodnevna pojava, a privatna svojina na njima se
potpuno učvrstila, pa više nije bilo nužno da svakoj kupoprodaji ovakvih stvari prisustvuju svjedoci koji
treba da je odobre.
Zato se češće dešavalo da ljudi ne pribjegavaju mancipaciji pri kupoprodaji res nec mancipi, nego su je
obavljali uz prostu saglasnost volja i prostu predaju stvari (traditio), uz različite modifikacije u pogledu
rokova i uslova predaje stvari i isplate cijene, koje je život nametao.
Pritom su se stranke oslanjale na bona fides i u slučaju spora, povjeravale ga ARBITRIUMU BONI VIRI
(sudu dobrih ljudi – sudu časti).
Samo u slučaju ako je predmet kupoprodaje res mancipi, stranke su i dalje morale koristiti mancipaciju ili
in iure cessio.
U svim ovim slučajevima, kupoprodaja nije smatrana za kontrakt, jer nema specijalnog sredstva zaštite.
Pitanje zaštite putem tužbe nije se ni postavljalo ako su obe stranke neposredno izvršavale obaveze, ili ako
se posao obavlja između građana na čiju bona fides se može računati.
To pitanje se postavljalo samo kod ročnih ugovora i kod ugovora sa peregrinima ili građanima na čiju
bona fides se nije moglo računati.
U takvim slučajevima, pribjegavalo se svim sredstvima za obezbjeđenje koje je tadašnje pravo pružalo:
uzimanju zaloge putem fiducije, uzimanju ličnog jemstva, a naročito zaodijevanju kupoprodaje u
apstraktne forme ekspensilacije i stipulacije, pomoću kojih se dobijala mogućnost podizanja tužbe. To se
činilo ili na taj način što je jedna stranka izvršila svoju činidbu, a druga se stipulacijom ili ekspensilacijom
obavezala da će izvršiti kontračinidbu; ili su se obe stranke obavezale da će u nekom roku izvršiti svaka
svoju činidbu – tada je bilo potrebno izvršiti dvije uzajamne stipulacije ili ekspensilacije.
Svoju posebnu zaštitu kupoprodaja još uvijek nije imala.
Tek sa razvitkom trgovine, naročito sa peregrinima i prodiranjem bona fides u ius civile i shvatanjem da je
moguća civilna zaštita i prostih neformalnih sporazuma stranaka, zajedno sa ostalim konsesualnim
kontraktima, pojavljuju se i posebne tužbe iz kupoprodaje, a sredinom II vijeka prije n.e., imamo potpuno
formiran konsesualni kontrakt bonae fidei – emptio-venditio.
Od tada je emptio-venditio u osnovi ostao uvijek konsesualni kontrakt.
Međutim, u postklasičnom pravu je postalo uobičajeno da se pri zaključenju ugovora sastavlja pismena
isprava, koja je, ukoliko su se stranke unaprijed dogovorile da je sastave, postepeno dobila značaj forme
bez čijeg ispunjenja ne nastaje kontrakt.
Justinijan je ovu praksu sankcionisao. Od tada je kupoprodaja bila konsesualni kontrakt samo onda ako
se stranke nisu unaprijed dogovorile da svoj ugovor o kupoprodaji zaključe u pismenoj formi.

II BITNI ELEMENTI
U klasičnom pravu, emptio-venditio je kontrakt kojim se jedna stranka (prodavac – venditor) obavezuje
da preda drugoj stranci (kupcu – emptoru) određenu stvar (merx), a ona se obavezuje da će za stvar platiti
određenu cijenu (pretium).
Prema tome, njegovi bitni elementi su: predmet i cijena.
1) PREDMET konsesualne kupoprodaje su u starom pravu mogle biti samo res nec mancipi, jer je za
pribavljanje res mancipi bila potrebna mancipacija, a Rimljani još uvijek nisu u mancipaciji vidjeli
samo izvršenje kupoprodaje, već i zaključenje.

18
 Od vremena kada su počeli izvršenje kontrakta odvajati od njegovog zaključenja i smatrati ih kao
dva odvojena posla, predmet konsesualne kupoprodaje je mogla biti svaka res in commercio, pa i
bestjelesne stvari: potraživanja i nasljedstvo.
Pošto samo zaključenje ugovora o kupoprodaji nema nikakvo stvarnopravno dejstvo (njime kupac
ne stiče nikakvo pravo prema stvari, koja je predmet ugovora), nego samo rađa obligacioni odnos,
to predmet ugovora može biti i tuđa stvar, koja u momentu zaključenja pripada nekom drugom, a
ne povjeriocu.
U tom slučaju, prodavac se u stvari obavezuje da će u međuvremenu između zaključenja i roka za
izvršenje ugovora, nabaviti stvar i predati je kupcu, odnosno, ako u tome ne uspije, naknaditi mu
štetu.
Predmet ugovora može biti i stvar koja u momentu zaključenja ugovora ne postoji.
Tu se pravi razlika između EMPTIO SPEI (kupovina nada – npr. kupovina za paušalnu cijenu lova
koji ribar postigne određenog dana ili sata) i EMPTIO REI SPERATAE (naziv nije rimski, nego
pandektistički). Npr. to će biti slučaj pri kupovini buduće žetve ili stvari koje će tek biti
napravljene za određenu cijenu po kilu ili komadu.
Emptio spei je ugovor na sreću (aleatorni). Njegov predmet je nada da će se nešto uloviti, pa je
zato perfektan od momenta zaključenja i kupac će morati platiti cijenu čak i ako lovac ništa ne
ulovi (ali mora svesrdno loviti).
Emptio rei speratae je uslovni ugovor – smatra se punovažnim tek kada stvari budu napravljene
ili kada žetva bude zaista rodila. Ako stvari nisu stvorene bez krivice prodavca, smatraće se da
ugovor ne postoji.
2) CIJENA mora biti izražena u novcu ili bar pretežno u novcu.
Ukoliko je isključivo ili pretežno izražena u stvarima, neće nastati kupoprodaja, nego promjena
(permutatio). To je u klasičnom pravu bilo mišljenje Prokulovaca koje je preovladalo. Sabinovci
su smatrali da će postojati kupovina i kada se daje stvar za stvar i time obuhvati ovim kontraktom
i permutatio.
Cijena mora biti dovoljno određena (pretium certum), inače, kontrakt neće nastati.
U Gajevo vrijeme, bilo je sporno da li će postojati kontrakt, ako se imenuje treće lice da cijenu
odredi. Justinijan je takav ugovor smatrao uslovnim: nastaće tek u momentu kada cijena bude
određena.
Klasično pravo nije postavljalo nikakve uslove u pogledu odnosa cijene i vrijednosti stvari – nije
tražilo da cijena bude pravična (pretium iustum). Tako Paulus ističe da je sasvim prirodno da
čovjek nastoji da kupuje što jeftinije, a prodaje što skuplje.
Zahtijevalo se samo da cijena bude ozbiljno mišljena (pretium verum), tj. da nije fiktivna ili
simulovana. Međutim, Rimljani su se često služili fiktivnom kupoprodajom (mummo uno – za
fiktivnu cijenu) da postignu druge ciljeve: emancipatio, coemptio, poklon itd.
Takvi poslovi su bili punovažni, ali nisu smatrani kupovinom, nego onim poslom koji se stvarno
želio obaviti.
Međutim, Dioklecijan je zbog teških privrednih uslova u kojima se država nalazila, bio prinuđen
da odstupi od ovakvog shvatanja i da, u svom ediktu De pretiis rerum venalitium, odredi cijene za
veliki broj važnijih predmeta kupoprodaje i najma.
Ipak, počevši od IV vijeka n.e., klasični princip je opet bio u primjeni.
Izuzetno od njega, Justinijan je postavio pravilo da u slučaju kupoprodaje zemljišta, cijena ne
smije biti manja od polovine vrijednosti stvari, pa je prodavcu (i to samo njemu, ne i kupcu), koji
nije primio ni polovinu vrijednosti zemljišta davao pravo da traži raskid ugovora i povraćaj u
pređašnje stanje.
Kupac je u tom slučaju ili mogao pristati na raskid ili doplatiti razliku cijene do pune vrijednosti
stvari. Srednjevjekovno pravo je proširilo primjenu ovog Justinijanovog pravila i na kupca i na sve
slučajeve kupoprodaje i ustanovi koja je tako ustanovljena dalo ime LAESIO ENORMIS.
Predmet i cijena su bitni elementi ugovora o kupoprodaji.
Zato se sa jedne strane smatralo da nema ugovora dok stranke ne postignu saglasnost o njima, a sa druge
strane, da je ugovor zaključen čim su stranke postigle saglasnost volja o njima, ukoliko se stranke nisu
drugačije sporazumjele.
Ako je predmet ugovora stvar određena in genere, odnosno jedna od stvari quae pondere, numero,
mensurave consistunt, za nastanak ugovora je, pored saglasnosti volja stranaka, potrebno da određeni
broj ili mjera tih stvari budu odmjereni i odvojeni.

19
Još od Plautovog vremena, postojala je praksa da kupac pri zaključenju ugovora da prodavcu malu sumu
novca koja se nazivala ARRHA (kapara).
Ona je u početku služila za obezbjeđenje izvršenja kontrakta.
U klasičnom pravu je predstavljala znak da je kontrakt zaključen, a u Justinijanovom pravu, između
ostalog, predstavljala je akontaciju isplate i obezbjeđenje za slučaj odustajanja od ugovora: u slučaju
izvršenja ugovora, uračunava se u cijenu, u slučaju da odustane kupac, prodavac zadržava kaparu, u
slučaju da odustane prodavac koji je primio kaparu, mora vratiti dvostruki iznos.

III DEJSTVA UGOVORA

Ugovor o kupoprodaji zasniva između kupca i prodavca obligaciju koja im nameće uzajamna prava i
obaveze. Zato je on contractus bilateralis aequalis.
Stvarna prava prema predmetu i cijeni za kupca i prodavca nastaće, kao i kod svih ugovora, tek po
izvršenju glavnih obaveza stranaka.
Međutim, za razliku od svih drugih ugovora, ugovor o kupoprodaji je u rimskom pravu od momenta
zaključenja davao kupcu i prodavcu izvjesna ovlašćenja prema predmetu i cijeni i nametao im izvjesne
obaveze kao da je predaja već izvršena.
Prema tome, rimsko pravo je (i to kroz cijelu svoju istoriju) u izvjesnom pogledu priznavalo određena
dejstva već od zaključenja kontrakta i to u odnosu na obe stranke.
Tako je prodavac morao čuvati stvar kao bonus paterfamilias (kao da drži tuđu stvar), pa prema tome,
odgovara kupcu za svaku štetu koja na stvari nastane u međuvremenu između zaključenja i izvršenja
ugovora, izuzev za štetu nastalu usljed slučaja i više sile.
On je morao predati predmet kupcu zajedno sa svim plodovima koje je stvar u međuvremenu donijela. Od
toga je izuzeta samo zakupnina, ako je predmet ugovora bio izdat pod zakup.
Sa druge strane, kupac je morao platiti prodavcu kamatu na cijenu ukoliko je nije isplatio odmah po
zaključenju ugovora.
Kupac je iz istih razloga, iako su stvar još nije predata, snosio rizik za slučajno oštećenje stvari od
momenta zaključenja kontrakta, po pravilu: od momenta zaključenja ugovora o kupoprodaji, rizik je
kupčev.

IV OBAVEZE PRODAVCA: PREDAJA STVARI

Osnovna obaveza prodavca je da stvar preda kupcu.
Međutim, on nije obavezan da učini kupca sopstvenikom stvari, nego samo praestare rem, possessionem
tradere, vacuam possessionem tradere, tj. predati stvar kupcu i obezbijediti mu mirnu državinu, odnosno
državinu koje ga niko ne može lišiti upotrebom nekog pravnog sredstva.
Zato će se smatrati da je prodavac ispunio svoju obavezu iako je predao kupcu tuđu stvar, pa će kupac, u
slučaju da mu stvar bude oduzeta, imati pravo samo da traži naknadu pretrpljene štete.
Dakle, prodavčeva obaveza se ne sastoji u dare, nego u facere.
Objašnjenje za ovakve propise treba tražiti samo u istorijskim i praktičnim razlozima.
Pošto je emptio-venditio kontrakt bonae fidei, on obavezuje prodavca da učini najviše što može za
obezbjeđenje kupca: da ustupi kupcu sva svoja prava na stvari, pa i svojinu putem mancipacije, ako se radi
o res mancipi.
Rimljani su uvijek smatrali da kupoprodaja u osnovi ima za cilj da prenese svojinu, samo iz niza
praktičnih i istorijskih razloga prenošenje svojine nisu smatrali uslovom za ispunjenje kontrakta.
Iz tih razloga, ako se radi o res nec mancipi, kupac će pribaviti svojinu samom predajom stvari bez obzira
na volju prodavca, ako je on bio sopstvenik.
Iz istih razloga, neće se smatrati kupoprodajom ugovor koji bi isključivao prenos svojine.
Ali, kupovina će biti punovažna iako je prodavac predao tuđu stvar kupcu, pa on zato ne stekne svojinu.

V OBAVEZE PRODAVCA: ODGOVORNOST ZA EVIKCIJU

Druga osnovna obaveza prodavca je da, po predaji stvari, odgovara za evikciju stvari, tj. da odgovara
kupcu ako mu je neko tužbom ili interdiktom oduzeo stvar.
Odgovornost za evikciju je poznavao još Zakon XII tablica.
On je propisivao da je kupac res mancipi koja mu je prenijeta putem mancipacije dužan da, u slučaju da
neko protiv njega pokrene rei vindicatio zbog kupljene stvari, obavijesti o tome prodavca (auctorem
laudare, litem denunciare) koji je obavezan bilo da preuzme parnicu kao kupčev prokurator (u tom slučaju
je osuda glasila protiv njega), bilo da mu u sporu pomaže kao intervenient (u tom slučaju je osuda glasila
protiv kupca).
20
Ako se prodavac nije upustio u spor, ili ako je i pored njegove pomoći spor izgubljen, kupac je posebnom
tužbom (actio auctoritatis) mogao tražiti od prodavca povraćaj dvostruke cijene (duplum). Actio
auctoritatis je bila u upotrebi i u klasičnom pravu, a nestala je tek sa nastankom mancipacije u
Justinijanovom pravu.
Ako prenos stvari nije izvršen mancipacijom ili se radi o res nec mancipi, prodavčeva odgovornost je
osiguravana stipulacijom zaključenom sa kupcem i to: kod res mancipi i skupocjenih stvari pomoću
stipulatio duplae (na dvostruku cijenu kao kod actio auctoritatis), koja je davala pravo na actio certae
creditae pecuniae, a kod ostalih stvari pomoću stipulatio rem habere licere (na povraćaj cijene) koja je
davala pravo na actio ex stipulatu.
Početkom nove ere, kurulski edili, u okviru svoje nadležnosti sudstva na trgovima, omogućili su kupcu da
pomoću actio empti prisili prodavca na zaključenje stipulacije.
Klasični pravnici su poslije mnogih mimoilaženja tu praksu proširili na sve slučajeve, a zatim stvorili
pravilo da se kod kupoprodaje skupocjenih stvari, na osnovu same bona fides, ima pretpostaviti da su
stranke zaključile stipulatio duplae, iako to nisu uradile, a kod ostalih slučajeva kupac može na osnovu
samo actio empti (bez pretpostavljene stipulacije) tražiti naknadu pretrpljene štete zbog evikcije.
On je to mogao tražiti i ako je stvar zadržao kod sebe, ali ne po osnovu kupovine, nego po drugom osnovu
(npr. naslijedio je, ponovo je platio, dobio na poklon), pa čak i ako do evikcije nije ni došlo, ako je
prodavac dolozno prodao tuđu stvar, a kupac to nije znao.
Međutim, stipulacija odgovornosti za evikciju zadržala se i dalje u upotrebi kod prodaje robova i zemlje, a
u Justinijanovom pravu zadržala se samo još kod skupocjenih stvari i robova.

VI OBAVEZE PRODAVCA: ODGOVORNOST ZA FIZIČKE NEDOSTATKE STVARI

Još Zakon XII tablica je kupcu, koji je pribavio zemljište mancipacijom, pa naknadno ustanovi da je
njegova površina manja nego što je prodavac rekao, ili je opterećeno službenostima, a prodavac je tvrdio
da je slobodno (uti optimus maximus), davao tužbu DE MODO AGRI, kojom je tražio dvostruku
vrijednost pričinjene štete.
Van ovog slučaja, prodavac načelno nije odgovarao za fizičke nedostatke stvari, pa se kupac obično
obezbjeđivao putem stipulacije.
Kada je kupoprodaja postala konsesualni kontrakt bonae fidei, počeli su se i na nju primjenjivati principi
poštenog odnosa između stranaka i posljedice dolusa.
Zato se počelo priznavati kupcu pravo da, iako o tome nije bila zaključena stipulacija, tužbom actio empti
traži naknadu štete koju je pretrpio usljed toga što mu je prodavac dolozno (što je morao dokazati) sakrio
nedostatke stvari ili lažno predstavio da stvar ima neko svojstvo koje nema (dicta et promissa). Ova
mogućnost je bila prihvaćena i od strane klasičnih pravnika i primjenjivana sve do Justinijana.
Posebna pravila ustanovio je kurulski edil (u okviru svoje policijske i sudske nadležnosti na trgovima) za
slučajeve kupoprodaje robova i stoke na trgovima.
Robovi i stoka daju najviše mogućnosti za prikrivanje mana i prevare (bolest fizička i psihička, karakterne
osobine, odgovornost za učinjeni delikt itd. ne mogu se uvijek spolja uočiti), a trgovci robovima
(mangones) su bili poznati kao ljudi sumnjivog morala i prevaranti. Oni su obično bili peregrini, a kao
kupci, pojavljivali su se najčešće Rimljani robovlasnici.
Zato su edili vrlo rano uzeli u zaštitu kupce, propisujući da je prodavac dužan da javno istakne sve
nedostatke roba i životinje. Obično se to radilo na taj način što prodavac napiše na tabli koju objesi robu o
vrat njegove nedostatke, ili što obilježi roba uobičajenim znacima za pojedine karakteristike robova.
Osim toga, prodavac je bio dužan da stipulacijom garantuje kupcu da su svi njegovi navodi o kvalitetima
roba tačni i da rob (kod životinja tu obavezu nije imao) nema drugih nedostataka.
Ova stipulacija je, zato što je zaključivana istovremeno sa stipulacijom koja ustanovljava odgovornost za
evikciju, nazivana nekad STIPULATIO DUPLAE.
Međutim, ona nije davala pravo na naknadu dvostruke, nego samo faktički pretrpljene štete.
Istovremeno, edili su ustanovili dva sredstva za zaštitu kupca.
Jedno je ACTIO REDHIBITORIA, koju je kupac mogao podići u roku od dva mjeseca ako prodavac neće
da zaključi stipulaciju, a u roku od šest mjeseci ako je stipulacija zaključena.
Njeno dejstvo u klasičnom pravu je bilo vrlo blisko dejstvu restitutio in integrum – dovodilo je ili do
raskida ugovora i povratka u pređašnje stanje ili do naknade štete in simplum.
Drugo sredstvo koje je stvorio edil jeste ACTIO QUANTI MINORIS (ili ACTIO AESTIMATORIA), kojom
je kupac u roku od šest mjeseci ako prodavac odbije da zaključi stipulaciju, a u roku od godine dana ako je
stipulacija zaključena, mogao tražiti smanjenje cijene srazmjerno umanjenoj vrijednosti roba ili životinje
zbog prikrivenih nedostataka.
21
U oba slučaja, prodavac je odgovarao bez obzira na to da li je za nedostatak znao ili ne.
Uzimalo se da on svoju stvar mora poznavati.
Pritom, odlučujući momenat je bilo zaključenje ugovora, a ne predaja stvari: prodavac će odgovarati samo
ako je stvar imala nedostatke u momentu zaključenja ugovora.
Pored ova dva sredstva, kupac robova i stoke je mogao, pod istim uslovima pod kojim i svi drugi kupci, za
dicta et promissa upotrijebiti i actio empti. Ona je bila za njih povoljnija utoliko što nije bila vezana za
rokove, ali je imala taj nedostatak što im je nametala obavezu da dokažu prodavčev dolus.
U Justinijanovom pravu, propisi edilskog edikta se primjenjuju na sve slučajeve kupoprodaje, a ne samo
kod prodaje stoke i robova na trgu.
Edilska pravila su bila prvo proširena na nepokretnosti, pri čemu je teško vjerovati da klasično pravo tu
nije ništa doprinijelo i da je stipulacija bila obavezna sve do Justinijana. Zato je logičnije mišljenje da je to
djelo klasičnih pravnika.
Pritom, edilska pravila su pretrpjela izvjesnu promjenu: prodavac više nije bio obavezan da zaključi
stipulaciju kojom garantuje ispravnost stvari, jer je i bez nje imao sve iste obaveze, a osuda na osnovu
actio redhibitoria je glasila in duplum.
Kupac sada može da bira između raskida ugovora, odnosno osude in duplum (actio redhibitoria),
nadopune cijene (actio quanti minoris) i, u slučaju doloznog prikrivanja mana ili lažnog prikazivanja
osobina stvari (dicta et promissa), naknade štete (actio empti).

VII OBAVEZE KUPCA

Osnovna obaveza kupca je da plati cijenu za stvar i to, ukoliko nije ugovoren rok, odmah po prijemu
stvari.
Njegova obaveza je OBLIGATIO DANDI: dužan je da prenese svojinu na novcu i stvarima koje su sastavni
dio cijene.
Zato se neće smatrati da je kupac ispunio svoju obavezu ako novac ili stvar primljena od kupca budu
prodavcu vindicirani ili drugim sredstvima oduzeti.
Ako cijenu nije isplatio odmah po zaključenju ugovora, kupac je dužan platiti prodavcu kamatu na iznos
cijene za vrijeme između zaključenja ugovora i isplate cijene.
Kad prodavac od njega to zatraži, kupac je dužan preuzeti predmet ili se izjasniti da predmet neće da
preuzme.
Ako ne preuzme predmet ili ga ne preuzme na vrijeme, dužan je da naknadi prodavcu štetu koju je usljed
toga pretrpio.
Konačno, kupac je dužan naknaditi prodavcu nužne troškove učinjene za održavanje stvari od momenta
zaključenja kontrakta.
Za svoja potraživanja prema kupcu, prodavac ima na raspolaganju ACTIO VENDITI.
U Varonovo vrijeme, mogao ju je upotrijebiti samo ako je već predao stvar. Sredinom II vijeka n.e., uloge
su se izmijenile: prodavac je mogao zadržati stvar sve dok mu kupac ne isplati cijenu.
Time je kupac prisiljen da prvi ispuni svoju obavezu. Kupac je imao pravo da odbije isplatu cijene, iako je
primio stvar, sve dok njegovi interesi ne budu dovoljno obezbijeđeni (ako je npr. neko podigao tužbu
protiv njega). Sa druge strane, po jednom dosta diskutovanom pravilu Justinijanovih Institucija, kupac
nije postajao sopstvenik kupljene stvari, iako mu je predata, sve dok ne isplati prodavcu cijenu.

VIII MODIFIKACIJE UGOVORA O KUPOPRODAJI

Stranke mogu sporazumima pridodatim ugovoru u kupoprodaji (PACTA ADIECTA) primiti i druge,
sporedne obaveze koje, iako su zaključene posebnim paktom, postaju sastavni dio kontrakta, zaštićen
istim sredstvima kojima i sve ostale obaveze koje proizlaze iz nje.
Važniji među ovakvim paktima su:
- PACTUM DISPLICENTIAE – na osnovu koga kupac stiče pravo da u određenom roku po prijemu
stvari odustane od ugovora ako mu se stvar ne sviđa (to je kupovina na probu).
- LEX COMMISSORIA – na osnovu koga prodavac dobija pravo da raskine ugovor (sa dejstvom
povratka u pređašnje stanje) ako mu kupac ne isplati na vrijeme cijenu.
- IN DIEM ADDICTIO – po kome će ugovor o kupoprodaji biti poništen ako prodavac ne nađe u
određenom roku povoljnijeg kupca.
- PACTUM DE RETROVENDENDO i PACTUM RETROEMENDO – na osnovu kojih kupac stiče
pravo da jednostranom voljom prekupi stvar od kupca, po cijeni po kojoj je kupljena (ako nije
drugačije dogovoreno).

22
 - PACTUM PROTIMISEOS – na osnovu koga je kupac, ako bi htio prodati kupljenu stvar, morao
prvo ponuditi prodavcu da je kupi pod istim uslovima kao i ostali interesenti.

b) LOCATIO CONDUCTIO
Kontrakt LOCATIO CONDUCTIO je dobio ime od glagola locare, koji znači smjestiti stvar kod nekoga ili
na neko mjesto, izložiti je negdje, i glagola conducere, koji znači uzeti sa sobom, ponijeti, koristiti.
Rimljani su ovim imenom nazivali tri kontrakta kojima je zajednička karakteristika u tome što jedna
stranka (locator) stavlja na raspolaganje stvar ili radnu snagu drugoj stranci (conductor), a ona je uzima i
koristi uz novčanu naknadu.
Ta tri kontrakta su: LOCATIO CONDUCTIO REI (ugovor o zakupu stvari), LOCATIO CONDUCTIO
OPERIS (ugovor o djelu) i LOCATIO CONDUCTIO OPERARUM (ugovor o službi – najmu radne snage).

I ISTORIJA
Locatio conductio nije nikad igrao tako značajnu ulogu u pravnom životu Rimljana kao kupoprodaja, ali je
nastao rano i bio u upotrebi sve do Justinijana.
Prvi njegov poznati oblik bio je zakup robova i stoke, koji se pominje u Zakonu XII tablica, i vjerovatno,
neki praoblik locatio conductio operis i operarum koji se ne pominje neposredno, ali se može pretpostaviti
da je postojao u sledećem obliku: zanatlija je odlazio u kuću patricija da tamo od njegovog materijala
sašije odijelo, ili napravi obuću ili napravi druge stvari i za to dobijao platu u novcu ili namirnicama.
Ovakva praksa je bila poznata kod naroda koji vode zatvorenu kućnu privredu.
Kod Rimljana u vrijeme Zakona XII tablica, ona se može pretpostaviti, jer su oni vodili zatvorenu kućnu
privredu, nisu imali robove-zanatlije koji bi im to obavljali, a postojale su zanatlije udružene u kolegije.
Zakup kuća i zemljišta u to vrijeme nije bio praktikovan, jer je ekonomska struktura bila takva da je svaki
građanin dobijao od države nešto zemlje i kuću u heredium ili ih je dobijao u precarium od svog patrona.
Iz prakse davanja klijentu zemlje u precarium, vjerovatno se razvio prvobitni oblik zakupa zemlje. Jer,
klijent-prekarist nije plaćao ugovorenu cijenu za korišćenje zemlje, ali je morao patronu činiti niz poklona,
čiji je iznos možda bio veći od zakupnine.
Zakup zgrada za stanovanje razvio se poslije punskih ratova i krupnih promjena u ekonomskoj i
društvenoj strukturi koje su se tada odigrale, koje su izazvale navalu plebsa i raznih stranaca (Grka,
Kartaginjana i drugih) u Rim. Tada se javlja unosan posao: zidanje zgrada za izdavanje.
Tim poslom se bavio i niz uglednih Rimljana – između ostalih i Kras.
Podizane su ili zasebne zgrade sa jednim većim stanom (domus), koji su nekad dijelile i zakupljivale i po
dvije porodice, ili velike zgrade (insulae) sa više stanova (coenaculum), obično višesobnih, koje je često
zakupljivalo više porodica.
Svaki od ovih apartmana imao je posebno stepenište koje je izlazilo ili na ulicu ili na neko zajedničko
dvorište (tada se nazivao conclave – jer se mogao zaključati) ili se u njih ulazilo kroz jednu zajedničku
prostoriju (tada su nazivani cellae). Siromašniji su zakupljivali sobe u gostionicama ili suterenima.
U isto vrijeme i pod dejstvom istih promjena u društvenoj i ekonomskoj strukturi, javlja se i razvija zakup
zemljišta za obrađivanje.
Sa jedne strane, javlja se zakup velikih kompleksa ager publicus od strane bogatih robovlasnika. Ager
publicus su izdavali cenzori licitacijom na pet godina (do izbora novog cenzora). Otuda je nastao uzus da
se uopšte izdaje zemlja u zakup na petogodišnji rok: ako stranke drugačije ne ugovore, taj rok se
pretpostavljao.
Sa druge strane, krupni zemljoposjednici počinju izdavati pojedine parcele sitnim zemljoradnicima ili
preduzimačima koji ih obrađuju pomoću robova.
Ovi zakupi su imali različite oblike, jer je to vrijeme u kome locatio conductio nije još dobio svoj određeni
oblik. Neki su se približavali ortakluku (kad vlasnik uloži zemlju, a zakupac radnu snagu, a prihod dijele –
obično kod vinograda i žitnih polja); neki ugovoru o djelu (kada je zakupac istovremeno stručnjak za
melioracije – politor); kod nekih se plaćala zakupnina u novcu ili plodovima, kod nekih se davao procenat
plodova itd.
Iako su ovakvi ugovori bili česti, Rimljani još dugo nisu bili načisto u pogledu njihove pravne prirode i
sankcije. Zato su u Katonovo vrijeme (sredina II vijeka pr.n.e.) i u vrijeme agrarnog zakona od 111. godine
prije n.e., zakup stvari koje donose plodove (zemlje, stado), a naročito prirodne (trava, mlijeko, vuna),
smatrali uslovnom i ročnom kupovinom tih plodova.
Krajem republike su konačno smatrali da se uvijek kada neko uzme zemlju sa obavezom da je obrađuje i
sa pravom da pribira plodove, radi o locatio conductio rei. O drugim slučajevima se još u Gajusovo
vrijeme diskutovalo.
23
Iako je u robovlasničkom Rimu proizvodnja počivala na radu robova, a najamni rad se smatrao
nedostojnim slobodnog čovjeka, on je kroz cijelu rimsku istoriju (izuzev možda najranijeg perioda), bio u
upotrebi i to ne samo u zanatstvu, nego i u zemljoradnji.
U rimskoj državi je u vrijeme razvijenih robovlasničkih odnosa i stvaranja gradskog plebsa, bilo uvijek
sitnih zemljoradnika koji se još nisu potpuno proletarizovali.
Pošto im je posjed bio nedovoljan za izdržavanje, a nisu se još mogli odvojiti od njega, tražili su dopunu u
najamnom radu. To je naročito bila pojava u sjevernoj Italiji.
Osim toga, i proletarizovani plebs (ili bar pojedinci) nije bio do te mjere neradan da se bukvalno baš
nikakvog posla nije prihvatao i nikada nije ništa zaradio.
Sa druge strane, nije svaki građanin imao robove, pa se, ako nije imao dovoljno članova porodice, pri
kampanjskim poslovima (npr. žetve) služio i najamnim radom.
I vlasnici latifundija su na latifundijama držali samo onoliko robova koliko mogu zaposliti preko cijele
godine (jer rob ne smije nijednog dana biti bez posla), a za kampanjske poslove su za nadopunu uzimali
najamne radnike.
Osim toga, Katon konstatuje da u nezdravim i močvarnim predjelima robovi mnogo umiru, pa savjetuje
da se tu koristi najamna radna snaga (jer smrt najamnog radnika ne košta robovlasnika ništa, a smrt roba
košta).
Ovakav robovlasnički mentalitet ostavio je vidan pečat na dva rimska ugovora o radu – locatio conductio
operis i locatio conductio operarum.
Oni su se uvijek mogli zaključiti samo za poslove niže vrste, koje obično rade robovi.
Poslovi koji zahtijevaju izvjesno znanje ili vještinu (ljekara, učitelja, advokata itd.) ne mogu biti predmet
ovog kontrakta. Oni su smatrani za mandatum, koji je bio besplatan.
Sve do Avgusta, razlika između locatio conductio operarum i operis nije bila jasna i precizna i oslanjala se
na kriterijume pozajmljene iz javnog prava. Kao i drugi konsesualni kontrakti, locatio conductio se u
prvim danima oslanjao na bona fides i bio sankcionisan sa arbitrium boni vitri. Vjerovatno se, gdje je to
bilo moguće, pribjegavalo i stipulaciji: kod zakupa stvari se pribjegavalo i fiduciji; a za zakup namijenjen
žrtvenim svrhama, važili su posebni propisi Zakona XII tablica. Pred kraj republike, locatio conductio je
konsesualni kontrakt bonae fidei, zaštićen dvjema posebnim tužbama.

II LOCATIO CONDUCTIO REI (UGOVOR O ZAKUPU STVARI)

Locatio conductio rei je kontrakt kojim se jedna stranka (zakupodavac, locator) obavezuje drugoj stranci
(zakupcu, conductoru) da mu stavi na raspolaganje radi upotrebe ili uživanja određenu stvar, a druga
stranka se obavezuje da za to plati ugovorenu cijenu.
Osnovna obaveza koja se rađa za lokatora iz ovog ugovora jeste da stavi konduktoru na raspolaganje stvar
radi korišćenja. Predmet obaveze može biti svaka pokretna i nepokretna stvar (zemlja, zgrada, stan,
radnja, stoka, rob itd.). Predmet zakupa je mogla biti samo nepotrošna stvar. Uzimanje u zakup potrošne
stvari je zajam.
Izuzetno, potrošne stvari mogu biti predmet zakupa ako su uzete ad pompam et ostentationem. Predmet
zakupa može biti i ususfructus koji je tada tretiran kao bestjelesna stvar.

- OBAVEZE ZAKUPODAVCA
Lokator je dužan da omogući da conductor koristi stvar u ugovorenim granicama (praestare rem). U tom
cilju, on je dužan da mu preda predmet zakupa u detenciju i da ga održava u upotrebljivom stanju (da vrši
popravke, plaća porez, itd.).
On je morao naknaditi zakupcu štetu, koju je pretrpio usljed toga što predmet ima mane koje su umanjile
mogućnost njegovog korišćenja.
U Justinijanovom pravu, locator je odgovarao i ako je stvar imala nedostatke za koje on nije znao.
Stvar data u zakup ne mora biti u svojini lokatora, pa će se smatrati da je on ispunio svoju obavezu i ako je
zakupcu predao tuđu stvar. U tom slučaju, on je dužan braniti zakupca od svih uznemiravanja pri
korišćenju stvari.
Conductor, pošto je samo detentor, nema nikakvu stvarnopravnu zaštitu, nego samo obligacionu. Zato,
ako mu neko oduzme stvar, ili ga uznemirava u korišćenju, ne može ga on tužiti, nego se samo može
obratiti lokatoru i tražiti od njega zaštitu i eventualnu naknadu štete.
Za ostvarenje svih svojih zahtjeva, conductor ima na raspolaganju actio conducti.

- OBAVEZE ZAKUPCA

24
Conductor je obavezan: da plati zakupninu, da stvar upotrebljava kao bonus paterfamilias i da je na
vrijeme vrati. Kao i kod kupoprodaje, cijena (merx) mora biti određena i ozbiljna.
U Justinijanovom pravu, morala je biti izražena u novcu, ali pri zakupu zemljišta, mogla se odrediti
zakupnina u dijelu plodova.
Conductor je dužan platiti cijenu samo ako stvar može koristiti.
Zato, ako krivicom lokatora ili slučajnom propašću, stvar ne može koristiti, neće biti dužan da plati
odgovarajući dio zakupnine, a ako je u pitanju zemljište za obrađivanje, može tražiti odgovarajuće
smanjenje zakupnine ako je žetva bila slaba. Tu, dakle, važi princip periculum est locatoris, odnosno da
sve rizike, pa i rizik za neuspjeh žetve usljed nepovoljnih prirodnih uslova, snosi locator.
Conductor je dužan stvar koristiti kao dobar domaćin. Zato odgovara za omnis culpa.
Međutim, ne odgovara za oštećenja koja su nastala usljed redovne upotrebe stvari.
Za sva svoja potraživanja prema conductoru, locator je imao actio locati.

- ROK TRAJANJA
Locatio conductio rei se normalno gasi po proteku ugovornog roka.
Ako rok nije ugovoren, za zemljište za obrađivanje se podrazumijevao petogodišnji rok, a za ostale stvari
su obe stranke mogle raskinuti ugovor u svako doba.
Ako po proteku roka stvar ostane kod zakupca, a zakupodavac ne protestuje, smatra se da je rok prećutno
obnovljen (relocatio tacita). Još u klasičnom pravu, locator je mogao i prije roka otkazati ugovor, ako
zakupac ne plaća zakupninu ili ako ne koristi stvar kao dobar domaćin.
Conductor je mogao otkazati ugovor prije roka ako locator ne popravlja stvar ili ne obezbjeđuje dovoljno
njeno korišćenje. Karakala je propisao da locator može otkazati ugovor ako je stvar potrebna njemu, a
Zenon (V vijek pr.n.e.) da obe stranke mogu, ako se nisu drugačije sporazumjele, u toku prve godine
zakupa otkazati ugovor bez obrazloženja i naknade (ius poenitendi).

III LOCATIO CONDUCTIO OPERARUM

Locatio conductio operarum je kontrakt kojim se jedna stranka obavezuje da će drugoj stranci staviti na
raspolaganje svoju radnu snagu za određeno vrijeme, a ona se obavezuje da za to plati određenu cijenu.
Pošto ovdje radnik plasira svoju radnu snagu, on je locator.
Poslodavac koristi radnu snagu radnika, zato je on conductor.
Locatio conductio operarum se zaključuje samo za poslove koji ne traže nikakvu spremu ni posebne
sposobnosti, koje obično obavljaju robovi.
Zato se i društveni položaj najamnog radnika smatrao ravnim ropskom.
Prava i obaveze iz ovog kontrakta mjere se vremenom, a ne djelom, ne rezultatom rada.
Zato je locator dužan raditi ugovorene poslove u toku ugovorenog vremena savjesno i prema uputstvima
poslodavca. Conductor je dužan platiti radniku nagradu, koja je obično određena globalno za cijelo
ugovoreno vrijeme, ali je isplaćivana sedmično ili polumjesečno.
On je dužan platiti nagradu i u slučaju ako radnik njegovom krivicom nije imao posla u ugovorenom
vremenu.
Sa druge strane, nije dužan platiti za ono vrijeme u kome radnik, zbog bolesti ili svojom krivicom, nije
radio. Sva ostala pitanja odnosa između radnika i poslodavca rješavana su prema opštim pravilima za
konsesualne kontrakte i locatio conductio.

IV LOCATIO CONDUCTIO OPERIS

Po shvatanjima Rimljana, locatio conductio operis faciendi je kontrakt kojim jedna stranka povjerava
drugoj stranci neku stvar, a ona se obavezuje da na njoj izvrši određeni rad za određenu cijenu.
Ovdje je naručitelj onaj koji plasira stvar da bi se na njoj izvršio neki posao (locat vinum transportandum
– vino za prevoz, vestimenta sarcienda – odijelo za krpljenje, insulam aedificandam – kuća koju treba
izgraditi) – zato je on locator.
Radnik uzima stvar da bi na njoj izvršio neki posao – zato je on conductor.

- OBAVEZE NARUČITELJA
Glavna obaveza naručitelja je da stavi radniku stvar na raspolaganje, ili materijal, na kojima treba posao
da se obavi.
Zato, ako je radnik obavio posao sa svojim materijalom, većina rimskih pravnika je smatrala da to nije
locatio conductio operis, nego kupoprodaja, ili da su to dva kombinovana posla: locatio conductio operis i
kupoprodaja.
25
Ako preduzimač (conductor) podigne zgradu od svog materijala na naručiteljevom zemljištu, smatralo se
da postoji locatio conductio operarum.
Druga obaveza locatora je da plati cijenu za izvršeni posao.
Cijena je obično bila izražena u novcu, ali nije tako moralo biti.
Konačno, locator je dužan da preuzme izrađenu stvar.

- OBAVEZE PREDUZIMAČA
Preduzimač (conductor) je obavezan da izvrši naručeni posao.
Predmet njegove obaveze je ne radna snaga ili rad, nego opus (djelo) – rezultat rada.
Zato on ima pravo na cijenu samo ako i izvrši posao.
On se može služiti pomoćnicima, ukoliko posao koji radi nije vezan za njegove lične sposobnosti.
Dužan je poslu i čuvanju povjerenog materijala posvetiti najveću profesionalnu pažnju.
Zato odgovara ne samo za omnis culpa, nego i za stručnost (imperitia) svoju i svojih pomoćnika, a u nekim
slučajevima i za custodia u pogledu povjerenih stvari.
Ako je obavljeni posao imao nedostataka koji se mogu ispraviti, preduzimač je bio obavezan da ih otkloni.
U protivnom, naručitelj je mogao odustati od ugovora i tražiti naknadu za dati materijal ili u
odgovarajućoj mjeri smanjiti cijenu.
Zanatlije koje su se profesionalno bavile pranjem i čišćenjem odijela, bili su obavezni da posvete posebnu
pažnju čuvanju stvari. Oni su odgovarali za custodia što znači da su odgovarali i za slučajnu propast ili
slučajna oštećenja povjerene stvari, ali ne i za casus maior (višu silu).
Conductor, po pravilu, dobija detenciju na povjerenoj stvari.
Ali, ako je stvar zamjenljiva (npr. vino ili žito povjereno radi transporta), conductor će postati sopstvenik,
s tim da je po izvršenom poslu (prevozu) dužan vratiti istu količinu iste vrste.
Za ostvarivanje svih svojih prava prema naručitelju, radnik je imao na raspolaganju actio conducti, a
naručitelj je, za ostvarenje svih svojih prava prema radniku imao actio locati.

V POSEBNA PRAVILA ZA LOCATIO CONDUCTIO U POMORSKOM TRANSPORTU

Ugovor kojim se kapetan broda obavezao da za određenu cijenu preveze nečiju robu, Rimljani su smatrali
vrstom locatio conductio operis.
Tu je vlasnik robe bio locator, a kapetan broda conductor.
Na osnovu jednog starog zakona ostrva Rodosa (Lex Rhodia de iactu) koji je bio primjenjivan u
pomorskom saobraćaju po Sredozemnom moru, kapetan broda je imao pravo da, u slučaju nepogode,
rastereti brod bacajući u more dio tereta.
Štetu od toga snosili su srazmjerno vlasnici spašene robe.
Vlasnik žrtvovane robe imao je pravo da tužbom actio locati traži od kapetana naknadu štete, a kapetan je
tužbom actio conducti mogao tražiti od vlasnika spašene robe odgovarajući regres.

c) SOCIETAS (UGOVOR O ORTAKLUKU)

I ISTORIJA
Način ubiranja državnog poreza, izvođenja velikih državnih radova, naročito puteva i pristaništa, nabavke
potreba za opremu vojske, koja je skoro neprekidno u ratu, krupna trgovina sa udaljenim i prekomorskim
zemljama, koja se u tom periodu razvija, veliki finansijski poslovi koji se obavljaju, i druge slične
okolnosti, učinile su da je u drugoj polovini republike bila vrlo česta pojava udruživanja velikih finansijera
i preduzetnika.
Ubiranje poreza u provincijama je cenzor davao u zakup. Zakupac je isplaćivao državi ukupnu sumu
poreza, a dobijao pravo da ga za sebe ubira.
Pošto je to zahtijevalo velika finansijska sredstva i organizaciju, osnovana su udruženja finansijera –
SOCIETATES PUBLICANORUM.
Veliki javni radovi i snadbijevanje vojske vršeni su, takođe, preko velikih privatnih preduzimača.
Udruživanje radi trgovine sa prekomorskim zemljama vršeno je radi izgradnje brodova i podjele rizika.
Prodaju zaplijenjenih robova vršio je kvestor na licu mjesta trgovcima na veliko, koji su se udruživali u
SOCIETATES VENALICIARIORUM.
Bankari su imali poslovne prijatelje - ortake u raznim provincijama i trgovačkim centrima sa kojima su
osnivali SOCIETATES ARGENTARIORUM.
Osim toga, u ovom periodu su bile česte i razne vrste ortakluka manjeg obima u poljoprivredi.

26
Npr. takav je ugovor između više vlasnika stada koji povjeravaju svoja stada zajedničkom pastiru, s tim da
dijele prihode.
Drugi ugovor o ortakluku u poljoprivredi koji je mnogo praktikovan, bio je ugovor vlasnika zemlje sa
politor-om. Politor je specijalista za gajenje pojedinih biljaka i melioracije zemljišta potrebnih za gajenje
te biljke. Obično se naseljavao na zemlju na nekoliko godina, obavezivao da popravi zemlju i podigne novu
kulturu, a prihode je dijelio sa vlasnikom zemlje.
Sve ove oblike ortakluka stvorili su specifični uslovi druge polovine republike i ne treba tražiti njihov
korijen u nekim ranijim ustanovama. Ali, nesumnjivo je da to nisu prvi oblici ortakluka koje su Rimljani
poznavali.
Može se sa sigurnošću pretpostaviti da su i oni, kao i svi narodi na njihovom stepenu razvitka, praktikovali
udruživanje (najčešće rođaka i susjeda) radi nabavke skupocjenih životinja, izgradnje sistema
navodnjavanja itd. Svi ovi poslovi obavljani su van pravne zaštite oslanjajući se na bona fides i prema
tome zaključivani prostom saglasnošću volja.
Vrlo često se u konsorcijumu traži praoblik rimskog konsesualnog ortakluka.
Međutim, consortium nije ortakluk, već porodična zajednica uređena po propisima porodičnog, a ne
obligacionog prava. Za njega je bitna srodnička veza, potpuna zajednica života i rada i podjela po principu
potreba svakog člana. U ortakluku, međutim, nema zajednice života, a zajednica imovine i rada nije
neophodna.
Razlog zbog kojeg Gajus u njemu vidi genus societatis leži u tome što u njegovo vrijeme nije bilo tog
porodičnog oblika, jer je prije 4 ili 5 stotina godina nestao, a njegovi posljednji degenerisani oblici su se
pretvorili u neku vrstu ortakluka.
Osim toga, Gajus je bio upoznat sa prvim oblicima SOCIETAS OMNIUM BONORUM koji su zaista
zaključivani ad exemplun fratrum suum (po ugledu na consortium).
Krajem II vijeka prije n.e., societas je već potpuno formirani konsesualni kontrakt, sa posebnom tužbom
bonae fidei (actio pro socio), tako da mu klasično pravo nije ništa bitno dodavalo.

II ELEMENTI I VRSTE ORTAKLUKA

Societas je kontrakt kojim se dva ili više lica (ortaci – socii) obavezuju da zajedničkim sredstvima postignu
imovinsku korist (zaradu).
On se razlikuje od svih ostalih kontrakta po tome što u njemu može učestvovati više subjekata koji nisu ni
u solidarnom, ni u podijeljenom dugovinskom odnosu.
Njihov odnos je takav da izgleda da svaki od njih predstavlja samostalnu stranku, pa da, prema tome, u
ovom obligacionom odnosu ima više stranaka.
U stvari, osnovno obilježje obligacije da je to odnos između dvije stranke i da je to odnos između dužnika i
povjerioca, nije ovdje povrijeđeno.
I societas, kao i svi drugi obligacioni odnosi, je odnos između dvije stranke: dužnika i povjerioca.
Samo, ovdje je svaki ortak za svoje obaveze dužnik prema svim ostalim ortacima, a zajedno sa drugim
ortacima, povjerilac prema svakom pojedinom ortaku.
Ortakluk nije pravno lice, jer ne predstavlja poseban subjekt prava sa posebnom imovinom različitom od
imovine pojedinih ortaka.
Udjeli, odnosno dijelovi imovine koje unesu pojedini ortaci u zajednicu, ostaju u njihovoj svojini i dalje i
oni mogu njima slobodno raspolagati (povući ih, pokloniti i prodati) ukoliko time ne štete interesima
drugih ortaka.
Iz istih razloga, obaveze primljene poslovanjem ortakluka obavezuju ne ortakluk kao cjelinu, nego ortake
pojedinačno. Zato se ne može podići tužba protiv ortakluka, nego protiv ortaka pojedinačno.
Societas se zaključuje prostom saglasnošću volja, izraženom izričito ili prećutno.
Justinijan je postavio zahtjev da AFFECTIO SOCIETATIS (volja da se zaključi ortakluk) bude izričito
izražena.
Ortakluk mora imati za cilj obavljanje izvjesnih poslova radi postizanja zarade – inače će biti susvojina.
Cilj i obim poslovanja mogu biti različiti: zajedničko vođenje svih svojih poslova (to je slučaj kod societas
omnium bonorum); zajedničko vođenje određene poslovne grane (societas alicuius negotiationis – npr.
trgovina robljem); ili zajedničko obavljanje jednog određenog posla (societas unius rei – npr. obrada
jednog zemljišta, izgradnja jednog objekta itd.).

III PRAVA I OBAVEZE ORTAKA

Svaki ortak je obavezan da unese svoj udio u ortakluk.
Ako bi ortak bio oslobođen svakog uloga, a imao pravo na učešće u dobiti, bio bi to poklon, a ne ortakluk.
27
Šta će uložiti zavisi od ugovora. Ortaci mogu uložiti u zajednicu cjelokupnu sadašnju i buduću imovinu
(takav ortakluk se nazivao SOCIETAS OMNIUM BONORUM), ili samo buduću imovinu stečenu
aktivnošću ortakluka (SOCIETAS QUAESTUS).
Imovina stečena prije zaključenja ugovora, kao i imovina stečena drugim putem, a ne aktivnošću
ortakluka (naslijeđem, poklonom itd.) ne unosi se u zajednicu.
Takav ortakluk se u klasičnom pravu pretpostavljao ako se stranke nisu drugačije sporazumjele. Ulog se
može sastojati u svojini ili korišćenju stvari, u novcu, pravima ili radu.
Ulog svih članova ne mora biti jednak po vrijednosti (ali ne smije biti samo simboličan).
Svaki ortak je ovlašćen da obavlja poslove ortakluka, ako ugovorom nije drugačije regulisano.
Pritom, on to radi u svoje ime. Iz toga proističe obaveza svakog ortaka da unese u zajednicu sve što je
pribavio za račun ortakluka, ali i obavezu svih ortaka da priznaju poslove koje je on obavio i troškove i
eventualne gubitke koje je on u vezi sa tim imao.
U klasičnom pravu, socii su odgovarali samo za štetu pričinjenu drugim ortacima dolusom.
Justinijan je proširio odgovornost na culpa levis in concreto.
Svaki ortak ima pravo na dio dobiti. Visina dijela se određuje ugovorom.
U slučaju da nije ništa ugovoreno, dobit (kao i gubitak) dijeli se na ravne dijelove bez obzira na visinu
uloga. Stranke mogu isključiti učešće u dobiti koje nije u srazmjeri sa udjelom, mogu isključiti učešće u
gubitku, ali ne mogu ugovoriti isključenje nekog člana u podjeli dobiti (to bi bio SOCIETAS LEONINA –
lavovski ortakluk).
Ortakluk je tijesno vezan za ličnost ortaka. Zato se gasi usljed smrti ili capitis deminutio.
Ako nasljednici umrlog ortaka ostanu u ortakluku, smatra se da se stari ortakluk ugasio i nastao novi.
Zatim, ortakluk se gasi kada se ispuni ili postane nemoguć cilj ortakluka, kada protekne vrijeme za koje je
ortakluk zaključen, kada propadne ortačka imovina ili sporazumom stranaka (contrarius dissensus).
Pošto je ortakluk bio baziran na odnosu uzajamnog povjerenja, svaka stranka ga je mogla raskinuti
jednostranom izjavom. Ako su ostali članovi ortakluka ostali u zajednici, smatralo se da su zasnovali novi
ortakluk.
Zbog specijalne uloge koju su imali (bili su neka vrsta državnog organa), societates publicanorum su imali
nešto drugačiji položaj. Između ostalog, nisu se gasili usljed smrti nekog člana, niti usljed toga što je jedan
od članova prodao svoj udio nekom trećem.

IV ZAŠTITA
Za sva svoja potraživanja prema svakom ortaku, kao i za raskidanje ortakluka, svi ortaci imaju tužbu actio
pro socio. Osuda po ovoj tužbi povlačila je infamiju.
To je dolazilo otuda što se ortakluk uvijek zasnivao na velikom prijateljstvu i povjerenju ortaka.
Između njih je vladao bratski odnos (ius fraternitatis). Zato se neispunjavanje obaveza prema ortacima
koje je dovelo do podizanja tužbe, smatra nekom vrstom nečasnog izigravanja povjerenja. Osnov ovakvog
shvatanja leži u samoj prirodi ortakluka.
Ono nije specifično rimsko, već se, manje ili više izraženo, pojavljuje u svim vremenima.
Iz istih razloga, po ovoj tužbi, ortak je mogao biti osuđen samo na onoliko koliko može platiti, a da ne
ostane bez nužnih sredstava za život (uživao je beneficium competentiae).
Ortaci su mogli upotrijebiti i actio communi dividundo da bi raskinuli susvojinu na imovinu koju su
unijeli u ortakluk.

d) MANDATUM

I ISTORIJA
U starom rimskom pravu je vladalo shvatanje da svaki čovjek mora sam da obavlja svoje pravne poslove.
Osnov ovakvog shvatanja leži u nerazvijenom pravnom prometu, a formirano je kroz staro shvatanje da se
obligacioni odnos između stranaka rađa ne postignutom saglasnošću njihovih volja, nego izgovaranjem
svečanih i religijom zaštićenih riječi i gestova kojima je ta saglasnost izražena i da obaveza leži na onom
koji je te riječi izgovorio.
Zato staro rimsko pravo uopšte nije poznavalo mogućnost zastupanja u pravnim poslovima: svi pravni
poslovi koje neko preduzme obavezuju samo njega, bez obzira na to da li je posao preuzeo po nečijem
nalogu.
Ovakvo pravilo se u osnovi zadržalo kroz cijelu rimsku istoriju.
U vrijeme kada je zastupanje u pravnim poslovima bila veoma česta pojava u Rimu, zastupnik (mandator)
je te poslove preduzimao za račun vlastodavca (mandanta), ali uvijek u svoje ime – on je postajao dužnik,
28
odnosno povjerilac u zaključenom pravnom poslu, sa obavezom da samo njegov efekat prenese na
mandanta. Dalje od ovakvog zastupnika, rimsko pravo nikada nije otišlo.
Međutim, potreba za vođenjem tuđih pravnih poslova se pojavila relativno rano.
Prije svega, u slučajevima potpune poslovne nesposobnosti lica sui iuris (tutorstvo), zatim u slučajevima
odsustva građana (najčešće zbog rata) čiju imovinu i pravne interese treba u njihovom odsustvu štititi, i
konačno, kada su se poslovi pojedinih robovlasnika razvili na više strana i u raznim dijelovima imperije,
tako da ih nije mogao sve sam obavljati, pa ih je morao povjeravati drugom licu.
Ne poznavajući ustanovu zastupništva, praksa se služila okolnim putevima da omogući zastupanje u tim
slučajevima.
Paterfamilias se u takvim prilikama najradije služio potčinjenim licima i robovima. Oni nisu imali
sopstvenu pravnu sposobnost, već su smatrani dijelom ličnosti svog gospodara, vrstom oruđa kojim se
paterfamilias poslužio, pa su njihovi poslovi proizvodili neposredno dejstvo na gospodara.
Kasnije su lica alieni iuris i robovi koji su dobili na upravu dijelove imovine, dobili i izvjesnu djelimičnu
poslovnu sposobnost, pa su smatrani vrstom zastupnika, čija su ovlašćenja regulisana tužbama adiecticiae
qualitatis. Istovremeno, za vođenje ovakvih poslova uzimana su slobodna lica van porodice. Takav
zastupnik nazivan je PROCURATOR i tretiran je kao NEGOTIORUM GESTOR.
U slučajevima u kojima se nisu mogla iskoristiti potčinjena lica ili robovi, nego se morala uzeti extranea
persona za zastupnika (zato što paterfamilias nema odraslih sinova ili robova ili kod tutorstva), on je
postajao sopstvenik imovine kojom je trebalo upravljati ili automatski (kod tutorstva) ili putem fiducia
cum amico, zaključenom sa vlastodavcem.
Fiducia cum amico je naročito često upotrebljavana pri odlasku u rat građanina koji ne ostavlja odrasle
članove porodice, i u vrijeme Marijevih i Sulinih progona, kada su građani koji su bili u opasnosti od
konfiskovanja prenosili imovinu na prijatelja koji nije ugrožen, a on se obavezivao da je čuva, obrađuje,
preduzima sve potrebne poslove, i po prestanku opasnosti je vrati sopsveniku.
U svim ovim slučajevima, radi se u stvari o zastupanju, pa se u vezi sa fiducijom prvi put i pominje riječ
MANDARE. Postajući sopstvenik, zastupnik se pojavljivao u svim poslovima kao titular, a ne kao
zastupnik, ali uz obavezu da po završenom poslu ili proteku potrebnog vremena prenese na svog
vlastodavca primljenu imovinu i efekte svih preduzetih poslova u vezi sa njom.
Konačno, rano se pojavila i potreba za zastupanjem u sporu.
I tu je važilo pravilo da svako treba da vodi svoju parnicu. Međutim, još u legisakcionom postupku je bilo
odstupanja od tog pravila.
Tako, u sporovima oko slobode (causa liberalis), građanin koji se umiješao u spor da bi zaštitio interese
roba (adsertor libertatis), vodio je postupak alieno nomine (u tuđe ime) – kao neka vrsta zastupnika.
U sličnom položaju je bio građanin koji je vodio postupak pro populo (kod actiones populares) i tutor lica
koja su samo relativno poslovno nesposobna, ako vodi njihovu parnicu.
Formularni postupak poznaje zastupnika u sporu (cognitor), koga jedna od stranaka imenuje svečanim
riječima u prisustvu druge stranke.
Kako se od ovakvog stanja došlo do konsesualnog kontrakta mandatum, koji je pred kraj republike bio
veoma raširena ustanova, ne može se sa sigurnošću reći.
Vjerovatno je da se mandatum nije razvio neposredno iz ustanova kognitora i prokuratora, nego su ove
dvije ustanove postojale paralelno, pa su kasnije u klasičnom pravu spojene na taj način što se actio
mandati počela upotrebljavati i protiv prokuratora.
Izgleda da i porijeklo mandata, kao i svih drugih konsesualnih kontrakta, treba tražiti u ius gentiumu.
Međutim, nesumnjivo je da je praksa kojoj su Rimljani pribjegavali da bi omogućili zastupanje imala
uticaja na njegovo formiranje, jer se izvjesnih tragova te prakse mandatum nikad nije oslobodio.

II PRAVA I OBAVEZE STRANAKA

Pri zaključenju kontrakta nastaje samo jedna obaveza: za mandatara da izvrši povjereni posao.
Taj posao može biti neki materijalni akt (npr. da nešto napravi, da nekoga liječi, daje časove itd.).
Osim toga, obaveza mandatara se mogla sastojati u tome da obavi neki pravni posao (kupi ili proda nešto,
zaključi ugovor druge vrste, zastupa pred sudom itd.).
Posao ne mora biti od isključivog interesa za mandanta, nego može biti i takve prirode da je za njegovo
izvršenje zainteresovan i mandatar ili neko treći.
Mandatum će postojati i onda ako mandant nema nikakve koristi od izvršenja mandata, ali neće postojati
ako od izvršenja ima korist jedino mandatar.

29
Npr. mandat će postojati ako mandant naloži mandataru da popravi kuću nekom trećem, ili da liječi
nekog trećeg; ali neće postojati ako mandant naloži mandataru da svoj novac uloži u neki rentabilan posao
ili da za sebe nešto kupi.
Takav nalog se smatra običnom savjetom, koji ipak proizvodi pravno dejstvo utoliko što, ako je
zlonamjerno rđavo dat, daje pravo mandataru da tužbom actio doli traži naknadu štete.
Izuzetno, postojaće mandatum iako je jedino u interesu mandatara u procuratio in rem suam (koji je vrsta
cesije: povjerilac cedira tražbinu drugom na taj način što ga ovlasti da kao mandatar naplati tražbinu i
novac zadrži za sebe) i u mandatum pecuniae credendae (kasnije nazvan mandatum qualificatum koji je
vrsta jemstva: mandatar daje kredit nekom licu, po nalogu i time stiče pravo da, ako mu dužnik ne vrati,
traži naplatu od mandanta).
Mandatar je dužan posao izvršiti u granicama ovlašćenja.
Sabinijanci su smatrali da prekoračenje ovlašćenja oslobađa mandanta obaveze da primi posao.
Prokuleanci, čije je mišljenje usvojio Justinijan, su smatrali da je mandant obavezan da primi posao
ukoliko mandatar primi na sebe razliku između ovlašćenja i ostvarenja cijene.
On je morao obaviti posao bona fide i, po izvršenom poslu, podnijeti račun mandantu.
Pošto on radi u svoje ime i sve posljedice završenog posla pripadaju njemu, on je dužan da ih prenese na
mandanta (primljeni novac ili stvari) zajedno sa svim plodovima i kasnijim posljedicama.
Pošto je mandatum contractus bilateralis inaequalis, mogu se u toku trajanja obligacionog odnosa pojaviti
i za mandanta obaveze prema mandataru.
To će se desiti ako je mandatar imao troškove oko izvršenja posla, ako je tokom izvršavanja posla primio
neke obaveze na sebe, ili ako je pretrpio neku štetu krivicom mandanta.
U tom slučaju, mandant je obavezan da mu naknadi sve učinjene troškove, da ga oslobodi primljenih
obaveza i naknadi mu štetu koju je eventualno pretrpio njegovom krivicom.

III BESPLATNOST MANDATA

Bitan element mandata je besplatnost – u tome leži osnovna razlika između njega i locatio conductio
operis.
Njegova besplatnost počiva na shvatanju robovlasničkog društva da je najamni rad poniženje za
slobodnog čovjeka.
Rimljani su ga objašnjavali time što se mandatum zaključuje sa prijateljem ili sa licem koje duguje
povjerenje (npr. oslobođeni rob), a za ovakva lica je zazorno da naplaćuju svoje usluge.
Ali, besplatnost mandata je bila više empirička konstatacija, nego racionalni princip.
Zato se vrlo brzo našao način za nagrađivanje mandatara. Najčešće se to vršilo u vidu salariuma i honora.
U prvom slučaju, radi se o periodičnim nagradama prokuratoru, a u drugom slučaju o prijateljskim
poklonima mandataru.
Ovakva nagrada se kasnije mogla i ugovoriti i tužbom ostvariti, ali uvijek se smatralo da to nije plata
mandataru, nego samostalno obećanje, koje se ne ostvaruje sa actio mandati, nego u extraordinaria
cognitio. Zato je besplatnost i dalje smatrana karakteristikom mandata, pa je to izraženo i u Digestama,
gdje se izričito kaže da se u slučaju nagrade (interveniente enim pecunia) radi o kontraktu locatio
conductio.

IV GAŠENJE MANDATA
Mandatum počiva na odnosu ličnog povjerenja mandanta i mandatara, i zato se smrću bilo koga od njih,
ovlašćenja data mandataru gase.
Međutim, može se ugovoriti mandat sa dejstvom post mortem.
Mandatar nema pravo da dalje koristi ovlašćenja ako je mandant umro, niti su nasljednici mandatara
obavezni da izvršavaju naloge koje je on primio od mandanta.
Ali, obaveze obe stranke nastale usljed onoga što je izvršeno za života, prelaze na nasljednike obe stranke.
Zbog karaktera mandata, on se gasi uvijek onda kada jedna od stranaka, imajući lične razloge, to zaželi –
jednostranim otkazom. Jedino ograničenje u tom pogledu je da otkaz ne smije biti u vrijeme i pod
uslovima u kojima bi druga stranka usljed toga pretrpjela štetu.

V ZAŠTITA
Za ostvarenje svih svojih prava prema mandataru, mandant je imao na raspolaganju actio mandati
directa, a mandatar je za ostvarenje svih svojih prava prema mandantu imao actio mandati contraria.
Pošto je mandat odnos specijalnog povjerenja, osuda po actio mandati je povlačila infamiju.

30
 7. BEZIMENI KONTRAKTI

I ISTORIJA
Još u klasičnom periodu, ostao je van kruga formiranih realnih i konsesualnih kontrakta (pa prema tome
bez posebne tužbe i zaštite), niz odnosa.
Za njihovo zaključenje se mogla koristiti stipulacija, ali su stranke najčešće pribjegavale prostom
sporazumu (paktu), oslanjajući se na bona fides. Pakt je bio nezaštićen.
U tome nije bilo teškoća ako su obe stranke ispunile svoje obaveze.
Teškoće su nastajale onda ako je jedna od stranaka ispunila činidbu na koju se paktom obavezala, a druga
je odbila da izvrši svoju protivčinidbu.
Stipulacija se više nije mogla zaključivati.
Zato su pravnici počeli tražiti za njih druge puteve i sredstva zaštite.
Sabinijanci su izlaz našli u tome što su u ovakvim sporazumima vidjeli kupoprodaju, ali je brzo
preovladalo mišljenje da su to specijalni odnosi koji se ne mogu podvesti pod postojeće kontrakte.
U prvo vrijeme, rješenje je nađeno u ideji pravno neosnovanog obogaćenja: stranka koja je primila stvar
na osnovu takvog pakta, a neće da izvrši svoju protivčinidbu, obogatila se bez pravnog osnova, pa je druga
stranka mogla, upotrebljavajući condictio ob rem dati, tražiti povraćaj datog.
U slučajevima kada se ispunjena činidba sastojala ne u dare, nego u facere, u kojima se nije mogla
upotrebljavati condictio (jer se činidba ne može tražiti nazad), upotrebljavana je, ukoliko se mogla
dokazati zlonamjernost, actio doli.
Međutim, ovakva zaštita je bila nedovoljna: ona je upravljena samo na obeštećenje stranke koja je svoju
obavezu ispunila. Druga stranka se nije mogla ovim sredstvima prisiliti na izvršenje svoje obećane
protivčinidbe, što je bio cilj i interes oštećenog, nego samo na povraćaj onoga što je primila, odnosno na
naknadu štete.
Zato je pretor u takvom slučaju počeo davati oštećenom actio in factum, koja je upravljena na ispunjenje
protivčinidbe.
Pod uticajem toga, neki pravnici su takve pakte, ako je jedna od stranaka ispunila svoju činidbu, počeli
smatrati kontraktima i davati im zaštitu preko actio civilis incerti.
Međutim, to gledište nije bilo odmah usvojeno i kroz cijeli klasični period, vođene su diskusije o tome.
Spor je definitivno riješio Dioklecijan propisujući da se uvijek kada je stvar predata drugom uz neku
klauzulu (res tradita certa lege) ima upotrijebiti actio civilis incerti.
Na taj način, stvorena je nova grupa kontrakta, različitih od realnih i konsesualnih, koji su kasnije u V
vijeku n.e. nazvani BEZIMENI KONTRAKTI za razliku od ranijih realnih i konsesualnih kontrakta od
kojih svaki ima svoje posebno ime i posebnu tužbu (pa su prema tome imenovani).
Bezimeni kontrakti se razlikuju od konsesualnih po tome što za njihovo zaključenje nije dovoljna prosta
saglasnost volja, nego je potrebna i predaja stvari (zaključuje se re), odnosno ispunjenje činidbe od strane
jedne stranke.
Sa realnim kontraktima su po formi istovjetni – i oni se zaključuju re.
Zato su ih vizantijski i srednjevjekovni pravnici smatrali posebnom grupom realnih kontrakta i nazivali ih
REALNI BEZIMENI KONTRAKTI.
Ali, rimski pravnici ih nikada nisu svrstavali u realne kontrakte, jer je za realne kontrakte karakteristično
davanje stvari s tim da se vrati ista stvar ili ista količina iste vrste, a kod bezimenih kontrakta se ne vraća
stvar, nego daje protivčinidba ili se vraća stvar pod specifičnim uslovima (kao kod aestimatuma).
Osim toga, predmet bezimenih kontrakta može biti ne samo stvar, nego i razne usluge.

II DEFINICIJA
Teoriju bezimenih kontrakta su naročito razradili profesori škole u Bejrutu.
U tom obliku, usvojili su je i Justinijanovi kompilatori, s tim što su im pridodali niz novih slučajeva i
izvršili izvjesne promjene u sredstvima zaštite.
Bezimenim kontraktima smatrani su u postklasičnom i Justinijanovom pravu svi sinalgmatični sporazumi
dvije stranke koji ne spadaju ni u realne, ni u konsesualne kontrakte, ukoliko je jedna od stranaka izvršila
činidbu.
Prema tome, postojaće bezimeni kontrakt uvijek onda kada su stranke zaključile nudum pactum bilo
kakve dozvoljene sadržine i jedna stranka je svoju obavezu iz njega ispunila.
Dok nijedna stranka ne izvrši svoju činidbu, to je nudum pactum bez ikakve zaštite, ikakve mogućnosti
podizanja tužbe.

31
Čim jedna od stranaka izvrši svoju obavezu, ovaj pactum se pretvara u bezimeni kontrakt, što daje
mogućnost stranci koja je svoju obavezu ispunila da tužbom prisili drugu stranku na ispunjenje njene
obaveze.
Zbog toga bezimeni kontrakti obuhvataju veliki, u stvari neograničen broj slučajeva sa različitom
sadržinom.
Njih je Bejrutska škola svrstala u četiri kategorije:
- slučajevi u kojima su obe stranke obavezne na uzajamna davanja (DO UT DES)
- slučajevi u kojima jedna stranka daje nešto da bi joj druga stranka nešto učinila (DO UT FACIAS)
- slučajevi u kojima jedna stranka čini nešto drugoj, s tim da joj ona nešto da (FACIO UT DES)
- slučajevi u kojima se obaveze obe stranke sastoje u činjenju (FACIO UT FACIAS).
Zato se bezimeni kontrakti mogu definisati i na sledeći način: oni postoje uvijek onda kada je jedna
stranka na osnovu prethodnog sporazuma dala ili učinila nešto drugoj stranci, a ona se obavezala da joj
zauzvrat nešto učini ili da, ukoliko takav sporazum ne predstavlja jedan od realnih ili konsesualnih
kontrakta.
Kombinacije do ut des, do ut facias, facio ut des i facio ut facias nisu specifične za bezimene kontrakte,
nego se postavljaju kod svih sinalgmatičnih kontrakta i pakta (npr. kod kupoprodaje dajem stvar da mi se
da cijena; kod zajma dajem novac da mi se vrati (da) ista količina novca).
Samo u onim slučajevima kada jedna od ovih kombinacija ne spada ni u jedan od realnih i konsesualnih
kontrakta, radi se o bezimenom kontraktu.

III NEKI POSEBNI SLUČAJEVI

Neki od bezimenih kontrakta koji su bili više u upotrebi dobili su vremenom i ime, ali su i dalje ostali
bezimeni kontrakti, jer su im karakteristike zajedničke i nisu imali posebnu tužbu, nego su zaštićeni
tužbama zajedničkim za sve bezimene kontrakte.
Među njima su najvažniji: permutatio, aestimatum i precarium.

a) PERMUTATIO (TRAMPA, PROMJENA)

Permutatio je ugovor kojim jedna stranka prenosi svojinu na nekoj stvari, a druga stranka se obavezuje da
će zauzvrat prenijeti na prvu svojinu na nekoj drugoj stvari.
On je sličan kupoprodaji i Sabinijanci su ga tako i tretirali.
Međutim, između njih postoje značajne razlike:
- permutatio je realan, a emptio-venditio konsesualan
- permutatio prenosi svojinu, a emptio-venditio državinu (zato, ako je prenijeta tuđa stvar,
permutatio neće postojati, a emptio-venditio hoće)
- emptio-venditio se ne može jednostrano raskinuti, a permutatio može sve dok druga stranka
počne izvršenje svoje činidbe.

b) AESTIMATUM (CONTRACTUS AESTIMATORIUS)

Aestimatum je kontrakt kojim trgovac ili proizvođač na veliko daje trgovcu na malo ili preprodavcu robu
da je proda, a on se obavezuje da će, po proteku roka, neprodatu robu vratiti, a za prodatu platiti
određenu cijenu, bez obzira na to po kojoj cijeni je robu prodao.
Među rimskim pravnicima, dugo se vodio spor o tome da li se ovakav ugovor ima smatrati za
kupoprodaju, mandatum ili locatio conductio.
Spor je otklonjen time što je ustanovljena posebna actio in factum aestimatoria i time utvrđena njegova
samostalnost.

c) PRECARIUM
Precarium je vrlo stara ustanova, praktikovana još u prvom periodu rimske istorije, pa je sve do
Justinijanovog vremena bila odlično sredstvo za eksploataciju klijenata, oslobođenih robova i dužnika.
Ipak, on je veoma kasno priznat za kontrakt i veoma kasno je dobio kontraktnu zaštitu.
Sastoji se u tome što patron daje klijentu ili oslobođeniku komad zemlje ili stado na korišćenje, ali s tim da
ga u svako doba može uzeti nazad.
Pošto je to obično bio jedini izvor sredstava za izdržavanje prekariste (klijenta ili oslobođenika), on je bio
u potpunoj zavisnosti od volje sopstvenika zemlje i činio je sve da ga odobrovolji da mu je ne uzme.
Kasnije je praktikovano da siromah koji kupuje robu na kredit, dobije istu samo u precarium sve do
isplate cijene.

32
Do klasičnog perioda, precarium je smatran faktičkim odnosom, za čiju zaštitu je bila dovoljna snaga
patrona. U klasičnom pravu je ustanovljen interdictum de precario (znači, imao je državinsku, a ne
kontraktnu zaštitu) kojim je precario dans (sopstvenik zemlje) mogao dobiti nazad svoju zemlju od
prekariste.
Krajem V vijeka, na zapadu je smatran specijalnom vrstom komodatuma, a na istoku je imao zaštitu kao
bezimeni kontrakt.
U Justinijanovom pravu se smatrao bezimenim kontraktom tipa facio ut facias.
Precarium ima sličnosti sa commodatumom. Bitna je razlika u tome što nema roka vraćanja i što prekarist
ni u kom slučaju ne može imati neka prava prema sopstveniku stvari kao što to može komodator. Prvi je
contractus unilateralis, a drugi bilateralis inaequalis.

d) PORAVNANJE (TRANSACTIO)
Poravnanje je sporazum stranaka kojim, uz uzajamne ustupke, rješavaju neke svoje neraščišćene
imovinske odnose.
Oni mogu biti različite prirode: dugovanja i potraživanja nastala ugovorima ili deliktima, stvarnopravni
odnosi (svojina, službenosti itd.), podjela naslijeđa, pitanja miraza itd.
Nužno je da to bude neraščišćeni sporni odnos. Zato se ne može zaključiti poravnanje o sporu koji je već
presuđen. Poravnanje ima isto dejstvo kao i presuda (transactio est instar rei iudicatae).
To znači da je time raniji spor raščišćen i time uništen i ne može se ponovo pokretati.
Ostaje samo novi bezimeni kontrakt – poravnanje.

e) DAVANJE NA PROBU
Davanje na probu je vrlo stara praksa, ali se dugo vodio spor oko njegove pravne prirode.
U postklasičnom pravu, svrstan je među bezimene kontrakte.
Sastoji se u tome što jedna stranka daje drugoj neku stvar da bi ispitala njena svojstva, i, eventualno,
odlučila se da je kupi, da zaključi ugovor o kupoprodaji.
Ovakav ugovor je samostalni obligacioni odnos po čemu se razlikuje od kupovine na probu, pactum
displicenciae, koji je dodatni pakt uz već zaključeni ugovor o kupoprodaji.

IV ZAŠTITA
Bezimeni kontrakti u klasičnom pravu su bili zaštićeni sa condictio ob rem dati, actio doli i pretorskom
actio in factum.
Kasnije je uvedena i actio civilis incerti.
Justinijan je pretorsku actio in factum i civilnu incerti spojio u jednu pod imenom actio praescriptis verbis
ili actio civilis in factum. Pored toga, u Justinijanovom pravu se i dalje mogla upotrijebiti condictio, koja
se sada naziva causa data causa non secuta, ali samo ako je dužnik dolozno onemogućio izvršenje obaveze.
Konačno, Justinijan je uveo još jedno sredstvo – condictio ex poenitentia (kondikcija zbog kajanja) –
kojim je stranka koja je izvršila svoju činidbu mogla, i prije dospijeća obaveze druge stranke, tražiti
povraćaj date stvari i time raskinuti jednostrano ugovor, iako je dužnik spreman da ispuni svoju obavezu.

B) PACTA

I POJAM
Po opšte usvojenom objašnjenju, riječ pacta ima zajednički korijen sa pax (mir), i prvobitno je označavala
izmirenje, poravnjanje, pogdbu između delikventa i deliktom povrijeđenog, sa ciljem da se likvidira
neprijateljski odnos koji je usljed izvršenog delikta nastao između njih.
To značenje mu daje Zakon XII tablica u poznatoj odredbi: u slučaju osakaćenja, ukoliko se ne izmire,
primijeniće se talion.
Zato se još u klasičnom pravu obligacioni odnos koji je nastao iz delikta iniuria i furtum, gasio prostom
saglasnošću volja stranaka – paktom.
Pošto se mirenje obično završavalo obećanjem izvjesne sume novca kao odštete, riječ pactum se počela
upotrebljavati i za označavanje sporazuma koji imaju za cilj zasnivanje obligacionog odnosa.
U klasičnom pravu, paktom se nazivao svaki sporazum (saglasnost volja) stranaka.

33
Prema tome, u najširem značenju riječi, pacta obuhvataju i sve kontrakte, pa se u izvorima govori npr. in
pacto convento societas. Riječ pactum u ovom najširem značenju označava isto što i conventio i
consensus.
Međutim, riječ pactum se kod Rimljana upotrebljavala i u drugom, užem značenju, obuhvatajući sve one
saglasnosti volje, sporazume stranaka koji nisu spadali u kontrakte.
U tom smislu, sve saglasnosti volja se dijele na kontrakte i pakte.
U vremenu kada su samo kontrakti imali zaštitu, kontrakti su predstavljali zaštićene, a pakti nezaštićene
(otuda nudum pactum) sporazume stranaka. Vremenom su, međutim, i neki pakti dobili zaštitu.
Prvo su dobili zaštitu oni pakti dodati ugovorima koji spadaju u negotia bonae fidei.
Kod njih je sudija morao po službenoj dužnosti uzeti u obzir sve okolnosti koje mogu uticati na donošenje
pravične presude.
Među tim okolnostima, u klasičnom pravu su uzimani i sporazumi, pakti koje su stranke zaključivale
istovremeno ili neposredno poslije (in continenti) zaključenog ugovora.
Pritom su ovakvi pakti tretirani kao sastavni dijelovi kontrakta, pa su i bili zaštićeni njegovim tužbama.
Pretori i imperatori su kasnije stvorili mogućnost samostalne zaštite za niz drugih pakta.
Ove zaštićene pakte, Rimljani nisu nikada uvrstili među kontrakte, iako su neki od njih imali potpuno isto
dejstvo kao i kontrakti.
Zato sada imamo dvije vrste pakta: nezaštićene pakte, koje su rimski pravnici nazivali nuda (gola) pacta, i
zaštićene pakte, koje su rimski pravnici nazivali prosto pacta, a srednjevjekovni pravnici pacta vestita
(obučeni), da bi podvukli razliku između njih i nezaštićenih pakta.
Prema tome, Rimljani su izraz pactum upotrebljavali u tri značenja:
- u najširem značenju, sve saglasnosti volja (consensus, conventio)
- u užem značenju, sporazume stranaka koji nisu kontrakti
- u najužem značenju, sporazume stranaka koji imaju zaštitu (actio), ali nisu kontrakti.
Pakta koji pripadaju posljednjoj vrsti ima tri grupe:
- jedni dopunjavaju jedan već postojeći obligacioni odnos
- drugima je pretor dao zaštitu
- trećima su zaštitu dali imperatori.
Srednjevjekovni pravnici su prvu grupu nazvali DODATNA PAKTA (PACTA ADIECTA – jer su pridodati
nekom kontraktu), drugu PRETORSKA (PACTA PRAETORIA – jer im je pretor dao zaštitu), a treću
ZAKONSKA (PACTA LEGITIMA – jer im je zaštita data putem imperatorskih konstitucija – leges).

II PACTA ADIECTA (DODATNI PAKTI)

Pacta adiecta su sporazumi stranaka koje se već nalaze u kontraktnom obligacionom odnosu, koji imaju za
cilj da u izvjesnoj mjeri dopune ili izmijene obaveze dužnika, i to: ili da ih umanje (PACTA AD
MINUENDAM OBLIGATIONEM) ili da ih uvećaju (PACTA AD AUGENDAM OBLIGATIONEM).
Pacta adiecta se zaključuju ili istovremeno sa kontraktom kome su pridodati (in continenti) ili kasnije (ex
intervallo).
Pakti koji imaju za cilj da ublaže dužnikovu obavezu bili su već pred kraj republike zaštićeni na taj način
što je dužnik, u slučaju da ga povjerilac tuži za ispunjenje obaveze iz kontrakta, mogao istaći prigovor
(EXCEPTIO PACTI CONVENTI ili prosto EXCEPTIO PACTI) na osnovu koga će njegovo pravo stečeno
paktom biti zaštićeno.
Prigovor je mogao upotrijebiti bez obzira na to kada je pakt zaključen i to: ako je kontrakt kome je
pridodat stricti iuris, mogao ga je istaći samo u postupku in iure, a ako je bonae fidei, mogao ga je istaći i u
postupku in iudicio, jer je sudija na osnovu bona fides dužan da uzme u obzir sve okolnosti.
Pakti koji imaju za cilj da prošire dužnikovu obavezu, ukoliko su zaključeni ex intervallo, nisu bili zaštićeni
(spadali su u pacta nuda). Ukoliko su zaključeni in continenti, uz kontrakt bonae fidei zaštićeni su počevši
od kraja II vijeka na taj način što su smatrani sastavnim dijelom kontrakta.
Ukoliko su zaključivani in continenti uz kontrakt stricti iuris, u principu nisu zaštićeni (npr. interes uz
mutuum se mogao utužiti samo ako je zaključen u formi stipulacije).
U Justinijanovom pravu, izuzetno, pakti koji su pridodati stipulaciji, ali na istom pismenu, smatraju se
njenim sastavnim dijelom.
Npr. dodatni pakti zaključeni uz ugovor o kupoprodaji, koji, ako su zaključeni istovremeno sa ugovorom
ili neposredno poslije njega (in continenti), postaju sastavni dio kontrakta i zaštićeni su istim sredstvima
kojima i sva ostala potraživanja koja proističu iz njega, su sledeći:

34
 - PACTUM DISPIICIENTIAE (kupovina na probu) na osnovu koga kupac stiče pravo da u
određenom roku po prijemu stvari odustane od odgovora ako mu se stvar ne sviđa
- LEX COMMISSORIA na osnovu koga prodavac dobija pravo da raskine ugovor (sa dejstvom
povratka u pređašnje stanje) ako mu kupac na vrijeme ne isplati cijenu
- IN DIEM ADDICTIO, po kojem će ugovor o kupoprodaji biti poništen ako prodavac nađe
povoljnijeg kupca u određenom roku
- PACTUM DE RETROVENDENDO i PACTUM DE RETROEMENDO, na osnovu kojih kupac stiče
pravo da jednostranom izjavom volje preproda stvar prodavcu, odnosno prodavac stiče pravo da
jednostranom izjavom volje prekupi stvar od kupca, po cijeni po kojoj je kupljena (ako nije
drugačije ugovoreno)
- PACTUM PROTIMISEOS, na osnovu koga je kupac, ako bi htio prodati kupljenu stvar, morao
prvo ponuditi prodavcu da je kupi pod istim uslovima kao i ostali interesenti.

III PACTA PRAETORIA (PRETORSKI PAKTI)

Imenom pretorska pakta nazivamo grupu od pet pakta koje je pretor štitio svojom actio in factum.
Oni su samostalni ugovori i po dejstvu se ne razlikuju od kontrakta. To su:
a) RECEPTUM ARBITRII je sporazum kojim se jedna stranka obavezuje da kao izabrani sudija
(arbiter) presudi spor između dva lica.
Stranke koje su u sporu, pojavljuju se kao druga stranka u paktu.
Dakle, to je ugovor između arbitra i stranaka u sporu.
Zaključenju ovog pakta uvijek je prethodio sporazum između stranaka koje su u sporu, da
rješavanje spora povjere izabranom sudiji, a ne redovnom sudu. Ovakav sporazum se nazivao
COMPROMMISSUM i u klasičnom pravu nije imao posebnu zaštitu (zaštićen je tek u
postklasičnom pravu kao zakonski pakt). Zato je obično zaključivan u formi stipulacije.
Arbiter je sudio ne u redovnom postupku nego extra ordinem. Protiv arbitra koji ne izvrši
primljenu obavezu, pretor nije davao actio in factum radi naknade pričinjene štete, nego ga je
prijetnjom kazne ili uzimanjem zaloge (multis et pignoribus) prisiljavao da svoju obavezu ispuni.
b) RECEPTUM NAUTARUM, CAUPONUM ET STABULARIORUM je ugovor kojim se kapetan
broda, gostioničar ili vlasnik štale u kojoj su se putnici sa robom i konjima odmarali, obavezuje da
primljene (receptae) putnikove stvari, robu i konje vrati neoštećene.
Na osnovu ovog pakta, on je odgovarao za svaku štetu koju bi povjerene stvari pretrpjele za
vrijeme dok se putnik nalazi u gostionici ili na brodu, bez obzira na to ko ju je pričinio i da li je on
za to kriv. Jedino nije odgovoran za štetu nastalu usljed više sile.
Putnik je imao na raspolaganju actio in factum koja je nazivana i actio de recepto.
U kasnom klasičnom i Justinijanovom pravu, ovakva odgovornost brodara, gostioničara i vlasnika
štala podrazumijevala se i za povjerene stvari i bez posebno zaključenog pakta.
Osim toga, ustanovljena je kvazideliktna odgovornost in duplum, ako krađu ili oštećenje izvrše
njihovi namještenici.
c) RECEPTUM AGENTARII je ugovor kojim se bankar (argentarius) obavezuje svom klijentu da će
platiti neki njegov dug prema trećem licu, koji već postoji ili će tek biti zaključen. Bankar je
obavezan samo prema klijentu, a ne i prema njegovom povjeriocu.
Zato, ako odbije da isplati obećani dug, samo klijent može protiv njega podići tužbu.
Receptum argentarii je najčešće zaključivan sa ciljem da pojača kredit klijenta (tada je imao
značaj specijalne vrste jemstva), ali su tim putem postizani i drugi ciljevi (npr. da bankar kod koga
klijent drži svoj novac, isplati klijentove račune u drugom mjestu – neka vrsta mandata).
Tužba koja je strankama stajala na raspolaganju bila je ista kao i kod svih drugih: actio in factum,
odnosno actio de recepto.
Receptum argentarii nije upotrebljavan u istočnim, grčkim provincijama, koje su se služile
jednom grčkom ustanovom sličnom constitutumu. Zato se on u Digestama ne pominje, nego je
potpuno zamijenjen constitutumom. U zapadnom dijelu Imperije, on se dugo zadržao u upotrebi,
tako da je poslužio kao osnov srednjevjekovnim bankarskim poslovima.
d) CONSTITUTUM DEBITI je ugovor kojim se jedna stranka obavezuje da će drugoj stranci u
određenom roku isplatiti neki već postojeći svoj (constitutum debiti proprium) ili tuđi
(constitutum debiti alieni) dug.

35
 Prvobitno je constitutum bio sredstvo da se dužniku, iz milosti, odloži do određenog roka plaćanje
duga. Ako dužnik ni u tom roku ne isplati dug, pretor je davao povjeriocu ACTIO DE PECUNIA
CONSTITUTA, koja je imala za cilj da kazni dužnika koji, pored odgađanja roka, ne plati dug.
U klasičnom pravu, primjena constitutuma je znatno proširena.
Sada se mogao ugovoriti i za tuđi dug (tada je igrao ulogu jemstva) i za sve obaveze, i bez tačno
određenog roka i da bi omogućio zaštitu prirodne obligacije itd., a Justinijan je actio de pecunia
constituta proširio tako da je obuhvatila i slučajeve receptum argentarii (tretirajući ga kao
constitutum debiti alieni) i jednu grčku sličnu ustanovu.
Obično se navodi da constitutum služi i kao novatio.
Međutim, novatio izaziva gašenje starog obligacionog odnosa i nastanak potpuno novog.
Kod constitutuma ne nastupa ni jedno ni drugo: on ne gasi stari obligacioni odnos, nego
povjerilac po izboru može da upotrijebi staru tužbu ili actio de pecunia constituta, a upotrebom te
tužbe, ne gasi se pravo na upotrebu prvobitne tužbe, niti se stvara samostalni novi obligacioni
odnos, jer se obaveza iz constitutuma automatski gasi gašenjem stare obaveze.
e) PACTUM IUSIURANDI nastaje na taj način što se dvije stranke, koje se spore oko postojanja
neke obligacije, ili oko svojine na nekoj stvari, ili imaju bilo kakav drugi spor, sporazumiju da spor
likvidiraju zakletvom. Povjerilac izjavi dužniku da će odustati od svog zahtjeva ako se on zakune
da nije dužan, ili da je on sopstvenik sporne stvari, ili titular spornog prava.
Ako on na to pristane i zakletvu položi, sklopljen je pakt kojim je spor između njih likvidiran.
Ako povjerilac ipak podigne tužbu, dužnik će moći da istakne prigovor da je položio zakletvu, na
osnovu koga će tužba biti odbijena.
Umjesto da pristane na polaganje zakletve, dužnik je mogao da uzvrati povjeriocu ponudu: neka
se povjerilac zakune da postoji dug, odnosno da pravo pripada njemu.
Ako povjerilac na to pristane i položi zakletvu, zaključen je pakt koji ima izvjesno novaciono
dejstvo: povjerilac je dobio pravo na actio de iure iurando, na osnovu koje je imao samo da dokaže
da je on zakletvu položio, pa će tuženi biti osuđen bez ikakvog daljeg ispitivanja njihovih odnosa.

IV PACTA LEGITIMA (ZAKONSKI, IMPERATORSKI PAKTI)

U vrijeme dominata, imperatori su svojim konstitucijama ustanovili zaštitu za još tri pakta: ugovor o
izbornom sudu (comprommissum), obećanje poklona od 500 solida (donatio) i obećanje miraza
(pollicitatio dotis).
Ova tri pakta srednjevjekovni pravnici su nazivali pacta legitima.
Tužbu koju su za njihovu zaštitu imperatori stvorili, Justinijan je nazvao CONDICTIO EX LEGE i ona je
stricti iuris.

a) COMPROMMISSUM je sporazum stranaka koje imaju da riješe neki međusobni spor, da njegovo
rješavanje povjere nekom izabranom sudiji (arbitru), a ne redovnom sudu.
Na osnovu ovakvog sporazuma, oni zatim zaključuju sa izabranim sudijom pakt receptum arbitrii.
Iako je praksa izbornog sudstva bila jako raširena već od perioda principata, comprommissum je
dobio samostalnu zaštitu tek u Justinijanovom pravu. Prije toga, stranke su pribjegavale
stipulaciji.
b) OBEĆANJE MIRAZA (POLLICITATIO DOTIS) – Miraz je praktikovan počev od perioda
republike, ali se on tada ugovarao u formi stipulacije ili dotis dictio, ili acceptilatio (ako se miraz
sastoji u oslobođenju od duga), ili neposrednim prenošenjem svojine (datio).
Konstitucijom Teodosija II i Valentijana III, koja je izdata sredinom V vijeka n.e., priznato je
pravo mužu da tužbom ostvari usmeno obećani miraz.
c) OBEĆANJE POKLONA (POLLICITATIO DONATIONIS) – Poklon (donatio) postoji uvijek onda
kada se neki pravni posao obavi uz animus donandi tj. uz isključivu namjeru da se poveća imovina
jedne stranke – poklonoprimca, na račun imovine druge stranke – poklonodavca.
To se može postići različitim pravnim poslovima: faktičkim prenošenjem svojine (mancipacijom
ili tradicijom), stipulacijom, ustupanjem potraživanja, otpisom duga itd.
U osnovi svakog poklona leži pakt, koji sve do Justinijana nije imao posebnu zaštitu nego je, ako
se željela obezbijediti zaštita, morao biti zaodjenut u neku od zaštićenih formi.
Iako su pokloni nesumnjivo praktikovani kroz cijelu rimsku istoriju, rimsko pravo je, sve do
hrišćanskog perioda, nastojalo da ih ograniči i podvrgne kontroli: svi propisi koji su od tog
vremena poznati, govore samo o zabranama.

36
 Najstariji među njima (iz 204. godine pr.n.e.) zabranjuje, pod prijetnjom četvorostruke kazne,
svaki poklon advokatima. Istovremeno proglašava da su pokloni preko određene vrijednosti, ako
su dati licima van porodice, prirodne obligacije.
Drugi propis (iz 149. godine prije n.e.) zabranio je magistratu da prima poklone od svojih
građana.
Konačno, praksa tokom klasičnog perioda je zabranila poklone između bračnih drugova.
Sva ova ograničenja su ustanovljena da bi se spriječile izvjesne zloupotrebe.
Prvo ograničenje ustanovljeno je da bi se spriječilo neobjektivno zastupanje stranaka radi novca, i
da bi se spriječilo siromašenje porodica rasturanjem porodične imovine.
Drugo, da bi se spriječio taj vid pljačke od strane magistrata, a treće u cilju zaštite braka koji je bio
veliki problem ovog perioda. Paulus, citirajući Sextusa Cecilusa, pravda ovu zabranu time da ne bi
održavanje braka i dobri odnosi supružnika bili kupovani novcem, a Proculus je pravda time da ne
bi neko zbog ljubavi prema bračnom drugu, bio opljačkan.
Počevši od IV vijeka n.e., kurs prema poklonima se mijenja.
Pala su u zaborav sva stara ograničenja poklona.
Umjesto toga, pokloni su podvrgnuti kontroli: propisano je da ugovor o poklonu mora biti zaključen u
prisustvu susjeda kao svjedoka (kasnije zaboravljen uslov), u pismenoj formi i registrovan u posebnoj
kancelariji. U protivnom, ugovor je ništav.
Kasnije, pokloni obećani bračnom drugu prije braka, ako nisu veći od 200 solida, nisu morali biti
registrovani.
U Justinijanovom pravu, svi pokloni ispod 500 solida ne moraju biti registrovani.
Za njihovu utuživost, dovoljna je prosta saglasnost volja.
Tek tada je donatio, i to samo onaj čija vrijednost ne prelazi 500 solida, postao pactum legitimum.
Poklon se zaključuje isključivo u interesu poklonoprimca.
Ipak, on ne može imati nikakve obaveze prema pokonodavcu ukoliko poklon nije primio pod nekim
uslovom ili pod nalogom.
Međutim, poklonodavac pored osnovne obaveze da poklonoprimcu preda stvar, odgovara i za sve štete
koje je pričinio poklonoprimcu namjerno ili iz teškog nehata (npr. poklonio mu bolesnu životinju koja je
zarazila njegove), kao i za evikciju i fizičke nedostatke stvari.

C) OBLIGACIJE KOJE NASTAJU IZ NEDOZVOLJENIH RADNJI – DELICTA

1. DELIKTNA ODGOVORNOST

I ISTORIJA
Delicta su nedozvoljene radnje.
Vrlo rano, Rimljani su pravili razliku između DELICTA PUBLICA i DELICTA PRIVATA.
DELICTA PUBLICA, koji su nazivani i CRIMINA, su nedozvoljene radnje za koje se smatralo da
predstavljaju napad na osnove društvenog poretka, pa su izazivale javnu represiju u vidu smrtne kazne,
progonstva, batinanja ili novčane kazne u korist države.
DELICTA PRIVATA su nedozvoljene radnje koje su smatrane manje opasnim, pa nisu izazivale javnu
represiju, nego obavezu za delikventa da plati nešto oštećenom licu.
Dakle, iz ovih delikata se rađa obligacija.
Za takve obligacije su rimski pravnici govorili da nastaju ex delicto, a uobičajeno je da se nazivaju
deliktnim obligacijama ili prosto deliktima (delicta).
Razlika između ove dvije grupe delikta u početku nije bila tako jasna, jer su i neka delicta privata izazivala
osvetu (krvna osveta, talion), što je karakteristično za delicta publica, a i obligacioni odnos koji se iz njih
rađao, imao je dugo kazneni karakter.
Naime, po vladajućem mišljenju, u početku se iz izvršenog delikta rađalo samo pravo oštećenog na krvnu,
tj. neograničenu osvetu prema delikventu.
Nešto kasnije, osveta je bila ograničena na vraćanje iste takve povrede – talion (po principu „oko za oko,
zub za zub“).
37
Tragovi ovog sistema nalaze se još u Zakonu XII tablica u odredbi koja propisuje da će se, ako neko
osakati drugog, a sa njim se ne izmiri na drugi način (najčešće ugovaranjem otkupa), primijeniti talion.
Na nešto višem stupnju razvitka, talion biva potiskivan izmirenjem preko posrednika koje se obično
završavalo plaćanjem izvjesne naknade oštećenom.
Njena visina je određivana pogodbom (dobrovoljna kompozicija).
Dakle, tu obligacioni odnos nije nastajao samim izvršenjem delikta, nego tek sporazumom stranaka
povodom izvršenog delikta.
Sa jačanjem države, kompozicija postaje obavezna, a visinu naknade određuje država zakonom (zakonska
kompozicija). Sada izvršeni delikt rađa obavezno i neposredno, samim izvršenjem, obligaciju između
delikventa i oštećenog, ali suma koju je delikvent morao platiti oštećenom ima karakter kazne, jer se ne
mjeri visinom pričinjene štete, nego težinom djela, društvenom opasnošću djela, koju je pravo unaprijed
odmjerilo za pojedine grupe slučajeva.
Vremenom se rimsko pravo postepeno oslobađalo ovakvog kaznenog gledanja na posljedice delikta, i sve
više uvodilo naknadu štete, ali nikada nije uspjelo da ga se oslobodi.
Ni krug nedozvoljenih radnji u koje spadaju delicta privata nije bio sasvim jasno razgraničen od kruga
nedozvoljenih radnji koje spadaju u delicta publica.
U vrijeme Zakona XII tablica, krug delicta publica je bio vrlo mali.
Obuhvatao je samo ubistvo paterfamilijasa (parricidium) i pobunu (perduelio).
To je razumljivo s obzirom na nerazvijene društvene funkcije i relativno jednostavnu borbu sa
potčinjenim društvenim klasama.
Svi ostali delikti, među kojima i ubistva, tjelesne povrede itd., smatrani su privatnim deliktima i rađali su
obligaciju.
Sa jačanjem države, širenjem državnog aparata i sve složenijom strukturom rimskog društva, mnoge od
tih nedozvoljenih radnji svrstavane su među delicta publica, ali mnoge od njih su vrlo dugo, ili do kraja
rimske istorije bile istovremeno smatrane privatnim deliktima, pa je oštećeni mogao da bira da li želi
građanskopravnu ili krivičnu sankciju za delikventa. Npr. to je bio slučaj sa krađom, uvredom itd.
Sve ove činjenice navode na zaključak da se cijela istorija delikta u rimskom pravu kreće u dva pravca:
širenje kruga delicta publica i razvitak pojma naknade štete kao redovne posljedice delicta privata.

II KARAKTERISTIKE
Deliktne obligacije su uvijek u rimskom pravu bile drugačije regulisane u odnosu na kontrakte.
Neke od tih razlika su sledeće:
a) Krug lica koja su doli capax, tj. koja su deliktno odgovorna, čije radnje mogu stvoriti deliktnu
obligaciju, uvijek je bio širi od kruga lica koja imaju poslovnu sposobnost.
Pošto je sankcija za izvršeni delikt bila vezana za fizičku ličnost delikventa, doli capax su sva lica
koja imaju fizičku ličnost bez obzira na njihov status libertatis, status civitatis i status familiae i
bez obzira na uzrast.
Zato su u Zakonu XII tablica doli capax i robovi i djeca.
U klasičnom pravu su bili izuzeti infantes, infantiae proximi i duševno bolesni.
Kada je osveta na fizičkoj ličnosti delikventa (koja je u starom pravu ležala u osnovi odgovornosti
delikventa svojom fizičkom ličnošću) bila vremenom potisnuta i zamijenjena novčanom
naknadom, to nije ukinulo deliktnu odgovornost robova i lica alieni iuris, koji nemaju svoju
imovinu niti su poslovno sposobni, nego je stvorilo ustanovu noksalne odgovornosti
paterfamilijasa.
b) Pitanje dejstva smrti i capitis deminutio stranaka u deliktnoj obligaciji bilo je regulisano na način
potpuno suprotan načinu na koji je to pitanje bilo regulisano kod kontraktnih obligacija.
Deliktne obligacije su uvijek bile strogo intuitu personae. Zato su se gasile smrću jedne od
stranaka.
U početku su one bile i pasivno i aktivno nenasljedive: delikt je stvar koja se tiče samo delikventa i
neposredno oštećenog. U klasičnom pravu su nasljednici oštećenog mogli, u nekim slučajevima i
jednim složenim mehanizmom, tražiti izvršenje deliktne obligacije.
Ali, nasljednici delikvenata nikada nisu bili obavezni da ispune deliktnu obligaciju.
U Justinijanovom pravu su bili obavezni jedino da vrate predmete koje je delikvent pribavio
deliktom, a koji su se nalazili u njegovoj zaostavštini.
Capitis deminutio stranke je imao za posljedicu gašenje svih njenih kontraktnih obaveza: muž nije
bio obavezan:
- da plati dugove svoje žene u manus braku koje je prije zaključenja braka primila ugovorom
38
 - paterfamilias nije bio odgovoran za kontraktne obaveze adrogiranih lica
- kontraktne obaveze slobodnog čovjeka koji je postao rob, niko nije bio obavezan da plati.
Međutim, potpuno suprotno dejstvo je capitis deminutio imao na deliktne obligacije.
Pošto je delikvent i dalje imao fizičku ličnost, on je i dalje bio odgovoran i nosio je tu svoju
odgovornost sa sobom gdje god bio: svaki njegov paterfamilias ili gospodar biće noksalno
odgovoran. Iz istih razloga, rob delikvent, ako bude oslobođen, ostaje i dalje odgovoran, ali sada
neposredno, a ne preko noksalne odgovornosti gospodara.
Capitis deminutio oštećenog, međutim, gasi obligaciju, jer oštećeni tada nema više sposobnosti da
sam putem tužbe ostvari potraživanje, a za njegovog novog gospodara ili paterfamilijasa pravo
nije predviđalo nikakvo sredstvo da to ostvari.
c) Neke karakteristike deliktne odgovornosti u klasičnom pravu bile su ostatak nekadašnjeg
shvatanja da je ona osveta, a ne naknada pričinjene štete.
To je, prije svega, kumulativna odgovornost sadelikventa: ako je delikt izvršilo više lica, rađalo se
toliko samostalnih obligacija koliko je bilo saizvršilaca i svaki od njih je bio obavezan da naknadi
cijeli iznos štete. Samo u slučajevima koje je predvidio LEX AQUILIA, sadelikventi su odgovarali
solidarno.
Iz istih razloga su neke penalne tužbe (koje povlače kaznu u vidu višestruke naknade štete) gubile
taj karakter ako se ne upotrijebe za godinu dana po izvršenom deliktu.
Smatralo se da čovjek normalno na uvredu reaguje odmah i odmah traži osvetu, pa se zato
pretpostavljalo da oštećeni koji za godinu dana nije podigao tužbu nije bio ili nije više uvrijeđen,
pa mu ne treba osveta, nego samo jednostruka naknada štete.
Konačno, iz istih razloga su se deliktne obligacije uvijek mogle gasiti prostim paktom – nije bio
potreban nikakav svečani akt.

III KLASIČNO PRAVO

U klasičnom pravu, bila je izgrađena teorija delikata, koja je dodala neke nove karakteristike deliktne
odgovornosti.
Njihova posljedica je bila da se suzio krug nedozvoljenih radnji koje su smatrane deliktima i da se iz njih
izdvojila grupa slučajeva koji su u postklasičnom pravu nazvani zajedničkim imenom kvazidelikti.
Naime, smatralo se da će postojati delikt samo onda ako je šteta nastupila djelatnošću, aktivnom radnjom,
činjenjem delikventa.
Šteta nastala usljed nečinjenja, usljed propuštanja da se nešto učini, nije rađala deliktnu odgovornost.
Nečinjenje je povlačilo samo eventualnu kontraktnu odgovornost za naknadu štete.
Osim toga, za deliktnu odgovornost se tražilo da je šteta nastupila i da je nastupila neposredno iz radnje
delikventa (corpori corpore datum).
Rimljani nisu poznavali teoriju posredne uzročne veze.
Zato nije smatrana deliktnom, odgovornost gostioničara za štete koje pričine gostima članovi njegove
porodice, robovi ili namještenici, kao ni odgovornost u drugim slučajevima kvazidelikata.
Isto tako, zato nema delikta ni onda ako neko npr. iz sažaljenja, isiječe veze kojima je rob radi kazne bio
obješen o drvo, pa rob pobjegne. Gospodar je pretrpio štetu, ali ne neposredno od sječenja veze, nego od
bježanja.
Ili, ako neko preplaši tuđeg konja koji upadne u potok i udavi se (jer nema neposrednog dejstva koje bi
postojalo da ga je on gurnuo u potok). Ili, ako neko zatvori roba, pa on umre od gladi (negativna radnja –
nečinjenje).

IV KLASIFIKACIJA DELIKATA
Staro ius civile je poznavalo dva važnija delikta: INIURIA i FURTUM.
Zakon XII tablica pominje i nekoliko delikata koji su vrlo rano bili sankcionisani na drugi način.
To su: sječenje tuđeg drveta, napasanje stoke na tuđem zemljištu, ugrađivanje u zgradu tuđe grede, utaja
pupiline imovine od strane tutora itd.
U toku republike, ius civile je dobilo dva nova delikta: DAMNUM INIURIA DATUM i RAPINA.
Početkom principata, pretor je ustanovio nekoliko delikata koji se zato nazivaju PRETORSKI DELIKTI.
Među njima, najvažniji su: DOLUS MALUS, METUS i FRAUS CREDITORUM.

2. DELIKTI STAROG IUS CIVILE-a

a) INIURIA
39
I ZAKON XII TABLICA
Zakon XII tablica je pod iniuria smatrao lake tjelesne povrede (npr. šamar, tuča, nasilno privremeno
lišenje slobode), koje nisu povlačile osakaćenje niti dugo liječenje.
On je propisivao da je u takvom slučaju delikvent dužan platiti povrijeđenom 25 asa.
Zakon XII tablica je poznavao još dva slučaja tjelesne povrede: trajno osakaćenje ili onesposobljenje bilo
kojeg dijela tijela (MEMBRUM RUPTUM) i prelom kosti koji nije za posljedicu imao trajno osakaćenje
(OS FRACTUM).
U prvom slučaju, Zakon je propisivao da će se, ukoliko se delikvent i povrijeđeni ne sporazumiju
drugačije, primijeniti talion, tj. delikventu će biti osakaćen isti dio tijela koji je i on osakatio povrijeđenom.
Prema tome, talion će se primjenjivati samo onda ako se stranke ne izmire, tj. sporazumiju da na drugi
način (najčešće novčanom naknadom ili životinjama) riješe svoj spor.
Ovdje je, dakle, osveta potisnuta dobrovoljnom kompozicijom.
U drugom slučaju, Zakon je propisivao da je delikvent dužan platiti 300 asa ako je povrijeđeni slobodan
čovjek, a ako je rob 150.
Interestantno je obratiti pažnju na činjenicu da se povreda roba smatrala povredom čovjeka, pa se tako i
kažnjavala. Tada je ropstvo još uvijek bilo nerazvijeno i patrijarhalno, u kome je rob smatran članom
familije i saradnikom. Tek sa daljim razvitkom ropstva, rob postaje stvar, pa lex Aquilia povredu roba ne
tretira više kao povredu čovjeka (iniuria), već kao oštećenje stvari (damnum iniuria datum).
Ova dva delikta, Zakon XII tablica nije nazivao iniuria, iako imaju mnogo zajedničkih osobina.
Vjerovatno zato što njihova sankcija nije ranije ulazila u sferu ius, već u sferu fas, tj. religijskog prava koje
je, prije učvršćenja države, regulisalo odnose čovjeka sa bogovima, a time i mnoge imovinske i društvene
odnose.
Talion je bio jedna od tipičnih religijskih sankcija tog vremena.
Međutim, već u periodu republike, vjerovatno kada su se fas i ius potpuno odvojili, i ova dva delikta su
smatrana injurijom.
Mnogi autori uvrštavaju u injuriju još dva slučaja predviđena Zakonom XII tablica: MALUM CARMEN i
OCCENTATIO, koji se sastoje u vradžbinama i izgovaranju magijskih formula upravljanjem na nanošenje
štete drugome.
Međutim, ovi slučajevi ne spadaju u injuriju, jer su delicta publica, gone se krivičnim postupkom i povlače
smrtnu kaznu.

II PRETORSKO PRAVO
Propisi Zakona XII tablica nisu dugo ostali u primjeni.
Već u prvim danima naglog razvitka Rima, u drugoj polovini republike, iniuria je počela trpiti krupne
promjene.
Dalje učvršćenje i obrazovanje državnog aparata i pooštrena borba za klasnu i ličnu bezbijednost
robovlasnika, sa jedne strane, i sve češći neredi i manji i veći napadi na pojedine pripadnike vladajuće
klase, sa druge strane, učinili su da su teške tjelesne povrede izdvojene iz injurije i pretvorene u delicta
publica.
Surovija eksploatacija robova izdvojila je tjelesnu povredu roba iz injurije i premjestila u damnum iniuria
datum (oštećenje stvari).
Znatno smanjena vrijednost novca učinila je novčane naknade predviđene Zakonom malim.
Novi uslovi su, prepuštajući zaštitu fizičke ličnosti krivičnom pravu, nametnuli potrebu građansko-pravne
zaštite drugih dobara, koja u doba Zakona XII tablica nisu bila od takvog značaja, ili su bila dovoljno
zaštićena patrijarhalnim moralom i religijskim vjerovanjima.
Npr. takva dobra su: čast žene i djece i ugled građana.
Zato prvenstveno pretor, a zatim zakoni i klasični pravnici, pokazuju veliku aktivnost u oblasti injurije.
Rezultat te aktivnosti je potpuno ukidanje odredbi Zakona XII tablica i ustanovljenje potpuno novih
pravila o injuriji.
Umjesto unaprijed određenih novčanih sankcija (legalne kompozicije), za svaki pojedini slučaj uvedena je
jedinstvena tužba koja se upotrebljavala u svim slučajevima injurije, ACTIO INIURIARUM
EASTIMATORIA.
Ona je stavljala u dužnost rekuperatorima u postupku in iudicio da, prema okolnostima, odrede visinu
naknade. Visina naknade nije se određivala visinom pričinjene štete, nego opasnošću djela.

40
Zato ova naknada nema karakter tužbe: mogla se upotrijebiti samo u roku od godinu dana, nenasljediva je
ni aktivno ni pasivno, mogla se kumulativno tražiti kazna od svih učesnika u izvršenju injurije, povlačila je
infamiju za osuđenog, povlačila je noksalnu odgovornost itd.
Posebnim ediktima, pretor je proglasio za injuriju:
- javno vrijeđanje pogrdnim izrazima učinjeno od više lica (CONVICIUM – zajedničko vikanje,
mačja serenada)
- napad na čast i poštene žene i maloljetnika pogrdnim dobacivanjima, ponudama, praćenjem,
odvođenjem pratioca (jer se poštene žene i maloljetnici nisu smjeli pojavljivati na javnom mjestu
bez njih)
- svaki drugi napad na ugled građanina učinjen sa namjerom da se umanji njegova čast (infamandi
causa factum).
Time je iniuria umjesto nekadašnje tjelesne povrede dobila karakter UVREDE (CONTUMELIA).
U Sulino vrijeme, injurijom se smatrala i povreda domaćeg mira (prodiranje u stan) učinjena infamandi
causa. Time je injurija prodrla i u drugu sferu – zaštitu imovine.
Polazeći odatle, pravnici su, počev od kraja republike, počeli upotrebljavati ACTIO INIURIAE u svim
onim slučajevima u kojim se napad na imovinu ili uživanje neke stvari (svoje ili tuđe, koja je u pritežanju),
može smatrati povredom časti.
Npr. ako neko baca đubre u susjedno dvorište, prolazi preko njegovog imanja, smeta mu da dolazi na
njivu, smeta mu da lovi ribu, neosnovano ga optuži itd.
Time je injurija dopunjavala zaštitu svojine i državine.

III KLASIČNO I POSTKLASIČNO PRAVO

Klasični pravnici su pod injuriju podveli mnoge druge radnje kojima se neko lice vrijeđa ili omalovažava.
Npr. sprečavanje nekoga da prolazi ulicom, da ide u pozorište, da koristi javna dobra, vrijeđanje njegove
djece, robova itd.
U vrijeme Konstantina, tome su pridodati i neki drugi slučajevi, među kojima naročito veliki značaj imaju
napadi na staleške privilegije i uznemiravanje drugog zato što je hrišćanin.
Još u Sulino vrijeme, postojali su neki teži slučajevi injurije povjereni posebnoj kvestiji (questio iniuris).
Questio je krivični sud, ali je postupak zbog injurije pred njim zadržao u izvjesnoj mjeri privatni karakter:
pokreće se samo na tužbu uvrijeđenog, a izrečena kazna pripada njemu.
Polazeći odatle, u vrijeme dominata su svi teži slučajevi injurije mogli biti gonjeni i po krivičnom postupku
i kažnjeni javnom kaznom.
Justinijanovo pravo dozvoljava povrijeđenom da u svim slučajevima bira između privatne i javne kazne.
Tako injurija nikada nije izgubila svoj karakter privatnog delikta.

b) FURTUM

I ZAKON XII TABLICA

Furtum je delikt protiv imovine nekog lica, koji je najbliži savremenom krivičnom djelu krađa, ali se
nikada nije poklapao sa savremenim pojmom krađe, nego je uvijek bio širi.
Tako, furtum je, pored uzimanja pokretne stvari u namjeri prisvajanja (to je u savremenim pravima
krađa), obuhvatao uvijek slučajeve koji u savremenim pravima predstavljaju utaju ili pljačku (prisvajanje
povjerene ili nađene stvari); slučajevi furtum usus u savremenim pravima obuhvataju nekoliko raznih
krivičnih djela. Osim toga, jedno vrijeme je furtum obuhvatao i prisvajanje nepokretnih stvari – što u
savremenim pravima nije krađa itd.
Prije Zakona XII tablica, furtum je postojao samo onda kada je lopov uhvaćen na djelu, ili je ukradena
stvar pronađena kod njega, na osnovu specijalnog religijskog ceremonijala – PERQUISITIO LANCE ET
LICIO – koji se sastojao u tome što je pokradeni go, opasan samo keceljom (ili koncem – licium) sa
zdjelom (ili čašom – lanx) u ruci i praćen od rođaka i prijatelja, vršio pretres stana onoga kome vode
ostavljeni tragovi krađe.
Sličan ceremonijal poznat je mnogim primitivnim narodima.
Nesumnjivo je da njegov osnov leži u nastojanju da se otkloni mogućnost podmetanja krađe (zato
pokradeni dolazi go i sa zauzetim rukama) i da je taj cilj zaodjenut u religijski ceremonijal (što je redovan
način regulisanja odnosa kod primitivnih naroda).
I u jednom i u drugom slučaju, lopov je bio predavan na raspolaganje pokradenom.
Zakon XII tablica je proširio furtum, smatrajući za lopova (fur) i onoga koji nije ni uhvaćen na djelu, ni na
osnovu perquisitio lance et licio, nego je na drugi način utvrđeno da je on ukrao.
41
Ovakav lopov je nazvan FUR NEC MANIFESTUS (neuhvaćeni lopov), za razliku od FUR MANIFESTUS
(lopova uhvaćenog na djelu ili na osnovu perquisitio). Kao specijalne, teže vrste lopova, Zakon smatra
noćnog lopova i lopova koji se pri krađi branio oružjem. Tako sada imamo tri vrste furtuma:
a) NOĆNA KRAĐA I KRAĐA SA UPOTREBOM ORUŽJA – pokradeni je imao pravo ovakvog
lopova, ako ga je uhvatio na djelu, ubiti na licu mjesta, ne čekajući intervenciju magistrata, ali je
prethodno morao vikom sazvati susjede (ploratio). Prema tome, u ovom slučaju se ne rađa
nikakav obligacioni odnos.
b) FURTUM MANIFESTUM – pokradeni u tom slučaju nije smio sam kazniti uhvaćenog lopova,
nego ga je morao odvesti kod magistrata, koji ga je osuđivao na batinanje, a zatim, ako je rob, na
smrt bacanjem sa Tarpejske stijene, a ako je slobodan čovjek, dosuđivao ga je pokradenom u
dužničko ropstvo. Ako je bio maloljetnik, predavao ga je pokradenom da mu radom naknadi štetu.
U svim ovim slučajevima, lopov se mogao osloboditi fizičkih kazni, ako se sa pokradenim sporazumio
(prostim paktom) da mu plati otkupninu.
Posebnu sankciju predvidio je Zakon XII tablica za onoga u čijoj je kući na osnovu perquisitio lance et
licio, pronađena ukradena stvar, ali se nije moglo utvrditi da je on lopov.
Protiv njega je pokradeni mogao podići posebnu tužbu ACTIO FURTI CONCEPTI na osnovu koje je
osuđivan da plati trostruku vrijednost ukradene stvari, a on je mogao, ako utvrdi ko mu je stvar
podmetnuo, podići protiv njega posebnu tužbu ACTIO FURTI OBLATI), na osnovu koje je dobijao regres
za plaćenu trostruku vrijednost ukradene stvari.
c) Ako lopov nije uhvaćen na djelu, niti je kod njega nađena ukradena stvar prilikom pretresa, krađa
se nazivala FURTUM NEC MANIFESTUM. Protiv takvog lopova, pokradeni je mogao pokrenuti
samo redovan postupak (per sacramentum) na osnovu koga je on osuđivan da plati pokradenom
dvostruku vrijednost pokradene stvari.

II PRETORSKO I KLASIČNO PRAVO

Aktivnošću pretora i jurisprudencije, pojam furtuma je znatno proširen.
Furtumom se sada smatra svaka povreda tuđe imovine koja nije obuhvaćena drugim deliktima, a ne samo
oduzimanje stvari, kako je to Zakon XII tablica uzimao.
U periodu principata se osjeća težnja za sužavanjem pojma furtuma.
Istovremeno, njegovi elementi su preciznije definisani, a sankcija je nešto izmijenjena i znatno dopunjena.
Furtum je sada šire shvaćen utoliko što se smatra da postoji ne samo kada lopov stvar uzme i odnese od
sopstvenika, nego u svim onim slučajevima u kojima neko, bilo kakvom prevarnom radnjom, liši
sopstvenika stvari ili je prisvoji, bez obzira na to na koji je način došao do nje.
Zato mnogi rimski pravnici smatraju da može doći do krađe nepokretnosti (ako zakupac ili drugo lice
kome je ona povjerena proda zemlju) i da se ima osuditi za krađu roba lice koje skloni roba koji bježi da ga
sopstvenik ne nađe, sekvestar koji ne vrati povjerenu stvar, lice koje negira da mu je stvar data u depozit
itd.
Osim toga, smatrala se krađom i nedozvoljena upotreba povjerene stvari (kod depozita, posluge, zaloge),
bez namjere da se oduzme svojina sopstveniku. Takva krađa se nazivala KRAĐA UPOTREBE (FURTUM
USUS).
Štaviše, smatralo se i da sopstvenik može da izvrši krađu sopstvene stvari, ako je prevarno uzme od lica
koje ima pravo da je drži (npr. od uzufruktuara, zakupca, založnog povjerioca). Takav slučaj se nazivao
FURTUM POSSESSIONIS (KRAĐA DRŽAVINE) za razliku od drugih slučajeva koji su nazivani FURTUM
REI. Isto tako, smatralo se da rob koji pobjegne time vrši krađu samog sebe.
U klasičnom pravu, bila je ukinuta tjelesna kazna svake vrste za sve slučajeve furtum manifestum i
zamijenjena četvorostrukom naknadom vrijednosti stvari, koja se ostvaruje sa ACTIO FURTI
MANIFESTI.
Pretor je istovremeno stvorio još dvije tužbe: ACTIO FURTI PROHIBITI – protiv onoga koji se odupire
kućnom pretresu, a koja je upravljena na četvorostruku vrijednost stvari, i ACTIO FURTI NEC EXIBITI –
protiv lica koje odbija da odmah preda stvar koja je pri pretresu pronađena. Obe tužbe su nestale u
postklasičnom pravu zajedno sa tužbama FURTI CONCEPTI i FURTI OBLATI.
Da bi se uzimanje ili korišćenje tuđe stvari smatralo krađom, bilo je potrebno:
- da je učinjeno sa namjerom da se izvrši krađa (animus furandi)
- da je izvršeno u cilju pribavljanja koristi (animus lucri faciendi) – zato, ako bi neko uzeo tuđu
stvar, pa je bacio u more bez sopstvenog materijalnog interesa, neće postojati furtum
- da je ukradena stvar tuđa – zato, ako neko uzme tuđu stvar misleći opravdano da je njegova, ili
stvar koja je ničija, neće izvršiti furtum.
42
Pored građanskopravne sankcije za furtum, razvijala se paralelno i krivičnopravna.
Još je Sula (LEX CORNELIA DE SICARIIS) propisao krivičnu odgovornost za naoružanog lopova.
Avgust ju je proširio i na krađu stvari za javnu upotrebu, a kasnije je proširena i na mnoge druge
slučajeve.
U svim ovim slučajevima, pokradeni je mogao birati između građanskopravne tužbe (kojom se služio
protiv lopova od koga se mogla naplatiti novčana kazna) i krivične tužbe (koju je obično upotrebljavao
protiv insolventnog lopova).

III POSTKLASIČNO I JUSTINIJANOVO PRAVO

Razlika između furtum manifestum i nec manifestum se zadržala i u Justinijanovom pravu.
Perquisitio lance et licio je zamijenjen neformalnim (neritualnim) pretresom.
Izgrađen je pojam saučesnika u krađi, koji je obuhvatio sva lica koja su pomagala ili prikrivala ukradene
stvari. Oni su kažnjavani kao i fur nec manifestus.

IV ZAŠTITA
Tužbe protiv lopova mogao je u početku podići samo sopstvenik ukradene stvari.
U klasičnom i Justinijanovom pravu, moglo ih je podići svako lice koje ima interes da stvar bude
sačuvana. Npr. to su zakupac, poslugoprimac i sva lica koja sopstveniku odgovaraju za custodia, ali ne i
depozitar, jer on odgovara samo za dolus i culpa lata.
ACTIO FURTI NEC MANIFESTI se mogla podići ne samo protiv kradljivca, nego i protiv njegovih
saučesnika i pomagača i to sa kumulativnim dejstvom.
Iako penalna tužba, actio furti je bila trajna, što znači da njena upotreba nije bila vremenski ograničena.
Osuda po njoj uvijek je povlačila infamiju.
Zbog ove njene posljedice, ona se nije mogla upotrijebiti u svim onim slučajevima u kojima tužilac ne bi
trebalo da dopusti da dođe do infamije osuđenog. Zato se ova tužba nije mogla upotrijebiti između
roditelja i djece, bračnih drugova i oslobođenika i njegovog patrona.
Sve ove tužbe upravljene su samo na to da lopov plati kaznu, a ne i na povraćaj ukradene stvari.
Zato je pokradeni morao, ukoliko nije pri hvatanju lopova oduzeo stvar, pokrenuti poseban paralelan
postupak da bi dobio nazad ukradenu stvar ili njenu vrijednost.
Osim toga, pokradeni se mogao poslužiti i jednom kondikcijom (CONDICTIO FURTIVA) kojom je,
smatrajući da se nalazi u kvazikontraktnom odnosu sa lopovom, tražio da lopov prenese svojinu stvari na
njega ili mu plati njenu vrijednost.
Ova kondikcija je anomalija: pokradeni krađom nije izgubio svojinu, pa zato nema potrebe da se ona
prenosi na njega. Ali, ona je, po Gajusovim riječima, uvedena ODIO FURUM (na štetu lopova), jer se time
pokradeni oslobađa obaveze da dokazuje svoju svojinu što bi morao raditi ako upotrijebi svojinsku tužbu,
već samo dokazuje postojanje krađe.
Osim toga, ovu kondikciju može podići i protiv onog lopova kod koga se stvar više ne nalazi (pa se zato
svojinske tužbe ne mogu podići), kao i protiv njegovih nasljednika.

c) DAMNUM INIURIA DATUM

I ZAKON XII TABLICA

Damnum iniuria datum je oštećenje tuđe stvari bez namjere pribavljanja koristi za sebe.
Zakon XII tablica je predviđao više takvih slučajeva, ali ih nije smatrao jedinstvenim deliktom, već
samostalnim deliktima i predviđao za svaki od njih posebno sredstvo zaštite.
Npr. to su bili sledeći slučajevi:
- namjerno paljenje tuđe kuće ili sijena koje se nalazi u blizini kuće.
Ovakva radnja smatrana je jednim od najtežih delikata, pa je kažnjavana i smrtnom kaznom uz
prethodno šibanje.
- teškim deliktom smatralo se i namjerno preoravanje tuđih usjeva ili njihovo uništenje drugim
načinom. I on je kažnjavan smrtnom kaznom ili, ako je izvršilac maloljetnik, njegovim
predavanjem oštećenom da radom nadoknadi štetu.
- nehatna, nenamjerna paljevina kuće, koja je kažnjavana naknadom štete ili šibanjem
- sječenje tuđeg drveta, koje je kažnjavano novčanom kaznom od 25 asa
- štete koje pričine tuđe životinje kažnjavane su time što je na osnovu actio de pauperiae, životinja
predavana oštećenom.

43
II LEX AQUILIA
Jedinstveni delikt čija je sadržina oštećenje tuđe imovine, stvoren je u III vijeku pr.n.e. jednim
plebiscitom, koji je kasnije dobio naziv LEX AQUILIA DE DAMNO.
LEX AQUILIA je sadržao tri poglavlja.
U prvom poglavlju je propisivao da li će lice koje ubije tuđeg roba ili četvoronožnu životinju koja živi u
stadu, biti obavezno da naknadi štetu u iznosu najveće vrijednosti koju su taj rob ili životinja imali u toku
prethodne godine.
U drugom poglavlju je predviđena odgovornost sapovjerioca (adstipulatora) koji oprosti dug na štetu
ostalih sapovjerilaca. U klasičnom pravu je ovakav adstipulator smatran za mandatara, pa se protiv njega
upotrebljavala ACTIO MANDATI. Zato je ova odredba lex Aquilia pala u zaborav.
U trećem poglavlju, propisano je da će u svim drugim slučajevima oštećenja tuđe stvari (ranjavanje ili
prelom kostiju roba ili životinje ili oštećenje drugih stvari), delikvent biti dužan da naknadi štetu u visini
najveće vrijednosti stvari za prethodnih 30 dana.
Za ostvarenje svih prava prema delikventu, oštećeni je dobio jedinstvenu tužbu ACTIO LEGIS AQUILIAE
koja mu je, u slučaju da tuženi neosnovano poriče da je izvršio delikt, davala pravo da zahtijeva dvostruku
vrijednost oštećene stvari.
Da bi postojao delikt damnum iniuria datum, potrebno je:
a) da je radnja izvršena protivpravno (iniuria), pošto onaj koji vrši neko svoje pravo ne može
pričiniti drugome štetu. Zato, ako neko ubije tuđeg roba u nužnoj odbrani, nije učinio delikt.
b) da je šteta materijalne prirode
c) da je prouzrokovano neposrednim dejstvom delikventove pozitivne radnje
d) delikvent se smatrao krivim ako je štetu pričinio i usljed najmanje nepažnje.
To znači da nije odgovarao samo za štete nastale slučajem (casus). Delikvent je odgovarao i za
stručnost (imperitia), pa je bio odgovoran i za štete koje su nastale zbog njegove nedovoljne
stručnosti. Npr. to će biti slučaj sa ljekarem koji zbog neznanja ne izliječi roba ili životinju.
Sankcija koju je predvidio lex Aquilia sastoji se ne u kazni, već u naknadi štete čiji se iznos mjeri isključivo
visinom pričinjene štete.
U tome leži veliki značaj lex Aquilia: on je postavio osnove na kojima se razvila sva kasnija rimska i
pandektistička teorija naknade štete kao karakteristične građansko-pravne sankcije, pa se i u savremenoj
pravnoj terminologiji tužba za naknadu štete naziva AKVILIJANSKA TUŽBA.
Ipak je actio legis Aquiliae zadržala neke karakteristike penalne tužbe: povlačila je kumulativnu
odgovornost više izvršilaca delikta i u nekim slučajevima (ako delikvent neosnovano poriče pred sudom
da je izvršio delikt) može dovesti do plaćanja dvostruke vrijednosti pričinjene štete.

III KLASIČNO I POSTKLASIČNO PRAVO

U klasičnom i postklasičnom pravu, delikt damnum iniuria datum je pretrpio izvjesne promjene.
Najznačajnija je ta što se počelo voditi računa o krivici izvršioca delikta.
Više nije bilo dovoljno da je radnja protivpravna (iniuria), nego i da je učinjena krivicom delikventa
(culpa). Pritom, dovoljan je i najmanji nehat.
Zato, po Justinijanovom primjeru, ako vojnik vježbajući po polju kopljem ubije tuđeg roba slučajno, neće
postojati delikt, ali ako to uradi na mjestu gdje je vježbanje vojnika sa oružjem zabranjeno, odgovaraće.
Druga promjena je u tome što se pri odmjeravanju naknade štete počela uzimati za osnovicu ne pojačana
vrijednost stvari, nego i sva šteta koju je vlasnik pretrpio, a koja je često veća od tržišne vrijednosti stvari.
Tako npr., ako je ubijen rob koga je neko imenovao za nasljednika, njegov gospodar će izgubiti ne samo
vrijednost roba, nego i nasljedstvo koje bi mu preko roba pripalo. Zato ima pravo da traži naknadu
cjelokupne štete.
Pretor je proširio primjenu actio legis Aquiliae na još neke slučajeve:
- pomoću fikcije, dozvolio je njenu upotrebu peregrinima, savjesnim držaocima, plodouživaocima i
založnim povjeriocima
- pomoću actio utilis, proširio je njenu primjenu i na neke slučajeve posrednog nanošenja štete
(npr. na slučaj kada neko zatvori roba, pa on umre od gladi).
U postklasičnom pravu, actio legis Aquiliae se mogla upotrijebiti i u slučaju ranjavanja slobodnog čovjeka
i nanošenja moralne štete.

d) RAPINA

44
U vremenu pred kraj republike, nametala se potreba za pooštrenom zaštitom ličnosti i imovine
robovlasnika, naročito protiv napada i pljačke od strane odmetnutih naoružanih robova i plebsa.
Takvi slučajevi su po Zakonu XII tablica smatrani za furtum manifestum i povlačili su pravo pokradenog
da ubije lopova, ili naplati od njega četvorostruku vrijednost stvari.
Ali, za to je bilo potrebno da pokradeni uhvati lopova.
To je, međutim, postalo nemoguće ako je napad na imovinu izvršila naoružana grupa koju pokradeni ne
može savladati sopstvenim snagama. Tako su oni ili ostajali nekažnjeni ili su odgovarali za furtum nec
manifestum ili damnum iniuria datum.
Zato je Sula u ovim slučajevima predvidio krivično gonjenje, a nešto kasnije jedan pretor je za ovakve
slučajeve ustanovio posebnu tužbu ACTIO IN BONORUM RAPTORUM (tužba zbog silom otetih stvari),
na osnovu koje je delikvent osuđivan da plati oštećenom četvorostruku vrijednost otete stvari, ako je tužba
podignuta u roku od godine dana po izvršenom djelu.
Ako oštećeni ne podigne tužbu u roku od godinu dana, ona prestaje da bude penalna i daje pravo samo na
prostu (jednostruku) naknadu štete.
Pošto je rapina samo kvalifikovani teži slučaj furtuma, oštećeni je uvijek mogao upotrijebiti actio furti, ali
ne kumulativno sa actio vi bonorum raptorum, nego jednu ili drugu.
Tek u Justinijanovom pravu, oštećeni, koji je koristio actio furti i dobio dvostruku naknadu, mogao je
tražiti pomoću actio vi bonorum raptorum dopunu do četvorostruke vrijednosti.
Kumulativno sa svakom od ovih tužbi, oštećeni je morao upotrijebiti i svojinske i druge tužbe za povraćaj
stvari.
U Justinijanovom pravu, actio vi bonorum raptorum je actio mixta, a četvorostruka naknada u sebi sadrži
i povraćaj stvari, pa isključuju kumulativnu upotrebu svojinske tužbe.
Tako je praktično actio vi bonorum raptorum u Justinijanovom pravu davala pravo na povraćaj stvari i
kaznu u iznosu njene trostruke vrijednosti.

3. PRETORSKI DELIKTI

a) METUS (STRAH)

I POJAM
Metus (strah) postoji onda kada jedna stranka upotrebom sile (vis) ili prijetnjom da će joj pričiniti neko
zlo, prisili drugu stranku da se odluči da zaključi pravni posao usljed koga pretrpi neku štetu.
U modernim pravima, smatra se da u takvom slučaju postoji samo nedostatak u izjavi volje (prisiljeni nije
pri zaključenju ugovora izjavio svoju pravu, nego iznuđenu volju), koji čini zaključeni posao relativno
ništavim.
U rimskom pravu, takav slučaj je smatran samostalnim pretorskim ediktom.
Pandektno pravo razlikuje VIS ABSOLUTA (slučaj u kome nije ni došlo do odluke prinuđenog da zaključi
posao – njemu je npr. neko silom stavio pero u ruku i vukući mu ruku, potpisao ugovor) i VIS
COMPULSIVA (slučaj kada se on pod dejstvom sile ili prijetnje ipak odlučio da zaključi ugovor ili učini
neki drugi pravni akt).
U prvom slučaju nema volje, pa ni pravnog posla – on je nepostojeći.
U drugom slučaju, pravni posao je nastao i postoji dok se ne poništi.
U izvorima rimskog prava, nema nigdje pomena o slučajevima vis absoluta, vjerovatno zato što se takvi
slučajevi nisu dešavali zbog slabe upotrebe pisanih formi.
Delikt metus odnosi se samo na druge slučajeve – vis compulsiva.

II ISTORIJA
Staro ius civile nije vodilo računa o upotrebi prijetnje pri preduzimanju pravnih poslova.
Vjerovatno zato što nije bilo mnogo mogućnosti za njenu upotrebu: ograničeni krug saugovarača koji se
dobro poznaju, učešće libripensa i svjedoka, strogi formalizam i vjerovanje u religijski osnov i dejstvo
pravnih poslova, bili su dovoljni da obezbijede saugovarače.
Uslovi pod kojima se razvijao pravni život pred kraj republike, međutim, davali su široke mogućnosti
zloupotreba ovakve vrste (naročito prema propadajućim sitnim zemljoposjednicima) pa i upotrebe sile.
Naročito mnogo takvih slučajeva bilo je u vrijeme Suline diktature, jer je Sula, po Ciceronovim riječima,
dao u tom pogledu odriješene ruke jednom broju oslobođenika na čije je usluge računao.
45
Zato je pretor Octavius ustanovio jednu tužbu sile ili prijetnje. Ta tužba je u početku nazivana FORMULA
OCTAVIANA, a u klasičnom pravu ACTIO QUOD METUS CAUSA.

III ZAŠTITA
Za zaštitu lica koja su zaključila štetne ugovore pod dejstvom straha, postojala su tri sredstva: actio quod
metus causa (ili kraće actio metus), restitutio in integrum ob metum i exceptio metus.

a) ACTIO QUOD METUS CAUSA

Ova tužba tretira metus kao delikt i daje oštećenom pravo na četvorostruku naknadu štete (in
quadruplum) ako je podigne u toku prve godine po zaključenju pravnog posla pod dejstvom metusa,
odnosno na jednostruku naknadu poslije ovog roka.
U početku, ona se mogla podići samo je metus za posljedicu imao nasilno odnošenje stvari.
Kasnije je pretor postavio pravilo da neće smatrati valjanim ono što je učinjeno zbog straha.
Time je tužba metus proširena na sve pravne poslove zaključene pod dejstvom prijetnje i sile.
U Justinijanovom pravu, delikvent je mogao biti osuđen in quadruplum samo ako do izricanja presude ne
vrati uzete stvari, odnosno, ne naknadi štetu, a tužba se mogla podići protiv svakoga ko je imao koristi od
delikta, a ne samo protiv lica koje je izvršilo prinudu.

b) RESTITUTIO IN INTEGRUM OB METUM

Pored penalne zaštite putem actio metus, pretor je davao i restitutio in integrum ob metum, koji je
potpuno poništavao dejstvo pravnog posla učinjenog pod dejstvom straha.
Ovo sredstvo je bilo protivteža delikventovoj mogućnosti da se oslobodi odgovornosti in quadruplum
vraćajući stvar prije podizanja actio metus.
Oštećeni se njime služio uvijek ako mu je ono davalo povoljniji položaj nego actio metus.
Npr. to će biti slučaj:
- ako je prošao jednogodišnji rok za actio metus, pa i tako dobija jednostruku naknadu –
upotrebom restitutio in integrum ubrzava i uprošćava sebi postupak
- ako je delikvent prezadužen, pa ne može da plati višestruku naknadu – restitutio in integrum mu
daje mogućnost da svojinskom tužbom dobije svoje stvari od svakoga kod koga se nalaze
- ako je strah uticao na izjavu o prijemu naslijeđa, vraćanjem u pređašnje stanje stiče mogućnost da
se naknadno izjasni o prijemu po svojoj volji itd.

c) EXCEPTIO METUS
Oštećenom je na raspolaganju stajalo i treće sredstvo: exceptio metus.
U slučaju da ga povjerilac iz kontrakta zaključenog pod dejstvom straha tuži za ispunjenje kontrakta, on je
mogao isticanjem ovog prigovora odbiti njegovu tužbu i time se osloboditi svih posljedica.
U svim ovim slučajevima, da bi postojao delikt metus, potrebno je da je prijetnja protivpravna, ozbiljna i
takve prirode da može izazvati strah kod vrlo hrabrog čovjeka jer pretor ne štiti plašljivce.

B) DOLUS MALUS (PREVARA)

I ISTORIJA
Staro ius civile nije imalo nikakvu sankciju za prevarne radnje stranaka.
Vjerovatno je to iz istih razloga iz kojih nije postojala ni predviđena sankcija za metus.
Cjelokupna struktura tadašnjeg rimskog društva, a naročito formalizam, prisustvo svjedoka i religijski
ritual u koje su svi tadašnji pravni poslovi bili uvijeni, do krajnjih granica su smanjivali mogućnost
prevara.
U toku druge polovine republike, kada su se prilike iz osnova izmijenile, pretor je počeo voditi računa o
poštenom odnosu stranaka u obligaciji (bona fides), pa im je, između ostalog, omogućio da se u prigovoru
na tužbu pozivaju na prevarne radnje druge stranke.
Tada je izgrađen pojam dolusa, koji je obuhvatao sve radnje, sve postupke stranaka koji su protivni bona
fides, pa bilo da su učinjene pri zaključenju, bilo u toku trajanja obligacionog odnosa, bilo u toku spora u
vezi sa njim.
Prigovor koji su stranke u takvim slučajevima isticale, dobio je ime EXCEPTIO DOLI.
Dejstvo ovog prigovora bilo je samo odbijanje tužbe iz kontrakta zasnovanog na doloznim radnjama.
Međutim, dolozne radnje su mogle biti izvršene i pri preduzimanju drugih pravnih akata (npr. pri prenosu
svojine, pri izvršenju ugovora).
46
U takvom slučaju, izvršilac doloznih radnji nema potrebe da podiže bilo kakvu tužbu, pa oštećeni nema
priliku da istakne prigovor na nju.
Sa druge strane, pretori su nastojali da kaznom pooštre borbu protiv nepoštenog ponašanja u pravnim
poslovima. Zato je u I vijeku pr.n.e. pretor stvorio posebnu tužbu, koja je dobila ime ACTIO DOLI ili
ACTIO DE DOLO, kojom je oštećeni mogao sam pokrenuti postupak i tražiti da delikvent bude osuđen da
otkloni štetna dejstva njegovih doloznih radnji, plaćanjem jedne kaznene sume novca veće od vrijednosti
pričinjene štete.
Time je stvoren samostalni pretorski delikt DOLUS.
On je kasnije nazvan DOLUS MALUS da bi se istaklo da on ne obuhvata neke slučajeve koji su dozvoljeni,
koji su DOLUS BONUS, kao npr. ako prodavac preuveličava kvalitete stvari, ako neko pribjegava
lukavstvu da uhvati lopova ili da prevari neprijatelja.
U klasičnom i postklasičnom pravu, dolus malus je shvaćen kao delikt koji obuhvata sve radnje učinjene
sa namjerom da navedu drugu stranku da učini neki materijalni ili pravni akt koji će mu nanijeti štetu, a
koji ne bi učinio da nije bilo te dolozne radnje.
Najčešće se radi o dovođenju u zabludu ili održavanju u zabludi o momentima odlučujućim za njegovu
odluku da preduzme neki posao.
Tako Ciceron iznosi kao primjer dolusa slučaj Rimljanina Kaniusa, koga je neki bankar iz Sirakuze doveo
u zabludu da će od kupovine jedne kuće za uživanje imati velike koristi i zato se odlučio da je kupi.
Dolus malus će postojati i u slučaju ako je stranka sama sebe (iz neznanja, neosnovane samouvjerenosti ili
iz drugih razloga) dovela u zabludu, a druga stranka ju je u tome podržala.
Dolus se može izvršiti ne samo u odnosu na lice koje podigne tužbu koja, po bukvalnom tumačenju
odredbi ius civilea, ima pravo, ali po suštini njegovih odnosa sa tuženim, to ne bi trebalo da uradi.
Npr. to će biti slučaj kada prodavac res mancipi koji je prenio stvar prostom tradicijom podigne rei
vindicatio protiv kupca; ili neko traži tužbom od drugog stvar koju će mu, po nekom drugom osnovu,
morati odmah vratiti.
U svim slučajevima, za postojanje dolusa, tražila se SCIENTIA ATQUE PRUDENCIA, tj. da je delikvent
izvršio doloznu radnju svjesno i namjerno i da je postojala neka aktivnost sa njegove strane u tom pravcu,
tj. da je on predložio i savjetovao (PROPOSITUM ATQUE CONSILIUM) oštećenom da izvrši akt koji mu
je nanio štetu.
Justinijan je još više proširio pojam ovog delikta.
On je u Justinijanovom pravu obuhvatio sve slučajeve namjernog oštećenja imovinskih interesa jedne
stranke u obligaciji, izvršene od strane druge stranke, a tužba ACTIO DE DOLO je dobila karakter
generalne tužbe za naknadu štete.

II ZAŠTITA
U klasičnom i postklasičnom pravu, za otklanjanje posljedica doloznih radnji, postojala su tri sredstva:
exceptio doli, actio doli i in integrum restitutio ob dolum.
a) EXCEPTIO DOLI je prigovor na tužbu zasnovan na doloznim radnjama tužioca.
Ako se tuženi poziva na tužiočeve dolozne radnje pri zaključenju kontrakta, prigovor se naziva
EXCEPTIO DOLI SPECIALIS. Ako se pozivao na dolozne radnje izvršene u toku trajanja
obligacionog odnosa ili samim podizanjem tužbe, prigovor se naziva EXCEPTIO DOLI
GENERALIS.
b) ACTIO DOLI (ili ACTIO DE DOLO) nije bila upravljena na poništaj pravnog posla preduzetog pod
dejstvom dolozne radnje, nego na obeštećenje tužioca i kaznu tuženog.
Zato se ona mogla podići samo ako je iz posla zaključenog pod dejstvom dolozne radnje već
nastupila šteta na tužiočevoj imovini, ako je on npr. djelimično ili potpuno izvršio tako stečenu
obavezu; ili ako tuženi, pozivajući se na takvu obavezu tužioca, neće da izvrši neku drugu svoju
obavezu prema njemu. Iz istih razloga, oštećeni nije mogao podići ACTIO DOLI ako je delikvent
dobrovoljno otklonio štetne posljedice svog delikta.
Iz istih razloga, konačno, actio doli nije povlačila osudu na povraćaj stvari primljenih od tužioca
na račun izvršenja napadnutog pravnog posla, niti je tužilac mogao tražiti povraćaj tih stvari sa rei
vindicatio ili nekom drugom svojinskom ili državinskom tužbom.
Po svim svojim karakteristikama, actio doli je penalna tužba.
Ona se mogla upotrijebiti samo u roku od godinu dana od izvršenog delikta i povlačila je osudu na
sumu koja je nezavisna (obično veća) od koristi koju je delikvent imao od posla zaključenog pod
dejstvom njegovog dolusa. Ovaj rok Konstantin je produžio na dvije godine.

47
 Poslije ovog roka, oštećenom je na raspolaganju stajala samo actio in factum, kojom je mogao
tražiti da mu delikvent plati samo onoliko koliko se od delikta obogatio.
Actio doli se mogla upotrijebiti samo protiv delikventa, a ne i protiv drugih lica koja su imala
koristi od delikta. Ona je aktivno i pasivno nenasljediva i povlači noksalnu odgovornost.
Međutim, za razliku od drugih penalnih tužbi, ona nije povlačila višestruku, nego jednostruku
naknadu štete, i nije povlačila kumulativnu nego solidarnu odgovornost, ako je dolus izvršen od
strane više lica.
Osuda na osnovu actio doli povlačila je infamiju. Zato je nju pretor dozvoljavao samo poslije
ispitivanja okolnosti (cognita causa) i samo ako ne postoji nikakvo drugo sredstvo da se otklone
štetne posljedice delikta.
c) Najčešće je pretor prvo pokušavao da pitanje riješi putem IN INTEGRUM RESTITUTIO, tj.
naređujući strankama da jedna drugoj vrate ono što su pri izvršenju posla primile.
Na taj način su bile otklonjene štetne posljedice delikta na imovinu tužioca i time je nestala
pretrpostavka za podizanje actio doli. Često je i sam oštećeni, umjesto da upotrijebi actio doli,
tražio in integrum restitutio. Ovakav in integrum se zvao OB DOLUM.
U Justinijanovom pravu, actio de dolo nema penalni karakter, niti povlači infamiju.
Njen jedini cilj je obeštećenje oštećenog. Zato ona potiskuje iz upotrebe sasvim restitutio in integrum ob
dolum – njega Justinijanovo pravo više ne poznaje.
Istovremeno, ona postaje arbitrarna, tj. tuženi je mogao dobrovoljnom naknadom štete prekinuti dalji
postupak.

C) FRAUS CREDITORUM (IZIGRAVANJE POVJERILACA)

I ISTORIJA
Riječ FRAUS u rimskim pravnim tekstovima znači svaku prevarnu radnju i na nekoliko mjesta je
upotrijebljena u značenju dolusa.
U izrazu FRAUS CREDITORUM – ona ima posebno, uže značenje - prevara.
Delikt FRAUS CREDITORUM nastaje onda kada dužnik umanji svoju imovinu da bi onemogućio
povjerioce da iz nje naplate svoja potraživanja.
Ovakvim postupcima dužnici nisu pribjegavali sve dok je nemogućnost naplate duga iz njihove imovine
omogućavala manus iniectio i ubijanje, odnosno prodaju dužnika u ropstvo.
Zato staro ius civile nije ni poznavalo delikt fraus creditorum.
Ali, kada je LEX POETELIA zabranio manus iniectio dužnika i kada je ustanovljen venditio bonorum kao
način zajedničke naplate svih povjerilaca insolventnog dužnika iz njegove imovine, neki dužnici su počeli,
vidjeći da će doći do stečaja, na razne načine spasavati dijelove svoje imovine.
Oni su ih poklanjali ili prodavali fiktivno prijateljima, ili su omogućavali pojedinim povjeriocima da prije
stečaja naplate cjelokupna svoja potraživanja.
Time su ili štetili interese svih povjerilaca ili su neke od njih stavljali u povoljniji položaj u odnosu na
druge povjerioce.
Da bi ovo spriječio i što više zaštitio interese povjerilaca, pretor je, uvodeći jedan interdikt i jednu tužbu,
omogućio da se ovakvi pravni poslovi ponište, i time stvorio poseban delikt koji je nazvan fraus
creditorum.
Prvo sredstvo koje je pretor stvorio u tom cilju, bio je INTERDICTUM FRAUDATORIUM.
Njime je pretor, na zahtjev nekog povjerioca ili curatora bonorum, naređivao povjeriocu da vrati ono što
je, znajući za insolventnost dužnika, primio od njega, na štetu ostalih povjerilaca.
Ukoliko on ne postupi po interdiktu, pretor je davao protiv njega actio in factum kojom je osuđivan da
plati kaznu u visini primljene vrijednosti i plodova.
Vremenom je upotreba ovog interdikta bila proširena na sve slučajeve dužnikovih fraudoloznih
raspolaganja u kojima je pribavilac znao za dužnikovu namjeru da ošteti povjerioce.
Tako se on mogao upotrijebiti i protiv trećih lica: pretor je u nekim slučajevima, poslije ispitivanja
okolnosti, dozvoljavao da se ovaj interdikt upotrijebi i protiv pribavilaca koji nisu znali za dužnikovu
fraudoloznu namjeru.
Na početku principata, pretor je počeo davati RESTITUTIO IN INTEGRUM OB FRAUDEM kojim su na
zahtjev curatora bonorum, vraćena u pređašnje stanje sva dužnikova fraudolozna otuđenja.
Ipak, ova sredstva nisu bila dovoljna zaštita povjerilaca, jer su se mogla upotrijebiti samo u slučaju
otuđenja stvari.
48
Dužnik je, međutim, mogao fraudolozno oštetiti interese svojih povjerilaca i drugim aktima u korist trećih
lica (npr. opraštajući svoja potraživanja ili ih prenoseći na drugog).
Da bi kompletirao zaštitu povjerilaca i obuhvatio sve moguće fraudolozne akte dužnika, pretor je stvorio
jednu tužbu, koja je nazvana ACTIO PAULIANA.
U Justinijanovom pravu su interdictum fraudatorium i restitutio in integrum ob fraudem ukinuti, a
njihova dejstva su prenijeta na actio Pauliana.
Da bi to postigli, Justinijanovi pravnici su izvršili veliki broj interpolacija u tekstovima klasičnih pravnika,
pa je zato vrlo teško zaključiti kako je actio Pauliana izgledala u klasičnom pravu.

II ACTIO PAULIANA
U Justinijanovom pravu, actio Pauliana se mogla upotrijebiti protiv svih fraudoloznih radnji dužnika, koje
se mogu sastojati ili u otuđenju nekog dijela imovine (prodajom, poklonom, isplatom duga, otpisom
potraživanja) ili u propuštanju neke radnje (ako namjerno propusti neke rokove, pa se zato ugasi neko
njegovo pravo, namjerno ne koristi neko pravo, pa se ono zbog neupotrebe ugasi itd.).
Nužno je da je usljed toga nastalo umanjenje dužnikove imovine.
Zato neće postojati delikt ako dužnik samo propusti mogućnost da nešto pribavi (npr. ako propusti da
primi ponuđeno naslijeđe ili poklon).
Tužbu je mogao podići i curator bonorum i svaki povjerilac, pod uslovom da je usljed napadnute
dužnikove radnje nastala šteta (eventus damni) za povjerioce, što se utvrđuje nemogućnošću da se iz
preostale dužnikove imovine naplate njihovi dugovi.
Ona se mogla podići kako protiv dužnika, tako i protivn trećih lica koja su od pobijanog dužnikovog akta
imala bilo kakve koristi.
Ako je podignuta protiv dužnika, njen jedini cilj je bio da dovede dužnika u zatvor i onemogući njegova
eventualna dalja raspolaganja.
Da bi actio Pauliana imala uspjeha, tražilo se da je dužnik radnju koja se pobija izvršio znajući da time
povećava svoju insolventnost (consilium fraudis).
Dakle, nije se tražila dužnikova namjera da ošteti povjerioce: dovoljno je da je znao za svoju insolventnost.
Consilium fraudis se uvijek pretpostavljao, pa tužilac nije morao dokazivati da postoji, nego je tuženi
dužnik eventualno morao dokazivati da ne postoji.
Isto tako, tražilo se da je pribavilac otuđene stvari ili druge koristi iz dužnikove fraudolozne radnje znao
da je dužnik insolventan i da tim aktom nanosi štetu povjeriocima (conscius fraudis).
Međutim, ovaj uslov se zahtijevao samo kod oneroznih osnova pribavljanja.
Ako je tuženi besplatno stekao stvari od dužnika, tužba će imati uspjeha bez obzira na to da li postoji
conscius fraudis. Ovakvo rješenje je usvojeno zato što će pribavilac stvari oneroznim poslom, ako tužba
uspije, pretrpjeti štetu, jer je stvar platio, a protivvrijednost ne može dobiti nazad.
Tu štetu treba da pretrpi samo ako do njega ima neke krivice, tj. ako je znao za dužnikovu insolventnost.
Ako nije znao, ne treba ga kazniti.
Besplatni pribavilac, sa druge strane, ako tužba uspije, neće izgubiti ništa, nego će samo izgubiti priliku da
uveća svoju imovinu. Znači, bez štete za besplatnog pribavioca, otkloniće se šteta za povjerioce.
Conscius fraudis ipak ima uticaja na odgovornost besplatnog pribavioca utoliko što će on ako je savjestan
(nije znao za insolventnost dužnika) biti osuđen samo na onoliko koliko se tim aktom obogatio.
Nesavjesni će biti osuđen na cjelokupni iznos i plodove.
Iako je u osnovi penalna tužba, actio Pauliana je bila i aktivno i pasivno nasljediva i nije povlačila infamiju
za osuđenog.
U slučaju da actio Pauliana uspije, tuženi je dužan da vrati primljene stvari ili druge vrijednosti (odnosno,
naknadi njihovu jednostruku vrijednost).
Ovakvo dejstvo, ona ima samo ako se podigne u roku od godinu dana od izvršenja pobijanog akta.
Poslije tog roka, tuženi je dužan naknaditi samo onoliko za koliko se tim aktom obogatio.

d) OSTALI PRETORSKI DELIKTI

Pored ova tri pretorova delikta, u pretorovim ediktima je bila ustanovljena zaštita protiv sljedećih manje
značajnih deliktnih radnji.
- OSKRNAVLJENJE GROBA obuhvata svaku povredu ili oštećenje groba.
Protiv izvršioca ovih radnji, mogla se upotrijebiti ACTIO SEPULCRI VIOLATI. Ona je spadala u
actiones populares, pa su je mogli podići ne samo rođaci umrlog čiji je grob povrijeđen, nego i
svaki drugi građanin. Povlačila je infamiju za osuđenog.
49
 - ALIENATIO IUDICII MUTANDI CAUSA FACTA postoji onda kada neko namjerno otuđi stvar ili
pravo koji su predmet spora na način koji će protivnoj strani znatno otežati položaj (npr. otuđi je
licu koje pripada povlašćenom sloju društva ili licu iz druge provincije).
Izvršilac ovakve radnje je mogao biti osuđen na naknadu štete koju je druga strana zbog toga
pretrpjela. Mogao se osloboditi ovakve osude ako poništi ugovor o otuđenju i vrati stvari u
pređašnje stanje.
- KVARENJE ROBA postoji kada neko nagovori roba na bjektstvo ili mu pomaže u tome ili ga
nagovori da učini nešto drugo robovima zabranjeno djelo.
Protiv ovakvih lica, vlasnik roba je mogao upotrijebiti ACTIO SERVI CORRUPTI i tražiti naknadu
pretrpljene štete.
- NESAVJESNOST MJERAČA postoji kada mjerač zemlje (agrimensor) nesavjesnim mjerenjem
ošteti nečija svojinska ili neka druga prava. Protiv njega se mogla podići actio in factum i tražiti
naknada pretrpljene štete.
- ZLOUPOTREBA POREZNIKA postoji kada poreznik neosnovano oduzme poreskom obvezniku
neku stvar radi naplate poreza. Protiv njega se mogla upotrijebiti penalna ACTIO IN DUPLUM i
tražiti dvostruka naknada štete.

D) OBLIGACIJE KOJE NASTAJU IZ RAZNIH DRUGIH OSNOVA – VARIAE

CAUZARUM FIGURAE

Klasični pravnici su sve obligacione odnose dijelili na dvije grupe: one koji nastaju iz kontrakta i one koji
nastaju iz delikta.
Međutim, već tada je bilo obligacionih odnosa koji nisu imali izražene karakteristike ni jednog ni drugog.
Npr. takav je slučaj sa obavezama koje nastaju iz legata per damnationem ili preduzimanja tuđih poslova
bez ovlašćenja (negotiorum gestio) i još neki.
Ove slučajeve su klasični pravnici dodavali obligacijama kojima su bili najsličniji.
Npr. negotiorum gestio i obaveza tutora prema pupili po prestanku tutorstva (tutela) su tretirani kao
mandatum; communio incidens kao societas, pravno neosnovano obogaćenje kao mutuum.
U postklasičnom pravu, svi ovakvi slučajevi su grupisani u posebnu grupu obligacija za koje se govorilo da
nastaju EX VARIIS CAUSARUM FIGURIS (iz raznih drugih osnova), tj. ni iz kontrakta, ni iz delikta.
Justinijanovi pravnici su ove obligacije podijelili prema tome da li su slični kontraktima ili deliktima, na
dvije grupe: KVAZIKONTRAKTE i KVAZIDELIKTE.
U kvazikontrakte su svrstali sve obligacije koje su nastale iz dozvoljenih radnji, ali ne i iz saglasnosti volja.
U kvazidelikte su svrstali sve obligacije koje nastaju iz nedozvoljenih radnji, a nemaju druge elemente
delikata.

a) KVAZIKONTRAKTI
Kvazikontrakti su obligacije koje su nastale iz izvjesnih dozvoljenih radnji, ali bez saglasnosti volja
stranaka, a koje su zaštićene, kao i kontrakti, posebnom tužbom.
Oni nisu kontrakti ni pakti, jer nemaju njihovu osnovnu karakteristiku – saglasnost volja.
Ipak, oni su slični kontraktima po tome što nastaju iz dozvoljenih radnji i što su regulisani po istim
principima kao i kontrakti.
Justinijanove Institucije nabrajaju pet kvazikontrakta:
- pravno neosnovano obogaćenje (CONDICTIONES SINE CAUSA)
- preduzimanje tuđih poslova bez ovlašćenja (NEGOTIORUM GESTIO)
- obaveze iz tutorstva (TUTELA)
- obaveze nasljednika prema legataru postavljenom PER DAMNATIONEM
- obaveze koje proizlaze iz imovinske zajednice nastale bez ugovora (COMMUNIO INCIDENS).

1) PRAVNO NEOSNOVANO OBOGAĆENJE

I ISTORIJA
Pod zajedničkim imenom pravno neosnovano obogaćenje obuhvaćeno je nekoliko slučajeva u kojima se u
imovini jednog lica nalaze tuđe stvari ili vrijednosti na osnovu nekih nepostojećih ili ništavih pravnih
poslova, pa je ono zbog toga obavezno da ih vrati.

50
Ovi obligacioni odnosi se nazivaju pravno neosnovano obogaćenje zato što se stvari nalaze kod dužnika
bez pravnog osnova (jer je naknadno ustanovljeno da pravni osnov pribavljanja nije ni postojao ili je
postao ništav), a zadržavajući ih, on se bogati.
Međutim, ovaj naziv nije potpuno precizan, jer se bez pravnog osnova bogati i lopov i svaki onaj koji je bez
ugovora sa vlasnikom i besplatno došao do državine stvari, pa neće da je vrati.
Ove slučajeve ne treba miješati sa slučajevima koji spadaju pod pravno neosnovano obogaćenje.
Često se navodi da ovi obligacioni odnosi počivaju na principu da niko ne može da se obogati na štetu
drugog ili na moralnom principu da svakome treba dati ono što mu pripada.
Međutim, očigledno je da se radi o potrebi prakse, koja se sastoji u sledećem: rimsko pravo je prenos
svojine uvijek smatralo apstraktnim pravnim poslom – izvršene formalnosti za mancipatio i in iure cessio
prenose svojinu bez obzira na razloge, na pravni osnov, zbog koga su one izvršene. Pravni osnov se nije
morao ni navoditi.
Kod tradicije, pravni osnov (iusta causa traditionis) je morao postojati u momentu prenošenja svojine i
morao se navesti, ali je pribavilac postajao sopstvenik stvari iako je pravni osnov prenosa svojine bio
ništav.
Sa druge strane, rimski sistem zaštite prava je bio takav da se tužba mogla podići samo na osnovu nekog
pravnog posla ili pozivajući se na svoju svojinu.
Pošto je u našim slučajevima pravni osnov bio ništav ili nije ni postojao, oštećeni nije mogao podići tužbu
pozivajući se na njega. Isto tako, nije se mogao pozvati ni na svojinu, jer je prenosom prestao biti
sopstvenik.
Prema tome, on nije imao sredstva da dobije stvari nazad.
Jedino sredstvo koje se moglo primijeniti i na ove slučajeve bile su KONDIKCIJE.
To pravno sredstvo je stvoreno sa legis actio per condictionem.
Pošto za upotrebu kondikcija nije bilo potrebno navesti neki drugi pravom priznati osnov, pretor je
dozvoljavao upotrebu kondikcija u svim onim slučajevima kada tužilac nema nikakvo drugo sredstvo da
dođe do svoje imovine koja se nalazi kod drugog, a pretor nalazi da bi bilo pravično da mu ta imovina
bude vraćena.
Zato su tokom druge polovine republike i principata kondikcije imale vrlo široku i raznovrsnu primjenu,
ali samo u slučajevima kada se radilo o neosnovanom prenošenju svojine (dare).
U postklasičnom pravu je stvorena CONDICTIO INCERTI koja se mogla upotrijebiti i u drugim
slučajevima.
Vremenom su mnogi slučajevi koji su bili zaštićeni kondikcijama dobili posebnu zaštitu, posebne tužbe,
što je bilo slučaj i sa mutuumom, pa se u Justinijanovom pravu upotreba kondikcija svela samo na pet
slučajeva.
Za svaki od ovih slučajeva, postojala je posebna kondikcija, sa posebnim nazivom, a sve su nazvane
zajedničkim imenom CONDICTIONES SINE CAUSA.

II CONDICTIO INDEBITI
Condictio indebiti upotrebljava lice koje je u zabludi (misleći da je dužno) platilo nešto što nije dužno
platiti. Potrebno je da obligacija bude iz bilo kojih razloga nepostojeća ili ništava.
Dovoljno je da je takva da se njeno ostvarenje može odbiti trajnim prigovorom.
Npr. condictio indebiti se mogla upotrijebiti ako je dug već neko isplatio ili se iz nekih drugih razloga
ugasio; ili je obaveza uslovna, pa dužnik pogrešno misli da se uslov ispunio, ili ne zna za uslov, a on se nije
ispunio.
Isplata se može sastojati u novcu, u činidbi ili davanju stvari.
Međutim, isplata prirodne obligacije se ne može tražiti nazad ni kondikcijom.
Ko je znajući platio ono što nije dužan (znači, nije u zabludi), ne može tražiti povraćaj, nego se to plaćanje
smatralo poklonom.
Sa druge strane, ako je accipiens (lice koje je primilo takvu isplatu) znalo da dug ne postoji pa prećutao,
smatralo se da je izvršio furtum.

III CONDICTIO CAUSA DATA CAUSA NON SECUTA

Ovu kondikciju upotrebljava lice koje je dalo ili učinilo drugom nešto nadajući se nekim posljedicama
koje, međutim, nisu nastupile.
Npr. to će biti slučaj ako neko da miraz kćeri, a do zaključenja braka ne dođe; izdržava i njeguje starca u
nadi da će da naslijedi njegovu imovinu, a starac napiše suprotan testament itd.

51
Kondikcija iste vrste (CONDICTIO OB REM DATI) upotrebljavana je u klasičnom pravu i u slučajevima
kada je neko, na osnovu sporazuma, dao drugoj strani nešto da bi mu ona dala ili učinila nešto drugo (do
ut des ili do ut facias), pa ona to nije učinila.
Kasnije su svi ovi slučajevi postali bezimeni kontrakti.

IV CONDICTIO OB TURPEM VEL INIUSTAM CAUSAM

Ova kondikcija upotrebljava se protiv lica koje je primilo nešto po nemoralnom (turpis causa) ili
protivpravnom osnovu (iniusta causa).
Potrebno je da je osnov nemoralan samo za accipiensa.
U tom slučaju se može tražiti povraćaj, iako je on izvršio očekivanu protivčinidbu.
Npr. ako je neko dao novac drugom da bi ga nagovorio da ne izvrši neki zločin, prijem je nemoralan, ali
davanje nije; ili ako je neko dao novac, ili druge stvari, drugom da bi izvukao od njega svoju stvar koju mu
je inače dužan dati (jer je npr. bila u depozitu), ili ako je primio isplatu iznuđene stipulacije, prijem je
protivpravan, ali isplata ne itd.
U svim ovim slučajevima, može se tražiti povraćaj kondikcijom, iako je bio postignut cilj radi kojeg je stvar
data. Ako je posao za obe strane nemoralan ili zabranjen, ne može se tražiti povraćaj kondikcijom.
Npr. neko daje drugom nešto da bi izvršio zločin ili kakvu drugu nemoralnu ili nedozvoljenu radnju
(krađu, blud).

V CONDICTIO OB CAUSAM FINITAM

Ova kondikcija se mogla upotrijebiti onda kada je u momentu davanja stvari prenos imao pravni osnov,
ali je on naknadno nestao, kada je, dakle, neosnovanost pridošla naknadno.
Npr. njom se mogao tražiti povraćaj poklonjenih stvari ako je poklon poništen zbog nezahvalnosti ili
tražiti povraćaj date kapare po prestanku ugovora o kupoprodaji.

VI CONDICTIO SINE CAUSA

Ova kondikcija se upotrebljava u slučajevima kada postoji pravno neosnovano bogaćenje, ali se ne može
upotrijebiti nijedna druga kondikcija.
Ona je neka vrsta opšte tužbe za pravno neosnovano obogaćenje.
Npr. ona se upotrebljava ako je neko dao drugom novac na zajam, a on misli da je dobio na poklon.
Pošto ovdje nema saglasnosti volja, ni o zajmu ni o poklonu, to nije nastao nijedan od ovih ugovora, pa
zajmodavac nije mogao upotrijebiti actio mutui.

2) OBAVLJANJE TUĐIH POSLOVA BEZ OVLAŠĆENJA (NEGOTIORUM GESTIO)

I ISTORIJA
Imenom negotiorum gestor u početku se nazivao čovjek kome je neki građanin, koji je zbog službenog
posla morao biti odsutan (zbog odlaska u rat ili na dužnost magistrata u provincijama), povjerio na
upravu cijelu svoju imovinu.
Dakle, on je bio neka vrsta generalnog punomoćnika (procurator).
U Ciceronovo vrijeme, tako je nazivano svako lice (obično prijatelj ili oslobođeni rob), kome je povjerena
na upravu bilo koja tuđa imovina.
Pretor je tako tretirao i one slučajeve u kojima je neko spontano, bez ovlašćenja sopstvenika (negotiorum
gestor voluntarius) preuzeo upravu imovine nekog odsutnog lica ili još neprihvaćenog naslijeđa.
Vremenom su slučajevi zastupanja po nalogu formirali samostalni kontrakt mandatum, a negotiorum
gestio je obuhvatao samo slučajeve preuzimanja tuđih poslova ili zastupanje pred sudom bez prethodnog
ovlašćenja dominusa.
U ovakvom obliku, negotiorum gestio je u Justinijanovom pravu uvršten među kvazikontrakte.

II POJAM
U klasičnom pravu, negotiorum gestio je obligacioni odnos koji je nastao usljed toga što je jedna stranka
(koja se zove negotiorum gestor) obavila bilo kakve fizičke i pravne poslove druge stranke (koja se zove
dominus negotii) iako zato od njega nije dobila ovlašćenje.
Dakle, potrebno je da negotiorum gestor preduzima tuđe poslove.
Da su poslovi tuđi, procjenjuje se subjektivno: potrebno je da negotiorum gestor zna da se prihvata tuđih
poslova.

52
Ako misli da radi svoje poslove ili tuđe, ali za svoj račun, neće nastati negotiorum gestio, nego će, po
Justinijanovom pravu, imati pravo na naknadu štete u granicama obogaćenja dominusa tim poslom.
Potrebno je da negotiorum gestor radi sa namjerom da traži od vlasnika naknadu troškova koje je oko
obavljanja posla imao. Ako je radio bez te namjere, neće nastati negotiorum gestio, nego će se raditi o
nekoj vrsti poklona.
U klasičnom pravu se nije tražilo da dominus ne zna da je gestor preuzeo poslove.
Dovoljno je da se nije protivio.
U postklasičnom pravu je negotiorum gestio nastajao samo ako dominus nije znao da je gestor preuzeo
poslove. Ako je znao, a nije se protivio, nastajao je mandatum.
Ako je saznao u toku izvršenja posla i odobrio ga (ratihabitio) nastaje mandatum, ali se i dalje mogla
upotrijebiti i tužba iz negotiorum gestio.
Među rimskim pravnicima bilo je sporno šta će biti ako je dominus izričito zabranio izvršenje tog posla.
Po Justinijanu, u tom slučaju ne nastaje negotiorum gestio, izuzev ako se radi o sahrani umrlog ili
izvršenju javnih obaveza.

III PRAVA I OBAVEZE STRANAKA

Iz ovako preduzetog posla, rađa se obligacioni odnos koji se sastoji u sledećem: negotiorum gestor je
dužan da započete poslove radi savjesno, da ih dovede do kraja, da podnese dominusu račun o
obavljenom poslu i prenese na njega sve ono što je pribavio obavljajući ga.
Pritom, on je odgovoran za culpa levis (ako je poslom spriječio neku štetu, odgovara samo za dolus).
Za ostvarenje svojih prava prema njemu, dominus negotii ima ACTIO NEGOTIORUM GESTORUM
DIRECTA.
Dominus negotii je dužan da naknadi troškove negotiorum gestoru i da preuzme na sebe obaveze koje je
on završavajući posao, primio.
Pritom, obavezan je da snosi samo one troškove koji su mu bili korisni i nužni.
Za ostvarenje svojih prava prema dominusu, negotiorum gestor ima (u Justinijanovom pravu) ACTIO
NEGOTIORUM GESTORUM CONTRARIA.

3) SLUČAJNA ZAJEDNICA (COMMUNIO INCIDENS)

Slučajna zajednica (communio incidens) postoji kada dva ili više lica postanu suvlasnici na jednoj stvari ili
imovini bez svoje volje.
Do ovakve zajednice najčešće dolazi na taj način što više lica naslijede jednog ostavioca, ali i na taj način
što dođe do neodvojivog miješanja (usljed havarije broda ili sličnih događaja) stvari koje pripadaju
različitim vlasnicima.
Suvlasnički odnosi su regulisani po pravima stvarnog prava, što znači da svaki od suvlasnika ima
svojinska prava prema odgovarajućem idealnom dijelu zajedničke imovine.
Ali, istovremeno, suvlasnici se nalaze i u obligacionom odnosu kojim su regulisana njihova uzajamna
prava i obaveze koje iz takvog, slučajnog suvlasništva za njih proističu.
Pošto je taj obligacioni odnos nastao bez saglasnosti volja stranaka, a iz dozvoljene radnje, svrstan je
među kvazikontrakte.
Iz njega za stranke proizlaze sledeća prava i obaveze: svaki suvlasnik ima pravo na upotrebu i korišćenje
stvari, iz čega proizlazi njegova obaveza da poštuje ista prava drugih suvlasnika; svaki suvlasnik ima pravo
na srazmjerni dio prihoda i obavezu da naknadi dio troškova stvari, iz čega proizlaze uzajamna
potraživanja suvlasnika; konačno, svaki suvlasnik ima pravo da u svako doba traži raskinuće suvlasništva,
odnosno podjelu stvari.
Za raskinuće ovakvih zajednica, rimsko pravo je predviđalo tri tužbe:
- ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE – koju je poznavao još Zakon XII tablica i koja se mogla
upotrijebiti ako je do zajednice došlo tako što je više lica naslijedilo jednog ostavioca
- ACTIO FINIUM REGUNDORUM – koja se mogla upotrijebiti ako se radi u suvlasništvu na međi
od pet stopa (finis – koja je kod Rimljana obavezno postojala između svih zemljišta), a koja se
izgubila tako da se ne može raspoznati
- ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO – koja se mogla upotrijebiti za sve druge slučajeve.
Osim podjele, ovim tužbama se istovremeno ostvaruju i sva druga uzajamna potraživanja suvlasnika.
Spor pokrenut ovim tužbama razrešavao je stvarnopravne i obligacione odnose stranaka, pa su zato one u
Justinijanovom pravu svrstane u MJEŠOVITE TUŽBE (ACTIONES MIXTAE).
53
Njihova zajednička karakteristika je u tome što kod njih nema osuđenog i pobjednika, nego presuda
podjednako tretira i tužioca i tuženog: svaki dobija svoj dio i svaki biva osuđen na odgovarajuća davanja.
Ako je stvar koja je predmet spora nedjeljiva, sud može postupiti na dva načina: ili odrediti da se stvar
proda i dobijena cijena podijeli, ili dosuditi stvar jednoj stranci uz obavezu da ostalim suvlasnicima da
odgovarajuću novčanu naknadu.

4) OBAVEZE IZ TUTORSTVA (TUTELA)

Kad tutorstvo prestane, između tutora i pupile nastaje obligacioni odnos, koji je u početku tretiran kao
negotiorum gestio, a kasnije kao samostalan obligacioni odnos.
Pošto je on nastajao bez ugovora između tutora i pupile, Justinijan ga je svrstao u kvazikontrakte.
On se sastoji u sledećem: tutor je dužan da vrati pupili njegovu imovinu, da mu podnese račun o
cjelokupnom poslovanju, da prenese na njega potraživanja koja je za njega stekao i da mu naknadi štetu
koju mu je pričinio eventualnim rđavim vođenjem poslova.
Za svoja potraživanja prema tutoru, pupila na raspolaganju ima ACTIO TUTELAE DIRECTA.
Pupila je obavezan da naknadi tutoru troškove koje je imao oko upravljanja njegovom imovinom i da
preuzme na sebe obaveze koje je tutor primio za njega.
Za svoja potraživanja prema pupili, tutor je u klasičnom pravu imao ACTIO NEGOTIORUM GESTORUM
UTILIS, a u Justinijanovom pravu ACTIO TUTELAE CONTRARIA.

5) OBLIGACIJA NASTALA IZ LEGATA PER DAMNATIONEM

Ako je de cuius ostavio nekome legat per damnationem, u momentu njegove smrti nastaje između
legatara i nasljednika obligacioni odnos, koji je, zato što je nastao bez ugovora, svrstan među
kvazikontrakte.
On se sastoji u tome što su nasljednici dužni da uruče legiranu stvar legataru, u kom cilju ovaj može
upotrijebiti ACTIO EX TESTAMENTO.
Sličan obligacioni odnos je nastajao i iz legata sinendi modo.

b) KVAZIDELIKTI

Kada su klasični pravnici izgradili teoriju deliktnih obligacija, niz obligacionih odnosa nastalih iz
nedozvoljenih radnji više nije mogao biti svrstan među delikte.
U Justinijanovom pravu, za njih se govorilo da su nastali QUASI EX DELICTO (iz osnova koji su slični
deliktima), pa su nazvani KVAZIDELIKTIMA.
Justinijanovom pravu su bila poznata četiri kvazidelikta i svaki od njih nije mogao biti svrstan među
delikte iz posebnih razloga.
- Kod nesavjesnosti sudije, razlog je u tome što se od njega nije tražila naknada štete, što je
neophodan uslov za deliktnu odgovornost, nego preuzimanje spora na sebe, odnosno eventualno
plaćanje tuđih dugova.
- Kod ugrožavanja prolaznika, razlog je u tome što se kazna tražila iako šteta nije nastupila (što je
za delikte neophodan uslov).
- Kod povrede prolaznika, razlog je u tome što se naknada tražila od vlasnika, odnosno stanara i
kada šteta nije posljedica njegove radnje, što je neophodan uslov za deliktnu odgovornost.
- Kod odgovornosti gostioničara, razlog je u tome što se od njega traži odgovornost za tuđe radnje,
što je inače, kod delikata nemoguće.

1) NESAVJESNOST SUDIJE
Ako sudija (iudex) namjerno ili iz nehata ne donese presudu u predviđenom roku, pa usljed toga tužilac,
zbog novacionog dejstva litis contestatio i nepostojanja pravnih lijekova, izgubi mogućnost da ostvari
svoje pravo na tužbu, ili ako sudija zlonamjerno donese rđavu presudu kojom ošteti interese stranaka,
oštećena stranka je mogla, počevši od Zakona XII tablica, podići tužbu protiv sudije i od njega tražiti
predmet spora i naknadu štete.
Govorilo se da sudija u tom slučaju čini spor svojim (litem suam facit).
U vrijeme primjene ekstraordinarnog postupka, kada je iudex bio školovani pravnik, a stranke imale
pravo na žalbu na njegovu presudu, iudex je odgovarao ne u visini vrijednosti spora, nego samo do visine
stvarne štete.
54
 2) UGROŽAVANJE PROLAZNIKA
Ako neko objesi ili postavi nešto na ulični zid kuće tako da može pasti i povrijediti ili oštetiti nekog
prolaznika, vlasnik ili zakupac kuće je mogao na osnovu ACTIO DE POSITIS ET SUSPENSIS, koju je
stvorio pretor još prije Ciceronovog vremena i koju je mogao podići svaki prolaznik, biti osuđen da plati
tužiocu kaznu od 10.000 sestercija (u Justinijanovom pravu 10 aureusa).

3) POVREDA PROLAZNIKA
Oštećenje tuđe stvari kažnjavalo se po ACTIO LEGIS AQUILIAE kao damnum iniuria datum, a tjelesna
povreda slobodnog čovjeka, smatrala se injurijom.
Ako je jedna od ovih posljedica nastala na taj način što je neko izbacio ili izlio nešto kroz prozor kuće ili
lađe na prolaznike, pretor je oštećenom licu davao ACTIO DE DEIECTIS VEL EFFUSIS na osnovu koje je
stanar sobe osuđivan da plati: 50.000 sestercija (50 aureusa u Justinijanovo doba), ako je prolaznik
ubijen; punu naknadu štete i izgubljene dobiti prema ocjeni sudije, ako je ranjen; dvostruki iznos štete ako
je oštećena stvar.
Stanar je bio osuđivan bez obzira na to da li je on izvršio radnju koja je pričinila štetu i da li je za nju kriv.
On je mogao tražiti regres od krivca.

4) ODGOVORNOST GOSTIONIČARA I BRODARA

Vlasnici brodova, gostionica i štala u kojima se odmaraju putnici sa stokom i robom, odgovarali su na
osnovu pretpostavljenog pakta za svaku krađu ili štetu koja im je pričinjena na stvarima unijetim na brod,
u gostionicu ili štalu.
Ali, ako su to uradila lica koja su namještenici ili članovi kuće vlasnika, onda je vlasnik u Justinijanovom
pravu, na osnovu posebne actio in factum, osuđivan da plati dvostruku vrijednost štete (in duplum).
U tom slučaju, dakle, tužba ima penalni karakter, pa je svrstana u kvazidelikte.
Polazilo se od toga da je vlasnik odgovoran zato što je uzeo u službu nesigurna lica.
Ova mjera, kao i odgovornost na osnovu pretpostavljenog pakta ako krađu učine druga lica, očigledno je
posredno prisilno sredstvo da se obezbijedi veća sigurnost trgovca i putnika na putevima, u vrijeme kada
je ona, zbog opšteg opadanja snage rimske države, znatno oslabila.

55
56