SRCA U JAMAMA, DUŠE U PAKLU!

Autor Ante Rokov Jadrijević, dipl.ing.

Uvodna napomena (12. veljače 2011.)

Svake godine, povodom obljetnice Mirovnog ugovora s Italijom 10. 02. 1947. g. u Parizu, u susjednoj Republici
Italiji se otvaraju velike i žučne polemike o zločinima 'fojbi' nad Talijanima i o egzodusu Talijana iz Istre, Rijeke i
Dalmacije. U međuvremenu su Talijani taj dan proglasili 'Danom sjećanja na fojbe i na egzodus'.

Tako je bilo posljednjih desetak godina, a tako će jamačno biti i mnogo slijedećih godina, neovisno od našeg
eventualnog ulaska u članstvo EU. A prije više od 40 dana je najavljeno iz USA snimanje nove verzije talijanskog
filma 'Il cuore nel pozzo', koji smo ovdje u Istri imali prilike gledati prije šest godina (obratite pažnju na datum
pisanja teksta, koji slijedi!). Taj film je i kod nas u Istri izazvao veliku polemiku, premda samo jednostranu –
komunističku, odnosno zločinačku. A da je bila jednostrana, svjedoči i ružna činjenica da ovaj moj publicistički i
polemički tekst nije nigdje objavljen, premda je bio poslan i 'Glasu Istre' i državnom 'Vjesniku' u Zagreb.

Objavio ga je, s većim tehničkim zakašnjenjem, samo povremenik 'Hrvatska smotra' Hrvatske čiste stranke prava,
gosp. Josipa Miljaka.

A da nam se naša ružna i nama Hrvatima prešućena povijest ne bi i dogodine i svake slijedeće godine ponavljala,
dajem ga sada na uvid svim našim čitateljima!

A.R.J.

******

19. II. 2005.

Gledao sam talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('Srce u jami' , jer pozzo = jama, jašek, bunar, fojba, itd.) već dvaput:
najprije na talijanskoj državnoj televiziji RAI-UNO, a tri dana kasnije i na slovenskoj državnoj televiziji SLO-I.
Slušao sam i uvodne rasprave na obje televizije. Što se mene tiče i na osnovu mog iznimnog znanja o tome, ja u
tim raspravama nisam čuo ništa novog. Dapače, ovdje ću pridodati nešto što u tim uvodnim raspravama nisam
čuo, a što se već jednom mora čuti i na ovoj našoj hrvatskoj strani (ono što mi u "Glasu Istre” godinama uporno
cenzurira glavni živući 'infojbator' u Istri - komunistički drug Miho Valić).

Najprije ovo: predlažem i preporučujem da se taj talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('srce u jami') što prije prikaže i
našem televizijskom gledateljstvu, dakako uz prethodnu uvodnu raspravu, ali da ta rasprava bude kratka, najviše
15 minuta. Predložio bih osobno samo dva velika znalca (ali o tome drugi put i na drugom mjestu). A sutradan
neka se raspravlja na dugo i na široko; mogu to sutradan učiniti i naši 'slavni' povjesničari koji su desetljećima
ropski mudro šutjeli o tome!

Međutim, naša državna televizija bi prije tog filma trebala prikazati (bez ikakvog uvodnog komentara!) jedan drugi
i za nas mnogo važniji talijanski film, film Renza Martinellija: 'Il giorno nero di Porzus' (snimljen prije 4-5 godina po
istoimenoj Gervasuttijevoj knjizi, objavljenoj prvi put još 1997. g., nakladnik Marsilio, Venezia). Naime, za razliku
od ovog novog filma 'Il cuore nel pozzo', u Martinelli-Gervasuttijevom filmu 'Il giorno nero di Porzus' se radilo o
stvarnom i temeljito dokumentiranom stravičnom zločinu nad 19 partizana-katolika (zvanih 'bijeli'), koje su 7.
veljače 1945. g. mučki ubili partizani-komunisti (zvani 'crveni'), pod zapovjedništvom 'slavnog' Maria Toffanina
(zvanog 'Giacca'), koji je poslije rata dugo, dugo živio u Kopru, dobivao visoku partizansku mirovinu ratnog
'Garibaldinca' i bio redovito slavljen od ovih istih naših današnjih i jučerašnjih istarskih partizana-komunista i
'infojbatora'!! Toffanin je odmah nakon pada komunizma zatražio i dobio solidnu talijansku mirovinu, koju je nakon
toga drsko tražio i za svoju pokojnu ženu (slučaj tipičan za mnoge naše bivše istarske partizane, čak i za
partizanske ratne zločince!!).

Dakle, ubojice su još među nama!

Te partizanske (a krajem rata oznaške i potom udbaške) ubojice godinama i desetljećima primaju naše državne
privilegirane, odnosno tzv. 'zaslužne mirovine'. I stalno se bune da im je i to malo. A tko ih najviše brani? Najviše
ih brani unuk jednog Martina K. iz Buzeta, koji je bio vrlo aktivni član 'infojbatorskih' partizanskih bandi (zvanih
'leteći odredi') na Ćićariji, ali i u nižoj okolici! Moguće i onih partizanskih bandi u nedalekoj Bazovici, kraj Trsta, o
kojoj je riječ u filmu 'Il cuore nel pozzo' (famozni il pozzo di Bassovizza, odnosno bazoviški jašek!).
Film 'Il cuore nel pozzo' je već izazvao mnoge prosvjede naših ostarjelih bivših partizana-boraca tzv. NOB-a iz
Istre i Primorske u Sloveniji. Međutim, za mene osobno to je sasvim prihvatljiv film, sve dotle dok se na njega
gleda kao na 'fiction-film', makar je on po mojoj ocjeni jedna obična, jednostrana, ružna, patološka, ideološka,
propagandistička i vrlo plitko zamišljena priča iz tog vremena. Da odmah budem jasan i nedvosmislen: takvim
smo jednostranim, glupim, mračnim i plitkim ideološkim filmovima bili i mi podvrgavani kao djeca, posebno mi
djeca palih partizanskih boraca iz Drugog Svjetskog rata, sve od 1945. pa sve do 1955. g., pa i dalje. Stoga bih ja
taj film bez ikakvog krzmanja usporedio s našim filmom 'Barba Zvane', kojeg su nam triput prikazivali u Poreču,
Baderni i Lovreču (Pazenatičkom), negdje 1953. ili 1954. g. Sada nam se naše laži vraćaju kao bumerang - i to je
sve ! Dakle, čemu sada sva ta javna dreka?!

Jasno je već na prvi pogled da taj film nije temeljen ni na kakvim preciznim i stvarnim dokumentima, kao što je to
na primjer već spomenuti film 'Il giorno nero di Porzus'. Točno je i to da je taj film i svojevrsna neofašistička
propaganda. Pa što onda? Od dojučerašnjeg potpredsjednika talijanske desničarske Vlade premijera Silvia
Berlusconija, gospodina GianCarla Finnija, danas njihovog ministra vanjskih poslova, koji je ujedno i predsjednik
neofašističke stranke 'Alleanza Nazionale' ništa se bolje i nije moglo očekivati. A taj je film i rađen po njegovoj
narudžbi i plaćen sa njegovim i Berlusconijevim novcem (a Berlusconi je navodno naš prijatelj??!!). Čemu se
onda čuditi??

Dakako, taj film ima niz slabosti. Režiser Alberto Negrin i njegov scenarist su se poslužili malim i prilično prljavim
trikom: u prvi plan su gurnuli malu i posve nedužnu djecu, uzrasta od 7 do 9 godina, koju skriva čestiti svećenik
Talijan, velečasni Bruno, kome pomaže Slovenka Anja, inače zaljubljena u jednog Talijana, uz to i borca
neodređene ideološke pripadnosti. Otac jednog malog Talijana, onog najmanjeg je Slovenac-partizan Novak,
poručnik ili kapetan Titove partizanske vojske, likom malen i zdepast, sasvim netipičan pravom kraškom, visokom,
stasitom i lijepom Slovencu. Gledateljima se sugerira da je on postao otac tog malog Talijana tako što je silovao
njegovu mamu, inače ne slučajno jednu rasnu talijansku ljepoticu. I sad taj partizanski komandir Novak želi, kao,
na silu oteti svog sina, gazeći i preko živih i preko mrtvih Talijana, koji svi odreda završavaju u nekoj obližnjoj jami
– bez daljnjega u onom Bazoviškom jašeku, na 5-6 km iznad Trsta.

Da ne prepričavam taj film dalje. Film je mrzilačkog i nasilničkog karaktera i naboja. Pa što onda? To je samo
jedna od tisuća mogućih, sličnih i vrlo vjerojatnih i prilično vjerodostojnih filmskih priča! Takvi su bili i naši filmovi iz
tog vremena. Mrzilački. Mračni. Nasilni. Jedinu jamu za koju smo mi kao djeca i dječaci, pa i kao mladići smjeli
znati i morali znati bila je Goranova 'Jama' , po poslijeratnoj mrzilačkoj komunističkoj propagandi navodno (samo)
ustaška 'Jama', premda su na samo 25 kilometara od našeg Doma djece palih boraca i ratne siročadi u Poreču
počinjale smrtno-strogo zatajene i prešućene partizanske jame, odnosno brojna i krvava partizanska 'polja
smrti'(!!), preciznije rečeno preko 45 partizanskih jama, zvanih fojbe, u kojima je pored istarskih fašista završilo i
mnogo najobičnijih i nesretnih talijanskih mladića, nasilno regrutiranih i nasilno obučenih u njima mrske fašističke
vojne uniforme, te veći broj običnih talijanskih civila, najčešće običnih domaćih seljaka, a najposlije i znatan broj
istarskih hrvatskih 'Narodnjaka' , uključujući i neke naše narodne svećenike! I kad-god smo ih nas trojica istarskih
'narodnjaka' (pokojni Milan Božić, Franko Šturman i ja, A.R.J.) spominjali, tada su svemoćni i narodu dobro znani
domaći 'Infojbatori' to cenzurirali, pjeneći se od bijesa, isključivali nas iz javnosti, zabranjivali i sam spomen naših
imena, i.t.d. I ne samo nas. Sjeća li se u 'Glasu Istre' još netko Vlade J., istarskog partizanskog sina rođenog u
partizanima 1943.g. i njegovog sjajnog članka 'Kada klike dižu spomenike' (2001. g. u labinskom 'Istarskom
glasu')?! A Vlado J. je samo branio pravo rodbine žrtava da obilježe grobove svojih najmilijih i da im na mjestima
njihove smrti podignu skromni nadgrobni križ!

Ja sam nekoliko puta u svojim tekstovima na tu temu tražio da se u Žminju ili blizu Žminja podigne veliki i 30-
metara visok križ, u spomen mučkog i zvjerskog ubojstva poznatog istarskog 'Narodnjaka', starog Mate Peteha,
koga je u travnju 1945.g. uhitila grupa od 12 partizanki, koje je predvodila poznata partizanka Dina Zl. i koje su ga
skinule do gola, tukle, mrcvarile, a na kraju su mu nožem odrezale genitalije i onako napola mrtvog odvukle iz
Žminja i bacile u neku od 25 partizanskih jama-fojbi, neku najdublju, neku 'jamu-Golubinku”, možda onu kod sela
Benčići, možda onu drugu kod sela Cere, možda onu kod sela Orič (onu najstrašniju!), ili neku drugu partizansku
jamu-fojbu, za koju se ni danas, nakon 60 godina nitko ne usudi reći (ni pisnuti!!) gdje je! A jedini 'zločin' starog i
uglednog Mate Peteha je bio što nije bio komunist i što je odbijao prihvatiti njihovu mračnu i protu-naravnu
ideologiju!! A nakon rata je njegova krvnica Dina Zl. bila 45 godina slavljena kao najsjanija partizanska zvijezda,
kao njihova super-star! I kada je prije dvije godina umrla u Zagrebu, u vrlo poznoj dobi, na stranicama se njihovog
'Glasa Istre' doslovno rasplakala cijela ta njezina stara bratija infojbatora, na čelu s Mihom Valićem, koji joj je
napisao i najuzvišeniji nekrolog!

Meni je najčudnije da o tome godinama i desetljećima uporno šute i naši stari istarski svećenici (s izuzetkom
velečasnog Ivana Graha iz Ližnjana, koji je o tome napisao jednu vrlo dragocjenu knjigu!). Svi ostali koji to znaju
šute kao zaliveni i svoju tajnu već generacijama odnose u svoj grob, umjesto da se o tome pred smrt barem
ispovjede svom mlađem svećeničkom bratstvu! Mnogi od njih znaju o čemu ja ovo pišem. I znaju zašto ja ovo
pišem. Uostalom, sve sam ovo već jednom bio napisao još 28. rujna 1998. g.,u svom opširnom pismu 'Mi moramo
suditi Ivanu Motiki i Oskaru Piškuliću' (i ne samo njima!)', koje je umjesto na stranicama 'Glasa Istre' završilo u
cenzorskim rukama svemoćnog Mihe Valića (koga dobro pamti ona partizanska jama-fojba u selu Trlji između
njegovog Barbana i (nekad talijanaške) Savičente.

I što se onda danas čudimo filmu 'Srce u jami' ('Il cuore nel pozzo')? To je samo zakašnjeli odgovor na vaše
staljinističko: 'oko za oko, zub za zub', zar ne?

Vratimo se tom filmu. Dakako, ja bih osobno više volio da je režiser tog filma Alberto Negrin izabrao neki od vrlo
brojnih stvarnih događaja iz tog mračnog vremena naše zajedničke povijesti. Recimo, da je izabrao priču o
stravičnoj smrti mlade 23-godišnje Talijanke, studentice Norme Cossetto iz Svete Nedjelje, malog sela između
našeg Kaštelira i Višnjana, čija je valjda jedina krivica bila što je bila kćerka zemljoposjednika i sitnog simpatizera
i tajnika 'fascia', odnosno fašističke partijske ćelije u tom selu. Nju je 26. rujna 1943.g. uhitio i odveo jedan 'leteći
partizanski odred' i zatvorio ju u već osvojeni zatvor u Tinjanu, gdje su je višekratno silovali i mučili nekoliko dana.
Na kraju su je izveli pred uobičajeni partizanski 'Narodni sud', koji ju je po najkraćem mogućem postupku
(partizanski zakon linča!) osudili na smrt, zajedno s još dvadest i šest supatnika. Prije strijeljanja su je još mučili,
te su joj na kraju nožem živoj odrezali dojke, a u spolovito ugurali veliki komad drveta. Nešto slično su učinili na
još dvije Talijanke. Strijeljali su ih sve na rubu jame blizu sela Šurani (Tinjanski) i svih 27 bacili u tu 'fojbu', u kojoj
su nešto kasnije bacili još desetak drugih Talijana iz obližnjih sela.

Međutim, Bog uvijek kaže posljednju riječ. Ubrzo su, kroz mjesec-dva, u Istru nahrupili Rommelovi njemački
oklopnici, ugušili narodni ustanak, podstaknut i potpaljen, te brutalno i zločinački vođen od partizana. Nijemci su
uz pomoć preživjelih lokalnih 'crno-košuljaša' pohvatali veći broj lokalnih partizana. Među njima su prepoznali i
onih 16 partizana-krvnika, koji su ubili Normu Cossetto i spomenutu skupinu Talijana, čija su tijela nakon dva
mjeseca izvađena iz one 136 metara duboke jame-fojbe kod Šurana, među njima i unakaženo i već napola
raspadnuto Normino tijelo. Normini su posmrtni ostaci, prije pokopa, izloženi u kapelici groblja u Svetoj Nedjelji, a
njeni mučitelji i krvnici su bili prisiljeni, iz osvete, bdjeti uz nju cijelu noć, uz treperavu i sumornu svjetlost voštanih
svijeća.

'Bilo je to zastrašujuće posmrtno bdijenje' – piše poznati talijanski povjesničar Arrigo Petacco, na str. 72./73. svoje
knjige 'Egzodus' (koju je kod nas 2003. g. izdao naš nakladnik Durieux iz Zagreba) – 'slijedećeg jutra, kad su
Nijemci strijeljali šesnaest titovaca, trojica su od njih već bila poludjela'.

Još detaljnije taj slučaj nesretne i ubijene Norme Cossetto (i velik broj sličnih slučajeva) opisuje Gianni Oliva u
svojoj knjizi 'Foibe' ('Le scie', nakladnika Mondadorija, Milano, 2002. g), na str. 78. Već na slijedećoj stranici, Oliva
opisuje slično ubojstvo tri sestre Radecca (Albine, stare 21. g., koja je bila i u drugom stanju, Caterine, stare 19 g.
i Fosce, stare 17 g., koje su uhićene blizu Fažane, sve tri višekratno silovane, te nakon toga nestale, jer su se
žalile komesaru te partizanske postrojbe, da bi ih partizani nakon toga ubili i bacili u jamu-fojbu kod sela Trlji, na
pola puta između Barbana i Savičente. Dakle, na terenu na kome su gospodari bili Ivan Paus, zvani 'Ljuti', te
Jakov Kolić Jureša, zvani 'Grbavac', uz hvalisavog, opakog i nasilnog mladića Mihu Valića (iz susjednog sela
Valići, blizu Barbana). A taj je Miho Valić već više od deset godina predsjednik SAB-a Istre i Pule! A desetljećima
poslije rata je bio najmoćniji udbaš u Brodogradilištu 'Uljanik' u Puli, strah i trepet Pule i Istre, naročito nakon što
su najbolji istarski partizanski vođe završili na Golom otoku, 1948. g.! A tamo ih je poslao najveći partizanski
zločinac u Istri, Ivan Motika!

Dakle, radi se o istom onom Mihi Valiću, koji danas i čitavih posljednjih dvanaest godina skupa s g. Damirom
Kajinom, saborskim zastupnikom iz Buzeta najviše galami zbog spominjanja fojbi, galami protiv pokojnog
predsjednika dr. Franje Tuđmana, galami protiv Tuđmanovih 'ustaša', protiv navodnih zločina protiv 'nevinih' ali do
zuba naoružanih i zločinačkih Srba iz Knina i okolice, te sada i protiv spomenutog filma 'Il cuore nel pozzo'! Evo,
ovih dana je njihove paklene dreke pun 'Glas Istre' (ustvari 'Glas istarskih Infojbatora'!!), a nažalost na nas dreči
Damir Kajin i sa stranica vladinog 'Vjesnika', primjerice 8. veljače 2005. g., na str.2.: 'Reakcije na prvi dio filma
'Srce u Bunaru’ : 'Kajin: To je grubi falsifikat koji NOB prikazuje na genocidan način'.

Da, upravo je tako, kako izvrće Damir Kajin. Partizani su uistinu počinili nekoliko genocida na samom kraju rata,
1945. g., Na primjer genocid nad 100.000 Nijemaca, tzv. Folksdojčera, u 52 sabirna logora, t.j. konc-logora, uz
naknadno etničko čišćenje još 450.000 ostalih folksdojčera iz Vojvodine, Srijema, Slavonije, Zagreba i cijele
Slovenije. Istovremeno su počinili genocid nad Hrvatima, počam od Zagreba, prvog svibnja 1945., (u manje od
dva dana ubijeno je 8.000 zagrebačkih Hrvata), pa preko Macelja, Maribora i Celja, do Blajburga i Kočevskog
Roga, te i natrag, preko brojnih 'Križnih puteva', koji su završavali u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Bosanskoj
Gradišci, te i Donjim Podgradcima na obroncima Kozare, i.t.d., sveukupno preko 350.000 pobijenih Hrvata, a
nakon toga još prognanih ili pod raznim pritiscima iseljenih milijun Hrvata. Tome pridodajte i oko 300.000
prognanih i pod raznim pritiscima, odnosno terorom 'etnički očišćenih' Talijana i Talijanaša, te i velik broj Hrvata i
Slovenaca iz Primorske, Istre, Rijeke, Kvarnerskih otoka i Dalmacije. A već 1944., 1945. i naročito 1946. g. i
genocid na više od 60.000 Šiptara na Kosovu.
Dakle, NOB je doista bio i genocidan rat! A to što to mali Kajin i mala Andrea Latinović, glavna urednica Vjesnika,
nije nikad učila u svojim komunističkim školama, to im ne može biti nikakva isprika! Komunizam je pao prije 14
godina, pa su njih dvoje, umjesto da nam sole pamet, mogli prionuti na neke druge i drugačije knjige i o tome
nešto naknadno naučiti.

Recimo ovo:

Na ondašnjem popularnom puljskom kupalištu Vargarola (ital. Vergarola) su Titovi udbaši tijekom ljetnje noći
podmetnuli jednu veliku avionsku bombu, koja je 18. kolovoza 1946. g. eksplodirala i ubila preko stotinu ljudi. To
je bio dio paklenog plana da se puljske i istarske Talijane zastraši 'crvenim terorom', koji je bjesnio cijelom Istrom,
te da ih natjera na egzodus. A Miho Valić i njegova krvava bratija su sve do 18. kolovoza 2003. g. na svaki način
zabranjivali čak i to da se na jedan kamen, donešen s plaže Vargarola i položen ispred pulske Katedrale u
Kandlerovoj ulici podno starog pulskog Kaštela, polože vijenci i održi spomen-misa!

'Odavanje javne počasti žrtvama fojbi nije pijetet prema mrtvima, već glorificiranje fašizma', galamio je i još uvijek
galami Miho Valić, primjerice u 'Glasu Istre' dne 23. veljače 2004. g. Kad god se njemu prohtije, glavni urednici /
urednice mu stavljaju na raspolaganje cijelu jednu stranicu 'svog' lista! Ne znam gdje se nešto slomilo, ali je tek
prije godinu i pol dana anatema Mihe Valića i njegove krvave bratije glede zločina na plaži Vargarola srušena, te
je Udruga 'Libero comune di Pola in esilio', zajedno sa Zajednicom Talijana i predstavnicima grada Pule dne 18.
kolovoza 2003. g. položila vijence u spomen nevinih žrtava tog zločina.

Eppur si muove !

A da se nešto pokrenulo, moglo se znati još prije više od deset godina. Podsjetio bih da su talijanske tajne službe
i tajne udruge iz Rima i Trsta još 1992. i 1993. g. tajno slali svoje agente i novinare, koji su uz pomoć svojih tajnih
agenata u Istri, Rijeci i Zagrebu svojim skrivenim kamerama snimali zabranjene lokacije oko Žminja i Barbana,
snimali po staračkim domovima po Rovinju, pa čak i po Zagrebu, intervjuira čak i ostarjelog Ivana Motiku (od njih
zvanog 'Il boia di Pisino', odnosno 'pazinski krvnik' ), da bi se to na kraju objavilo i na talijanskoj državnoj televiziji
RAI-UNO. I tko je prvi reagirao? Opet Miho Valić i njegovi infojbatori! A znani i uvijek prevrtljivi Milan Rakovac je
odmah izuzetno povlašteno reagirao u 'Glasu Istre', dana 31. ožujka 1993. g. člankom na udarnom mjestu i pod
naslovom: 'Vampirska reportaža talijanske televizije'.

Da se nešto pokrenulo, moglo se znati i kada je 2001. u 'Glasu Istre' objavljena reportaža o navodno
'speleološkim' istraživanjima novoosnovane porečke speleološke grupe 'HAD', koja se tobože iz tih svojih
'speleoloških' razloga povezala s konjičkim klubom 'Barba Tone' kod Manjadvoraca, nedaleko od Barbana. Nije
teško zaključiti tko je financirao ta njihova istraživanja i kome su podnijeli svoj raport!

Znači, tajne strukture države Italije vrlo dobro znaju (i trebaju to znati!!) koliko je njihovih sunarodnjaka skončalo u
našim istarskim fojbama. Pa tko je nama kriv što mi sami to ne znamo?! I ne znamo ni za jame diljem Dalmacije,
pogotovu uz rijeku Cetinu, premda se tek prije desetak godina čulo za 'Husinu jamu' na planini Kamešnici iznad
Sinjskog polja, u koju su titovi četnici, na brzaka preobučeni u partizane, bacili preko 700 ljudi, koje su poklali u
cetinskim selima Rudi, Otoku, Trilju i drugim selima. A ja rođen preko puta, s druge strane Cetine i nikad prije
nisam čuo za tu 'Husinu Jamu', iako sam pored nje dvaput prolazio 1952. i 1953. g.! Narod se nije usuđivao ni
pisnuti, čak ni u svojoj vlastitoj kući, a kamo li pred svojim prijateljima ili poznanicima. Takav je teror maršal Tito
nama donio iz svoje ljubljene Moskve!

I isti takav crveni teror je Ivan Motika donio u rujnu 1943. g. u Pazin, Žminj, Barban, Sutivanac, Katarinu i Pićan,
taj njegov krvavi 'četverokut smrti'!

Srećom, Bog ima u svemu, pa i u tome, svoju posljednju riječ. I šalje svog poštara. Poštenima i nedužnima samo
jednom, na kraju života, drugima poštar pozvoni i mnogo ranije - po drugi put, a nekima zvoni skoro svake noći,
jer njihove ih nevine žrtve skoro iza svake ponoći dozivaju iz svojih jama, odnosno svojih fojbi.

Njihova su srca u jamama, a Vaše su izgubljene duše već u paklu!

Takva Vam je Božja kazna. I nju već sada ispaštate!

Tako je to i sa filmom 'Il cuore nel pozzo', koji Vam je prije tjedan dana pozvonio na vrata. Nema Vam druge
'drugovi' infojbatori, nego se što prije navići na tu Vama novu i nesnosnu 'muziku' . Prošlo je Vaše vrijeme i dosta
je bilo Vaše pjesme 'Po šumama i gorama' ili one već davno 'zaboravljene': 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina,
nas neće ni pakao smest! … …Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit će našu pest! (itd.)'.
A trebalo je samo ponovo pročitati tekst mog pokojnog prijatelja Milana Božića iz Rovinja, odnosno Zagreba: 'Sve
žrtve pale u Istri zaslužuju spomen', objavljen u 'Glasu Istre' dne 01. 12. 2001. g., kao i onaj već spomenti članak
mog bivšeg prijatelja iz Pule gosp. Vlade Jurcana, objavljen u 'Istarskom Glasu' iz Labina 2001. g., pod naslovom:
'Kada klike dižu spomenike'.

Ukratko, 'Tko ne plati kurvu, taj plati doktora', govorio je i pisao Vaš i Vama vrlo dragi Miljenko Smoje iz Splita.
Mogli ste to davno naučiti! Ili nešto drukčije:'Dokle god Vi o drugima budete govorili laži, drugi će o Vama govoriti
istinu!' (parafraziram Adlaia Stevensona iz 1952. g.).

A najgore je kad u njihovo ime govore njihovi fašisti, a u naše ime bivši mladi staljinisti!

Ante Rokov Jadrijević, publicist