Laura Antonelli - Superseksi filmska ljepotica iz Pule

Malo je istarskih i inih tinejdžera s početka 1970-ih koji se ne sjećaju slinavog pogleda njihovoga
sicilijanskog vršnjaka Nina dok se služavka Angela, senzualnoga pogleda i beskrajno seksipilnoga
tijela, uspinje po ljestvama da mu dohvati knjigu s gornjih polica kućne biblioteke otkrivajući
nehajno nat na najlonkama i onaj uzbuđujući prijelaz s ruba čarape na nago bedro, da bi ga
naposljetku, posve svjesna njegove adolescentske voajerske žudnje i mašte, besramno ponizila
podizanjem haljine iznad gaćica uz provokativno: "Je li to knjiga koju si htio vidjeti?". Odlično je to
kadrirana scena talijanskog redatelja Salvatorea Samperija u slavnoj i iznimno komercijalnoj
erotskoj komediji "Malizia" (Igra vatrom) iz 1973. Istrijanima je ona utoliko bliža što je naslovnu
ulogu služavke Angele igrala Laura Antonelli, Puljanka/Puležanka, koja je netom postala zapažena
seksi talijanska glumica. Naime, prije "Malizije" odigrala je također zapamćenu scenu svirajući gola
violončelo kao supruga Niccolòa Vivaldija u filmu Pasqualea Feste Campanilea "Il merlo maschio",
seksi komediji iz 1971. s Landom Buzzancom, s kojim će kasnije još igrati. Godinu kasnije, 1972.,
igra, također razgolićena, u komediji Claudea Chabrola "Docteur Papaul" s Jean-Paulom
Belmondom i Mijom Farrow. Od tog filma slavni francuski šarmer postat će joj višegodišnji partner
u turbulentnoj ljubavnoj vezi.
Za ulogu u "Maliziji" Antonelli je dobila talijansku filmsku nagradu "Davide di Donatello",
"Srebrnu vrpcu" (Nastro d'argento) talijanskoga sindikata filmskih novinara i "Zlatni globus" za
najbolju novu glumicu inozemnih filmskih novinara u Italiji, ali medijski i komercijalno važnije
bilo je što se u filmskome glamuru etablirala kao najerotičnija talijanska filmska glumica prve
polovice 1970-ih. Upravo je taj seksipil anđeoskih očiju i griješnih oblina odredio i nastavak njezine
karijere u uglavnom tada vrlo popularnim erotskim, odnosno seksi komedijama, desetinama njih, ali
često s uglednim redateljima, od spomenutog Samperija ("Peccato veniale", 1974.) preko Dina
Risija ("Sessomato", 1973.) i Luigia Comencinija ("Mio dio, come sono caduta in basso!", 1974.)
do Luchina Viscontija ("L’innocente", 1976.). Dakako, i s poznatim glumcima, kao što su Giancarlo
Giannini, Raf Valone, Terence Stamp, Marcello Mastroiani, Alessandro Momo, Jean-Louis
Trintignant i drugi. Bilo je to vrijeme u kojemu su je mediji uzdizali kao talijansku filmsku divu iz
kvarteta "istarsko-dalmatinskih" ljepotica - uz nju u tom su četverolistu bile njezina sugrađanka
Alida Valli te Silva (Sylvia) Koscina i Rovinješka/Rovinjka Femi Benussi. S potonjom je pak činila
istarski tercet talijanskih superseksi glumica rođenih u Istri u prvoj polovici 1940-ih, u kojemu je
bila još jedna Puljanka/Puležanka - Susy Andersen, pravim imenom Maria Antonietta Golgi.
No, prošle su sedamdesete, prošla je i Antonelli, na staroj je slavi igrala još u 1980-im, od tih
filmova izdvojiti možemo "Passione d'amore" Ettorea Scole, ali bit će da je i ne baš uspješni
privatni život utjecao na njezinu filmsku karijeru. Posljednji film bio joj je Sampierijev pokušaj
rimejka "Malizije" (s pridjevkom "2000") iz 1991., ali to više nije bilo to. Naprotiv, počinje jedna
jako tužna priča. U proljeće te iste godine u njezinoj luksuznoj vili u Cerveteriju, nadomak Rima,
policija je našla kokain, osuđena je na tri i pol godine zatvora. Antonelli je pala u posvemašnju
depresiju, tim veću što joj je lice definitivno bilo unakaženo pokušajima farmaceutskog
uljepšavanja. Od zatvora ju je 2000. spasila promjena talijanskih zakona, ali ne i od financijskog
bankrota. Posve osiromašena, dobila je 2007., nakon duge sudske bitke, izvjesnu novčanu naknadu.
Pomogla joj je općina Ladispoli u rimskom predgrađu davši joj mali stan, a uz medijsku inicijativu
glumačkoga kolege Lina Banfija dobila je stalnu medicinsku pomoć te minimalnu umirovljeničku
potporu. Umrla je od srčanog udara u Ladispoliju u noći između 21. i 22. lipnja 2015. Pokopana je
na mjesnom groblju.
Laura Antonelli rođena je 28. studenoga 1941. u Puli. Otac joj je bio Mario Antonelli, majka
Gioconda, rođena Bresciani. O mjestu njezinoga rođenja, ali i o izvornom prezimenu postoji više
interpretacija. Nerijetko se navodi da je rođena u Pazinu i da joj je pravo prezime bilo Antonaz.
Stoga sam razjašnjenje potražio u nadležnim matičnim uredima u Puli i Pazinu. Prema njihovim
podacima Laura Antonelli doista se vodi u knjigama rođenih i u Puli i u Pazinu, ali detaljnom su
provjerom utvrdili da je ispravan upis u Puli. U Pazinu je evidentirano vjenčanje njezinih roditelja,
a tamo je rođen, 26. lipnja 1943., njezin brat Claudio, bibliotekar, predavač, novinar, publicist, koji
sada živi u Kanadi. Claudio je nerijetko isticao da se njegov (njihov) otac u mladosti pisao kao
Antonaz, hrvatski bi to bilo Antonac, te da je obitelji njegova djeda Mattea Antonza u vrijeme
fašističke talijanizacije prezimena krajem 1920-ih bilo dato da biraju između Antonelli i Antonacci,
ali službenih pisanih tragova tome nisam našao. Iz pazinskog matičnog ureda obavijestili su me da
je Laurin i Claudijov otac Mario upisan samo kao Antonelli, ali jednako tako i njihov djed Matteo.
Što je bilo prije ili između, možemo spekulirati.
Ono što se nakon Drugoga svjetskog rata s tom obitelji događalo, uglavnom je poznato. Iselili su se
kao ezuli u Italiju, najprije u Genovu, pa Veneciju i na kraju u Napulj. Laura je tamo nakon srednje
škole završila Višu školu za fizičku kulturu te se preselila u Rim gdje je u jednoj umjetničkoj školi
bila učiteljica tjelesnog odgoja. No, njezine su ambicije ipak bile drugačije. Početkom 1960-ih na
mala vrata ulazi u vizualne medije. Blagodareći prvenstveno svojim tjelesnim vrlinama snima
televizijske spotove za Coca Colu, pozira u brojnim, tada vrlo popularnim "fotoromancima", a
1964. dobiva prvu filmsku, istina minornu, ulogu u komediji "Il magnifico cornuto" Antonija
Pietrangelija. Slijedi također mala rola u "Le sedicenni" Luigia Petrinija 1965., a potom, 1969.,
značajna i intrigantna u erotskom filmu "Venere in pelliccia" Massima Dallamana (režirao je pod
pseudonimom Max Dillman), koji je zbog nagih scena bio zabranjen u Italiji. Ostalo je povijest.
Kao i uzbuđujuće Laurino uspinjanje po lojtrama sicilijanske bogataške knjižnice i talijanske
filmske industrije.

Goran Prodan