KI SMO, OTKUDA SMO, KAKO NAS ZOVU :-)

Vlahi, Bezaki, Ćići, Bazgoni i oni drugi...

Vlašija i Bezačija dva su pojma po kojima se razlikuju ljudi i sela iz južnijih i zapadnih
krajeva Istre. U mnogim selima, međutim, sa sebe neće reći ni da su Vlahi ni da su
Bezaki, ali će prilično precizno pokazati gdje počinje Vlašija, a gdje Bezačija * Oko
Limske drage još je kompliciranije: osim na Vlahe i Bezake, ljudi se tamo dijele još i na
Prikodražane, Kuntražane, Dugohaljare, Kratkorepce... * Ostavština bivše mletačko-
austrijske granice u Istri preživjela je u pojmovima Krajevine i Benečije * Bazgonija do
Poreča * Štorija o tri brata Vlaha - jen ladro, jen plovan, a treti komandir milicije * Tko
je Pričancima bušio gume na bičikletami * Subregionalne razlike čine bogatstvo koje se
zove - Istra

Istra je mala, a ljude od priko Učke dovoljno zbunjuju i neke opće istarske
vidljive i nevidljive specifičnosti, no i u tako maloj Istri nalazimo na mnoštvo
manifestnih razlika od jednog do drugog njenog dijela. Kao posljedica više
različitihvalova naseljavanja Istre tijekom minulih stoljeća, kulture, običaji i
jezici miješali su se, državne granice pomicale su se u svim pravcima, pa su te
povijesne mješavine rezultirale osobitostima, identitetima, koji osim općeg osjećaja
pripadnosti Istri kao kulturnoj regiji, autohtonom stanovništvu pridaju još
jedan, subregionalni osjećaj. Tako gledana, Istra je zapravo velika, i u
subregionalnoj podjeli njenog teritorija možemo naći pojmove poput Vlahi, Bezaki,
Ćići, Bazgoni, Prikodražani, Bumbari, Roverci, Fućki, Krajevci, Benečani,
Gorinjci i Dolinci, Boškari i tako redom. Ponekad se u nazivima tog pod-
identiteta krije prava subregija koja pokriva veliko područje, ponekad se pak
poseban naziv odnosi na malo područje od svega nekoliko sela.

«Ja» i «Da»

Međutim, atlas istarskih subregija nemoguće je nacrtati, jer se mještani

pojedinih sela, čak i susjednih, ne slažu uvijek u tome gdje prestaje, a gdje počinje
pojedina od njih. Najizrazitije slučajeve tog neslaganja nalazimo kod poimanjaVlašije
i Bezačije. Načelno, pojam Vlašije odnosio bi se na one dijelove zapadne i
jugozapadne Istre koji su u prošlosti bili pod mletačkom vlašću, dok bi Bezačija,
načelno i vrlo uvjetno, obuhvaćala bivši austrijski dio Istre, a u najužem smislu
samo Žminjštinu. Prošao sam više sela duž zamišljene vlaško-bezačke granice,
pitajući o sličnostima i razlikama među Vlahima i Bezakima. Najčešće su mi
odgovarali da je glavna razlika u govoru, no nalazio sam i kazivanja o razlikama u
materijalnoj kulturi, graditeljstvu, običajima, a često su ljudi različitih subregionalnih
predznaka akteri i prilično duhovitih viceva i anegdota. Još je jedna pojava, kad se o
tim stvarima razgovara, vrlo učestala: da mještani ugraničnom području sebe ne
žele svrstati ni u jednu kategoriju, ali će zato vrlo točno opisati gdje, u odnosu na
položaj njihova sela, počinje Vlašija, a gdje Bezačija.

Recimo, u Folima, selu na granici Savičenštine i Žminjštine, dakle na granici

imaginarne Vlašije i Bezačije, teško će se na prvu riječ opredijeliti gdje spadaju. Oni
sebe tako ne zovu, ali drugi za njih kažu da su Vlahi. Vlašija za njih počinje od
sela Bokordići, a prvo selo na Bezačiji su kilometar i pol udaljeni Mengići, rekli su
mi Folčani. Jezične karakteristike svoga govora objašnjavaju prema razlikama s
bezjačkim govorom: "Mi rečemo pijat, a Bezaki rečeju tondin. Mi rečemo palj, a
Bezaki - kopić. Košulji reču stomanja Bezaki. Škudeli reču pijat, šugamanu mi
rečemo tarilo, a oni reču ubrus. Sutra je poli nas, poli njih jutri. Oni govoru ja, a
mi govorimo da. Mi rečemo zec, oni ziec, mi rečemo moja, a Bezaki muoja". Na
temu Vlaha i Bezaka, Anđelo Živolić iz sela Foli ispričao je i jedan vic: "Jedan put su
se lovili Vlah i Bezak, su zeca držali z usti, i sad ki će ga imeti. Vlah ga je drža z
zubi, i je pita Bezak - držiš, Vlah? A Vlah je kroz nos reka - mhm! A Vlah pita
potle njega - držiš ti, Bezak? Bezak je reka - jas ja! I je dopra usta, i Vlah mu je
uza zeca!". Osim izgovora i viceva, u Folima su mi ukazali i na pojam vlaške
preslice: to je takva preslica koja ima široke uši, ali autohtona preslica iz Foli nema
uši, ravna je i lijepo izrezbarena.

Ljudi i Cerani

Na području uz Limsku dragu, pojmovi Vlahi i Bezaki miješaju se s

pojmom Prikodražani. Sedamdeset i trogodišnji Anton Cerin iz sela Mrgani, pričao
mi je da nazivom Prikodražani, ljudi s različitih strana Drage nazivaju jedni druge. Za
one sjeverno, Prikodražani su južno, za one južno, Prikodražani su sjeverno. No kako
se za kraj južno od Limske drage zna reći i Kuntrada, tako se i za stanovnike tog
dijela Rovinjštine kaže Kuntražani, tako da Prikodražani ostaju - sjeverno. No
Draga kao prirodna granica ni tu ne potiskuje pojmove Vlašije i Bezačije, pa Anton
Cerin dodaje: "Mi smo Vlahi. A Bezačija počne od Debeljuhi, samo pasati
Kanfanar". Od barba Toneta saznajem i najčešće pravilo za razlikovanje Vlaha od
Bezaka: "Ni ča govori ja je Bezak, a mi ča govorimo da smo Vlahi".

Gržini su selo na Ceranšćini, dakle u širem smislu na Žminjštini, no ni oni se

ne smatraju ni Bezakima ni Vlahima. Bezačija, kaže mi Ivan Žufić iz Gržini, započinje
na pola puta do osamsto metara udaljenog sela Krnevali. "Mi smo Ceranšćina a
oni Bezačija, oni imaju pravi bezački govor, a mi skoro pravi ceranski", kaže
Žufić, "a Vlašija dojde od Kanfanara zdolon, priko pruge. Krnevali, Mengići,
Gradišće i Slivari, to su nan tuka na 800 metri do kilometar i pol prva sela od
Bezačije, a tu jeno pet kilometri od nas bi počela Vlašija, a pod Vlašiju su već
Debeljuhi, Kanfanar, priko Drage, Vidulini, oni kraj". No sad, Barbanci za ljude iz
ovog kraja kažu da se Kraljevci, "aš oni su spadali pod Mletačku republiku, a mi smo
pod Kraljevinu", rekli su mi također u Gržinima, uz još jedan vic, koji mi je ispričao
Lučano Žufić: "Poli maše da je bilo čuda ljudi, je bi neki svetac, to da je bila
bezačka maša, nika njihova fešta, i sad niki Bezak da se je sti pohvalit, je reka -
ma je bilo čuda ljudi poli te maše, a da se je neki Ceran reka - ma da je bilo i
Cerani".

Bezaki imaju bolju zemlju

Marići na Kanfanarštini također su granično selo između Bezačije i

Vlašije. "Bezačija je jeno petsto metri čja od našega sela, tu je granica Bezačije
i Vlašije, a Marići bi bili pod Vlašiju", kažu mi mještani ovog sela, a Nikola Marić
dodaje: "Mi smo bili pod Benece i mi smo se zvali Benečani, a priko je bila
Kraljevina. Dončići su prvo selo od našega sela koji su na Bezačiji. Vode s
groton biš hitija u drugo selo, oni imaju drugi govor, a mi imamo drugi govor". I
ovdje se da i ja poimaju kao razlikovne odrednice između Vlaha i Bezaka, no u
Marićima sam čuo i jedno zanimljivo tumačenje "povijesne" utemeljenosti između ove
dvije grupe Istrana: "Bezaki su stariji jer su oni zaposjeli bolju zemlju, di ima više
šume i dobrih vala, a mi Vlahi smo došli na krš, i tu smo morali velike muke napravit
da bi dobili dobro polje, a di su oni došli, već je bila dobra zemlja".

U Rovinjskom Selu, uz tumačenje da je "Bezačija od Kanfanara gorika, a

Vlašija od Kanfanara dolika", saznajem i za dva zanimljiva podrugljiva naziva za
mještane s različitih obala Limske drage. Uz to što su Seljani (mještani Rovinjskog
Sela) ljude sjeverno od Drage nazivali Prikodražani, zvali su ih i Dugohaljari, zato jer
su ovi "sjeverni" nosili "duge suknjene jakete". Seljani su međutim nosili
kratke jakete, pa su sjeverni susjedi njima za kontru govorili da su "Kratkorepci". Još
je jedna razlika među "Dugohaljarima" i "Kratkorepcima", kažu mi u Rovinjskom
Selu: "Mi smo mali bisage velike, za na tovara, a oni su mali ne kratke, i na
ramenu su hi nosili".

Za Labinjane su Vlahi svi preko Raše

Još južnije, u Čabrunićima, također je Vlašija, priznali su mi Čabrunci, no prije

Bezačije, koja se prostire Žminjštinom, njima su prvi susjedi Roverci. Roverija je kraj
od nekoliko sela sa središtem u Juršićima. Granicu Vlašije i Roverije Čabrunci
označavaju kod jednog starog duba, sedamsto metara od njihovog sela, a malo
sjevernije od sela Ferlini, kod crkve Svete Marije od Sutomora, tamo za
njih počinje Bezačija. Tone Milovan, pjesnik i pripovjedač iz sela Čabrunići, također
kaže da su jezične razlike među Bezakima i Vlahima odraz vremena doseljavanja
njihovih predaka. Bezački govor pripada "starijoj hrvaštini", dok su vlaški govori po
mnogo čemu bliži standardnom hrvatskom govoru današnjice, s mnogim štokavskim
značajkama.

Mještani Barata, sjeverno od Limske drage, na cesti Kanfanar-Sv.

Lovreč, sami sebe nazivaju Prekodražanima i Vlahima, za žitelje Lovreštine kažu
da su Dolinci, a Bezaki su po njima Žminjci. No Porečani njih, rekli su mi u Baratu,
nazivaju Vlahima, a na takve slučajeve, da susjedi susjede različito nazivaju,
nailazimo gotovo u cijeloj Istri. Labinjani su problem riješili vrlo jednostavno: za njih
su Vlahi svi oni koji žive zapadno od rijeke Raše, uključujući i Pićance.

Slično kao u južnoj Istri na Vlašiju i Bezačiju, tako i u njenim sjevernijim

dijelovima postoji načelna, općenitija podjela na Ćićariju i Bazgoniju, uz niz užih
lokalnih identiteta, razlika u međusobnom nazivanju susjeda, i "kliznu" granicu
između dva subregionalna pojma.

Najčešće se smatra da Ćićarija počinje iznad pruge, odnosno da se prostire

sjeverno i sjeveroistočno od trase željezničke pruge Pula-Divača, pa sve do granice
sa Slovenijom, odnosno riječko-opatijskim zaleđem na istoku. Slovensko susjedstvo
Ćićarije sastoji se od Šavrinije, neposrednog zaleđa Kopra, a dalje u unutrašnjost
slovenskog dijela Istre prostiru se Brkini. Prema jugu i jugozapadu, Ćićarija je
željezničkom prugom odijeljena od Bazgonije, a tim se nazivom najčešće imenuje
cijelo područje Buzeštine (naravno, bez Ćićarije). Međutim, često će ljudi kao
"epicentar" bazgonskog identiteta spominjati Roč i Hum. Osim ove dvije velike
subregije, prema krajnjem istarskom istoku uzdiže se Učka, koju ne posvajaju ni Ćići
ni Bazgoni već malobrojnim stanovnicima njenih poluopustjelih sela priznaju da se
nazivaju Učkari.

Prefrigani Ćić i prevareni Bazgon

I u ovim sjevernim istarskim stranama negdašnje postojanje mletačko-

austrijske granice ostavilo je traga u do danas zaostalim pojmovima Krajevine i
Benečije, dopunjujući spektar šarolikog nazivlja za krajeve i grupe mjesta u sjevernoj
Istri. Zanimljiv ćićski (u svakodnevnom govoru ovoga kraja pridjev od Ćićarija glasi
"ćićski" a ne "ćićki") pogled na "tradicijski zemljopis" iznio mi je
sedamdesettrogodišnji Ive Mikac Gengar iz Bresta pod Žbevnicom. "Se ispod
pruge dole, tu je se za nas Bazgonija. Susedno selo Rakitovac, ono spada u Ćićariju.
Preko je Šavrin, Šavrinija, a gori, napred, kaj je cesta Trst-Rika, ono je Brkinija,
Brkini", kaže Ive Mikac Gengar. Ostaci nekadašnje benečansko-kraljevske podjele
Istre zatiču se i u neslužbenom nazivu za jedan drugi Brest, onaj pod Učkom, pokraj
Lupoglava, kojeg mještani ovog Bresta pod Žbevnicom nazivaju Kraljevi Brest. Ali po
Gengaru, i taj Kraljevi Brest spada u Ćićariju. Pitam ga stoga da mi precizira južnu
granicu Ćićarije. "Lupoglav i Boljun, to bi anka bili već Ćići po mojen", odgovara, a
kad ga pitam za Cerovlje, Pazin, i druga mjesta dalje prema jugu, Gengar kaže: "E,
to je već Istra". "Gengarova Ćićarija" proteže se sve do mjesta Permani, Obrov i
Šapjane, a u Jelšanama, kaže, već su Brkini.

Ćići i Bazgoni, poput Vlaha i Bezaka u južnoj Istri, česti su likovi

tradicijskih viceva i anegdota. Naravno, tko u tim vicevima ispada mudriji, ovisi o
tome tko taj vic priča. I Ive Mikac Gengar ispričao mi je jedan takav: "Alora je bila
Subotina, i tu je bilo poli Subotine veli samanj poli Svetog Ivana. I tu se je
prodavalo svega uni bot. I Ćić je biu prefrigan, je ukrau Bazgonu kotu, i ga je
staviu na glavu. I oni Bazgon brižan viče naokoli - ukrali su mi, ukali su mi. A
Ćić mu govori - si ga mogu stavit na glavu kako ja, pa ti ga ne bi ukrali. A
njegov je biu."

Gledano iz Ročkog Polja, Bazgonija s Ćićarijom graniči trasom željezničke

pruge, a obuhvaća čitavu Buzeštinu. S juga i jugoistoka Bazgoniji je
susjedna Krajevina, koja se prostire "se do granice dole z Vlahi, z Vlašijon. Mi
smo klicali se od Boruta dole da to pride Vlašija", kažu mi "Pujaki", kako sebe
nazivaju mještani Ročkog Polja. Željeznička pruga za njih nije "tvrda granica" prema
Ćićariji, jer, kažu, "naš je Kumpanj, naš je Krkuš, kaj spada ne Bazgonija, ne samo
do želiznice, ta sela imamo preko želiznice ke spadajo oš pod Bazgonija, to so
Venecijani okupirali". Lupoglav, gledano iz Ročkog Polja, ne spada u Bazgoniju, to je
već Krajevina, tu se javljaju, kažu "Pujaki", osjetne razlike u govoru, temperamentu,
i u mnogim drugim stvarima. Prema sjeveru, Bazgonija za njih graniči sa Slovenijom
kod Sočerge, "kade pride Šavrinija", a kad smo već toliko ušli u detalje, javljala su se
i "radikalnija" mišljenja, kao primjerice da se Bazgonija prostire "se zdolon do
Poreča". Kad sam primijetio da ljudi na Pazinštini sebe ne nazivaju Bazgonima,
"Pujaki" uzvraćaju: "Ne, oni su Vlahi". I u Ročkom Polju čuo sam pošalice na račun,
ovaj put, Vlaha. "Vlahi, to je oni kraj kade su tri brati imali svaki svoj zanat, en
ladro, en plovan, a treti da je komandir milicije i tako da su se spašavali", tako
"Pujaki" pričaju za Vlahe.
Čuvaj se Mačka!

U selu Semić na Lupoglavštini, u neposrednom susjedstvu bazgonskog

Ročkog Polja, do danas se sačuvala predaja o srednjovjekovnim graničnim utvrdama
u ovom kraju: "Semo na ovi kraj na naše strani je bi Beli grad a tamo je Črnograd,
to so bili Benečani. Tu se je delilo, zač jedanput mi smo bili Kraljevina, a tamo
Ročko Polje tamo je bila Republika, Venecija".

Bez obzira na povijesna naslijeđa, postojanje različitih "mikro-identiteta",

okupljanja oko zemljopisnih naziva koji obuhvaćaju uglavnom poznate ljude, bilo je
čimbenikom raznolikih, manjih ili većih međususjednih antagonizama. Znamo da je
jedna od starih istarskih tradicija međususjedsko "čarkanje", bilo da se radilo
o tučnjavama na "plesima", bilo o nekim žešćim nesuglasicama. Preselimo se sad
malo na istarski sjeverozapad, na obale Mirne: mještani Kaštelira za ljude koji
obitavaju sjeverno od Mirne, kažu da su "Pričanci". Kad bi Pričanci dolazili na ples
u Kaštelir, ako se ne bi "fino ponašali", Kaštelirci bi im bušili gume "na bičikletami",
nestajale su im pumpe, i događale su im se sličnenezgode, pričao mi je Inocente
Ružić iz Kaštelira.

Osim velikih istarskih subregija, poput Vlašije, Bezačije, Bazgonije, Ćićarije,

Krajevine i Benečije, postoji i čitav niz manjih. Zanimljivost tih manjih subregionalnih
područja je da su češće preciznije određene, uglavnom se točno zna koja mjesta u
njih spadaju. Primjer za to je Boškarija, dio Gračaštine koji obuhvaća svega tri
četvorna kilometra, sa selima Merleti, Pažanići, Kalandrići, Pužari, Bertetići i Baštini.
Boškarija prekriva područje kojim se prostire dio naveće istarske šume, Vetve, a ta je
šuma odnosno boška, i tom kraju podarila ime. Mada bi Boškari bio logičan naziv za
žitelje tih nekoliko sela Boškarije, oni ga nerado nose, tako da naziv Boškari
uglavnom koriste njihovi susjedi u podrugljivom ili šaljivom kontekstu.

Ponekad krajevi ili čak pojedina mjesta dobivaju i zajednički "nadimak", koji
onda nema zemljopisno značenje, već služi isključivo kao podrugljivi naziv za
mještane tog određenog kraja ili sela. Takav zanimljiv spektar šaljivih odnosno
podrugljivih nadimaka nalazimo na sjevernoj Pazinštini. Kako mi je pripovijedao Josip
Šestan iz Gologorice, poznati zvonar u ovom drevnom mjestu, mještane Gologorice,
Gologrčane, od davnina zovu "Mački", zato jer bi, kad bi došlo dobarufe na plesu, u
hipu "sve razgrebli". I kao što su Gologrčane nazivali "Mački", tako su, kazuje Šestan,
one iz Cerovlja nazivali "Žabari", one iz Previža "Smrikvari", one iz Pazinskih
Novaki "Pužari", one iz Boruta "Skrobarići", i tako redom. Postojala je i uzrečica,
kad bi se odlazilo na ples u Gologoricu ili negdje u okolicu, govorilo se "Čuvaj se
Mačka", kaže Šestan. Povijesnoj predaji o Sv. Niceforu, biskupu kojeg su iz svoga
mjesta protjerali radi kleveta i lažnih glasina, pa ih je on prokleo da "plešu po trnju",
Pićanci duguju nadimak "Trnoplesari".

Spomenimo još nekoliko poznatih i manje poznatih istarskih

"subregija". Proština je poznati kraj koji se prostire juozapadnim dijelom istarskog
poluotoka, od Raklja prema Kavranu. Neka od većih proštinskih sela su, primjerice,
Pavičini, Šegotići, Peruški. Roverija je područje oko sela Juršići, a njihove južne
susjede, mještane Galižane i Vodnjana, nazivaju "Bumbari". Od Grimalde prema
Buzetu prostire se kraj kojeg zovu Fućkarija, a ljudi iz tog kraja bili bi Fućki. Na
Labinštini sam čuo i zanimljiv naziv za mještane sjevernijih kajkavskih područja:
Labinjani njih zovu "Kajići". U mjestima na istarskim obroncima Učke,
imenom "Prigorci" nazivaju one koji žive s druge strane, na kvarnerskim obroncima
najveće istarske planine.

Kao da sva ta šarolikost nazivlja i istarskih "mikroidentiteta" nije dovoljna, do

sličnih podjela dolazi i unutar mnogih istarskih sela, čak i bez obzira na njihovu
veličinu. Prisjetite se i sami u koliko se sela koja su vam poznata ljudi dijele
na "Dolince i Gorinjce", po čemu se oni međusobno razlikuju, kakvi su u prošlosti i
u današnjici bili njihovi međusobni odnosi, što misle i govore jedni za druge. Ima u
takvim slučajevima i objektivnih razlika, primjerice, u pojedinim selima, "Gorinjci i
Dolinci" se čak razlikuju po govoru (primjer za to je, recimo, Kringa). Sve te razlike,
mnoge od njih u današnjici čak i zaboravljene, no mnoge od njih vrlo prisutne u
svijesti današnjih žitelja, čine osebujno bogatstvo ovog našeg poluotoka, i
sastavnice su kulturnog, mentalnog i socijalnog identiteta Istre. Vjerujem da ima još
pojmova, za koje nisam znao, ili kojih se nisam sjetio, a koje je trebalo ovdje
spomenuti. Rado ću primiti na znanje svaki kamenčić koji će obogatiti ovaj naš šareni
mozaik.

Davor ŠIŠOVIĆ

(objavljeno u Glasu Istre, Ožujak 1997.)