UNIVERZITET U TRAVNIKU

FARMACEUTSKO-ZDRAVSTVENI FAKULTET
ODSJEK/SMJER: SESTRINSTVO

NEŽELJENE REAKCIJE LIJEKOVA

- seminarski rad -

Travnik, novembar 2019. godine

 SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................3

2. NEŽELJENE REAKCIJE LIJEKOVA..................................................................................4

2.1 Antibiotici..........................................................................................................................4

2.2 Nuspojave antimikrobnih lijekova....................................................................................5

2.3 Alergijske reakcije.............................................................................................................7

3. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................9

4. LITERATURA.....................................................................................................................10

2
1. UVOD

Lijekovi, kao vrlo specifični i osjetljivi proizvodi, uneseni u ljudski organizam mogu
pored poželjnog, terapeutskog učinka, očitovati i neke neželjene, za organizam štetne učinke.
To mogu biti tek neznatni poremećaji (mučnina, alergijska reakcija na koži, pospanost, kašalj,
bolovi u želucu) ili pak teži problemi zbog kojih čak treba prekinuti terapiju, pa sve do pojave
rijetkih, ali fatalnih nuspojava, koje uzrokuju smrt. Nuspojavese definišu kao sve štetne
neželjene reakcije na određeni lijek nastale unatoč pridržavanju propisane doze i načina
primjene. Nuspojave mogu nastati iznenada ili se razviti tokom vremena. Za neke znamo da
će se pojaviti (očekivane nuspojave), a neke su nepredviđene i najčešće su posljedica
preosjetljivosti. Liječnici i farmaceuti, kao stručnjaci za lijekove, svakako to moraju uzeti u
obzir prilikom propisivanja, odnosno izdavanja lijeka. Pacijent treba biti upoznat sa
činjenicom da lijekovi mogu imati i štetnih neželjenih učinaka, kako bi se izbjegla ili smanjila
trajna oštećenja organizma.

Pored toga što se postiglo mnogo u liječenju i sprječavanju infektivnih oboljenja, one ipak
ostaju glavni uzrok smrti i bolesti te pogoršavaju životne uvjete milionima ljudi širom svijeta.
Infekcija koja se mora uzeti u obzir u diferencijalnoj dijagnozi sindroma što pogađaju bilo
koji organski sistem, često je izazov dijagnostičkoj vještini ljekara jer zahvata brojne organske
sisteme. Prema tome i liječenje istih je složen proces. Lijekovi koji se u infektologiji kroisti su
obično antibiotici. I oni kao i svi drugi liejkovi nose za sobom rizik od neželjenih reakcija.

3
2. NEŽELJENE REAKCIJE LIJEKOVA

Optimalno liječenje infektivnih oboljenja traži veliko medicinsko znanje i pažljivo

kliničko prosuđivanje. Po život opasne infekcije (npr. meningitis ili malarija) moraju se često
zaopočeti liječiti prije nego se dokaže specifični uzročnik. Antimikrobni lijekovi moraju se
odabrati prema iskustvu (empirijski) i moraju biti učinkoviti protiv širokog spektra mogućih
uzročnika koji bi mogli izazvati postojeću kliničku sliku. (1)

Svaki antimikrobni lijek nosi određenu opasnost za bolesnika. Često dolaze sa izravnom
toksićnošću i alergijskim reakcijama. Antibiotici također često narušavaju normalnu
mikrofloru i tako dovode to superinfekcija i kolonizacijom rezistentnih mikroorganizama.
Zbog toga treba izabrati liječenje za što uži spektar uzročnika. Specifično liječenje treba
izazvati najmanje moguće promjene mikroflore domaćina. Uz nekoliko iznimki, liječenje
apscesa zahtijeva hirurški zahvat ili perkutanu drenažu.

Neželjene reakcije na lijekove su čest klinički problem. Koža može biti jedini zahvaćen organ
ili može biti dio ozbiljnije multiorganske reakcije. Kožne manifestacije uključuju širok
spektar pojava poput angioedema, makuloznih, papuloznih, vezikuloznih, buloznih,
vaskulitičnih i hemoragijskih lezija. Prvi korak je klinički pristup koji uključuje detaljnu
morfološku dijagnozu kožnih simptoma i znakova, isključivanje opasnih znakova i neke
osnovne laboratorijske pretrage. Morfološka dijagnostika pomaže postaviti hipotezu o
patogenezi. (2)

Brojni lijekovi mogu se testirati in vivo – prick testom, intradermalnim i epikutanim

testovima, i in vitro - pri čemu, zbog niske osjetljivosti tih testova, jedino su pozitivni nalazi
relevantni, a negativni ne mogu isključiti preosjetljivost.

2.1 Antibiotici

Antibiotici su prirodne supstance koji imaju funkciju da usporavaju rast

(bakteriostatsko dejstvo) ili da uništavaju mikroorganizme (baktericidno dejstvo). Antibiotike
luče mikroorganizmi, gljive, biljke i životinje. (3)

Da bi antibiotik bio efikasan mora da posjeduje selektivnu toksičnost, tj. da bude sposoban da
uništi patogen, a da nema štetnog uticaja na domaćina. Selektivnu toksičnost izražavamo u
obliku terapeutske doze (uspješno eliminiše patogene organizme) i toksične doze (one koja
uzrokuje oštećenje ćelija domaćina). (3)

4
Pravilna i razumna upotreba antibiotika u terapiji je nužna radi postizanja pozitivnih učinaka
antibiotika, smanjenja mogućih nuspojava i rezistencije mikroorganizama na antibiotike. Prije
propisivanja lijeka, važno je uzeti detaljnu anamnezu te procijeniti moguće nepoželjne
popratne pojave, toksične reakcije i interakcije antibiotika s ostalim lijekovima koje bolesnik
uzima. (4)

Terapija se određuje na temelju simptoma i/ili mikrobiološkog nalaza. Najispravnije je

izabrati antibiotik što užeg spektra djelovanja jer je djelotvorniji za određeni uzročnik te
manje utječe na komenzalnu floru na sluznicama i time se smanjuje opasnost od
superinfekcija. (4)

Neadekvatna primjena antibiotika rezultira izostankom učinka lijeka, a podrazumijeva krivu

dozu (premala doza, predugo trajanje liječenja); krivi izbor antibiotika (mikroorganizmi
neosjetljivi na izabrani lijek); nepravilna kombinacija dvaju ili više antibiotika i/ili drugih
lijekova (na primjer, istovremena upotreba baktericida i bakteriostatika, čije se djelovanje
međusobno isključuje) te neopravdana profilaktička primjena. (4)

2.2 Nuspojave antimikrobnih lijekova

U osnovi antimikrobni lijekovi zanemarljivo malo proizvode nuspojave u odnosu na

veličinu pirmjene. To se prije svega, odnosi na beta-laktamske antibiotike. Aminoglikozidi se
svrstavaju među lijekove sa velikim potencijalom izazivanja nuspojava, prije svega
otovestinulotoksičnosti i nefrotoksičnost. Febrilitet izazivaju peniclini, cefalosporini i
sulfonamidi. (5)

Kožne alergijske promjene obično se javljaju na sve lijekove ali nešto više na betalaktamske
antibiotike i sulfonamide. Manifestuju se kao morbilifromna, urtikarijelna, purpurična, kao
erythema multiforme, erythema nodosum, eksfolijativni dermatitis, kontaktni dermatitis (pri
rukovanju sa antibitoicima) pa sve do Stevens-Johnsonova sindroma (slika 1.)

Anafilaktičke reakcije se vezuju sa beta-laktamskim antibioticima i sulfonamidima. Serumska

bolest dovodi se najčešće u vezu sa beta-laktamsmim antibioticima također, a ispoljava se sa
povišenom temperaturom, artralgijom i mialgijom dvije sedmice nakon uzimanja lijeka.

Hematološke pojave u obliku hemolitičke anemije (sufonamidi, nitrofurantoin, penicilin),

aplastične anemije (kloramfenikol). Neutropenije, eozinpfilije, trombocitopenije vezuju se
općenito za beta-alktamske antibitoike i sulfonamide.

5
 Slika 1. Steven-Johnsonov sindrom.

Oštećenje bubrega – nefrotoksičnost karaktersitika je višestrukih primjena aminoglikozida

(proprocionlno dužini primjene), polimiksina i vankomicina. Hematurija se veže sa penicilin i
sulfonamide, a kristalurija, akutna tubularna nekroza, osptrukcija toka urina za sulfonamide.
Potvrda tubularnog oštećenja je u praćenju sedmienta urina, a ne kreatinina. (5)

Oštećenje jetre – hepatotoksičnost dokazuje se povišenjem aktivnosti transferaza (kod

primjene izoniazida, rifampicina, eritromicina). Lažnu holelitijazu izaziva Ceftriakson.

Smetnje probavnog sistema donose se na:

- Mučninu,
- Povraćanje i
- Proljev.

Najčešće ih izazivaju amoksicilinklavulat i makrolidi, psoebno eritromicin.

Pseudomembranozni kolitis nastaje promjenom cirjevne mikroflore koju prekriva C. Difficile
uslijed upotrebe antibitoika, posebno klindamicina, linkomicina, ciprofloksacina i beta-
laktamskih antibiotika.

Neurološke nuspojave se ispoljavaju kao periferna neuropatija (kod izoniazida i

nitrofuranotina), parestezije, oštećenje očnog živca (etambutol), epileptički napadaji
(imipenem, ciprofloksacin=, respriacijka paraliza (polimiksim, aminoglikozidi).

Elektrolitski poremećaji javljaju se kao što je povišen kalij (kod penicilina G), opterećenje
natrijem i hipokalijemijska alkaloza (kod tikarcilina). (5)

6
Reakcije u unsoj šupljini su u vidu:

- suhoće
- pečenja
- bola
- i probadanja u ustima i na jeziku (kod antibiotika širokog spektra).

2.3 Alergijske reakcije

Alergijske se bolesti javljaju kao posljedica različitih reakcija preosjetljivosti. Mogu se

zbivati na različitim organima, a najčešće na koži, te sluznicama dišnog i probavnog sustava.
Najčešća očitovanja alergijskih reakcija na koži su urtikarija, angioedem, ekcem, kontaktni
alergijski dermatitis, alergijska purpura i vaskulitisi, medikamentozni egzantemi te
fotoalergijske reakcije. Alergijske bolesti čine trećinu bolesti u dermatološkim ambulantama.

Medikamentozni egzantemi posljedica su preosjetljivosti organizma na primjenjenu aktivnu

tvar lijeka, njegovog omotača ili vezikula. Često se pri alergijskoj reakciji primarno misli na
tip I reakcije preosjetljivosti, dakle one posredovane IgE antitijelima, međutim reakcije tipa
III i IV često su uzrok preosjetljivosti na lijekove. Zbog sve učestalije polipragmazije
medikamentni egzantemi (slika 2.) sve su češći problem.

Slika 2. Medikamentozni egzantem.

Sama preosjetljivost na lijekove nešto je češća u žena te nije vezana za dob. Od mnogobrojnih
manifestacija preosjetljivosti na lijekove među češćima u kliničkoj praksi su generalizirani

7
makulozni, papulozni i urtikarijski osipi, vaskulitisi, a posljednjih godina fototoksični
egzantemi. Važan je put primjene kojim je došlo do senzibilizacije, tako su reakcije
preosjetljivosti puno češće nakon lokalne i intramuskularne primjene.

Dijagnoza medikamentnog egzantema u prvom se redu postavlja na temelju kliničke slike,

anamneze i laboratorijskih testova. Kožni testovi koji se provode su intradermalni test, zatim
skarifikacijski, epikutani i prick test. Ekspozicijski test je najpouzdaniji test u dijagnostici
medikamentnih egzantema, međutim zbog potencijalne opasnosti primjenjuje se isključivo u
dobro opremljenim alergološkim klinikama i odjelima. Od in vitro testova primjenjuju se test
transformacije limfocita, indirektni test degranulacije bazofila te određivanje specifičnih IgE
antitijela radioizotopnom metodom. (2)

8
3. ZAKLJUČAK

S obzirom da je primjena antibiotika veoma rasprostranjena i da gotovo nema čovjeka

u zapadnoj civilizaciji koji nije liječen ovim lijekovima, poznavanje neželjenih reakcija
antibiotika ima veliki klinički značaj.

Uzrast je veoma važan za ispoljavanje neželjenih dejstava lijekova. Posebno je osetljiv uzrast
novorodjenčadi zbog nezrelosti enzimskog sistema jetre za metabolizam lijekova, kao i
nezrelosti bubrega za eliminaciju lijekova. Sulfonamidi mogu da izazovu hiperbilirubinemiju,
tetraciklini diskoloraciju zuba, a hinoloni mogu da izazovu oštećenje zglobnih hrskavica.
Poseban problem predstavlja propisivanje novih antibiotika zbog nepostojanja validnih
dokaza o efikasnosti i bezbjednosti ovih lijekova u dječjem uzrastu, što nalaže poseban oprez i
odmjeravanje koristi i rizika prilikom primjene. U poznim godinama pojedini organi, u
različitom stepenu gube svoju normalnu aktivnost, zbog čega postoji povećana oto i
nefrotoksičnost aminoglikozida i drugih lijekova kao i na hepatotoksičnost antituberkulotika i
antigljivičnih lekova. Trudnoća je fiziološko stanje u kome je primjena svih lijekova delikatna
zbog mogućeg djelovanja na majku, plod, placentu, kontraktilnost uterusa i teratogenost.

9
4. LITERATURA

1) Harrison S. Principi interne medicine. Split: Placebo, 1997.

2) Kos M. alergije na lijekove – dijagnostički pristup. Zagreb: Medicisnki fakultet, 2014.
3) Rang H.P, Dale M.M, Ritter J.M. i Moore P.K. Farmakologija. Beograd: Data Status,
2005.
4) Volar M. Prekomjerna upotreba antibiotika i problem rezistencije: stavovi i mišljenja
pacijenata. Zagreb: Farmaceutsko-biohemijski fakultet, 2017.
5) Krkić-Dautović S. Infektologija. Sarajevo/Tuzla: Medicinski fakultet Univerziteta u
Sarajevu, 2011.

10