Pojam i definicija logistike

U literaturi se sreću različita tumačenja pojma "logistika". Prema jednom, reč

"logistika" je francuskog porekla (loger - nastaniti) a u vojnoj terminologiji se od
Napoleonovog vremena koristi za opis objedinjenih aktivnosti prevoza,
snabdevanja i smještaja vojnih jedinica. H. Ihde analizirajući genezu pojma
"logistika" ide dalje u prošlost vezujući ga za grčki koren reči (logos - računanje,
razumno procjenjivanje) i u prilog tome navodi vizantijskog cara Leontosa, po
kome je "zadatak logistike naoružati vojsku srazmerno potrebi za sredstvima
zaštite i oružjem, pravovremeno se brinuti za njene potrebe na terenu i pripremiti
svaku njenu akciju u ratnom pokretu".
Današnje shvatanje logistike opisuje je kao "sistem aktivnosti koje omogućavaju
oblikovanje, projektovanje, usmjeravanje, vođenje i regulisanje protoka roba
(materijala, proizvoda), energije i informacija unutar sistema i između sistema".
Današnji koncept poslovne logistike omogućava potpunu integraciju sistema
distribucije, obuhvatajući međusobno povezane aktivnosti i elemente:
 lokacije proizvodnih pogona i skladišta;
 nabavku (snabdjevanje);
 pakovanje;
 kontrolu proizvodnje;
 rukovanje materijalima;
 skladištenje i kontrolu zaliha;
 transport;
 obradu porudžbina kupaca;
 kanale distribucije;
 informacioni sistem.

Važni trendovi u logistici u zadnje dve decenije su:

 dobavljački servis i problematika troškova (razlog je u širenju i deregulaciji
međunarodnog tržišta);
 fleksibilnost i brzo reagovanje na želje kupaca (smanjenje broja posrednika u
distribuciji i tešnje povezivanje sa tržištem);
 dalji pad dubine proizvodnje (porast fleksibilnosti proizvodnje kroz povezivanje
proizvoda sa Just-in-Time filozofijom);
 novi upravljački koncepti za fleksibilno upravljanje proizvodnjom;
 primjena koncepta "Logistic controlling-a" (javlja se početkom 90-tih godina 20.
veka u Nemačkoj a promoviše integralnu podršku planiranju, upravljanju i kontroli
upravljačkih procesa permanentnim praćenjem logističkih performansi na osnovu
kojih se utvrđuju logistička produktivnost i troškovi);
 uključivanje personalnog upravljanja i planiranja kadrova u planiranje i
sprovođenje proizvodnog programa;
 brža razmjena podataka između preduzeća i čvršće vezivanje sa dobavljačima
(posebno primena Interneta).

Logistika i logistički menadžment analizira sve aktivnosti u preduzeću kroz prizmu

procesnih radnji, prateći tokove repromaterijala na ulazu u preduzeće (ulazna
logistika), tokove repromaterijala i poluproizvoda kroz preduzeće (interna logistika)
i tokove finalnih proizvoda i roba (izlazna logistika).
Povećavanje tržišne fleksibilnosti zauzima sve višu poziciju na listi prioriteta pri
postavljanju strateških ciljeva preduzeća. Sve veća pažnja koja se posvjećuje
željama kupaca i kvalitetu kao osnovnom faktoru tržišnog uspeha dovodi do
orijentacije proizvodnje na funkcionisanje u skladu sa tržišnom tražnjom. Sluh za
želje kupaca neminovno dovodi do povećanja broja različitih varijanti istih
proizvoda kao i širenja asortimana uvođenjem novih proizvoda, odakle sledi
zahtjev za povećanjem fleksibilnosti proizvodnje i ukupnog poslovanja. Između
organizacionog, strateškog i tehnološkog aspekta problema postoji veza koja se
pri realizaciji takve koncepcije mora uzeti u obzir. Metodičnom izgradnjom
logističkih lanaca ova veza se može determinisati i postići željeni prohodni tok
realizacije porudžbina. U okviru logističkih lanaca sa izraženim osnovnim
poslovnim funkcijama "poručiti - proizvesti - prodati" izvršavaju se logistički zadaci
na dispozitivnom nivou (npr. povećati sigurnost podmirenja potreba, dostići
egzaktno "Make-or-Buy" odlučivanje, odrediti tačne trenutke utvrđivanja i
zadovoljavanja potreba, obezbjediti sigurnost snabdevanja blagovremenim
isporukama uz minimalne troškove nabavke, kao i simultano planiranje kapaciteta i
termina kako bi se omogućila brza isporuka sa fakturisanjem). Da bi se
proizvodnja odvijala u skladu sa tržišnim zahtjevima, mora se ostvariti čvrsta
sprega između svih segmenata poslovnog sistema, a pre svega stvaranjem
logističkih lanaca na relaciji prodaja (marketing) - nabavka - proizvodnja, u cilju
eliminacije faktora koji stvaraju zalihe i produžavaju vrjeme izrade proizvoda. Za to
se zahteva interna ili međupogonska raspodela zadataka i detaljno oblikovanje
novih, logistički zasnovanih materijalnih i informacionih tokova. Brzim
informisanjem o potrebama krajnjih kupaca javlja se "usisno" dejstvo koje ubrzava
materijalne tokove. "Proizvodnja na zahtjev" koja važi za sve učesnike logističkog
lanca omogućava i smanjenje zaliha u pripremi, zahvaljujući segmentiranju
proizvodnje, konceptu pripreme i skupljanju iskustava. Logističko segmentiranje
proizvodnje pretpostavlja izmjene organizacije radi približenja zahtjevima tržišta, i
to:
 orijentaciju na tržišne ciljeve;
 proizvodnu orijentaciju;
 postojanje više stepena jednog logističkog lanca u jednoj organizacionoj jedinici;
 prenos pratećih funkcija u organizacioni segment i njegovu odgovornost za
troškove.

Od logističkog upravljanja očekuje se zadovoljenje sljedećih pet zahtjeva:

 pravi proizvod,
 na pravom mjestu,
 u pravo vrijeme,
 u pravoj formi,
 po pravim troškovima.
 SASTAVNI DIJELOVI LANCA SNABDEVANJA

Na početku, koncept lanca snabdijevanja se odnosio na protok materijala od

njihovog izvora (dobavljača) do preduzeća, a zatim unutar preduzeća do mjesta na
kojima su bili potrebni. Takođe je uočen i lanac potražnje, koji je opisivao postupak
primanja porudžbina. Ubrzo se došlo do zaključka da su ova dva koncepta
međusobno povezana, tako da su spojeni u jedan koncept proširenog lanca
snabdevanja ili samo lanca snabdevanja.
Lanac snabdevanja se odnosi na protok materijala, informacija, plaćanja i usluga
od dobavljača sirovina, preko fabrika i stovarišta, do krajnjih kupaca. Lanac
snabdevanja takođe obuhvata organizacije i procese koji prave i isporučuju
proizvode, informacije i usluge krajnjim kupcima. On obuhvata brojne zadatke kao
što su kupovina, tok plaćanja, rukovanje materijalima, planiranje, kontrola
proizvodnje, logistika i upravljanje uskladištenim zalihama, distribucija i isporuka.
Funkcija upravljanja lancem snabdijevanja (engl. Supply Chain Management –
SCM) je da planira, organizuje i upravlja aktivnostima lanca snabdevanja. Danas
se koncept SCM-a odnosi na ukupni pristup sistema u upravljanju celokupnim
lancem snabdevanja.
Prednosti. Ciljevi modernog SCM-a su da se smanje neizvesnost i rizici u lancu
snabdevanja, čime se pozitivno utiče na nivoe zaliha, ciklus, poslovne procese i
uslugu korisniku. Sve ove prednosti doprinose povećanju profitabilnosti i
konkurentnosti. U današnjem konkurentskom poslovnom okruženju, uspešnost i
efikasnost lanaca snabdijevanja u većini organizacija su od kritične važnosti za
opstanak i umnogome zavise od informacionih sistema podrške.

Komponente lanca snabdijevanja

Termin lanac snabdijevanja potiče od opisa kako su partnerske organizacije u
nekom određenom lancu snabdevanja povezane. Na slijedećoj slici prikazan je
relativno jednostavan lanac snabdijevanja, koji povezuje preduzeće sa njegovim
snabdijevačima s lijeve strane) i njegovim distributerima i kupcima (s desne
strane). Obratimo pažnju na to da i dobavljači mogu da imaju svoje dobavljače.
Pored protoka materijala, postoji i protok informacija i novca (protok novca ide u
suprotnom smijeru od protoka materijala).
Prethodna slika prikazuje opšti lanac snabdijevanja, dok je na sledećoj slici dat
primjer lanca snabdijevanja preduzeća koje proizvodi igračke.

Primjer lanca snabdevanja preduzeća koje proizvodi igračke

Lanac snabdijevanja obuhvata tri dela:

1. Uzvodni / Dolazni lanac snabdevanja. Ovaj dio se odnosi na dobavljače prvog
stepena organizacije (koji mogu biti proizvođaći i/ili montažeri) i njihove
dobavljače. Takav odnos se može proširiti, nalevo, u nekoliko nivoa, nagore sve
do porekla materijala (npr. vađenje ruda, uzgoj useva).
2. Unutrašnji lanac snabdevanja. Ovaj dio obuhvata sve procese koji se odvijaju
u jednom preduzeću pri transformisanju inputa, koje dobavljač doprema, u
proizvode, od trenutka kada materijali uđu u organizaciju do trenutka kada
proizvod odlazi u distribuciju, izvan preduzeća.
3. Odlazni / Nizvodni lanac snabdevanja. Ovaj dio se odnosi na sve procese koji
su uključeni u isporuku proizvoda krajnjim kupcima. Uopšte, lanac snabdevanja
se u stvari završava kada proizvod bude odbačen posle upotrebe.
Očigledno, lanac snabdevanja obuhvata čitav životni ciklus proizvoda. Međutim,
lanac snabdevanja predstavlja više od običnog kretanja materijalnih inputa, s
obzirom na to da obuhvata i kretanje informacija, novca i postupaka koji pomažu
kretanje proizvoda ili usluge. Uključena preduzeća i pojedinci su takođe deo lanca.
Lanaca snabdevanja ima u svim oblicima i veličinama i mogu biti prilično složeni,
kao što je prikazano na sledećoj slici. Kao što se na slici vidi, lanac snabdijevanja
za proizvođača automobila obuhvata na stotine dobavljača, desetine
proizvođačkih pogona (djelovi) i pogona za montažu (sklopovi i automobili), dilera,
direktnih poslovnih klijenata (pratioci), trgovaca na veliko, kupaca i pratećih
funkcija kao što su proizvodno inženjerstvo i kupovina proizvoda.
Lanac na slici 1.3 nije strogo linearan kao što je bio na slici 1.1. Ovde se vide neke
petlje u procesu. Pored toga, ono što na ovoj slici nije prikazano vraćanje
proizvoda (reverzibilna logistika). U slučaju proizvođaća automobila to bi
predstavljalo automobile koji su vraćeni dilerima zbog kvarova ili kad proizvođač
odluči da ih povuče. Treba primjetiti i da lanac snabdevanja nije samo fizički. On
obuhvata još protok informacija i finansijske tokove. U stvari, moguće je da u lancu
snabdevanja neke usluge ili digitalnog proizvoda uopšte ne postoje tokovi fizičkih
materijala.
 Slika 1.3: Samopokrećući lanac snabdevanja

1.1 LANAC SNABDIJEVANJA I LANAC VRIJEDNOSTI

Protok roba, usluga, informacija i finansijskih izvora je uglavnom kreiran tako da ne
samo uspješno transformiše sirovine u gotove proizvode i usluge, već i da to obavi
na efikasan način. Konkretnije, protok mora biti praćen porastom vrijednosti, koji se
može analizirati lancem vrijednosti.
Lanac snabdijevanja i lanac vrijednosti su tijesno povezani. Primarne aktivnosti
lanca vijrednosti, koje odgovaraju modelu na slici 1.1, prikazane su kao lanac na
slici 1.4. Koncept sistema vrijednosti poklapa se sa konceptom proširenog lanca
snabdijevanja, koji obuhvata dobavljače, skladištenje, distribuciju i ostale poslovne
partnere.
Porterov lanac vrijednosti (opisan u nastavku) ističe da se vrijednosti uvećavaju
kretanjem duž lanca snabdijevanja. Jedan od glavnih ciljeva rukovođenja lancem
snabdijevanja je da se maksimalno uveća vrijednost.
Problemi i rešenja u lancu snabdevanja
Uvećavanje vrijednosti duž lanca snabdijevanja je važno za konkurentnost, čak i za
opstanak preduzeća, ali je ograničeno brojnim mogućim problemima. Problemi su
najočigledniji u složenim i dugim lancima i onda kada je uključeno mnogo partnera.
Problemi u lancu snabdijevanja potiču iz dva najčešća izvora: (1) neizvesnosti i (2)
potrebe da se koordinira više aktivnosti, više unutrašnjih jedinica i više poslovnih
partnera.
Glavni izvor neizvjesnosti je predviđanje tražnje, na koje utiču konkurencija, cene,
vremenski uslovi, tehnološki razvoj, opšte poverenje kupaca itd. Ostale neizvesnosti
su u vezi sa vremenom isporuke koje zavisi od više faktora, npr. kvarova mašina,
nekvaliteta materijala i delova, uslova na putu i saobraćajnih zastoja koji utiču na
blagovremenost isporuke.
Glavni simptom neefikasnog upravljanja lancem snabdevanja je loš korisnički servis
(servis kupca) – neblagovremena isporuka i/ili loš kvalitet. Pored toga, loše
upravljanje povećava troškove zaliha, dodatni troškovi otpreme, gubitak prihoda itd.
Jedan od najtrajnijih problema upravljanja lancem snabdijevanja je tzv. efekat biča,
koji se odnosi na nasumična pomeranja u porudžbini uz i niz lanac snabdijevanja.
To se može desiti npr. ako su porudžbine distributera nestabilne zbog loših
predviđanja, nestabilnih cena, naručivanja u serijama i racionisanja unutar lanca
snabdevanja, što u različitim delovima lanca snabdevanja prouzrokuje nepotrebne
zalihe, nestabilne porudžbine dobavljačima i protok netačnih informacija. U osnovi,
čak i najmanje neizvesnosti i fluktuacije tražnje se uveličavaju posmatrane očima
menadžera svake karike u lancu snabdevanja. Ako svako pojedinačno telo donosi
odluke o naručivanju i zalihama imajući na umu prvenstveno vlastiti interes u
odnosu na interes lanca snabdijevanja, može doći do nagomilavanja zaliha na više
punktova u lancu.
Rešenja problema u lancu snabdijevanja se traže na više načina. Jedno od
najranijih rješenja je vertikalna integracija. Još Henri Ford je kupio plantaže
kaučuka u Južnoj Americi kako bi mogao da kontroliše proizvodnju guma za svoje
automobile. Jedno od najjednostavnijih rešenja koja su korišćena bilo je stvaranje
zaliha kao vrsta "osiguranja" od neizvesnosti u lancu snabdevanja. Zahvaljujući
tome postiže se ravnomeran protok materijala i proizvoda kroz proizvodnju, ali je
teško utvrditi stvarno potrebne nivoe zaliha za svaki materijal i proizvod.
Odgovarajući lanac snabdijevanja i upravljanje zalihama zahtjevaju koordinaciju
svih aktivnosti i karika u lancu snabdevanja – rezultat je ravnomeran protok roba,
male zalihe i niski troškovi. Dobra koordinacija zahteva međusobno poverenje i
aktivnu saradnju kupaca i dobavljača, kao i brz protok informacija duž lanca.
Još neka rešenja su:
 kad je tražnja na vrhuncu, ne raditi sam, već angažovati spoljne saradnike;
 kad god je moguće, bolje je kupovati nego proizvoditi ulazne komponente;
 osmisliti zadovoljavajući plan otpreme robe;
 stvoriti strateška partnerstva sa dobavljačima;
 kod kupovine koristiti Just-in-Time (tačno na vrijeme) pristup (dobavljači
isporučuju male količine kada god su potrebni materijal i delovi);
 skratiti vreme od kupovine materijala do prodaje proizvoda;
 raditi sa manjim brojem dobavljača;
 poboljšati odnose dobavljač – kupac;
 proizvoditi tek pošto porudžbine stignu;
 ostvariti preciznu tražnju sarađujući što tješnje sa dobavljačima.