S topama

p obijenih
glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

i v e z a ni
s u bi l
k oj o m
Ž i c a a g v ozdu
e n i u Z
pob i j
Godina I., broj 1 (1), Humac, srpanj, 2008., cijena 3 KM (12 kn)

r u n i c ei
ik
Ostatc bijenih
po
habita
u
fratara du
oz
Zagv
K A ZAL O Nastupno slovo

Impresum
Nastupno slovo
Iz ljetopisa
Ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika ........................................... 4
Tragom pogubljene braće ......................................................................................... 4
Dokumenti o događajima u Lepoj Bukvi – Maceljskoj šumi 4./5 VI. 1945. .................. 5
Misa zadušnica i ukop posmrtnih ostataka maceljskih žrtava ..................................10
Sržni podatci o ubijenim hercegovačkim franjevcima ...............................................11
Dragi čitatelji!
Identificiran ubijeni hercegovački franjevac ............................................................14 Pred vama je 1. broj glasila Stopama pobijenih.
Identificirana još dva tijela ubijenih hercegovačkih fratara ......................................15
Nadam se da ćete ga lijepo primiti, odnosno da će
Istraživanje i identifikacija naše pobijene braće u stručnom časopisu ......................15
Pokrenut postupak mučeništva ubijene subraće uspješno djelovati na istraživanju okolnosti u kojima su
hercegovačke franjevačke provincije ......................................................................15 hercegovački franjevci, uglavnom pri kraju rata 1945.,
Zagvozd: pokopane žrtve pokolja iz veljače 1945....................................................16 ubijeni i da će uspješno osvjetljavati duhovnost njihova
Pokop ubijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu ..................................17
Održana tribina – Tko je ubio hercegovačke franjevce u veljači 1945. .....................18
života i rada. Ako Bog da, jednoga dana Crkva će ih
Podsjetnik
prepoznati kao mučenike i uzdići na čast oltara.
Zauzeće Širokog Brijega ......................................................................................... 19 Hercegovački franjevci od prvog su trenutka
Povijesne okolnosti pokušavali razjasniti okolnosti pogibije svoje subraće, a
fra Franjo Vidović, Utopija i totalitarna ideologija. ...................................................20 posebno one na Širokom Brijegu, jer je taj slučaj nekako
Polja djelovanja najjasniji. On je spomenut i u onom glasovitom pismu
fra Ante Marić, Život u sjemeništu na Širokom Brijegu hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Još 1942. provincijal
u vrijeme ispita zrelosti 1941. – 1944. ...................................................................28
fra Krešimir Pandžić, kasnije i sam pogubljen, naređuje
Stratišta
fra Robert Jolić, Hercegovački Stjepan prvomučenik ..............................................32
bilježenje stradanja članova Provincije i pučanstva.

Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, I., 1 (1), Humac, 2008.
Svjedočanstva Mjesni biskup don Petar Čule u listopadu 1945. potiče
Puk i fratri u štali ................................................................................................... 44 hercegovačke franjevce da počnu istraživati pogibiju
Odjek u umjetnosti svoje subraće, na što Provincijalat smjesta potvrdno
Krešimir Šego, Katedrala od vatre ..........................................................................45 odgovara. Iz tog vremena potječu i prva svjedočanstva
Antun Lučić, Po glavu dolaze ..................................................................................45 očevidaca izrečena pod prisegom. Udba uskoro sve
fra Miljenko Stojić, Pobjednici ................................................................................45
zaustavlja (31. listopada 1945.) i od tadašnjeg tajnika
Iz Vicepostulature
Dekret De non cultu ............................................................................................... 46
Provincije fra Bonicija Rupčića oduzima prikupljenu
Pomoć u prikupljanju građe.....................................................................................46 građu. Prikupljanje se nastavlja u tišini. Godine 1971.
Izdavaštvo / Darovatelji ponovno se zahuktava, ali ubrzo zbog progona odlazi
Tragom ubijenih hercegovačkih fratara ...................................................................47 u ilegalu. Mnogi su zauzeto radili, nemoguće je spo-
Plakat .................................................................................................................... 47 menuti sva imena, ali neka im je svima hvala. Nakon
Darovatelji ............................................................................................................. 47 što smo u Domovinskom ratu došli do slobode, odlučili
smo kao zajednica ponovno pristupiti poslu. Sve dobiva
Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka zamah kada na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slav-
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, I., 1 (1),
ka Solde biva ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu
Humac, 2008.
kauze mučenika. Pročelnikom mu postaje fra Ante
U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II. vat. sabora Marić. Nedugo nakon toga rađa se Postupak mučeništva
izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpuno podvr- »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Postulatorom postaje
gavamo. Riječi »mučenik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju fra Luca M. De Rosa, a vicepostulatorom u rujnu 2007.
u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.
fra Miljenko Stojić. Time su zaokruženi napori oko us-
Izdavač: Vicepostulatura, Trg sv. Ante 1, 88 320 Ljubuški- postave tijela koje će se brinuti za daljnji rad.
Humac; tel.: (039) 832-582, faks: (039) 832-585; e-pošta: Ovaj 1. broj glasila zamislili smo kao mali pregled
mostar@pobijeni.info, internet: www.pobijeni.info onoga što se radilo kroz proteklo vrijeme i kao uvod u
Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, građu. Darujemo vam ga s radošću i sa željom da nam
vicepostulator pripomognete u ovom radu. Molite se na nakanu da
Zaključenje broja: 25. lipnja 2008. Crkva našu pogubljenu braću kao mučenike što prije
uzdigne na čast oltara. U tome će zacijelo pomoći sva-
Lektura i korektura: Zdenka Leženić ki, pa i najmanji podatak, koji nam dojavite. Unaprijed
Grafički prijelom i tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar vam hvala i neka vas Bog blagoslovi.
Glasilo izlazi polugodišnje Mir i dobro!
Pretplata: BiH 3 KM, HR 12 kn, inozemstvo dvostruko.
fra Miljenko Stojić S 1
ISSN 1840-3808 p
2008.

3
Iz ljetopisa

USTANOVLJENO POVJERENSTVO ZA PRIPREMU KAUZE MUČENIKA

Mostar, 10. studenoga U cijelom hrvatskom narodu i šire naš samostan
2004. – Na sastan- na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino
ku Uprave svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto pogi-
Provincije bije naše nevine subraće. U razdoblju 1942. – 1945.
održanom partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova
4. stude- naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset čla-
noga u nova našeg širokobriješkog bratstva u samostanu na
s a - Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što
su katolički redovnici – »In odium fidei«.
Metkom u zatiljak i spaljivanjem dvanaestorice
m o - profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače
stanu u 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijate-
Slanom, lji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u
osnovano samostanu gdje je ona nastala. U godinama komu-
je Povjeren- nističke strahovlade nije se smjelo ni doći do sklo-
stvo za pri- ništa u samostanskom vrtu gdje su spaljena njihova
premu kauze mu- tijela.
čenika. Za pročelnika Ta su vremena iza nas. Vrijeme je da se svjedo-
povjerenstva određen je fra čanstvo vjere naše nevino preminule braće predstavi
Ante Marić, a za članove povje- Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike.
renstva fra Bazilije Pandžić, fra Zbog toga Provincija ustanovljuje Povjerenstvo za pri-
Vendelin Karačić, fra Jozo Zov- premu kauze mučenika.
ko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

TRAGOM POGUBLJENE BRAĆE

Mostar, 12. travnja 2005. –
Nakon sv. mise kojom je 7. veljače
2005. obilježena 60-ta obljetnica
smaknuća hercegovačkih fratara
na Širokom Brijegu i apela pro-
vincijala fra Slavka Solde da nam
svatko onaj tko išta zna o mjestu
njihova smaknuća ili bilo čemu
drugom javi, ili Provincijalatu ili
Povjerenstvu za pripremu kauze
mučenika hercegovačkih franje-
vaca, 10. veljače 2005. uslijedio
je telefonski poziv iz Zagvozda da
su na lokalitetu Sudišće pobijeni
i ukopani »širokobriški pratri«.
Temeljem te vijesti pošao sam 11.
S 1 veljače 2005. u Zagvozd župniku
p
2008. don Jakovu Cikojeviću. Tog sam Žica i kosti provirili su iz zemlje
dana sa župnikom bio kod Vla-
4

dimira Čaglja (koji je zvao telefo-
nom), potom kod Jakova Radića
i kod kuće na Sudišću u kojoj su,
po njihovim kazivanjima, fratri
ubijeni. Dana 14. veljače, nakon
sv. mise za pobijene mostarske
fratre u franjevačkoj crkvi u Mo-
staru, provincijal sastavlja zamol-
bu župniku i načelniku Općine
Zagvozd da nam dopuste i s nama
budu na lokalitetu Sudišće, kako
bismo utvrdili ima li tu ostataka
ubijenih ljudi. Zamolbu smo pot-
pisali provincijal i ja kao pročel-
nik Povjerenstva. Sutradan sam
otišao u Zagvozd župniku i s njim
zajedno u zgradu Općine g. načel-
niku. Načelnik nam, pod ur. br.
2129/06-01-05-01, 25. veljače
2005. dopušta utvrđivanje stanja
na lokalitetu Sudišće uz »mak-
simalnu pomoć u obilježavanju
mjesta pogibije i pronalaženju po-
smrtnih ostataka«.
Čim su vremenske prilike bile
pogodnije, uz provincijalovo do-
puštenje, s prof. arheologije Ti-
homirom Glavašom krenuo sam
na lokalitet. Bilo je to 6. travnja
2005. Po dogovoru smo od žu-
pnika i načelnika Zagvozda dobili
DOKUMENTI O DOGAĐAJIMA U LEPOJ BUKVI –
MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.
Mostar, 19. listopada 2005.
(MIRIAM) – Unatoč prešućiva-
nju i progonu onih koji pokuša-
vaju svjedočiti, do nas su doprli
određeni dokumenti o stravičnim
događajima u Lepoj Bukvi u Ma-
celjskoj šumi 4./5. lipnja 1945.
kada je bez suda ubijen 21 sveće-
nik i bogoslov. Dio je to bleiburške
tragedije tijekom koje su, kako
povjesničari svjedoče, partizani
pobili oko 300.000 golorukih hr-
vatskih vojnika i civila. Donosimo
neke izvatke iz dokumenata.
trojicu radnika i započeli radove
na lokalitetu Sudišće. Pokusnim
iskopavanjem već se na dubini 40
– 50 cm naišlo na rebrene ljud-
ske kosti. Strojno je podignut po-
vršinski sloj zemlje te je daljnjim
pozornim arheološkim iskopava-
njem otkriveno ukopno mjesto
(cca 2,5 x 2 m) sa 17 tijela. Ruke
su tih ljudi zavrnute na leđa i ve-
zane žicom – sajlom, mnogima je
ista žica oko vrata i oko gležanja.
Odjeća je na njima strunula, kosti
su u trošnom stanju. Naišli smo
na puce, kopče od remenja i jed-
nu krunicu. Tada smo 8. travnja
obustavili radove i zajedno s na-
čelnikom Općine pronađeno pri-
javili MUP-u. Policija je odmah
izašla na lokalitet, a prof. Glavaš
i ja dali smo iskaze. Iskopavanje je
obustavljeno do izlaska istražnog
suca, a organizirano je i danonoć-
no bdijenje na lokalitetu.
O svemu je 6. travnja preko
gđe. Gordane Turić pismeno oba-
viješteno i saborsko povjerenstvo
RH. Gordanu Turić sam zajedno
s načelnikom Općine Zagvozd
posjetio 23. ožujka 2005. u Imot-
skom kako bismo ju zamolili za dr-
Iz Kronike franjevačkog
samostana u Krapini, XXI., Veri
martyres pro fide et patria
»6. 5. u nedjelju poslije pod-
ne bježi preko Krapine hrvatska
vlada, vojska i ostalo pučanstvo
prema Austriji. Tih dana je prava
seoba naroda. Četiri dana vidimo
goleme kolone auta, kamiona,
kola i nepregledna povorka pješa-
ka gdje idu da traže utočište i spas
kod Angloamerikanaca. Strava
i žalost je narasla do vrhunca, i
Iz ljetopisa
žavnu potporu u slučaju da se naiđe
na posmrtne ostatke. Obećana je
svesrdna pomoć hrvatske države.
Istražni sudac na lokalitet dolazi u
srijedu 13. travnja 2005. i tada će
se pristupiti konačnom dovršenju
arheološkog iskopavanja, potom
će nastupiti forenzičari, patolozi
i konačno DNK analiza da bi se
utvrdio identitet pronađenih tije-
la.
Htjeli smo sve ovo u miru i
bez novinara privesti do konač-
nog ishoda, ali to danas valjda
više nije moguće. Otežavajuće je
bilo i to što se u župi Zagvozd već
godinama javno na 10. travnja
moli odrješenje za mučki ubijene
na lokalitetu Jerkuša – Šuvarov
Dolac i Sudišće. Stoga se ispriča-
vamo i članovima Povjerenstva i
svoj subraći u Provinciji da su vi-
jest saznali s HRT-a. To nam ni
u kom slučaju nije bila namjera.
O svemu što će se dalje događati
cijela će Provincija biti na vrijeme
obaviještena putem provincijskog
glasila Mir i dobro Vijesti.
fra Ante Marić,
pročelnik Povjerenstva za pripremu
kauze mučenika
da je to dulje trajalo, kako mno-
gi vele, mogli bi izgubiti pamet.
9. 5. pod večer u srijedu prije sa-
moga Spasova Krapina je prazna,
sve se povuklo prema granici, jer
eto već dolazi partizanska i crvena
vojska.
10. 5. na Spasovo već je izvješe-
na zastava sa crvenom zvijezdom i
na našem samostanu. Tog dana se
slavilo oslobođenje, po Krapini se
S 1
galami i pjevaju partizanske pje-
p
2008.
sme. A nas je probo sedmerostru-
ki mač! Nakon par dana vidjelo
5
Iz ljetopisa
se, kako se već mnogi vraćaju od
granice, iznemogli, gladni i žedni,
prestrašeni i svega lišeni, izmu-
čeni i vraćeni u crnu budućnost.
Došlo je ono što je moralo doći,
da se ponovi toliko puta žalosna
povijest Hrvata: “da počeše cviliti
matere i udove ki mnogi drugi i bi
tuga velika.“
20. 5. na same Duhove vra-
ćaju se cijele kolone iz Slovenije,
osobito oni „povratnici“, koje su
Englezi i Amerikanci predali ju-
goslavenskoj vojci. Sabiralište je
S 1
p
2008. bilo u Đurmancu i u Krapini pred
6
pučkom školom. O. Gvardijan je
dočuo da su tamo neki franjevci,
pa ih je posjetio i pozvao u sa-
mostan da se odmore i okrijepe,
jer nisu jeli već preko 10 dana. K
nama su došli: Dr Josip Gunče-
vić, ravnatelj gimnazije u Brodu
i kateheta, r. 1895., o. Ante Ka-
tavić, župnik, r. 1902., o. Karlo
Grabovičkić, vikar, r. 1912., o.
Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan,
fra Vitomir Mišić, bogoslov, r.
1921., fra Domagoj Ćubela, bo-
goslov, r. 1924., fra Alfons Kata-
vić, maturant, r. 1924., fra Paškal
Vidović, brat laik. Svi ovi su pro-
vincije Bosne Srebrene. Zatim fra
Metod Puljić, župnik, r. 1912..
o. Darinko Mikulić, mladomi-
snik, r. 1919., fra Julijan Petrović,
bogoslov, r. 1923., ova trojica su
članovi hercegovačke provincije.
Kod prečasnog župnika su bili:
Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.,
Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.,
Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.,
Nikola Duvančić, bogoslov, r.
1923., Dragutin Turalija, bogo-
slov, r. 1923., članovi vrhbosanske
nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić,
župnik, r. 1906. i Dragan Čapo,
bogoslov, r. 1917. članovi su đa-
kovačke biskupije. Drugi dan smo
zamolili Kotarski narodni odbor
za propusnice ovih svećenika i
bogoslova, ali nam je rečeno, da
čekamo. Sad je stigao u samostan
i na župni dvor jedan funkcijoner
Ozne, popisao svakog pojedinog i
naredio je, da se ne udaljuju, nego
neka budu svi zajedno ili u samo-
stanu ili na župnom dvoru. Kako
je kod nas bilo više mjesta, oni iz
župnog dvora pređu u samostan
i bilo je njima zabranjeno udalji-
vati se, a o. gvardijanu naloženo
da pazi, inače će odgovarati. Tu su
bili kao u logoru.
23. V. ovima se pridruže dove-
deni od Ozne: Nikola Ilijić, sve-
ćenik senjske biskupije, r. 1913.,
Stjepan Štromar, bistrički kapelan,
r. 1915. i Branko Kukolja, bogo-
slov iz Marije Bistrice r. 1921. Svi
su bili više puta saslušani i bilo im
je obećano, da će dobiti propusni-
ce i vratiti se u svoje Kotare, gdje
će se saslušati ih, i ako nisu krivi,
pustiti ih kući. Kako je to prilično
dugo trajalo, da ih nisu otpremili
u njihove Kotare, a mi nismo bili
baš kod živežnih namirnica, o.
gvardijan je išao pitati na Oznu,

dokle će držati te ljude u samosta-
nu, a oni odgovore, još malo.
4. VI. svi ovi naši logoraši po-
zvani su oko 9 sati ujutro na Oznu,
neki prije podne, neki poslije radi
„saslušanja“. Morali su si ponesti
stvari, ako su htjeli, to je bio znak
da se više neće vratiti. Reklo im
se, da će u Varaždin. Površno ih
se ispitivalo i onda su ih smjesti-
li u jednu sobu drugog kata. Pod
večer ih je posjetio o. gvardijan i
donio im za put nešta hrane. Čuv-
ši i vidjevši sve okolnosti, rekao
im je da neće u Varaždin, nego
u Macelj. I doista na večer u 10
sati ugasla se sva električna svje-
tla, čuo se štropot motora njiho-
vog kamiona, te je odjurio put u
Macelj, u klaonicu tolikih nevinih
žrtava. Prema svim podatcima i
okolnostima tamo su pogubljeni
u noći između 4. i 5. lipnja. Veri
martyres pro fide et patria! Ora-
te pro nobis! O. fra Karlo Gra-
bovičkić je bio tih dana bolestan
od dizenterije. I on bi morao s
njima otići, ali smo ih sklonili, da
ga puste, dok ne ozdravi. Njega
su 7. lipnja odnijeli na nosilima u
vojničku ambulantu. Na blagdan
Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko
podneva, tu u ambulanti ga na-
šao o. gvardijan i donio mu neke
stvari, a drugi dan u subotu ga
već nije bilo, navodno da je pre-
vežen autom u Varaždin. Neki su
ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata
po podne, da ga vode na Oznu,
a odande mu se trag zauvijek za-
meo. Drži se, da je i on ubijen u
Macelju u noći između 8. – 9. lip-
nja.«
Nikolaj Tolstoj,
Ministar i masakri: Bleiburg,
Kočevski Rog, Nakladni zavod
Matice Hrvatske,
Zagreb, 1991. str. 133.
»… među onima koji su re-
patrirani bila je skupina od dva-
deset i pet svećenika. U svibnju
1990. primio sam pismo jedne
gospođe iz Zagreba, profesorice
Paule Friben, čiji je brat, veleča-
sni Stjepan Štromar, bio jedan od
njih. Ona mi je napisala slijedeće:
„… došao je do sela Krapina blizu
Zagreba, gdje je završio prvi dio
njihova ‘križnog puta’. Ondje su
zaustavljeni i smješteni u franje-
vački samostan što ga je OZNA
koristila kao partizanski zatvor. U
noći između 3. i 4. lipnja svi su
odvedeni u nepoznatom pravcu.
Od toga dana, 4. lipnja 1945.,
zameo im se svaki trag. Svi upi-
ti o njima ostali su bez odgovora.
Pretpostavlja se da su smaknuti
kod Maceljske gore, sjeverno od
Krapine.” Profesorica Friben još
ima posljednje pismo koje je njen
brat ikada napisao, a koje je netko
nepoznat dostavio njenom stricu:
‘Još uvijek sam kod OZNE. Do-
duše, taj logor je vrlo ugodan jer
smo u samostanu franjevaca, slu-
žimo mise i ostalo svoje slobod-
no vršimo. Samo jedno ne znam,
kako dugo će to trajati i kakav će
svršetak imati. Ta neizvjesnost me
malo uznemiruje.’ Neizvjesnost
nije dugo potrajala. Te je noći otac
Stjepan zauvijek nestao.«
Fran Živičnjak, U vječni spomen
na hrvatske vojnike, svećenike i
franjevce i sve hrvatske mučenike
pobijene u svibnju i lipnju 1945.
godine na prostorima Maceljske
šume kod Krapine i logorima
u Mirkovcu kraj Svetog Križa
Začretja i Oroslavlju, vlastita
naklada, Zagreb, 1998., str. 26.
– 34.
»… Istoga dana oko 22 sata
(4. lipnja 1945., m. o.) vodio je
iz II. kata OZN-e 20 svećenika
Iz ljetopisa
i franjevaca (Branko Löw, oficir
OZN-e, rodom iz Krapine) koji
su te večeri pobijeni u Lepoj Bu-
kvi Maceljske šume u jami koja
je prilikom iskopa 1992. godine
označena rimskim brojem Ivd.
U istoj jami pronađeno je 80
kostura pobijenih hrvatskih časni-
ka i 20 prostrijeljenih lubanja sve-
ćenika i franjevaca te žice kojima
su bili vezani po dvojica, a sveće-
nici i franjevci pojedinačno.
Prema zapisu gvardijana Fra-
njevačkog samostana u Krapini
Ostijana Ostrugnaja u Franjevač-
koj kronici piše da su se u Kra-
pinu na Duhove 1945. godine
vraćale cijele kolone zarobljenika
iz Slovenije i da je sabiralište bilo
u Đurmancu i pred Pučkom ško-
lom u Krapini.
Kako je sam gvardijan dočuo
da su tamo neki franjevci i sveće-
nici, pozvao ih je da dođu u samo-
stan da se odmore i okrijepe, jer
nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to
dozvolila, ali tako da je 10 franje-
vaca išlo u samostan, a 11 svećeni-
ka u župni dvor. Kako je u samo-
stanu bilo više mjesta, naknadno
su iz župnog dvora tamo došli
svećenici, ali im je bilo zabranje- S 1
no udaljavanje, a ocu gvardijanu p
2008.
7
Iz ljetopisa
je naređeno da na njih pazi, jer da
će odgovarati ako bi koji pokušao
bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku
upisao sva njihova imena, popis je
na kraju ovoga teksta.
4. lipnja 1945. oko 9 sati pri-
je podne pozvani su na Civilnu
OZN-u radi saslušanja jedna gru-
pa prije podne, a druga poslije
podne. Mogli su ponijeti stvari
ako su htjeli, a to je bio znak da
se više neće vratiti. Rekli su im da
ih na taj način zavaravaju da će ići
na Sud u Varaždin, a smjestili su
ih u jednu sobu na II. katu OZN-
e. Toga dana me je pratilac Bran-
ko Löw izveo iz podruma i odveo
na saslušanje istražitelju Ivici Fi-
ziru, a iz njegove sobe su izišla
dva prestrašena i blijeda franjevca
u habitima. Kako me Fizir nije
htio do kraja saslušavati, jer me
je poznavao kao školskog kolegu
iz Varaždinske gimnazije, dao me
je predvesti drugom istražitelju
Valentu Kataleniću. Kada me je
Löw pratio istražitelju Kataleni-
ću, ispred Fizirove sobe čekao je
saslušanje jedan svećenik.
Toga dana oko 22 sata naredili
su da se u Krapini utrnu sva elek-
trična svjetla. Izveli su svećenike i
franjevce s II. kata OZN-e, a pra-
tio ih je oficir OZN-e Branko Löw.
Vidio sam to zajedno s ostalim za-
tvorenicima kroz prozor podruma,
jer je bila tiha ljetna noć pa smo
čuli tupe korake kada su se spu-
štali strmim drvenim stubama u
dvorište ispred OZN-e. Nisu bili
vezani. Čuo sam rad motora kami-
ona koji je stigao u dvorište do ka-
menih stepenica. Tu su ih ukrcali
zajedno s pratiocima među kojima
je bio Mladen Šafranko. Imao je
zadatak da ih tijekom vožnje po-
jedinačno veže žicom koju je, po
S 1 njegovu kazivanju, imao u kami-
p
2008.
8
onu već izrezanu i pripremljenu.
Na moj upit zašto ih je vezao po-
jedinačno odgovorio je da ih je na
taj način kod jame lakše ubijati
pojedinačno. Kada su ih ukrca-
li, krenuli su put Macelja u Lepu
Bukvu, gdje je već bila iskopana
i pripremljena velika jama. Po
pričanju Šafranka u kamionu su
franjevcima skinuli habite, a ka-
snije su partizanska djeca iz Đur-
manaca nosila od njih sašivene
kaputiće. Osim toga kamiona još
je jedan kamion sa 60 utovarenih
hrvatskih časnika istodobno kre-
nuo put Lepe Bukve. Istovarili su
ih kod stare lugarske kuće Freu-
denreich u Lepoj Bukvi, a tamo
ih je čekao komandant Vojne
OZN-e Stjepan Hršak. Njega je
tamo dovezao na motoru Zinda-
pp vojni isljednik u Krapini Ivan
Đurkin, koji se je također priklju-
čio koloni. Prema izjavi Mladena
Šafranka, kako je bila ljetna noć,
svećenici i franjevci su shvatili da
ne idu na sud u Varaždin, te da ih
je u Krapini Fizir zavarao i krenuli
su pješice oko 200 metara do pri-
premljene jame. Osim Đurkina
i Šafranka u pratnji je bio i sam
komandant Hršak, a pratio ih je
velik broj naoružanih partizana
– dobrovoljaca.
Kad su putem svećenici i fra-
njevci vidjeli da ne idu u Varaž-
din plačući su molili za milost,
jer ništa nisu krivi, nisu bili voj-
nici nego svećenici, na što im je
Hršak opsovao ustašku majku i
rekao „da će ih on sada pomilova-
ti”. Kada su došli do jame, prvo je
ubio najstarijega među njima dr.
Josipa Gunjčevića, koji je inače
bio ravnatelj i vjeroučitelj gimna-
zije u Slavonskom Brodu, star 50
godina, vrlo cijenjen od pučanstva
i učenika kao uzoran svećenik i
ravnatelj.
Nakon njega ubijao je po redu
ostale pucajući im također u gla-
vu. Putem prema jami ti mučenici
odbacivali su krunice, medaljice i
komadiće kordi (pasića, m. o.) da
bi na taj način označili svoj po-
sljednji put prije smaknuća. Dru-
gi dan su te uspomene pokupila
mala školska djeca i odnijeli ih u
Franjevački samostan u Krapini,
gdje se i danas čuvaju kao relikvi-
je pobijene braće.
Krvoločni komandant Stjepan
Hršak danas bezbrižno živi s vi-
sokom mirovinom i naoružan tim
istim „trofejnim pištoljem Wal-
ter 7,65 mm” kojim je poubijao
20 svećenika i franjevaca, u vili u
elitnom dijelu Tuškanca u Zagre-
bu koju je dobio kao nagradu za
„zasluge za narod”.
Hrvatske časnike koji su po
dvojica bili vezani ubijali su pra-
tioci šumarskim sjekiricama udar-
cima po sljepoočnicama tako da
su odmah mrtvi padali u jamu.
U toj jami ubijen je i moj školski
kolega Stjepan Barušić, kojeg je
u Krapini preslušavao Ivica Fizir,
što sam već ranije opisao.
Sve ove potankosti o tragediji
tih hrvatskih mučenika ispričao
nam je Mladen Šafranko 16. svib-
nja 1994. kada sam ga posjetio u
društvu taksista koji me je vozio u
Veliku Goricu, gdje je Mladen ži-
vio u Pleškoj 27a. Taksist se zove
Tomislav Travnjak, stanuje u Za-
grebu, Plješevička broj 12, a te je
izjave slušao u mojemu prisustvu.
Na moj upit Mladenu koliko je
ljudi, po njegovu sjećanju ubije-
no u Maceljskoj šumi u svibnju i
lipnju 1945. godine, on mi je od-
govorio: „Preko 13.000 i ima oko
130 jama koje još nisu otkrivene.”
Spomenuo je da ih ima u okolici
Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i

sa zapadne strane Maceljske šume
u pravcu Đurmanec – Rogoš-
ka Slatina. Na moj sljedeći upit
odakle su mu poznate te lokacije
i broj ubijenih ljudi, on mi je od-
govorio da je bio u pratnji gotovo
svim grupama koje su išle na stri-
jeljanje i da je mnoge spasio odve-
zivanjem žice na začelju kolone.
Ljude iz logora u Oroslavlju
strijeljali su navodno u nekoj veli-
koj šumi kod Krapinskih Toplica,
a nadređeni komandant logora
Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta
u Đurmancu bio je Stjepan Hršak
koji je te logore obilazio s isljedni-
Iz ljetopisa
kom Ivanom Đurkinom prevoze-
ći ga na motoru Zindapp. Ovaj je
odgovoran zajedno s komandan-
tom Civilne OZN-e Leopoldom
Horvatom zvanim Leo za sve po-
bijene vojnike i civile u Maceljskoj
šumi.«

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici

franjevačkog samostana u Krapini
U samostanu bili su:
IZ FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE
1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.
2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912. – ubijen između 8. i 9. lipnja 1945.
u Maceljskoj šumi, ali se ne zna lokacija ni tko ga je ubio.
3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
7. fra Paškal Vidović, brat laik

IZ HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

U župnom dvoru bili su:

IZ VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE
1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923. Popis ubijenih u crkvi Muke Isusove u Maclju

IZ ĐAKOVAČKE BISKUPIJE IZ KRČKE BISKUPIJE

1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i
kateheta, r. 1895.
2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.
1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.
IZ ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE
1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji
Bistrici, r. 1915.
2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r.
1921.

N.B.
Mladen Šafranko, oznaš koji je u Krapini spasio život Franu Živičnjaku tih krvoločnih par-
tizanskih godina nakon 9. svibnja 1945., razotkrio je tajnu Maceljske šume istom Franu Živič-
njaku i to nakon 1990. Ekshumirane kosti nisu na stručan način obrađene, o ekshumaciji nije
obaviještena rodbina, nisu identificirani pojedini svećenici, franjevci, časnici, vojnici i civili, što
je ipak bilo moguće te je ova dobra volja i hrabrost Šafranka i Živičnjaka (koji su oba nakon ot- S 1
p
2008.
krivanja tajne Macelja umrli pod čudnim okolnostima) djelomično polučila pravu priču o istini
zločina u Maceljskoj šumi.
9
Iz ljetopisa
MISA ZADUŠNICA I
UKOP POSMRTNIH
OSTATAKA
MACELJSKIH ŽRTAVA
Macelj, 22. listopada 2005. (IKA)
– Predsjednik Hrvatske biskupske
konferencije zagrebački nadbiskup
kardinal Josip Bozanić predvodio je
u 12 sati sv. misu zadušnicu za sve
žrtve Križnoga puta u Macelju u
prigodi ukopa posmrtnih ostataka
maceljskih žrtava iz svibnja i lipnja
1945.
U prigodnoj propovijedi kardinal
Bozanić podsjetio je da je pokapanje
mrtvih za kršćane djelo milosrđa ko-
jim se svjedoči da je svaki čovjek dije-
te Božje i zaslužuje poštovanje, brigu
i ljubav od začeća do naravne smrti.
Čovjek je stvoren na sliku Božju, bez
obzira na to u koje vrijeme i na ko-
jem dijelu zemlje boravio, kojem na-
rodu i rasi pripadao, istaknuo je za-
grebački nadbiskup podsjetivši da je
u maceljskim šumama nakon II. svj.
rata u vrijeme Titova režima izvršen
pokolj nad hrvatskim vojnicima i ci-
vilima među kojima je bilo svećenika
i bogoslova, a za taj zločin do danas
nitko nije odgovarao. »Božja riječ o
čovjekovoj veličini i dostojanstvu i
trag razorne moći zla učinjenog ljud-
skom rukom danas se u Macelju su-
sreću dok ukapamo posmrtne ostat-
ke naše braće koja su bila ponižena,
njihovo dostojanstvo pogaženo, život
na okrutan način oduzet, a spomen
na njih trebao biti prepušten zabora-
vu i ništavilu. Njihov je glas utihnuo
prije 60 godina, šutnja o njima bila
je nametnuta i prisilno provođena,
ali došlo je vrijeme da istina iziđe na
vidjelo i da ovi naši stradalnici pro-
nađu svoj mir i spokoj«, istaknuo je
kardinal Bozanić ponovivši kako bi
trebalo konačno, hrabro i iskreno bez
mržnje i želje za osvetom, zatvoriti tu
S 1 stranicu povijesti i imenovati pravim
p
2008. imenom sve što se događalo. »Čini
10
se, pak, da istina i danas nailazi na
veliki otpor o čemu svjedoči sustav-
no veličanje ideologa i nositelja zala
poraća kao i zatiranja bitnih ljudskih
sloboda i tolikih nepravdi koje su obi-
lježile komunističku vladavinu u na-
šoj domovini«, ponovio je svoje riječi
izrečene prije četiri mjeseca zagre-
bački nadbiskup svjedočeći kako je
uvođenje marksističkog totalitarnog
sustava za naš narod značilo nov po-
četak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.
Posvjedočivši kako je komunizam
stavio čovjeka u drugi plan, a u sre-
dištu je bila ideja kojoj su svi trebali
služiti, kardinal je naveo riječi pape
Ivana Pavla II. koji je napisao da je
temeljna pogrješka socijalizma bila
u njegovom krivom poimanju čovje-
ka. »Želim vjerovati da će se konač-
no naći spremnosti i hrabrosti među
onima koji odlučuju da se istraži
prava istina o ratnim i poratnim do-
gađajima i njihovim sudionicima. To
je ona najmanja zadovoljština što je
dugujemo tolikim žrtvama, a danas
na osobit način onima čije ćemo ko-
sti položiti u grob. Nipošto ne želi-
mo s mržnjom i željom za osvetom
tragati za istinom. Naprotiv, ispunje-
ni milošću kršćanske spremnosti na
opraštanje progovaramo i o ovoj tako
bolnoj rani na biću hrvatskog naroda
i ove zemlje Hrvatske«, istaknuo je
kardinal Bozanić, dodajući da »kao
kršćani znamo da istina oslobađa te
vjerujemo da će traganje za istinom
i njezino iznošenje donijeti dobra i
onima koji su sudjelovali u izvršava-
nju ovih zločina kako bi se oslobodili
tereta i pritiska koje nose u svojim sr-
cima«. Predsjednik HBK-a podsjetio
je da se na sv. misi moli za žrtve da
im Bog bude milostiv i da ih uvede
u svoje nebesko zajedništvo, ali i za
krivce i krvnike maceljskih žrtava da
u Božjoj svjetlosti osjete pokajanje
i Božje pomilovanje. Spomenuo se
i ostalih mjesta teškog stradanja na
području naše domovine: Jasenovca,
Jazovke, Golog otoka, Vukovara i
drugih te navodeći riječi Ivana Pavla
II. o tri velika zla prošloga stoljeća
– fašizmu, nacizmu i komunizmu,
pozvao na molitvu Gospodinu da
»ovaj naraštaj napravi hrabar odmak
od zabluda, bilo lijevih bilo desnih,
koje vode do tih zala«. Na kraju svo-
je propovijedi zagrebački se nadbi-
skup zapitao koliko mi danas živimo
ideale zajedništva, solidarnosti, Bo-
goljublja, čovjekoljublja, rodoljublja
i domoljublja u našoj domovini u
kojoj su podnesene tolike žrtve. »Bit
ćemo krivci pred ovima ovdje, pred
nama samima i budućim naraštajima
ako svi zajedno ne poradimo na tome
da Hrvatska bude zemlja poštenog
rada, dobrih međuljudskih odnosa,
zemlja solidarnosti, socijalne osjetlji-
vosti, društvene pravednosti i mira.
Plaćena je previsoka cijena da bi-
smo se mogli ponašati neodgovorno
i razmetnički«, upozorio je kardinal
Bozanić i istaknuo da je domovini
toliko potrebna kršćanska vrlina mi-
losrđa i otvorenosti prema bližnjemu
u potrebi te pozvao na molitvu za
domovinu i sve njezino pučanstvo.
 Iz ljetopisa
SRŽNI PODATCI O UBIJENIM Grobišta

HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Mostar, 7. veljače 2006. (MIRIAM) – Da bismo vje-

rodostojno govorili o viktimologiji Hercegovačke franje-
vačke provincije, valjalo bi Provinciju ukratko predstaviti
te makar pokušati stvoriti predodžbu o njoj u trenutku
kad su je ubijali. Kad se radi o redovničkim zajednicama,
najbolje je pogledati Tabulu, razmještaj osoblja. Te tabule
uvijek dadnu dosta vjeran život u određenom trenutku.
Jubilarna tabula jest upravo ona iz 1944. Jubilarna u tom
smislu jer je Hercegovačka franjevačka provincija te godi-
ne trebala proslaviti 100. obljetnicu od svog »odcipljenja
od Bosne«. Po toj tabuli provincijski Conspectus Summarius
je sljedeći: svećenika redovnika ima 187, studenata teo-
logije u Provinciji 27, po drugim sveučilištima 6, stude-
nata filozofije u Provinciji 3, drugdje po učilištima 3, u
Americi studenata teologije 3, na Gimnaziji na Širokom
Brijegu 3 (oni bijahu 7. i 8. razred jer je oblačenje bilo
nakon 6. razreda gimnazije po ondašnjem školskom su-
stavu, danas bi to bilo nakon završenog drugog razreda
gimnazije), novaka je 12, svečano zavjetovana brata su 3,
a braće tercijara 10. Ukupno Provincija broji 231 redov-
nika. Sjemeništaraca je 68, vanjskih đaka u konviktu o
kojima skrbi Provincija je 147, a u gimnaziji su ukupno
403 đaka, ostali dolaze iz svojih kuća u gimnaziju. Pro- Ulaz u sklonište na Širokom Brijegu
vincija ima 4 samostana, 10 rezidencija, skrbi o 41 župi, Fratri su poubijani na mjestu gdje su bili po svom ras-
ima tri sjemeništa za teologiju i filozofiju, jednu gimnaziju poredu djelatni ili su iz tih mjesta odvedeni te ubijeni na
s pravom javnosti. Ima 16 doktora teologije, 11 doktora nepoznatom mjestu ili su pobijeni s ostalim rimokatolič-
filozofije, 1 doktora prava, 1 doktora glazbe, 1 inženjera kim hrvatskim pukom i hrvatskom vojskom na Bleibur-
arhitektu, ima 25 od države priznatih profesora, ima svoj gu i Križnom putu. U danima »oslobođenja« svaki susret
komesarijat u Americi sa 17 svećenika redovnika. Tog tre- fratra s »narodnooslobodilačkom vojskom – partizanima«,
nutka u Kini je jedan misionar. Te 1944. Provincija ima ma gdje on bio, skoro je uvijek završavao likvidacijom.
također svoju tiskaru (od 1872.) u Mostaru s 13 radnika. Trenutno raspolažemo sljedećim mjestima stradanjima,
Kad su 16. svibnja 1844. krenuli iz Kreševa i došli na nadnevcima i imenima fratara:
Čerigaj, nisu imali ništa osim dopuštenja da u Hercego-
vini mogu graditi samostan. Bijahu, kako su 23. srpnja I. Mostarski Gradac, 6. veljače 1945. (Strijeljani, tu
1846. u kamen nad ulaznim samostanskim vratima na ukopani, a 1971. ekshumirani i ukopani u širokobriješkoj
Širokom Brijegu i napisali, »… bez kruha i krova, bogati bazilici):
samo nadom u Boga …« Kako su sve to sagradili i stvo- 1. fra Krešimir dr. Pandžić, (1892.), profesor na gimnazi-
rili najbolje je opisao harni fra Petar Bakula u Šematizmu ji, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal;
iz 1867. 2. fra Augustin Zubac (1890.), profesor fizike i mate-
Hercegovačke su fratre poubijali Titovi partizani za- matike;
dojeni komunističkom ideologijom i vođeni komunistič- 3. fra Roland Zlopaša (1912.), profesor fizike i matema-
kom partijom. Zašto?! Protokola o suđenjima nemamo tike;
4. fra Zvonko Grubišić (1915.), kapelan u Mostarskom
jer ih nije ni bilo. Proučavanjem komunističke ideologije
Gracu;
mnoge će stvari biti jasnije. Crkva je, pa prema tome i
5. fra Rudo Jurić (1925.), bogoslov;
svećenici, a na osobit način fratri, »protiv narodni eleme- 6. fra Kornelije Sušac (1925.), bogoslov.
nat«, oni su »klerofašisti«, njih je u prvom naletu trebalo
likvidirati. Partizani, koji su nosili troroge titovke s pe- II. Široki Brijeg, 7. veljače 1945. (Upucani samo-
tokrakom, pjevali su: »Ova kapa sa tri roga, borit će se kresom, ubačeni u ratno sklonište u vrtu samostana, tu
protiv Boga«, ili »Na Širokom Bregu, gavrani se legu, a spaljeni i zatrpani. Ekshumirani 1971. i ukopani u širo- S 1
narod ne drema, štetočine lema«! kobriješkoj bazilici): p
2008.

11
Iz ljetopisa
7. fra Marko Barbarić Lesko (1865.), bivši župnik;
8. fra Stanko Kraljević (1871.), bivši župnik i gvardijan;
9. fra Ivo Slišković (1877.), bivši župnik i gvardijan;
10. fra Krsto Kraljević (1895.), bivši profesor i župnik;
11. fra Arkanđeo Nuić (1896.), profesor klasika;
12. fra Dobroslav Šimović (1907.), profesor i meštar
đaka;
13. fra Tadija Kožul (1909.), profesor klasika i odgajatelj
u konviktu;
14. fra Borislav Pandžić (1910.), profesor i prefekt đaka;
15. fra Žarko Leventić (1919.), kapelan;
16. fra Viktor Kosir (1924.), bogoslov;
17. fra Stjepan Majić (1925.), bogoslov;
18. fra Ludovik Radoš (1925.), bogoslov.
III. Široki Brijeg, 8. veljače 1945. (Zbog granatiranja
samostana sklonili se s đacima, bogoslovima i narodom
u fratarsku mlinicu, odatle uzeti svi koji su bili u habi-
tu, odvedeni u smjeru Splita, te ubijeni – najvjerojatnije
– u Zagvozdu. Istraživanje njihova mogućeg grobišta je
u tijeku.)
19. fra Andrija Jelčić (1904.), gvardijan;
20. fra Bonifacije Majić (1883.), dugogodišnji prefekt i
graditelj konvikta i gimnazije te profesor;
21. fra Rade Vukšić (1894.), ravnatelj gimnazije, profe-
sor fizike i matematike;
22. fra Fabijan Paponja (1897.), ravnatelj konvikta i pro-
fesor povijesti i zemljopisa;
23. fra Leonardo Rupčić (1907.), profesor francuskog;
24. fra Miljenko Ivanković (1924.), bogoslov;
25. fra Melhior Prlić (1912.), časni brat;
26. fra Fabijan Kordić (1890.), časni brat;
27. fra Mariofil Sivrić (1913.), vikar samostana, najvjero-
jatnije izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije – 10.
veljače 1945.
IV. Mostar, 14. veljače 1945. (Uhićeni u samostanu
u Mostaru, odvedeni i najvjerojatnije svezani žicom ili
ubijeni pa bačeni, ili živi bačeni u Neretvu. Do danas im
se za grobove ne zna.)
28. fra Leo Petrović (1883.), provincijal;
29. fra Grgo Vasilj (1886.), gvardijan;
30. fra Jozo Bencun (1896.), bivši župnik;
31. fra Bernardin Smoljan (1884.), župnik na Humcu;
32. fra Kažimir Bebek (1901.), župnik u Pločama;
33. fra Rafo Prusina (1884.), bivši župnik;
34. fra Nenad Venancije Pehar (1910.), profesor u gi-
mnaziji.
V. Ljubuški (10. – 13. veljače 1945. ubijeni u ili oko
Ljubuškog. Do danas im se za grobove ne zna.)
35. fra Julijan Kožul (1906.), župnik u Veljacima, ubijen
10. veljače;
36. fra Paško Martinac (1882.), u mirovini, ubijen 10.
veljače;
37. fra Martin Sopta (1891.), profesor filozofije, ubijen
11. ili 12. veljače;
S 1 38. fra Zdenko Zubac (1911.), župnik u Ružićima, ubi-
p
2008. jen 13. veljače;
12
39. fra Slobodan Lončar (1915.), ž. vikar u Drinovcima,
ubijen 13. veljače.
VI. Vrgorac, 28. siječnja 1945. (Ubijen, tu ukopan.
Do danas mu se za grob ne zna.)
40. fra Maksimilijan Jurčić (1913.), ž. vikar na Humcu i
2. meštar novaka.
VII. Čapljina, 1. veljače 1945. (Odveden od župnog
stana i ubijen. Do danas mu se za grob ne zna.)
41. fra Petar Sesar (1895.), župnik u Čapljini.
VIII. Međugorje, 30. listopada 1944. (Smaknut ruč-
nom bombom u župnom stanu. Ukopan na groblju Ko-
vačica.)
42. fra Križan Galić (1870.), u mirovini.
IX. Čitluk, 6. i 9. veljače 1945. (Strijeljani i ukopani
u groblju Podadvor u Čitluku.)
43. fra Filip Gašpar (1893.), župnik u Gradnićima, ubi-
jen 6. veljače 1945.;
44. fra Ćiril Ivanković (1877.), u mirovini, ubijen 6. ve-
ljače 1945.;
45. fra Jakov Križić (1893.), župnik u Čitluku, ubijen 9.
veljače 1945.
X. Izbično, 11. veljače 1945. (Odvedeni od oltara i
ubijeni na nepoznatom mjestu. Do danas im se za gro-
bove ne zna.)
46. fra Marko Dragićević (1902.), profesor klasika;
47. fra Nevinko Mandić (1908.), vjeroučitelj u Mostaru;
48. fra Bono Andačić (1903.), časni brat.
XI. Kočerin, 20. svibnja 1945. (Ubijeni u župnom
uredu. Ukopani u mjesnom groblju.)
49. fra Valentin Zovko (1889.), župnik u Kočerinu;
50. fra Andrija Topić (1919.), ž. vikar.
XII. Zanagline, 24. svibnja 1942. (Ubili ga četnici,
kao i njegova brata Marijana i Matišu Penavića. Do da-
nas mu grob nepoznat.)
51. fra Stjepan Naletilić (1906.), župnik u Kongori.
XIII. Velika Gorica, 3. svibnja 1945. (?) (Na Križ-
nom putu. Grob mu nepoznat.)
52. fra Bono Jelavić (1898.), župnik u Vitini.
XIV. Zagreb, 27. svibnja 1945. (Nakon što se predao
partizanskim vlastima kao član ministarstva Bogoštovlja
partizani su ga objesili. Grob mu je do danas nepoznat.)
53. fra Radoslav Glavaš (1909.), načelnik ministarstva
bogoštovlja u Zagrebu.
XV. Macelj, 4. na 5. lipnja 1945. (Ubijeni u Macelj-
skoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva, ekshumirani 1992.
Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na
patologiji pa vraćene i ukopane u temelje novopodignute
crkve Muke Isusove. Ukopani, dakle, u zajedničku grob-
nicu 22. listopada 2005.)

Macelj, jama IVD gdje su ubijeni svećenici
54. fra Metod Puljić (1912.), župnik u Izbičnu;
55. fra Darinko Mikulić (1919.), mladomisnik;
56. fra Julijan Petrović (1923), bogoslov.
XVI. Poubijani na Bleiburgu i Križnom putu
uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili čak ka-
snije 1945.
57. fra Bruno Adamčik (1908.), profesor na gimnaziji;
58. fra Anđelko Nuić (1908.), ž. vikar;
59. fra Branko Šušak (1912.), župnik u Blizancima;
60. fra Jenko Vasilj (1914.), vjeroučitelj u Konjicu;
61. fra Emil Stipić (1912.), župnik u Gorancima;
62. fra Dane Čolak (1916.), ž. vikar u Drinovcima;
63. fra Tihomir Zubac (1918.), ž. vikar u Grudama;
64. fra Lujo Milićević (1919.), mladomisnik;
65. fra Svetislav Markotić (1921.), mladomisnik;
66. fra Ante Majić (1922.), bogoslov.
Ubijena mladost
Partizani su ubili osam bogoslova: dvojicu u Mostar-
skom Gracu, trojicu na Širokom Brijegu, jednoga na putu
za Split, jednoga u Maceljskoj šumi i jednoga na Križ-
nom putu (za fra Antu se veli da je iz kolone u Zagrebu
stavljen u bolnicu Sestre milosrdnice u Vinogradskoj i tu
preminuo od meningitisa) te trojicu mladomisnika (svu
trojicu na Križnom putu). Milosti nije bilo ni za najstari-
je, kao ni za one najmlađe. Jedino je pravilo bilo: ako si u
habitu, bio si ubijen.
Iz ljetopisa
Mi, na žalost, ne znamo pojedinosti njihovih zadnjih
dana. No, uvjeren sam da su mogli skinuti habit sa sebe i
tako se spasiti kao đaci ili civili. Oni to očito nisu učinili.
Svjedočili su da su klerici, da su jednostavno zavjetovani
i da pripadaju Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. To
da su na sebi imali habit, dakle, da su bili fratri i da su
bili članovi Hercegovačke franjevačke provincije bila im
je kod partizana smrtna presuda. Krasan su primjer vjer-
nosti najmlađih članove naše zajednice. Još jednom na-
pominjem, vrlo su rano oblačili habit, iza šestog razreda
gimnazije, dakle sa 17 godina. Od onih obučenih 1943.,
njih dvanaestorice i jednog novaka Bosne Srebrene, še-
storica su ubijena. Ubijen je i njihov drugi meštar.
Bogoslovija je utemeljena 1895., ali je za II. svj. rata
morala zbog bombardiranja samostana iseliti iz Mostara
u Čerin i u Veljake. Njihovo je studiranje bilo izloženo
mnogim nesigurnostima, neuvjetnostima i patnjama.
Ipak, ostali su u svojoj Provinciji.
Posebnost je to da su Hercegovačkoj franjevačkoj
provinciji partizani ubili provincijala, dvojicu gvardijana,
jednog samostanskog vikara, četrnaest župnika, dva vje-
roučitelja na državnim školama, trinaest profesora, rav-
natelja gimnazije, ravnatelja konvikta, jednog visokog
državnog službenika, desetak fratara u mirovini, tri časna
brata, tri mladomisnika i osam bogoslova. Svaki je bogo-
slov svojim jednostavnim zavjetima bio u svojoj zajednici
izjednačen u pravima i dužnostima na svojoj razini kao i
provincijal, gvardijan, župnik ili njegov odgojitelj. Oni su
današnjem Bogoslovnom zboru i Novicijatu naše Provin-
cije uistinu svet primjer nasljedovanja i nadahnuća.
Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika
Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika osnovala
je Provincija 4. studenoga 2004. Pročelnik Povjerenstva
je fra Ante Marić, a članovi su: fra Bazilije dr. Pandžić,
fra Jozo dr. Vasilj, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zov-
ko i fra Branimir Musa. Pokrenute su stvari koje zajed-
nica odavna želi učiniti. Od 66 ubijenih hercegovačkih
fratara samo se zna za grobove njih dvadesetsedmorice,
a za grobove 39 fratara još se ne zna. Dana 7. travnja
2005. otpočeto je s ekshumiranjem masovne grobnice
u Zagvozdu, za koju mještani već odavna tvrde da su
u njoj ukopani »pobijeni briški pratri«. Ekshumirano je
18 tijela koja se trenutno nalaze na Patologiji u Splitu.
Za 61. obljetnicu (2006.) napravljen je plakat s fotografi-
jama svih hercegovačkih pobijenih franjevaca koji će biti
predstavljen i razdijeljen na Širokom Brijegu 7. veljače.
Nekolicina braće u Provinciji obrađuje životopise svih 66
pobijenih franjevaca uz pomoć svih značajnijih dokume-
nata i svjedočenja do kojih se uopće može doći. Nastoje
se pronaći razlozi zbog čega su pobijeni i tko ih je pobio.
Želi se sve učiniti kako bi zajednica bila spremna pružiti
što više podataka o njima Crkvi da bi ih ona jednoga dana
mogla priznati priznavateljima vjere i mučenicima za nju.
Široki Brijeg postaje viktimološko mjesto Hercegovačke
franjevačke provincije, a 7. veljače dan svih hercegovač- S 1
kih pobijenih franjevaca. p
2008.
13
Iz ljetopisa
IDENTIFICIRAN UBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC
Mostar, 12. veljače 2006. (MI-
RIAM) – Hercegovačka franjevač-
ka provincija Uznesenja BDM sa
sjedištem u Mostaru u II. svj. ratu i
poraću pretrpjela je goleme ljudske
gubitke. Tzv. NOV, partizani, bez
suđenja i krivnje ubili su 66-oricu
fratara. Ukopna mjesta njih dvade-
setsedmorice su poznata, dok za njih
39 još uvijek se ne zna gdje počivaju.
Dana 8. veljače 1945. iz fratarske
mlinice, podno samostana Široki
Brijeg, u smjeru Splita partizani su
odveli osam hercegovačkih franjeva-
ca, koji su hidrocentralu i fratarsku
mlinicu izabrali kao sklonište jer je
samostan bio granatiran. Od toga im
se dana gubi svaki trag. Njihova su
imena: fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra
Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Bonifacije
(Ante) Majić, fra Fabijan (Jakov) Pa-
ponja, fra Leonard (Mijo) Rupčić, fra
Miljenko Ivanković, fra Melhior (Jer-
ko) Prlić i fra Fabijan (Jozo) Kordić.
Provincija je htjela saznati za mjesto
njihova ubojstva, kao i mjesto uboj-
stva ostalih fratara, ali to nije mogla
učiniti zbog velikog progona komu-
nističkog režima, o čemu, između
ostaloga, svjedoče godine zatočenja
preživjelih fratara. Političkim popu-
štanjem u vrijeme Hrvatskog prolje-
ća iz Zagvozda stižu sve jači glasovi
da su na lokalitetu Sudište pobijeni
S 1 širokobriješki fratri. Fratri su nastoja-
p
2008. li izvidjeti, koliko se moglo o čemu se
14
radi. Dolaskom slobode i slobodnih
stranačkih izbora na tom je lokalite-
tu i na lokalitetu Šuvarov Dolac slav-
ljena sv. misa 1990. i svi su na glas
govorili da su na Sudištu na Đoginoj
ledini ukopani širokobriješki fratri i
civili, njih 18. Potom je stigao Do-
movinski rat i svježe žrtve pa se pre-
stalo s istraživanjem ovih lokaliteta.
Približavanjem 60. obljetnice njihova
smaknuća, Provincija je 4. studenoga
2004. u Mostaru na sjednici Uprave
osnovala Povjerenstvo za pripremu
kauze mučenika s namjerom da se
izuče životi ubijene braće i o njima
skupe svi dostupni podatci kako bi se
jednoga dana sve to predočilo Crkvi
i pokrenuo postupak za njihovo pro-
glašenje mučenicima za vjeru. Pročel-
nik Povjerenstva postao je fra Ante
Marić. Na komemorativnoj sv. misi
na Širokom Brijegu 7. veljače 2005.
provincijal fra Slavko Soldo zamo-
lio je sve koji išta znaju o pobijenim
hercegovačkim fratrima da to jave
Povjerenstvu. Tako je 9. veljače po-
novno iz Zagvozda stigao glas o po-
bijenim širokobriješkim fratrima i ci-
vilima. Pročelnik Povjerenstva je već
14. veljače pošao župniku Zagvozda
don Jakovu Cikojeviću i načelniku
općine Zagvozd g. Boženku Dediću
s pismenim zahtjevom Provincijalata
i Povjerenstva »… da nam pomognu
da to mjesto arheološki pregledamo
i utvrdimo pravo stanje …«. Općina
Zagvozd je po svom načelniku g. Bo-
ženku Dediću 25. veljače 2005. od-
govorila: »U svezi Vašeg dopisa koji
se odnosi na mjesto pogibije široko-
brijeških fratara na lokaciji Sudišće
u općini Zagvozd spremni smo Vam
maksimalno pomoći u obilježavanju
mjesta pogibije te pronalaženju po-
smrtnih ostataka. Isto tako dajemo
Vam suglasnost za sve potrebite rad-
nje u pogledu ekshumacije…«.
Dana 6. travnja 2005. pročelnik
Povjerenstva je s prof. arheologom
Tihomirom Glavašem, ravnateljem
Zavoda za zaštitu spomeničke bašti-
ne Zapadnohercegovačke županije i
profesorom na Sveučilištu u Mosta-
ru, a u nazočnosti načelnika Općine
Zagvozd i župnika don Jakova Ciko-
jevića, otpočeo arheološke istražne
radove na mjestu koje su mještani
označili. Ubrzo su otkrivena masakri-
rana tijela, njih 18. O tom je izvješće-
na policija te je 14. travnja 2005. na
očevid izašao g. Marko Brdar, istraž-
ni sudac Županijskog suda u Splitu,
Živana Marušić, zamjenica županij-
skog državnog odvjetnika u Splitu,
Marija Definis-Gojanović, liječnica
vještakinja i djelatnici krim-tehnike
MUP-a u Splitu. Arheološko-istražni
radovi i ekshumacija trajali su do 19.
travnja 2005. kad su tijela, njih 18,
prebačena na Zavod za patologiju i
sudsku medicinu KB Split radi dalj-
nje obrade.
Forenzičarskom i DNK obradom
na Patologiji u Splitu utvrđeno je da
su svih 18 tijela muške osobe sred-
nje životne dobi. Kosturi su im bili u
lošem stanju zbog neuvjetnog uko-
pa. Sve su lubanje bile zaživotno slo-
mljene, a na većini tijela uočljivi su
zaživotni tragovi mučenja. U većini
su tijela bila zrna streljiva, a svima su
ruke bile vezane žicom, mnogima i
vratovi i noge.
DNK analizom dokazano je da
je jedno od ekshumiranih tijela po-
smrtni ostatci fra Melhiora Prlića.
Za identifikaciju je uzet krvni uzorak
njegova bratića Vinka Prlića iz Sovi-
ća. Da bi se utvrdio identitet i drugih
tijela, nastavlja se započeti rad na Pa-
tologiji u Splitu.
Fra Melhior (Jerko) Prlić rođen je
u Sovićima, župa Gorica, 27. srpnja
1912. Roditelji su mu bili Ambrozije
i Anica r. Vlašić. U franjevački red
stupio je kao tercijar u Mostaru 3.
kolovoza 1935. U novicijat na Hum-
cu stupio je kao časni brat 11. srpnja
1937. Jednostavno je zavjetovan 12.
srpnja 1938., svečano 18. prosinca
1941. na Širokom Brijegu. Radio je
kao stolar u samostanskoj stolarskoj
radionici na Širokom Brijegu.

IDENTIFICIRANA JOŠ DVA TIJELA UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRATARA
fra Zdenko Zubac
Mostar, 17. veljače 2007. (MI-
RIAM) – Na Sudskoj medicini Pato-
logije KB-a u Splitu DNK analizom
je među osamnaest (18) ekshumi-
ranih tijela iz masovne grobnice
ISTRAŽIVANJE I IDENTIFIKACIJA
NAŠE POBIJENE BRAĆE U STRUČNOM ČASOPISU
Zagreb, 10. kolovoza 2007. (MI-
RIAM) – U hrvatskom stručnom ča-
sopisu Croatian medical journal, 48
(4), Zagreb, 2007., str. 520. – 527.,
ovih se dana pojavio članak Marije
Definis-Gojanović i Davorke Sutlović
POKRENUT POSTUPAK MUČENIŠTVA UBIJENE SUBRAĆE
HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE
FRA MILJENKO STOJIĆ IMENOVAN VICEPOSTULATOROM
Mostar, 27. rujna 2007. (MI-
RIAM) – Na sjednici Uprave Herce-
govačke franjevačke provincije, pod
predsjedanjem provincijala fra Slav-
ka Solde, 4. studenoga 2004. u Sla-
nom donesena je odluka da se ustroji
Povjerenstvo za pripremu kauze mu-
čenika. Pročelnikom Povjerenstva
postao je fra Ante Marić, a članovi:
fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Ka-
račić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj
i fra Branimir Musa. Bio je to poče-
tak pripreme za pokretanje postupka
poraća II. svj. rata u Zagvozdu 30.
prosinca 2005. identificirano tijelo
fra Melhiora Prlića, člana Hercego-
vačke franjevačke provincije, kojeg
su partizani 8. veljače 1945. uhitili
na Širokom Brijegu i sa sedmori-
com subraće odveli prema Splitu.
U svrhu uzimanja uzoraka za daljnju
DNK analizu 24. srpnja i 11. kolo-
voza 2006. izvršena je ekshumacija
roditelja i braće preostale sedamna-
estorice (17) fratara koje su partizani
uhitili: skupina iz hidrocentrale na
Širokom Brijegu (7); skupina iz Lju-
buškog (5); skupina iz Izbična (3);
fra Mariofil Sivrić; fra Maksimilijan
Jurčić. DNK analizom je do sada
utvrđeno da se među ekshumiranim
tijelima u Zagvozdu nalaze tijela fra
Skeletal remains from World war II mass
grave: from discovery to identification.
Govori o iskapanju masovne grobni-
ce u Zagvozdu i o dosadašnjoj identi-
fikaciji trojice ubijene naše braće, na
čemu su autorice predano radile pod
mučeništva pobijene subraće u II.
svj. ratu i poraću (1942. – 1945.), za
koje se vjeruje da su ubijeni »in odi-
um fidei«. Sljedeći bitan korak bio
je imenovanje fra Luke M. De Rosa,
generalnog postulatora franjevačkog
reda, postulatorom postupka. To je
učinjeno 23. svibnja 2006. Mjesni
biskup don Ratko Perić suglasio se s
ovim imenovanjem 19. srpnja 2006.
Nakon toga imenovani postulator
pokrenuo je postupak mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Na
Iz ljetopisa
fra Julijan Kožul
Zdenka Zupca (27. listopada 2006.),
župnika u Ružićima i fra Julijana Ko-
žula (15. siječnja 2007.), župnika u
Veljacima.
vodstvom pročelnika Povjerenstva za
pripremu kauze mučenika fra Ante
Marića. Članak možete skinuti s na-
ših stranica www.pobijeni.info u pdf
obliku.
Kapitularnom kongresu održanom u
Masnoj Luci 4. – 7. lipnja 2007., pod
predsjedanjem provincijala fra Ivana
Sesara, za vicepostulatora postupka
predložen je fra Miljenko Stojić. Po-
stulator postupka suglasio se s ovim
imenovanjem dopisom od 19. rujna
2007. Vicepostulator se brine o tije-
ku postupka na terenu i zastupa je
pred različitim crkvenim ustanova-
ma, izuzev pred Rimskim vikarija-
tom i Zborom za proglašenje svetih. S 1
Budući da je na Širokom Brijegu i p
2008.
15
Iz ljetopisa

oko njega ubijeno najviše naše braće
i znalo im se za grobove, puk Bož-
ji, samostansko bratstvo i Provincija
od samog početka izabrali su Široki
Brijeg za mjesto, a 7. veljače za dan
kad se kao Provincija sjećamo sve
naše braće koja su vlastitom krvlju
posvjedočila svoju vjeru i ljubav u
uskrslog Gospodina. Jaki zamah ovaj
je stav dobio 1. srpnja 1971. kada
je zbog Hrvatskog proljeća postalo
mogućim prenijeti u crkvu Uznese-
nja BDM kosti dvanaestorice ubijene
subraće na Širokom Brijegu i šestori-
ce u Mostarskom Gracu. Nakon Do-
movinskog rata otvorila se moguć-
nost za sustavno istraživanje pogibije
66-orice subraće. Povjerenstvo za
pripremu kauze mučenika, između
ostaloga, svojim radom doprinijelo
je da se identificiraju trojica subra-
će ubijena u Zagvozdu: fra Melhior
Prlić, fra Zdenko Zubac i fra Juli-
jan Kožul. Njihovi posmrtni ostatci
bit će pokopani na Širokom Brijegu
9. listopada 2007. u 11 sati. Obred nji-
hova ukopa i sv. misu zadušnicu pred-
vodit će general Franjevačkog Reda,
OFM, fra José Rodríguez Carballo.
Da bi se što prije Causa uspješno do-
vela kraju i pobijeni fratri proglasili
svetima, potrebno je prikupiti što
više podataka i svjedočanstava o nji-
hovu životu, radu i mučeništvu. Sto-
ga se mole svi oni koji mogu nešto
pomoći u tom pogledu da to što prije
učine. Evo korisnih podataka: VICE-
POSTULATURA, Trg sv. Ante 1,
88320 Ljubuški-Humac; tel.: (039)
832-582; faks: (039) 832-585; e-po-
šta: mostar@pobijeni.info; mreža:
www.pobijeni.info.

ZAGVOZD: POKOPANE ŽRTVE POKOLJA IZ VELJAČE 1945.

Zagvozd, 7. listopada 2007.
(IKA) – Partizani su 7. veljače 1945.
na Širokom Brijegu zarobili osam
franjevaca i deset hrvatskih vojnika
te ih iz franjevačke mlinice vezane ži-
com tjerali pješice u Split, potom su
ih vratili na predio Sudišće, kraj za-
selka Lovrinčevići u Zagvozdu, gdje
su ih danima nemilosrdno mučili i
okrutno umorili. Njihovi su ostat-
ci 2005. pronađeni u jednom vrtu i
izvađeni te odvezeni na patologiju u
Split na prepoznavanje, a utvrđen je
identitet samo trojice franjevaca.
Zemni ostatci ovih 18 mučenika
izloženih u župnoj crkvi Gospe od
Karmela u Zagvozdu pokopani su u
nedjelju 7. listopada na mjesnom gro-
blju, nakon sv. mise zadušnice koju
je u crkvi Gospe od Karmela pred-
vodio župnik don Jakov Cikojević u
sumisništvu s generalnim vikarom
Hercegovačke franjevačke provincije
fra Miljenkom Štekom, generalnim ugledaju u »primjere vjere ovih naših vincija ne zna gdje su ubijeni, kazao
vikarom Splitsko-makarske nadbi- mučenika, poslušajmo što nam zbori je fra Ante Marić, pročelnik Povje-
skupije don Ivanom Ćubelićem, ši- mučenička suza vruća i spoznajmo renstva za pripremu kauze mučenika
rokobriješkim gvardijanom fra Bra- da ne može nikad bez Golgote biti hercegovačkih franjevaca.
nimirom Musom i oko 50 svećenika, uskrsnuća«. Posmrtni ostatci fra Melhiora Pr-
te pred mnoštvom vjernika. Zahvaljujući stručnom timu Za- lića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka
Od mučenika su se oprostili na- voda za sudsku medicinu, patologi- Zubca odvezeni su u pratnji brojnih
čelnik Općine Zagvozd Miroslav ju i citologiju Kliničke bolnice Split, svećenika i vjernika u Široki Brijeg,
Gaće, don Ivan Ćubelić u ime Split- identificirani su ostatci trojice franje- gdje će biti pokopani u crkvi Uznese-
sko-makarske nadbiskupije, široko- vaca, a ispitivanja se nastavljaju. Po- nja BDM u utorak 9. listopada u 11
briješki gvardijan fra Branimir Musa, stoji mogućnost kako su među ovim sati a sv. misu predvodit će general
fra Ante Marić i fra Miljenko Šteko, posmrtnim ostatcima i ostatci franje- franjevačkog reda fra José Rodríguez
S 1 u ime Hercegovačke franjevačke vaca uhićenih na prostoru Hercego- Carballo.
p
2008. provincije, koji je sve pozvao da se vine u veljači 1945., a za koje Pro-

16

POKOP UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA NA ŠIROKOM BRIJEGU
Široki Brijeg, 9. listopada 2007. (IKA) – Fra Melhior
Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9.
listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop
u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971.
pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke
franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945.
Partizani su sredinom veljače te godine poubijali uku-
pno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercego-
vačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se
ne zna.
Spomenuta trojica identificirana su nakon što su nji-
hovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu
kod Imotskoga.
»Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u oči-
ma puka«, rekao je generalni ministar reda Manje braće
fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj
njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj
provinciji 7. – 10. listopada. »Za Široki Brijeg ovo je po-
seban dan. Znam da su zajedno sa 66 franjevaca ubijeni i
mnogi članovi vaših obitelji. Svi su oni dio onog mnoštva
iz Knjige Otkrivenja. Svi su oni ono zrno što kad padne
donosi veliki rod«, rekao je generalni ministar. Pozvao
je na zahvalu Gospodinu za njihovo svjedočanstvo vjere.
»Na njihovu primjeru posvijestimo svoju odgovornost
kako bismo u budućnosti izbjegli takva događanja. Stoga
slabim glasom koji dolazi od sv. Franje i jakim koji dolazi
od svete vjere kažimo: Nikada više rata! Nikada više ne-
vinih žrtava! Nikada više krvi! Želimo mir i zalažemo se
za izgradnju mira! Mir je delikatna biljka koju svaki po-
jedinac mora njegovati. Neka krv ovih mučenika postane
klica mira u ovoj mučeničkoj zemlji. Zemlja Bosna i Her-
cegovina ima pravo na mir i moćnici kugle zemaljske ne
mogu zatvoriti oči pred ovom stvarnošću koja zaziva mir.
Za ovo će odgovarati, ali i mi ako ne učinimo svoj dio. Ne
možemo zatvoriti oči kad tolike žrtve viču svojom krvlju
i tolikim suzama«, kazao je Carballo.
Pozvao je mlade da imaju jasan kršćanski identitet.
Od roditelja je zatražio da sa zanosom prenose svoju vje-
ru djeci, a od političara da se nikada ne zastide korijena i
ove zemlje. »Kad Isus uđe u život neke osobe, ne uzima
joj ništa, a daje sve. Stoga vas molim – otvorite srca Kri-
stu, otvorite život Kristu, otvorite kuće i obitelji evanđe-
lju. Mogu nam oduzeti tjelesni život, ali ne duhovni. Krv
mučenika sjeme je novih svetaca«, rekao je. Na kraju je
general franjevačkoga reda izrazio nadu »da će Hercego-
vina ostati zemlja u kojoj će se Isus osjećati u svojoj kući«.
Na kraju propovijedi na hrvatskom je jeziku nazočne po-
zdravio franjevačkim pozdravom: Mir i dobro.
Riječima koje su bile koliko svjedočanstvo, toliko i
poziv na dostojanstven život na tom mučeničkom krvlju
obilježenom mjestu: »Ovo je Široki Brijeg. Ovo je ko-
lijevka Hercegovačke franjevačke provincije«, generalu
franjevačkog reda zahvalio je širokobriješki gvardijan fra
Iz ljetopisa
Branimir Musa. Podsjetio je kako su partizani 7. veljače
1945. poubijali svu braću u samostanu, svih 12 koliko ih
se zateklo u kući u habitu. Tih je dana, na tome i okol-
nim mjestima, ubijena čitava 30-člana širokobriješka sa-
mostanska zajednica. »Hvala Vam, oče generale, što ste
ovdje«, rekao je provincijal fra Ivan Sesar i obećao: »Ovih
66 ubijenih bit će nam putokaz na putu prema prijestolju
Jaganjca Božjeg«. Ocu generalu darovao je spomenicu
»ispisanu krvavim slovima naše braće. Ponesite je u Rim,
sjetite nas se, molite za nas, a i mi ćemo moliti za Vas,
za naš red i Crkvu katoličku«. Generalu je darovana i
umjetnička slika sv. Franje i Širokog Brijega »kao sjećanje
na ovaj pohod našoj Provinciji«.
Sliku širokobriješke crkve, rad studenta Hrvatske
akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, gvar-
dijan fra Branimir je darovao župniku iz Zagvozda don
Jakovu Cikojeviću kao znak zahvalnosti »župniku i svim
vjernicima župe Zagvozd koji su čuvali uspomenu na
naše fratre i palili im svijeće za Dušni dan«.
Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igro-
kaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici,
slikovito predstavilo smaknuće fratara, te misa na latin-
skom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika
koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i člano-
va FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu,
kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali
u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili
svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne
Srebrene.
U općini Široki Brijeg 9. listopada bio je neradni
dan.
Zahvaljujući stručnom timu Zavoda za sudsku me-
dicinu, patologiju i citologiju Kliničke bolnice Split,
identificirani su ostatci trojice franjevaca, a ispitivanja se
nastavljaju. Pokrenuta je kauza mučeništva pobijene su-
braće Hercegovačke franjevačke provincije. Više o svemu
može se doznati na internetskoj stranici: www.pobijeni.
info.
S 1
p
2008.
17
Iz ljetopisa

ODRŽANA TRIBINA – TKO JE UBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE U VELJAČI 1945?

Zagreb, 10. veljače 2008. (www. fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac) tek tijekom devedesetih godina. Me-
fra3.net) – »”Pobili su pratre na Bri- identificirani su nakon što su njiho- đutim, bez obzira na promjenu okol-
gu”, glasila je najčešće izgovarana vi ostatci 2005. pronađeni u jednom nosti, i danas se preživjeli svjedoci ne
rečenica u Hercegovini tijekom ve- vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga te usuđuju govoriti protiv počinitelja,
ljače 1945.« – tim je riječima počeo su dostojanstveno pokopani u crkvi u makar su oni mahom poznati«, na-
svoje izlaganje fra Miljenko Stojić, Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj glasio je Ante Beljo. Odgovornost
vicepostulator Postupka mučeništva su 1971. smješteni posmrtni ostatci treba tražiti, tvrdi, u redovima XI.
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na 18 drugih franjevaca koji su također dalmatinske udarne brigade, kao i u
tribini održanoj u dvorani samostana ubijeni 1945. »Na putu prema pro- odgovornosti majora Sime Dubajića.
Hercegovačke franjevačke provinci- glašenju blaženima i svetima naše »U hercegovačkim su selima tada
je u zagrebačkoj Dubravi, u subotu, braće želimo ići njihovim stopama. živjeli samo starci, žene i djeca dok
9. veljače 2008. Tribina je održa- Bili su veliki ljudi i veliki redovni- su muškarci bili mobilizirani pa se
na u povodu 63. godišnjice njihove ci. Želimo izučavati i slijediti njiho- ubojstva civila i redovnika ne mogu
mučeničke smrti, a otvorio ju je fra vu duhovnost te podrobnije istražiti opravdati«, objasnio je ravnatelj
Mladen Hrkać, gvardijan samostana. njihov rad, a posebno njihove zadnje HIC-a koji već godinama istražuje i
»Partizani su se pokušali opravdati trenutke života. Molimo svakoga prikuplja dokumentaciju o ovom slu-
naglašavajući kako su fratri oružjem onog, tko bilo kakvim podatkom čaju. Tako je i došao do imena ljudi
branili Široki Brijeg«, naglasio je fra može doprinijeti što jasnijem rasvjet- koji su povezani s ubojstvima herce-
Miljenko. Međutim, hercegovač- ljenju tih događaja da to i učini«, za- govačkih franjevaca, a svi su oni bili
ki narod nikada nije zaboravio što vršio je svoje izlaganje vicepostulator visokopozicionirani u partizanskim
se događalo tih dana i već je nedu- fra Miljenko Stojić. redovima.
go nakon tragičnog događaja počeo U drugom dijelu tribune, Ante Sljedeća tribina na istu temu i s
hodočastiti na mjesta pogibije re- Beljo, ravnatelj Hrvatskog informa- istim predavačima, obogaćena još
dovnika. Hercegovačka franjevačka tivnog centra (HIC-a) i dugogodiš- prikazivanjem filma Plava skamenjena
provincija pokrenula je postupak za nji saborski zastupnik, okupljene je vječnost, održat će se u četvrtak 14.
njihovo proglašenje blaženima i sve- podsjetio na povijesne okolnosti pod veljače u 19 sati u prostorijama Hr-
tima. Nakon pada komunističkog kojima se dogodila ova velika trage- vatske kulturne zaklade i Hrvatskog
režima postalo je moguće istražiti dija. »Ta je tragedija godinama bila slova, Ulica Hrvatske bratske zajed-
istinu o ovom tragičnom događaju tabu tema. O njoj se počelo govoriti nice bb, Zagreb.
i odati počast nevino pobijenim fra-
njevcima. Vicepostulator postupka
okupljene na tribini ukratko je pod-
sjetio na kronologiju događaja, ali i
razloge zbog kojih su fratri završili
kao mučenici. »Iz svega do sada zna-
nog proizlazi da su pobijeni iz najma-
nje dva razloga. Prvi je komunistička
odbojnost prema vjeri i hrvatskom
narodu, a drugi razlog bilo je posto-
janje Klasične gimnazije u Širokom
Brijegu koja je, prema njima, odga-
jala ‘ustaške zlikovce’, bez obzira što
su neki partizani pohađali ovu školu.
Onaj tko je nosio habit bio je pogu-
bljen«, naglasio je fra Miljenko Stojić.
U posljednjim danima rata i nakon
njega, Hercegovačka franjevačka
provincija izgubila je čak 66 svojih
članova, među kojima i provincija-
S 1 la. Za grobove njih 36 još se ne zna.
p
2008. Trojica franjevaca (fra Melhior Prlić,

18

ZAUZEĆE
r o k o g B r i j e g a
Ši
Pokoravamo se konačnoj od-
luci Vrhovnog suda Jugoslavije
o zabrani raspačavanja knjižice
Široki Brijeg.
Ipak smatramo potrebnim
iznijeti nekoliko primjedbi.
Potpuno smo zadovoljni je-
dino što Vrhovni sud Jugosla-
vije, kao ni prethodno Vrhovni
sud Hrvatske, nije potvrdio in-
kriminaciju Okružnog javnog
tužilaštva iz Splita i Javnog tu-
žilaštva SR Bosne i Hercegovine
da su naša na Širokom Brijegu
stradala braća »s oružjem u ruci
i na drugi način za vrijeme II
Svjetskog rata služili okupatoru
u podjarmljivanju hrvatskog i
drugih naših naroda« (odnosno
da su »ne samo propagandom
već i oružjem u ruci u toku
oslobodilačkog rata služila oku-
patoru na podjarmljivanju na-
ših naroda i narodnosti«), što
ju je Okružni sud u Splitu bio
potvrdio i svrstao u red »opće
poznatih događaja iz naše ne-
davne prošlosti«. Ali nam ostaje
žao što nije prihvaćen naš za-
htjev da se utvrdi istinitost ili
neistinitost te inkriminacije, tj.
činjenice jesu li naša na Širokom
Brijegu stradala braća uistinu
»s oružjem u ruci i na drugi na-
čin... služili okupatoru”« i kao
takvi poginuli, ili su stradali ne-
vini kako se tvrdi u knjižici Ši-
roki Brijeg. A bili smo ponudili
Izjava oca provincijala
i brojne dokaze s naše strane! O
tomu naime ovisi istinitost ili
»izopačenost« temeljne tvrdnje
u inkriminiranoj knjižici.
Ne zadovoljava nas obra-
zloženje u presudi Vrhovnog
suda Jugoslavije, što polazi od
pretpostavki da je »samostan u
mjestu koje se onda zvalo Široki
Brijeg, danas Lištica, bio pre-
tvoren u snažno vojno utvrđe-
nje Nijemaca i ustaša« i da je
prilikom »osvajanja utvrđenog
samostana« poginuo »i izvjestan
broj franjevaca«. A neosporna
je povijesna činjenica da samo-
stan nije bio nikakvo njemačko
ili ustaško vojno utvrđenje. Na
temelju naše prikupljene doku-
mentacije proizlazi, naprotiv,
da kroz cijeli tijek borbi nika-
da nijedan vojnik nije s oružjem
u ruci ušao u samostan. To su
izričito zahtijevali fratri, i toga
se držala sva vojska, tako da su
i sami njemački oficiri odlagali
oružje ako su htjeli ući u samo-
stan ili crkvu. Što se pak gimna-
zije i đačkog konvikta tiče, bili
su na silu zaposjednuti, i fratri
nisu mogli biti odgovorni za
ono što se tamo događalo. Na
temelju naše prikupljene do-
kumentacije proizlazi također i
to da naša širokobriješka braća
nisu poginula prilikom »osvaja-
nja utvrđenog samostana«.
Ostajemo u uvjerenju, u
Podsjetnik
čemu nas je utvrdilo i mišlje-
nje Vrhovnog suda Hrvatske,
da smo svoje tvrdnje iznijeli u
knjižici »na način koji ne može
dovesti do uznemirenosti gra-
đana. U protivnom slučaju i sad
bismo bili povukli raspačavanje
knjižice. Ako je kod jednog di-
jela građana uznemirenost ipak
nastala, uvjereni smo da je to
posljedica nekih novinskih na-
pisa, u kojima su iznesene broj-
ne neistine kako u odnosu na
našu stradalu braću o kojima je
u knjižici riječ tako i u odnosu
na nas danas.
Zahvaljujemo odvjetniku
Ivanu Mužiću što je obranu
naše stvari preuzeo u svoje ruke
i vodio je vještinom velika prav-
nika i izvrsnog poznavaoca po-
vijesnih činjenica.
Zahvaljujemo također i svi-
ma koji su nas u svemu ovomu
prijateljski pomagali.
Posebno zahvaljujemo vjer-
nicima širokobriješke kotline, a
i čitave zapadne Hercegovine,
koji su svojom ljubavlju i mo-
litvama širokobriješkoj Gospi
dali svoj doprinos za mir i dobro
u ovoj našoj Hercegovini.
Mostar, 27. listopada 1971.
Za hercegovačke franjevce:
dr fra Rufin Šilić
provincijal
S 1
Mir i dobro, 7, Mostar, 1971., str.
295. – 296. 2008.p
19
Povijesne okolnosti

UTOPIJA I TOTALITARNA IDEOLOGIJA

KOMUNIZAM KAO PRIMJER TOTALITARNOGA KARAKTERA UTOPIJE

Umjesto uvoda: iskustvo s komunizmom pretočeno u satiru

»Komunizam je veličanstvena
teorija, no nesreća bijaše u tome
da se ta teorija pokušala pretvori-
ti u stvarnost.« Tom je rečenicom
veliki izraelski satiričar Ephraim
Kishon sažeo svu problematiku
pokušaja ostvarenja jedne utopi-
je, u ovom slučaju komunističke.
Sam je Kishon na vlastitoj koži, u
svojoj domovini Mađarskoj, isku-
sio što znači pokušaj ostvarenja
prvo fašističke, a onda komuni-
stičke utopije. Pošto je uspio pre-
živjeti i jednu i drugu, nakon toga
i pobjeći u slobodan svijet, postao
je jedan od vodećih svjetskih sa-
tiričara.
Međutim, stoji li njegova tvrd-
nja da je komunizam doista lijepa
utopija koja je propala samo zato
što ju se pokušalo pretvoriti u
stvarnost?
Komunisti »izjavljuju otvo-
reno, da oni svoje ciljeve mogu
ostvariti samo silovitom promje-
nom svih dosadašnjih društvenih
struktura. Neka uzdrhte od stra-
ha vladajuće klase pred komu-
nističkom revolucijom. Proleteri
nemaju, u revoluciji, što izgubi-
ti osim svojih okova. Međutim,
mogu osvojiti novi svijet.«
Tko čita ovaj završetak Komu-
nističkog manifesta, taj se počinje
pitati nije li u samom začetku
komunističke ideje već položeno
sjeme nasilja, terora.
»U Pragu je jedan partijski se-
kretar podnosio izvješće na javnoj
tribini o perspektivama tekućeg
petogodišnjeg plana. ‘... i na kraju
ovog petogodišta’, kaže on, ‘imat
ćemo 0,7 posto traktora po gla-
vi stanovnika...’ Iz slušateljstva
se čuje povik: ‘A što je s toalet-
nim papirom?’ Govornik se ne da
smesti i nastavlja: ‘Proizvodnja
željeza po glavi stanovnika...’ Isti
glas prekida ga još jednom: ‘A
kako će izgledati situacija s toa-
letnim papirom?’ Ni ovaj se put
govornik ne da smesti nego i da-
lje proklamira: ‘Imat ćemo tisuću
kila umjetnog gnojiva po glavi
stanovnika...’ Glas iz slušateljstva
ponovno: ‘A toaletni papir?’ Izla-
gač gubi strpljivost i dere se: ‘Mo-
žeš mi polizat...’, na što čovjek iz
publike odgovara: ‘Ostaje li to i
nadalje jedino rješenje?’«
Ova priča ne pokazuje samo
na što se svelo Marksovo obeća-
nje o izobilju i višku svih materi-
jalnih stvari koje će nastati nakon
pobjede komunističke ideje, nego
govori i o slici čovjeka u njegovoj
ideologiji: to je čovjek u potpuno-
sti podređen partijskoj svijesti.

1. Ostvarenje komunističke utopije u brojkama

Sovjetski Savez 20 milijuna žrtava komunističkog terora
Kina 65 milijuna žrtava komunističkog terora
Vijetnam 1 milijun žrtava komunističkog terora
Sjeverna Koreja 2 milijuna žrtava komunističkog terora
Kambodža 2 milijuna žrtava komunističkog terora
Istočna Europa 1 milijun žrtava komunističkog terora
Lat. Amerika 150.000 žrtava komunističkog terora
Afrika 1.7 milijuna žrtava komunističkog terora
Afganistan 1.5 milijuna žrtava komunističkog terora
S 1 Komunistička Internacionala i
2008. p komunističke partije koje nisu bile na vlasti 10.000 žrtava komunističkog terora.

20

Nijednu utopiju u povijesti nije se tako temelji-
to pokušalo pretvoriti u stvarnost i nijedan poku-
šaj ostvarenja utopije nije progutao tolike žrtve kao
ostvarenje komunističke utopije.
Mnogi su i danas uvjereni da je ideja komunizma
bila dobra teorija, jedino što su pri njezinu ostvare-
nju nastale određene pogrješke, izopačenosti. Među-
tim, pitanje je nije li sama komunistička ideologija
od samog svog začetka u sebi bila loša i nosila klicu
terora koji će joj kasnije biti glavnom oznakom do
povijesnog sloma? Ideologija koja traži zajedništvo
svih materijalnih dobara pretpostavlja uništenje pri-
vatnog vlasništva jer samo tako može sve postati
zajedničko. Novi čovjek i novo društvo koje komu-
nizam želi stvoriti pretpostavljaju nasilno uništenje
svega starog, tako piše u Komunističkom manifestu.
Novi čovjek i novo društvo žele se stvoriti silom. Sa-
moj početnoj ideji komunizma nasilje je imanentno.
2. Pojedinac, društveni čimbenik koji treba biti uklonjen –
Platonova Država
Ideja o zajedništvu dobara i novom društvenom
poretku pripada takoreći osnovi svih europskih
društvenopolitičkih utopija. To zajedništvo dobara,
međutim, povezano je s određenim totalitarizmom
i nasiljem. Prvu veliku društvenopolitičku utopiju,
koja je kasnije imala velik utjecaj na razvoj svih eu-
ropskih utopija, nalazimo u Platonovoj Državi. U
njegovoj idealnoj državi zajednička su sva dobra,
uključujući i žene i djecu. Ideje o zajedničkim že-
nama nije bilo u komunističkoj utopiji, no bilo je
pokušaja da se djeca oduzmu od roditelja i odgoje
samo za službu državi.
Kod Platona čitamo: »Da one (žene) budu svi-
ma zajedničke, da ni jedna zapravo ne pripada samo
jednome i da djeca isto tako budu zajednička, tako
da otac ne poznaje svoje dijete, ni dijete svoga oca«
(Politeia V 457 C-d).
»Oni (čuvari) ne smiju posjedovati ni kuća ni ze-
mlje ni bilo što drugo, nego moraju zajednički trošiti
ono što im drugi daju za njihov život ...« (464c).
Potpuno zajedništvo dobara služilo bi, po Pla-
tonovu mišljenju, potpunom predanju pojedinca u
službi države. Posjed, žena, djeca samo odvraćaju
od tog potpunog posvećenja državnoj službi. Ako
se svatko brine samo o svom pojedinačnom dobru,
onda nužno zaboravlja zajedničko dobro.
Povijesne okolnosti
Nasilje je sredstvo dolaska na vlast i održavanja ko-
munističke vlasti.
U ovom članku želim se pozabaviti pitanjem od-
govara li teza o kojoj govori Kishon da je komuni-
stička utopija morala propasti jer je od teorije po-
stala praksom? Koji je uzrok propasti komunističke
utopije? Nisu li 93 milijuna žrtava koje je iza sebe
ostavila propala komunistička utopija, utkani već u
same začetke te utopije? I kako je moguće da od ve-
likih Marksovih ideala, ideala koje su preuzeli mnogi
intelektualci na Zapadu i Istoku, u stvarnom komu-
nizmu ostane glavno pitanje: zašto nema dovoljno
toaletnog papira? Pitanje gdje su tisuće i milijuni
onih koji su završili u masovnim grobnicama i gu-
lazima nije se smjelo ni postaviti, a tko zna kako je
završio i junak iz pripovijesti G. Lauba koji se usu-
dio postaviti pitanje o nedostatku toaletnog papira
u komunističkom društvu izobilja.
Macelj, prostrijeljene lubanje svećenika
Platon smatra da će novi oblik zajedničkog života
stvoriti i novog čovjeka. Djeca odgojena prema nje-
govoj zamisli bit će bez emotivne navezanosti na ro-
ditelje. Sva njihova ljubav, emotivna vezanost, pripa-
dat će državi. Država već nakon rođenja djecu treba
selektirati i odgojiti prema njihovim sposobnostima
za službu u državi (V 458c-462a).
Dakako, Platon ne poznaje jednakost svih ljudi,
nego su ljudi podijeljeni na gospodare (kralj, filozof),
čuvare (vojnike) i seljake/radnike (narod). Svaka od
tih klasa služi državi na svoj način. Platonov totali-
tarni način očito ima određene dodirne točke s ko-
munističkom utopijom, o čemu će kasnije još biti
riječi. S 1
2008. p
21
Povijesne okolnosti
U svakom slučaju, Platonova je Država, ako je
trijezno čitamo, primjer totalitarnog društva u ko-
jem ljudi služe kao »materijal« od kojega se gradi
»zajedničko dobro«. Ostaje nejasno tko su ti koji će
uživati u tom »zajedničkom dobru«. Dobro pojedin-
ca potpuno se niječe zbog navodnog dobra zajednice.
Dobro pojedinca štetno je za zajednicu koja postaje
3. Karl Marks i rušenje dotadašnjih društvenih oblika
Kao što je u početku spomenuto, mnogi suvre-
menici još i danas simpatiziraju komunističku uto-
piju smatrajući da je ideja komunizma bila dobra,
samo su je Lenjin, Staljin i drugi komunistički vođe
pokvarili i izopačili. Nasilje i teror komunističkih
vlastodržaca nad vlastitim stanovništvom vide kao
nehotične pogrješke komunizma koje su u suprot-
nosti s izvornom idejom. Međutim, ako se čitaju dje-
la »oca« marksizma K. Marksa, dobiva se drukčija
slika o njegovoj nauci i ideologiji. Ovdje ne želim
predstaviti Marksov Kapital, dosadno gospodarsko-
filozofsko djelo, nego Komunistički manifest, djelo
Marksa i Engelsa. Manifest je postao svojevrsnom
Biblijom komunizma.
Podijeljen je na sljedeća poglavlja:
(1) Građanstvo (buržoazija) i proleteri: »Povijest
svih dosadašnjih društava jest povijest klasne borbe«
– tako počinje ovo poglavlje. Marks ocrtava pro-
mjenu koja je nastala raspadom feudalnog sustava i
rađanjem novoga, građanskog sustava. Taj građan-
ski sustav poistovjećuje s kapitalizmom. Građansko
društvo u svojoj želji za profitom rađa proletarijat
koji opet građanstvu služi kao sredstvo za proizvod-
nju. Proletarijat se razvija u istom odnosu kao i ka-
pital. Proletarijat prolazi kroz različite faze od poje-
dinca, radnika u tvornici, do svjetskog proletarijata.
Između radnika i građanstva traje prikriveni rat koji
će jednom prerasti u otvorenu revoluciju kojom će
»nasilno biti srušeno građanstvo, a proletarijat će
utemeljiti svoju vlast«. Komunisti zastupaju interese
proletarijata.
S 1
2008. p
22
sve apstraktnija. Pojedinac je najveći neprijatelj u
Platonovoj Državi. Tog pojedinca s njegovim osob-
nim interesima treba isključiti iz društva, ne smije
se uopće dopustiti da se on pojavi, razvije, kako to
navode dijelovi Države o rađanju i odgoju djece.
(2) Prigovori komunizmu i odgovori na te pri-
govore:
a. dokidanje privatnog vlasništva
b. dokidanje obrazovanja
c. dokidanje obitelji
d. dokidanje nacionalnosti
e. odbacivanje svakog morala, vrijednosti, vje-
re.
S proleterskom revolucijom i proleterskom vla-
šću započinje nova epoha ljudske povijesti, vrijeme
kakvoga do sada nije bilo, započinje novo društvo.
Komunistička je revolucija najradikalniji raskid s do-
sadašnjim oblicima vlasništva pa nije nikakvo čudo
da se pri njegovu razvoju najradikalnije dokidaju sve
tradicionalne ideje. Marks ne sumnja da je provedba
njegovih ideja moguća samo silom i nasiljem.
(3) U trećem dijelu Marks obrađuje socijalistič-
ku i komunističku literaturu.
(4) U četvrtom dijelu obrađuje odnos komuni-
sta prema različitim oporbenim strankama. Komu-
nistička se partija bori u početku zajedno s drugim
oporbenim strankama protiv vladajuće skupine, no
pritom ne zaboravlja da su i te stranke neprijate-
lji proletera i komunista. Savezničke stranke bit će
uklonjene s povijesne pozornice čim bude uklonjen
zajednički neprijatelj.
Ovaj dio završava već poznatim pozivom za na-
silnim rušenjem tadašnjeg društvenog poretka.
Nakon osvajanja vlasti komunisti su dosljedno
proveli naputke iz Manifesta, o čemu govori sljedeće
poglavlje.

4. Rusija 1917. – 1945., od teorije do prakse
Jedna od naslovnica knjiga o zlima komunizma
Oktobarskom revolucijom 1917. komunistička
ideja, dotada samo teorija, prvi put u povijesti dobi-
va mogućnost prikaza kakvo društvo želi izgraditi.
Društvo koje komunisti žele izgraditi odgovarat će
zahtjevima Marksova i Engelsova Manifesta. Okto-
barska je revolucija za mnoge još i danas »mitski«
nadnevak: kraj ugnjetavanja i izrabljivanja radnič-
ke klase, proletera, početak novog, boljeg svijeta.
Ovdje ne želim prikazati povijesni tijek Oktobarske
revolucije nego pokazati događaje u kojima se vidi
ostvarenje komunističke ideje. Mnoge brojke koje
navodim u ovom poglavlju ne žele samo pokazati
odnos kvalitete i kvantitete komunističke utopije,
nego odgovaraju i formalno novoj komunističkoj
stvarnosti. Karakteriziranje stvarnosti uz pomoć
brojki, statistike, kako je to i kod G. Lauba prikaza-
no, bio je omiljen način komunističkog ophođenja sa
stvarnošću (koliko kilometara cesta, pruga, koliko
kilograma pšenice, koliko pionira itd.). Egzaktnim
brojkama pokazati stvarnosti komunističkog druš-
tva možda je najsnažnija kritika komunističke uto-
pije.
Povijesne okolnosti
Ako Oktobarsku revoluciju promatramo s odre-
đenog povijesnog i ideološkog odmaka, onda se mora
kazati da je ona plod različitih političkih nemira koje
su komunisti pod Lenjinovim vodstvom uspjeli isko-
ristiti za svoje ciljeve. Od 1902. Rusiju potresaju se-
ljački nemiri, pobune protiv veleposjednika, pobune
u ruskoj vojsci (vojnici su sve manje zainteresirani
za sudbinu Carstva), pobune radnika (radništvo čini
svega oko 3% radno sposobnog stanovništva). Mno-
gi narodi ruskog carstva traže samostalnost ili bar
veću autonomiju. Svi oni djeluju početkom 1917.
na uništenju tadašnjih državnih institucija kako bi
ostvarili vlastite interese. Slabljenjem ili pak nestan-
kom državnih institucija nastaje »prazan« prostor
koji vješto koriste boljševici, crvenogardisti. Krajem
1917. boljševici nakratko pokušavaju ispuniti očeki-
vanja masa, no to će se ubrzo promijeniti.
Svu vlast u državi preuzima Lenjin i osniva voj-
no-revolucionarni komitet Petrograda, prema nje-
govim vlastitim riječima: operativnu jedinicu koja
je lagana, pokretna i odmah spremna za djelovanje,
bez ikakve pravne pedanterije. Ona posjeduje neo-
graničenu ovlast djelovanja, da bi oružanom rukom
diktature proletarijata razbila neprijatelje. Od svog
osnivanja Komitet djeluje protiv svih neprijatelja re-
volucije i svih onih za koje komunisti misle da su im
neprijatelji, a to su:
- političari koji nisu boljševici
- radnici u borbi za svoja prava: kruh, rad,
dostojanstvo (ustanci radnika 1918. – 1920.
ugušeni su u krvi)
- seljaci (kulaci), progonjeni od samog početka do
1938., tj. njihova uništenja
- Kozaci (masovne deportacije 1923.)
- narodni neprijatelji i sumnjivci, tj. nacionalne
manjine, svi oni koji imaju drukčiji nazor na
svijet od boljševika i svi oni koje boljševici
takvima proglase, osobito:
o od 1921. intelektualci, tzv. inteligencija
o pripadnici duhovnog staleža, plemstvo
o umjetnici, zanatlije
o trockisti
o pripadnici partije iz Lenjinova vremena
o pripadnici »oslobođenih« naroda kao Poljaci,
stanovnici baltičkih zemalja
o vojnici koji su se vratili iz zarobljeništva
o Židovi (»proces liječnicima«)
S 1
2008. p
23
Povijesne okolnosti
Za sve ove skupine, ukoliko ih nisu odmah po-
ubijali, boljševici su napravili utopijska mjesta vlastite
naravi, logore, gulage: 1940. u logorima se nalazilo
1.670.000 zatvorenika, 1941. bijaše ih 1.930.000,
200.000 ljudi čekalo je u zatvorima na transporte.
Osim toga 1.200.000 ljudi bili su tzv. posebni na-
seljenici koji su živjeli u uvjetima sličnim onima u
gulagu. Godine 1953. u gulazima Sovjetskog Save-
za nalazi se 2.400.000 zatvorenika i 2.750.000 »po-
sebnih naseljenika«. Dekret »o crvenom teroru« od
5. rujna 1918. legalizirao je ovo nasilje.
Da bi ostvarila svoj plan stvaranja novog i sretnog
društva, teror će postati trajnom oznakom ostvare-
nja komunističke ideologije. Dovoljno se sjetiti slje-
dećih događaja:
- 1929., potpuno dokidanje vlasništva i otimanje
zemlje seljacima, nasilna kolektivizacija
- 1932./33. velika glad u Ukrajini, milijuni umiru
od gladi, u isto vrijeme Sovjetski Savez prodaje
pšenicu Zapadu
- veliki teror 1936. – 1938.: ovim prisilnim
mjerama pogođene su sve društvene skupine,
od članova Politbiroa do jednostavna građanina
koji je uhićen na ulici, da bi se ispunila »kvota«
kontrarevolucionarnih elemenata koje treba
uništiti. To je vrijeme moskovskih procesa
(Sinovjev, Kamenjev, Krestinski, Rykow,
Piatakow, Radek, Buharin i dr.). U tim procesima
na dotad neviđen način ostvarila se poznata
izreka iz Francuske revolucije da revolucija jede
svoju djecu.
Međutim ako želimo napraviti nešto točniji za-
ključni račun komunističke vlasti u Rusiji, odnosno
Sovjetskom Savezu između 1918. i 1945., onda se
ne smiju zaboraviti ni:
- desetci tisuća bez ikakve presude strijeljanih
seljaka i radnika između 1918. i 1922.
- pet milijuna mrtvih od gladi 1922.
- likvidacija i deportiranje donskih Kozaka
- umorstva desetak tisuća zatvorenika u gulazima
od 1918. do 1930.
- likvidacija oko 690.000 ljudi u velikim čistkama
od 1936. do 1938.
- šest milijuna mrtvih od gladi u Ukrajini
1932./33.
- deportacije volgoških Nijemaca, krimskih
S 1 Tatara, Čečena i mnogih drugih.
2008. p
24
Ova strašna panorama pokazuje kako su nasilje
i represija ona snaga kojom se pokušala ustoličiti
komunistička utopija. Nasilje je zahvaćalo sve više
i šire, dok i sami krvnici nisu postali žrtvama. Neki
zaljubljenici u komunističku ideju pokušat će oprav-
dati ove zločine stavljajući ih na Staljinov račun. Me-
đutim, kao što je iz podataka vidljivo, nasilje i teror
imanentni su komunističkom sustavu, štoviše: teror
jest komunistički sustav. I to stoga što drži da samo
potpunim uništenjem staroga može nastati nešto
novo. Svoj cilj stvaranja potpuno novoga društva,
»društva izobilja«, komunisti ne će uspjeti ostvariti,
ali ne će biti spremni za preispitivanje vlastitih ide-
oloških postavki, nego će krivce za neostvarivanje
svog sna tražiti u »neprijateljskim elementima« u
vlastitom društvu i izvan njega.
Komunistički sustav održavao se na taj način što
je provodio sustavno nasilje nad stanovništvom: ži-
voti i imovina pojedinaca nisu imali nikakvu vrijed-
nost. Sustav se mogao održati samo uz pomoć nasilja
i zato su mu za opstanak stalno bili potrebni »nepri-
jatelji«. »Neprijateljski elementi«, koje stvara sama
komunistička vlast, potrebni su svim komunistič-
kim društvima, od Sjeverne Koreje preko tadašnjeg
Sovjetskog Saveza i Jugoslavije do Kube.
Marksov zahtjev za primjenom nasilja pri stva-
ranju komunističkog društva postao je i ostao kon-
stitutivni element svih komunističkih društava.
Bez nasilja komunistički sustav ne može opstati na
vlasti. Komunistička utopija, »raj za seljake i radni-
ke« (kako se svojevremeno nazivao Sovjetski Savez),
nema kao cilj sreću pojedinca, nego ostvarenje »no-
voga društva«: »dobro« tog novog društva jest cilj, a
ne pojedinac. Pojedinac je onaj koji smeta, on se tre-
ba savršeno uzidati u zgradu komunističkog sustava
i na taj način prestati biti osobom sa svojom vla-
stitošću. Pojedinca treba »preodgojiti«, promijeniti
mu svijest kako bi postao dio komunističke utopije.
Svaki onaj koji se ne želi uklopiti u to novo društvo,
smeta i treba doslovno biti uklonjen. Osoba je smet-
nja ostvarenju komunističke utopije, slično kao i u
Platonovoj Državi.
Pokušaj ostvarenja komunističke utopije u Rusiji
bio je »više od negacije kršćanstva, više od dokidanja
privatnog vlasništva, više nego povratak u barbar-
stvo (...) Političkoj određenosti društva bio je podlo-
žen svaki oblik života«.

5. Zapad: Opčinjenost totalitarizmom
»Postoji samo jedan apsolutno slobodni način ži-
vota: živjeti kao komunist na Zapadu.«
U vrijeme dok u Rusiji vlada nasilje kako bi ko-
munistička utopija postala stvarnost, na Zapadu
vlada oduševljenje komunizmom: Romain Roland,
Henri Barbusse, Louis Aragon, André Malraux, An-
dré Gide, Charles Vildrac, Heinrich Mann, Bertolt
Brecht, Johannes Becher, Aldous Huxley, E. M. For-
ster, svi oni bijahu komunisti, velikim dijelom člano-
vi Komunističke partije. Zašto?
Najmanje im se može spočitnuti da:
a) nisu znali što se događa u Rusiji
b) nasuprot nepravednosti u vlastitom društvu
vjerovali su u utopiju o jednakopravnosti svih
ljudi.
Francois Furet pokazao je da se nijedna od ovih
tvrdnji ne može održati. Do 1933./34. intelektual-
ci na Zapadu nisu bili opčinjeni samo idejom ko-
munizma, nego – iako u manjoj mjeri – i idejom
fašizma. Godine 1934. Staljin je odaslao u svijet
krilaticu o antifašizmu što mu uopće nije smetalo
da 1939. sklopi sporazum s Hitlerom. Ideja antifa-
šizma našla je posebno plodno tlo na Zapadu. Ono
što je zapadne intelektualce oduševljavalo u komu-
nističkoj ideologiji, nije bila jednakost svih građana,
nego korjenita revolucija, kraj građanskog društva,
tog zajedničkog neprijatelja kako komunizma tako i
fašizma. Obje ideologije, fašizam i komunizam, žele
stvoriti novog čovjeka, oslobođena starih vrijednosti
građanskog društva. Jedna je od središnjih vrijed-
nosti građanskog društva i dostojanstvo pojedinca,
osobe. Komunizam, kao ni fašizam, ne zanima poje-
dinac, nego velika zadaća stvaranja novoga društva i
nove osobe. Obje ideologije, i komunizam i fašizam,
žele u stvari dokidanje osobe u službi »više vrijedno-
sti«. Komunističko nasilje u Rusiji kao i tzv. monti-
rani procesi bili su dobro poznati na Zapadu. Očito
da oni nisu previše smetali određenim intelektual-
nim krugovima na Zapadu; svaka kritika na račun
komunističke ideologije pokušala se objasniti tvrd-
njom da ostvarenje »viših ciljeva« zahtijeva i žrtve.
Nasilje i njegove posljedice prikazivani su kao nužno
čišćenje društva. Taj proces »čišćenja« glorificirale su
obje ideologije, i fašizam i komunizam.
F. Furet pokušao je istražiti nastanak komunistič-
kog terora i posebno se pozabavio određenim vre-
Povijesne okolnosti
Jedno djelo uvjerenog komuniste Bertolda Brechta
na pozornici
menom Francuske revolucije, tzv. vremenom termi-
dora. Upravo to krvavo vrijeme Francuske revolucije
poslužit će komunistima kao uzor. Komunisti stalno
strahuju da se s njihovom revolucijom ne dogodi isto
što se dogodilo i s Francuskom – povratak građan-
skom društvu.
Ideologija terora prožima komunistički svijet
posebno nakon I. svj. rata, nakon raspada dotadaš-
njeg svijeta i njegova poretka. Građansko društvo
primjenjivalo je nasilje kako bi povećalo svoj profit
(jedno od tumačenja razloga za početak I. svj. rata).
Komunistička ideologija uporabit će nasilje da bi
stvorila novi svijet, novoga čovjeka, a sve dotadašnje
institucije, kao dekadentne, trebaju biti uništene.
Komunizam, kao i fašizam, odbacuje i samu dr-
žavu kao oblik vladavine, na mjesto države u fašizmu
stupa rasa, a u komunizmu klasa (Proleteri svih ze-
malja, ujedinite se!). Neprijatelji protiv kojih se obje
ideologije bore nisu samo pojedine države, nego su
nadnacionalni. Komunizam je tu u određenoj pred-
nosti pred fašizmom u izboru kako saveznika, tako i
neprijatelja: u svakom društvu može se naći određe-
na klasa koja je nezadovoljna, potlačena.
Kako se ideje vodilje komunizma i fašizma, rasno
i klasno, dadu međusobno povezati, već je pokazano
na primjeru Sovjetskog Saveza – progonom pojedi-
nih naroda. Sličan primjer povezivanja ideje rase i
klase poznat je i iz bivše komunističke Jugoslavije
gdje su također cijeli narodi (npr. Nijemci) kao rasa
i klasa proglašavani neprijateljima komunizma i
određeni za fizičko uništenje ili protjerivanje.
Intelektualci na Zapadu dobrim su dijelom odu-
ševljeni mišlju o stvaranju novog čovjeka i novog
društva jer je teoretski bilo zanimljivo stvoriti nešto
dotada neviđeno. Međutim, za narode i pojedince
S 1
na kojima je iskušavana ta teorija, stvarnost bijaše 2008. p
25
Povijesne okolnosti
sve drugo samo ne novo društvo »napretka i bla-
gostanja«. Od stvarnosti u kojoj su živjeli narodi u
komunizmu zapadni intelektualci vidjeli su ono što
im je sovjetska propaganda željela pokazati i ono što
su sami željeli vidjeti. Stvarnost je za njih bila ono
što su sami odabirali u svojim intelektualnim igra-
rijama. Mnogi intelektualci na Istoku, posebno oni
koji su imali prilike iskusiti komunističku utopiju na
vlastitoj koži, bili su sve drugo samo ne oduševljeni
ostvarenjem komunističke utopije.
Tek poneki intelektualac na Zapadu bio je spre-
man ispraviti svoje ideološke zablude, svoje teorije
podvrgnuti ispitu stvarnosti. Jedan od tih intelektu-
alaca, André Gide, priznao je i ispravio svoje zablude
nakon jednog od posjeta Sovjetskom Savezu. Među-
tim, njegova kritika tadašnjeg stanja u Sovjetskom
Savezu donijela mu je isključenje iz Komunističke
partije. Većina ostalih intelektualaca ostala je vjer-
na komunističkoj utopiji i nasilje pokušala objasniti
nužnim procesom pri preobrazbi društva.
Marksova teorija da život, stvarnost, određu-
je svijest, i obrnuto, provođena je u komunizmu s
dotada neviđenom dosljednošću. Život pojedinca
učinjen je potpuno ovisnim o društvu. Pojedinac je
izgubio svaku važnost i zato ga se može nesmetano
uništiti ako to traži »više dobro«. Svijest pojedinca,
prema komunističkoj utopiji, treba tako odgojiti da
ona vidi i prihvaća stvarnost oko sebe samo na par-
tijski propisan način.
Gladomor u Ukrajini 1932./33., česta slika na grobljima
Jedan subrat doveden na sud u komunističkoj
Jugoslaviji optužen je da je tvrdio kako su zadruž-
ne krave tako mršave da ne mogu stajati na noga-
ma. Na upit komunističkog suca je li istina da je
on to kazao, optuženik odgovara: »Što znači kazao?
Ja sam to vidio!« Zbog svoje izjave bio je osuđen
S 1 na dugogodišnju robiju. Krave, naime, nisu mršave
2008. p
26
ako partija kaže da nisu. Komunistička ideologija
određuje što je stvarnost, a što nije. Komunizam je
pokušao stvoriti novi svijet, a taj svijet trebao je biti
potpuno podložan komunističkoj ideologiji. Ako
se stvarnost ne da uklopiti u komunističku teoriju,
onda je treba uništiti, u najblažem slučaju proglasiti
je nepostojećom.
F. Engelsu prigovorio je jedan od njegovih kole-
ga da njegova teorija ne odgovora stvarnosti, na što
je Engels odgovorio: »Tim gore po stvarnost!« Ova
Engelsova maksima našla je u komunizmu dotad
neviđeno brutalno ostvarenje.
Postavlja se pitanje kako je komunizam mogao
svoj utopijski karakter tako dugo održati u svijetu?
Fašizam je u odnosu na komunizam razmjerno krat-
ko trajao i doživio slom. Da je komunistička utopija
ipak tako dugo trajala, postoji više razloga. Prvi je,
naravno, bio pragmatično-politički: Rusija je bila sa-
veznik u borbi protiv fašizma. Fašizam je bio »kod
kuće«, a zbog svoje je ekspanzionističke politike pre-
ma Zapadu i Istoku ostao sam. Uz to je došao i slom
fašističke ideologije, njezine očigledne idiotarije ute-
meljene na rasnoj teoriji. Svijet u kojem vladajuća
rasa ima plavu kosu i oči ipak je prenaivna utopija.
Tom utopijom mogu se oduševiti samo oni koji su se
odrekli vlastitog razuma. Uz sve navedeno, za razliku
od Hitlerova, Lenjinov i Staljinov propagandni stroj
funkcionirao je puno bolje. Propagandna putovanja
koja su komunistički vlastodršci organizirali za inte-
lektualce sa Zapada, nisu ostala bez očekivana rezul-
tata. Zapadni intelektualci znali su što znači živjeti
u fašističkoj diktaturi, a komunistička im diktatura
ipak nije bila tako blizu. Činilo se da je i povijest po-
kazala kako je komunizam bolji od fašizma. Ta nije
li Staljin pobijedio Hitlera? Začudno je gotovo ma-
nihejsko crno-bijelo razmišljanje pojedinih zapadnih
intelektualaca. Strahote fašističke diktature postale
su ubrzo nakon II. svj. rata svima poznate: fašisti
bijahu dovoljno glupi da su sami dokumentirali svo-
ja zlodjela. Komunistički režimi bili su očito svjesni
svojih zlodjela i zato su pokušali uništiti i cenzurirati
sve ono što bi ih moglo kompromitirati. Tako su sli-
ke iz komunističkih gulaga dvadesetih i tridesetih
godina prava rijetkost. Masovne grobnice o kojima
se nije smjelo znati jedna su od značajki komuni-
stičke utopije. Ono što nije dokumentirano, nije se
ni dogodilo. Na taj način komunistički vlastodršci
manipulirali su javnošću. Vlast nad slikama jedan je
od oblika vlasti nad stvarnošću.
 Povijesne okolnosti
6. Kraj iluzije?
Ne smije se zaboraviti da korijeni komunizma
nisu samo u Francuskoj revoluciji, nego i u kršćan-
stvu, posebno u njegovoj krivoj interpretaciji. U po-
vijesti kršćanstva bilo je primjera, kao kod Jana van
Laidena i drugih, kada se pokušalo kraljevstvo Bož-
je ostvariti silom, ljudskom snagom. Svi ti pokušaji
imaju nešto zajedničko: proroci su ljudima obećavali
raj na zemlji, a kad su došli na vlast, pretvorili su
je u pakao. Svi su oni željeli ukloniti razlike među
ljudima i to uklanjajući sve koji ne misle kao i oni.
U ime “slobode” čovjeka ubijalo se i od pojedinca
pravilo roblje za vlastite interese. Svaki pokušaj da
se kršćanski ideali provedu nasilno uz pomoć držav-
ne moći, donosio je Crkvi kritiku kojoj je i danas
dijelom izložena.
Nijedan od velikih teologa u kršćanskoj povijesti
nije se zauzimao i obećavao ostvarenje kraljevstva
Božjega ovdje na zemlji. Svi su oni govorili kako je
kraljevstvo Božje već tu, među nama, ali ne u svo-
joj punini. Eshatološka napetost mora ostati do po-
novnog dolaska Kristova. Civitas Dei (kako bi rekao
Augustin) duhovna je zajednica koja se sastoji od
slobodnih članova. Civitas Dei ne može biti oblik
Plakat filma koji je uzbunio duhove u Europi vladavine.
Zašto su intelektualci tako dugo vjerovali i ostali Sve utopije ispuštaju iz vida još jednu činjenicu:
vjerni komunističkoj ideologiji? Odgovor daje F. Fu- čovjekovu slabost i nesavršenost. Kršćanstvo tu či-
ret u samom naslovu svoje knjige: kraj komunizma njenicu nije nikada zaboravilo. Zbog čovjekove sla-
znači kraj jedne iluzije, jednog sna. J. F. Lyotard bi bosti, njegove nesavršenosti, propale su sve utopije.
rekao da je to zadnja velika priča novoga vremena. Zbog nesavršenosti vođa, zbog nesavršenosti onih za
Što znači taj kraj iluzija za nas teologe? Je li na- koje su bile stvorene. Unatoč svim pokušajima da
kon sloma sekularnih utopija nužan povratak svijeta se »manje« vrijedni pojedinci, klase, »neprijateljski
i pojedinca religiji? Smijemo li se radovati da je ko- elementi«, uklone iz društva, utopijska društva ne
munistička utopija doživjela svoj slom? uspijevaju stvoriti novoga čovjeka.
Mislim da se smijemo radovati što je propao su- Zadaća kršćanstva nakon kraja komunističke
stav koji je čovjeka podredio svojoj ideji. Međutim, iluzije nije u tome da ponudi vlastitu utopiju, nego
potreban je oprez jer je i religija u opasnosti da bude da pomogne deziluzioniranom svijetu u svladavanju
svedena na ideologiju i svoju ideologiju postavi iznad njegove teške svakodnevice. Orest u Sartreovoj dra-
čovjeka i njegove osobe. Primjera za ovu tvrdnju ima mi Muhe kaže da »ljudski život počinje s onu stranu
dovoljno u povijesti: Staljinovi procesi ne nazivaju se očaja«. Vjerojatno je i sam Sartre upravo zbog svog
uzalud progonima vještica, a djelo Malj protiv vještica očaja trebao u životu komunističku iluziju. Kršćan-
inkvizitora Sprengera i Institorisa moglo je poslužiti stvo može nasuprot Sartreu kazati da život počinje
Staljinu kao literatura prije spavanja. s onu stranu iluzije, s velikom nadom koju daje sam
Je li kraj komunističke utopije ujedno i kraj Stvoritelj.
Marksove kritike religije kao »opijuma za narod«? fra Franjo Vidović
Možemo li nastaviti svoj rad tamo gdje nas je ko-
Prilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane,
munistički teror prekinuo? Predstoji li nam uskoro S 1
III, 3, Mostar, 2007., str. 66. – 79.
ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji? 2008. p

27
Polja djelovanja

ŽIVOT U SJEMENIŠTU NA ŠIROKOM BRIJEGU

U VRIJEME ISPITA ZRELOSTI 1941. – 1944.

*RGLQD Klerikat, kojem pripadaju VII. i VIII. razred i

Starješinstvo Hercegovačke franjevačke provincije gdje na ispite zrelosti dolazi osmi razred klerika i
Uznesenja BDM preko direkcije gimnazije i meštara osmi razred vanjskih đaka, opet je briga za sebe.
za klerike (VII. i VIII. r.), internista (sjemeništarci I. »Klerikat je svijet za se, odijeljen od drugoga svije-
– VI. r.), te konviktoraca (gimnazijalci koji stanuju ta, da u njemu klerici bolje upiju askezu, crkveni i
u konviktu za vanjske đake, I. – VIII. r.), kao i za redovnički duh, disciplinu i nauku. U tom odijelje-
đake koji stanuju kod svojih kuća, a školuju se u gi- nom svijetu klerici treba da se potpuno osposobe pa
mnaziji, želi školski život dovesti do moguće razine, da izađu na njivu Gospodnju kao spremni i potpuni
kako u duhovnom smislu tako i u onom zakonski redovnici, izgrađeni ljudi, dobri vinogradari. (…)
od Crkve i države određenom. Crkveni propisi vele Prije svega, dakle, trebamo brižno ograditi naše nji-
da su »sjemeništa svijet za se, odijeljena od ostalih ve, oplesti plot oko naših vinograda. Nemoguće je
redovnika i od svih svjetovnjaka. Malo sjemenište uzgojiti vinograd nasred puta i bez čuvanja danju
treba da je zgrada rastavljena od samostana ili da i noću. Svaki klanac na vrijeme treba zadračiti, po-
je barem zidom od ostalih dijelova samostana posve rušeno nanovo sagraditi. Redoviti i slobodni ulaz u
odijeljeno. Pitomcima se zabranjuje svako općenje vinograd ima samo gospodar (magistar i starješina),
s redovnicima i uopće zalaženje u samostan« (Gen. druge osobe (ostali redovnici i civili) mogu samo kad
konst., br. 22). Mnogo je nedostataka koje su uprava on dozvoli i komu dozvoli.« Treba pozornost obratiti
i vodstvo internatâ u ovim godinama željeli otkloni- i »na prozore«, kuda može ući vanjski svijet preko
ti. »U sjemeništu troja vrata zjaju prema samosta- pisama, političkih novina, drugih svjetskih izdanja i
nu i djeca mogu da kao miševi slobodno jure na sve radija. »U našim odgojnim zavodima ne bi se smjelo
strane; samostanski momci zalaze u dječje zahode; ništa čitati, što ne služi na izgradnju mladeži.« Pri-
drugi civili u prigodama slobodno ulaze u sjemenište tom treba imati mudrosti i razboritosti da klerikat
i druže se s đacima, a da ne smatraju potrebnim, da ne postane otok za sebe, već s mudrošću i ljubavlju
prije za to treba odobrenje prefekta; klerici i svećeni- povezan s ostalim fratrima u samostanu i sa svije-
ci također prolaze kroz sjemenište; onda trčkaranje tom u mjeri koja će rečeno još bolje učvrstiti. Klerici
đaka kroz samostan, kad idu po vodu, često puta i moraju uljepšati molitvu Crkve, liturgiju opleme-
na Dućane i na Lišticu prigodom dolaska njihovih niti pjevanjem i služenjem. U klerikatu se trebaju
roditelja; zalaženje u kuhinju i u sobe samostanskih naučiti upravo tom umijeću uljepšavanja liturgije:
otaca, izvirivanje u samostan itd.«
»Na mnogim našim župama imamo sada kapelane,
Odgojitelji žele »gornja dvoja vrata potpuno za-
ali na žalost često ni župnik ni kapelan nema pojma
tvoriti«, a donja imati pod ključem. »Od svih vrata
o crkvenom pjevanju. Odatle mrtvilo i strašna mo-
ključeve imadu samo prefekti, sjemenišni momak
notonija na našim sv. misama i na drugim vjerskim
i dekan. Na vrata staviti električno ili koje drugo
činima.«
zvonce, a vrata otvara ili zatvara momak ili dekan.
Pristup u samostansku kuhinju đacima potpuno za- Da bi život i u materijalnom smislu bio što udob-
braniti. Sjemenište sada ima svoju posebnu čatrnju, niji, tijekom 1941. godine o. prefekt je u dogovoru
pa radi višeg mira u samostanu i radi same discipline s fra Melhiorom Prlićem u »prijašnjoj ostavi (dao)
đaka, mislim, da bi se moglo bez velike poteškoće urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu
zavesti, da djeca ne idu više na samostansku čatr- neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih
nju. (…) Ograničiti dozvoljavanje sjemeništarcima zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samo-
S 1 stanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o.
da idu na Dućane ili na Lišticu.«
2008. p

28

Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za
27 metara do stolarske radionice i završen. Tako je
odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra
Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od
centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – sa-
mostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941.
dobrovoljno klerici.«
*RGLQD
»Protekla je u borbi s mnogobrojnim poteškoća-
ma koje su ometale normalan život. Bilo je poteš-
koća radi prehrane, a time su se pridružile nedaće
vanjskih nemira.« Hercegovina brzo oćuti svaki rat i
uvijek joj u tim vremenima pokuca glad na vrata. To
je sjemenište s cijelom Hercegovinom i te kako pro-
živjelo u vremenima I. svj. rata. No u sjemeništu se
ipak nešto činilo: 10. je ožujka uređena sjemenišna
kupaonica; postavljene su nove klupe u sjemenišnoj
kapelici 17. ožujka; dva dana ranije, 15. ožujka, sje-
menište dobiva nova pravila. »U lipnju su kandida-
ti za Novicijat učinili duhovne vježbe i već naručili
prevozilo da krenu u Tomislavgrad na oblačenje,
koje je bilo urečeno 24. lipnja. Dolazak partizana u
Duvno onemogućio je oblačenje.«
U konvikt za vanjske đake primljena su 133 kan-
didata. Dana 14. svibnja došlo je do promjene pre-
fekta Konvikta. U samostan je prešao o. fra Leonar-
Polja djelovanja
Pogled iz zraka na Široki Brijeg, 1934.
do Rupčić, a na njegovo mjesto dolazi o. fra Tadija
Kožul. U dio zgrade nastanio se na svoju ruku odred
talijanske vojske 16. srpnja. »Zauzeli su 6 soba. Pri-
godom mature bio je u konviktu na stanu i hrani
povjerenik ministarstva g. J. Babić. Nakon svršenih
izpita priređena je za abituriente oproštajna večera
u konviktu. Preko ljeta išao je upravitelj konvikta
o. dr. F. Paponja u Zagreb, da nabavi hranu, kako
bi se osigurao rad u sliedećoj školskoj godini. U stu-
denom su došli pitomci u konvikt. Poteškoće su bile
radi prostorija, koje su zauzeli Talijani. Nakon duljih
pregovaranja sa zapovjednikom izpraznili su veliku i
malu učionicu i tako su se đaci nekako smjestili.«
*RGLQD
Dolazi s još težim stanjem. Prehrana je još više
otežana zbog prekinuta prometa. »Osim toga par-
tizani su se približavali u našu neposrednu blizinu.
Radi toga smo 28. II. morali sjemeništarce raspusti-
ti kući. Ponovo smo ih pozvali u sjemenište nakon
mjesec dana. 6. VII dobilo je sjemenište od provin-
cijalnog starješinstva dekret, br. 386-43. kojim se
đačka (i klerička) ograda daje u izključivu uporabu
đacima (klericima).
Radi nestašice hrane ove godine nijesmo mogli
početi sa školskim radom. Stoga smo, kad već nije S 1
bilo drugoga rješenja, zatražili od đačkih roditelja, 2008.p
29
Polja djelovanja
da plaćaju u naravi. Ugovoreno je dakle, da svaki
pitomac donese: 200 kg. kukuruza ili 150 kg. pše-
nice, 5 kg. suhe svinjetine ili 10 kg. suhe govedine,
3 kg. masti. Velika većina roditelja pristala je na ove
uvjete.«
Klerici su preko školskih praznika mnogo radili
kako bi prostori što spremniji dočekali novu škol-
sku godinu. Tako su »obojili u samostanu 13 soba,
u đačkom sjemeništu 14 soba i popravili hodnike, u
gimnaziji podbojili (stavili cokul) u svim razredima,
u klerikatu obojili salu za spavanje, učionicu i zahod.
Klerici su također radili i oko samostanskih pčela,
čistili hidrocentralu i obavili još neke druge radove.
Za vrieme boravka vojske u klerikatu, klerici su sta-
novali u samostanu.«
Ratne teškoće sve teže i zaglušnije lupaju na vra-
ta Širokoga Brijega. Zbog nestašice hrane smanjeni
su obroci kruha. Pred konviktom za vanjske đake u
siječnju je i veljači 1943. »prekrčen dio dvorišta, koji
nije spadao u igralište. Tu je predviđen mali park,
pa su uzduž i poprijeko ostavljene ceste. Na krče-
vini su posađene voćke uz cestu, a inače je zemljište
zasađeno krompirom, koji je izvrsno rodio, tako da
je bilo komada teških 97 dkg.(…) Za vrijeme par-
tizanske i četničke opasnosti koncem veljače, kad je
obustavljena škola, većina je đaka ostala u konviktu,
jer nijesu mogli otići kućama.«
Dana 15. ožujka vojska opet zauzima iste prosto-
rije u konviktu, koje su Talijani prije toga ispraznili.
U nezauzetim prostorijama i po hodnicima držana
je đacima nastava sve do konca školske godine jer je
druge zgrade – gimnaziju i sjemenište – bila zauzela
vojska. Dana 14. V. odlazi vojska iz konvikta. Ali
ne zadugo. Budući da su trenutačno bile slobodne,
fratri su ih popravili kako bi mogla početi nastava.
»Međutim je vojska zauzela 16. X. sve prostorije.«
*RGLQD
Najrazličitije poteškoće odugovlačile su početak
školske godine. Prijamni ispit kandidata za sjeme-
nište održan je 24. srpnja. Istoga je dana održana
sjednica nastavničkog zbora pod predsjedanjem o.
provincijala dr. L. Petrovića, na kojoj je glavna i go-
ruća točka bila prehrana pitomaca. Odlučeno je da
će pristojbe za školovanje i boravak naplatiti u na-
ravi – hrani. Uskoro je održana nova sjednica pod
predsjedanjem o. provincijala te je odluka o plaća-
S 1
nju u naravi primijenjena i na konviktorce. Nakon
2008. p
30
mnogo razglabanja i traženja najboljeg rješenja, na-
stava je trebala započeti 5. i 6. studenoga, što poti-
če o. provincijal svojim dopisom br. 791-43. kojim
odlučuje da se đaci vrate u školske klupe. Dok je
upraviteljstvo pripremalo pismene pozive i već bilo
obavijestilo nastavnike da se u određeni dan nađu na
okupu, došla je vojska i zauzela sve zgrade: gimnazi-
ju, konvikt i sjemenište. Tako je saziv đaka onemo-
gućen. Da bi se bar nekako ublažila nastala situacija,
nastavnici su đacima zadali određeno gradivo koje
trebaju pripremiti za polaganje koje će se održati za
prvo polugodište u ožujku 1944.
*RGLQD
Bitke za Široki Brijeg započele su 1. studenoga
1944. Bile su neprekidne i po stanovništvo pogubne.
To je na osobit način oćutio samostan. Provincijal fra
Leo Petrović mnogim dopisima požuruje fratre da u
samostanskom vrtu izgrade protuavionsko sklonište
kako bi se fratri, profesori i đaci mogli skloniti od
granatiranja. Provincijal je sve činio kako bi se uza
sve nedaće organiziralo i neko učenje. U tu je svr-
hu izmjestio bogosloviju iz Mostara, a na Crnču dao
popraviti župnu kuću kako bi mogla primiti barem
nešto đaka i profesora sa Širokoga Brijega.
U ovakvom stanju nije moglo biti nikakva govora
o školi. Đaci su, doduše, bili povremeno na Širokom
Brijegu, no sav im se život sastojao u pomaganju
kod sv. misa svećenicima i profesorima, kakvu radu
u samostanu i oko njega, privatnom učenju, a najvi-
še su vremena provodili trčeći na znakove opasnosti
prema vrtu i skloništu. O tim će događajima kasnije
pričati preživjeli svjedoci fra Dobroslav Begić i, sada
već pokojni, fra Marko Dragićević i fra Alojzije Se-
sar.
Široki je Brijeg pao u partizanske ruke 7. velja-
če 1945. Partizani su u samostanu zatekli dvanae-
storicu fratara i sve ih poubijali u ratnom skloništu.
Odvodili su ih iz samostanske zbornice jednog po
jednog u kratkim razmacima. Fratri su se dostojan-
stveno, tako svjedoče preživjeli, odazivali prozivci
svojih krvnika. Svjesni su bili što ih čeka, no straha
nisu odavali. Dijelili su jedni drugima odrješenje gri-
jeha i u tihoj molitvi čekali da krvnici izgovore »Ti!«,
te da ih odvedu na smaknuće. Tko je god bio u ha-
bitu nije pošteđen pa ni umirući fra Marko Barbarić
Lesko, ni bolesni fra Krsto Kraljević. Od profesora
koje bilježi zadnje gimnazijalno izvješće školske go-
dine 1943./44. ubijeni su:

- fra Radoslav dr. Vukšić, direktor gimnazije,
profesor matematike i fizike, čuvar fizikalne
zbirke. On se 6. veljače zbog granatiranja
i bombardiranja te strojne i puščane paljbe
sklonio u hidrocentralu. Dana 8. veljače izjutra,
kad je pucnjava utihnula, s ostalom je subraćom
došao Brijegu. Tu su ga uhitili, odveli prema
Splitu, smakli na još nepoznatu mjestu.
- fra Krešimir dr. Pandžić, profesor njemačkog,
latinskog i grčkog jezika, bivši direktor gimnazije
i provincijal. Strijeljan je između Mostarskoga
Graca i Gostuše na divljem proplanku Bila s
petoricom svoje subraće. Sklonio se od bitaka za
Široki Brijeg u župu Mostarski Gradac.
- fra Arkađeo dr. Nuić, profesor latinskog, grčkog
i francuskog jezika, čovjek iznimne inteligencije
i pobožnosti. Usmrtili su ga hitcem u zatiljak,
spalili u ratnom skloništu s ostalom subraćom
te sklonište zatrpali.
- fra Fabijan dr. Paponja, nadstojnik konvikta,
profesor narodne i opće povijesti i zemljopisa,
direktor seoske kase. Sklonio se s drugima u
hidrocentralu. Uhićen je 8. veljače i s drugom
braćom odveden prema Splitu. Ubijen na
nepoznatu mjestu. Do danas mu se za grob ne
zna.
- fra Marko dr. Dragićević, profesor povijesti
starog vijeka, latinskog i grčkog jezika, razrednik
osmog razreda. Od ratne se pogibelji sklonio
u Izbično. Od sv. su ga mise partizani otrgli,
uhitili, odveli i ubili na nepoznatu mjestu. Do
danas mu se za grob ne zna.
- fra Leonard Rupčić, profesor francuskog i
latinskog jezika, razrednik V. razreda. Uhićen
na Širokom Brijegu 8. veljače, odveden prema
Splitu i smaknut na nepoznatu mjestu. Do
danas mu se za grob ne zna.
- fra Bruno Adamčik, profesor kompozicije i
glazbene znanosti, klavira i pjevanja, razrednik
III. razreda. U povlačenju pred partizanima
ubijen u kolonama smrti sa stotinama tisuća
hrvatskih rodoljuba. Za grob mu se do danas ne
zna.
- fra Tadija Kožul, profesor latinskoga, grčkoga
i hrvatskoga jezika, donadstojnik konvikta.
Ubijen hitcem u zatiljak, gurnut u ratno
sklonište, zapaljen i zatrpan.
Polja djelovanja
- fra Borislav Pandžić, profesor vjeronauka,
nadstojnik sjemeništaraca od I. do VI. r. Hitcem
u zatiljak usmrćen, spaljen i zatrpan u ratnom
skloništu.
- fra Dobroslav dr. Šimović, profesor vjeronauka,
razrednik VI. r. Smaknut hitcem u zatiljak,
gurnut u ratno sklonište, zapaljen i zatrpan.
- fra Venancije Nenad Pehar, profesor narodne
i opće povijesti i zemljopisa, razrednik VII.
razreda i čuvar povijesno-zemljopisne zbirke.
Partizani su ga 14. veljače 1945. uhitili u
samostanu u Mostaru, mučili i ubili, te s još
šestoricom subraće bacili u rijeku Neretvu.
Od maturanata klerika iz ovog su razdoblja ubi-
jeni:
- Markotić, Ante fra Svetislav, maturirao 8.
svibnja 1941. Ubijen u kolonama smrti sa
stotinama tisuća hrvatskih domoljuba. Za grob
mu se do danas ne zna.
- Majić, Dobroslav fra Ante, maturirao 27. srpnja
1942. Kao bogoslov u kolonama smrti Križnoga
puta stigao do logora u Zagrebu gdje je umro
od meningitisa u bolnici Sestara milosrdnica 6.
kolovoza 1945. Ukopan u Mirogoju, no za grob
mu se ne zna.
- Azinović, Pero fra Albert, maturirao 17. srpnja
1943. godine. Istupio iz franjevačkog reda 20.
travnja 1945. Kao bogoslov u habitu došao u
Konjic. Nestao na Križnom putu sa stotinama
tisuća hrvatskih rodoljuba. Za grob mu se do
danas ne zna.
- Petrović, Berislav fra Julijan, maturirao u
zadnjoj generaciji širokobrijeških franjevačkih
maturanata 13. srpnja 1944. Smaknut na
lokalitetu Lepa bukva u Maceljskoj šumi u
noći s 4. na 5. lipnja 1945. s mladomisnikom
fra Darinkom Mikulićem i izbičkim župnikom
fra Metodom Puljićem. Tijela im sa 1163
drugih nedužnih pobijenih ekshumirana 1992.;
zajedno s njima ukopan u kriptu novoosnovane
područne crkve Muke Isusove u Frukima, župa
Đurmanec na Macelju 22. listopada 2005.
fra Ante Marić
Prilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane,
III, 3, Mostar, 2007., str. 203. – 232.
S 1
2008.p
31
Stratišta

HERCEGOVAČKI STJEPAN PRVOMUČENIK

U prigodi 65. obljetnice mučeničke smrti fra Stjepana Naletilića (1942. – 2007.)

ratu bio je kongorski župnik fra o partizanima – ako je vjerovati

Stjepan Naletilić (svibanj 1942.).
Velika stradanja hercegovačkih
franjevaca dogodila su se kasnije,
tijekom 1945., od veljače do pro-
ljeća ili ljeta. Jedini koji je ubijen
prije toga razdoblja bio je fra Stje-
pan. Njegova se smrt povezuje s
tzv. Vukovskom četom (nazvana
po srpskom selu Vukovskom na
planini Ljubuši), o čemu danas
imamo dovoljno prvorazrednih
podataka. Jesu li to bili partizani
ili četnici? U duvanjskom kraju
do danas se poistovjećuju te voj-
Prvi među svim stradalim her- ske pa se kaže »četnici-partiza-
cegovačkim franjevcima u II. svj. ni«. Ipak, u ovom slučaju radi se
njihovim vlastitim iskazima. Ubi-
li su ga, dakle, duvanjski i okolni
odmetnici Srbi i muslimani, među
kojima je, na žalost, bilo i Hrvata.
Prije smrti su ga ispitivali, »sudili«
i vjerojatno mučili, a za njegove se
kosti ne zna do današnjeg dana.
S njim su ubijena još dvojica Hr-
vata, fra Stjepanov brat Marijan i
njegov prijatelj Matiša Penavić sa
Širokog Brijega. Po svemu sude-
ći, nakon smaknuća ubačeni su u
provaliju zvanu Suho jezero, na
planini Ljubuši iznad sela Zana-
glina u blizini Rilića, u kupreškoj
općini.

I. Život
ĿLYRWRSLVQLSRGDWFL
Fra Stjepan Naletilić ml. rođen je 1. studenoga
1907. u Lisama, župa Široki Brijeg. Krsno mu je ime
bilo Nikola. Roditelji su mu bili Jure i Pera, r. Kara-
čić. Imao je i mlađega brata franjevca, fra Vitomira
Naletilića. Osnovnu je školu fra Stjepan završio u
Lištici (1916. – 1920.), a gimnaziju na Širokom Bri-
jegu (1920. – 1929.). Bogoslovni studij započeo je
na Franjevačkoj teologiji u Mostaru (1929. – 1933.),
a završio u Fribourgu (Švicarska) i Lyonu (1933.
– 1935.). U starojugoslavenskoj vojsci bio je od 1.
svibnja do 25. listopada 1933.
Uobičajeno je bilo da franjevački bogoslovi bo-
goslovni studij završavaju u inozemstvu. Stoga je
provincijal fra Dominik Mandić tražio od generala
franjevačkog reda dopuštenje da neke svoje klerike
može poslati na studij u inozemstvo. Za fra Ljubu
Čuvala i fra Stjepana Naletilića bio je predviđen
Wroclaw (tada se zvao Breslau i bio je dio Njemačke
– danas u Poljskoj). Na studij su otišli vjerojatno u
studenom 1933., ali je fra Stjepana zapao Fribourg,
a ne Breslau. Nisam pronašao objašnjenje kako je do
toga došlo. U Fribourgu je ostao tek oko pola godi-
ne. Već 4. svibnja 1934. provincijal mu dopušta pre-
mještaj u Lyon (Francuska) te zahvaljuje gvardijanu
S 1 u Lyonu na gostoprimstvu, a uskoro, 9. svibnja, tra-
p
2008. ži od generala reda obedijenciju za fra Stjepana da se
može premjestiti u Lyon. Dopuštenje je poslano 17.
svibnja. I u Lyonu je fra Stjepan ostao samo nekoliko
mjeseci. Već je, naime, 25. rujna 1934. od provinci-
jala dobio dopuštenje da se vrati u Provinciju. Isto-
dobno provincijal zahvaljuje gvardijanu u Lyonu na
susretljivosti, a on već 29. rujna upućuje izvješće o
hercegovačkim klericima u svom samostanu (uz fra
Stjepana je tu tada bio još barem fra Gracijan Ras-
pudić). Nije posvema jasno kada se fra Stjepan vra-
tio u Hercegovinu. Vjerojatno u jesen 1934. Mogu-
će je ipak da se kasnije na nekoliko mjeseci vratio u
Lyon kako bi završio studij ili pak diplomirao. Tako
u njegovu smrtopisu stoji da je bogosloviju studirao
u Fribourgu i Lyonu od 1933. do 1935.
Fra Stjepan je franjevački habit obukao 29. lipnja
1926. U novicijat ga je primio provincijal fra Lujo
Bubalo. Jednostavne je zavjete položio 30. lipnja
1927. u ruke istoga provincijala, a vječne 2. srpnja
1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Za
svećenika ga je zaredio biskup mostarsko-duvanjski
fra Alojzije Mišić 5. studenoga 1933. Nakon toga je
otišao na studij u Fribourg. Početkom 1935. položio
je jurisdikcijski ispit o čemu je sačuvana svjedodžba
Provincijalata od 4. veljače 1935. Čitav svoj preosta-
li svećenički život fra Stjepan je proveo kao pastoral-
ni radnik, od toga u Mostaru samo oko pola godine
(ožujak – rujan 1935.) te ostalih šest i pol godina u

32

duvanjskom kraju – najprije kao kapelan u Tomi-
slavgradu dvije i pol godine (rujan 1935. – svibanj
1938.), pa onda kao župnik u Kongori četiri godine
(svibanj 1938. – svibanj 1942.).
Njegov je naraštaj u novicijatu bio veoma brojan,
bilo ih je deset: fra Bruno Adamčik, fra Ljubomir
Čuvalo, fra Julijan Kožul, fra Inocencije Mandić, fra
Anđelko Nuić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić,
fra Ferdinand Skoko, fra Vendelin Vasilj i fra Stjepan
Naletilić. Je li tko od njih te 1926., kada su se obukli
na Humcu, mogao i zamisliti što će ih sve snaći za
manje od 20 godina!? Jedan je napustio zajednicu (I.
Mandić), četvoricu su ubili partizani (fra B. Adamči-
ka, fra J. Kožula, fra A. Nuića i fra Stjepana), trojica
su prije rata otišla u Ameriku i tamo provela svoj
redovnički i svećenički život (fra Lj. Čuvalo, fra F.
Skoko i fra T. Pehar, koji je kasnije, 1949., napustio
franjevačku zajednicu i postao dijecezanski sveće-
nik te djelovao u Kaliforniji), a jedan je 1945. uspio
pobjeći ispred komunista te život također proveo u
Americi kao član Kustodije (fra V. Vasilj). Jedini je
fra R. Radišić preživio rat i ostao u domovini. On je,
međutim, bio suđen i proveo u komunističkom za-
tvoru najprije dvije i pol godine, u Mostaru i Zenici
(veljača 1949. – kolovoz 1951.), a onda je ponov-
no osuđen i proveo u zatvoru deset mjeseci (veljača
1952. – prosinac 1952.).
'XKRYQLSRPRÉQLNX0RVWDUXL7RPLVODYJUDGX
Već je 1. ožujka 1935. provincijal predložio bi-
skupu Alojziju Mišiću da za kapelana u Mostaru po-
stavi fra Stjepana. Za njega piše da je nedavno polo-
žio jurisdikcijski ispit i da je završio svoje bogoslovne
nauke. Uskoro ga je (7. ožujka) biskup potvrdio za
navedenu službu. Ipak je iz dokumenata koji slijede
vidljivo da je njegova služba u Mostaru bila samo
privremena. Tako već koncem travnja 1935. pro-
vincijal traži od biskupa potvrdu da se fra Stjepan
Naletilić premjesti u Duvno, ali mu samo mjesec
dana nakon toga fra Stjepana predlaže za kapelana
u Posušju. Uljeto 1935. fra Stjepan je na Humcu pa
se čini da je bio predviđen i za službu kapelana na
Humcu, jer u obavijesti fra Miji Čuiću, dekanu u
Duvnu, provincijal 13. rujna 1935. piše da mu za
vikara rezidencije u Tomislavgradu dolazi fra Stje-
pan Naletilić s Humca, a istodobno gvardijanu na
Humcu fra Vali Zovki javlja da njemu na Humac
namjesto fra Stjepana, koji ide u Duvno, dolazi fra
Vice Skoko iz Glavatičeva. Istoga je dana provincijal
fra Stjepanu izdao dekret da je premješten u Tomi-
slavgrad za kapelana i vikara rezidencije. Već je prije
traženo, i dobiveno, odobrenje Ordinarijata. Tako je
fra Stjepan od rujna 1935. na službi duhovnog po-
Stratišta
moćnika i vikara franjevačke rezidencije u Tomisla-
vgradu. Zašto je bilo toliko »lutanja« i razmišljanja
hoće li fra Stjepan u Duvno, Posušje, na Humac…?
I nije to bio slučaj samo s njim, nego i s nekim dru-
gim franjevcima. Je li se možda radilo o nekom nes-
porazumu s biskupom? Nisam posve siguran, ali je
zanimljivo da fra Stjepan iz Duvna piše provincijalu,
šaljući neke misne stipendije koje su došle na nje-
ga iz Lyona, da jurisdikciju još nije dobio. Pismo je
pisano 18. studenoga 1935. U istom se pismu fra
Stjepan požalio da nema nikakve zimske odjeće, a
već je pao prvi snijeg.
Godina 1936. bila je »mirna«. Iz nje je sačuva-
na samo svjedodžba za jurisdikcijski ispit nekolici-
ne svećenika, među njima i fra Stjepana Naletilića.
Svjedodžba je izdana 7. listopada 1936. S početka
1937. sačuvan je dopis duvanjskog župnika fra Ta-
dije Beljana provincijalu, u kojem moli da se fra Stje-
panu odgodi petogodišnji provincijski ispit jer je fra
Mijo Čuić bio odsutan, a fra Tadiju uhvatila gripa,
pa je jedini na nogama bio fra Stjepan. U tom tre-
nutku nije bilo nikoga drugoga da bi vodio opsež-
ne poslove u župi osim njega. Provincijal je uvažio
fra Tadijinu molbu i odgodio ispit fra Stjepanu. U
istom mjesecu, veljači, provincijal traži očitovanje
o nekom oštrom pismu koje je fra Stjepan napisao
s. Ludmili Kuharski, predstojnici sestara sv. Vinka
u Mostaru. Sestra je fra Stjepanovo pismo poslala
provincijalu. Fra Stjepan je odgovorio tek dva tjedna
kasnije. U svom dopisu provincijalu najprije se ispri-
čava što kasni s odgovorom. Razlog je prezauzetost.
Bilo je to korizmeno vrijeme pa je tri dana pomagao
bukovičkom župniku fra Velimiru Šimiću ispovije-
dati staru čeljad u Bukovici i Gornjem Brišniku, a
potom je svakodnevno ispovijedao u Tomislavgradu.
Predstojnici je napisao oštro pismo jer nije dopuštala
jednoj sestri u svom samostanu da s njim telefonski
razgovara kad ju je zvao iz Tomislavgrada, i to u dva
navrata. Ta mu je sestra nešto donijela pa je trebao
od nje to preuzeti, ali predstojnica nije uopće do-
pustila sestri da s njim razgovara. Nastavlja: »Ona
može teror vršiti nad sestrama ali nad fra Stjepanom
nikad«. Štoviše, više nikada ne će tražiti nešto preko
nje, nego izravno preko časne majke (provincijal-
ke) da tako bude »sigurniji od nadutih i histeričnih
žena«. Rekao bih da navedeno pismo odražava fra
Stjepanovu narav: zalagao se za normalnost i isto-
dobno nikome nije dao na sebe. K tome, očituje da
je bio veliki radnik te je pomagao susjednim sveće-
nicima kad je god bilo potrebno.
Na župi u Tomislavgradu fra Stjepan je bio sku-
pa s fra Mijom Čuićem koji mu je bio i župnik do
S 1
1936. Do 1936. njih su dvojica bila jedini dušobriž-
p
2008.
33
Stratišta
nici te prostrane župe. U to je vrijeme fra Stjepan
obavio gotovo sva krštenja i vjenčanja. Fra Mijo se
bavio gradnjom. Od 1936. pridružio im se fra Ta-
dija Beljan koji je imenovan župnikom. Fra Mijo je
imenovan župnim pomoćnikom i nastavio je izgrad-
nju bazilike i samostana. Fra Stjepan je naslijedio u
kapelanskoj službi fra Jaku Jukića, a fra Stjepana je
1938. naslijedio fra Berto Dragićević. Prvo krštenje
fra Stjepan je obavio 19. rujna 1935. Krstio je Ivana
Protuđera, sina Miše i Matije, r. Zrno, iz Letke. Kr-
stio je ukupno 246 djece, što je 70% svih krštenih
u te dvije i pol godine. Posljednje je krstio blizance
Vinka i Ružu Madunić s Kola, djecu Pere i Mare,
r. Jurčević, rođene 13. travnja 1938. Prvi mladenci
koje je vjenčao bili su Bože Madunić s Kola i Kata
Baćak iz Letke, 28. listopada 1935. Posljednje je
vjenčanje obavio 31. siječnja 1938. Radi se o mla-
dencima Ivanu Ćurkoviću i Mari Kutleša iz Stipanji-
ća. Tijekom svoga boravka u Tomislavgradu vjenčao
je 60 parova. U ono su vrijeme sprovode vodili sami
župljani, svećenici tek iznimno. U svoje je dvije i pol
godine fra Stjepan vodio samo jedan sprovod: Anđi
Marjanović, starici od 79 godina, na gradsko groblje
Karaulu 20. lipnja 1936.
ĿXSQLNX.RQJRUL
Još je oko godinu dana fra Stjepan ostao na služ-
bi u Tomislavgradu, a onda je koncem travnja ili
početkom svibnja 1938. premješten za župnika u
Kongoru, župu kojih desetak kilometara udaljenu
od Tomislavgrada. Dekret o premještaju poslao mu
je provincijal 22. travnja 1938., a Biskupski ordina-
rijat podijelio mu jurisdikciju dan ranije. U Kongori
je naslijedio fra Petra Bakulu ml. (župnik kongorski
1936. – 1938.). Fra Petar će poslije podržavati neke
župljane koji su došli u sukob s fra Stjepanom pa će
to morati rješavati sam provincijal. Od fra Petra je
fra Stjepan naslijedio i dug za crkveno zvono, a taj je
opet dug fra Petar naslijedio od svojih prethodnika
fra Pave Šimovića (župnik 1922. – 1932.) i fra Veli-
mira Šimića (župnik 1932. – 1936.).
Po svom dolasku u Kongoru fra Stjepan se naj-
prije zauzeo za Društvo sv. Ante. Sačuvano je jedno
njegovo pismo »dragom kolegi« u Mostar, pisano
24. svibnja 1938., u kojem piše da mu šalje 120 di-
nara za zastavu Društva, za mušku mladež. Misli da
će, kad vide tu zastavu, naručiti još koju. U Kongo-
ri, nastavlja, nema ništa nova, kiša stalno pada. Slje-
deće godine na dnevni red dolazi neplaćeno zvono.
Zvono je 1930. izlio u Zagrebu Kvirin Lebiš, pozna-
ti ljevač zvona. Bilo je teško 300 kg, s jarmom 328
S 1 kg, a cijena mu je bila 12.750 dinara. Za prijevoz
p
2008. od Zagreba do Kongore plaćeno je dodatnih 2000
34
Kongora, negdašnja župna kuća
dinara. Zvono je naručio fra Pavo Šimović, graditelj
prve kongorske župne crkve (1924. – 1927.), ali je
uspio isplatiti tek oko polovice tražene svote. Lebiš se
obraćao i fra Pavinu nasljedniku fra Velimiru Šimiću
(1934.) tražeći ostatak novca pa je uzeo i odvjetnika
u Livnu kako bi to postigao. Ali ni fra Velimir nije
uspio sve isplatiti. Tako je dug stigao sve do fra Stje-
pana. Njemu se Lebiš obratio 1939. tražeći isplatu
preostalog duga. Fra Stjepan javlja o tome provinci-
jalu u Mostar i traži upute. Provincijal mu vraća do-
pis i upućuje neka prikuplja novac, ali neka ništa ne
šalje dok mu se ne javi iz Provincijalata. Očito je da
je provincijal odlučio preuzeti dio duga na Provinci-
ju. Stvar, međutim, nije bila riješena u nekoliko slje-
dećih mjeseci pa se Lebiš opet obratio fra Stjepanu
prijeteći ovog puta i sudskom tužbom. Fra Stjepan
stoga opet piše provincijalu obavješćujući ga o tome
te dodaje da se sada radi vanjska fasada na crkvi u
Kongori pa mu u tom trenutku nije moguće poslati
novac jer isplaćuje majstore i materijal. Tako znamo
da je fra Stjepan dao ožbukati izvana crkvu koju je
od kamena bio sagradio fra Pavo Šimović. Dug za
zvono konačno je bio isplaćen tek početkom 1940.
Fra Stjepan piše provincijalu fra Mati Čuturiću da je
dio duga platio fra V. Šimić 1936. (1295 dinara), a
dio fra P. Bakula 1937. (1.000 dinara). Lebiš traži još
4.300 dinara. Stvar je opet na sudu o čemu svjedoči
dopis fra Stjepanu od Lebiševa odvjetnika Dragana
Šafara od 11. siječnja 1940. Lebiš je konačno u svom
dopisu Provincijalatu od 26. siječnja 1940. spustio
visinu duga na polovicu, dakle na 1.650 dinara. Za-
pravo, stari je Lebiš već bio umro, a taj dopis piše
njegov sin. U istom pismu kaže kako ima još takvih
slučajeva da godinama mora čekati isplatu dugova
i kako mu je to opomena da ubuduće zvona lijeva
samo onima koji ih unaprijed plate. Na istom listu,
dopisu Lebiševu, dopisano je da je dug od 1.650 di-
nara platio Provincijalat. Na poleđini istoga dopisa
vide se podatci o »kupljačini« te da je najzaslužniji

za isplatu zapravo sam provincijal. Tako je konačno
riješen deset godina star dug za zvono kongorske cr-
kve koje je 1930. izlio ljevač zvona Kvirin Lebiš iz
Zagreba.
Kao prilog svome pismu pisanom 25. siječnja
1940. fra Stjepan piše o tragičnom događaju koji se
zbio u kongorskoj župi, u selu Borčanima, dan ili
dva ranije. Upravo je nezapamćeno nevrijeme bilo
razlogom što je kasnio s odgovorom provincijalu:
»Upravo večeras sam se vratio iz sela Borčana i
tamo sam vodio sprovod od pet nosila – žrtve lavine.
Danas je i fra Julijan (Kožul, župnik u Seonici, op.
R. J.) pokopao jednoga iz Omolja također poginulog
od sniježnih lavina. Materijalne su štete po čitavom
Duvnu neprocjenljive. Čujem da je i u Fra Velimiro-
voj župi (= Bukovici, op. R. J.) poginula čitava jed-
na obitelj od 10 članova s čitavom kućom i blagom.
Kako je nevrijeme ljudi ne idu od kuća nikamo pa
tako i ja ne znam još potanko vijesti iz drugih župa.
Jučer sam i ja bio čitavi dan u vodi tražeći ljude da
otkopavaju žrtve i da spasavaju mal ljudima, koji su
nastradali. U Borčanima imam srušenih 6 kuća i iz-
ginulo je goveda i konja. U Omolju je također velika
materijalna šteta dočim je poginuo samo jedan čo-
vjek.« O istom događaju Provincijalat je izvijestio i
fra Julijan Kožul, seonički župnik.
Nije jasno oko čega je zapravo izbio spor izme-
đu župnika fra Stjepana Naletilića i njegova župlja-
nina Dane Krištića iz Borčana. Tako će i ostati jer
su spisi o tome sporu naknadno uništeni u arhivu
Provincije. Ostali su samo šturi podatci u urudžbe-
nom zapisniku. Svakako, Dane Krištić je početkom
1940. zbog nečega tužio fra Stjepana Biskupskom
ordinarijatu u Mostaru. Spor je, međutim, rješavao
Provincijalat. Pošto je provincijal fra Stjepanu poslao
Krištićevu tužbu, on je tužio Danu Sreskom sudu u
Duvnu zbog uvrjede časti. Problem je za provincija-
la bio u tome što su u taj spor bila uključena i druga
dvojica franjevaca, fra Julijan Kožul, župnik iz su-
sjedne župe Seonice, te fra Petar Bakula, fra Stjepa-
nov prethodnik u Kongori, a tada župnik u Ljutom
Docu. Fra Julijan je, međutim, u svom odgovoru od
18. travnja 1940. porekao svaku vezu sa sporom iz-
među Dane Krištića i fra Stjepana. Fra Petar je, pak,
od provincijala bio ukoren i kažnjen zbog uplitanja
u taj spor. Spisi su naknadno i uništeni zbog toga
što je u spor bilo uključeno više franjevaca. Fra Petra
se kažnjava da bi se uklonila sablazan međusobnog
optuživanja članova Provincije. Nije poznato kako
je završio spor pred Sreskim sudom između Dane
Krištića i fra Stjepana Naletilića.
Stratišta
Iz toga razdoblja poznato je da je fra Stjepan na-
bavio križni put za kongorsku crkvu. Bilo je to u
korizmi 1940. Tada je, kako je bilo uobičajeno, za-
molio Provincijalat da mu se odredi svećenik koji će
blagosloviti postaje te križni put »predati puku na
štovanje i pobožnost«.
Početkom 1942. fra Stjepana je uhvatio težak
išijas u lijevoj nozi tako da od 7. siječnja nije uop-
će mogao ustati iz kreveta. Zamjenjivao ga je fra
Krsto Ravlić, duhovni pomoćnik iz Tomislavgrada,
ali je gvardijan fra Sebastijan Lesko poručio da će
to moći nastaviti samo do 16. veljače, a dalje ne će
moći zbog prezauzetosti osoblja u samostanu i župi
Tomislavgradu. Stoga se fra Stjepan obraća pismom
provincijalu fra Krešimiru Pandžiću te ga obavješta-
va da je »postao očajan« zbog nastalog stanja. »U
župi je mješanija i prelazi na dnevnom redu, a ja u
krevetu – ne mogu niti ustati, pa onda sami možete
zaključiti kako mi je, a da Vam ja to i ne spominjem.
Radi toga Vas najponiznije molim pošaljite nekog
u ovu župu dok se ja ne dignem ili definitivno ako
hoćete jer sam ja ovaj momenat potpuno nesposo-
ban za ikakvu službu. Liječnik mi savjetuje da idem
na specijalni pregled u Zagreb.« Traži provincijalovo
mišljenje. Provincijal je odgovorio na istom listu, ali
tek 23. veljače, i rekao kako je naredio da ga zami-
jeni fra Bogdan Ćubela iz Duvna ili fra Gojko Stojić
iz Rakitna. Pa ipak je to bilo samo privremeno rješe-
nje. Već je u proljetnom razmještaju osoblja (travanj
1942.) fra Stjepan bio premješten za kapelana na
Humac. Na Humac ipak nikada ne će stići: u noći
prije namjeravanog preseljenja iz Kongore na Hu-
mac uhitili su ga partizanski šumljaci te ga nekoliko
dana kasnije ubili.
Matične knjige kongorske župe svjedoče da je
prvo krštenje u Kongori fra Stjepan obavio 30. trav-
nja 1938. Krstio je Anđu Gabrić iz Lipe, kći Luke
i Luce, r. Pokrajčić. U četiri godine župnikovanja
krstio je ukupno 209 djece. Posljednju je krstio Sto-
janku Sesar iz Mandina Sela, kći Davida i Matije, r.
Bazina, 12. svibnja 1942. Ukupno je vodio 23 spro-
voda od čega u Borčanima 14, u Kongori 6, u Lipi
2 i u Mandinu Selu 1. Među njima i sprovod za pet
žrtava lavine u Borčanima. Posljednji sprovod vo-
dio je u Kongori pok. Jozi Radošu 10. svibnja 1942.
Vjenčanja je ukupno obavio 43. Posljednje je bilo
vjenčanje Mije Tokića i Ruže Sliško iz Kongore, 13.
svibnja 1942. Tijekom njegove bolesti u siječnju i
veljači 1942. zamjenjivali su ga fra Krsto Ravlić i fra
Bogdan Ćubela iz Tomislavgrada.
S 1
p
2008.
35
Stratišta

II. Smrt
6YMHGRÏDQVWYDRRGYRÓHQMXL]ŀXSQHNXÉH
Jedini preživjeli izravni svjedok odvođenja fra
Stjepana i dvojice njegovih gostiju bio je fratarski
»dijak«, dakle kuhar i poslužitelj, Marijan Čolina,
koji je te noći bio s njima trojicom u župnoj kući. U
tome se slažu svi izvori. Ipak, fra Damjan Rozić, na-
sljednik fra Stjepanov, kaže da je Marijan bio »brat
dijaka Ćikeše i njegov pomoćnik«.To je fra Damjan
morao znati jer je zamijenio fra Stjepana i zatekao
stanje kakvo je ostalo iza njega. Svakako, Marijan,
zvani Čota, pričao je kako su te noći, 19./20. svibnja
1942., u kongorskoj župnoj kući noćili fra Stjepan,
njegov brat Marijan, zvani Marica, i Matiša Penavić
iz Lištice, Maričin prijatelj. Namjeravali su ujutro
uzeti fra Stjepanove stvari i prenijeti ih na Humac
u samostan, kamo je fra Stjepan bio premješten u
proljetnim promjenama te godine. Stvari je fra Stje-
pan već prije bio poslao do Bagarića u Bukovicu, a
odatle su ih trebali prevesti dalje kad pođu na put u
Hercegovinu. Uz to je Matiša namjeravao ponijeti i
brašna iz Duvna jer je te godine u Hercegovini bila
velika nestašica hrane. Matiša je bio ugledan čovjek,
imao je svoju brijačku radnju u Penavića kući, kod
mosta na lijevoj obali rijeke Lištice.
Je li možda fra Stjepan prije bio upozoren na opa-
snost koja je vrebala? Čini se da jest. O tome je fra
Damjanu Roziću kasnije posvjedočio don Ilija Rezo,
svećenik rodom iz Mandina Sela, sela kongorske Litica niz koju je fra Stjepan vjerojatno strovaljen
župe, koji se u to vrijeme nalazio u rodnoj kući. Fra noći uobičajeno tražiti svećenika samo u slučaju da
Stjepan je, naime, dan prije otmice otišao u Duvno treba opremiti bolesnika, to se najprije i čuo odgo-
(Tomislavgrad), gdje je nekoć bio kapelan, oprostiti vor: »Bolesnik!« Kad je Marijan dalje počeo raspi-
se s nekim prijateljima prije odlaska na Humac. S tivati, onda su mu konačno odgovorili: »Narodna
njim su bila i dvojica njegovih gostiju. Kad su došli vojska«!, ili pak »Narodnooslobodilačka vojska«!
pod Mandino Selo, susreo ih je don Ilija. Bio je »ne- Oni su se, dakle, predstavljali kao partizanska voj-
što načuo. Rekao fra Stipanu kad je naišao: ‘Nemoj ska, a poslije ćemo vidjeti da su to i bili partizani,
ići kući! Nešto se sprema.’ A fra Stipan bio arli, do ili barem šumljaci koji su kasnije postali partizani;
toga ništa nije držao…« To ga je stajalo života! to proizlazi iz njihovih vlastitih svjedočanstava. Na
Kući su došli navečer, umorni od pješačenja iz To- to im je dijak odgovorio da mora najprije vidjeti sa
mislavgrada u Kongoru. Pošli su na počinak na kat župnikom hoće li ih pustiti u kuću. Ali oni nisu če-
gdje se nalazila župnikova soba (na uglu koji gleda kali na to. Sami su provalili vrata i popeli se na kat.
prema Tomislavgradu). Gosti su bili u susjednim so- Dijak se pokušao spasiti bijegom pa je sa svoga pro-
bama. Tu je svoju sobu imao i dijak Marijan. Fra zora, s kata, skočio van. Nije, međutim, imao sreće
Blago Karačić i fra Martin Planinić, koji su 1976. jer je prelomio nogu. Prema drugim zapisima Čota
istraživali događaje vezane za fra Stjepanovu smrt, nije slomio, nego iščašio ruku, a fra Blago Karačić
zapisali su da su njih četvorica otišla spavati u 11 sati je zapisao da je »teško ištetio ruku i nogu«. Njega
navečer što je teško povjerovati kad se zna da su bili su uhvatili te svezali i čuvali dok nisu iznijeli stvari i
umorni od puta. Držim da su ranije otišli spavati, potjerali ostalu trojicu iz kuće. Kako dijak Marijan
kako ispada i na temelju razgovora s fra Damjanom. nije mogao hodati, posjeli su ga na konja i tako je
Upravo kad ih je hvatao prvi san, netko je počeo kolona krenula preko polja, kroz Mandino Selo i da-
S 1 lupati na vrata župne kuće. Dijak Marijan skočio je lje na Ljubušu. »Oko jedan sat poslije ponoći krenuli
p
2008. iz kreveta i kroz prozor upitao tko lupa. Kako je u su na put. Fra Stjepan, svezanih ruku sprijeda, išao

36

je prvi, brat mu i prijatelj svezani jedan za drugoga
išli su za njim.« Kako su izgledali otmičari i uboji-
ce? »Partizana je bilo trijestak, naoružani i umotanih
glava, samo su im se vidjele oči i nosovi. Zora ih je
zatekla na Ljubuši iznad Mandina Sela. Tu je bio prvi
počinak. Kad su opet pošli, Marijan nije mogao s
mjesta. Noga i ruka bile su otekle i strašno ga bolile.
Jaukao je i molio, da ga ostave. Tada ga je prepoznao
jedan Srbin iz kolone, jer su zajedno prije rata bivali
u galentariji. Na molbu toga poznanika ostavio ga
je na putu Božo Mišković, šef kolone, Srbin iz sela
Baljaka kod Šuice. Marijana su, kad je svanulo, našli
čobani. Ljudi su ga iz Mandina Sela na konju preba-
cili njegovoj kući (u Borčane, op. R. J.).« U bitnome
se o spašavanju Marijana Čoline slažu i drugi izvori.
Veselko Jolić ispričao je, a zacijelo na temelju Čotina
pričanja, kako Čota nije mogao ići, a s njim je ostao
partizan na začelju kolone, njegov poznanik. »On je
bio u galandariji, ćeber, našli su se i poznali. ‘Ja ću te
ostavit, ubit te ne ću, a ti se snalazi kako znaš…’ Ne
znam kako se zvao partizan. Čotu našle mandoselj-
ske čobanice. Poslao jednu po svog rođaka, po Stipa-
na Majića. On doveo konja i odveo Čotu u Borčane.«
Fra Damjan je zapisao: »Marijana je poznavao jedan
među njima, bili su ćeberi. On ga je sklonio.«
Je li tko u Kongori čuo kad su odvodili fra Stje-
pana? Župna je kuća, naime, prilično izdvojena od
sela pa je teško da je moglo biti i drugih svjedoka.
Veselko Jolić svjedoči da je te noći s drugima bio
na nekoj seoskoj straži, nekoliko stotina metara da-
lje od župne kuće. Oni su u noći čuli kako se sru-
šio neki zid u blizini župne kuće. Na to je jedan od
njih, član »drvene milicije«, seoske straže, Jozo Jolić,
zvani Žuti, ispalio metak iz puške u pravcu crkve.
S druge je strane, međutim, odgovorila strojnica sa
svjetlećim metcima. Na to su se »drveni milicajci«
razbježali jer nisu imali pravog oružja niti su znali o
čemu se radi. Tek su sutra saznali da je te noći od-
veden župnik. Sutra je Veselka pozvao Ante Krajina
Kusić, inače stari fratarski dijak, i uveo ga u župnu
kuću. Sve je bilo isprevrtano, fra Stjepanovi papiri,
stol, čitava soba.
6YMHGRÏDQVWYDRPXÏHQMXLVPUWL
Marijan Čota tako je bio jedini preživjeli svjedok
odvođenja fra Stjepana Naletilića, brata mu Mari-
jana Naletilića i njegova prijatelja Matiše Penavića
iz župne kuće u Kongori. S njima je i on išao do na
Ljubušu iznad Mandina Sela. Što je, međutim, bilo
dalje s njima trojicom? O tome je također posvjedo-
čio spomenuti Čota, prema vijestima koje je dobio
od Muje Seferovića, jednog od sudionika ubojstva
fra Stjepana Naletilića i dvojice njegovih gostiju.
Stratišta
»Marijan Čolina nam je pričao kako je došao u svađu
s jednim muslimanom Mujom Seferovićom iz grada
Duvna 1945. U toj svađi mu je Mujo zvani Dućur
rekao: ‘Da sam znao da si taki, mučio bih te kao
i fra Stjepana.’ Taj je i danas (1976., op. R. J.) živ,
bio je ključar zatvora i sada je u penziji. Živi i sad u
gradu Duvnu.« Drugo je svjedočanstvo Marijanova
bratića Mate Čoline. Mate je na radu u Austriji upo-
znao Srbina iz Vukovskog, imenom Miloš. S njim je
sjedio u nekoj gostionici i Miloš mu je ispričao svoja
sjećanja na smrt fra Stjepana Naletilića. Bilo mu je
tada osam godina, ali mu je događaj ostao u živu
sjećanju: »Jednog dana partizani su pozvali svijet iz
Vukovskog, da prisustvuje suđenju navedene trojice.
On je kao dečko svojim očima gledao kako su Stje-
pana razapinjali na jednoj jeli, a potom ga pekli na
ražnju. Miloš je još nadodao, da je tada isteklo masti
iz fratra koliko iz dobre dvije jalovice.(…) Ona dvoji-
ca su streljani, a fra Stjepan pečen s njima zakopan.«
Općenito se drži da je fra Stjepan mučen i ubijen sa
svojim pratiocima 24. svibnja 1942. kod Kukavičjeg
jezera, u blizini Rilića. Tako stoji i u provincijskom
imeniku: »U noći između 19. i 20. svibnja 1942.
odveden iz župnog stana u Kongori i oko 24. svibnja
u blizini Kukavičjeg jezera blizu Rilića ubijen«, a na
drugom mjestu: »U noći između 19. i 20. svibnja
odveli ga partizani (Srbi četnici) iz Kongore gdje je
bio župnik i nakon tri-četiri dana mučenja iz mržnje
na vjeru ubili«. Ono što je čitavo vrijeme dovodilo
u zabludu podatak je iz Nekrologija i Imenika da je
fra Stjepan ubijen u blizini Kukavičjeg jezera. To se
jezero, naime, uopće ne nalazi u blizini Rilića, nego
je od njega udaljeno kojih deset kilometara, i to pre-
ko planine, bez ikakve izravne cestovne poveznice.
Tako fra Stjepanova smrt nema nikakve veze s Ku-
kavičjim jezerom! Radi se o drugom jezeru, zvanom
Turjača (u Zvirnjači kažu Turnjača), udaljenom oko
1 km od Rilića, u blizini (sada napuštenog) srpskog
sela Zanaglina. To je zapravo više bara nego jezero,
ali se redovito ipak navodi kao jezero. Kojih 300 me-
tara od Turjače, u obližnjoj šumi, u blizini prvih kuća
u Zanaglinama, nalazi se jama, bolje rečeno provali-
ja, zvana Suho jezero. Najvjerojatnije je tu ubijen fra
Stjepan čije je mrtvo tijelo zatim gurnuto u provali-
ju. Ako i nije bio mrtav u trenutku strijeljanja, strme
litice Suhog jezera nisu mu dale ni najmanju priliku
za preživljavanje.
Od Kongore do Zanaglina ima oko 30 km »kada
se ide po bespuću preko planina, po pričanju mje-
štana iz Zanaglina«. Stipi Vicanu je Božo Mišković,
koji je po vlastitom priznanju bio zapovjednik odre-
da NOV-a koji je uhitio i doveo fra Stjepana i drugu
S 1
dvojicu iz Kongore u Zangline, rekao da je uhićenje
p
2008.
37
Stratišta
bilo oko 23 sata (19. svibnja), a da su u Zanagline
stigli nakon pet sati pješačenja – dakle u zoru 20.
svibnja. Vođa odreda koji je uhitio i doveo fra Stje-
pana bio je Šefko Lokmić, tadašnji komesar odreda.
Lokmić je, pak, Vicanu tvrdio da je glavnu riječ u
tom odredu imao Ante Mioč, »španski borac koji je
poginuo za vrijeme rata, na Sutjesci«.
Svjedok Stipe Vican
Prema Vicanovim saznanjima, partizani su prove-
li svojevrsno »suđenje«. Zarobljenici su bili smješteni
u podrumu neke kuće u selu Zanaglinama. Osnovan
je prijeki vojni sud na čijem je čelu, navodno, bio
Florijan Sučić, rodom iz Livna (nakon rata umro u
Splitu). S njim su za presudu – prema svjedočanstvu
Šefke Lokmića – najodgovorniji bili članovi štaba
Vukovske čete: Božo Mišković, Luka Džalto (koji je
1981. još živio, u Livnu, ali je bio oslijepio i mental-
no poremećen), Ante Mioč i Mustafa Latifić.
Fra Stjepan je optužen da je pokrštavao duvanjske
Srbe, a druga dvojica što su »kod sebe imali osobne
dokumente koje je izdala ustaška vlast u Širokom
Brijegu« (kao da su i mogli imati neke druge doku-
mente u to vrijeme!). Presuda je bila da svu trojicu
S 1
treba strijeljati. Optuženicima nije bila omoguće-
p
2008.
38
na nikakva obrana: ni branitelji, ni pravo žalbe na
presudu. Zanimljivo je svakako i ono što je Vican
saznao o pokušaju bijega sa stratišta: »Dok su se iz-
vršitelji streljanja i straža razmještali i dok su vršili
streljanje fra Stjepana, ostala dvojica osuđenih, koji
su bili skupa vezani (žicom, op. R. J.), pokušali su
pobjeći. Potrčali su prema istoku. To je bio potpuno
ravan teren, bez šume. Da su, kako se poslije pričalo,
pošli ka sjeveru, odmah bi ih srela gusta šuma, pa i
ako zajedno vezani imali bi više nade za spas. Ali,
dok su trčali livadom, pokošeni su rafalom mitralje-
za. Njihov pokušaj bjegstva, odmah prema istoku,
potpuno ravnim terenom, vjerovatno je učinjen po
instinktu, jer su osjećali da je njihov zavičaj i njihovi
najmiliji u tom smjeru.«
Fra Stjepan je, kako su posvjedočili navedeni
svjedoci, umro bez ikakve mogućnosti obrane, a vje-
rojatno i mučen prije smaknuća. Tko su bili ljudi
koji su ga tako ubili, s još dvojicom posve nedužnih
ljudi koji su se u Kongori našli posve slučajno? Već
je spomenuto ime zapovjednika odreda Bože Miš-
kovića, komesara Šefke Lokmića, »španskog borca«
Ante Mioča, Luke Džalte (komandanta odreda »Vo-
jin Zirojević«), Mustafe Latifića (kasnije proglašenog
»narodnim herojem«), suca Florijana Sučića, parti-
zana Muje Seferovića... K tome, Božo Mišković pri-
sjetio se i još nekih imena: Meho Seferović, kasnije
poginuo, Serafin Brdar, kasnije poginuo, neki Senčić
kojemu je zaboravio ime, Jozo Bakrač, obavještajni
oficir odreda. Veselko Jolić spominje da su, prema
priči, u toj skupini bili i Rajko Kovačević, neki Srbi
i muslimani iz Oplećana, ali da je najviše bilo Srba
iz Rašćana. Čini se ipak da se Rajko nije zvao tako,
nego Vlajko Kovačević. On u svojim sjećanjima go-
vori o svome ratnom putu. Iz konteksta se može za-
ključiti da je u Vukovsko došao u travnju ili svibnju
1942. Tu je zatekao borce Vukovske čete među ko-
jima je najviše bilo Duvnjaka. Navodi i imena nekih
od njih, ali fra Stjepana ne navodi ni na tome mjestu
ni uopće u svojim sjećanjima. A upravo je to bilo
vrijeme kad je odveden i ubijen fra Stjepan. Držim
da je i Vlajko bio u skupini koja je učinila to zlodjelo.
Čini se da je u skupini bio i Muharem Dilaver, zvani
Džinić, rodom iz Mandina Sela – iako je on Vicanu
zanijekao da je u tome sudjelovao.
3DUWL]DQVNDVYMHGRÏDQVWYD
Više je nego znakovito da se u partizanskoj građi
spremanoj za izdavanje knjige Duvno u NOB-u samo
na jednome mjestu spominje da su partizani izvršili
otmicu fra Stjepana Naletilića! I oni koji ga spomi-
nju kao zločinca, ni jednom jedinom riječju ne govo-
re o njegovoj otmici ili pak smrti. Jedino se, dakle, u
 Stratišta
sjećanjima Luke Vulića izrijekom navodi da su parti- iz Livna. »Po formiranju čete dolaze i prvi duvanjski
zani izravno odgovorni za fra Stjepanovu smrt. On, partizani i to Mujo Seferović, Semko i Vehbo Đu-
naime, u svojim sjećanjima navodi kako je bio član gum. Poslije izvjesnog vremena dolaze novi borci
SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavi- iz Duvna: Ante i Miško Mašić, Ilija Baković, Mujo
je) i koji su bili uvjeti da netko postane članom te Đugum, a poslije njih došli su Marko Draško – Bi-
organizacije: »Kandidati za SKOJ moraju raščistiti kan, Miloš i Sava Simić. U aprilu je došao Kasim
sa religijom i monarhijom, steći pojmove o socijaliz- Numić, a u mjesecu maju dolazi Vlajko Kovačević
mu…« Nastavlja: »SKOJ je (…) prikupljao i neke i Bogdo Vuković iz Splita.« Lokmić potom govori
informacije, nosio kancelarijski i druge materijale u o partizanskim akcijama: »razoružavanju žandar-
Odred i politički radio među mladima kao i sa dru- merijske kasarne u Ravnom« i napadu na miliciju
gima. Neke informacije koje smo dobijali iz grada, u Zvirnjači, okršajima s rumbočkom milicijom, uni-
Nikola i ja smo odneli grupi partizana iz odreda koja štenju električne centrale u Veseloj kod Bugojna i
je u proleće 1942. godine izvršila akciju na katoličkog drugim akcijama, ali se nigdje ne spominje akcija
popa fra Stipana iz Kongore (istaknuo R. J.). Sa tom koju su zvali »Kongora«, u kojoj je uhićen kongorski
grupom mi i još neki mladići iz tih sela smo se našli župnik i kasnije pogubljen.
u Bilanovića Stajama. Oko 20 časova uveče.«
Da su ti partizani bili uglavnom rodom iz duvanj- 6YMHGRÏDQVWYRIUD6WMHSDQRYDQDVOMHGQLNDIUD
skih sela, svjedoči i spomenuti Vlajko Kovačević, 'DPMDQD5R]LÉD
inače brat partizanskog »narodnog heroja« Boriše
Kovačevića. U svojim sjećanjima on piše: »Dola-
skom na Vukovsko zatekao sam oko 20 boraca iz
Duvna, tu su pored ostalih bili Ilija Baković, braća
Mašići Ante i Miško, Šefko Lokmić, Kasim Numić,
nekoliko boraca iz Oplećana, Raščanska četa još nije
bila povučena na oslobođenu teritoriju jer je imala
svoj zadatak u Rašćanima. Nacionalni sastav du-
vanjskih partizana bio je sastavljen od Hrvata, Mu-
slimana i Srba. To je bio začetak zajedničke borbe
protiv zajedničkog neprijatelja.(…) Na Vukovskom
je bilo i partijsko povjereništvo za Duvno u kojem
su bili Rafić-Tadić, Kasim Numić i Lokmić Šefko.«
Upravo su to bili oni koji su odveli i ubili fra Stje- Područje fra Stjepanova stradanja
pana i drugu dvojicu. Na drugom mjestu Kovačević
Fra Stjepana je u župničkoj službi u Kongori na-
piše kako je partizanski odred u Vukovskom osno-
slijedio fra Damjan Rozić. O dolasku u Kongoru sa-
van u jesen-zimu 1941., a prvi izravan susret s du-
čuvano je njegovo osobno svjedočanstvo. Na novu
vanjskim Srbima imali su u studenom 1941., kada
župu pošao je 20. svibnja 1942. Do tada je bio žu-
su »drugovi« Vojin Zirojević, Mustafa Latifić, Božo
pnik u Gorancima iznad Mostara. U Gorancima je
Mišković i Anđelko Rudić sišli s Ljubuše u Rašćane
spasio živote nekim Srbima koje su ustaše bili odveli
u kuću Važića-Ninića. Otada u partizanske redove
u Mostar i na Široki Brijeg. Stoga su ga partizani
počinju odlaziti duvanjski Srbi, Muslimani, pa i neki
cijenili i tvrdili mu da mu se ne će dogoditi ništa
Hrvati. Taj je odred 1943. preformiran u Duvanjski
loše. Za fra Stjepanovo odvođenje saznao je na putu
odred ili pak Livanjsko-duvanjski odred, koji je pri-
prema Kongori, u Lištici. Dovezao ga je Stanko Hr-
padao bataljunu čiji je zapovjednik bio spomenuti
kać sa Širokog Brijega jer je imao automobil. Došli
Božo Mišković.
su najprije u samostan u Tomislavgrad. Odatle je
Najopširnije o Vukovskom odredu (vodu) govori
s njima u Kongoru išao fra Mijo Čuić. »Pred mrak
spomenuti Šefko Lokmić u svojim Sjećanjima. On je
smo došli u Kongoru. Ljudi oko župskog stana, iz-
vodu pristupio, čini se, u prosincu 1941. Vukovska
bezumljeni. Razbijena vrata, unutra dar-mar, sve je
četa osnovana je u ožujku 1942. U njezin sastav ušli
ispreturano… Došle su i stvari preko Jele (na pet
su Ravanjski, Baljački i Rilićki vod te jedan vod iz
konja, op. R. J.). Ne možeš tu rastovariti, nego stvari
Blagaja i Janja. Ta je četa imala oko 80-100 bora-
prenesemo u samostan.« Fra Damjan je zbog straha
ca, od čega 10-12 komunista. Komandir čete bio je
najprije oko pola godine boravio u samostanu, a u
Miroljub Šakan. Politički komesar bio je Ante Mioč,
Kongoru dolazio samo nedjeljom i blagdanima. Po- S 1
zvani Španac, iz Livna, a nakon njega Mujo Dizdar
tom je »poravnio« i došao u Kongoru za stalno. Iako p
2008.

39
Stratišta
je imao jamstva od kongorskih Srba Zečevića da je
siguran od partizana, često je s narodom bježao kad
bi se čulo da partizani dolaze u selo: preko Liba, u
Borčane, Mesihovinu. Nakon rata uhitio ga je nje-
gov »prijatelj« Mitar Vujčić, zločinac, šef duvanjske
OZN-e. Bio je suđen zbog toga što je u nekoliko
navrata susreo Mirka Kapulicu, za kojim su oznaši
dugo tragali i konačno ga uhvatili. Kapulica je izdao
50 ljudi kod kojih se skrivao ili s njima dolazio u
doticaj. Fra Damjan je osuđen na pet godina zatvora
s prisilnim radom i dvije godine lišenja građanskih
prava. Izdržao je godinu i mjesec dana u Banjoj Luci,
Travniku i Zenici (1946. – 1948.). Preminuo je u
Mostaru 27. svibnja 1991. u 82. god. života i 57.
god. svećeništva. Preminuo je izvan samostana. Po-
kopan je u rodnim Sretnicama.
*GMHVHQDOD]HNRVWLSRELMHQLK"
O točnu mjestu stradanja trojice pobijenih raspi-
tivali su se fra Blago Karačić i fra Martin Planinić.
»Jedan Srbin iz Ravnog, prijatelj Luke Šarca iz Man-
dina Sela, pokazao je mjesto Luki i fra Martinu gdje
su pokopani. Danas je to ledina uz cestu koja vodi
iz Ravnog u Rilić. Mjesto se nalazi odmah uz cestu
na lijevu stranu, čim se zađe u šumu Želvodić, dvije
do tri stotine metara od početka šume.« O tome je
fra Blago načinio i jednostavan nacrt. Dakle, na Ra-
vanjskom polju, s (danas asfaltirane) ceste Mokrono-
ge-Rama odvaja se makadamska cesta za Vukovsko
i dalje za Rilić. Kad se prođe Vukovsko, to je mjesto
s lijeve strane na putu prema Riliću. Fra Blago, fra
Martin i fra Krsto Ravlić bili su u potrazi za grobom
fra Stjepanovim još koncem rujna 1975. Povod je
bio razgovor s Petrom Petrovićem zv. Perko, šuma-
rom, koji je »bio u ratu i dugo vremena član SKJ«.
Među ostalim Perko im je tada (21. rujna 1975.)
rekao i »gdje je ubijen pok. fra Stjepan Naletilić«.
Fratri su sutradan otišli i »obišli smo to mjesto, ali
nismo našli nikakva znaka za grob. Nekultura ga
nije uspjela kulturno pokopati«.
Ipak, po svemu sudeći, ubijeni i nisu bili pokopa-
ni niti uopće imaju kakva groba: oni su bačeni u du-
boku provaliju! To je ishod Vicanova istraživanja – a
on je jedini imao izravan pristup sudionicima zločina
i jedini je obavijesti o smrti spomenute trojice dobio
iz prve ruke.
O točnu mjestu gdje su ubijeni, Vicanu je pričao
Božo Maleš, rodom iz sela Rilića, 2. kolovoza 1981.
Tada je Božo bio starac i teško se kretao. U vrijeme
kad su fra Stjepan, Marijan Naletilić i Matiša Pe-
navić strijeljani, Božo Maleš je bio stražar te je sve
S 1 promatrao vlastitim očima. Ovako je ispričao Vica-
p
2008. nu: »Bio sam na straži kao partizanski borac kod
40
Suvog jezera kad su na ivicu tog jezera doveli fratra
da ga strijeljaju i dvojicu njegovih prijatelja. Najprije
su strijeljali fratra i gurnuli ga dolje u provaliju. I
dok su se vojnici bavili fratrom ova druga dvojica
su, vezanih ruku žicom zajedno, pokušali bježati le-
dinom u pravcu istoka, ali nisu mogli daleko, stigao
ih je rafal.« Vican zaključuje: »Time je ovaj dobro-
namjerni čovjek htio potvrditi činjenicu da su žrtve,
čije posmrtne ostatke rodbina traži punih pedeset
godina, bačene u ovu provaliju duboku oko stotinu
metara. Njihov zajednički grob.« To se »stratište«
nalazi na »planini više jezera Turjača (…). To mjesto
je izabrano valjda zbog toga da bi se izbjeglo ko-
panje grobova. Žrtve su, poslije streljanja, bacane u
spomenutu jamu.«
U kolovozu 2006. zamolio sam gosp. Stipu Vi-
cana da pođe sa mnom u Zanagline kako bi mi
pokazao mjesto smaknuća fra Stjepana Naletilića i
druge dvojice. Vican se rado odazvao te smo preko
Kupresa i Rilića stigli do jezera Turjače. U pratnji su
bili i fra Klement Galić te Ivan Skoko i njegov sin
sa Širokog Brijega. U blizini Turjače ostavili smo te-
rensko vozilo i uputili se pješice uz kosinu, zaraslu u
borovu šumu, do provalije zvane Suvo jezero. Vican
je pričao da je prije 25 godina (1981.) istim putem
njega vodio spomenuti partizan Božo Maleš, koji je
kao stražar svojim očima gledao kako su partiza-
ni pobili spomenutu trojicu i bacili ih u provaliju.
Kako je Maleš tada bio starac i teško pokretan, više
su ga među sobom uz brdo vukli njegov sin Simo
i Vicanov pratilac Milan Kukavica nego što je sam
hodao.
Ubrzo smo našli provaliju za koju se može reći
– ma koliko to strašno zvučalo – da je idealno mje-
sto za takve zločine. Okolo je gusta borova šuma, a
litice provalije onemogućuju svaku mogućnost pre-
življavanja. Vican nam je pokazao i izbočeni kamen
na koji je fra Stjepan doveden i ubijen i odakle je
strovaljen u jamu duboku vjerojatno kojih 50 me-
tara. U blizini te izbočene stijene danas je veliki ko-
rijen bora koji je u posljednje vrijeme povalila neka
strašna oluja tako da je sada prilično lako s velikom
sigurnošću pronaći točno mjesto ubojstva. Nakon
što smo pronašli ono što smo tražili, željeli smo se
spustiti i u samu provaliju – što je u početku izgle-
dalo potpuno nemoguće. Pa ipak, pošto smo prošli
na drugu stranu provalije, od strane sela Zanaglina,
uvidjeli smo da je strmina manja i da se uz oprez i
dosta muke ipak moguće spustiti do dna. Provalija
ima ljevkast oblik, a u dnu je široka samo koji metar.
Ipak, nakon spuštanja do samoga dna, uvidjeli smo
da je kosti danas, nakon 64 godine, nemoguće pro-
naći. Ponajprije, s litica provalije neprestano se zbog
 Stratišta
kiše i snijega odronjava kamenje i pijesak pa valja na taj način okolne Srbe htio zaštititi od mogućih
pretpostaviti da je tijekom desetljećâ dno jame pre- progona jer nema ni jednog jedinog dokaza da bi
kriveno s nekoliko takvih slojeva. Osim toga, prova- on i službeno neke pravoslavce primio u Katoličku
lija je zapravo ponor (zato se i naziva jezerom). Nai- crkvu. K tome, partizanima-šumljacima zamjerio
me, vidljivi su brojni izvori, tada suhi, koji ponekad se i zbog srdačna dočeka Rafaela (Ranka) Bobana,
tijekom godine provru te se ulijevaju u ponor na dnu onda ustaškog natporučnika, poslije zapovjednika
provalije, noseći sa sobom sve što se nalazi na putu Crne legije, kada je s ustaškom vojskom prolazio
– pa tako i kosti ljudi ili životinja koje su tu ubače- kroz Kongoru. Dakako, fra Stjepan nije krio svoje
ne. I, konačno, prema Vicanovim saznanjima, tu su zadovoljstvo zbog osnutka samostalne hrvatske dr-
partizani osim spomenute trojice strijeljali i brojne žave, za koju se – kako je na svom suđenju rekao
druge osobe, osobito zarobljene: domobrane, Talija- nadbiskup Alojzije Stepinac – »hrvatski narod ple-
ne… Tako kosti fra Stjepana Naletilića nikada ne će biscitarno izjasnio«.
biti pronađene, ali je barem sigurno mjesto gdje je Što još govore partizanski izvori o fra Stjepanovoj
ubijen i gdje je zatvorio svoje mučeničke oči. »krivici«? Zanimljivo da Vlajko Kovačević, koji je,
po svemu sudeći, i sam sudjelovao u tomu zločinu,
=DģWRMHVWUDGDRIUD6WMHSDQ" navodi imena nekih svećenika, pogotovo franjeva-
ca, koji su navodno surađivali s ustašama, pa čak i
Partizani su u početku širili laž da fra Stjepan
»blagoslivljali« zločine (fra Karlo Grbavac, fra Mijo
uopće nije ubijen, nego da je k njima došao dobro-
Čuić, fra Julijan Kožul), kao i nekih koji su navodno
voljno i da je sada partizanski pisar. Bio je to, narav-
simpatizirali partizane (fra Klement Dokić, fra Bog-
no, promidžbeni trik. U vrijeme kad su to pričali,
dan Ćubela; drugi spominju i fra Šimu Ančića i fra
fra Stjepan je već odavno – barem mjesec dana – bio
Dominika Ćorića), ali nigdje ne spominje fra Stjepa-
pod zemljom. O partizanskoj promidžbi svjedočio je
na Naletilića. Vjerojatno nije želio upasti u zamku
seljak iz sela Trebiševa na Ljubuši, kojega su partiza-
da se njega i njegovu Vukovsku četu uopće poveže s
ni bili zarobili 25. lipnja i poslije pustili na slobodu.
tim zločinom.
Partizani su mu govorili »da se fra Stjepan Naletilić
bivši župnik iz Kongore, kotar Duvno, koga su par-
tizani u mjesecu svibnju odveli, nalazi kod njih u ne-
koj pisarnici kao pisar; jer da im je on javio da dođu
po njega i da u Duvnu ima samo 5 osoba-ljudi koji
nisu komunisti«. Naravno da je to besmislica jer u
Duvnu su samo malobrojni bili u partizanima, a nije
previše bilo ni njihovih pomagača ili simpatizera.
Pa ipak, i sami su partizani – kako smo vidje-
li – naknadno priznali da su usmrtili fra Stjepana i
drugu dvojicu. Pritom, naravno, nisu spominjali kad
su mu sudili, gdje su dokumenti o suđenju, kao ni
to jesu li ga prije ubijanja okrutno mučili. Tako je
Mitar Vujčić, zloglasni udbaš i progonitelj hrvatskog Tijela pobijenih strovaljena su niz ovaj ponor
naroda osobito potkraj i nakon svršetka rata, izjavio
u svojim sjećanjima da je fra Stjepan »vršio utjecaj
Fra Stjepana u negativnom kontekstu spominje
na srpski živalj i pokrštavanje srpskog življa na tom
Ljubo Karan iz Rašćana: »Nas iz Rašćana pozvale su
području i vodio žestoku propagandu putem javnih
ustaše da se javimo u školu. U školi su nam rekli da
propovijedi sa oltara protiv narodnooslobodilačkog
se moramo pokrstiti. U crkvi u Kongori je fra Stipan
pokreta i KPJ radi čega je ubijen«. Očito je iz ovoga
bio taj koji je obavljao taj prljavi posao. Starješine iz
kako partizani priznaju da su ubili fra Stjepana. Je
srpskih porodica su morale dati po jednu ovcu sve-
li točna ova Vujčićeva optužba? Drugi dio, da je fra
tom Anti za spas duša članova njihovih porodica. U
Stjepan bio protiv komunista i partizanskih zločina-
sva ova krvoprolića nad srpskim življem umješan je
ca, zacijelo je točan. Moguće je i da je vršio propa-
bio dio katoličkog klera«. Očito je iz navedenoga da
gandu protiv njihova pokreta. Je li pak fra Stjepan
su ustaše tražili da se pravoslavci pokrštavaju, točnije,
vršio »pokrštavanje srpskog življa«? Čini se da jest.
prelaze na katoličku vjeru. Svećenici su to shvaćali
Priča se da je preporučivao pravoslavcima da dolaze
kao mogućnost zaštite pravoslavnog puka, a isto su
u crkvu pa su Srbi iz Rašćana bili počeli dolaziti u S 1
tako stanje shvaćali i sami Srbi, kako ćemo poslije
katoličku crkvu u Kongori. Fra Stjepan je, dakako, p
2008.

41
Stratišta
vidjeti. Još teže optužbe na fra Stjepanov račun izno-
si Šefko Lokmić: »Neposredno sa početkom progona
Srba počelo se raditi na njihovom pokrštavanju, u
čemu su najrevnosniji bili među katoličkim sveće-
nicima Naletilić fra Stipan, fra Karlo Grbavac i fra
Mijo Čujić. Tjerali su Srbe da prihvate katoličku vje-
ru. Fra Naletilić je vodio evidenciju članova srpskih
porodica, koji su se svake nedelje morali prijavljivati
u crkvu. Ko to ne bi učinio ustaše su odmah provje-
ravale i hapsile. Naletilić je nosio fratarsku mantiju
i odmah je stavio ustaški znak U, a bio je naoružan
puškom. U grad je dolazio tako opremljen. Vršio je
užasnu pljačku srpskog naroda (npr. za molitvenik
je tražio ovna). Opljačkano je slao na Široki Brijeg«.
Očigledno je da se radi o pretjerivanju i, zapravo,
želji da se na neki način opravda zločinačko ubojstvo
svećenika koji je nastojao zaštititi pravoslavno pu-
čanstvo na području svoje župe. Ako je već bilo tako
kako piše Lokmić, zašto onda nije naveo i okolnosti
otmice, suđenja i ubijanja fra Stjepana Naletilića – o
čemu je Lokmić znao sve jer je i sam sudjelovao u
tome zločinu?
Čini mi se prikladnim ovdje navesti svjedočan-
stvo Srbina Ilije Vulića iz Srđana koji govori o počet-
ku srpske pobune protiv NDH u kolovozu 1941.:
»Domaći neprijatelj je znao da u Rašćanima djeluje
organizovana grupa; da bi sprječio razvoj ustanka
pokušao je da pet najuglednijih srpskih porodica iz
sela prevede na katoličku vjeru, a za uzvrat će im
biti garantovana sloboda. Ovu akciju pokrštavanja
pokušao je da ostvari fra Mijo Čuić zajedno sa Fra-
nom Radošem. Na moju inicijativu privremeno smo
prešli na katoličku vjeru i zato smo bili mirniji i be-
zbjedniji«. Očito je, dakle, da se radi o spašavanju
srpskog življa i da su i svećenici – kao i Vulić! – sma-
trali to samo privremenim rješenjem. Još je zanimlji-
vije da Vulić uopće ne spominje fra Stjepana iako su
se Rašćani nalazili na području kongorske župe, a
poznato je da su doista neki pravoslavci iz Rašćana
neko vrijeme dolazili u katoličku crkvu u Kongori. I
on pokušava skriti partizanski zločin nad nedužnim
čovjekom. Ali istina kad-tad mora izići na vidjelo!
I sam fra Stjepan u svom dopisu provincijalu od
8. veljače 1942. piše kako je »u župi mješanija i pre-
lazi na dnevnom redu«, čime potvrđuje da je bilo
prijelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru u nje-
govoj župi. Da je to ipak bilo samo zbog zaštite pra-
voslavnoga pučanstva, svjedoči i smrtopis objavljen
1944. godine: »Među mnogim žrtvama ovoga kob-
noga rata prva je bila o. fra Stjepan. Za prevratnih
dana veoma se je zauzimao za ugroženo pravoslavno
žiteljstvo, od kojeg je i poginuo«.
S 1
p
2008.
42
)UDQMHYDÏNLL]YRUL
O fra Stjepanovu odvođenju iz župne kuće pro-
čulo se odmah po Hercegovini, istoga dana. Tako je
o tome fra Damjan Rozić saznao na Širokom Brijegu
već 20. svibnja 1942. U Kronici Provincije za 1942.
zabilježeno je da je već 21. svibnja provincijal fra
Krešimir Pandžić »otišao u Duvno radi nesretnog
slučaja O. S. Naletilića«. U istoj se Kronici za župu
Kongoru navodi sljedeće: »Četničko-partizanski od-
metnici, većinom pravoslavci iz mjesta (iz Mandina
sela i Srđana) došli su u noći 19.20. V. 1942. i od-
veli župnika o. fra Stjepana Naletilića sa njegovim
bratom Maricom i Matišom Penavićem, brijačem sa
Lištice. O njima se do danas nije čulo ništa sigurno.
Govori se, da su sva trojica ubijena u mjestu Jeze-
ra na ravanjskom polju«. Dalje se govori o štetama
koje su partizani počinili za vrijeme dok su u ne-
koliko navrata 1942. i 1943. bili zaposjeli područje
župe: »Partizani su organizirali po selima ‘narodno-
oslobodilačke odbore’, koji su se morali brinuti za
prehranu ‘vojske’. I pojedinci su pljačkali, osobito
prigodom povlačenja. Partizani su oduzeli od žu-
pljana 34.339 kg žita, 8.600 kg krumpira, 3.475
kg suha mesa, a odveli 104 vola, 100 konja i 489
ovaca. Druga šteta nije procienjena. Župski stan je
podpuno opljačkan. Osim župnika partizani su ubili
još šest župljana«.
Slično je izviješće i u Kršćanskoj obitelji, svibanj-
lipanj 1942.: »Komunističko-četničke bande napa-
daju i ruše sve što je hrvatsko, a njihova je mržnja
osobito velika prema katoličkim svećenicima i kato-
ličkim župama, jer znadu da su im oni najveća zapre-
ka u njihovu divljanju. Dne 1. svibnja oni su zarobili
i odveli starog dobrog svećenika Don Antu Bakulu,
koga su po pričanju nekih katolika, koji su s njim
bili zarobljeni i spasili se, na najgrozniji način mučili,
a kakova je njegova sudbina do sada se sigurno ne
zna ništa. Dne 21. svibnja zarobili su i odveli O. Fra
Stjepana Naletilića, župnika u Kongori, i brata mu
Marijana Naletilića i Matišu Penavića. Za njihovu se
sudbinu do sada također ne zna ništa. Preporučamo
ih našim čitateljima u pobožne molitve«.
Malo kasnije (8. srpnja 1942.) pisao je provin-
cijal fra Krešimir Pandžić fra Dominiku Mandiću,
hercegovačkom franjevcu, u to vrijeme generalnom
definitoru franjevačkog reda u Rimu, o stanju u Pro-
vinciji. Piše i o odvođenju fra Stjepana Naletilića iz
Kongore: »Za fra Stjepana nisam još nikako mogao
doći do pouzdane vijesti pa me to zabrinjuje. Ras-
pitivao sam se na sve strane. Išli su ljudi, dokle se
moglo doprijeti, rezultata nema. Nadamo se, da će
akcija proti partizana biti pojačana i imati uspjeha«.
Iako je bilo gotovo posve sigurno da je mrtav, fra-

njevačka se uprava s oprezom izjašnjavala o njegovoj
smrti gajeći još pritajenu nadu da bi mogao biti živ,
samo u zarobljeništvu. Tako provincijal piše 22. srp-
nja 1942. u pismu »svim ocima Provincije«, među
ostalim i o tom slučaju: »Za o. fra Stjepana Nale-
tilića ima svaki svećenik čim prije reći po jednu sv.
misu: ako je živ, za njegovo izbavljenje, ako nije živ,
za vječni pokoj. Braća klerici i lajici primit će na istu
nakanu sv. pričest i izmoliti franjevačku krunicu«.
Pa ipak, uprava humačkog samostana u svom dopi-
su provincijalu od 1. rujna 1942. piše: »Uslijed smrti
o. Stjepana Naletilića ostalo je ispražnjeno mjesto
katehete na osnovnoj školi na Humcu kod Trebiža-
ta«. Stoga traže zamjenu za njega. Provincijal je u
svom odgovoru od 8. rujna 1942. ipak još oprezan.
Piše fra Vidu Čuljku: »Da osnovna škola nestankom o.
fra Stjepana Naletilića ne ostane bez stalne nastave
vjeronauka«, neka vjeronaučnu nastavu preuzme fra
Vid. Provincijalat je fra Stjepanovu osmrtnicu svim
samostanima i franjevačkim kućama poslao tek 22.
listopada 1942. Procijenjeno je, dakle, da više nema
nade da bi se on još mogao nalaziti među živima.
Ipak se i nakon toga ponekad stavlja upitnik uz nje-
govu smrt. Tako kongorski župnik fra Damjan Rozić
Zaključak
Za fra Stjepana zapravo nikada nije ni napisana
prava osmrtnica, ili smrtopis, jer tijekom dugog raz-
doblja nije ni bilo sigurno da je mrtav. Stoga na kra-
ju o njegovoj naravi preuzimam samo kratak izvje-
štaj iz Hercegovine franciscane, objavljen u posljednjem
broju toga predratnog službenog glasila Hercego-
vačke franjevačke provincije (1944.): »Fra Stjepan je
bio vedra i otvorena duša, te je lako i prijateljski dje-
lovao na ljude, s kojima je obćio. Zato je k mnogima
imao pristupa, a s mnogima prijateljsko poznanstvo.
Bio je uzto od mlade dobi veoma radišan, gostolju-
biv, podatan, uslužan i susretljiv«. Sve mu to ipak
nije pomoglo da ne bude ubijen upravo od onih za
koje se zauzimao!
Na kraju ovog istraživanja, a na temelju crkve-
nih kao i partizanskih izvora, nema nikakve sumnje
da je fra Stjepan Naletilić, kongorski župnik, ubijen
nakon nekoliko dana zatvora i vjerojatno mučenja.
Uhitili su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. par-
tizani iz Vukovske čete te ga odveli preko planine
Stratišta
piše dopis Provincijalatu 23. travnja 1943., u kojem
obavještava da je »iza pok.? fra Stjepana Naletilića
ostalo 311 sv. misa, á 30 kn nakon što je odveden od
partizana 19. 5. 1942. g. u noći«. Provincijal je tek u
dopisu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu
za bogoštovlje, u Zagrebu, 5. kolovoza 1943. izre-
kao kako više nema nikakve nade da bi on bio živ:
»U noći od 19. na 20. svibnja 1942. došao je čopor
zlikovaca, koji su iz župskog stana u Kongori kotar
Tomislavgrad odveli župnika Fra Stjepana Naletilića
zajedno s njegovim bratom i još jednim rođakom.
Sva pretraživanja i traganja da se odvedeni župnik
pronađe i sazna za njegovu konačnu sudbinu ostali
su uzaludni.(…) Budući da smo izgubili svaku nadu
da će se isti ikada pronaći, na našoj provincijalnoj
sjednici od 3. srpnja 1943. zaključili smo, da ga sma-
tramo mrtvim i da ga brišemo iz Platnog izkaza«.
Za njega nije bilo nade čim su ga partizanski zlikovci
odveli, ali tada se još nije moglo ni zamisliti na što
su sve bili spremni. To će se u punoj mjeri pokazati
tek po završetku rata kada su – od veljače do svib-
nja 1945. – stradali i brojni hercegovački franjevci:
u Hercegovini i na raznim »križnim putevima« od
Bleiburga do Makedonije.
Ljubuše u selo Zanagline. Tu su ga nekoliko dana
držali, a moguće i mučili, te nakon suđenja pred
prijekim sudom, a bez mogućnosti obrane, bez od-
vjetnika i mogućnosti žalbe na presudu, strijeljali s
drugom dvojicom njegovih pratilaca: njegovim bra-
tom Marijanom Naletilićem i prijateljem Matišom
Penavićem, koji su se posve slučajno te noći zatekli u
kongorskoj župnoj kući i s fra Stjepanovim slučajem
nisu imali ama baš nikakve veze. Njihova su tijela
nakon strijeljanja ubačena u provaliju zvanu Suho
jezero. Čini se danas nemogućim njihove kosti pro-
naći i dostojno pokopati. Fra Stjepan je prva od 66
žrtava, hercegovačkih franjevaca, stradalih od parti-
zanskih snaga tijekom Drugoga svjetskog rata. Bilo
mu je tek 35 godina!
fra Robert Jolić
Prilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane,
III, 3, Mostar, 2007., str. 177. – 202.
S 1
p
2008.
43
Svjedočanstva

Partizani su u moju obiteljsku štalu u zaseoku Barbarići u Knešpo-

lju 8. veljače 1945. popodne doveli skupinu civila i fratara. Civila
je bilo 15-ak, a fratara 10-ak. Straža ih je čuvala, nismo im se
Puk i fratri mogli približavati. Tražili su barem malo vode da se napiju. Uspje-
li smo umoliti stražara da to dopusti. Dali smo im mlijeka. Tada
mi je jedan od fratara rekao: »Zbogom«. Kad mi je fra Miljenko
Stojić 13. svibnja 2008. u mojoj obiteljskoj kući u Mostaru poka-
zao plakat s likovima ubijenih fratara, mislim da sam među njima
prepoznala dvojicu zatvorenih iz naše štale. To bi bili: fra Rade
Vukšić, kojemu sam, čini mi se, prvom dala mlijeka da se napije, te
fra Fabijan Paponja. Malo me bunilo što sam poznavala još neke
u štali
fratre koji su tada bili na Širokom Brijegu. Zatvoreni su sutradan
odvedeni u nepoznatom pravcu. Civili su pobijeni u našoj ogradi
koja se zove Dubrava. Petorica naših ljudi morali su kopati jame
za njihovo smaknuće. Sve ih je pobila jedna partizanka. Ubrzo
nakon toga čina pala je granata i nju potpuno raznijela. Od za-
tvorenih u našoj štali ostala je jedna krunica. Nju sam 13. svibnja
2008. predala fra Miljenku Stojiću da se sačuva za buduća poko-
ljenja kao znak vremena u kakvom smo živjeli.
Danica Barbarić

S 1
2008.p

44
 Odjek u umjetnosti
KATEDRALA OD VATRE
Spaljenim širokobriješkim fratrima
POBJEDNICI
Širokobriškim mučenicima
Mi smo kripta i zidovi, krov,
povelja ugrađena u temelje, Bilo je slavno i bilo je raspamećeno,
mramor, zvonici i portal, sudarila se vremena kao noć i dan u zoru.
mi smo svijeće, misno ruho, Ljudi su bježali, djeca plakala, majke kršile ruke,
tijelo i krv, oltar oni su dolazili, bijesni i divlji, besmislom opijeni,
priroda je skamenjeno šutjela i pamtila.
na njemu prinijeta žrtva.
Neki drugi pritegli su svoj bijeli pasić i čekali.
Mi smo orgulje, zvona, Ni mrava nisu zgazili, ni ptici zaustavili pjev,
njihova šutnja usred dana, ovo je njihovo, sa svojim su narodom i svojim Bogom,
jecaj u podne, zašto bi bježali, mogu živjeti jedni pokraj drugih,
katedrala od vatre sazdana vrijeme će pokazati tko ima krivo, a tko pravo,
svima su nam majke od krvi i mesa, očevi isto tako.
koja do neba plamti.
Sve je išlo brzo i jednostavno, kako se poželjeti može,
Mi smo njezine lađe, stupovi, kor, nisu se otimali, imalo se vremena odmoriti, pa i popiti,
kalež, kruh i vino, začeće, samo je nešto u dubini bića zbunjivalo, remetilo pobjedu,
križni put. zar je baš sve ovako moralo ispasti, zar nije bilo druge…?
Njihova je krotkost pekla, tako nesmiljeno pekla,
Mi smo Golgota i raspeće. izliječiti je može samo dobro piće i grube riječi.
»Da, tukli su se s nama, pobijedili smo ih, imamo pravo.«
Krešimir Šego
Godine su prolazile, franjevačka je krv snažila Brig,
pukao je o svemu glas nadaleko, kao i o njihovim mučiteljima.
PO GLAVU DOLAZE Stavljali su ih za uzor, o njima neprestano raspitivali,
one druge su nastojali zaboraviti, izbrisati kao mučan san.
I opusti nam dlgi naše
Svanjivala su nova vremena na dalekom obzorju,
Jakože i mi otpušćajem
nije ih se moglo zaustaviti ni tamnicom, ni metkom,
dlžnikom našim!
širokobriški mučenici ispružili su svoje nevine ruke,
I ne vavedi nas v napast,
prihvatile su ih još nebrojene takve i čvrsto krenuli.
na izbavi nas ot neprijazni!
Sde preklon se glagoljet.
fra Miljenko Stojić
Na blistavoj stranici Misala iz 15.stoljeća

I. II. od potoka djetinjstva,

prijelaza, ora pro nobis.
Pri pozivu ostadosmo s krotkim, Sudilo se po čelima,
odrješitim slovcima. dok vi nastavno živite Za godine ukresane u pamet,
O što nam je, što nam je pritom, jer snivaste s pridošlima. ne i led s kojim patke pokreću hti-
meni, tebi otprve spoznati? Nasljedujete i uza žicu, jenje.
na križu, gurnutu od oltara. Ti hvataš misao, sjeckanu povijest,
Glava je prvina. O njoj su počeli nadalje još dublju, ražarenu.
zboriti urotnici, nasamo. Po obraz su došli!
Pogledali su s brda istočnih, Što vam postelja kazuje, Spomenak na 60. obljetnicu
ukraj tjedna, pri ponestalu danu, onaj brojni bolesnik, stradanja 66 fratara po hercegovačkom
groznici, u veljači gubilište. hladni svrtak rijeke, reljefu,
posestra za smrt vezanih ruku uz hram svetih Petra i Pavla u
O glavi! O njoj su računali, i sputanih nogu. Mostaru, na veljačni dan
kao kljun koji odbija sebi led, i podjedno dolazećih veljača
koliko oštricama treba. Bijahu glave i nastaviše se S 1
Ovdje smo, pod kožom očuvani, u licu mom, onome hodu. Antun Lučić 2008. p
zasad poput subote stvaranja. Svjetlo dano u postotcima,

45
Iz vicepostulature
DEKRET DE NON CULTU
Da bi se postupak za proglašava-
nje nekog blaženim i svetim uspješno
priveo kraju, potrebno se pridržavati
papinskog naputka o nedopustivosti
njegova javnog štovanja prije nego
što to sama Crkva zaključi. Nepri-
državanje ovog naputka za sobom
povlači prekid postupka proglašenja
blaženim i svetim i nemogućnost
njegova ponovnog nastavka. Iz cr-
kvenih dokumenata i stručne litera-
ture prikupili smo sržne rečenice.
Prema crkvenom Zakonu »do-
pušteno je javnim štovanjem častiti
samo one Božje sluge koji su vlašću
Crkve uneseni u popis svetaca ili bla-
ženika« (kan. 1187). To pak znači da
se javno štovanje ne može iskazivati
sluzi Božjemu koji još nije proglašen
blaženim. U konkretnom vjerskom
životu to znači da se posmrtne ostat-
ke sluge Božjega ne smije pokapati
ispod oltara, da se njegove slike ne
smiju izlagati u crkvama i kapelica-
ma, da mu se ne smiju posvećivati
crkve ili kapelice, da ga se ne smije
slikati s oznakama (aureolom, kru-
nom) koje su vlastite svecima, da se
ne smiju njegovi ostatci čuvati među
moćima svetaca itd. S druge strane,
dopušteno je na njegov grob stavljati
ono što se općenito stavlja na gro-
bove pokojnika (svijeće, cvijeće...).
PRIPOMOĆ U PRIKUPLJANJU GRAĐE
Vicepostulatura nastoji priku-
piti što više građe glede pobijenih
hercegovačkih franjevaca krajem i
u poraću II. svj. rata. Dobrodošla
nam je svaka pa i najmanja poje-
dinost. Evo nekoliko korisnih ra-
zjašnjenja.
Svjedoci. Najprije su nam po-
trebni svjedoci o zadnjim trenutci-
ma pobijene braće, kao i svjedoci o
mržnji prema vjeri njihovih uboji-
S 1 ca ili nalogodavatelja. Potrebni su
2008. p nam i svjedoci o njihovu životu i
46
Dopušteno je također širiti njegove
fotografije s prikladnom molitvom
kojom će se vjernici privatno moliti
za njegovu beatifikaciju ili za kakvu
posebnu milost.
Prema tome, dopušteno je privat-
no štovanje sluge Božjega, ali javno
nije dopušteno. Stoga crkveni zakon
traži (Normae, 28a), pozivajući se na
odluku Urbana VIII. iz 1625., da se
tijekom postupka kanonizacije usta-
novi da javnoga štovanja sluge Bož-
jega nije bilo i da ga nema. To se čini
tako da biskup ili delegirani sudac
posjeti grob sluge Božjega, prostorije
u kojima je živio i druga mjesta, ako
radu. Svjedoci trebaju biti iz prve
(vidjeli su) ili druge ruke (čuli su
od nekoga tko je vidio). Ostala
svjedočenja mogu samo poslužiti
kao putokaz u istraživanju.
Pisana i druga građa. U ra-
znim pismohranama sačuvana su
svjedočanstva iz ovog vremena. I
za njih vrijede pravila gore rečena.
Pronađe se i poneka fotografija,
ne rijetko i u privatnom vlasniš-
tvu. Ostali su i poneki predmeti
iz trenutka njihova mučeništva ili
Vatikan, crkva sv. Petra
ih ima, gdje bi netko mogao iska-
zivati znakove javnoga štovanja, te
uvjerivši se da takva štovanja nema,
izda dekret de non cultu.
»Zabranjuju se u crkvama bilo
kakve svečanosti ili pohvalni govori
o slugama Božjim, kojih je svetost
života još uvijek podvrgnuta zakoni-
tom ispitivanju. Ali, i izvan crkve tre-
ba se suzdržavati od onih čina kojima
bi se vjernici mogli navesti na krivo
mišljenje kao da ispitivanje koje je
obavio biskup o životu i krjepostima
ili o mučeništvu sluge Božjega sigur-
no vodi budućoj kanonizaciji dotič-
nog sluge Božjega« (Normae, 36).
iz njihova života.
Čuda, uslišanja, milosti... Već
od prvog trenutka pogubljenja
puk Božji uticao se zagovoru naše
pobijene braće. Moguća su pone-
ka čudesa, uslišanja milosti.
Ako nam na bilo koji gore
opisani način možete pripomoći,
bit ćemo vam vrlo zahvalni. U
zaglavlju glasila doneseni su svi
potrebni podatci kako nam se
možete javiti.
 Izdavaštvo / Darovatelji
TRAGOM UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRATARA

U veljači 2007. iz tiska je izišla knjiga Tragom ubi-

jenih hercegovačkih fratara. Ekshumacija u Zagvozdu
i identifikacija. Priredio ju je fra Ante Marić. Naklad-
nik joj je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika
Hercegovačke franjevačke provincije. Tiskana je u
Franjevačkoj tiskari FRAM-ZIRAL u Mostaru.
Knjiga se, po cijeni od 29 KM, može nabaviti kod
FRAM-ZIRAL-a (www.fram.ba) na sljedeći način: tel./
faks: (036) 351-281; e-pošta: fram@fram.ba. Tako-
đer se može nabaviti u Vicepostulaturi.

PLAKAT
Preko Vicepostulature
može se nabaviti veliki
plakat naše ubijene braće,
prikladan za velike pro-
storije (98 x 68 cm), ili
manji, prikladan za sobe i
urede (48x33 cm).

DAROVATELJI

Kroz proteklo vrijeme novčano su

potpomogli rad Vicepostulature:

fra Častimir Majić 100 USD

fra Josip Nenad Galić 100 USD

Najljepša hvala darovateljima i svi-

ma onima koji se mole da naša po-
gubljena braća što prije dospiju na
oltar kao mučenici. S 1
2008. p

47
Podsjetnik

General franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo na pokopu trojice identificirane
braće ubijene u Zagvozdu, Široki Brijeg, 9. listopada 2007.
S 1
p
2008.

48