8.

Vjera i prosvjetiteljstvo

Izrekli smo filozofska nacela vjere: Bog jest; postoji bezuvjetni za-
htjev; eovjekje konacan i nedovrsiv; covjek mofe zivjeti pod Bozjim
vodstvom; realnost svijeta ima iScezavajuce opstojanje izmedu Boga
i egzistencije. Tih se pet stavova medusobno osnafoje i unapreduje.
Ali svaki ima svoj vlastiti izvor u temeljnom iskustvu egzistencije.
Nijedno od tih pet nacela ne moze se dokazati kao neko konac-
no znanje o predmetima u svijetu. Njihova se istinitost moze samo
"pokazati" svracanjem pozomosti iii "osvijetliti" izvodenjem misli
iii "prizvati u sjecanje" apelom . Ona nisu valjana kao priznanje, vec
unatoc snazi svoje uvjerljivosti ostaju u kolebljivosti onoga sto se
ne zna. Ja ih ne slijedim tako sto se vjerom pokoravam nekom auto-
riteta, vec tako sto sa samim svojim bicem ne mogu izbjeci njihovu
istinitost.
Postoji zazor od glatkoga izricanja stavova. Oni se prebrzo treti-
raju poput znanja i time su izgubili svoj smisao. Oni se kao priznanje
olako postavljaju na mjesto zbiljnosti. Oni doduse fole biti priopceni
kako bi se ljudi razumjeli u njima, kako bi se osvjedocili u komuni-
kaciji, kako bi se probudili tamo gdje to zeli bitak koji dolazi u su-
sret. Ali zbogjednoznacnosti iskaza oni zavode na prividno znanje.
Iskazivanju pripada rasprava. Jer tamo gdje mislimo odmah po-
stoji dvostruka mogucnost: ono istinito mofemo pogoditi iii pro-
masiti. Stoga je sa svim pozitivnim iskazima povezana obrana od
zablude, pored uredene zgrade misljenoga dogada se izvrtanje. Ra-
zvojni prikaz onog pozitivnog mora stoga biti profot negativnim
sudovima, razgranieavanjem i obranom . Ali sve dok se filozofira,
ta borba u raspravi nije borba za vlast, vec borba kao put osvjetlja-
vanja u upitnosti, borba za jasnocu istinitoga, u kojoj se sva oruda
intelekta stavljaju na raspolaganje protivniku jednako kao i izrazu
vlastite vjere.
Do izravnoga iskaza dolazim u filozofiranju u kojemu se upravo
pita. Postoji Ii Bog? Postoji Li bezuvjetni zahtjev u opstojanju? Je Li
eovjek nedovrsiv? Postoji Ii Bozje vodstvo? Je Li svjetobitak nestalan
i iscezavajuci? Na odgovor bivam prisiljen kada nasuprot stoje iskazi
nevjere koji recimo glase:

57
Prvo: Ne postoji nikakav Bog, jer postoji samo realnost i pravila
njezina dogadanja; svijet je Bog.
Drugo: Ne postoji nista bezuvjetno jer su zahtjevi koje slijedim na-
stali i mijenjaju se. Oni su uvjetovani navikom, vjezbom, preda-
jom, poslu5nos6u; sve je pod uvjetima sve do u beskonacnost.
Trece: Ne postoji dovrsen eovjek, jer eovjek mo:Ze biti uspjelo bice
jednako kao i zivotinja; njega se mo:Ze odgajati. Ne postoji nika-
kva nacelna nedovrsenost, nikakva temeljna eovjekova krhkost.
Covjek nije nikakav medubitak, nego je gotov i cjelovit. On je
vjerojatno prolazan poput svega u svijetu, ali je samoutemeljen,
samostalan, sebi dostatan u svojemu svijetu.
Cetvrto: Ne postoji nikakvo vodstvo Bogom; to je vodstvo iluzija i
samoobmana. Covjek ima snagu da slijedi samoga sebe i mo:Ze
se pouzdati u vlastitu snagu.
Peto: Svijet je sve, njegova je realnost jedina i prava zbiljnost. Bu-
duci da ne postoji nikakva transcendencija, u svijetu je doduse
sve prolazno, ali je sam svijet apsolutan, vjecno neiscezavajuci,
nije nikakav nestalni prijelazni bitak.
Nasuprot takvim iskazima nevjere filozofska je zadaca dvostruka:
pojmiti njezino porijeklo i razjasniti smisao istine vjere.

Nevjera vazi kao posljedica prosvjetiteljstva. Ali sto je prosvjeti-

teljstvo?
Zahtjevi se prosvjetiteljstva usmjeravaju protiv sljepila neupit-
noga smatranja necega istinitim; protiv radnji koje ne mogu postici
ono sto :Zele - poput magijskih radnji - buduci da pocivaju na ocito
pogresnim pretpostavkama; protiv zabrane neogranicenoga propiti-
vanja i istrazivanja; protiv naslijedenih predrasuda. Prosvjetiteljstvo
zahtijeva neograniceni napor oko uvida i kriticku svijest o vrsti i
granici svakoga uvida.
Covjek zahtijeva da muse razjasni ono sto misli, hoce i cirri. On
hoce sam misliti. On hoce razumski shvatiti i sto je vise moguce
imati dokazanim ono sto je istinito. On zahtijeva nadovezivanje na
nacelno svakome pristupacna iskustva. On trazi put k izvoru uvida
umjesto da ga prihva6a kao gotov rezultat. On zeli uvidjeti u ko-
jem smislu vazi neki dokaz i na kojim granicama razum dozivljava
neuspjeh. Obrazlo:Zenje bi htio dobiti i za ono sto na koncu mora
kao neobrazlozive pretpostavke uciniti temeljem svojega zivota: za
autoritet koji slijedi, za strahopostovanje koje osjeca, za respekt koji
58
iskazuje misli i djelu velikih ljudi, za povjerenje koje poklanja onom,
bilo vremenski ograniceno i u toj situaciji bilo uopce nepojmljenom i
nepojmljivom. I u poslu5nosti on zeli znati zasto je poslusan. Sve sto
smatra istinitim i cini kao ispravno on bez iznimke stavlja pod uvjet
da pri tomu i sam iznutra mofe biti prisutan. On je pri tomu prisutan
samo ukoliko njegovo odobravanje dobiva potvrdu u njegovu samo-
uvjerenju. Ukratko: prosvjetiteljstvo je - receno Kantovim rijecima
- "eovjekovo polafenje od njegove samoskrivljene nezrelosti". Ono
se treba prihvatiti kao put kojim eovjek dolazi do samoga sebe.

Ali se zahtjevi prosvjetiteljstva lako razumiju krivo, tako da je smi-

sao prosvjetiteljstva dvoznacan. Ono mofe biti istinito i lazno pro-
svjetiteljstvo. I stogaje borba protiv prosvjetiteljstva sa svoje strane
dvoznacna. Ta se borba - s pravom - mofe voditi protiv lafooga
iii - nepravedno - protiv istinskoga prosvjetiteljstva. To se dvoje
cesto spaja u jedno.
U borbi protiv prosvjetiteljstva kafe se: ono razara predaju na
kojoj pociva cjelokupni zivot; ono ukida vjeru i vodi nihilizmu;
svakom eovjeku daje slobodu njegove samovolje te stoga postaje
uzrocnikom nereda i anarhije; svakoga covjeka cini nesretnim zato
sto ga cini bestemeljnim.
Ti se prigovori odnose na lafoo prosvjetiteljstvo koje ni samo
viSe ne razumije smisao pravoga prosvjetiteljstva. Laino prosvjeti-
teljstvo smatra da se svako znanje, htijenje i cin mofe utemeljiti na
Cistome razumu (umjesto da se razum koristi samo kao nezaobila-
zni put osvjetljavanja onoga sto mu se mora dati); ono apsolutizi-
ra uvijek partikularne razumske spoznaje (umjesto da ih smisleno
primjenjuje u njima pripadnome podrucju); ono zavodi pojedinca
na zahtjev da moZe znati jedino za sebe te da mofe djelovati jedino
na temelju svojega znanja, kao da bi pojedinac bio sve (umjesto da
se temelji na zivoj povezanosti znanja koje se u zajednici dovodi u
pitanje i unapreduje); njemu nedostaje smisao za iznimku i autoritet
na koje se skupa mora orijentirati cjelokupni ljudski zivot. Ukratko,
ono feli eovjeka zasnovati na njemu samome tako da on razumskim
uvidom mofe postici sve sto je istinito i za njega bitno. Ono zeli
samo znati, a ne vjerovati.
lstinsko prosvjetiteljstvo, nasuprot tomu, pokazuje doduse mis-
ljenju i mogucnosti propitivanja nenamjemo - ne izvana niti putem
prisile - granicu, ali je svjesno granice. Jer ono razja5njava ne samo
59
ono sto do tada nije bilo propitano, predrasude i navodne samorazu-
mljivosti, nego i samo sebe. Ono ne brce putove razuma sa sadrfa-
jima eovjekova bitka. Oni se prosvjetiteljstvu pokazuju doduse kao
oni koji se mogu osvijetliti umno vodenim razumom, ali se ne mogu
temeljiti na razumu.

Osvmimo se na neke posebne napade na prosvjetiteljstvo. Njemu se

prigovara da predstavlja samovolju eovjeka koji bi htio samome sebi
zahvaljivati ono sto mu se daruje samo miloscu.
Taj prigovor previda da Bog ne govori kroz zapovijedi i objave
drugih ljudi, nego u samobitku eovjeka kroz njegovu slobodu, ne
izvana, nego iznutra. Podcijeni Ii se ta sloboda koju je stvorio Bog i
koja se odnosi na Boga, tada se upravo podcjenjuje ono putem cega
se Bog indirektno navijesta. Suzbijanjem te slobode, tom borbom
protiv prosvjetiteljstva doista nastaje ustanak protiv samoga Boga u
korist navodno bofanskih sadrfaja vjere, naredbi i zapovijedi koje je
izmislio covjek, u korist poredaka i nacina djelovanja koje je uspo-
stavio eovjek, u kojima se kao kod svih ljudskih stvari nerazdvojno
prozimaju ludost i mudrost. Kada se izmaknu propitivanju, oni time
zahtijevaju napustanje ljudske zadace. Jer odbacivanje prosvjetitelj-
stva jest poput izdaje eovjeka.
Glavni je moment prosvjetiteljstva znanost i to bezpretpostavna
znanost, to znaci znanost koja u svojemu propitivanju i istrazivanju
nije ogranicena nikakvim prethodno utvrdenim ciljevima i istinama,
osim cudorednih ogranicenja koja recimo protiv eksperimenata na
eovjeku proistjecu iz zahtjeva humanosti.
Cuo se povik: Znanost unistava vjeru. Grcka se znanost jos mo-
gla ugraditi u vjeru i bi la je korisna za njezino osvjetljavanje. Ali je
modema znanost naprosto rusevna. Onaje samo historijski fenomen
kobne svjetske krize. Njezin kraj treba ocekivati i svim silama ubr-
zati. Sumnja se u istinu koja je zauvijek jasna u njoj. Porice se eo-
vjekovo dostojanstvo koje danas nije vise moguce bez znanstvenoga
stava. Prosvjetiteljstvu se suprotstavlja i ono se vidi samo u povrfoo-
sti razuma, ne u sirini uma. Suprotstavlja se liberalizmu, vidi se samo
njegova ukocenost u dopustanju napredovanja i u izvanjskoj vjeri u
napredak, a ne vidi se duboka snaga liberalnosti. Suprotstavlja se
tolerantnosti kao bezdusnoj ravnodusnosti nevjernika, a ne vidi se
univerzalna ljudska spremnost za komunikaciju. Ukratko, odbacuje
se nas temelj ljudskoga dostojanstva, sposobnosti spoznavanja, slo-
boda, i savjetuje se duhovno samoubojstvo filozofske egzistencije.
60
 Nasuprot tomu sigumi smo: Ne postoji vise nikakva istinolju-
bivost, nikakav um i nikakvo ljudsko dostojanstvo bez ciste znan-
stvenosti ukoliko je ona za eovjeka moguea posredstvom predaje i
situacije. Izgubi Ii se znanost, tada nastaju pomracenja, polutama,
nejasno blagotvomi osjeeaji i fanaticne odluke u vlastitom foljenom
sljepilu. Podifo se ograde, eovjeka se odvodi u nove zatvore.

Zasto borbe protiv prosvjetiteljstva?

One nerijetko izviru iz tefoje za apsurdom, iz poslusnosti lju-
dima u koje se vjeruje kao u Bozje glasnogovornike. One izviru iz
strasti prema noci koja vise ne slijedi zakon dana, nego u dozivljenoj
bestemeljnosti bez temelja izgraduje navodno spasonosni prividni
poredak. Postoji poriv nevjernistva koji hoce vjera i hrabri se njime.
A ljudi smatraju dace volju za moci umanjiti tako sto vise slijepom
poslufaoscu slijede autoritet koji postaje sredstvom te moci.
Ukoliko pritom slijedi pozivanje na Krista i Novi zavjet, utoliko
se to cini s pravom samo u odnosu na mnoge tisucljetne crkvene i
teoloske pojave, nepravedno ukoliko se misli na izvor i istinu same
biblijske religije. Oni su zivi u pravome prosvjetiteljstvu, njih osvjet-
ljava filozofija koja mozda sudjeluje u omogueavanju cuvanja tih
sadrfaja za fovjecanstvo u novom tehnickom svijetu.
Ali da se napadi na prosvjetiteljstvo uvijek iznova cine smisle-
nim, to poCiva na iskrivljivanjima prosvjetiteljstva, na koje je napad
doista opravdan. Iskrivljivanja su moguca zbog tezine zadace. S pro-
svjetiteljstvom ruku pod ruku ide doduse entuzijazam eovjeka koji
postaje slobodan i koji se zbog svoje slobode osjeea otvorenijim za
bozanstvo, entuzijazam koji ponavlja svaki novoodrastajuci eovjek.
Ali tada prosvjetiteljstvo mofo ubrzo postati tesko nosivim zahtje-
vom. Jer Bog se iz slobode niposto ne slufajednoznacno, vec samo
u tijeku dozivotnoga nastojanja u trenucima u kojima se eovjeku
daruje to sto on sam nikada ne bi mogao zamisliti. Covjek ne moze
uvijek nositi teret kritickoga neznanja pukom spremnoscu za slufa-
nje u danome trenutku. On bi htio odredeno znati ono posljednje.
Nakon sto je odbacio vjeru on se prepusta razumskom misljenju
kao takvom, od kojega ocekuje lafuu izvjesnost u onome o cemu se
presudno radi u zivotu. Buduci da to misljenje ipak ne mofo postici,
ispunjenje zahtjeva mofo uspjeti samo obmanama: Ono konacno
odredeno, jednom ovo, drugi put ono, u beskonaenoj visestrukosti,
apsolutizira se u cjelinu. Doticna forma misljenja smatra se spo-
61
znavanjem naprosto. Gu bi se kontinuitet stalnoga sebeprovjeravanja
koji se prevladava konaenom prividnom izvjesnoscu. Proizvoljno
mnijenje prema slueaju i situaciji istice zahtjev za istinitoscu, ali u
prividnoj jasnoci postaje naprotiv novim sljepilom. Buduci da takvo
prosvjetiteljstvo tvrdi da se sve moze znati i misliti na temelju vla-
stitoga uvida, u njemu doista lezi samovolja. Taj nemoguci zahtjev
ono ozbiljuje polovicnim i neobuzdanim misljenjem.
Protiv svih tih iskrivljivanja ne pomafo ukidanje misljenja, vec
samo ozbiljenje misljenja sa svim njegovim mogucnostima, s nje-
govom kritickom granicnom svijescu i s njegovim valjanim ispu-
njenjima koja izdrfavaju u sklopu spoznavanja. Samo oblikovanje
misljenja, koje se vrsi samoodgajanjem cijeloga eovjeka, sprjeeava
da proizvoljno misljenje postane otrovom, ajasno6a prosvjetiteljstva
ubitacnom atmosferom.

Upravo najCiscem prosvjetiteljstvu postaje jasna nezaobilaznost vje-

re. Pet nacela filozofske vjere ne mofo se dokazati poput znanstvenih
teza. Nije moguce racionalno iznuditi vjeru, uopce je nije moguce
iznuditi znanos6u kao ni filozofijom.
Zabludaje lafooga prosvjetiteljstva da bi razumjedino iz samoga
sebe mogao spoznati istinu i bitak. Razum je upucen na drugo. Kao
znanstvena spoznaja on je upucen na zor u iskustvu. Kao filozofija
on je upucen na sadrfaje vjere.
Razum po svemu sudeci mofo u misljenju predoeavati, procisca-
vati, razvijati, ali njemu mora biti dano ono sto njegovom mnijenju
daje predmetno znacenje, njegovom misljenju ispunjenje, njegovu
cinu smisao, a njegovu filozofiranju bivstveni sadrfaj.
Na kraju se ne mofo previdjeti otkuda dolaze te pretpostavke na
koje misljenje ostaje upuceno. One su ukorijenjene u obuhvatnome
od kojega zivimo. Izostaje Ii u nama snaga obuhvatnoga, tada smo
skloni vrsenju onih pet poricanja od strane nase nevjere.
Pretpostavke zomih iskustava dolaze izvanjski opipljivo iz svi-
jeta, a pretpostavke vjere iz povijesne predaje. U tom izvanjskom
obliku pretpostavke su samo niti vodilje na kojima se tek treba <loci
do pravih pretpostavki. Jer te izvanjske pretpostavke jos podlijefo
stalnoj provjeri i to ne putem razuma kao suca koji bi sam od sebe
znao sto je istinito, vec putem razuma kao sredstva: razum provje-
rava iskustva na drugome iskustvu; on provjerava i tradiranu vjeru
na tradiranoj vjeri te time i cjelokupnu predaju provjerava na probu-
62
denosti sadrfaj!i iz izvora vlastitoga samobitka. U znanostima se za
iskustvo stvaraju nufoi zorovi koje ne mofo izbjeci nitko tko koraca
navedenim putovima; razumijevajucim posadasnjivanjm predaje u
filozofiji se omogueava posvjescivanje vjere.
Ali obrana od nevjere nije moguea njezinim izravnim prevla-
davanjem, nego je moguca samo obrana od pokazivih pogresnih
racionalnih zahtjeva navodnoga znanja i od pogresno oCitovanih
racionaliziranih zahtjeva vjere.
Zabluda u iskazu filozofskih stavova o vjeri zapocinje tamo gdje
se oni uzimaju kao priopcenje nekoga sadrfaja. Jer u smislu svakoga
od tih stavova ne lezi neki apsolutni predmet, vec signum besko-
nacnosti koja postaje konkretnom. Tamo gdje je ta beskonacnost
prisutna u vjeri, tu je beskrajnost svjetobitka postala viseznacnom
pojavom toga temelja.
Izrice Ii onaj tko filozofira one stavove vjere, tada je to poput is-
povijesti. Filozofne treba iskoristavati svoje neznanje kako bi izbje-
gao svaki odgovor. Once doduse filozofski ostati pazljiv i ponavljati:
jato ne mam; ja takoder ne mam da Ii vjerujem; ali mi se smislenom
Cini takva vjera, izrecena u takvim nacelima, i folim se usuditi vjero-
vati tako i imati snage zivjeti po tomu. Stoga ce u filozofiranju uvijek
biti napetosti izmedu prividne neodlucnosti kolebljivoga iskazivanja
i zbiljnosti odlucnoga osobnog ponasanja.

63
 9. Povijest covjeeanstva 1

Za nase samoosvjedocenje nema bitnije realnosti od povijesti. Ona

nam pokazuje najsiri horizont eovjecanstva, prufa nam sadrfaje iz
predaje koji utemeljuju nas zivot, pokazuje nam mjerila za ono sa-
dafaje, oslobada nas nesvjesne vezanosti za vlastito doba, uci nas
promatrati eovjeka u njegovim najvisim mogucnostima i u njegovim
neprolaznim tvorevinama.
Svoje slobodno vrijeme ne mofomo iskoristiti bolje nego tako
da se upoznamo i ostanemo upoznati s krasotama iz proslosti i da
vidimo nesreeu zbog koje je sve propalo. To sto danas dozivljavamo
bolje razumijemo u zrcalu povijesti. Ono sto povijest prenosi postaje
nam zivo iz nasega vlastitoga doba. Nas zivot napreduje u medusob-
nom osvjetljavanju proslosti i sadasnjosti.
Samo u blizini, uz zivo zrenje, uz okrenutost pojedinacnom, po-
vijest nas se zbilja tice. Filozofirajuci, mi se bavimo nekim razma-
tranjima koja ostaju apstraktna.

Svjetska povijest moze izgledati poput kaosa slueajnih dogadaja.

Ona se u cjelini cini zbrkom poput vrtloga poplave. To ide sve dalje,
odjedne zbrke do druge, odjedne nesrece do druge, s kratkim svije-
tlim trenucima srece, s otocima koji za trenutak bivaju postedeni od
struje, sve dok ne budu zapljusnuti, sve u svemu - receno jednom
slikom Maxa Webera - to je ulica po kojoj davao lijepi unistene
vrijednosti.
Za spoznaju se svakako pokazuju povezanosti dogadanja, pa tako
i pojedinacne kauzalne veze, recimo posljedice tehnickih izuma za
nacin rada, nacina rada za strukturu drustva, osvajanjl!. za raslojava-
nja naroda, ratne tehnike za vojne organizacije i tih vojnih organiza-
cija za izgradnju drzave i tako dalje u beskonaenost. Povrh kauzalnih
veza pokazuju se izvjesni totalni aspekti, recimo u odrfavanju du-
hovnoga stila kroz niz generacija, kao doba kulture koja proizlaze
jedno iz drugoga, kao velika zaokruzena kulturna tijela u svojemu
razvoju. Spengler i njegovi sljedbenici smatrali su da takve kulture
nicu iz mase puko zivotarecega eovjeeanstva, u neku ruku poput

' U ovorn su predavanju dijelorn koriSteni rnoji izvodi iz knjige 0 i=voru i ci/ju
povijesti (Vom Ursprung und Ziel der Geschichte).
64
biljaka iz tla koje cvjetaju i venu, u neogranicenom broju - Spengler
je do sada nabrojao osam, Toynbee dvadeset i jednu - i to tako da se
one medusobno malo iii nikako ne doticu.
Tako gledano, povijest nema nikakva smisla, nikakvajedinstva i
nikakve strukture nego samo u nesagledivo brojnim kauzalnim ve-
zama i u morfoloskim tvorevinama kakve se javljaju u prirodnom
dogadanju, samo sto se one u povijesti mogu mnogo manje egzaktno
ustvrditi.
No povijest filozofije znaci traganje za takvim smislom, takvim
jedinstvom, za strukturom svjetske povijesti. Ona se mofo ticati sa-
mo eovjeeanstva u cjelini.
Skicirajmo shemu svjetske povijesti:
Ljudi SU zivjeli vec stotinama tisuea godina; to je dokazano pro-
nalascima kostiju u vremenski utvrdivim geoloskim slojevima. Vee
prije desetak tisuea godina zivjeli su nama anatomski potpuno slicni
ljudi, postoje ostaci oruda, cak i slika. Tek od prije pet-sest tisuca
godina imamo dokumentiranu povezanu povijest.
Povijest ima cetiri duboka prijeloma:
Prvo: Moze se otkriti samo prvi veliki korak nastankajezik1l, izu-
ma oruda, paljenja i upotrebe vatre. To je prometejsko doba, temelj
cjelokupne povijesti, zahvaljujuci kojemu je covjek tek postao eo-
vjekom nasuprot nama nezamislivom, puko bioloskom eovjekovom
bitku. Mi ne znamo kada je to bi lo, na koliko se duga vremenska
razdoblja dijele ti pojedinacni koraci. To doba mora lefati vrlo da-
leko iza nas i sadrfavati raznovrsnost dokumentiranoga povijesnog
vremena koje je gotovo zanemarivo u odnosu na njega.
Drugo: Izmedu 5000. i 3000. pr. Kr. nastale su stare visoke kul-
ture u Egiptu, Mezopotamiji, na Indu, nesto kasnije na Huang Hou
u Kini. To su mali svijetli otoci u sirokoj masi covjeeanstva koje je
vec naseljavalo citav planet.
Trece: Oko 500 godina pr. Kr. - od 800. do 200. - uslijedilo je
duhovno utemeljenje eovjeeanstva, kojim se ono i danas hrani, i to
istovremeno i neovisno u Kini, Indiji, Perziji, Palestini i Grckoj.
Cetvrto: Od tada je uslijedio samo jedan jedini, sasvim novi,
duhovno i materijalno presudan dogadaj koji jednak po rangu ima
svjetsko-povijesni utjecaj: znanstveno-tehnicko doba, pripremljeno
u Europi krajem srednjega vijeka, duhovno konstituirano u seda-
mnaestom stoljecu, siroko se razgranavajuci krajem osamnaestoga
stoljeca, s prebrzim razvojem tek od prije nekoliko desetljeea.
65
 Bacamo pogled na treci prijelom, oko 500. pr. Kr. Hegelje rekao:
"Cjelokupna povijest vodi prema Kristu i dolazi od njega. Pojava
Sina Bozjegajest osovina svjetske povijesti." Za tu krseansku struk-
turu svjetske povijesti svakodnevnu potvrdu predstavlja nase racu-
nanje vremena. Nedostatak je sto takav nazor o svjetskoj povijesti
moze vaZiti samo za vjemike krseane. Ali ni na Zapadu krseanin nije
svoje empirijsko shvaeanje povijesti vezao za tu vjeru. Sveta povi-
jest razdvojila se za krseanina kao smisaono razlicita od profane.
Osovina svjetske povijesti, ako je ima, mogla bi se naci samo za
profanu povijest i tu empirijski samo kao cinjenicno stanje koje kao
takvo mofo biti vazece za sve ljude, pa i za krseane. Ono bi moralo
biti uvjerljivo za Zapad, Aziju i za sve ljude bez mjerila nekoga
odredenog vjerskog sadrfaja. Za sve bi narode nastao jedan zajed-
nicki okvir povijesnoga samorazumijevanja. Cini se da ta osovina
svjetske povijesti sada lezi u duhovnome procesu koji se dogadao
izmedu 800. i 200. pr. Kr. Nastao je eovjek s kojim do danas zivimo.
Nazovimo to vrijeme ukratko "osovinsko vrijeme".
U tom se vremenu zgusnjava ono sto je izvanredno. U Kini su
zivjeli Konfucije i Lao Zi, nastali su svi pravci kineske filozofije, mi-
slili su Mo Di, Zhuang Zi, Lie Zi i nebrojeni drugi; u lndiji su nastale
Upani5ade, zivio je Buddha, razvijene su sve filozofske mogucnosti,
sve do skepse i materijalizma, sofistike i nihilizma, kao u Kini; u
Iranu je Zaratustra naueavao naprednu sliku svijeta borbe izmedu
dobra i zla; u Palestini su se pojavili proroci, od Ilije preko Izaije i
Jeremije sve do Deuteroizaije; Grcka je ugledala Homera, filozofe
Parmenida, Heraklita i Platona, tragicare, Tukidida i Arhimeda. Sve
sto je samo nagovijesteno tim imenima nastalo je u tih nekoliko
stoljeca priblifoo istovremeno u Kini, Indiji i na Zapadu, a da oni
nisu ni znali jedni za druge.
Novina toga doba svugdje je ta da covjek postaje svjestan bitka u
cjelini, samoga sebe i svojih granica. On iskusava strahotu svijeta i
svoju vlastitu nemoc. Postavlja radikalna pitanja, pred ponorom tezi
k oslobodenju i izbavljenju. Svjesno prihvaeajuci svoje granice, on
postavlja sebi najvise ciljeve. Bezuvjetnost iskusava u dubini samo-
bitka i u jasnoci transcendencije.
Isprobane su proturjecne mogucnosti. Rasprava, stvaranje strana,
duhovni raskol, sto se nacelno ipak odnosilo jedno na drugo, omogu-
cilo je nastanak nemira i kretanja sve do ruba duhovnoga kaosa.
U tom su dobu oblikovane temeljne kategorije u kojima do danas
mislimo i stvorene svjetske religije po kojima ljudi do danas zive.
66
 Tim su procesom u pitanje dovedeni do tada nesvjesno vaieci
nazori, obieaji i stanja. Sve se uskovitlalo.
Mitsko je doba doslo do kraja u svom miru i samorazumljivosti.
Zapocela je borba s mitom na temelju racionalnosti i realnoga isku-
stva, borba za transcendenciju jednoga Boga protiv demona, borba
protiv lafoih bogova na temelju eticke pobune. Mitovi su preobli-
kovani, zahvaceni novom dubinom, u trenutku kada je bio razoren
mit u cjelini.
Covjek vise nije zatvoren u sebe. On je samome sebi neizvjestan
i time otvoren za nove, bezgranicne moguenosti .
Po prvi su se put pojavili filozofi . Ljudi su se usudili kao poje-
dinci oslanjati na same sebe. Doseljenici i putujuci mislitelji u Kini,
askete u Indiji, filozofi u Grckoj, proroci u Izraelu ptipadaju skupa,
ma koliko da su medusobno razliciti po vjeri , ponasanju, unutarnjoj
nastrojenosti . Covjekje pozelio iznutra se suprotstaviti cijelom svi-
jetu. U sebi je otkrio izvor iz kojega se uzdiie iznad samoga sebe i
svijeta.
Tada se postalo svjesnim povijesti. Ono izvanredno zapocinje, ali
se osjeea i znade: prethodilaje beskonacna proslost. Vee na pocetku
toga budenja navlastito ljudskoga duha fovjekje nosen sjecanjem,
ima svijest o zakasnjelosti, zapravo svijest o zapalosti.
Tijek dogadaja ieli se planski uzeti u ruke, ponovno se iele uspo-
staviti iii po prvi put stvoriti pravna stanja. Razmislja se, na koji ce
nacin ljudi najbolje zivjeti skupa, upravljati i vladati. Misli o reformi
ovladavaju djelovanjem.
I drustveno stanje pokazuje analogije u sva tri podrucja. Posto-
jalo je mnostvo manjih dr:Zava i gradova, borba svih protiv svih, u
kojoj je ipak bilo moguce zacudujuce sazrijevanje.
Doba, u kojemu se to stoljecima razvijalo, nije medutim bilo
nikakav naprosto rastuci uspon . Bilo je unistavanja i obnavljanja.
Niposto nije postignut dovrsetak . Zajednickim dobrom nisu postale
najvise mogucnosti koje su ozbiljili pojedinci. Ono sto je na pocet-
ku bi la sloboda kretanja na kraju je postalo anarhijom. Kada je to
doba izgubilo stvaralacku snagu, u tri kulturna podrucja dogodilo se
fiksiranje naucnih misljenja i niveliranje. Iz nereda koji je postajao
nepodnosljiv niknula je tefoja za novim povezivanjem putem po-
novne uspostave trajnih stanja.
Zavrsetakje prije svega politicki. Nastaju velika, svemocna car-
stva gotovo istovremenu u Kini (Qin Shi Huang Di), Indiji (dinastija
67