DRUGI DIO

Narodne igre u Crnoj Gori

Mićun M. P a v i ć e v i c

Čobana

N a dugim zimskim noćima, da bi se prekratilo vrijemey

ugovaraju se sijela u kojoj prostranoj kući, nižu se razni razgovori,,
pjevaju uz gusle i najposlije dolaze razne igre. Igra čobana jedna
je između najomiljenijih. Počinje se ovako:
Jedan od spretnih, okretnih i šaljivih momaka, praćen udatom
ženom ili udovicom, dolazi pred sijelo sa povezanom glavom i
nagaravljen. Za njim dolazi kita djevojaka, koje pretstavljaju ovce.
Maskirani momak prvome od ljudi, sa kojim se susrete, naziva.
»dobar veče« i počinje:
— Došao sam u ovo dobro selo, medu dobre ljude, da me
pomognu u velikoj nuždi; ova prokleta godina donijela mi je jade i
upropastila me. Sijeno mi izgorelo do stožine. Pa sam došao, da
razdam moje ovce do Đurđeva dana. — Pokazujući rukom na naj­
bližu djevojku do* sebe, nastavlja:
— Evo već je jesen, a jutros sam od njih pomuzo pun kabao
varenike; gledajte samo, kakva je ova zlatoka, sapunka, latinka,.
kruža, graša, koplja — i dalje nabraja imena ovaca. ».Kupci« —
sjedničari, — obično se izgovaraju:
— Neću ti je, vala, zimiti pa da si mi brat ženin, a kamoli
kad ne znam, ni ko si ni odakle si. — »Prodavalac« odgovara:
— E vidim, da si nesoj i poganski sin, čim si tako razlistio
i ugladio kosu, kao da te krava lizala.
Kad proda jednu od »ovaca«, onda zahvaljuje ovako: stavi
na svoj trbuh šticu i sa utegnutim tucnjem, kojim se miješa ka-
čamak, odmijera i udara tucnjem po stici, blagosivljajući:
 Mićun M. Pavićević:
:92-

— E, vala ti, ljudski sine, i Bog ti pomogao! N a ovoga —

pokazujući tucanj — izdigao u planinu, na ovoga sagnao kace, sa
ovoga med lizao, ovaj ti u leto ulijetao!
Kad je, naposljetku, na taj način, razdao sve ovce, nastupa
duža pauza. Momci i djevojke, koje su im predate kao ovce na
:zimnicu, ugodno se zabavljaju. — Najedanput" u kući se čuje glas
nalik na kukavicu. To je znak, da je došlo proljeće. Prodavalac
pođe kod svojih dobrotvora, da mu vrate izimljene ovce. Prvoga,
kojemu prilazi, , ljubazno pozdravlja, ali on neće da ga pozna.
Izgovara se, da mu nije ni davao nikakvih ovaca na zimnicu. Drugi
veli, da mu je ovca krepala, treći, da je odnio vuk, četvrti, da je
pala u jamu. Prodavalac plače i nariče za uginulim ovcama i kumi
i preklinje, da mu se same v r a t e r ako su u životu. Nabraja sve
izgubljene ovce. Poslije toga oko njega se okupe sve ovce — dje­
vojke, a on sav srećan svira u frulu i igra. Njegove pratilice, udata
:žena ili udovica, koja mora biti naročito vesela i šaljiva, završuje
igru ovim riječima:
— Da znaš samo, kako je ova sapunka mirna, ne gica se, a
svake se godine blizni. Ova mi se bijelka okopilila, ali kad bi sve
bile kao ona, mi bi mastili brke čitave godine sa sirom i skorupom.
Kakva je opet ova sabljoroga, od same nje puna kravljača može da
se napuni.
Svi ovi prigovori odnose se naročito na one djevojke, koje
su imale učešća u igri, a šarene su po karakteru.

Maglice

Pomiješaju se momci i djevojke i uhvate kolo. Jedna od

djevojaka je kao kolovođa na jednoj strani, a druga na drugoj
strani kola. Sada se kreću laganim korakom naprijed i pjevaju:
»Maglica se poljem povijala«, onda istim korakom natrag pjevajući
isto. Sada se kreću naprijed brzim sitnim koracima, pjevajući:
»Lale, Mile, Madžarine, poljem povijala«, pa onda opet natrag istim
koracima i pjevanjem. Dalje se nastavlja drugi stih pjesme: »To ne
bila ni maglica sama«, opet idući laganim korakom jednom na­
prijed, jednom natrag, pa onda ubrzanim sitnim korakom pjevajući:
»Lale, Mile, Madžarine, ni maglica sama«, i tako poslije svakoga
štiha.
Tekst pjesme ide dalje:
 Narodne igre u Crnoj Gori
93

Već to bila Đurđevica mlada,

Sa svojim se đeverima kara: ........
»Oj đeveri, moj neđeveri,
Ne gaz'te mi zelen' vinograda!
Iako je Đurđe u tamnici,
Ostalo je devet Đurđevica,
I deseta Đurđevica mlada,
Zagradiće zelen' vinograda
Zlatnim koljem, srebrnijem prućem.« ,
;
N a ovu se nastavlja pjesma: " '"

O đevojko, da se ne varamo,
Đe rečemo, da se sastanemo,
II na moje il na tvoje dvore,
II u bašču pod žutu nerandžu,
Da po bašči povaljamo travu,
U najljepše doba od godine,
U proljeće kad cvjeta cvijeće,
Kad miriše jablan i ružica;
Divno jablan sa ružom miriše,
Teško tome, ko za kim uzdiše
Ko mlad momak za l'jepom đevojkom,
Il đevojka za zgodnijem momkom.

Jova
Uhvate se namiješani momci i djevojke u kolo i onda jedan:
spretan i okretan momak počinje igru. Prvo on, pa onda svi za.
njim skaču krupnim koracima naprijed i pjevaju: »Oj Jovo, Jovo,
zaplet' kolo, Jovo.« Pošto napravi nekoliko vijuga (serpentina,,
marifeta), onda prolaze svi između zadnjih dvoje uhvaćenih u kolo,
koji dignu ruke u vis, te svi prolaze ispod njihovih sastavljenih
ruku. Sada se ovo dvoje zadnje zaplete na taj način, što zadnji
prednjemu prebaci desnu ruku preko ramena, i tako redom svi se
zapletu, tijesno zbijeni jedno uz drugo u jedan polukrug. Skoro kod
svakoga zapletaja pjeva se gornji stih: »Oj Jovo, J o v o . ..«, a oni
zapleteni dopunjuju: »Marice, Maro, plete nam se samo.«
Kad su svi zapleteni, onda se moraju rasplesti, i sada se prolazi
sa izvanjske strane između ruku dvoje susjednih, naravno, obratno-
 Mićun M. Pavićević :
94

.zapletu. Pjeva se opet: »Oj Jovo, Jovo, rasplet' kolo, Jovo!« i:

»Marice, Maro, raspleće se samo.« Iako je dosta zamorna, ova je
igra veoma česta.

U Vukića
N a livadi ili u prostranoj sobi uhvate se momci i djevojke
za ruke. N a svakoj strani niza (kola) je po jedna djevojka, koja
počinje (vodi).
Svi momci i djevojke sljeduju ovu u pjesmi i idu kao i ona,
poskakujući brzim i kratkim koracima, dokle ispjevaju jedan stih
pjesme, i onda stanu. S druge strane kola ponavlja se isti stih i ide
se u suprotnome smjeru. To se tako ponavlja, dok se ispjeva ova
pjesma:
U Vukića Brankovića
Vranac konjic bez biljega,
N a čelu mu sjajna zv'jezda.
Za njega mu niko ne zna,
Samo sestra Vidosava,
Koja mu je zob davala
Iz zobnice kićenice,
Ispod skuta svilenoga.
Zoblje ječma sa tavana,
Pije vode sa Zvečana
Iz leđana srebrnoga.
Caru su ga prokazali,
Pa Vukiću poručuje:
»O Vukiću, slugo moja,
Pošalji mi vranca konja.
Ja ću tebe sva tri moja
I tri sablje nepasane,
I tri grada nearana,
I tri ljube neljubljene,
I tri brata neženjena.«
Vukić caru odgovara,
Da mu ne da vranca konja.

Regruta
Mladići između dvanaest i šesnaest godina često idu na
sijela, čak i preko volje starijih, pa im se priredi ova igra.
 Narodne igre u Crnoj Gori 95

Prvo se iskupe sva djeca, t. j . mladići od šesnaest godina, a

često i do dvadeset, i prevedu ih u jednu sobu kao regrute. U
drugoj sobi obrazuje se »komisija« od pretsjednika, djelovođe i
dva člana. T o su obično odrasli momci. Oni posijedaju po dvojica
jedan do drugoga, a između njih se provuče kakvo ćebe ili tepih,
gdje će svaki od »regruta« da stoji mirno na jednom kraju ćebeta
ispred komisije. Drugi kraj drže dva momka sakrivena iza leđa
komisije. Sada pušta stražar samo po jednoga mladića unutra i
naređuje mu, da stane mirno na ćebe ispred komisije. Pretsjednik
pita, kako se zove, koga ima kući, kad je rođen, je li zdrav i t . d.;
p a kad završi sa tim, onda viče: »Pun rok osamnaest mjeseci«, a u
tom momentu ova dvojica snažno trgnu ćebe, te »regrutu« spletu
noge i on cijelom snagom tresne leđima o pod. Njemu ne dadnu
da izlazi van, da ne kazuje ostalima. Tada puštaju drugoga i tako
redom, dok svi poljube pod.

Komšija
Sastanu se momci i djevojke i razdijeli ih jedan po parovima,
dvoje i dvoje. Tek što su malo sjeli, ovaj ide od para do para i
pita: »Kakav ti je komšija i kako se slažeš sa njime?« (prvo pita
muške). Neki kaže dobro, samo da bi na zahtjev ovoga mogao
da poljubi djevojku, koja mu je dodijeljena kao komšija, jer po­
ljubac služi kao dokaz, da dobro žive. Neki opet kaže: »Nikako,
brate, stalno mi premješta međaše, a nešto mi se i oko žene obli­
zuje, te ću morati seliti ili ja ili on.« Drugi kaže: »Moj je komšija
toliko zao i otrovan, kad bi pljunuo u more, svaku bi ribu
otrovao« i t. d.
Onaj, koji hoće da promijeni komšiju, naznači, s kim se želi
mijenjati, pa ako oba pristaju, promijene se, ako pak ne, onda
onome, koji ne pristaje, mora da se udari dvadesetipet remika po
rukama. O n moli druge, da mu razuzmu udarce remnicima, i tada
svi bliži i muški i ženski pružaju ruke, da razdijele svakome po
udarac. Kada se završi sa muškima, onda otpočinju ženske istu
igru sa takođe šaljivim riječima.

Orlova i kvočke
Kvočku pretstavlja žena, za kojom se svrstaju po nekoliko
sitne djece, držeći jedno drugo za haljine; najprvo se drži ženi iza
leđa. Žena se zove kvočka, a djeca pilad. S druge strane pojavi se
96
Mićun M. Pavićević:

čovjek, koji ide oko kvočke i piladi. T o je orao. On napada,

kvočku, a pilad je brani; takođe i kvočka kvočući brani pilad.
Tako se varaju i udaraju, dok naposljetku orao ugrabi kvočku i
odvede je. Djeca stanu pijukati, orao kliktati, a kvočka kvocati.
U toj sovrli i preskubanciji orao — kobac — dobije od djece, pri.
otimanju kvočke, čitavu kišu zadlanaka.

Zečeva
Nešto odraslom djetetu naprave uši i rep kao zecu i obuku.
ga u ovčju kožu. Tako uređen zec se kreće pobaučke, na noge i na.
ruke kroz gomilu prisutnih sjedničara. Drugo dijete ide za njim i
štekće kao ker; dok treći, odrastao momak, uzme štap, koji pret-
stavlja pušku, i jednu torbu pepela i zahvaćajući šakom iz nje
gađa zeca. Dim od pepela među sjedničarima stvori vrisak, te se'
muško i žensko dadnu u bijeg i preskače jedno preko drugoga..

Premetača
Bez brušketa četiri momka se odaberu i podijele u dvoje..
Legnu pozemljuške, držeći se na noge i na ruke i tako izdignutih
leđa stoje jedan uz drugoga. Od druge dvojice jedan stoji uspravno,,
a drugi okrene noge pravo na više, a glavu dolje. Onaj ga, što stoji,,
drži uza sebe, tako da su im obojici noge oko glave drugoga, a
trbuh uz trbuh. Tada onaj, što stoji, okrene leđa onijema dvojici
na njihova leđa i lijega na njih, a onaj ga njegov drug uzima i
diže na više. On opet okreće leđa i lijega na donju dvojicu; pa sve
tako dok se survaju i padnu. Poslije toga red dolazi na druge, dok.
se izdovolje i naigraju.

Tovar gre
Igraju muškarci i djevojke. Jednom se od muškaraca svezu
oči, tako da ne može vidjeti, pa mu jedan govori, pokazujući
štapom na kojeg od muškaraca ili na koju od djevojaka: »Tovar
gre!« Tada ovaj, svezanih očiju, kaže: »Neka gre!« Oni govore
dalje, pokazujući štapom na neko drugo lice, sve dok »slijepac«
ne kaže: »Tu ga veži!« Kada je to kazao, brzo razveže oči i sudi
— ne znajući kome. Izrečena presuda mora se izvršiti. Presuda
većinom biva, da se onaj, na kojeg je bio uperen štap, poljubi sa
nekim iz društva. Takve poljupce: obično dobivaju djevojke. P o ­
slije toga ne ponavljaju igru iznova.
 Narodne igre u Crnoj Gori 97

Kalopera
Igraju momci i djevojke, podijelivši se u dvije grupe. Jedni
od njih sjedaju tako, da naprave dvored, ali tako širok, da kroz
njega može preći čovjek bez smetnje. Ovi pak, što ne sijedaju,
uhvate se za ruke i igrajući oko njih počinju pjevajući:
Kaloper, perom zore!

Ovi im odgovaraju:
Šta zoves, mlado vlasce?
— Smijem li s vojskom kroz grad?
Sa strahom i trepetom!
Sa silom i sa zorom!

I pri tom projure kroz dvored onih, što sjede. Ali im ovi
otmu neku djevojku ili muškarca i sijedaju ih kod sebe.
Igra se počinje iznova, sve dok i posljednjega ne otmu, pa
se zatim mijenjaju: oni, što su igrali, sijedaju, a oni pak, što su
sjedjeli, igraju.
Usa-lepe
Dva momka zavežu oči i stanu nasred kola. Među njima se
stave dvije stolice sa tri noge i to prevrnute, tako da jedan od
igrača drži jednu nogu, a drugi drugu. Dadne im se lopta (svezani
pojas) i otpočne igra. Onaj prvi, kome se dala lopta, zove druga:
»Uso!« Ovaj mu se primakne na jedan kraj i odziva se: »Lepe!«
Onda bježi u stranu neosjetno, kako ga ne bi loptom dohvatio.
Ako ga loptom ne dohvati, predaje drugu, a ako ga dohvati, igra
dalje, i na taj se način igra svršuje.

Babe i djeda
Dvojica muškaraca obuku najgore odijelo. Jedan pretstavlja
babu, a drugi djeda. Dođu u sredini kola, poskakuju i igraju svako­
jake igre. Baba, poslije igranja, pristupi starijim ljudima, koji
sjede pored vatre, i otpočne darivati: krtolama, koštanima od ma-
gareta, obojcima, oklasinama i drugim predmetima bez vrijed­
nosti. Djed pazi na babu, da mu je ko ne zavede. Kad mu je ko
zavede i pronađe je, onda babu naziva: kurvulja! Ona se pravda,
da je išla kod prijatelja i da nije nepoštena i traži od djeda, da
ZBORNIK ZA NAROD. ŽIVOT XXX 7
98
Mićun M. Pavićević:

vrati riječ natrag. Nastaje svađa između babe i djeda i razdvoje

se, naričući jedno za drugim. Baba veli: »Kuku mene, dede, moje
teško breme!« Djed joj odgovra: »Kuku mene, babo, moja
ukutnjice, moja iskopnice!«

Vojnika
Prisutna momčad, kojih mora biti više od deset, podijele se u
dva društva, pa na ravnoj livadi naprave razmak jedan od drugih
preko dvije stotine metara. Postave se u dva reda jedni naspram
drugih. Onda jedan od bržih mladića ide na suprotnu stranu, da
»zavodi«. To čini na taj način, što jednoga od protivne strane
udara rukom po ruci i bježi prema svome društvu. Onaj, koji ga
tjera, mora doći do određene granice pred stroj igrača suprotnog
društva. Ta granica je označena grančicom, koja se pobije deset
koraka daleko od linije, na kojoj stoje igrači i to na obje strane.
Kad ovaj, što goni, dodirne rukom grančicu, drugi ga goni prema
suprotnoj strani, i opet sada gonilac dodiruje grančicu i bježi.
Ako gonilac udari rukom onoga, koji bježi, kaže se, da ga
je posjekao ili uhvatio, te uhvaćeni mora robovati. On skoči što
dalje može tri skoka od grančice naprijed prema svojima i tu
sjedi, dokle ga koji od njihovih ne izbavi iz ropstva, t. j . zaobiđe
gonioca i dodirne zarobljenika. Koji se god novi zarobi, on skače
još jedan skok od pređašnjih zarobljenika dalje, t. j . bliže svojima.
Ovdje se najbolje ogleda brzina i spretnost momaka, pa se
zato pri podjeli i grabe oko najbržih igrača.

Prodaja vola
N a sjedaljkama, u dugim zmskim noćima, ovo je omiljena
igra i kod mladića i kod djevojaka.
Jedan od mladića, obično najstariji, rasprodaje vola. Igru
počinje kratkim govorom, u kome izlaže svoju veliku nuždu i
nevolju, i moli prisutne, da kupe šta ko hoće. Zatim veže ispod
koljena štapčić, a iznad njega namjesti šticu, tako da, kad raz­
makne koljena, štapčić jako udara o šticu i svaki udarac proizvede
lupu. I on, tada, jednome po jednome zahvaljuje govoreći: »Ovako
ti hvala«, odmahujući onim štapčićem prema dotičnome. »Ovo ti za
to,« odmahujući rukom i štapom u obliku »bosanskog grba« i
tome slično.
 Narodne igre ü Crnoj Gori
99

Duvanje u oklasinu

Posijedaju nekoliko muškaraca, hvatajući jedan drugog

rukama iza vrata i, stegnuvši se jako, da ne može ni jedan od njih
pobjeći glavom natrag, naprave krug. U krugu namjeste ozarenu
oklasinu, koja je privezana za konac o gredi, i zaklate je. Onaj,
na koga naleti, duva u nju te je tako, duvanjem, natjera na dru­
goga, da ga izgori, opeče. Ovaj se, takode, brani duvanjem. Tako
se oklasina klati od jednoga do drugog, da opeče onoga, koji slabo
duva.
Oružja
Ovu igru igraju i muškarci i djevojke. Jedan od muškaraca,
koji počinje igru, označi, ko će s kim da igra, ali pazi, da svakome
momku da po djevojku. A kada svrši podjelu, uzima štap ili bilo
kakvo drvo i pita svoga druga — djevojku: »Kome ćemo, druže,
•ovo oružje?« Ona kaže, recimo, nekoj njenoj drugarici. Muškarac,
koji s njom igra, brani je govoreći: »Ne njoj, ne!« — »Nego kome?«
pita ona. On kaže neko ime. I tako se igra produži. Ko na vrijeme,
odmah, ne obrani svoga druga, izgubio je igru — falio je, i sa
svojim drugom predaje neku stvar — zalogu onome, što igru po­
činje. Kada svi »fale«, onaj, što je počinjao igru, stavi sve stvari
— zaloge u kapu i pita nekog, kome kažu da sudi: »Šta ćemo,
druže, ovoj založi?« Ovaj presudi. Presuda se mora izvršiti, pa
kakva bila, inače onaj, kome se sudi, neće dobiti svoju zalogu.

Salijana1
Muškarac stavi na glavu stari pojas, obuče kožuh i načini
bradu od crne vune. Jednovremeno se napravi malo dijete od
raznih krpetina i postavi u jedan kraj od kuće, ali tako, da se ne
vidi. Kad »salijan« ude na vratima, počne da viče: »Ja pa ja!«
Poslije vike stane skakati i prelaziti sa velikom tutnjavom preko
sobe. Jedan od sjedničara pokaže mu »dijete«; čim ga vidi, pre-
pane se i pobježe napolje, pa se opet vrati u kuću sa još većom
vikom i tutnjavom, kličući: »Ja pa ja!« Jedan od sjedničara baci
na njega »dijete«, on ga prihvati i počne se sa njim jakati i pre­
vrtati, pa ga naposljetku stisne među ruke i sa njim pobježe
napolje.
1
jedna vrsta maškare.
IOO Mićun M. Pavićević:

Klisa
Okupe se momci na livadi, podijele u dva tabora i pobiju
nasred livade jedno drvo, koje se zove konj, i još jedno, koje se
zove mačka, naposljetku i treće, kratko oko petnaest centimetara,
koje se zove klis. Pocikvaju se, koji će prvi početi igru. Onaj,
što dobije, počne igrati: stavi klis na konja i počne ga mačkom
udarati, pa kada udari klis mačkom, a oni ga u letu uhvate. Onda
ovaj ostavi mačku, a drugi uzme da igra; ako ne uhvati klis, nego
padne na zemlju, tada ga uzmu i gadu ka konju, pa ako primakne,
da ne bude razmak između sredine klisa i konja jednak dužini
mačke, ili udari klis konja, onda je ovaj igrač izlišen (isključen).
Tada igra drugi; pa kada budu svi potučeni ili izlišeni, igra drugo
društvo.
Obično se igra u sto mačka, t. j . sto dužina onoga prostora
između konja i povraćenog klisa, i dvanaest konja. Koje društvo
štetuje, mora »ćorati« i to tako, da mu se zavežu oči, a klis se udari
mačkom, da odleti što dalje može, i odande, gdje klis padne, ovaj
zavezanih očiju mora mahati mačkom idući u pravcu konja, dokle
ga ne udari — konja. Tako i drugi redom.

Prodaja guske
Mladići i djevojke posijedaju izmiješano u jednome krugu
ili liniji, tako da se zna početak i kraj igrača. Tada prvi, što sjedi,
reče drugu do sebe: »Prodajem ti gusku.« Ovaj ga pita: »Ima li
jaja?« I tako redom pita drug druga. Posljednji odgovori, da ima.
Onaj do njega dodadne: »Ima ima.« I tako svaki do početka od­
govori, da ima, osim onoga, što je prodavao. Prvi upita: »Ko­
liko?« Ponovo pitaju jedan drugoga do kraja: koliko? Posljednji
reče, na pr., pet. Tada svi do posljednjega reknu: petoro. Ako
neko pogriješi, daju mu ime: »poprug efendija«, »Antonije Lju-
štanica«, »krmeća mladost«, a ženskima: »Fatima«, »Aiša«,
»Gordana« i t. d. Svaki mora da oslovi novijem imenom svoga
susjeda, inače je sam pogriješio i dobije drugo ime. Ako pogriješi
neko po drugi put, onda mu dodaju pred novijem imenom »dupli
Findo«, »pelena« i t. d.
Lovca
Ova se igra igra obično o pokladima ili kad se iskupi dosta
naroda na raznim skupovima. Odrede jednoga čovjeka za lovca i
 Narodne igre u Crnoj Gori IOI

dvoje djece od sedam do deset godina. Jedno dijete pretstavlja

zeca, a drugo kera. Tada lovac stavi na glavu mataru (kantu), a
o ramenu vratilo, koje priveže vlačegom, 1 a u ruku stavi kačamaš.
Tada se počne šetati po sobi kao da vabi kerove u šumi. Zec se
sakrije između noga publike, da se ne vidi, dok »bizin« kvekće na
njegov trag i tako ga goni. Ovaj bježi i krije se između sjedničara.
Tada lovac, ako ga vidi, gada ga i to bajagi nanišani vratilom i
udari kačamašom — tucnjem u kantu kao da puca. Nastaje smijeh
i veselje i igra se produžuje.

Prodaja magarca
Jedan od prisutnih sjedničara uzme da krčmi magarca. Pro­
daja se vrši na komade. Jedni kupuju uši, drugi oči, nos, resicu,
brkove, obrve, noge, pleća, kopita, glavu i t. d. Ovu igru igraju
samo muškarci, jer se izgovaraju veoma masne riječi. Prodavalac
igovori: »Moj mago uz planinu«, drugi za njim: »Moje oči uz pla­
ninu, moje noge uz planinu.« Kupci tada nabrajaju i redaju sve
stvari, koje su kupili, ponavljajući riječi prodavca. I tako nastaje
opšti smijeh, kad neko od kupaca izgovori, da onaj dio magarca,
što je kupio, ne ide »uz planinu«, nego ime njegova dijela tijela.

Popa i đavola
Naprave se dva muškarca: jedan za popa, a drugi za đavola.
Onaj, koji pretstavlja popa, stavi veliku bradu od vune i obuče
kakvu staru gunjinu, a na glavu metne posu (pojas). Đavo obuče
kožuh i izgaravi lice i čelo ugljenom, da se ne može poznati. Prvo
ulazi pop i počne čitati i ići po sobi, vičući: »Ustani!« Za njim
stupa dijete, koje zamjenjuje đaka, drži u ruci slamu i sijeno, i
zapali mjesto svijeće. Svi ustaju i počnu se krstiti. Tada ulazi
đavo i počne popa po sobi tjerati udarajući ga kajišem, dok pop
pobježe. Đavo poslije toga počne da skače po sobi vičući: »Sjedi
dolje, nema Boga!« Ko od prisutnih ne bude sio, đavo ga udara
kajišem. Tako se mijenjaju nekoliko puta.

J eza
v

Posijedaju muški i ženski nasred kuće i drže se za ruke.

Oko njih uhvati se kolo i počne igrati i pjevati: »Jež se ježi u
gomilu, jegole, dragole, dragi brate moj.« Oni iz kola odgovaraju:
1
lanac za vuču.
102 Mićun M. Pavićević:

»Jego hoće da se ženi, jegole, dragole, dragi brate moj.« Ponova.

iz kola počnu pjevati: »Daćemo vam prslu vreću, jagole, dragole,
dragi brate moj.« Druga im grupa odgovara: »Marku ćemo prslu
vreću, jegole, dragole, dragi brate moj.« Tako pjevaju po nekoliko
puta i naposljetku završe: »Daćemo vam đevojčicu, jegole, dra­
gole, dragi brate moj.« Iz kola im odgovaraju: »Blago nama za
đevojku, jegole, dragole, dragi brate moj.« Tada se svi međusobno
poljube i izmiješaju momci i djevojke uz smijeh i pjesmu.

Potoka
Uhvati se muško i žensko za ruke — par i par, i pođu jedno
za drugim pjevajući: »Anka ide potokom, za njom momak sve
skokom; stani, Anka, živ ti ja, da đevojci prsten dam, a punici
jabuku, ujede se za ruku. Jao, jao, ručice, đevojačka dušice.«
Onda se pozdrave i djevojke zauzmu druga mjesta do muškaraca
pa počnu pjevati gornju pjesmu, dok se svi izmijenjaju. Osim ove
pjevaju se i druge slične pjesme kao: »Ja pošetah u Stambol, gđe
đevojka mete dvor. Ja joj rekoh: Oj oj oj, okle tebi prsten moj?
— Dao mi ga babo tvoj; do godine svekar moj; a svekrva jabuku,
ujede se za ruku. Jao, jao ručice, đevojačka dušice!« i opet se
pozdravljaju i mijenjaju.

Pogađanja
Odaberu se momci i djevojke, da ih bude podjednako, pa se
onda podijele momci posebno, a djevojke posebno. Tada se
odredi jedan momak, koji ih razdijeli i šapne svakome momku ime
djevojke, koja će doći kojemu u dio. Djevojka počne da traži svoga,
momka, onako po prilici, jer ne smije znati, koji joj je određen.
Ako ga potrefi, sjede kod njega; ako pak sjedne kod nekoga,
drugoga, onda joj tapšu rukama, te mora bježati sve dok ne pro­
nađe onoga, koji joj je određen. Zatim to isto čine i momci i
pogađa svaki svoju djevojku. Poslije nalaženja svi posijedaju Г
igraju razne igre sjedeći i braneći jedno drugo od protivne strane.

Pošte
Između sjedničara jedan muški izađe napolje za vrata i
poene zvati druga iznutra. Vrata su zatvorena i on u njih kuca..
Onaj iznutra pita: ko je? On mu odgovara: pošta. — Za koga
pošta? — »Za jednu đevojku.« — »Koju?« — »Zorku, Jelu, Doru«
 Narodne igre u Crnoj Gori 103

i t. d. — »Što je na pošti?« — »Pismo preporučeno.« — »Sa,

koliko maraka?« — »Sa tri.« Djevojka, koju je poštar imenovao,
izađe napolje i poljubi se sa njim onoliko puta, koliko je kazao,
da na pismu ima maraka. Poslije toga sama djevojka kuca na
vrata i ponavlja isto, što i muški, te se na taj način izredaju svi
muški i ženski ulaženjem i izlaženjem na vrata i ljubljenjem.

Udovice 1
Ova se igra igra najviše zimi. Podijele se momci i djevojke
tako, da bude par i par. Jedan muškarac ostane sam i obično sjedi
u sredini, kako bi mogao sve naokolo sebe vidjeti. Obično mane
rukom ili poimenično pozove jednu iz kruga djevojaka, koja
sjede pored njega. Tada onaj, što mu je uzeta djevojka, isto tako
traži od drugoga, drugi od trećega i to se tako produži, dok se svi
izmijenjaju po nekoliko puta. Tada u mjesto momka sjedne dje­
vojka i ona zove, kao prije muški, mladiće da pored nje sjedu.
N a taj način naizmjenice izredaju se mladići pored djevojaka i
naposljetku se igra time završava.

Đavola
Posijedaju okolo ognjišta momci i djevojke, a i stariji. Obično
ustaje mlad momak i digne jednu od djevojaka, pa sjedne na njeno
mjesto. Poslije toga djevojka digne jednoga momka, i to se ob­
navlja velikom brzinom u nekoliko mahova. Nastaje smijeh tek
onda, kad ustane kakav djed i digne babu sa njenoga mjesta ili
obrnuto.
Jaoj
Kad se okupi kolo momaka i djevojaka, jedan muški sjedne
nasred sobe i povikne: »Jaoj!« U tom času pride mu neka iz reda
djevojaka i upita ga: »Šta ti je?« — »Boli me srce.« •— «A za
kim?« On tada imenuje jednu od djevojaka. Ta djevojka pođe na
njegovo mjesto i obnavlja iste riječi kao i muškarac. Obično kad
se mijenjaju sa mjestima, poljube se lice u lice. T o se tako pro­
dužuje, dok se svi prisutni izredaju.

Barjaka
Ovu igru igraju obično deset do dvadeset mladića. Podijele
se na dvije polovine. Izađu u polje i postave između sebe granice.
1
U drugom dijelu igre djevojka ostane sama, pa je smatraju udovicom.
104 Mićun M. Pavićević:

Rad se podijele u dvije grupe, stave nasred igrališta jednu motku,

na vrhu koje privežu maramicu. T a se maramica zove barjak. Po­
slije toga po jedan iz jedne i druge strane iskoče i počnu se šaketati:
naime na prut stavi jedan prvi ruku, da ga obuhvati na dno, onaj
drugi postavi ruku na njegovu, i tako se redaju do vrha. Onaj, čija
je ruka gornja na vrhu pruta, ide u polje. Poslije toga oni, što su
u polju, imaju zadatak, da dobiju barjak, a oni drugi, da ih uhvate.
Naposljetku oni, što su u polju, ako prođu — pojedinac — između
protivnika i barjaka, onaj, između koga je prošao, zove se presječeni
i ne igra u tom odlomku igre. T o tako traje, dok sve ne presijeku
ili dok ne uhvate barjak. Oni, što brane barjak, gledaju da uhvate
protivnika, i ako ga uhvate, on takođe ne igra. Tako igra traje,
sve dok ne uhvate barjak ili presijeku sve ili posijeku sve. Igra se
pogodi u pet ili više barjaka. I broji se dvanaest posiječi u i barjak
i dvanaest presiječi u barjak.
Ćuve
I ova se igra igra samo na otvorenom polju. Sakupi se više
mladića i stave šorak, ko će od njih prvi da ćuva svoju kapu. Ili
bacaju svaki po redu jednu kapu, pa koji najmanje baci, on mora
počinjati i baca svoju kapu i lagano udara nogom, a ostali se grabe,
koji će da dohvati kapu i goni je. Ovaj, čija je, ima zadatak, da je
brani i da dohvati nogom svoga protivnika. Tada svi ostali gledaju,
da mu dohvate kapu i to samo nogom. Ako mu koji izvuče kapu,
tada je svi gone, dok je on ne obrani. Ako koga dohvati nogom,
taj tada stavi svoju kapu da se ćuva. I tako se igra stalno produžava.

Trešnja kruške
Podijele se na dva dijela okretni mladići, pa jedni posagnu
leđa, a drugi im se oslone ozgo rukama na ramena i tada se
počnu svi skupa okretati kao kad se u kolu igra i jednoglasno pje­
vati: »Tri đevojke drugovale; tu dunja, tu jabuka; tu momak i
đevojka; među njima crne oči, za njima mi pamet skoči; mamicu
ga koga neću, ljubicu koga hoću; na limune žute, na jabuke ljute,
na marame šarene, na jagluke vezene; jaglukom mani, granom sjajni,
u mojoj ruci bijeloj.«
Gospe
Izaberu se momci na jednu stranu kuće, a na drugu djevojke.
Momci počnu da idu preko sobe pjevajući: »Dobro veče, gospo,
 Narodne igre u Crnoj Gori 105

đevojačka majko; nas je posla naš vojvoda, naš vojvoda simidžija,

da nam date lijepu Maru i uz Maru kondir vina, i ogledalo.« Onda
se kreću nazad, dok se povrate na prvo mjesto i tu stoje, dok dje­
vojke počnu ići prema njima i pjevati: »Ajd otolen lijepi sinci, lijepi
sinci vojvodići, ne damo vam lijepu Maru, ni uz Maru kondir vina,
ni ogledalo.« I vrate se opet nazad. Momci idu brzim koracima
prema djevojkama i pjevaju: »Ili dali il ne dali, Mara će nam sama
doći, evo de ide.« A tako traže sada djevojke jednog muškarca,
pjevajući istu pjesmu, samo promijene ime dotičnoga, i tako traje
dok se izredaju.
Ogledala
Sjedne muškarac ili djevojka nasred sobe, na stolicu. U ruke
uzme jedno poveće ogledalo i namjesti ga pred oči. Ako sjedne
djevojka, onda idu muškarci iza nje i stanu. Ona ih gleda. Tako
se svi momci izmijenjaju, dok joj se jedan dopane; a ako joj se
nije dopao, ona odmahuje rukom, da drugi nastupi. Tako igraju,
dok se svi ne izredaju.
Ćora
Uhvati se kolo. Jednome povezu oči i metnu ga u sredinu
kola te počnu pjevati okrećući se: »Ćoraj, ćoro, slušaj sada, kako
poju srpčad mlada.« Još bržim se poskokom kolo okreće pjevajući:
»Ćoraj, ćoro, u mjesto, sad pogodi ko je to.« Iste se riječi po dva
puta obnove. Ćoro počne pipati po kolu; ako koga pogodi po imenu,
ovaj onda ide u kolo; ako ne pogodi, opet mu pjevaju istu pjesmu,
sa većim smijehom i poskakivanjem, sve dok pogodi i dok se svi
izredaju.
Gudže
Igraju oko deset momaka, a može i manje. Igra se obavlja u
krugu, čiji je prečnik oko pet metara. U sredini iskopaju malu
irupu oko dvadesetpet centimetara široku i ona se zove »maslo«.
Tada svi igrači bez jednog iskopaju po periferiji kruga male rupe.
Drže u rukama po jednu motku od jednog metra dugačku i stoji
svaki kod svoje rupe. Onaj jedan takođe ima štap, ali on stoji kod
srednje rupe, »masla«. U rupi je jedno drvo valjkasto oko sedam
centimetara dugačko i tri debelo. To se zove »krme« — gudža.
Tada se svi izmaknu na jedno dvadeset koraka od »masla« i gađaju
.štapovima, da pogode u »maslo«. Onaj, čija najdalje padne od
io6 Mićun M. Pavićević:

»masla«, goni gudžu, a svi ostali idu na rupe i drže svoje štapove.
Onaj ima zadatak, da odbaci gudžu u »maslo«, a oni drugi, da
brane i da je gone. Ako onaj, što goni gudžu, pogodi koga gudžom
u nogu, tada svi mijenjaju svoja mjesta, a onaj, što je goni, takođe
gleda da ugrabi čiju rupu. Tada onaj, što promijeni rupu ili ne
ugrabi, ostaje da goni gudžu. Tako se igra redom produžuje.

Slamke
Uhvati se kolo momaka i djevojaka — par i par. Kolo se
počne kretati i pjevati: »Hvatajte se, bijele ruke, da se hvatamo;
kidajte se, tanke slamke, da se kidamo.« Tada se raskine kolo i
udare svi rukom po ruci. Zatim se ponovo uhvate i priđe jedan
momak u kolo. Tada se pjeva: »U kolu je mlado momče, čije li
je to?« — »To je, to je lijepi Marko, Jankovića sin, voli bih ga.
poljubiti nego druga tri. Ko ga ne bi poljubio, Bog ga ubio. Kidajte
se, tanke slamke, da se kidamo, a ti Marko ljubi sada, koga hoćeš
ti. Nećeš mene, neću ni ja tebe.« Tada on ljubi jednu od djevojaka
iz kola i kolo se produži pjevajući i naizmjenice se ljubeći, dok se
svi ne izredaju.

Konja-lopte
Podijele se mladići na dvoje. Jedna polovina uzjaše onu drugu
i ostanu svi u jednom krugu. Oni, što jašu, imaju loptu i bacaju,
jedan drugome. Ako slučajno onaj, što mu je lopta bačena, nju ne
uhvati, nego padne, tada se svi jahači skidaju i bježe u polje, a onaj
jedan uzme loptu i gađa da pogodi jednoga od onih, što bježe. Ako*
ga pogodi, tada se mijenjaju i jašu oni one druge, što su njih jahali;
ako ne pogodi, oni ih ponovo jašu. Tako se igra i završava.

Lopte
Igra se na polju i to samo mladići, koji se podijele u dva.
reda. Stave pri kamenu jednu kapu, torbu ili nešto veće. Tada.
jedna polovina uzme loptu, dok druga polovina stoji na bilježi u
polju. Jedan počne igrati. Baci desnom rukom loptu malo u vis i
dočeka je isto desnom i baci je u daljinu što više može. Ovi, što sa
u polju, gledaju da loptu uhvate. Ako je uhvate, onaj, što je igrao,
ne igra, nego njegov drug; i tako se svi izredaju. Ako je ne uhvati,,
on gađa da pogodi stavljeni predmet; ako pogodi, i on takođe više
 Narodne igre u Crnoj Gori IO/

ne igra, a ako ne pogodi, ono društvo, što je igralo, broji sebi jedan.
I tako se igra, dok jedno društvo ne izađe prvo onaj broj, koji
pogode, dokle će igrati, na pr. u dvadeset i t. d.

Vene
Nekoliko mladića posijedaju jedan do drugoga u krug na
podu, tako da im noge do koljena stoje vertikalno. Zatim upredu
pojas, udvostruče ga i naprave tako zvanu turu. ••— Jedan ulazi u
prazni prostor kruga, bilo dobrovoljno, bilo putem kocke. Svi
momci počnu vikati:
— Ven, ven, ven, ven!
Onaj, što je u krugu, čim se okrene na jednu stranu, od dru­
goga, koji stoji iza njegovih leda i drži turu, dobije udarac po le­
đima. Poslije udarca, brzo ispod koljena, dodadne turu drugu do
sebe. Dok ovaj sa sredine traži ispod njihovih koljena, da otme
turu, ona se stvori na drugoj strani i opet. pukne po njegovim le­
đima. Ukoliko je neko spretniji i hitriji, utoliko prije uhvati turu
i unutra ide onaj, kod koga se tura našla, i tako redom. Pri ovoj
igri najviše nastradaju. oni mladići, na koje njihovi drugovi imaju
ma kakvu mržnju ili ljubomoru. Pri udarcima se, koje ovakvi do­
bivaju, čuju povici: udri, ožeži ga,pošteno; ošklapi galonju, bre-
zonju, sivonju i t. d.
Kumova
Dva mladića povezu oči, da ne vide ništa. Uhvate se lijevom
rukom za nogu male tronozne stolice, koja mora biti izvrnuta. U
desnu ruku dodadu obojici po jednu turu, remnik, ili tome slično.
Nastaje igra. Jedan zove:
— Kume! — Drugi mu odgovara:
— Što zva?
— Gđe si to?
!
—- Evo me, — odgovara mu i krije se oprezno, da mu drug
ne čuje, kuda se on miče; ali ne smije pustiti stolicu, nego samo
mijenja položaj tijela, da bi izbjegao udarac od ture. To isto opet
ponavlja drugi.
I u ovoj igri najviše stradaju oni, koji su nevjesti, jer su
udarci protivnika po leđima veoma česti i teški. Vještiji obično*
zamahuje turom u horizontalnoj ravnini i tako lako nađe svoga
io8 Mićun M. Pavićević:

suparnika, da ga svaki put malo lupi. Onaj nevještiji bije turom

vertikalno i obično promaši i lupi po podu, dok se prisutni glasno
smiju.
Calage
Odijele se od društva dva po dva ili više momaka, pa se onda
cikvaju (cikvanje je italijanska igra, koja je naročito udomaćena u
Crnoj Gori); ili meću šorak, pa koji dobiju, počinju igru. Svaki
pojase svoga suparnika oko leđa, pošto se ovaj namjesti i podupre
rukama na koljena. Jahač izgovara:
— Ala, alage digoše me čalage; ač, gač, buljukač (kažiprst),
ili koplje (veliki prst), ili mač (domaloga), ili daska (pružena ruka
ravno sa svim ispravljenim prstima), ili buva - buha (mali prst), ili
bat (palac).
Izgovarajući ovo on pusti jedan od prsta ili čitave uporedu,
dok njegov drug, na čijim leđima sjedi, pogađa, na pr.:
— Buljukač! — Ako je pogodio, odmah nastaje promjena, a
ako nije, jahač odgovara:
— Oprosti, — pa produžuju i dalje na isti način »čalaganje«
sve dok onaj, što je pod njim, ne pogodi, koji je prst pružio.

Prodaja konja
Dva izvježbana i vragoljasta mladića privežu se jedan za dru­
goga tako, da okrenu jedan drugome stražnji dio tijela, te jedan
gleda na jednu a drugi na drugu suprotnu stranu. Obojica su oko
gornjega dijela nogu utegnuti užem jedan za drugoga, ali tako da u
svakom času mogu da uže trgnu i da se raziđu svaki na svoju
stranu. Preko obojice metne se veliko ćebe - ponjava, zgužvana i
udešena poput sedla. Tada se jedan popne i pojase na sastav njihovih
tijela. Oni dvojica počnu poigravati kao pravi konj. Jahač sjedi na
konju, puši lulu i ulazi među sjedničare sa riječima:
— Prodao bih konja, ako bi se našao dobar kupac. Dobar je
i miran, brz i pametan. — I udara rukom po prednjem mladiću
govoreći:
— Ovđe jede, zatijem udara stražnjega sa riječima:
— Ovđe odbacuje hranu. Vidi dobro, jer mu je jedno oko već
davno ispalo, a i ovo će drugo brzo. Kako je brz, najbolje se vidi
po tome, što sam juče jašući na njega prestigao babu Dobranu, koja
 Narodne igre u Crnoj Gori IO<?'

je nosila-breme drva i žurila se što bolje može. Ako ko hoće da ga.

kupi, neka ga prvo proba, pa onda neka mi pruži glibaru (zamazanu.
ruku).
Jedan iz prisutnih uzjaše na konja i počne da ga dresira, mla­
dići tada odriješe uže i trgne svaki na svoju stranu, a kupca — jahača,
istresu na patos, uz buran smijeh svih prisutnih sjedničara.

Ture-prstena
i. — Sjednica oko vatre ili dobro ugrijane peći, naročito zimi..
Okretan mladić ili djevojka uzme prsten i redom svim sjedničarima
meće u ruku zahtijevajući, da ga sakrije, da drugi ne vidi. Prsten
obično dadne kakvome starcu ili djetetu, za koga se skoro niko ne
bi sjetio da je u njega, jer obično nagađaju, da se nalazi kod mlađih
i uglednijih. To vješto prikrivanje radi se naročito radi toga, da bi
onaj, koji sakriva prsten, mogao više udarati po ruci remikom
— kajišom usukanim, koji se zove tura, onoga, koji pogađa, kod
koga se nalazi. Lice, koje je krilo prsten, prvo udara samo sebi po>
ruci i veli:
— Gđe je tura - prsten?
— U Marka! — Onda ide i udara Marka po ruci pitajući i
njega, gdje je prsten. Marko kaže: u Janka. I tako svi se izredaju
vičući: kod ovoga ili kod onoga, dokle ih zabole ruke od udaranja.
po dlanu remikom - kajišem - turom. Mora se tri puta reći za.
onoga, kod kojega se nalazi, pa tek onaj, koji treći put kaže i pogodi,,
uzima, da krije prsten, i da se sveti onijema, koji su ga jako udarali
po ruci, kad je on nagađao, dokle ga pronašao. Često ga neki od
igrača ostavi kod sebe, pa se ne mogu sjetiti, da mu kažu, gdje se
nalazi. Onda se dugo prepiru, gdje je. Vještiji igrači često puta ostave
prsten prestaraloj babi u budžaku, za koju nikome i ne pada na
pamet.
2. —• Za drugu vrstu igre prstena, koja se zove i »goneta«,,
prisutni se dijele na dva jednaka dijela. Tada se za prsten cikvaju
ili ga daju na licitaciju. Jedni pitaju: »Ili ćete pet ili gonet?« a oni
će reći: »Gonet.« Dalje pitaju: deset, petnaest, dvadeset i t. d. Kad
društvo, koje bira, uzme licitirani broj, drugom društvu pripada
prsten, ako ga nijesu dali na onom mjestu, koliko misle da im je dosta
u zamjenu za prsten. Društvo, koje je dobilo prsten, krije ga u ru­
kama, a drugo traži: pušta ruke, za koje misle da su prazne, a ište
iz onih, u kojima misli da je. Ako prsten bude u ruci, za koju narede
no Mićun M. Pavićević:

da se pusti, ili bude iskan iz ruka, u kojima nije, onda društvo, koje
krije, broji sebi pet, a drugo traži opet. Ima se pravo iskati iz jedne
ili dvije ruke — prema pogodbi. 2 a svako krivenje, da se prsten ne
nađe, broji se po pet. Kad društvo, koje traži, nade prsten, kriju ga
kao i prvi. Brojiti počinju od onog broja (dodaju), na kom je stala
licitacija. Igra se, dok jedno društvo nabroji stotinu ili dvije stotine
prema pogodbi i broju članova. Društvo, koje je dobilo, sudi svakoj
osobi iz društva, koje je izgubilo. Presude su razne: neko mora la-
nuti, neko blejati, kukurijekati, poljubiti nekoga, gdje mu narede.
Ako su pogodili u »kavu«, onda svaki iz društva, koje je izgubilo,
uzima u pola kašike pepela, drži kašiku u zubima i govori riječi i
rečenice, koje mu narede. Obično moraju govoriti riječi, u kojima
ima glasova, čiji je izgovor skopčan sa jačim duvanjem (p, f), da se
kažnjenik bolje napraši. Često se čuje riječ »pop«, zato se ovo i
zove »popkanje«.
3. — Za igru prstena pod ćikare (fildžane) opet se dijele u
dvoje. Ono društvo krije prsten, koje ga dobije na cikvu, ili ga nađe
pod jednom od dvije ćikare. Kad je prsten skriven, traži se slično
»goneta«. Obično se prvi fildžan uzme uz riječ »ambar« — ako je
prsten pod njime, nađen je i kriju ga. N e nađe li se u ambaru, onda
redom dižu fildžane, pod kojima misle da nije, uz riječ »boš« ili bez
nje — znači, misle, da nije pod tim faldžanom, dok sade na dva.
Dižu jedan za sebe i ako bude, kriju ga, ako li nije, prvo društvo
opet krije i broji sebi 3Ј2 fildžana, koji su u tepsiji, i prsten. Ako
prsten bude pod fildžanom, koji se digne od 9 do 3 (u boškanju),
krijači opet kriju a broje za sebe onoliko, koliko je u tepsiji fildžana
nedignutih, sa onim, pod kojim je bio prsten više 1 (prsten). N a pr.:
u tepsiji je 6 fildžana, dižu jedan kao »boš«, pod kojim je prsten,
broji se 7. Kad jedno društvo ima stotinu, sude slično onome u
»gonetu«, ako nije kako drukčije pogođeno.
Slično ovome krije se i pod kape ili rukavice, samo što se ovdje
krije pred svima, zavlačeći ruku pod svaku kapu, dok pod fildžane
krije na stranu i donosi tepsiju sa prevrnutim fildzanima među
društvo.

Stupca, severača, ili sever-kobile

Ova se igra izvodi samo na poljani ili u kakvoj prostranoj
zgradi, gdje ima dovoljno mjesta za zalet — zatrku. Nju igraju
devet do devetnaest mladića, koji su najhitriji. Neparni broj mora
 Narodne igre u Crnoj Gori III

biti, jer jedan, koji je najsnažniji, služi kao stub. On stoji naslonjen
leđima pri zidu, drvetu ili kakvom drugom podesnom predmetu.
Ostali se razdijele po pola. Prepiru se, ko pada a ko skače prvi. Pada
obično ona strana, koju je sreća na kocki iznevjerila. Poredaju se
tako, da prvi stavi ruke na ramena onome, koji služi kao stub, i malo
povine glavu prema njegovim prsima, drugi meće ruke na njegova
ramena a glavu skloni na leđa i tako redom svi, koliko ih ima u
jednom društvu, dok se drugo društvo poreda prema tome. Koji naj­
bolje skaču, dođu naprijed i prvi skače iz trka, opre se rukama na
leđa posljednjega, te se odbaci i skoči prema stubu, tako da mora
ostati, kako je uzeo položaj. Drugi za njim skaču, i ako je svaki
uhvatio ravnotežu, da ne dodirne tlo ili pod, onda isti ponovo skače;
ako pak neki padne, onda drugi zauzimaju njihova mjesta i skaču.

Grada
Poredaju se više mladića u krug tako, da budu sve dva i dva
pozadi drugoga; a rastojanje jednoga para od drugog obično je jedan
metar do jedan metar i pedeset. Tada ostanu dvojica van kola,
jedan, koji bježi, a drugi, koji ga goni remikom ili usukanim po­
jasom. Ako je prvi brz, onda odmakne odmah goniocu i izbjegne
udarce remika; ako je pak spor u trčanju, prilično osjeti na leđima
udaranje bržega. Kad mu se dosadi bježati, onda utrči između dva
para i stane sa unutarnje strane jednoga. Tada onaj spoljni, koji sada
pokriva dvojicu, brže zgrabi turu i goni onoga, koji je prije gonio.
Tako redom.
Jarebica
Samo hitri i otresiti mladići mogu da igraju sa uspjehom ovu
igru. Vrlo je smiješno vidjeti nekoga od igrača, ko ne može dobro
skočiti ili ako skoči, skoči nespretno, da se prevali preko kojeg igrača.
Igra se vrši na ovaj način: N a prostranoj i ravnoj livadi poredaju
se bilo u krugu ili u dužini izvjestan broj hitrih momaka. Broj može
biti neograničen. Prvi se postavi tako, da stojeći u stabilnom stavu,
izbaci desnu nogu naprijed za dvadeset, trideset centimetara, te tako
poveća stabilnost. Desnu ruku pruži ravno dolje i podupre se njome
na stegno - butinu desne noge. Glavu savije, da mu dođe vrat i
zatiljak u horizontalni položaj, a ostalim tijelom stoji pravo. Tada
se zatrči drugi i stavljajući ovome ruku na ramena preskače ga, isto­
dobno šireći noge, da ga ne bi zahvatio. Postavlja se zatim u istom
112 Mićun M. Pavićević:

položaju kao prvi, pošto je odmakao više od desetak koraka; treći

sada preskače prvog i drugog i opet se postavlja, da bi ga preskakao
četvrti, i tako redom.
Kradikape
Stariji ljudi, da bi prekratili duge zimske noći, rado se sastaju
i igraju ovu igru. Po svim selima odmah se razglase dobri prstendžije
i išćildžije.1 N a sredini sobe prostre se velika ponjava, a oko nje
posijedaju ljudi podijeljeni u dva tabora, jedni u jednom, a drugi u
drugom polukrugu. Sakupi se deset kapa, naravno starijih, koje nije
šteta gužvati. Tada se po jedan od svake grupe, obično onaj, koji se
dobro zna cikvati, sa drugim iz druge grupe pocikva, pa koji dobije,
onaj sa svojim društvom i otpočinje igru. Obično se zna, koji je naj­
bolji krijač prstena. Takav uzima omanji prsten ili burmu, pa polako
krije, na taj način, što desnu ruku drži zatvorenu, da mu se ne vidi
prsten, a lijevom rukom uzima po jednu kapu i sa njom pokriva
desnu ruku, odmah ispred sebe i tako je nosi i razmiješta po prosti-
raču. Pod kojom mu se kapom svidi, pažljivo i neprimjetno ispusti
prsten. Kad je završio, brzo se povuče na kraj ponjava i obično
sakrije oči rukama, jer ima dosta ljudi, koji krijaču samo oči gledaju,
pa po njima prosuđuju, pod kojom je kapom prsten ostavio. Svaki
od suprotnoga društva pazi svaki njegov pokret pri sakrijevanju, pa
gdje mu se učini da ga je ostavio, upamti onu kapu. Sada se svaki
pita, gdje je kome, i tako se međusobno savjetuju, pa onda jedan pita:
— Je li kome ovđe pod ovom?
— Nije nikome, — odgovori mu neki, pa pošto niko ne štiti
tu kapu, onda je ovaj diže i viče:
— Bos! — I tako redom, dok se stjera na tri kape, onda se
dvije dižu, gdje se najviše njih složilo, da je tu, i viče se:
— Ove dvije naše, — ili:
— Ove dvije ambar.
Često većina uzmu štapove, čibuke, pa drži svaki na ponekoj
kapi i veli:
— Ovđe je pod garanciju, jer sam vidio, kad je kresnuo okom
na nju.
Drugi opet:
— Ako ovđe ne bude, da ga sažvačem i progutam . . ., jer sam
gledao, kako mu se miču žile na čelu, kad je ovu sakrio.
1
oni, koji pogađaju.
 Narodne igre u Crnoj Gori 113

Neki kažu:
— Gmiznuo prstom, uhom, otvorio ruku i t. d.
Kada se pri dizanju kapa, za koje se kaže »bos«, naiđe na
prsten, onda se sve nedignute kape broje zajedno s onom, pod kojom
je prsten nađen, na pr. ako su dignute dvije i u trećoj se našao prsten,
broji se — osam, ali ako se u prvoj nađe, broji se deset, u šestoj broji
se pet i slično. Svaka jedinica pretstavlja kozu, a igra se obično u
stotinu koza, pa se često pobijeđenima priredi tako zvani »karet«,
zbog kojega dođe do burnoga smijeha i često puta do svađe. Ako se
prsten nađe pod onom kapom, za koju se kaže »ambar«, onda je
krije suprotno društvo.

Ovnova
Uhvate se petnaest do dvadeset momaka jedan za drugim.
Jedan od postarijih ljudi zapoši glavu, uzme štap, dođe u kolo, fabeci
ovnove i tražeći u družini trgovca, da mu ih proda. Drugi iz kola
nađe se da ovnove kupuje i raspituje: »Odakle su ti ovnovi, gđe su
ljetovali i jesu li debeli?« — »Stoka je dobra, ljetovala je, gđe je dosta
trave i lista i vode; dosta je soli zobala, mirna je« — i uputi kupca,
da je vidi i popiplje. — »Pošto je daješ?« — »Senderi, penderi groša,
trt u kapi i kami u ćesu.« — »Srećna bila trgovina!« — Pogode se
i ovaj mu ovnove (mladiće) preda. Kupac počne stoku javiti i fabiti.
»Ovnovi« odgovaraju kupcu istim riječima i obnavljaju njegove po­
stupke. Kupac se zbuni i počne tražiti prodavaoca među sjedniča-
rima: »Da ne viđoste onoga poganskoga sina, koji me prevari i
odnese od mene nebrojeno blago?« — »Nije te prevario, ta je stoka
dobra« — odgovara mu jedan iz kola. — »Kako dobra, ovo nijesu
ovnovi no đavoli, niti zoblju soli, niti pasu travu, kao i ostala stoka,
već rade što i ja.« Poslije dugoga razgovora sa družinom izađe na­
posljetku i trgovac: »Kakva ti je stoka?« — »Ti mi kuću iskopa.«
Tada nastane uzajamno lažikanje i psovanje. N a kraju gazda —
prodavač uzme svoje ovnove natrag, nudeći im so, i oni mirno pođu
za njim. T o je i svršetak igre.

Dinja
Uhvati se kolo od deset petnaest momaka i djevojaka. Posije-
daju. Jedan van kola uzme štap i seta se okolo njih. To je čuvar
dinjaka. Objavi, da ima na prodaju dobar dinjak. Iz reda sjedničara
jave se trgovci i počnu raspitivati: jesu li dinje u dinjaku dobre? —
ZBORNIK ZA NAROD. ŽIVOT XXX 8
 ii4 Mićun M. Pavićević:

»Dobre su«, hvali ih čuvar. — »Nijesu«, odgovara kupac, »bila je

velika suša, pa su slabo zrele.« — »Uđi u dinjak pa ga razgledaj.«
Trgovac uđe i počne pipati dinje — mladiće i djevojke. — »Zelene
su, bila im je velika suša, treba čekati kišu, pa ćemo se po kiši po­
gađati.« — »Biće kiše brzo, vidiš, da se oblači«, odgovara čuvar i
počne kucati štapom u pod i pretstavljati grmljavinu. U taj čas
jedan od prisutnih pospe kabao vode na dinjak — momke i dje­
vojke i sa tim se igra svrši sa velikim smijehom.

Mijene mjeseca
To je više ženska nego muška igra. Većinom se igra na kolima
preko dana o pokladama, Uskrsu i slavama, koje dolaze u proljeće.
Svaka žena i djevojka nađu po jedno dijete muško ili žensko i posi-
jedaju na poljani u rastojanju od dva do tri metra i to u krugu.
Svaka stane više svoga djeteta i metne na nj po jednu ili obadvije
ruke. Jedna od najhitrijih ženskih uzme pasinu, čarapu ili remik,
stane usred kruga, dok druga stoji iza kruga, ova iz sredine tjera je
sa najvećom brzinom oko svega kruga, tako dok se ova, te bježi,
zamori trčeći. Kad je stigne, udara je po leđima i viče iz sredine
kola: »Mijena mjeseca«, onda svaka od ženskih najhitrije skače u
desno i grabi dotično dijete, koje joj stoji sa desne strane. N a taj
način svaka promijeni dijete, koje je dotada čuvala. Čim izgovori
»mijena mjeseca«, gleda, kako će uhvatiti koje od djece i staviti na
nj obadvije ruke, kako bi jedna od onih, koje su djecu čuvale, ostala
bez svoga djeteta i tada morala biti gonjena i udarana onim pojasom,
čarapom ili remikom, sve dok ponovo dođe do djeteta.

Svatova
Sjednu jedan pred drugim deset do dvadeset momaka. Prvi je
stari svat. Jedan iz kola napuni čarapu pepela ili sveže čvorove na
pojasu, izađe pred svatove i reče: »Pomaga Bog, stari svate!« Stari
svat mu prihvati Boga: »Ko ste vi?« — »Mi smo svatovi i idemo
za nevjestu.«
— Ko je ovaj?
— To je vojvoda.
— A ovaj drugi?
— To je prvjenac.
-— Ovaj treći?
— Đevojka.
 Narodne igre u Crnoj Gori 115

— Ovaj četvrti?
— Nabiguzica.
Čim je stari svat izrekao riječ »nabiguzica«, onaj, što je po­
stavljao pitanja, razmahne po njemu bilo čarapom punom pepela,
bilo pojasom sa čvorovima.
Nabiguzica ispred udaraca pobjegne preko vrata, vrati se i
upita: »Ko ste vi ljudi?« Stari svat mu odgovara: »To je prvjenac, to
je vojvoda, to đever, to kum.« — »A šta je ovaj?« upire nabiguzica
prst na jednoga iz reda svatova. Stari svat mu odgovori: »I to je
nabiguzica.« Tada prvi nabiguzica uzima od onoga, što je njega
udarao, čarapu sa pepelom ili pojas i u bježanju udari dva tri puta
novoga nabiguzicu. I to se tako izreda, dok i sam stari svat, prvjenac
i vojvoda ne dođu pod red nabiguzica i dobiju udarce čarapama ili
pojasom.
Kokotova
Igraju četvorica. Dvojica padnu na koljena s rukama na zemlji;
glave su im u suprotnim pravcima, te tako naprave kao neki most.
Druga dvojica stanu u dvije strane. Jedan se podvuče pod »most«, a
drugi ga preko »mosta« udara glavom u leđa — ako stigne, i odmah
bježi, da se sa svoje strane sakrije, a onaj, koji je dobio udarac ili bude
promašen, brzo izlazi, da vrati udarac i opet bježi, i t. d.

Brojeva
Jedan iz sjednice da svakome po jedan broj — od 1 do onog
broja, koliko ih igra. Svaki upamti svoj broj, a onaj bez broja
izmišlja priče, u kojima će se često izgovarati brojevi. Onaj, čiji
broj izgovori, mora reći »ja«. Priče su obične u šaljivom tonu:
Jednoga (koji ima broj 1, govori »ja«) dana išli su dva (»ja«) čo­
vjeka i gonili tri (»ja«) konja. Prvi (»ja«) konj bio je potkovan u
sve četiri (»ja«) noge i t. d. Ko ne reče »ja« na svoj broj, toga
onaj, koji priča, udara kajišem po dlanu ili, ako su tako udesili,
daje zalogu — neku stvar, da im se sudi, kad svi budu dali zaloge.
Jedan drži zaloge u kapi, vadi jednu po jednu i pita: »Šta ćemo
ovome ili ovoj?« a drugi sudi, ne znajući kome, slično onome u
»gonetu«, tek kad presudi, stvar se pokazuje i onaj, čija je, mora
postupiti po presudi, inače mu se stvar ne vraća;

Poleće tica
Ovdje je glavno to: da se sjedničari što prije prevare, dadu
:zaloge i sudi im se, a prevari se svaki brzo. Svi drže ruke na ko-
II6 Mićun M. Pavićević:

ljenima i miruju, a jedan diže ruke i govori: »poleće tica«, »poleće

štica«; »poleće malj«; »poleće zmaj«; »čaplja«, »čapra«, 1 i t. d. Pri
izgovoru imena svake stvari i životinje hitro diže ruke i spušta na
koljena. Ko od sjedničara digne ruke pri izgovoru imena stvari,
koje ne lete, ili ih ne digne pri izgovoru imena onoga, što leti, taj
daje zalogu. Kad svi dadu zaloge, sudi im se kao i u igri »brojeva«.

Pasarela
Svaki izabere sebi ime ili im ga da »pasarelo«: uzimaju se
imena stvari, životinja, biljaka i t. d. Pasarelo govori: »Poleće pasa­
relo (ili pasarelo pase) na krušku« (ili drugo što). Onaj, koji nosi
ime te stvari, odgovori: »Na krušku nije došlo.« Pasarelo pita:
gđe je? a onaj odgovara: »Na crni trn.« — »Na crni trn nije.«
Kruška pita: »A gđe je?« — »Na jabuku« i t. d. Ko ne odgovori na
vrijeme, odmah, ili odgovori za drugoga, prevaren je i daje zalogu.
Isto je tako prevaren i onaj, koji kaže, da je na onoga, koji je već
dao zalogu. Kad svi dadu zaloge, sude kao u igru »poleće tica«.

Purka
Sjednu nekolicina u krugu i drže u ruci izvrnute kape, a
jedan od njih, Purko, pjeva, a za njim svi: »Veli Purko, da me­
ljemo, veli Purko, da meljemo, da meljemo, da meljemo...«
Purko i svi okreću kape kao da melju. Ko melje, kad se pjeva samo
»da meljemo« ili »veli, da meljemo«, bez onoga »Purko«, pre­
vario se i Purko naređuje: »Veli Purko udrite ga« ili: »Veli udrite
ga«, i udara ga kapom po glavi. Ko ga udari, Purko reče: »Veli
udrite ga« bez »Purko«, taj se prevario i njega biju kao i prvoga.
Purko može mljeti uvijek i udarati isto tako.

Mačke
Igraju trojica. Stanu u vrstu, a srednji, s kapom na glavi,
raširi noge, ali tako da se može primicati krajevima i uklanjati.
Dvojica na krajevima drže ruke, koje su van na stranu lica do
srednjega s dlanom okrenutim od lica. Srednji se primiče jednome
i drugome, mauče kao mačka i hitro ih udara po dlanu ruke, koja
je na licu, odmah se uklanja, a udareni slobodnom rukom udara
ga po kapi i samo jednim zamahom. Ako uspije maci mu kapu,
dolazi mjesto njega (mijenjaju se) i radi kao i ovaj. Ako ne od-
1
koža.
 Narodne igre u Crnoj Gori 117

baci kapu, srednji i dalje mauče i udara jednoga i drugoga po

dlanu, sve dok sačuva kapu na glavi. Čim kapa pane, onaj, koji je
uspio da je odbaci, dolazi u sredinu.

Trčirepa
Sjedne sva mladež u krugu oko vatre. Jedan, koji počinje
igru, uzme drvce, koje ima malo vatre na jednom kraju, i drugu
do sebe (desnome) kaže: »Trčirep i lisica.« Ovaj ga pita: »Ima li
repa?« — »Ima« i predaje mu nagoreno drvce. Ovaj opet desnome
drugu kaže: »Trčirep i lisica.« Ovaj odgovori: »Ima li repa?« a
ovaj, kod koga je sad drvce, pita lijevog druga, onoga, od kojega
počinje igra: »Ima li repa?« a kad ovaj reče »ima«, onda on kaže
desnome »ima« i predaje mu drvce. Onaj treći isto tako radi. Kad
bude upitan: »Ima li repa?« pita to isto lijevog druga, ovaj svog
lijevog. Tek kad prvi potvrdi drugome, drugi onda trećemu, pre­
daje se drvce četvrtome. U igri je onaj »pregriješio«, kod koga je
drvce bilo, kad se je na njemu vatra ugasila. Igra se bez njega na­
stavlja s tim, što se uzima drugo drvce napaljeno za tu svrhu.
Smatra se, da je i onaj pregriješio, koji nepravilno potvrdi sa
»ima«. Ovo »ima« uvijek dolazi od prvog i skokova ne smije biti
ni u pitanjima ni u potvrdi — mora ići redom.

Lješnigore
Parovi, muški i ženska, uzmu se za ruke i stanu tako, da
muški dođu u jedan, a ženske u drugi red. Svi pjevaju: »Igramo
se lješnigore lijevo i lijevo, po dvojica i trojica lijevo i lijevo« i t. d.,
a s jednoga kraja počinje igra time, što jedan, krajnji, par, prvo
muški, a za njim ženska idu ispod ruka i između onih, koji igraju.
Muški u prolazu obzire se gore i može da uzme neku žensku iz
reda, a »svoju« ostavi na njenom mjestu. Kad ovo dvoje izađu
na kraj, stanu u red, a drugi par sa početnog kraja ide kao i ovi.
Ako je veliki broj parova, muški može po nekolike ženske pro­
mijeniti, dok izađe na kraj.
Kad se nekoliko vremena ovako igra, mijenjaju uloge: ženske
idu prve i biraju muškarce iz reda, kao i muški što su radili.

Lopova
Jednoga, koji ne zna igrati, postave za glavnog sudiju
(cara), postave mu pomoćnika i jednog pisara ili nešto slično. Ne-
n8 Mićun M. Pavićević

količina kao uhvate lopova i žale se prvoj vlasti pa drugoj i

trećoj — ovdje pisaru, pomoćniku pa caru. Lopov odgovara, a.
sudije izriču kaznu, na koju ne pristaje ni lopov ni tužioci. Nauče
cara, da odbije jednom ili dvaput, a treći put izreče presudu. Kad
su treći put doveli lopova, uvezali su mu na glavi u nekom sudu
vode i obmotali pašom, da se ne primijeti, šta je. Kad car izreče
presudu, lopov se zahvali caru na blagoj presudi i pokloni mu se
te onu vodu prospe po njemu. Car okupan, a prisutni se smiju.