Joseph Ratzinger, Uvod u krscanstvo, 45-56

Vjera kao stajanje i razumijevanje

Suprotstavljajući pojmovni par stajati — razumijevati paru znati — činiti, aludiram na temeljni
biblijski izričaj ο vjeri, koji se ne da dokraja prevesti, a čiju je dubokomislenu igru riječima Luther pokušao
dohvatiti obrascem: (»Glaubt ihr nicht so bleibt ihr nicht«) »Ako ni vjere nemate, ostati nećete«;
doslovnije bi se moglo prevesti: »Ako ne vjerujete, (ako se čvrsto ne držite Jahve) nećete imati tla pod
nogama« (Iz 7,9). Korijen riječi 'mn (amen) obuhvaća mnogostruka značenja, čija unutarnja protkanost i
diferenciranost sačinjavaju suptilnu veličanstvenost ove rečenice. On u sebi uključuje značenja istine,
stalnosti, čvrsta temelja, tla, nadalje značenja vjernosti, povjerenja, pouzdanosti i vjere; tako vjera u
Boga znači da se čovjek drži Boga, čime stječe čvrsto uporište za svoj život. Vjeru smo, dakle, protumačili
kao postojanost, kao pouzdano stajanje na tlu Božje riječi. Grčki prijevod Starog zavjeta (tzv.Septuaginta)
tumači spomenutu rečenicu ne samo jezično već i misaono na grčki način, te je formulira: »Ako ne
vjerujete, nećete ni razumjeti.« Često se isticalo kako se u tom prijevodu već odrazio tipični proces
heleniziranja, odstupanje od izvorno biblijskoga. Vjera se — kažu — intelektualizirala; umjesto da taj
prijevod izrazi stajanje na čvrstom temelju pouzdane Božje riječi, vjera se tu dovodi u vezu s
razumijevanjem i razumom te se tako prebacuje na sasvim drugu razinu, koja joj nikako nije primjerena.
Možda u tome i ima istine. Ipak smatram da se, gledajući u cjelini, pod izmijenjenim predznacima
sačuvalo ono bitno. Jer, stajanje, čime se u hebrejskom označuje sadržaj vjere, svakako ima dodirnih
točaka i s razumijevanjem. Ο tome ćemo svakako morati nešto više reći. Sada pak možemo opet uhvatiti
nit onoga ο čemu smo ranije razmišljali, ustvrdivši da vjera znači posve drugačiju razinu no što je razina
činjenja i tvorivosti. Ona u biti znači povjeriti se onom što sami nismo učinili i što se nikada ne može
učiniti — što upravo tako nosi i omogućuje sve naše činjenje. A to nadalje znači da vjere niti ima niti je
uopće može biti na razini činilačkog znanja, na razini »verum quia factum seu faciendum«; tu je ne
možemo naći, i svaki pokušaj da je na tom području »izvučemo iz džepa«, da je dokažemo u smislu
činilačkog znanja, mora nužno propasti. U sklopu ove vrste znanja ne možemo je pronaći, pa tko je ipak u
tom smislu izvlači iz džepa, iznosi nešto lažno. Onaj uznemirujući »možda« kojim vjera svugdje i uvijek
stavlja čovjeka u pitanje ne ukazuje na neku nesigurnost unutar činilačkog znanja, već znači stavljanje u
pitanje apsolutnosti tog područja, njegovo relativiranje kao jedne razine ljudskoga bića i bitka uopće,
razine koja može imati tek obilježje nečeg što nije posljednje. Drugim riječima: naša su nas razmišljanja
dovela sada do mjesta kad biva očitim da postoje dva temeljna oblika ljudskoga odnosa prema
stvarnosti, koja se ne mogu svesti jedan na drugi, jer se oba odigravaju na sasvim različitoj razini. Ovdje
bismo možda trebali podsjetiti na jednu distinkciju Martina Heideggera, koji govori ο dualitetu
računalačkog i kontemplativnog mišljenja. · Oba načina mišljenja ispravna su i nužna, ali upravo ih zato i
nije moguće svesti jedan na drugi. Oboje mora dakle postojati, računalačko mišljenje, koje pripada redu
tvorivosti, te kontemplativno mišljenje, koje umuje ο smislu. Ne možemo u potpunosti osporiti istinitost
tvrdnje freiburškog filozofa kad izražava bojazan kako u vrijeme u kojemu računalačko mišljenje slavi
divljenja vrijedne trijumfe,čovjek ipak biva, možda više negoli ranije, ugrožen tupošću i bijegom pred
mišljenjem. Dok njegove misli idu isključivo tragom onog što se može činiti, u opasnosti je da zaboravi
sebe samoga i da zaboravi misliti ο smislu svoga bitka. Ovo je iskušenje, dakako, uvijek postojalo. Tako je
u XIII stoljeću veliki franjevački teolog Bonaventura smatrao da mora prekoriti svoje kolege s filozofskog
fakulteta u Parizu, jer su oni, doduše, naučili mjeriti svijet, ali su se odvikli mjeriti sami sebe. Recimo to
još jednom, samo drugim riječima: vjerovanje u onom smislu kako ga želi »Credo« nije neko nedovršeno
znanje, mišljenje koje bi se onda moglo ili moralo prometnuti u činilačko znanje. Naprotiv, vjera je u biti
drugačiji oblik duhovnoga ponašanja, nešto samostalno i vlastito, nešto što se ne može niti svesti na
činilačko znanje niti odatle izvesti. Vjera, naime, ne pripada području tvorivosti i napravljenoga, iako ima
nešto zajedničko i s jednim i s drugim, već pripada području temeljnih opredjeljenja, na koja mora čovjek
neizbježno odgovoriti, a to po biti same stvari može samo na jedan način. Taj način nazivamo vjerom.
Čini mi se neophodnim da to potpuno jasno uočimo: svaki čovjek mora na bilo koji način zauzeti stav
prema području temeljnih opredjeljenja, a to nije moguće drugačije negoli na način vjerovanja. Postoji
prostor koji ne dopušta nikakvog drugog odgovora osim odgovora vjere, a upravo taj prostor ne može
nitko potpuno zaobići. Svaki čovjek mora na neki način »vjerovati«. Do sada najimpozantniji pokušaj da
se ponašanje vjerovanja ipak podredi ponašanju činilačkog znanja nalazi se u marksizmu. Jer, tu onaj
faciendum, budućnost koju treba tek stvoriti, predstavlja u isti mah i smisao čovjeka, tako da se ono
osmišljenje koje se po sebi ostvaruje, odnosno prihvaća u vjeri, prebacuje na razinu onoga što treba
učiniti. Time je, bez sumnje, dostignuta krajnja konsekvencija novovjekog mišljenja. Pošlo je, izgleda, za
rukom da se smisao čovjeka potpuno uvrsti u tvorivost, štoviše, da se potpuno ujednači jedno s drugim.
No, promotrimo li to izbliže, pokazat će se da ni marksizmu nije uspjela kvadratura kruga. Jer, ni on nije u
stanju tvorivost kao smisao učiniti predmetom znanja, on to može samo obećati i time je ponuditi vjeri
na odluku. Naravno, ono što marksističku vjeru čini danas tako privlačnom i tako neposredno
dostupnom, to je dojam harmonije s činilačkim znanjem. Vratimo se nakon ove male digresije ponovno
natrag da bismo još jednom, sažimljući, upitali: što je zapravo vjerovanje? Na to sada možemo
odgovoriti: vjerovanje je način čovjekovog zauzimanja stajališta u cjelini zbilje, koji nije moguće svesti na
znanje jer mu nije primjeren; ono je osmišljenje bez kojega bi čovjek kao cjelina ostao bez mjesta i
smještaja a takvo osmišljenje prethodi ljudskom računanju i djelovanju, tako da čovjek bez njega ne bi
mogao ni računati ni djelovati, jer on to može jedino u prostoru smisla koji ga nosi. Jer, uistinu: čovjek ne
živi samo od kruha tvorivosti; on kao čovjek, tj. upravo u istinitosti svoje ljudskosti, živi od riječi, od
ljubavi, od smisla. Smisao je onaj kruh u kojem čovjek opstoji u svojoj istinskoj ljudskosti. Bez riječi, bez
smisla, bez ljubavi čovjek dolazi u situaciju da ne može više živjeti, pa i onda kad mu materijalni komfor
stoji u izobilju na raspolaganju. Kome nije poznato u kakvom se intenzitetu može usred vanjskog izobilja
pojaviti situacija »ne mogu više«? No, smisao ne vuče svoje porijeklo iz znanja. Kad bismo ga htjeli tako
konstruirati, to jest iz dokaznog znanja tvorivosti, bilo bi to nalik apsurdnom pokušaju Miinchhausena
kad je sama sebe htio izvući za kose iz močvare. Čini mi se da u apsurdnosti te priče sasvim točno dolazi
na vidjelo temeljna situacija čovjeka. Iz močvare neizvjesnosti, iz nepodnošljivosti života nitko ne izvlači
samoga sebe, niti se izvlačimo — kako je još Descartes mogao misliti — pomoću »cogito ergo sum«, uz
pomoć niza umskih zaključaka. Smisao koji mi sami sebi konstruiramo, na kraju i nije nikakav smisao.
Smisao, tj. tlo na kojemu može naša egzistencija kao cjelina stajati i živjeti, ne može biti učinjen, već se
može samo primiti. Tako smo, polazeći od sasvim općenite analize temeljnog stava »vjera«, dospjeli
neposredno do kršćanskog načina vjerovanja. Kršćanski vjerovati znači povjeriti se smislu koji nosi mene
i svijet, uzeti ga kao čvrst temelj na kojemu mogu bez straha stajati. Služeći se nešto više jezikom
tradicije mogli bismo reći: kršćanski vjerovati znači našu egzistenciju shvatiti kao odgovor Riječi, Logosu
koji sve stvari nosi i drži. Vjera znači prihvaćanje toga da nam je smisao — koji ne možemo stvoriti, nego
tek primiti — već poklonjen, tako da ga trebamo samo uzeti i povjeriti mu se. U skladu s time, kršćanska
je vjera opcija za to da primanje ima prednost pred činjenjem — čime ne obezvređujemo činjenje niti ga
proglašujemo suvišnim. Mi smo primili, i samo zato možemo i »činiti«. I dalje: kršćanska vjera — rekli
smo već — znači opciju za to da je ono što se ne može očima vidjeti zbiljskije od onoga što se može
vidjeti. Ona je priznanje primata nevidljivoga kao nečega što je autentična stvarnost, što nas nosi i zato
ovlašćuje da se s onim što je vidljivo, u odgovornosti pred onim što je nevidljivo, kao pred istinskim
temeljem svih stvari smireno i prepušteno suočimo. Zato je svakako — treba to priznati — kršćanska
vjera u dvojakom smislu usprotivljena stavu u koji nas, kako izgleda, tjera današnja svjetska situacija. Taj
nas stav u obliku pozitivizma i fenomenologizma poziva da se ograničimo na »vidljivost«, na »pojavnost«
u najširem smislu, na to da temeljni metodički stav kojemu prirodna znanost zahvaljuje svoje uspjehe
proširimo na sav naš odnos prema stvarnosti. Taj nas stav, nadalje, u obliku techne potiče na to da svoje
uporište tražimo u tvorivosti te da od nje očekujemo tlo koje bi nas nosilo. Primat nevidljivoga pred
vidljivim i primanja pred činjenjem dijametralno je oprečan ovoj temeljnoj situaciji. To zapravo i jest
razlog što nam se tako teško povjeriti onome što očima nije moguće vidjeti. A ipak je sloboda činjenja,
sloboda da se onim što je vidljivo služimo pomoću metodskog istraživanja, omogućena na kraju tek
privremenošću na koju kršćanska vjera upućuje to oboje, te nadmoćnošću što ju je vjera na taj način
pokazala.

Razumnost vjere

Promotrimo li sve to, ustanovit ćemo kako su usko povezane prva i posljednja riječ Creda:
»Vjerujem« i »Amen«, kako obuhvaćaju cjelinu pojedinih izreka i tako određuju unutarnje mjesto svemu
onome što se nalazi između njih. U dvozvuku »Vjerujem« i »Amen« biva vidljivim smisao svega, duhovno
gibanje ο kom se radi. Ranije smo ustanovili da riječ amen u hebrejskom pripada istom korijenu od
kojega potječe i riječ »vjerovanje«. »Amen« tako još jednom kaže, samo na svoj način, što znači
vjerovanje: s povjerenjem se postaviti na temelj koji nosi, i to ne zato jer sam ga ja učinio i proračunao,
već upravo zato što ga nisam ja načinio i nisam ga u stanju proračunati. Vjera izražava predanost onome
što niti možemo učiniti niti trebamo učiniti, predanost temelju svijeta kao smislu koji mi istom i
omogućuje slobodu činjenja. No ipak, ono što se ovdje događa ne znači slijepo izručivanje
iracionalnome. Naprotiv, to znači prilaženje »logosu« (»ratio«), smislu, a na taj način i samoj istini, jer
najzad, ne može i ne smije biti drugoga temelja na koji bi se čovjek postavio osim same istine što se
otvara. Ovdje sada, kad bismo to najmanje očekivali, nailazimo još jednom na posljednju antitezu
između činilačkog znanja i vjerovanja. Činilačko znanje — vidjeli smo već — prema svojem najdubljem
htijenju pozitivističku je i ograničava se na ono što je dano i što je mjerljivo. A posljedica je toga da ono
više ne pita za istinu. Svoje uspjehe postiže upravo time što se odriče pitanja ο samoj istini a zadovoljava
se »ispravnošću«, »točnošću« sistema, čiji se hipotetski nacrt mora pokazati valjanim u funkcioniranju
eksperimenta. Činilačko znanje — da izreknemo to još jednom, drugim riječima — ne pita ο stvarima
kakve su one po sebi i u sebi, već samo ο mogućnosti njihovog funkcioniranja za nas. Obrat prema
činilačkom znanju postignut je upravo time da čovjek bitak više ne promatra u njemu samome, već samo
u funkciji prema našem djelu. To znači da se sam pojam istine bitno izmijenio time što se pitanje istine
odvojilo od bitka a prebacilo se na factum i faciendum. Umjesto istine bitka u sebi došla je upotrebljivost
stvari za nas, koja se potvrđuje u ispravnosti rezultata. U ovome je točno i neopozivo to da nam je
proračunljiva samo ta ispravnost, a istina samoga bitka otima se našem računalačkom znanju. Kad se
kršćanski vjerski stav izražava u riječci »amen«, u kojoj se međusobno prožimaju značenja: vjerovati
nekomu, povjerenje, vjernost, čvrstoća, pouzdani temelj, stajanje, istina — time se želi reći: ono na
čemu čovjek stvarno može stajati i što mu može biti smisao može biti jedino istina. Samo istina
predstavlja za čovjeka shodni temelj njegova stajanja. Tako čin kršćanskog vjerovanja bitno uključuje ovo
uvjerenje: smislonosni temelj ,»logos«, na što se mi postavljamo, to upravo kao smisao jest ujedno i
istina. Smisao koji ne bi bio istina bio bi besmisao. Nedjeljivost smisla, temelja, istine, koja dolazi do
izražaja i u hebrejskoj riječi »amen« i u grčkoj riječi »logos«, nagoviješta ujedno jednu čitavu sliku svijeta.
U nerazdvojivosti smisla, temelja i istine, kako je te riječi na za nas neizvediv način uključuju, dolazi na
vidjelo čitava mreža koordinata pomoću koje kršćanska vjera promatra svijet i u kojoj se s njime suočuje.
Ali to također znači da vjera po svojoj izvornoj biti nije slijepo gomilanje nerazumljivih paradoksija. Znači,
nadalje, da nije ispravno kad se misterij, a to nije rijedak slučaj, navodi kao izgovor zato što je zatajio
razum. Kad se u teologiji pojave najrazličiti je nezgrapnosti, pa se one, ukazujući na misterij, nastoje ne
samo opravdati nego čak i kanonizirati, tu je posrijedi zlouporaba prave ideje »mvsteriuma«, čiji se
smisao ne sastoji u tome da uništi razum, već on, štoviše, želi omogućiti vjerovanje kao razumijevanje. Ili
drugim riječima: vjera zacijelo nije znanje u smislu činilačkog znanja i njegova oblika proračunljivosti.
Ona to ne može nikada postati, te može najzad ispasti samo smiješnom ako se ipak pokuša ustaliti u tim
oblicima. Ali i obratno, proračunljivo činilačko znanje po svojoj je biti ograničeno na ono što je pojavno i
funkcionalno, a nije put da nađe samu istinu, koje se odreklo već u svojoj metodi. Način kako se čovjek
susreće s istinom bitka nije znanje, već razumijevanje: razumijevanje smisla kojemu se povjerio. I
dakako, moramo dodati da se razumijevanje otvara tek kad čovjek »stoji«, a izvan toga ga nema. Jedno
se bez drugoga ne zbiva, jer razumijevanje znači da smisao koji smo prihvatili kao temelj — prihvaćamo i
shvaćamo kao smisao. Mislim da je ovo precizno značenje onoga što mislimo riječju razumijevanje: da
temelj na koji smo se postavili učimo shvaćati kao smisao i istinu; da učimo spoznavati kako temelj
predstavlja smisao. Ako je pak tako, onda razumijevanje ne samo da ne proturječi vjeri, već predstavlja
njezinu najintimniju osobitost. Poznavanje funkcionalnosti svijeta kako nam ga grandiozno nuđa
današnje tehničko-prirodoznanstveno mišljenje ne donosi razumijevanje svijeta i bitka. Razumijevanje
raste samo iz vjere. Zato teologija kao govor ο Bogu u kojemu je prisutno razumijevanje, logos ( =
racionalni, umsko-shvaćajući govor) predstavlja prastari zadatak kršćanskog vjerovanja. Na ovom se
stanju stvari temelji i pravo da u kršćanskome bude prisutno i grčko, pravo koje se ne može ničim
dokinuti. Uvjeren sam da kršćanska poruka nije u biti tek pukim slučajem ponajprije stupila u grčki svijet
kad je izrađivala svoj lik, stopivši se tako u ovom prostoru s pitanjem ο razumijevanju, ο istini. Vjerovanje
i razumijevanje ne pripadaju manje zajedno nego što pripadaju vjerovanje i stajanje, i to jednostavno
zato što su stajanje i razumijevanje nerazdjeljivi. Zato grčki prijevod Izaijine rečenice ο vjeri i stajanju
otkriva jednu dimenziju koja je neophodna za biblijsko shvaćanje, ne želimo li ga potisnuti u
zanesenjaštvo i sektaštvo. Svakako, razumijevanju je vlastito da ono uvijek nanovo prekoračuje naše
shvaćanje do spoznaje da smo obuhvaćeni. Ako je pak razumijevanje shvaćanje naše obuhvaćenosti, to
onda znači da mi sami ne možemo to više obuhvatiti; ono nam daje smisao upravo time što nas
obuhvaća. U ovom smislu govorimo s pravom ο tajni kao ο nečemu što nam pret-hodi i što nas
neprekidno prekoračuje, kao ο temelju koji nikada nećemo dostići ili prestići. Ali upravo u tom što smo
obuhvaćeni onim što još nismo ni shvatili jest odgovornost razumijevanja, bez kojega vjera ne bi imala
dostojanstva te bi sama sebe uništila.

»Vjerujem u Tebe«

Dakako, svime ovim što je rečeno još uvijek nije izrečena najdublja i temeljna značajka vjere:
njezin osobni karakter. Kršćanska je vjera više no opcija za nekakav duhovni temelj svijeta; njezin
središnji obrazac ne glasi: »Vjerujem nešto«, već: »Vjerujem u Tebe«. Ona je susret s čovjekom Isusom i
u tom susretu doživljava smisao svijeta kao osobu. U svom životu od Oca, u neposrednosti i intenzivnosti
svog ophođenja s Bogom, koje je molitva, štoviše, gledanje, on je Božji svjedok po kojemu je
Nedohvatljivi postao dohvatljiv, a Daleki bliz. Još više: on nije samo svjedok kojemu vjerujemo ono što je
gledao u jednoj egzistenciji koja je stvarno izvršila obrat od lažnog zadovoljenja s onim što je površinsko
prema dubini cjelovite istine; ne, on je prisutnost samoga Vječnoga u ovom svijetu. U njegovu životu, u
bespridržajnom predanju njegova bića za ljude, smisao svijeta je sadašnjost; on nam se pruža kao ljubav,
koja i mene ljubi, i takvim nepojmivim darom ljubavi koja nije ugrožena propadljivošću niti egoistič-kim
pomućenjem ona čini život življenja vrijednim. Smisao svijeta je Ti, ali samo onaj koji nije i sam otvoreno
pitanje, već temelj svega, temelj koji ne treba nikakva drugoga temelja. Tako je vjera nalaz jednoga Ti
koji me nosi i koji mi u svoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskog susreta poklanja obećanje
neuništive ljubavi, koja ne samo čezne za vječnošću nego je i pruža. Kršćanska vjera živi ne samo od toga
što postoji objektivni smisao nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput
djeteta koje zna da su sva njegova pitanja u majčinom »ti« na sigurnom mjestu. Na taj način vjera,
povjerenje i ljubav u krajnjoj su liniji jedno, i svi sadržaji oko kojih kruži vjera samo su konkretizacije onog
obrata na kojemu sve počiva, onog »Vjerujem u Tebe« — otkrića Boga na licu čovjeka Isusa iz Nazareta.
Dakako, time ne prestaje razmišljanje — to smo već ranije vidjeli. Jesi li ti zaista onaj: to se u jednom
mračnom trenutku tjeskobno pitao već Ivan Krstitelj, prorok koji je sam svoje učenike poslao Rabbiju iz
Nazareta i priznao mu da je veći od njega, onaj kome je on mogao tek pripraviti put. Jesi li ti to zaista?
Vjernik će uvijek nanovo doživljavati onaj mrak u kojemu ga opkoljuje protivljenje nevjerovanja kao
kakva tmurna, neizbježna tamnica a ravnodušnost svijeta, koji jednako korača dalje kao da se ništa nije
dogodilo, izgleda mu kao poruga njegovoj nadi. Jesi li ti to zaista — to pitanje ne moramo postaviti samo
zbog poštenog mišljenja i odgovornosti uma već i zbog unutarnjeg zakona ljubavi, koja bi željela sve više
spoznati onoga uz koga je pristala, zato da bi ga mogla više ljubiti. Jesi li ti to zaista — sva razmišljanja u
ovoj knjizi podređena su na kraju ovom pitanju i tako kruže oko onog temeljnog oblika vjeroispovijesti:
Vjerujem u tebe, Isuse iz Nazareta, kao u onoga koji je smisao (»logos«) svijeta i mojega života.