POREMEĆAJ PAŽNJE I HIPERAKTIVNOST ( ADHD )

Ovaj se rad bavi definisanjem poremećaja pažnje i hiperaktivnog poremećaja kroz tri
osnovna zadatka: opisaom simptomatologije, etiologije i tretmanskih smjernica.

Multidimenzionalnost problema poremećaja pažnje i hiperaktivnosti - ADHD

(Attention Deficit Hyperactivity Disorder), zahtjeva interdisciplinani pristup, ne samo kao
potrebu nizanja znanstvenih dostignuća različitih disciplina, već kao proces stvaranja
multimodelnog pristupa koji će omogućiti povezivanje na razini kompleksnijeg
medudjelovanja strućjaka, znanstvenika i struktura na nacionalnoj i lokalnoj razini. Simptomi
ADHD-a definirani u svijetlu dosadašnjih spoznaja nazivaju se: nedostatak pažnje,
hiperaktivnost i impulzivnost. Djeca i odrasli sa simptomom nedostatka pažnje poklanjaju
automatsku pažnju onome što ih trenutno zaokupi, ali svjesna pažnja za organizaciju i
izvršenje zadataka za njih je problem. Ako zapoćnu sa zadatkom misli im odlutaju, a rezultat
toga su neizvršeni zadaci i pogreške. Impulzivna djeca i odrasli ne mogu kontrolirati svoje
trenutne reakcije. Zbog toga se mogu naći u nizu neugodnih ili opasnih situacija, ne mogu
dočekati da dobiju stvari koje žele ili dočkati u redu, mogu biti agresivni prema onome tko ih
želi spriječiti. Hiperaktivna djeca i odrasli uijek su u pokretu, ne mogu mirno sjediti, biti na
jednom mjestu, usredotočiti se na zadatak. Hiperaktivna djeca se meškolje na stolici hodaju
po prostoriji, lupkaju nogama, diraju sve oko sebe. Hiperaktivni adolescenti i odrasli stalno se
osjećaju nemirno, mnogo toga zapoćnu, ali ništa ne dovrše.

Hiperaktivnost je simptom koji se najranije očituje i fenomenološki je najizraženiji.

Primjetljiv je u vrlo ranoj dobi. Nakon što je dijete prohodalo postalo je nezaustavljivo.
Polaskom u školu dijete zagorčava život sebi, roditeljima, nastavnicima i vršnjacima. Stvara
kaos u udionici i u svom domu. Nastavnici hiperaktivnu djecu smatraju lijenom,
neodgovornom, arogantnom. Roditelji govore kako su iscrpljeni brigom za svoje dijete te im
ne ostaje vremena za ništa ili nikoga drugog, postaju ljuti i frustrirani, dijete tada pokazuje
izraženije simptome, a odnos izmedu djeteta i roditelja svakim se danom pogoršava. Roditelji
daju sve od sebe, no rezultati izostaju. Adolescenti ne obavljaju svoje zadatke, izbjegavaju
nastavu, osjećaju se neuspješni, vole riskantne i avanturističke provode, skloni su drogi i
alkoholu. Odrasli ulažu novac u loše investicije, voze neoprezno i riskantno, imaju kratke i
intenzivne ljubavne veze, često mijenjaju posao, ne žele znati što drugi misle o njihovom
ponašanju.

Definicije ponašanja osoba sa ADHD-om: Kratkotrajna pažnja, poteškoće u

zadržavanju pažnje, rastresenost zbog povećane osjetljivosti na vanjske podražaje, utisak da
nemaju dobar sluh, ponavljani neuspjesi koji osobu prate kroz školovanje, obavljanje
zadataka, u svakodnevnici ili poslovnim obavezama, loše vještine organizacije koje se očituju
u zaboravljanju, ne obraćanju pažnje na detalje, gubljenje stvari neophodnih za rad,
hiperaktivnost se očituje u visokoj razini energije, nemogučnosti mirnog sjedenja glasnom i
prekomjernom govorenju, mpulzivnost se očituje u teškoćama koje imaju u socijalnim
situacijama. Odgovaraju na pitanja prije nego su postavljena, neprestano ometaju druge u
njihovom poslu, učestala destruktivna, agresivna ponašanja ili vrlo nepažljiv odnos prema
ljudima i stvarima, tendencija uključivanja u nepromišljene i potencijalno opasne situacije.
Teškoće u prihvaćanju odgovornosti za svoje djelovanje, prebacivanje svoje odgovornosti na
druge i neadekvatno učenje iz iskustava.

Prepznavanje simptoma

Mnogi roditelji vide znakove manjka pažnje kod svoje djece i prije polazka u školu.
Dijete ima problem sa zadržavanjem pažnje na jednostavnik aktivnostima kao što je igra
lopte. Roditelji mogu ne obračati pažnju na ponašanje djeteta i to ne vijdeti kao probelm ako
je sliučno njihovom ponašanju. U većini slučaja nastavnici prvi preoiznaju poremećaj, tada se
konzultuju sa osobom koja može pomoći.

Poteškoće dijagnosticiranja

ADHD je vrlo ozbiljna dijagnoza koja zahtjeva dugotrajan tretman i stoga je važno
otkriti radili se o nekom emocionalnom ili drugim poteškoćama i problemima. Problem je u
tome što se mogu javiti i neki drugi problemi koji se javljaju uz taj poremećaj. Jedan od njih
je poremećaj učenja. Takođe se može rijedak Tourettov sindrom pjaviti uz ADHD. Simptomi
ovog sindroma su tikovi i slične nekontrolisane kretnje kao žmirkanje očima ili facijalni
grčevi, trzanje ramenima ili izvikivanje riječi bez razloga, ali ti se poremećaji mogu
kontrolisati lijekovima. Problem su djeca, uglavnom dječaci koji imaju poremećaj
izazivačkog i agresivnog ponašanja. Takva djeca pretjerano grubo reaguju, udaraju druge da
bi izrazili negodovanje, vrlo su tvrdoglavi, ratoborni i izazivači raspoloženi.

Koraci u dijagnosticiranju
 Wender govori o nizu relevantni podataka, ali za njega su najznačajniji: zdravstveni
status odnosno kako kje protekao razvoj od dojenačke dobi, podaci o mogučnostima i
sposobnostima, inteligenciji, socijalnoj prilagođenosti, zatim pregled vida, sluha, provjera
rezultata učenjaneki tragičan događaj za dijete. Takođe je potreban razgovor sa roditeljima,
nastavnicima i sa djeetom i ako je moguće posmatranje djeteta u prirodnim uslovima.
Stručnjak treba da posmatra kako se dijete ponaša u bučnim ili neobaveznim situacijama a
akako kod zadataka koji zahtjevaju stalnu pažnju. Na kraju se sastavlja profil djetetovog
ponašanja. Kod osraslih se ADHD dijagnosticira prema njihovim ponašanjima, postupcima na
poslu i kod kuće. Ako je moguće od njihovi se roditelja traži da procijene ponašanje u
djetinjstvu. Ljudi sa ADHD – om su bistri i kreativni pa su često frustrirani zbog osjećaja da
ne djeluju u skladu sa svojim potencijlima, osjećaju se nemirno u potrazi su za uzbućenjima i
često ih obuzima osjećaj dosade.

Tretmanska dotignuća

Dugo vremena se poremećaj pažnje i hiperaktivnosti tretira medikamentima. I danas

medikamenti u tretmanu djece i osoba koje pate od tog poremećaja imaju značajnu ulogu,
prvenstveno stoga što brzo i učinkovito ublažavaju simptome. Međutim neke probleme
uzrokovanme ADHD nije moguće rješiti lijekovima. Ti problemi uglavnom su emocionalni i
socijalizaciske prireode traže druge pristupe, a u tretman se uključuju roditelji, braća i sestre,
supružnici a u širem kontekstu nastavnici i prijatelji. Problem nastaje kada se ADHD
pojavljuje sa nekim drugim poremećaje. Tada lijek koji otklanja simptomeADHD neće imati
učinak bez kombinacije npr. Sa antidepresivima ili antihistamincima. Postoji mogućnost
pogoršavanja simptoma. Lijekovi rijetko prestaju djelovati pa je razlog simptoma u većem
broju slučajeva neogovarajuća doza neredovito uzimanje lijekova, promijene kao naprijemer
novo životno okruženje, ulazak u pubertet ili stresni doagađaj.

Druge tretmanske mogućnosti

Individualna terapija namijenjena je radu s adolescentima i odraslima. Osoba se

upoznaje s poremećajem a potom se radi na prihvaćanju seb. Potrebno je raditi na
uzmeirujućim mislima i osjećajim: depresija, anksioznost, nervoza, zabrinutost i nelagoda. U
svemu tome veliku ulogu igra i motivacija. Takođe postoji i grupni rad ali taj rad je manje
direktan rad sa svakim pojedincem pa svako mora uložiti više truda, ali su podrška grupe,
osjećaj zajedništva i prijateljstva koja se stvaraju najznačajniji čimbenik ustrajanja. Postoji i
porodična terapija gdje je moguć grupni rad sa roditeljima, trening roditeljskih vještina, gdje
roditelji uče izgraditi situacije u kojima će djetetu omogučiti lakše prevladavanje problema.
Naglasak je na jačanju snage djeteta i roditelja. Za djecu sa ADHD-om trebaju posebne
prilagodbe u učionici i pomoć u učenju i obavljanju školskih zadataka.