MENTALNO ZDRAVLJE DJECE I MLADIH

Zašto je važno mentalno zdravlje djece i mladih?

Biti mentalno zdrav znači imati sposobnost uspješnoga djelovanja, što znači biti
produktivan u aktivnostima, imati ispunjene odnose s ljudima, suočavati se s problemima
i biti spreman na promjenu.

Djeca i mladi tijekom odrastanja i sazrijevanja JOŠ UVIJEK UČE kako se koristiti
svojim sposobnostima da bi uspješno rješavali životne izazove. Psihičke smetnje
remete to učenje i narušavaju odnose s vršnjacima, roditeljima i nastavnicima te otežavaju
uspješno obavljanje školskih obveza.

Školski neuspjeh može biti okidač za pojavljivanje različitih problema

mentalnoga zdravlja, ali i obrnuto: narušeno mentalno zdravlje snažan je rizični
čimbenik za slab školski uspjeh.

Učenici s problemima mentalnoga zdravlja (npr. problemima povezanima s anksioznošću

ili depresivnošću) vrlo će vjerojatno imati lošiji školski uspjeh, manje će sudjelovati u
nastavi, imat će problematičnije vršnjačke odnose i češće će odustajati od školovanja.

Narušeno mentalno zdravlja u dječjoj dobi i suočavanje s mentalnim

problemima tijekom adolescencije rizični su čimbenici za probleme mentalnoga
zdravlja i lošiju kvalitetu života te ostvarivanje osobnih potencijala u kasnijoj
dobi!

Pod mentalnim zdravljem djece i adolescenta podrazumijeva se njihovo

skladno funkcioniranje u krugu obitelji, škole, vršnjaka, susjedstva, četvrti,
zajednice te omogućavanje ostvarivanja punoga potencijala mentalne dobrobiti.

Preduvjet je dobroga mentalnog zdravlja djece i adolescenta usklađen

intelektualni, emocionalni, socijalni i zdravstveni razvoj.
 Za mentalno zdravlje učenika iznimno je važno umanjiti djelovanje postojećih
rizičnih čimbenika i razvijati sigurno okruženje. Uloga je obitelji i drugih važnih osoba u
okruženju u kojemu učenici odrastaju i uče njegovati zaštitne mehanizme i sigurno
okruženje za razvoj.

Što nam govore podatci o pojavnosti i izraženosti problema mentalnoga

zdravlja kod djece i mladih?

Iako su djeca i mladi uglavnom zdrave podskupine stanovništva, procjenjuje se da je među

učenicima oko 20 % onih koji imaju psihičke smetnje koje su toliko jake da im ometaju
svakodnevni život i školovanje. Njih 10 % ima klinički značajno izražene simptome!

U razrednome odjelu od 25 učenika njih 5 suočava se s problemima

mentalnoga zdravlja koje mogu otežavati učenje, ali i odnose s nastavnicima,
vršnjacima i roditeljima!

Od njih 5 s problemima mentalnoga zdravlja samo jedan dobiva stručnu pomoć.

Najrašireniji problemi povezani su s anksioznim poremećajima. Procjenjuje se da se udio

anksioznih poremećaja u dječjoj dobi i adolescenciji kreće od 10 do 20 % dok je udio
depresije od 1 do 3 % u dječjoj dobi te raste na 8 do 9 % u adolescenciji.

Podatci Svjetske zdravstvene organizacije naglašavaju da se 50 % svih

mentalnih poremećaja pojavljuje do 14. godine, a anksiozni poremećaj već u
razdoblju od 6. do 14. godine.

U posljednjih nekoliko godina proveden je veći broj istraživanja u različitim područjima i

regijama Hrvatske koja su ispitivala odrednice mentalnoga zdravlja djece i mladih.
Rezultati istraživanja uglavnom pokazuju da zabrinjavajuće visoke simptome
depresivnosti doživljava od 13 do 20 % djece i mladih. Granične ili klinički značajne
simptome ima od 3 % do 6,5 % učenika, ovisno o dobi. U višim razredima osnovne škole,
prema jednome istraživanju iz 2016. godine, povišene razine anksioznosti doživljava
oko 17 % učenika, a psihosomatske simptome navodi 13 % učenika.
Jedno istraživanje s učenicima od 5. do 8. razreda osnovnih i od 1. do 4. razreda srednjih
škola pokazuje da više od 58 % djece i adolescenata doživljava različite strahove, od
toga njih 12 % iznimno često. Najrašireniji su strahovi od neizvjesnosti, bolesti i tjelesne
povrede te strahovi povezani sa školom. Prema učestalosti pojavljivanja strahova na
prvome su mjestu strahovi povezani sa školom i negativnim vrednovanjem u
školskome okruženju (strah me odgovaranja pred cijelim razredom; bojim se da će mi se,
ako nešto ne budem znao, svi rugati; bojim se da neću uspješno završiti ovaj razred), potom
strah od visine, mraka, imaginarnih bića itd.

U razrednome odjelu od 25 učenika njih 15 suočava se s različitim

strahovima. Troje učenika strahove doživljava iznimno često (skoro uvijek), što
im može otežati učenje, pisanje ispita ili odgovaranje te odnose s vršnjacima,
učiteljima, nastavnicima i roditeljima.

Kako znati je li mentalno zdravlje djeteta ili adolescenta narušeno?

Kako bismo uspješnije prepoznali kad je mentalno zdravlje djece i mladih narušeno, može
nam pomoći razumijevanje toga u kakvome su odnosu različita mentalnozdravstvena
(psihička) stanja, od potpunoga mentalnog zdravlja preko mentalnozdravstvenih
problema do mentalnih poremećaja. Jedan od modela koji nam to može slikovito objasniti
prikazan je na Slici 1. Taj model mentalnozdravstvenih stanja određuje tri različita
stanja narušenoga mentalnog zdravlja koja, suprotno tradicionalnomu mišljenju, nisu
isključivo kontinuum, nego mogu postojati i istodobno kod jedne osobe.

Svakodnevno se pred djecu i mlade postavljaju različiti izazovi, i ugodni i neugodni, i teški
i lagani. Da bi ih riješili, koriste se svim svojim resursima: emocijama, razmišljanjima,
znanjima i ponašanjima. Kad su izloženi uobičajenomu stresnom životnom događaju,
reagiraju tako da na određeni način razmišljaju o problemu, doživljavaju određene
emocionalne i tjelesne reakcije i ponašaju se na specifičan način.
Slika 1. Prikaz odnosa različitih mentalnozdravstvenih stanja

mentalni poremećaj

problem mentalnoga
zdravlja

stres, smetnje

bez smetnji, poteškoća ili poremećaja

Izvor: Kutcher, S. (2012). Thinking Critically About Meeting Mental Health Care Needs of Youth. Preuzeto s
http://teenmentalhealth.org/wp-content/uploads/sites/3/2017/01/5-Thinking-Critically-Article-by-Dr.-Kutcher.pdf
(pristupljeno 28. lipnja 2018.)

Riječ je o DOŽIVLJAJU STRESA, ODNOSNO SMETNJAMA I UZNEMIRENOSTI, koje

uglavnom ne traju dugo te znatnije ne ometaju njihovo svakodnevno funkcioniranje. Ta
su stanja znak da se moraju bolje prilagoditi stalno promjenjivim životnim okolnostima
te su gotovo uvijek potaknuta okolinskim čimbenicima. Gotovo svakodnevno svi
doživljavamo neki stupanj stresa i smetnji, neke osobe intenzivnije od drugih.

Stres se najčešće određuje kao složeni skup reakcija nastao u situaciji potrebe za
prilagodbom. On nastaje kad dijete/adolescent procijeni da neće moći udovoljiti okolini
i/ili unutarnjim zahtjevima zato što ti zahtjevi nadilaze njegove mogućnosti.

Stresorom ili izvorom stresa naziva se bilo koji tjelesni ili psihički događaj ili
situacija koju pojedinac doživljava kao prijetnju, gubitak ili izazov. Stupanj stresnosti ovisi
o procjeni pojedinca.

Odgovor na uobičajeni stresor može biti učinkovit ili neučinkovit, što ovisi o brojnim
čimbenicima (učenje gradiva/ neučenje). Svaka uobičajena stresna situacija prilika je za
učenje strategija za prevladavanje, odnosno uspješno okončavanje zadatka. Katkad se
dogodi neuspjeh u rješavanju zadatka (loša ocjena na ispitu znanja), katkad djeca i mladi
donose pogrešne odluke (bježanje sa sata) ili imaju negativna predviđanja (neću uspjeti) i
to je dio učenja koji najveći broj njih prevladava uz podršku bliskih osoba.

Izloženost uobičajenim stresorima sastavni je dio odrastanja s kojim se

djeca i mladi svakodnevno susreću.

Tijekom odrastanja djeca i mladi uče sve više strategija koje im služe u rješavanju
problema i uče kako ih primjenjivati. Učenje je individualni proces, neki uče brže i s manje
pogrešaka dok drugoj djeci treba više vremena i činit će više pogrešaka. Donošenje
pogrešnih odluka dio je učenja i normalan je dio odrastanja.

Neuspjeh i teškoće mladima su prijeko potrebni za zdravi razvoj te za psihičke smetnje

proizašle iz njih nije uvijek nužna stručna pomoć niti ih je potrebno previše štititi.
Međutim, možemo im pružiti primjerenu emocionalnu podršku i pomoć kako bismo
potaknuli razvoj OTPORNOSTI (Slika 2.).

Uspješno rješavanje problema dovodi do učenja strategija i korištenja tim

strategijama u budućnosti. Tim se procesom izgrađuje otpornost.

OTPORNOST se odnosi na pozitivnu prilagodbu i oporavak kad doživimo neko

neugodno iskustvo. Otpornost nije statična i nitko nije (ne)otporan cijelo vrijeme. To je
proces koji se događa u vremenu, mijenja se i razvija, stalno je u međudjelovanju s
nevoljama i promjenama životnih okolnosti i najčešće je rezultat interakcije osobnih
obilježja i obilježja okoline.
Slika 2. Izgradnja otpornosti oporavkom i nadvladavanjem izvora stresa

1. problem, neugodni i stresni događaj, nepovoljni

uvjeti odrastanja
stresna
situacija

2. učenje strategije
rješavanje 3. korištenje strategijom
stresne
situacije

4. učenje na pogreškama
5. razvoj strategija prilagodbe
uspješno 6. izgradnja OTPORNOSTI
prevladavanje
stresa

Istraživanja i iskustva pokazuju da je svakomu djetetu moguće pomoći da razvije, usvoji i

iskoristi vještine i sredstva koja su mu potrebna za rast i razvoj u raznim aspektima života
usprkos neugodnim preprekama i izazovima koji se mogu pojaviti.

Uobičajeno, svakodnevno doživljavanje problema i njihovo rješavanje dio je zdravoga

razvojnog puta i učenja. Na tome putu događaju se različiti pokušaji koji dovode do
uspjeha ili neuspjeha. Također, doživljavaju se i različita emocionalna stanja ugode
(radost, ponos) ili neugode (razočaranje, sram). Podrškom i savjetima prijatelja,
roditelja, učitelja ili drugih izvora (mediji) djeca i mladi uče strategije učinkovitoga
suočavanja sa stresom i izgrađuju otpornost.

Neugodne emocije koje proizlaze iz primjerenoga odgovora na događaj koji

se procjenjuje kao prijetnja (npr. javni nastup) nisu znak lošega mentalnog
zdravlja, nego su prirodna (ljudska, uobičajena) reakcija na neku nevolju.

Kad je stres s kojim se susrećemo velik ili su pak naši mehanizmi prilagodbe slabi,
pojavljuju se PROBLEMI MENTALNOGA ZDRAVLJA.
Oni su obilježeni neugodnim emocijama, negativnim mislima i različitim problemima u
ponašanju. Smetnje mogu biti ozbiljne i različito trajati. Gotovo će svatko više puta tijekom
svojega života doživjeti probleme mentalnoga zdravlja.

Kod problema mentalnoga zdravlja smetnje koje pojedinac ima znak su da nije uspjela
prilagodba ili zbog okolišnih čimbenika ili zbog obilježja ličnosti pojedinca. Mlada osoba
nema dovoljno vještina ili mehanizama suočavanja s problemom da smanji razinu svoje
emocionalne boli, probleme u ponašanju ili pak promijeni iskrivljena mišljenja. Ako je
ozbiljnost smetnji dosegla razinu problema mentalnoga zdravlja, moguće su i ozbiljnije
smetnje u društvenome i svakodnevnome funkcioniranju osobe, no važno je znati da
mentalni problem ne vodi nužno u dugotrajne probleme mentalnoga zdravlja.

Svi možemo biti ranjivi i osjetljivi na promjene naših životnih okolnosti.

Teški događaji, veliki neuspjesi, razočaranja ili gubitak dragih osoba mogu nas
izbaciti iz ravnoteže.

Problemi mentalnoga zdravlja djece i mladih mogu nastati kad se oni suočavaju s
dugotrajnijim i/ili mnogo većim stresorom nego što je to uobičajeno. Katkad će mlada
osoba koja doživi teške životne događaje pokazivati uočljive smetnje u svakodnevnome
funkcioniranju – u školi i izvan škole, ali katkad će trebati provjeriti kako je. Može osjećati
tugu, beznadnost, biti zastrašena, demoralizirana i razočarana, povlačiti se iz društvenih
odnosa, izbjegavati uobičajene aktivnosti, imati napade bijesa…

Neugodne emocije i proživljavanja u tome su slučaju normalni i prirodni

te su sastavni dio očuvanja dobroga mentalnoga zdravlja.

Osjećaj tuge, obeshrabrenost, zastrašenost i demoraliziranost nisu isto što

i depresija, a osjećaj nervoze i prestrašenost nisu isto što i anksiozni poremećaj.

Učenik s problemom mentalnoga zdravlja najčešće zahtijeva dodatnu pomoć osobe koja
je spremna tu pomoć i podršku pružiti (roditelj, učitelj/nastavnik, stručni suradnik u
školi, vršnjaci u razredu / prijatelji, braća/sestre…, a po potrebi i stručnjak za mentalno
zdravlje). Najčešće ne zahtijeva dugotrajniji stručni tretman. Savjetovanje i
psihoedukacija, koja uključuje i poticanje na provjerene oblike samopomoći, često je djeci
i mladima s problemima mentalnoga zdravlja dovoljna pomoć, a važno je djeci s uočenim
prvim znakovima problema mentalnoga zdravlja pružiti i podršku s pomoću psihološke
prve pomoći.

Prisutnost podrške odrasle osobe poput učitelja, roditelja, prijatelja ili

susjeda ključni je čimbenik koji može pomoći mladima u rješavanju problema
mentalnoga zdravlja. Ako mlada osoba pati i otežano funkcionira, uz podršku je
potrebna stručna procjena kako se ne bi previdjela potreba za primjerenom
stručnom pomoći i zbog toga kasnilo s potrebnim stručnim tretmanom/liječenjem.

Ako mlada osoba pati i otežano funkcionira, podrška, iako potrebna, nije način na
koji se liječi npr. depresivno dijete koje iskazuje i namjeru da izvrši samoubojstvo.

Ranim prepoznavanjem problema i strategijama usmjerenim na jačanje

socijalnih odnosa i povećanjem podrške u školi može se poticati razvoj otpornosti i
time podići razina osobne dobrobiti i spriječiti ili ublažiti mogući razvoj poremećaja
mentalnoga zdravlja.

Strategije usmjerene na jačanje socijalnih odnosa i povećanje podrške u školi imaju

važnu ulogu u povećanju otpornosti, doprinose stvaranju osobne dobrobiti i
mentalnoga zdravlja.

Dakle, problemi mentalnoga zdravlja očekivani su dio života i nije nužno riječ o
mentalnim poremećajima.

Kao što smo već objasnili, da bismo govorili o MENTALNOME POREMEĆAJU, trebaju
se zadovoljiti međunarodno prepoznati dijagnostički kriteriji te mora biti prisutna
znatnija i dugotrajnija poteškoća/poremećaj svakodnevnoga funkcioniranja. Mentalni
poremećaji zahtijevaju psihijatrijsko liječenje i/ili psihoterapiju.
Da bi odrasli koji se brinu o djeci i mladima znali odrediti koja je razina pomoći i
podrške potrebna, nužno je kritičko promišljanje o mentalnozdravstvenim
potrebama djece i mladih. Da bi se prepoznalo što se događa, katkad je potrebno
praćenje, promatranje, propitivanje i otkrivanje.

Neuobičajena ponašanja, promijenjena ponašanja koja su učestala ili ne

prestaju nužno zahtijevaju razgovor s djetetom i primjerenu podršku i pomoć. U
tome važno mjesto zauzima i pružanje psihološke prve pomoći i podrške.

Kako razlikovati je li riječ o problemu mentalnoga zdravlja ili o situacijski i

razvojno očekivanome ponašanju i doživljavanju?
Djeca i mladi razlikuju se od odraslih u shvaćanju i doživljavanju vlastitih psihičkih stanja.
Npr. djeca mlađa od 10 godina najčešće ne razumiju zašto osjećaju neku emociju u tijelu.
Također, razlikuju se i u proživljavanju svijeta oko sebe: npr. mlađa su djeca sklona
dramatiziranju oko onih zbivanja i stvari koje su im trenutačno u središtu pozornosti te
lošije sagledavaju perspektivu prošlosti i budućnosti nego odrasli. Način na koji tumače
događaje uvjetovan je tom suženom perspektivom, nedostatkom iskustava i stupnjem
razvoja.

Suočavanje s različitim stresorima i drugim neželjenim okolnostima, kao što su,

recimo, proživljavanje strahova, sastavni su dio odrastanja i sazrijevanja djece. Bitno je
spomenuti da je svaka razvojna faza povezana s određenim karakterističnim strahovima.

Pogledajte primjer.
 PRIMJER POVEZANOSTI SITUACIJSKI I RAZVOJNO OČEKIVANIH PONAŠANJA I
DOŽIVLJAVANJA S MENTALNIM ZDRAVLJEM:
Primjerice, dječji strahovi koji su tipični za predškolsku dob, npr. strah od mraka ili
grmljavine, postoje i kad djeca krenu u školu. S vremenom se pojavljuju i novi strahovi
kao rezultat doživljavanja stvarnosti širega svijeta. Tada ih počinju mučiti strahovi od
osobnoga stradanja, lopova, ubojica i događaja koji se prikazuju u medijima, kao što su
ratovi i katastrofe. No, početak školovanja nekoj djeci donosi strahove upravo
povezane sa školom: strah zbog neizvjesnosti hoće li moći udovoljiti obavezama, strah
zbog prilagodbe na nove rutine, a osobito strah od školskoga neuspjeha.

Ako je škola izvor intenzivnoga stresa do mjere da ometa dijete u funkcioniranju i

uspješnome pohađanju nastave, tada govorimo o strahu od škole, tj. školskoj fobiji.
Kod djece u dobi između 6 i 8 godina najčešće je u podlozi straha od škole zapravo
strah od odvajanja od roditelja, a nešto stariju djecu u dobi između 11 i 13 godina više
plaše neke druge pojave povezane sa školom – strogi nastavnik, vršnjak koji se nasilno
ponaša ili pritisak roditelja za dobar školski uspjeh.

Većina se djece u dobi od 6 do 11 godina učinkovito nosi sa svojim

strahovima, no 10 do 20 % djece školske dobi razvije određenu vrstu intenzivnoga
straha s kojim se ne mogu nositi sami.

Kako djeca rastu i sazrijevaju, tako se mijenja i njihovo doživljavanje sebe i njihov
pogled na svijet te se mijenjaju i strahovi i izvori stresa. U vrijeme rane adolescencije
djeca postaju svjesna tjelesnih znakova razvoja, neki razviju strah povezan s tjelesnim
izgledom i osobnom kompetentnošću te strah od društvene neprihvaćenosti, što je uz
školski pritisak najčešći izvor stresa. Za mlađe je adolescente karakteristično da
razviju i strah za vlastitu sigurnost i sigurnost najbližih. Daljnjim odrastanjem otvaraju
se novi stresori, poput sukoba s roditeljima izazvanih ograničavanjem slobode.

Kad se svakodnevnim pritiscima dodaju iskustva poput bolesti, smrti voljene osobe ili
razvoda roditelja, stres se povećava i otežava prilagodbu.
Stupanj razvoja utječe na način doživljavanja stresora i način na koji će se nositi s njime.
Mlađa osnovnoškolska djeca imaju manje znanja na kojima će temeljiti svoje reakcije od
starije djece, imaju egocentričniji doživljaj stvarnosti, više strahova i fantazija koji utječu
na njihovu percepciju te manje strategija za učinkovito suočavanje s neugodnim
emocijama. Sve do dobi od 8 do 10 godina djeca nemaju razvijenu sposobnost
pronalaženja rješenja za određene probleme i stresne situacije. Događa se da promjene
kod djeteta kao reakcija na stres postanu tako jake i dugotrajne da dovedu do velike
uznemirenosti, utječu na društvene odnose i na uspjeh u školi.

Važno je imati na umu da djeca gotovo do srednjoškolske dobi uglavnom sama ne znaju
prepoznati da imaju smetnje mentalnoga zdravlja i ne znaju tražiti pomoć. Osim toga, kad
i prepoznaju smetnje/probleme mentalnoga zdravlja, zna se dogoditi da ih ne shvaćaju
ozbiljno upravo oni koji bi im trebali biti podrška. Odrasli koji su važni u životu djeteta,
kao što su roditelji, članovi obitelji, učitelji, treneri i dr., moraju prvi uočiti znakove
problema mentalnog zdravlja.

Ponovno treba naglasiti da katkad može biti teško razlikovati znakove problema
mentalnoga zdravlja od normalnoga ponašanja u djetinjstvu i adolescenciji. Strahovi,
impulzivnost, razdražljivost, prkos itd. – sve su to ponašanja koja se kod mnoge djece svih
uzrasta katkad pojavljuju. Većinu tih reakcija možemo svrstati u razvojno očekivana
ponašanja. No, postoje ponašanja koja mogu upućivati na neke smetnje u području
mentalnoga zdravlja učenika. U tome su ključne značajke: JAČINA, UČESTALOST I
TRAJANJE određenoga ponašanja

Učiteljima, nastavnicima i drugim odgojno-obrazovnim djelatnicima koji

svakodnevno rade s djecom i mladima pomoć pri odluci je li neko ponašanje znak
problema mogu biti odgovori na sljedeća pitanja:

 Je li uočeno ponašanje uobičajeno za toga učenika?

 Je li to promjena u odnosu na učenikovo dotadašnje ponašanje?
 Je li uočeno ponašanje učestalije nego prije?
 Traje li uočeno ponašanje toliko dugotrajno da se ne može opisati kao
primjerice prolazna faza?
Ako učenici počinju pokazivati ponašanja koja za njih dotad nisu bila uobičajena i/ili ako
su učestalija neprilagođena ponašanja koja traju više tjedana/mjeseci, nužan je razgovor
s djetetom.

Uz ta pitanja važno je provjeriti je li se djetetu u posljednje vrijeme dogodio

neki težak stresni životni događaj, npr. gubitak člana obitelji, razvod, selidba,
odbacivanje vršnjaka i sl. Izvor znanja mogu biti vaši kolege učitelji i nastavnici, stručni
suradnici, roditelji, a i samo dijete.

Što može zaštititi dijete od razvoja problema mentalnoga zdravlja?

Kod brige o mentalnome zdravlju djece i mladih nužno je uzeti u obzir niz okolnosti i
čimbenika.

Čimbenici koji djeluju na mentalno zdravlje djece i mladih mogu biti

dvojaki: zaštitni i rizični, a djeluju na više razina. Uz čimbenike povezane sa samim
djetetom, biološke i psihološke čimbenike na individualnoj razini, potrebno je uvažiti i
čimbenike povezane s djetetovom okolinom – obitelj, vršnjaci, susjedi, škola, treneri,
zajednica… Objedinjeni u međusobnome djelovanju određuju kvalitetu mentalnoga
zdravlja djeteta.

Zaštitni čimbenici pridonose zdravomu razvoju djeteta i sprječavaju nastanak

ili pogoršanje poremećaja (Slika 3.).

Rizični su čimbenici ona obilježja koja, ako su prisutna, povećavaju

vjerojatnost da će dijete ili adolescent razviti probleme mentalnoga zdravlja ili poremećaj.
Rizični čimbenici (Slika 4.) ugrožavaju stabilnost, prilagodbu, zadovoljstvo i osobnu
dobrobit. Ako su prisutni višestruki rizični čimbenici, oni se potenciraju, a učeniku
povećavaju ranjivost i iscrpljuju kapacitete za suočavanje sa stresom, što može dovesti do
razvoja problema i/ili poremećaja
Slika 3. Primjeri zaštitnih čimbenika mentalnoga zdravlja djece i mladih

zaštitni čimbenici na razini zajednice:

 zajednica koja usađuje pozitivne
norme i vrijednosti, koja promiče
dobro mentalno zdravlje
ZAJEDNICA
zaštitni čimbenici na razini škole:
 pozitivno vođenje škole i pozitivno ozračje
 aktivno uključenje učenika i roditelja u rad
škole
 dosljedan pristup učenicima
 praćenje napretka učenika, nagrađivanje i
motiviranje
 jasni standardi ponašanja

zaštitni čimbenici na razini obitelji:

ŠKOLA  privrženost
 dobra komunikacija, povjerenje
 dosljedan, brižan, topao roditeljski pristup
uz primjerenu kontrolu i jasno postavljanje
OBITELJ granica

osobni zaštitni čimbenici:

 dobro tjelesno zdravlje
 uredna inteligencija
 visoko samopoštovanje
POJEDINAC  zreli mehanizmi obrane
Slika 4. Primjeri rizičnih čimbenika za razvoj problema mentalnoga zdravlja i/ili
poremećaja kod djece i mladih

rizični čimbenici na razini zajednice:

 politički, gospodarstveno i ekonomski nestabilna
sredina
rizični čimbenici na razini škole:
 pogođenost katastrofama
 djetetove teškoće u učenju i nizak školski
uspjeh
 vršnjačko nasilje
 negativno školsko ozračje
 slaba povezanost roditelja i škole

ZAJEDNICA
rizični čimbenici na razini obitelji:
 različiti oblici neodgovornoga roditeljstva
(zanemarivanje, nasilje…) i narušeni odnosi
ŠKOLA među članovima obitelji
 neka rizična roditeljska obilježja (ovisnost,
psihopatologija, antisocijalno ponašanje)

OBITELJ
osobni rizični čimbenici:
 genetska predodređenost za razvoj
mentalne bolesti
 razvojni problemi, bolesti
 teškoće učenja
 nisko samopoštovanje
POJEDINAC
 loše socijalne vještine i nezreli
mehanizmi obrane

Najgori scenarij događa se kad se rizični čimbenici gomilaju, traju duže i pojačavaju
se, a istodobno je prisutan mali broj zaštitnih čimbenika.

Primjerice, dijete je tjelesno zdravo, ali od prvoga razreda osnovne škole teško
svladava gradivo, u podlozi čega su specifične teškoće učenja: disleksija, disgrafija,
poremećaj pažnje. Roditelji su osobe skromnih sposobnosti i ne prepoznaju da dijete ima
stvaran problem, nego za loše ocjene krive lijenost djeteta. Učitelji u školi ne uočavaju
znakove teškoća pri učenju. Izostaje potrebna intervencija. Učenik je sve neuspješniji,
pada mu slika o sebi i samopouzdanje mu je vrlo nisko. Škola mu je veliki stres. Zbog
nesigurnosti ne može se snaći među vršnjacima i steći socijalne vještine, postaje žrtvom
zlostavljanja među suučenicima. Nastoji se afirmirati na negativne načine, razvija
poremećaj ophođenja. Dakle, unatoč dobromu zdravlju, što je zaštitni čimbenik, nema
podršku u okruženju za učinkovito suočavanje sa stresorima i problemima u životu. Tu je
veća vjerojatnost za razvoj problema mentalnoga zdravlja.

S druge strane, isto dijete, tjelesno zdravo, ali sa specifičnim teškoćama učenja, polazi
školu u kojoj ga prate i podržavaju. Brižna učiteljica sustavno prati rad učenika, savjetuje
se sa stručnom službom te se uz dogovor s roditeljima dijete upućuje na timsku obradu.
Nakon utvrđivanja stanja, npr. disleksija, disgrafija i/ili smetnje koncentracije, omogućuje
mu se nastavak školovanja uz individualizirani pristup, škola izrađuje preporuke ili
postupke individualizacije u nastavnome procesu na temelju stručnih mišljenja i
specifičnih djetetovih poteškoća, učiteljica uvažava problem te dosljedno i primjereno
potiče dijete, potiče vršnjačku pomoć u razredu i uvijek kad je prilika, uključuje dijete u
izvannastavne aktivnosti škole. Uz takvu podršku učenik razvija sigurnost u sebe,
uspostavlja prijateljstva u razredu te se uključuje u sportske izvannastavne aktivnosti.
Dijete u podržavajućemu okruženju uspješno usvaja obrasce suočavanja i otpornosti na
izazove i stres te je manja mogućnost razvoja problema mentalnoga zdravlja.

Najčešća odstupanja u mentalnome zdravlju djece i adolescenta

Problemi mentalnoga zdravlja jednako su nepovoljni kao i problemi tjelesnoga zdravlja.

Kad se kod djeteta pojave znakovi koju upućuju na psihičke smetnje, potrebno je što prije
poduzeti odgovarajuće korake. Što se prije intervenira, pruži pomoć, napravi stručna
procjena / postavi dijagnoza i započne stručni tretman / liječenje, to je prognoza za
oporavak bolja.

Najčešći mentalni poremećaji tijekom djetinjstva (6 – 11 godina)

Djeca mogu razviti iste probleme mentalnoga zdravlja kao i odrasli, ali njihovi simptomi
mogu biti različiti. Na primjer, depresivna djeca često će pokazati veću razdražljivost od
depresivnih odraslih osoba, koji obično pokazuju da su tužni. Stoga može biti teško
prepoznati probleme mentalnoga zdravlja / mentalne poremećaje kod djece. Pored toga,
postoje neka tipična odstupanja u mentalnome zdravlju djece školske dobi.
Tablica 1. Prikaz najčešćih mentalnih poremećaja u vrijeme djetinjstva

NAJČEŠĆI MENTALNI POREMEĆAJI U VRIJEME DJETINJSTVA

neurorazvojni poremećaj trajni model ponašanja koji je češći i izraženiji

poremećaji pozornosti (pažnje) od onoga koji je tipičan za osobe
s hiperaktivnošću odgovarajućega razvojnog stupnja sa
simptomima nepažnje, hiperaktivnosti i
skupina impulzivnosti te stvara veće i ozbiljnije
poremećaja koji se probleme u funkcioniranju djeteta
očituju u ranoj
poremećaji iz poremećaj socijalne interakcije i komunikacije,
dobi
autističnoga ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja,
spektra kašnjenje u razvoju govora, narušene
kognitivne sposobnosti

sniženo intelektualno funkcioniranje, teškoće u

samozbrinjavanju, komunikaciji, socijalnim
intelektualne
vještinama, školovanju, životu kod kuće, životu
teškoće
u obitelji, odnosima s vršnjacima

anksiozni separacijski izrazito jaki strah i uznemirenost pri odvajanju

poremećaji anksiozni od roditelja ili skrbnika
poremećaj

generalizirani pretjerana zabrinutost oko uobičajenih

pretjerana i
anksiozni svakodnevnih stvari, kao što su škola, ocjene,
razvojno
poremećaj odnos s vršnjacima, sport, obitelj, uz teškoće
neodgovarajuća
koncentracije, razdražljivost, napetost, smetnje
razina
spavanja
anksioznosti koja
znatno ometa selektivni mutizam odbijanje verbalne komunikacije s manje
funkcioniranje poznatim ili nepoznatim osobama, katkad čak i
djeteta s nekim poznatim osobama.

specifične fobije izrazito jaki, iracionalan strah od specifičnih

objekata (npr. pas) ili situacija (npr. vožnja
dizalom)
 školska fobija česti oblik specifične fobije kod djece školske
dobi, otpor prema polasku u školu, zbog
različitih uzroka: strah od odvajanja od
roditelja, strah od ispita zbog postavljanja
previsokih ciljeva

Dijete proživljava izrazito jake tjelesne tegobe.

socijalni anksiozni izrazito jaki strah u društvenim interakcijama

poremećaj ili kod izlaganja i javnih nastupa

opsesivno- intruzivne, nametajuće, neželjene misli ili slike

kompulzivni i prisilne radnje ili rituali kojima se ublažava
poremećaj anksioznost

depresivni neraspoloženje, anhedonija – potpuno

poremećaji odsustvo zadovoljstva u aktivnostima koje ga
obično pružaju, opći gubitak zanimanja, osjećaj
depresija beznadnosti, krivnje, psihomotorna
sniženo ili usporenost, promjena tjelesne mase, apatija,
razdražljivo socijalno povlačenje, poremećaj sna, teškoće
raspoloženje, koncentracije, pamćenja i dosjećanja, sklonost
gubitak zanimanja samoubojstvu ili smetnje
i zadovoljstva ponašanja(nepoštivanje pravila i autoriteta) te
ovisnosti

kronično depresivno ili razdražljivo

raspoloženje tijekom godine dana, lakše od
depresije, uz barem dva od sljedećih simptoma:
distimija promjene teka i spavanja, gubitak energije,
umor, sniženo samopoštovanje, gubitak
koncentracije ili donošenja odluka, osjećaj
beznađa

poremećaji poremećaj česte svađe s odraslima, razdražljivost, ljutnja,

ponašanja ponašanja s napadi bijesa, odbijanje zahtjeva odraslih,
prkošenjem i uznemiravanje drugih i okrivljavanje drugih za
agresivno ili
suprotstavljanjem svoje pogreške
antisocijalno
 ponašanje kojim poremećaj trajni obrazac agresivnoga ponašanja i ozbiljno
se povređuju ophođenja kršenje pravila – agresija prema ljudima i
temeljna prava životinjama, uništavanje imovine, prijevare ili
drugih ili važnije krađe
društvene norme

S obzirom na to da učenici velik dio vremena provedu u školi ili kod kuće
izvršavajući školske zadatke, problem prilagodbe na školu nije neobična pojava, koja se
može pojaviti u različitim oblicima, uključujući neprijateljska i agresivna ponašanja;
strašljiva, anksiozna i povučena ponašanja; nezainteresiranost za učenje, izbjegavanje
školskih obveza; ili pak kombinacija toga. Ti rani problemi imaju zajednička obilježja: (l)
sprječavaju učenje i osobni razvoj djece, (2) osiromašuju obrazovne mogućnosti učenika,
što je ozbiljna opasnost za narušavanje mentalnoga zdravlja učenika!

Najčešći mentalni poremećaji kod adolescenata

Adolescencija je doba promjene osjećaja i stavova unutar samoga sebe i u odnosu prema
drugima. Adolescenti pokazuju veliki raspon osjećaja i ponašanja te može biti teško
odrediti je li određeno ponašanje razvojno primjereno ili je riječ o odstupanju.

Adolescencija je životno razdoblje koje se smatra posebno rizičnim za pojavu problema

mentalnoga zdravlja ili poremećaja. Kad mlada osoba ne može ostvariti razvojne ciljeve i
suočiti se sa svim problemima adolescencije, mogu se pojaviti ozbiljni problemi
mentalnoga zdravlja i/ili mentalni poremećaj.

Važno je obratite pozornost na promjene u ponašanju mlade osobe. Može li raditi stvari
koje bi željela, sudjelovati i uživati u aktivnostima sukladno svojoj dobi i vršnjačkim
interesima? Ima li teškoća u socijalnoj komunikaciji i odnosima s vršnjacima, obitelji,
učiteljima i sl.?

Svakako treba potražite savjet i pomoć stručne službe škole, a u suradnji s njima pomoć
nadležnoga školskog ili obiteljskog liječnika kako bi se po potrebi adolescenta uputilo na
primjeren oblik pomoći i tretmana.
Tablica 2. Prikaz najčešćih mentalnih poremećaja u adolescenciji

NAJČEŠĆI MENTALNI POREMEĆAJI U ADOLESCENCIJ I

neurorazvojni poremećaj motorički simptomi hiperaktivnost i

poremećaji pozornosti impulzivnost smanjuju se u odnosu na raniju
(pažnje) s dob, unutarnji nemir, nestrpljivost
skupina poremećaja
hiperaktivnošću
koji se očituju vrlo nepažnja i nedostatak organizacije ostaju isti
rano u razvoju kao i u ranijim fazama

anksiozni generalizirani pretjerana zabrinutost oko uobičajenih

poremećaji anksiozni svakodnevnih stvari, kao što su škola, ocjene,
poremećaj odnos s vršnjacima, sport, obitelj, uz teškoće
pretjerana i razvojno
koncentracije, razdražljivost, napetost i smetnje
neodgovarajuća
spavanja
razina uznemirenosti
koja znatno ometa panični panični napadi – lupanje srca, znojenje,
funkcioniranje poremećaj drhtanje, nedostatak zraka, osjećaj gušenja, bol
adolescenta u prsima, mučnina ili želučane tegobe,
vrtoglavica, ošamućenost, strah od gubitka
kontrole ili smrti i izrazito jaki strah od
ponavljanja napada

specifične fobije izrazito jaki, iracionalan strah od specifičnih

objekata (npr. pas) ili situacija (npr. letenja)

socijalni izrazito jaki strah u socijalnim interakcijama ili

anksiozni kod izlaganja i javnih nastupa
poremećaj

opsesivno- intruzivne, nametajuće, neželjene misli ili slike i

kompulzivni prisilne radnje ili rituali kojima se smanjuje
poremećaj uznemirenost

depresivni neraspoloženje, opći gubitak zanimanja, osjećaj

poremećaji beznadnosti, krivnje, psihomotorna usporenost,
depresija
promjene tjelesne mase, apatija, socijalno
sniženo ili
povlačenje, poremećaj sna, sklonost
razdražljivo
samoubojstvu ili smetnje ponašanja, ovisnosti
raspoloženje ili
gubitak zanimanja kronično depresivno ili razdražljivo
tijekom dva tjedna uz raspoloženje tijekom godine dana, lakše od
distimija
promjene u drugim depresije, uz barem dva od sljedećih simptoma:
funkcijama promjene teka i spavanja, gubitak energije,
umor, sniženo samopoštovanje, gubitak
koncentracije ili donošenja odluka, osjećaj
beznađa

poremećaji poremećaj agresija prema ljudima i životinjama,

ponašanja ophođenja uništavanje imovine, prijevare ili krađe, ozbiljno
kršenje pravila – često ostajanje vani noću
opozicijsko,
unatoč zabranama s početkom prije 13. godine,
agresivno ili
bježanje iz kuće tijekom noći, bježanje iz škole,
disocijalno
izbjegavanje školskih obveza
ponašanje u kojemu
su povrijeđena
temeljna prava
drugih ili važnije
društvene norme ili
pravila primjerena
dobi

poremećaji anoreksija odbijanje zadržavanja normalne tjelesne mase,

hranjenja snažna zabrinutost i strah od debljanja, znatan
nervoza
poremećaj u doživljaju oblika ili veličine svojega
teške smetnje u
tijela, kod djevojaka izostaje menstruacija
prehrambenim
navikama i bulimija prejedanje, neodgovarajuće kompenzacijske
ponašanjima metode sprječavanja porasta tjelesne mase –
nervoza
namjerno izazivanje povraćanja, uzimanje
laksativa, vježbanje do iznemoglosti i dr.,
samoprocjenjivanje previše ovisi o obliku i masi
tijela

reakcija na stres poremećaj stanje koje se javlja kao reakcija na veliku

prilagodbe životnu promjenu ili različite stresne događaje –
npr. rastava roditelja, preseljenje, bolest i dr.,
 što kao posljedica ometa školsko i društveno
funkcioniranje

Mogu se javiti enureze, teškoće u pozornosti i

koncentraciji, tjeskoba, bolovi, smetnje u
ponašanju.

akutna reakcija Adolescent izložen traumatskomu događaju

na stres reagira izrazito jakim strahom, osjećajem
bespomoćnosti i užasa. Traumatski događaj
stalno se ponovno proživljava (nametljiva
sjećanja, noćne more itd.), nastoji se izbjeći sve
što podsjeća na traumu (misli, osjećaji,
aktivnosti). Prisutni su stalni simptomi
uznemirenosti (razdražljivost, teškoće sa snom i
s koncentracijom i sl.). Smetnje traju do mjesec
dana.

posttraumatski Ako smetnje opisane pod „akutna stresna

stresni reakcija” traju duže od mjesec dana, nazivamo ih
poremećaj posttraumatskim stresnim poremećajem. Može
se pojaviti odmah nakon traume ili s odgodom
(nakon 6 i više mjeseci od traume).

Ako primijetite ili vam netko skrene pozornost na te simptome koji se pojavljuju
na emocionalnome i ponašajnome planu kod adolescenta, hitno se savjetujte sa stručnim
suradnicima u školi, nužno je dogovoriti razgovor s roditeljima i traženje stručne pomoći
za dijete.
Tablica 3. Prikaz upozoravajućih simptoma koji se mogu pojaviti kod djece i mladih

Pozornost posebno treba usmjeriti na upozoravajuće simptome koji se mogu pojaviti

kod djece i mladih kao što su:

 snažan osjećaj tuge ili povučenost tijekom dužega vremena (dva ili više
tjedana)

 ozbiljno samopovređivanje ili pokušaj samoubojstva ili njihovo planiranje

 iznenadan osjećaj straha bez razloga, katkad popraćen brzim otkucajima

srca ili ubrzanim disanjem

 sudjelovanje u tučama, korištenje oružjem ili snažna želja da povrijedi

drugoga

 ozbiljno ponašanje koje je izvan kontrole, a kojim može povrijediti samoga

sebe ili druge

 okrutnost prema životinjama

 podmetanje požara

 izbjegavanje hrane, izazivanje povraćanja ili uporaba laksativa radi

mršavljenja

 snažni osjećaji zabrinutosti ili straha koji remete obavljanje svakodnevnih

aktivnosti

 izrazite poteškoće s koncentracijom ili mirovanjem na jednome mjestu

 ponovljena uporaba alkoholnih pića ili uporaba droga

 ozbiljne promjene raspoloženja koje dovode do problema u vezama

 drastične promjene u ponašanju ili ličnosti.

Tko ili što učeniku može pomoći?

Stručnjaci za mentalno zdravlje

Istraživanje o prepoznavanju depresivnosti i spremnosti na pružanje podrške i pomoći

učenicima sa specifičnim depresivnim smetnjama od odgojno-obrazovnih djelatnika
provedeno 2017. godine u Hrvatskoj pokazalo je da najveći udio odgojno-obrazovnih
djelatnika smatra korisnim izvorom pomoći učenicima one najbliže i najdostupnije
stručnjake – stručne suradnike u školama, u prvome redu psihologe i pedagoge. U manjoj
mjeri u toj ulozi vide druge stručne suradnike škola.

Oblici pomoći koje mogu pružiti različiti stručni suradnici razlikuju se s obzirom
na njihovu temeljnu struku i vrstu posla koji obavljaju u školi. Djelatnici stručne službe
mogu prepoznati rane teškoće snalaženja učenika u školskoj i vršnjačkoj sredini,
pravodobno otkriti djecu koja trebaju posebnu stručnu podršku i pomoć u očuvanju
mentalnoga zdravlja te reagirati na uočene prve znakove problema. Posebno su važna
karika u suradnji s roditeljima.

Temeljne kompetencije dobivene obrazovanjem pojedinih stručnih suradnika u školama

nisu jednake i stoga nisu svi stručni suradnici u školama i stručnjaci za mentalno zdravlje.
Bez obzira na struku kojoj pripadaju, svi su oni vrijedan izvor podrške i pomoći i
učenicima i učiteljima i nastavnicima.

Tablica 4. daje informativni pregled kako pojedini stručni suradnici na temelju svojega
obrazovanja i kompetencija te radnoga mjesta mogu pomoći učenicima s problemima
mentalnoga zdravlja.
Tablica 4. Prikaz načina kako mogu pomoći stručni suradnici u školama s obzirom na svoje
formalno obrazovanje

KAKO MOGU POMOĆI STRUČNI SURADNICI U ŠKOLAMA

pedagog Organiziranje odgojno-obrazovnoga procesa u školi i rad na

unaprjeđenju kvalitete nastave. Primjenjuje postupke za
utvrđivanje i poticanje motivacije za učenje kao i utvrđivanje
i unaprjeđenje socijalnih odnosa u razredu.

školski psiholog Provodi dijagnostiku – psihologijsku procjenu kognitivnih

sposobnosti i različitih aspekata psihosocijalnoga
funkcioniranja učenika. Provodi individualno i grupno
savjetovanje. Radi i rano prepoznavanje i probir te
usmjeravanje i savjetovanje djece s problemima mentalnoga
zdravlja.

edukacijski rehabilitatori Usmjereni su na djecu i mlade s teškoćama u razvoju i

(defektolozi) invaliditetom te provode dijagnostičke, edukacijske i
rehabilitacijske postupke te djeluju prevencijski.

socijalni pedagog Radi na pružanju odgojno-obrazovne potpore učenicima kod

kojih postoji rizik za nastanak problema u ponašanju te
osmišljava i provodi stručne intervencije za učenike s
problemima u ponašanju.

logoped Rad uključuje prevenciju, probir, dijagnostiku i terapiju

raznovrsne i široke skupine poremećaja komunikacije, jezika,
govora i sluha te drugih s time povezanih poremećaja.

Stručni suradnici često imaju i dodatnu naobrazbu iz psihoterapijskih metoda kojima se

onda koriste u radu s djecom i mladima.

U zaštitu mentalnoga zdravlja djece i mladih važno je uključiti stručnjake izvan škole
koji imaju potrebne stručne kompetencije i iskustvo pružanja primjerene stručne
pomoći upravo djeci i mladima.

Važno je imati na umu koji sve to sve stručnjaci u postoje izvan škole, a koji su stručni za
različite aspekte mentalnog zdravlja djece i mladih s naglaskom na depresivne i anksiozne
smetnje. Tablica 5. ukratko daje informativni pregled temeljnih kompetencija i usluga
koje se može dobiti od stručnjaka za mentalno zdravlje u zajednici.
Tablica 5. Prikaz kako mogu pomoći stručnjaci za mentalno zdravlje djece i mladih izvan
škola
KAKO MOGU POMOĆI STRUČNJACI ZA MENTALNO ZDRAVLJE DJECE I MLADIH IZVAN
ŠKOLA
psiholog / klinički psiholog
psihoterapeut
dječji i adolescentni psihijatar
liječnik školske medicine
liječnici obiteljske medicine
pedijatri
socijalni radnici
Klinički psiholog posebno je specijaliziran i educiran u području
razumijevanja i procjenjivanja doživljavanja, ponašanja,
sposobnosti i osobina pojedinca (osobito neprilagođenoga,
odnosno odstupajućega) i u pružanju stručne pomoći kako bi se to
doživljavanje i ponašanje promijenilo te unaprijedila kvaliteta
življenja. Djecu i mlade kliničkom psihologu upućuje liječnik
pedijatar ili obiteljski ili školski liječnik uputnicom. Bave se
također savjetovanjem i psihoedukacijom roditelja/obitelji.
Provodi psihoterapiju – tretman problema emocionalne prirode
psihološkim putem u kojemu namjerno uspostavlja profesionalan
terapijski odnos i koristi se stručnim postupcima radi uklanjanja,
modificiranja ili ublažavanja jačine postojećih psihičkih simptoma
/ problema.
Bavi se liječenjem mentalnih poremećaja i bolesti kod djece i
adolescenata. Liječenje mentalnih bolesti uključuje psihoterapiju
(individualnu i obiteljsku), grupnu terapiju, savjetovanje, terapiju
lijekovima. Do njih se dolazi uputnicom obiteljskoga ili školskoga
liječnika.
Provodi specifične i preventivne aktivnosti za učenike i studente
procjenom njihova mentalnog zdravlja. Bavi se i probirom,
prevencijom te savjetovališnim radom.
Mogu odmah pružiti potrebnu pomoć i podršku kod
mentalnozdravstvenih problema djece i adolescenata, a prema
potrebi mogu ih uputiti dječjemu i adolescentnomu psihijatru ili
(kliničkomu) psihologu.
Mogu prepoznati i utvrditi emocionalne i ponašajne teškoće u
djeteta i pravodobno intervenirati ili ga uputiti dječjemu i
adolescentnomu psihijatru ili (kliničkomu) psihologu.
Pružaju pomoć osobama s osobnim i obiteljskim socijalnim
problemima.
Ustanove za zaštitu mentalnoga zdravlja djece i mladih

A. Zdravstvene ustanove

I. Zdravstvena zaštita na PRIMARNOJ razini obuhvaća:

DOMOVE ZDRAVLJA

Opća/obiteljska medicina ili zdravstvena zaštita predškolske djece (pedijatrija) –

osiguravaju potpunu besplatnu zdravstvenu zaštitu djece i mladih za koju nije potrebna
uputnica.

Neki domovi zdravlja u većim županijskim središtima u svojemu sastavu imaju Centre za
zaštitu mentalnoga zdravlja u kojima katkad kao dio stručnoga tima radi i dječji i
adolescentni psihijatar te psiholog i logoped.

ŽUPANIJSKE ZAVODE ZA JAVNO ZDRAVSTVO

1) Školska i adolescentna medicina provodi preventivno-odgojne i specifične

mjere za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata. Timovi školske medicine
u sklopu redovnih sistematskih pregleda prate zdravlje, ponašanje i
socijalizaciju učenika i studenata.
2) U timovima za zaštitu mentalnoga zdravlja, prevenciju i izvanbolničko
liječenje ovisnosti rade liječnici (specijalisti psihijatrije, školske medicine,
epidemiolozi i sl.) i psiholozi te medicinske sestre. Oni provode niz programa
usmjerenih na jačanje mentalnoga zdravlja te prevenciju mentalnih poremećaja
u cijeloj populaciji, a osobito kod djece i mladih. Pružaju neposrednu pomoć
terapijskim, psihoterapijskim i savjetodavnim postupcima, individualnim,
grupnim ili obiteljskim radom. Neki zavodi u svojemu stručnom timu u
djelatnosti zaštite mentalnoga zdravlja imaju i specijaliste dječje i
adolescentne psihijatrije.

Obje djelatnosti u zavodima za javno zdravstvo redovito surađuju sa stručnim službama

škola i s učiteljima/nastavnicima na očuvanju i unapređenju sveukupnoga zdravlja
učenika, ali i s drugim ustanovama i sektorima.
II. Zdravstvena djelatnost na SEKUNDARNOJ razini obuhvaća specijalističko-
konzilijarnu1 i bolničku djelatnost:

Za stručnu pomoć na toj razini zdravstvene zaštite mentalnoga zdravlja djece i mladih
potrebna je procjena i uputnica obiteljskoga liječnika / pedijatra ili školskoga liječnika.

Vrste zdravstvenih usluga:

- ambulantno liječenje kod specijalista i drugih stručnjaka za mentalno

zdravlje u višedisciplinarnome timu
- bolničko liječenje

- dnevna bolnica

- hitni prijem.

Bolnička djelatnost – Županijske bolnice uglavnom imaju psihijatrijske odjele, no samo

neke od njih imaju i dječje i adolescentne psihijatre. U proces dijagnostike i liječenja
uključeni su i klinički psiholozi, a po potrebi i neki drugi stručnjaci.

Poliklinika –zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konzilijarna

zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija. Ona može imati dnevnu
bolnicu.

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Specijalna bolnica – zdravstvena ustanova za djelatnost specijalističko-konzilijarnoga i

bolničkoga liječenja određenih bolesti (mentalne bolesti) ili određenih dobnih skupina
stanovništva (gerijatrije).

Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb

Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot”, Popovača

1
specijalističke ambulante, ambulantno liječenje kod specijalista i drugih stručnjaka za mentalno zdravlje u
višedisciplinarnome timu
 Poliklinika za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju, Split

III. Zdravstvena djelatnost na TERCIJARNOJ razini obuhvaća:

klinike, kliničke bolnice, kliničke bolničke centre. Klinika je zdravstvena ustanova ili
dio zdravstvene ustanove koja uz obavljanje zdravstvene djelatnosti obavlja najsloženije
oblike zdravstvene zaštite iz neke specijalističko-konzilijarne djelatnosti te se u njoj
izvodi nastava visokih učilišta i provodi znanstveni rad za djelatnost za koju je osnovana.

Klinika za dječje bolesti Zagreb

KBC Zagreb  Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju

KBC Osijek  Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju, Osijek

KBC Rijeka  Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju, Rijeka

Dnevna bolnica uključuje dnevni boravak u zdravstvenoj ustanovi bez

noćnoga smještaja, pri čemu je za korisnike osiguran višedisciplinarni program:
individualna i grupna psihoterapija, medicinska njega, radna i rekreacijska terapija i
dr.

B. Podrška mentalnomu zdravlju djece i mladih u sustavu socijalne skrbi

Centar za socijalnu skrb – riječ je o ustanovi ovlaštenoj provoditi socijalne programe i

socijalne politike. U nizu usluga koje pružaju korisnicima posebno su važni oblici pomoći
koji se odnose na zaštitu interesa djece i mladih (npr. djeca sa smetnjama u
psihofizičkome razvoju, djeca žrtve nasilja, djeca u procesu razvoda braka njihovih
roditelja, djece s problemima u ponašanju i sukobu sa zakonom…) pružanjem socijalnih
usluga i usluga savjetovanja. U stručne timove Centara za socijalnu skrb uključen je niz
stručnjaka: socijalni radnici, psiholozi, socijalni pedagozi, pravnici. Centri za socijalnu
skrb javno su dostupni.

Obiteljski centri – obavljaju poslove preventivnoga i savjetodavnoga rada koji se odnose

na brak, roditeljstvo, obiteljske i partnerske odnose npr. razvoj socijalnih vještina djece i
mladih, razvoj komunikacije i tolerancije u mladenačkim i partnerskim odnosima te
potiču i provede programske aktivnosti namijenjene edukaciji i promidžbi obiteljskih
vrijednosti. Djeluju u sklopu Centara za socijalnu skrb u županijskim središtima.

S obzirom na osjetljivu dobnu skupinu i složene probleme djece i mladih ustanove u

sustavu socijalne skrbi važna su karika u zaštiti i promicanju dobrobiti djece, mladih i
njihovih obitelji te su upućeni na široku suradnju sa svima onima koji se, ovisno o vrsti i
težini problema, brinu o njima, a osobito sa školama.

C. Ostalo

Psihološka savjetovališta – organizacije specijalizirane za pružanje usluga psihološkoga

savjetovanja. U savjetovalištima rade stručnjaci iz područja mentalnozdravstvene skrbi,
uglavnom psiholozi. Neka su savjetovališta specijalizirana za pomoć i podršku djeci i
mladima te njihovim roditeljima. U svojemu radu redovito su u kontaktu s obitelji i sa
školama kojima pružaju savjete, smjernice i podršku. Psihološka savjetovališta postoje
uglavnom u većim gradovima, a informacije o njima najčešće je moguće dobiti preko
županijskih zavoda za javno zdravstvo te ustanova socijalne skrbi.

U nekim se savjetovalištima usluge naplaćuju, što svakako treba uzeti u obzir kako
biste raspolagali s potpunim informacijama.

Nevladine udruge građana za pomoć djeci i mladima – U zajednicama postoji niz

udruga građana za društvenu potporu, koje su usmjerene na specifičnu dobrobit djece i
mladih. Aktivnosti koje provode važne su radi promicanja zdravoga odrastanja, što je
važan čimbenik u očuvanju mentalnoga zdravlja djece i adolescenata. U tome su svakako
iznimno važni i Centri za djecu, mlade i obitelj, koji postoje u nekim lokalnim
zajednicama i županijskim središtima. U okviru centara provode se raznovrsni oblici
psihološke pomoći i podrške djeci i mladima u sklopu psihosocijalnih i psihoedukativnih
programa, provode se grupna i individualna savjetovanja.
Telefonske linije za psihološku pomoć – korisniku oduzima manje vremena jer nema
dolazaka i odlazaka, omogućava mu opuštenost pri razgovoru jer nije vidljiv terapeutu i
može biti potpuno spontan, a ujedno mu pruža veći osjećaj kontrole, no izostaje
neverbalna komunikacija.

Kako predstaviti učeniku ideju o odlasku stručnjaku po pomoć i povećati njegovu

spremnost na prihvaćanje stručne pomoći?
Za djecu i adolescente odlazak na prvi razgovor sa stručnjakom najčešće je kao odlazak u
stranu zemlju. Ne znaju što mogu očekivati, što će ih pitati, koliko će to trajati, hoće li biti
nasamo sa stručnjakom ili će roditelj biti uz njega. Starija djeca i adolescenti obično
vjeruju da stručnjaci pomažu samo ludima i psihički bolesnima i zbog toga se mogu osjećati
tjeskobno zbog dolaska na prvi razgovor.

Imajte na umu da je potrebno:

• saslušati učenikovu zabrinutost zbog odlaska na razgovor sa stručnjakom

• umiriti učenika kako biste smanjili sram i samookrivljavanje te uspostavili

dobar odnos

• ohrabriti učenika – pomozite mu da uvidi nužnost promjene, mogućnosti

promjene i svoju unutrašnju snagu za promjenu.

Roditelji imaju važnu ulogu u djetetovu donošenju odluke i prihvaćanju stručne

pomoći. Stoga je važno na sličan način razgovarati i s roditeljima te im po potrebi i pomoći
u tome da sami potaknu dijete na prihvaćanje stručne pomoći izvan škole.

Što pomaže u oporavku?

Podsjećamo vas da mentalnozdravstvene probleme doživljava veći broj djece i

adolescenata i u većini slučajeva te smetnje mogu biti blage i prolazne. Tada je moguća
uporaba raznih oblika samopomoći.

Porastom broja i jačine simptoma dolazi do sve veće neugode i traže se novi oblici
samopomoći (npr. mijenjaju se životne navike), ali i neke druge vrste pomoći (npr.
podrška bliskih ljudi).

No, kad je patnja veća, kad smetnje utječu na svakodnevno funkcioniranje djeteta, tada je
potrebno pružiti stručnu pomoć i dijete ili adolescenta uključiti u tretman. Iako je riječ o
manjemu broju djece koja nužno trebaju psihijatrijsku pomoć i liječenje, važno je da, kad
nismo sigurni, pošaljemo dijete na daljnju dijagnostiku i/ili timsku obradu kako bi se
provjerilo o kojoj je razini mentalnozdravstvenoga problema riječ.

Što podrazumijevamo pod stručnom pomoći?

Kad govorimo o stručnoj pomoći, najčešće govorimo o savjetovanju i psihoterapiji.

Cilj je psihoterapije i savjetovanja osnažiti dijete ili mladu osobu razgovorom i različitim
psihoterapijskim tehnikama, pomoći mu da se suoči s vlastitim problemom i pronađe
primjerene odgovore i načine njihova rješavanja, a sve radi bolje funkcionalnosti, osobne
cjelovitosti i osjećaja zadovoljstva i dobrobiti.

Koja je razlika između psihoterapije i savjetovanja?

Savjetodavni proces obično traje kraće i orijentiran je na rješavanje problema,

dok je psihoterapija uglavnom dugotrajnija i usmjerena na rješavanje uzroka
nefunkcionalnoga ponašanja ili mišljenja radi postizanja dubljih promjena.

Podsjećamo, psihoterapija se određuje kao tretman problema emocionalne

prirode psihološkim putem u kojemu se educirana osoba koristi stručnim postupcima
radi uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja jačine psihičkih simptoma/poteškoća.

Cilj je psihoterapije postizanje pozitivnih promjena mijenjanjem obrazaca ponašanja i

reagiranja uspostavljajući vezu s nesvjesnim motivima, mislima i osjećajima.
Psihoterapijski proces katkad obuhvaća i savjetovanje, u kojemu je cilj prorada aktualnih
poteškoća radi pronalaženja najboljega rješenja u skladu s potrebama osobe u
savjetovanju, a pritom se ne radi na proradi nesvjesnih motivacija aktualnih emocionalnih
smetnji.

Na stranici Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) može se pronaći popis

psihoterapijskih pravaca s kratkim opisima područja rada i teorijske osnove.

Važno je imati na umu da je kod izbora tretmana za djecu i mlade najvažnije obratiti
se stručnjacima koji usmjereno rade s djecom i mladima.
Ostali oblici pomoći i podrške, ovisno o vrsti i dubini problema i o
osobama/stručnjacima koji ih pružaju:

 psihološka prva pomoć ili prva pomoć u području mentalnoga zdravlja –

Može se odrediti kao pružanje razumijevanja i utjehe te, ako je potrebno, i
praktične podrške (npr. pružanje informacija) i zadovoljavanje osnovnih potreba
osobi u našemu bliskom okruženju koja pati, proživljava emocionalnu krizu ili je
nedavno proživjela vrlo stresan događaj. Nije rezervirana samo za stručnjake. U
širemu smislu podrazumijeva svaku inicijalnu, brzu, neposrednu i površinsku
podršku, što ne znači površnu podršku, koja je često dovoljna za prevladavanje
uznemirenosti ili emocionalne krize i patnje. Kad psihološka prva pomoć nije
dovoljna, tada je potrebna dublja psihološka ili druga stručna pomoć (savjetovanje,
psihoterapija, lijekovi…).

 psihološka podrška – Pruža se razgovorom i slušanjem, pri čemu se osobi prilazi

na nepristran i podržavajući način pomažući mu da prepozna i razumije svoje
osjećaje i ponašanje. Psihološku podršku mogu pružati osobe koje po svojemu
zanimanju spadaju u tzv. pomagačke struke odnosno stručnjaci za mentalno
zdravlje. Pružanjem podrške može se spriječiti da se patnja (npr. tuga) razvije u
nešto teže (npr. u depresiju).

 psihološko savjetovanje – To je proces psihičkoga osnaživanja osobe koja se

suočava s problemima s kojima se teško sama nosi. Provodi se radi postupnoga
prevladavanja problema i postizanja većega životnog zadovoljstva.

 psihoedukacija – Riječ je o edukaciji npr. djeteta i roditelja/skrbnika o

smetnjama, njihovim posljedicama i da što bolje razumiju svoju teškoću i da se što
bolje nose s njom, njezinim posljedicama na svakodnevno funkcioniranje i
mogućnostima prevladavanja problema. Može biti dio psihološke podrške,
savjetovanja i drugih oblika stručne pomoći.

 grupe za pružanje podrške  Pružaju mjesto za razgovor, slušanje i učenje od

drugih u sličnoj situaciji. Temelje se na praksi uzajamne pomoći, emocionalne
podrške, razmjene informacija i iskustava.

 psihijatrijsko liječenje – Djeca i mladi upućuju se dječjemu i adolescentnomu

psihijatru. On utvrđuje vrstu i težinu mentalnih poremećaja u djece i mladih te daje
 preporuke za terapiju/liječenje. U većini slučajeva liječenje se provodi
psihoterapijom prilagođenom dobi djeteta i vrsti i težini poremećaja te je
usmjereno na funkcionalni oporavak mlade osobe. To ne uključuje samo smanjenje
ili potpuni nestanak simptoma mentalnoga poremećaja nego i funkcioniranje
osobe u različitim ulogama i sredinama primjereno dobi (školsko, vršnjačko,
obiteljsko). Terapijski proces odnosi se na primjenu i drugih terapijskih metoda
(socioterapija, tretman psihologa, defektološki tretman, radno-okupacijska
terapija). Ako je u djeteta riječ o težemu mentalnom poremećaju, katkad je
potrebno primijeniti i lijekove. Primjerice, za oporavak od depresije najučinkovitiji
su lijekovi u kombinaciji sa psihoterapijom. Liječenje može obuhvaćati
ambulantno liječenje, liječenje u dnevnoj bolnici ili bolničko liječenje.

Važno je dijete ili mladu osobu poslati dječjemu i adolescentnomu psihijatru

uvijek ako sumnjate na ozbiljne depresivne simptome ili druge vrste mentalnih problema,
kod kriznih stanja, kao što su razmišljanja ili pokušaji samoubojstva, odnosno kad se
dijete ne uspijeva prilagoditi okruženju i kad ima znatnije probleme svakodnevnoga
funkcioniranja i teškoće u socijalnim odnosima te duboke emocionalne tegobe.

Što je to psihofarmakoterapija? Psihofarmaci su lijekovi koji se upotrebljavaju

za smanjenje simptoma mentalnih poremećaja. Kod djece se rijetko primjenjuju, no
katkad su nužni. Psihofarmaci imaju različite mehanizme djelovanja regulirajući prijenos
tvari u mozgu, a učinak se odražava na regulaciju ponašanja i raspoloženja. Pri primjeni
psihofarmaka nužno je slijediti upute liječnika o doziranju i duljini primjene. Psihijatar
kontrolira učinak lijekova na liječenje mentalnoga poremećaja, ali i pojavu mogućih
nuspojava.

Važno je osvijestiti mitove koje imamo povezano s lijekovima koji se

upotrebljavaju za smanjenje simptoma kod problema mentalnoga zdravlja i mentalnih
poremećaja. Takvi mitovi samo povećavaju stigmu oko mentalnih poremećaja te
povećavaju vjerojatnost odbijanja pomoći/liječenja.
 Mit je da će psihijatrijski lijekovi pogoršati stanje djeteta. Puno će mu više
naštetiti posljedice neliječenih mentalnih poremećaja.

U velikome broju istraživanja pokazalo se da je percepcija psihijatrijskih lijekova prilično

loša i da ih veliki broj osoba doživljava štetnima, što može voditi do odbijanja te vrste
terapije i u onim slučajevima kad je ona neophodna.

Mit je da se psihijatrijski lijekovi, kad se jednom počnu uzimati, trebaju

uzimati do kraja života.

Značajka je lijekova koji se upotrebljavaju u liječenju primjerice depresije (antidepresivi)

da oni počinju djelovati oko tri tjedna nakon početka uzimanja te da je vrlo važno da
pacijenti sami ne prekidaju uzimanje lijekova. Lijek se pije određeno vrijeme do
poboljšanja funkcioniranja, nakon čega liječnik postupno smanjuje količinu do potpunoga
prestanka uzimanja lijeka kako bi organizam privikao na samostalno preuzimanje
funkcija u tijelu koje je do tad olakšavao lijek. Lijekovi koji pomažu u smanjenju
anksioznosti (anksiolitici) također se uzimaju određeno (kraće) vrijeme.

Za početak će svaka stručna pomoć uključivati podučavanje roditelja/skrbnika i

djeteta o smetnjama, njihovim posljedicama, prognozi i trajanju tretmana.

Pretpostavka je za provođenje i uspješnost svih postupaka osobna motivacija

za sudjelovanje. Stoga je važno ne samo pomoći djetetu da se nosi s depresivnim
raspoloženjem nego mu i održati motivaciju za tretman. Pritom je važna podrška važnih
odraslih iz njegove okoline, uključujući i učitelja i nastavnika te stručne suradnike i druge
važne odrasle osobe u školi.

Često se povezuje više problema mentalnoga zdravlja, na primjer s depresivnošću se

mogu povezati i sklonost samoubojstvu, sklonost samoozljeđivanju, zlouporaba alkohola,
anksiozne smetnje i drugo; zbog čega svaki oblik tretmana uključuje i liječenje tih
dodatnih problema mentalnoga zdravlja.
 S obzirom na posljedice koje mentalnozdravstveni problemi imaju na dijete ili
adolescenta te na obitelj i širu zajednicu, važno je istaknuti da rano prepoznavanje i
rane intervencije trebaju biti posebno važne.

Tehnike samopomoći

U nekim slučajevima učenicima mogu biti korisne preporuke i savjeti o načinima na koje
mogu sami sebi pomoći u nošenju sa smetnjama koje doživljavaju – npr. doživljajima
emocionalne preplavljenosti tijekom depresivnoga stanja ili kod anksioznih stanja,
osobito kod napada panike. Stoga može biti korisno poučiti učenike nekima od oblika
samopomoći kao dijela pružanja psihološke prve pomoći.

Riječ je o postupcima koji se uz naputke mogu primijeniti samostalno, bez potrebe za

stručnim vođenjem. Tehnike samopomći korisne su i za učenike koji nemaju probleme
mentalnoga zdravlja jer omogućuju bolje nošenje sa svakodnevnim izazovima i pridonose
zdravijemu stilu življenja.

Korištenje tehnika samopomoći može biti korisno kod blažih i umjerenih smetnji i
mentalnozdravstvenih problema. To su pokazale i empirijske provjere djelotvornosti
pojedinih oblika samopomoći: primjerice za blage oblike depresivnosti dokazana je
učinkovitost društvene podrške, tjelesne aktivnosti i knjiga samopomoći utemeljenih na
kognitivno-bihevioralnoj terapiji. No treba upozoriti na to da dugotrajne iako blaže
smetnje, kad su neprepoznate, povećavaju rizik za razvoj težih oblika smetnji i
poremećaja.

Samopomoć nije zamjena za stručnu pomoć kad je ona potrebna. Treba

imati na umu da pretjerano i neopravdano oslanjanje na razne oblike samopomoći,
osobito u slučaju ozbiljnijih problema, može pridonijeti odgađanju traženja pomoći
stručnjaka i kao posljedicu dovesti do pogoršanja stanja.

Tehnike samopomoći mogu doprinijeti djelotvornijem nošenju s blažim

smetnjama depresivnosti, a tako i svako usvajanje znanja o zdravim životnim navikama
može pridonijeti prevenciji mentalnozdravstvenih problema.
 Što možete reći djeci i mladima:

• Bavi se tjelesnom aktivnošću.

• Koristi se tehnikama opuštanja.

• Osloni se na prijatelja ili člana obitelji za podršku i razgovor ili kao rame za plakanje,
za dobivanje konkretne pomoći i savjeta, za imanje društva da manje misliš o svojim
problemima. Razmisli tko ti može pružiti potporu: pouzdani prijatelj, član obitelji,
neka druga pouzdana odrasla osoba. Druženja djeluju kao melem za nepovoljno
psihičko stanje.

• Usmjeri se na pozitivno.

• Budi ponosan na sebe: sjeti se svojih dobrih osobina, usmjeri se na njih. Razmisli
o vremenu kad si učinio nešto dobro i čestitaj si na tome. Zapiši svoje pozitivne
osobine, uspjehe, talente, postignuća…

• Ohrabruj se, reci sam sebi da vrijediš. Time ćeš povećati svoje samopoštovanje.

• Negativne misli preoblikuj u pozitivne.

 Isplači se. Suzama izbacujemo neugodne osjećaje i rasterećujemo se. Plakanje nije
rezervirano samo za djevojčice i djevojke. Kad plakanje ne ide samo od sebe,
možemo si pomoći – pomaže, primjerice, pogledati neki tužan film koji nas potakne
da se rasplačemo zbog tuđega života.

 Volontiraj. Uključi se u neki klub ili organizaciju u školi ili u svojemu mjestu
(društvo za zaštitu životinja, provođenje raznih humanitarnih akcija...). Pronađi
neki drugi način da pomažeš drugima, pomažući drugima, osjećamo se bolje.

 Koristi strategije odvlačenja pozornosti: skretanje pozornosti na nešto sasvim

drugo otklonit će negativno raspoloženje

 Razradi plan rješavanja problema. Vještina rješavanja problema korisna je radi

razrješavanja onih situacija koje su dovele do negativnih raspoloženja. Ta je
vještina jednostavna i može pomoći da se bolje snalaziš u svakodnevici koja je puna
problematičnih situacija. Ako imaš konkretan problem, pokušaj ga riješiti. Bolje ćeš
se osjećati.
  Pronađi aktivnost koja će te zabaviti ili oraspoložiti. Ugodne aktivnosti popravit
će depresivno raspoloženje zbog zdravoga, nedepresivnoga ponašanja i zbog
suprotstavljanja povlačenju i izbjegavajućemu ponašanju.

 Iskoristi mogućnosti koje ti nudi moderna tehnologija: dostupne su besplatne

aplikacije koje pomažu u očuvanju i unaprjeđenju mentalnoga zdravlja.

 Prouči priručnike o samopomoći.

 Stvori zdrave navike.

NEMOJMO ZABORAVITI – strategije samopomoći mogu biti korisne, ali

pretjerano i neopravdano oslanjanje na njih, osobito ako je riječ o ozbiljnijim problemima
mentalnoga zdravlja, može pridonijeti odgađanju traženja pomoći od stručnjaka te kao
posljedicu dovesti do pogoršanja stanja.