Iris Murdoch

Odrubljena glava

A Severed Head
by Iris Murdoch
 Poglavlje 1.
- Siguran si da ne zna? - upita Georgie.
- Antonia? O nama? Posve siguran.
Georgie načas ušuti pa reče: - Izvrsno. - Ovo njoj tako svojstveno lapidarno „izvrsno" odavalo je
izvjesnu krutost koja je, po mome mišljenju, bila više izraz poštenja nego bezobzirnosti. Sviđala mi
se trezvenost kojom je prihvaćala našu vezu. Samo s nekim tako izričito razboritim mogao sam
prevariti svoju ženu.
Ležali smo zagrljeni ispred Georgieina kamina na plin. Naslonila mi se bila na rame a ja sam
promatrao jedan pramen njezine tamne kose otkrivajući, s uvijek jednakim iznenađenjem, mnoštvo
crvenkasto-zlatnih vlasi. Kosa joj je ravna poput konjskog repa, gotovo jednako tako gruba i
dugačka. Georgieina soba sada je bila utonula u polumrak, osvijetljena samo plinskim plamenom i
trima crvenim svijećama što su gorjele na kaminu. Svijeće i nešto mršavih grančica božikovine
razasutih uokolo bez ikakva reda bilo je najviše što je Georgie, čije su „stvari" bile uvijek pomalo
nesređene, mogla postići u smislu božićnog ugođaja; no soba je ipak blistala nekim svojim sjajem
poput poluskrivene špilje s blagom. Ispred svijeća kao na kakvom oltaru stajao je moj poklon: par
kineskih posudica za tamjan u obliku malih brončanih ratnika koji su umjesto koplja u ruci držali
upaljene štapiće tamjana. Njihov dim vukao se lijeno amo-tamo, a onda bi se potaknut toplinom
upaljenih svijeća, iznenada, poput derviša u transu, zavrtio i odlebdio gore u mrak. Soba je bila
ispunjena zagušljivim mirisom kašmirskog maka i sandalovine. Šareni omotni papir naših
uzajamnih poklona ležao je razbacan posvuda uokolo, a na stolu gurnutom u kut još su stajali ostaci
naše večere i prazna boca šampanjca Chateau Sancy de Parabere 1955. Bio sam kod Georgie još od
ručka. Vani pred prozorom, odvojeno zavjesom, hladno se, surovo, maglovito londonsko
poslijepodne polako pretvaralo u večer ispunjenu izmaglicom slabašna sjaja koja niti u podne nije
zapravo bila dan.
Georgie uzdahne, okrene se i stavi glavu u moje krilo. Sada je već bila odjevena, imala je na sebi
sve osim čarapa i cipela.
- Kada moraš krenuti?
- Oko pet.
- Nemoj da te uhvatim u laži kad je vrijeme u pitanju. Slične primjedbe bile su jedino što sam
ikada osjetio od one neugodnije strane njezine ljubavi. Nisam mogao poželjeti taktičnije ljubavnice.
- Antonijina seansa završava u pet - rekoh. - Trebao bih biti u Hereford Squareu ubrzo nakon
toga. Svaki put želi o tome sa mnom razgovarati. Osim toga, pozvani smo na večeru. - Govoreći,
podigao sam Georigienu glavu i namjestio joj kosu sprijeda tako da joj pokriva grudi. Rodinu bi se
to zacijelo svidjelo.
- Kako napreduje Antonijina psihoanaliza?
- Izvanredno. Ona u njoj upravo besramno uživa. Sve je to ionako samo zabave radi. Ona
posjeduje silnu sposobnost transferencije.
- Palmer Anderson - izgovori Georgie ime Antonijina psihoanalitičara, koji je istodobno
Antonijin i moj blizak prijatelj.
- Da, mogu zamisliti da čovjek o njemu može postati ovisan. Ima inteligentno lice.
Pretpostavljam da je dobar u svom poslu.
- Ne znam - rekoh. - Meni se ne sviđa to što ti nazivaš njegovim poslom. U nečemu je sigurno
dobar. Možda je on naprosto dobar. On nije samo umiljat, uljudan i obziran kao što samo
Amerikanci znaju biti umiljati, uljudni i obzirni, ali jest i to. Ima u njemu neke prave snage.
- Zvuči kao da si i sam njime poprilično oduševljen! - kliknu Georgie, namještajući se udobnije;
glavu je držala u pregibu mog koljena.
- Možda i jesam. Poznanstvo s njim doista mi mnogo znači.
 - U kojem smislu?
- Ne bih mogao točno reći. Možda me je naučio da se manje brinem o pravilima.
- Pravilima! - nasmija se Georgie. - Vjerovala sam, dragi, da si ti prema pravilima već poodavno
postao indiferentan.
- Ne, zaboga! - usprotivili se. - Ni sada prema njima nisam indiferentan. Ja nisam Dijete prirode
poput tebe. Nije riječ samo o tome. Ali Palmer uspijeva osloboditi ljude.
- Ako misliš da nisam zabrinuta... uostalom, nije važno. Što se pak oslobađanja tiče, nemam
povjerenja u te profesionalne osloboditelje. Onaj koji čovjeka uspijeva osloboditi, uspijeva ga i
podčiniti, ako je vjerovati Platonu. Tvoj je problem, Martine, da neprekidno tražiš gospodara.
Nasmijao sam se. - Otkako si ti mnome zagospodarila, ne treba mi drugog gospodara! A kako si
ti, uostalom, upoznala Palmera? Ah, naravno, preko njegove sestre.
- Sestre? - začudi se Georgie. - Oh, da, one neobične Honor Klein. Vidjela sam ga na zabavi što
ju je jednom bila upriličila za svoje studente. Ali, nije mi ga predstavila.
- Je li ona čemu?
- Honor? Misliš kao antropolog? U Cambridgeu je prilično cijene. Meni, naravno, nije nikada
predavala. Zapravo je stalno izbivala, stalno na nekom od svojih izleta medu divlja plemena.
Zamisli, trebala mi je organizirati posao i pomoći pri rješavanju mojih moralnih problema!
- Ona je Palmerova polusestra, zar ne? Kako to medu njima funkcionira? Čini se da se kod njih
izmiješalo nekoliko nacionalnosti.
- Tako nešto - potvrdi Georgie. - Zajednička im je majka škotskog podrijetla; ona se udala za
Andersona, a potom za Kleina, nakon Andersonove smrti.
- Znam da je Anderson bio Amerikanac danskog podrijetla, mislim da je bio arhitekt ili tako
nešto. A što je s drugim ocem?
- Emmanuel Klein. Zacijelo si za njega čuo. Bio je posve pristojan klasičar. Njemački Židov,
naravno.
- Znam da je bio nekakav znanstvenik - rekoh. - Palmer ga je jedanput-dvaput spomenuo.
Zanimljivo, rekao mi je da ga još muče snovi o očuhu. Čini mi se da se on pribojava i svoje sestre,
iako o tome zapravo ne priča.
- Ona čovjeku ulijeva strahopoštovanje - prizna Georgie. - Ima u sebi nešto primitivno. Možda je
to utjecaj svih tih plemena. Ali, ti je poznaješ, zar ne?
- Jedanput smo se upoznati - rekoh - premda je se više gotovo i ne sjećam. Izgledala mi je kao
otjelovljenje Ženskog sveučilišnog profesora. Zašto te žene moraju tako izgledati?
- Te žene! - smijala se Georgie. - Sada sam i ja jedna od njih, dragi! No, svejedno, ona doista
posjeduje stanovitu unutarnju snagu.
- I ti posjeduješ unutarnju snagu a da pritom ne izgledaš kao stog sijena.
- Ja? - bunila se Georgie. - Ja ne pripadam toj klasi. Nemam ja tu količinu teškog naoružanja.
- Kažeš da ti se čini kako sam oduševljen bratom. Ti si, čini se, oduševljena sestrom.
- Ah, ona se meni ne sviđa - odvrati Georgie. - To je nešto posve drugo.
Naglo se uspravila na krevetu, pokupila kosu i počela je hitro plesti. Zabacila je tešku pletenicu
preko ramena. Podigla je potom suknju i nekoliko slojeva uškrobljene bijele podsuknje i počela
navlačiti par kričavo plavih čarapa koje sam joj ja poklonio. Uživao sam poklanjati Georgie napadne
stvari, apsurdne odjevne predmete i jeftine ukrase koje Antoniji ne bih nikada poklonio, barbarske
ogrlice i baršunaste hlače i ljubičasto donje rublje i mrežaste čarape koje su me izluđivale. Ustadoh i
počeh šetati po sobi gledajući je posjednički kako svjesna mog pogleda izvještačenom smjernošću
namješta drečave čarape.
Georgieina prostrana dnevno-spavaća soba s pogledom na jednu od sporednih uličica u blizini
Covent Gardena bijaše ispunjena predmetima koje sam joj ja poklonio. Dugo sam i uzaludno vodio
 bitku s Georgienim neuništivim nedostatkom ukusa. Mnoštvo talijanskih grafika, francuski
pritiskivači za papir, predmeti od porculana poznatih marki kao što su Derby, Worcester, Coleport,
Spode i Copeland te mnoštvo drugih sitnica - jer gotovo nikada nisam dolazio praznih ruku - ležali
su, usprkos svim mojim naporima, u prašnjavim gomilama porazbacanim po sobi koja je više
podsjećala na staretinarnicu negoli na pristojan stambeni prostor. Georgie naprosto nije bila
stvorena da nešto posjeduje. Dok je ono što bismo Antonia i ja kupili, a činili smo to neprekidno,
odmah nalazilo svoje mjesto u raskošnom i vrlo skladnom mozaiku što nas je okruživao, čini se da
Georgie takvu ljušturu nije imala. Nije bilo nijedne stvari koju ona ne bi, što si trepnuo okom,
nekomu poklonila a da to nikada ne požali; u međuvremenu su stvari ležale u nekom prolaznom
neredu na koji moji uporni pokušaji spremanja i sređivanja nisu, čini se, imali nikakva utjecaja. Ova
me je značajka moje ljubljene silno nervirala, ali kako je i ona, napokon, bila sastavni dio Georgiene
posvemašnje nezainteresiranosti i pomanjkanja ovozemaljskih težnji, ja sam se i njoj podjednako
divio i volio je. Bijaše to, kako mi se ponekad činilo, oličenje i simbol moga odnosa s Georgie, načina
na koji sam je posjedovao ili, točnije, načina na koji ju, ustvari, nisam uspijevao posjedovati.
Antoniju sam posjedovao na način ne posve različit od načina na koji sam posjedovao veličanstven
komplet Audubonovih1 grafika što su krasile stubište u našoj kući. Georgie nisam posjedovao.
Georgie je naprosto bila tu.
Kad je Georgie završila s oblačenjem čarapa, naslonila se leđima na moj naslonjač i pogledala
me odozdo. Premda joj je kosa tamna i bujna, ima prilično svijetle, sivoplave oči. Lice joj je široko,
više energično no nježno, ali njezina se iznimno bijela put sjaji poput bjelokosti. Širok, ponešto
prćast nos, koji nju tjera u očaj a mene raduje, i koji ona uvijek nabire i nateže u uzaludnom
pokušaju da od njega napravi orlovski, trenutačno zaboravljen, daje joj izraz oprezne životinje koji
malo otupljuje oštricu njezine inteligencije. Sada, u polumraku otežalom od tamjana, njezino je lice
puno oblina i sjena. Neko smo se vrijeme gledali u oči. Ova tiha razmjena pogleda, koja kao da nam
je napajala dušu, nešto je što nisam doživio ni s jednom drugom ženom. Antonia i ja nismo se
nikada tako gledali. Antonia ne bi mogla tako dugo izdržati ovakav otvoreni pogled: strastvena i
koketna, ona se nikada ne bi tako izložila.
- Riječna božice - rekoh napokon.
- Kralju trgovaca.
- Voliš li me?
- Da, do ludila. Voliš li ti mene?
- Neograničeno.
- Ne neograničeno - ispravi me Georgie. - Budimo egzaktni. Tvoja ljubav jest golema ali
ograničena veličina.
Oboje smo znali na što cilja, ali o nekim temama nije imalo smisla razgovarati, što smo također
oboje znali. Da napustim ženu, nije uopće dolazilo u obzir.
- Želiš li da stavim ruku u vatru? - upitah. U takvim su trenucima inteligencija i lucidnost davali
njezinoj ljepoti zvuk čist poput srebra. Iznenada se žustro okrenula i, klečeći preda mnom, položila
glavu na moja stopala. Gledajući ovaj izraz poštovanja, pomislih kako na svijetu ne postoji nitko
pred kim bih se ja ispružio u ovakvom položaju potpunog prepuštanja. Kleknuh potom do nje i
uzeh je u zagrljaj.
Nešto kasnije, kad smo se načas prestali ljubiti i zapalili cigarete, javi se Georgie:
- Ona poznaje tvoga brata?
- Tko poznaje moga brata?
- Honor Klein.
- Još se baviš njome? Da, mislim da su bili zajedno u nekom povjerenstvu za vrijeme izložbe
Umjetnost Meksika.

1Audubon, John James (1785-1851), am. ornitolog i slikar (op. prev.).

 - Kada ću ja upoznati tvoga brata? - upita Georgie.
- Nikada, što se mene tiče.
- Rekao si da si mu uvijek prepuštao svoje djevojke jer ih sam nije bio u stanju naći!
- Možda - rekoh - ali nije mi ni nakraj pameti da mu i tebe prepustim! - Otkako sam jednom
izrekao tu nesmotrenu primjedbu, moj brat Alexander postao je predmetom romantičnih maštanja
moje ljubavnice.
- Htjela bih ga upoznati - bila je uporna Georgie - samo zato što ti je brat. Obožavam rodbinu, s
obzirom na to da je sama nemam. Je li ti sličan?
- Pa, ponešto - odvratih. - Svi si Lynch-Gibbonovi uzajamno nalikuju. Jedino što on ima uža
ramena i nije tako naočit. Upoznat ću te sa svojom sestrom Rosemary, ako želiš.
- Ne zanima me tvoja sestra Rosemary - odvrati Georgie. - Želim upoznati Alexandera i stalno
ću te s tim gnjaviti, kao što te gnjavim i s onim izletom u New York.
Georgie je naprosto opsjednuta željom da vidi New York, a ja sam joj, zapravo nepromišljeno,
bio obećao da ću je povesti sa sobom kad me je ono prošle jeseni posao odveo u taj grad. U
posljednji sam se čas, međutim, predomislio; zbog grižnje savjesti ili, vjerojatnije, zato što me pri
pomisli da bih Antoniji morao tako krupno slagati napustila hrabrost. U životu nisam vidio nikoga
tako gorko i tako djetinjasto razočaranog; obećao sam joj stoga da ću je sljedećom zgodom povesti sa
sobom.
- S tim me uopće ne moraš gnjaviti - rekoh. - Uskoro ćemo poći zajedno u New York, pod
uvjetom da više ne čujem gluposti o tome kako ćeš si sama platiti kartu. Sjeti se samo koliko ti je
mrzak novac koji čovjek nije sam zaradio! Možeš mi barem dati priliku da svoj potrošim na nešto
pametno!
- Naravno, upravo je smiješno što se ti baviš trgovinom - reče Georgie. - Prepametan si za to.
Trebao bi predavati na sveučilištu.
- Ti zamišljaš kako čovjek može biti pametan jedino ako predaje na sveučilištu. Možda ćeš ti
nakraju ipak postati intelektualka s veliko „I" - rekoh u šali.
- U povijesti si bio najbolji na svojoj godini, zar ne? - nastavila je Georgie. - Kako je, kad smo već
kod toga, prolazio Alexander?
- Bio je drugi. Vidiš, dakle, da je potpuno nedostojan tvoje pažnje.
- On je barem bio dovoljno pametan da se ne upušta u poslove - reče Georgie. Moj brat je,
naime, darovit i prilično poznat kipar.
I sam donekle dijelim Georgieno uvjerenje da sam trebao biti profesor na sveučilištu, i ta je tema
za mene bolna. Otac mi je bio uspješan trgovac vinom i osnivač tvrtke Lynch-Gibbon i McCabe. Po
njegovoj smrti poduzeće se podijelio na dva dijela, od kojih je veći ostao obitelji McCabe, a manji,
vezan uz poslove s crvenim vinom, koje je vodio još moj djed, vodim sada ja. Premda mi to nikada
nije rekla, znao sam kako je Georgie uvjerena da moje bavljenje trgovinom ima neke veze s
Antonijom. Pri čemu nije posve u krivu.
Budući da mi ova tema nije osobito draga, i budući da sam želio skrenuti razgovor sa svog
dragog brata, rekoh:
- Što ćeš raditi na Božić? Želio bih misliti na tebe. Georgie se namrštila.
- Oh, izlazim s kolegama iz Škole. Imamo veliku zabavu. Ja ne želim misliti na tebe - dometne. -
Čudno je kako čovjeka u tim trenucima boli što nema vlastitu obitelj.
Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Rekoh stoga:
- Ja ću provesti miran dan s Antonijom. Ovaj put ostajemo u Londonu. Rosemary će biti u
Rembersu s Alexanderom.
- Ništa me ne zanima - uzvrati Georgie. - Ne želim znati što radiš kad nisi sa mnom. Bolje je ne
pothranjivati maštu. Radije mislim da uopće ne postojiš kad nisi ovdje.
 Zapravo sam i sam tako mislio. Ležao sam sada kraj nje na podu, obgrlivši njezina stopala,
njezina prekrasna stopala s Akropole, kako sam ih ja zvao, što su se nazirala kroz tanke plave
čarape. Poljubio sam ih i nastavio je promatrati. Teška joj je pletenica ležala između dojki, a nekoliko
neposlušnih uvojaka strogo je bila zagladila iza uha. Imala je lijepo oblikovanu glavu: da, Alexander
je nipošto ne smije upoznati.
-Ja imam vrašku sreću - rekoh.
- Misliš reći da imaš vrašku sigurnost - ispravi me Georgie. - O, da, dobro si se osigurao, proklet
bio!
- Liaison dangereuse2 - rekoh. - A ipak smo, na neki način, izvan opasnosti.
- Ti jesi - potvrdi Georgie. - Ako Antonia za ovo ikada dozna, ispustit ćeš me iz ruke poput
vrućeg krumpira.
- Gluposti - pobunih se. No pitao sam se nije li, možda, u pravu. - Neće doznati - nastavih - a
ako i dozna, nekako ću se već snaći. Ti si meni neophodna.
- Nitko nikomu nije neophodan - mirno će Georgie. -Evo, opet gledaš na sat. Dobro, ako moraš,
idi. Što kažeš za jednu na rastanku? Da otvorim bocu Nuits de Younga?
- Koliko ti puta moram red da se crveno vino ne smije piti ako boca nije barem tri sata stajala
otvorena.
- Ne cjepidlači toliko oko toga - reče Georgie. - Što se mene tiče, piće je piće.
- Divljakušo mala! - rekoh nježno. - Možeš me ponuditi s malo džina i vermuta, ali onda zbilja
idem.
Georgie mi je donijela čašu i mi sjedosmo zagrljeni ispred tople, tiho šumeće peći, poput
prekrasnog japanskog netsukea3. Njezina soba nalikovala je na neku zabačenu, zatvorenu, skrovitu
podzemnu prostoriju. Bijaše to za mene trenutak nepomućena mira. Nisam tada znao da je to
posljednji, doista zadnji trenutak mira, kraj starog nevinog svijeta, trenutak nakon kojega sam bio
gurnut u ovu noćnu moru o kojoj će biti riječi na stranicama koje slijede.
Zavrnuo sam rukav njezina pulovera i pogladio joj ruku.
- Tijelo, koja je to divna stvar!
- Kad ću te opet vidjeti? - upita Georgie.
- Tek nakon Božića - odgovorih. - Doći ću, ako budem mogao, dvadeset osmoga ili dvadeset
devetoga. Ali ću te prije svakako nazvati.
- Pitam se hoćemo li ikada moći o tome otvorenije razgovarati? - reče Georgie. - Tako mrzim
laži. Najvjerojatnije nećemo.
- Nećemo - potvrdih. Nisu mi se svidjele teške riječi što ih je upotrijebila, ali morao sam joj
uzvratiti istom mjerom.
- Do grla smo u lažima, nažalost. Međutim, vidiš, možda će zvučati nastrano, ali bit ove veze, a
dijelom i njezina draž, jest u njezinoj tajnovitosti.
- Želiš reći da je tajnost za nju od životne važnosti - upita Georgie - i da bi se izložena danjem
svjetlu mogla raspasti u prah i pepeo? Ne sviđa mi se ta pomisao.
- Nisam baš tako rekao - branio sam se. - Ali kad bi ljudi za nju znali, sama činjenica da znaju
neizbježno bi sve izmijenila. Sjeti se legende o Psihi čije bi se dijete, ako bilo kome spomene svoju
trudnoću, rodilo kao smrtnik, a ako o tome šuti, kao bog.
Bila je to loše odabrana tema za oproštaj od Georgie jer nas je podsjetila na nešto o čemu, barem

2Liaison dangereuse - fr. opasna veza (op. prev.).

3
Netsuke - kineske figurice od slonove kosti (op. prev.).
ja, najradije nisam razmišljao. Prošloga je proljeća moja ljubljena zanijela. Nije bilo druge doli riješiti
se djeteta. Georgie je sav taj užas podnijela kako sam to od nje i očekivao: smireno, bez puno priče,
trezveno, te je čak i mene bodrila svojom britkom duhovitošću. Već tada nam je o tome bilo
neobično teško razgovarati, a kasnije to više nikada nismo spominjali. Kako je dubok ožiljak ostavila
ova tragedija na Georgienoj ponosnoj i čestitoj duši, to nisam znao. Sto se mene tiče, dobro sam se

izvukao. Zahvaljujući Georgienu značaju, njezinoj izdržljivosti i stoičkoj naravi njezine odanosti
prema meni, nisam zbog toga ispaštao. Sve je prošlo upravo nevjerojatno bezbolno. Ostao mi je
osjećaj da nisam dovoljno patio. Tek ponekad u snovima osjetio bih neodređen strah, neki
nagovještaj kazne koja me možda još može sustići.
 Poglavlje 2.
U braku se partneri obično dijele na sebične i na nesebične. Jednom uspostavljen, taj obrazac po
kojemu jedno uvijek zahtijeva a drugo uvijek popušta postaje nepromjenljiv. U svome vlastitome
braku ja sam se zarana postavio kao onaj koji radije uzima nego što daje. Poput dr. Johnsona4 i ja
sam odmah krenuo putem kojim sam namjeravao i nastaviti. Na tome sam to više nastojao jer su me
svi smatrali veoma sretnim što sam dobio Antoniju, a i sam sam se takvim smatrao.
Georgie sam, naravno, lagao glede uspješnosti svoga braka. A koji to oženjen čovjek koji ima
ljubavnicu o tome ne laže? Moj brak s Antonijom, osim činjenice koja me silno rastužuje, da je bez
djece, savršeno je sretan i uspješan. Jedino što ja želim i Georgie i ne vidim razloga zašto je ne bih i
imao. Premda, kako sam već spomenuo, nisam indiferentan prema „društvenim pravilima", ipak
sam kadar hladno i razumno gledati na preljub. Antonia i ja vjenčali smo se u crkvi, ali uglavnom iz
društvenih razloga; osobno ne smatram da bračni zavjet, premda svet, mora biti i nepovrediv.
Ovdje je možda važno napomenuti da ne pripadam nijednoj vjeroispovijesti. Naprosto ne mogu
zamisliti nijedno svemoguće i osjećajno biće dovoljno okrutno da stvori ovaj svijet u kojemu živimo.
Čini se da sam ovdje započeo s nekim općim objašnjenjima o sebi, pa možda neće biti zgorega
da to obavim do kraja, prije negoli se bacim na priču o događajima koji će možda, kad krenu,
ostaviti premalo prilike za meditiranje. Moje je ime, kako ste vjerojatno već shvatili, Martin Lynch-
Gibbon, a s očeve strane potječem od angloirske obitelji. Moja umjetnički nadarena majka bila je
Velšanka. Nikada nisam živio u Irskoj a ipak sam se na stanovit način osjećao sentimentalno vezan
uz tu ubogu kučku od zemlje. Mome bratu Alexanderu je četrdeset i pet, a mojoj sestri Rosemary
trideset i sedam godina; menije četrdeset ijedna, ali ponekad se, na način koji nije posve lišen neke
sjetne draži, osjećam kao starac.
Opisati vlastiti značaj težak je posao, koji pritom ne mora nužno pridonijeti boljem
razumijevanju. Priča koja slijedi otkrit će, htio ja to ili ne, kakva sam zapravo osoba. Dopustite mi da
ovdje iznesem tek nekoliko osnovnih činjenica. Odrastao sam pred sam rat, koji sam uglavnom
proveo na sigurnome i ne radeći ništa. Povremeno patim od različitih zdravstvenih tegoba od kojih
su astma i alergija na trave najpoznatije, premda ne i najneugodnije, i nikada nisam uspio proći kao
posve zdrava osoba. Kad je rat završio, upisao sam se na Oxford i tako, u razmjeno poodmakloj
dobi, započeo živjeti kao prosječan građanin. Veoma sam visok i umjereno privlačan. Dobro sam
boksao i u mladosti sam slovio za svadljivu i naprasitu osobu. Ova reputacija meni je bila
dragocjena kao i ona što sam je kasnije stekao kao sjetan, pomalo usamljen čovjek, nešto poput
filozofa i cinika, koji se maločemu nada i izdaleka promatra kako život prolazi. Antonia me
optužuje da sam neumjesno neozbiljan; ali zato me je Georgie jednom oduševila rekavši da imam
izraz čovjeka koji se smije nečemu tragičnom.
Lice mi je, mogu ovdje dodati, duguljasto, blijedo, prilično strogih crta; staromodno lice,
križanac između filozofa Humea5 i komediografa Garricka,6 kosa mi je smeđa i meka, a s godinama
je izblijedjela do boje bijelog papra. Naša obitelj, bogu hvala, ne ćelavi.
Oženivši se Antonijom učinio sam odlučan korak u svome životu. Menije tada bilo trideset, a
njoj trideset i pet godina. Ona sada, usprkos svojoj ljepoti, izgleda nešto starija nego što jest i dogodi
se da je drže mojom majkom. Moja prava majka, koja je između ostaloga bila i slikarica, umrla je
kad mi je bilo šesnaest godina, ali je otac u vrijeme moje ženidbe još bio živ i tada sam se ja samo
povremeno zanimao za trgovinom vinom. Više sam se, premda i to posve amaterski, zanimao za
povijest ratovanja, znanstveno područje na kojemu bih, da sam se samo uspio natjerati da napustim

4
Johnson, Samuel (1709-84), engl. biograf, dramatičar i kritičar, (op. prev.).

5
Hume, David (1711-76), Škot. filozof (op. prev.).

6 Garrick, David (1717-79), engl. glumac i komediograf (op. prev.).

amaterski status, vjerojatno bio veoma uspješan. Kad sam se, međutim, oženio Antonijom, sve je na
2

neko vrijeme zastalo. Kako rekoh, bio sam sretan što sam je dobio. Antonia je nekoć bila, a i sada je,
ponešto ekscentrična ljepotica iz visokog društva. Otac joj je bio neka visoka šarža u vojsci, a majka
je pripadala krugu Bloomburyjevaca7, pisala je osrednju poeziju i bila daleka rođakinja Virginije
Woolf. Iz nekog nepoznatog razloga Antonia nije dobila normalnu naobrazbu, premda je dugo
živjela u inozemstvu i izvrsno govori tri strana jezika; iz nekih jednako nepoznatih razloga, nije se,
premda je imala mnoštvo udvarača, mlada udala. Kretala se u mondenim krugovima, mnogo
mondenijima od onih koje sam ja posjećivao i, zbog odbijanja da se uda, postala glavnim
predmetom ogovaranja. Njezina udaja za mene bila je, kad je do nje došlo, prava senzacija.
Nisam tada bio siguran, a nisam to ni danas, jesam lija bio upravo ono što je Antonia željela ili
me je jednostavno prihvatila jer je osjećala da je vrijeme da nekoga uzme. No bez obzira na sve bili
smo strašno sretni; i kao zgodan i duhovit par prilično smo dugo bili miljenici sviju. Tako se za
mene sve zaustavilo, ta bijah posve zaokupljen ugodnom zadaćom da budem Antonijin suprug.
Kad sam napokon došao k sebi, odnosno kad sam izronio iz tople zlaćane sumaglice svog nekoliko
godina dugog medenog mjeseca, otkrio sam da su mi se neki putovi zatvorili. Otac mi je u
međuvremenu umro i ja sam preuzeo trgovinu vinom, iako sam se i tu osjećao pomalo amaterom,
no to mi nije osobito smetalo; i nisam se zbog toga osjećao manje sretnim. Napokon, kao Antonijin
muž nisam ni mogao biti drugo doli sretan.
Dopustite mi sada da pokušam opisati Antoniju. To je žena oduvijek navikla da joj se svi dive,
oduvijek navikla da sebe smatra ljepoticom. Ima dugu zlaćanu kosu - volim žene s dugom kosom -
koju obično nosi spletenu ili začešljanu u starinsku punđu; njezin se izgled doista može najbolje
opisati kao „zlaćan". Ona je poput kakva raskošnog pozlaćenog predmeta što ga je vrijeme nježno
prevuklo mjesečasto blijedom patinom; ili, u efektnijoj prispodobi, moglo bi je se usporedit s
uznemirenim odsjajem sunca što ga voda baca na stari pločnik Venecije, jer oko Antonije je uvijek
sve nekako fluidno i treperavo, pokretljivo i pomalo drhtavo. U posljednje je vrijeme naglo počela
starjeti i lice joj je poprimilo onaj izgled koji se ponekad opisuje kao „opustošen", izraz koji se
obično, kako sam zapazio, kao i u ovome slučaju, rabi kad se nekoć lijepe crte lica počnu polako
opuštati i rasplinjavati. Po mome mišljenju takav izgled može biti, a u Antonijinu slučaju i jest,
krajnje dirljiv i privlačan jer daje licu dostojanstvo koje u mladosti nije posjedovalo. Antonia ima
velike žuto-smeđe, pametne, pronicave oči i veoma pokretna i izražajna usta, usne su obično
napućene u izraz zadovoljstva ili nježna zanimanja. Visoka je rastom, i premda oduvijek sklona
debljanju, zvali su je „lelujavom", što se vjerujem odnosilo na svojstveno joj iskrivljeno i
nesimetrično držanje. Njezino lice i tijelo nemoguće je zateći u stanju potpuna mirovanja.
Antonia ima izraženu sklonost prema njegovanju međuljudskih odnosa. Ona je veoma
angažirana i strastvena žena, zbog čega je smatraju neduhovitom; pri čemu ova posljednja optužba
zapravo nije opravdana. Antonia, kao ni ja, ne pripada nijednoj vjeroispovijesti; ali neka svoja
uvjerenja podiže na razinu nečega što bi se moglo nazvati religioznošću. Ona čvrsto vjeruje da bi
sva ljudska bića trebala težiti, i da su na pragu da to ostvare, savršenom jedinstvu duša. Ovo
vjerovanje, koje se podjednako malo oslanja na popularne istočnjačke kultove kao i na Antonijino
rudimentarno kršćanstvo, najbolje se može opisati kao salonska metafizika. Oblik u kojemu ga je
Antonia usvojila pripada isključivo njoj, premda sam ja tu otkrio utjecaj dostojnijega prethodnika:
Antonijine sada već oslabjele ali u svakome pogledu iznimne majke s kojom sam, premda smo se
rijetko viđali, bio u dobrim odnosima. U Antonijinom neortodoksnom vjerovanju u neminovno
duhovno sjedinjenje, kod kojega se ništa ne zadržava za sebe i ništa ne skriva, zanos bi očito trebao

7
Bloomsburyjevci - uobičajen naziv za skupinu intelektualaca i umjetnika koji su se početkom prošlog stoljeća okupljali u
londonskoj četvrti Bloomsbury (op. prev.)
nadoknaditi pomanjkanje jasnoće. Već samo postojanje takva vjerovanja u neke žene, osobito ako je
ona lijepa, pogodovalo je, naravno, stvaranju snažna centripetalnog kretanja kojemu je ona bila
središtem, i tako dobivalo izravnu potvrdu i u praksi; muškarci su se, posebice dok je bila mlađa,
često zaljubljivali u Antoniju i jedva čekali da joj ispričaju sve svoje nevolje. Osobno nisam bio
protiv toga, s obzirom da me je djelomice oslobađalo brige za njezinu dobrobit, jer ju je činilo
sretnom to što ima još koju srodnu dušu s kojom bi općila, osim moje vlastite.
U posljednje je vrijeme bila silno oduševljena Palmerom Andersonom. Zvala ga je „Anderson"
jer je imala neki mističan odnos prema osobama čija su imena, poput njezinoga, počinjala slovom
„A". Te mistike bilo je i u njezinu odnosu spram moga brata Alexandera, uz kojega je bila vezana
dubokom, gotovo sentimentalnom nježnošću, premda je to u posljednje vrijeme, otkako je postala
opsjednuta Andersonom, bilo manje primjetno.
Mislim da ne mogu zamisliti nekoga kome bi psihoanaliza bila manje potrebna nego Antoniji i
vjerujem da se djelomice u to upustila s namjerom da ona proanalizira Palmera. Jednom sam
prilikom zajedljivo primijetio kako ne shvaćam zašto svaki tjedan moram plaćati tu količinu novca
samo zato da ona može ispitivati Palmera o njegovu djetinjstvu, a Antonia se samo veselo nasmijala
i nije to porekla. Naravno, psihoanaliza je tek jedan od njezinih „hirova", poput onoga kad je
zaželjela naučiti skraćenu verziju bridža, naučiti ruski, naučiti modelirati u glini (s Alexanderom),
kad se bavila dobrotvornim radom (s Rosemary) ili pak proučavala povijest talijanske renesanse (sa
mnom). A budući da je Antonia u svemu čega bi se prihvatila pokazivala iznimnu nadarenost,
dodao bih da sam bio čvrsto uvjeren kako ona i Palmer sjajno napreduju.
Nužno je reći i riječ-dvije o Palmeru; a to će mi biti teško. Na stranicama koje slijede otkrit će se
kako i zašto su moji osjećaji, kad je riječ o Palmeru, tako zbrkani. Pokušat ću prvo opisati kako sam
ga doživio u početku, prije nego što sam o njemu doznao neke bitne stvari, još dok sam i sam bio
njime nemalo „ponesen". Već na prvi pogled Palmer djeluje kao Amerikanac, iako je samo polu-
Amerikanac i odrastao je u Europi. Visoka je stasa, tanak i gibak, držanje mu je ležerno i otmjeno i
ima onaj pristojan kratko ošišan, užasno čist američki izgled. Ima srebrnasto sivu kosu kojom mu je,
kao nekim kratkim krznom, obrasla omalena zaobljena glava, i glatko lice koje izgleda upravo
neugodno premlado za njegovu stvarnu dob. Teško je povjerovati da je prešao pedesetu. Odijeva se
u američkom stilu; nosi remen umjesto naramenica i tako dalje, a sklon je i mnogim kicoškim i
ležernim detaljima, uključujući i svilene rupce jarkih boja koje nosi umjesto kravate. Kad god vidim
svileni rubac jarkih boja, uistinu ne mogu a da ne pomislim na Palmera; u tom predmetu ima nešto
što neodoljivo podsjeća na njega. Palmer će vas već na prvi pogled osvojiti svojom blagošću,
prijaznošću i gotovo bih mogao reći dobrotom, do te je mjere u njega lijepo ponašanje poprimilo
privid moralne osobine. On je osim toga i iznimno obrazovan. Ja sam bio taj, a ne Antonia, koji je
„otkrio" Palmera i dugo se vremena s njim intenzivno družio prije nego što ga je ona preuzela.
Zajedno smo čitali Dantea; njegova bezbrižna vedrina, njegova nepomućena sposobnost da uživa u
onome što voli, ublažavala je i dopunjavala moju hinjenu rezigniranu sjetu, a da je pritom nije
odagnala. Palmer se u mojoj velikodušnoj, divljenjem ispunjenoj predodžbi o njemu pojavljivao kao
savršeno i uspješno ljudsko biće. Psihoanalizom se počeo baviti prilično kasno, nakon što je
stanovito vrijeme proveo radeći u Americi i Japanu kao običan liječnik, i otada si je izgradio
značajnu reputaciju kao pomodni, suvremeni vrač. Polovicu tjedna provodio je u Cambridgeu gdje
je stanovao sa svojom sestrom i strpljivo slušao neurotične studente, a drugu polovicu u Londonu
gdje je, čini se, imao impresivan broj veoma slavnih pacijenata. Radio je mnogo i po mome je
mišljenju bio, i zaslužio da bude, iznimno sretna osoba.
U vrijeme kad ova priča počinje poznavao sam Palmera gotovo četiri godine. Georgie Hand
sam poznavao tri godine, a već mi je više od osamnaest mjeseci bila ljubavnicom. Georgie, kojoj je
sada dvadeset i šest godina, studirala je na Cambridgeu, gdje je i diplomirala ekonomiju. Završila je
poslijediplomski studij a odnedavna je predavala na Ekonomskoj školi u Londonu. Upoznao sam je
kad je tek bila došla u London, jednom kad sam posjetio njezin fakultet da bih skupini studenata
održao predavanje o Machiavelhjevu prikazu ratnih pohoda Cezara Borgie, nakon čega smo se još
nekoliko puta susreli, zajedno ručali, čak razmijenili i nekoliko prijateljskih, tješiteljskih poljubaca,
pri čemu se u našim srcima nije dogodilo ništa posebno. Dotada još nisam bio prevario svoju ženu i
zamišljao sam kako nema šanse to učinim; puka je slučajnost da u tim ranim, bezazlenim danima
nisam Antoniju upoznao s Georgie. Georgie je u to doba stanovala u ženskom studentskom domu,
sumornom mjestu gdje je nikada nisam pokušao posjetiti. Poslije se preselila u svoj mali stan i ja
sam se smjesta u nju zaljubio. Može zvučati smiješno, ali mislim da sam se u nju zaljubio istog časa
kad sam ugledao njezin krevet.
U Georgie se nisam zaljubio očajnički; smatrao sam se tada već odveć starim za očajavanja i
pretjerivanja što prate mladenačku ljubav. Ali ljubio sam je sa svojevrsnom vedrinom i
bezbrižnošču koja je bila više proljetna od samoga proljeća, čudesan travanj lišen muka preobražaja
i rađanja. Ljubio sam je s divljom i nedostojanstvenom radošću, ali i s nekom vedrom grubošću,
čega nije bilo u mojem uvijek pristojnom i bitno nježnijem odnosu s Antonijom. Obožavao sam
Georgie i zbog njezine suhoće, nepopustljivosti, nezavisnosti, nedostatka strasti, zbog njezine
duhovitosti i uglavnom zbog toga što je bila sušta suprotnost, zapravo nadopuna nježnijim i
vlažnijim dražima, onom rosnom sjaju kojim je zračila moja ljupka žena. I jedna i druga su mi bile
potrebne i ja sam, posjedujući ih obje, posjedovao cijeli svijet.
Koliko mi je bilo važno što Antonia pripada društvenom životu, toliko mi je bilo važno i što mu
Georgie ne pripada.
To što mogu ljubiti jednu takvu osobu doživljavao sam kao otkriće i poduku, i pomalo kao
pobjedu: a posljedica je bila ponovno upoznavanje samoga sebe. Georgiena nepretencioznost činila
mi je dobro. Dok su i Rosemary i Antonia neprekidno, svaka na svoj način, igrale ulogu žene,
Georgie nije igrala nikakvu ulogu: za mene je to bilo nešto novo. Ona je bila ono što jest - a to je,
priroda je tu veoma uspješno obavila svoj posao, posve slučajno značilo da je žena. Nisu je zanimali
ni uloga ni status i ponekad sam je s ushitom doživljavao kao izopćenicu.
Taj osjećaj da sam s Georgie ,,u bijegu" ponešto se promijenio nakon što je zatrudnjela. Dok se
naša nezakonita veza prije toga činila vedrom, čak nedužnom, poslije toga se u nju uvukla stanovita
bol koja se uvijek mogla razlučiti od ostalih, ne toliko žestoka koliko uporna. Bili smo izgubili
nevinost, a stanovite preinake do kojih je tada moralo doći u našemu odnosu neprekidno su
odlagane, što zahvaljujući mome malodušju što Georgieinu mučaljivu strpljenju. U vrijeme njezine
trudnoće izrekao sam nekoliko nepromišljenih primjedaba o tome kako bih svoju sudbinu želio
združiti s njezinom. Ove izjave nisu imale nikakvih posljedica, ali su ostale visjeti u zraku kao tekst
koji jednoga dana treba revidirati, ratificirati ili barem objasniti. Istodobno mi je bilo stalo, čak
veoma stalo, da me Antonia smatra neporočnim; s pomoći stanovite količine samozavaravanja,
toliko bitnog za trajnu vezu i uspješnu maskeradu, ja sam se čak i osjećao neporočnim.
 Poglavlje 3.
Ležeći na prostranom trosjedu u kući na Hereford Squareu čitao sam Napierovu8 Povijest rata na
Iberskom poluotoku i pitao se hoće li mi Georgiein tamjan izazvati napad astme. Sjajna vatra od drva i
ugljena plamsala je i mrmorila u kaminu, a znalački raspoređene svjetiljke obasjavale su toplim
zlatnim sjajem sobu koja je čak i zimi, zahvaljujući nekoj Antonijinoj čaroliji, uspijevala mirisati na
ruže. Na glasoviru je bilo izloženo mnoštvo skupih božićnih čestitaka; sa zidova tamne su grančice
zimzelena, složene u dražesne kitice i crvenim i srebrnim vrpcama povezane u duge vijence,
najavljivale blagdane. Antonijini su ukrasi spajali u sebi tradicionalno radovanje sa suzdržanim
osjećajem blaženstva koji je prožimao sve što bi radila u kući.
Upravo sam se vratio od Georgie i još sam bio sam. Georgie sam slagao o vremenu Antonijina
povratka - njezina seansa nije završavala prije šest - kako bih imao vremena predahnuti prije naleta
uzbuđena brbljanja koje me zasigurno čeka. Antonia se iz Palmerove kuće uvijek vraćala u stanju
vesela uzbuđenja. Pretpostavljao sam, a čovjeka su u to samodopadljivo uvjeravali i oni što su se
takvim tretmanima podvrgavali, da je psihoanaliza nešto sumorno i ponižavajuće; no u moje je
supruge, čini se, seansa izazivala euforiju, pa čak i samozadovoljstvo. U miru sa cijelim svijetom i
samim sobom udisao sam tišinu oko sebe, ležeći opušten i zagrijan u sjajnoj šarenoj ljušturi što smo
je Antonia i ja oko sebe izgradili i u kojoj su se svila, srebro i palisandar, tamni mahagonij i
prigušena pozlata spajali na pozadini bellinijevski9 zelene boje. Pijuckao sam ohlađeni, mirisni
martini što ga bijah upravo pripremio za nas dvoje i bio uvjeren, moram priznati, da sam najsretniji
čovjek na svijetu. I doista sam u tom trenutku bio obuzet nekim lijenim, bezbrižnim osjećajem sreće
koji se, u tom posebnom obliku izopačene nevinosti, neće u mome životu više nikada ponoviti.
Upravo sam pogledao na sat da provjerim je li kasni, kad se Antonia pojavila na vratima.
Obično bi ulazeći odmah zauzela cijelu prostoriju, uplovivši ravno u njezino središte; čak i kad je
ljude dobro poznavala, okretala bi se na sve strane kao da sva udubljenja i sve kutove želi ispuniti
svojom nazočnošću. Ali ove večeri, koja je već nosi biljeg neobične, zastala je na vratima kao da se
boji ući ili kao da je svjesna dramskog efekta svog ulaska. Stajala je ondje široko otvorenih očiju, s
rukom na kvaki, gledajući me na način koji me uznemirio. Primijetio sam također da se nije
presvukla i da je još u prugastoj svilenoj bluzi i suknji boje cimeta, koje je imala na sebi i toga jutra.
Antonia je obično mijenjala odjeću tri do četiri puta dnevno.
- Nisi se presvukla, ljubavi - rekoh ustajući. Ja sam još pripadao starom usporenom svijetu. - Što
se događa? Izgledaš mi nekako uzrujano. Dođi, popij piće i sve mi ispričaj. - Odložio sam Napiera.
Antonia sada ude krećući se sporo i vukući noge, pogleda sveudilj uprta u mene. Pitao sam se je
li vidjela u večernjem izdanju novina nešto što je meni promaknulo, možda obavijest o kakvoj
dalekoj kataklizmi ili o nesreći kojega našeg znanca, o čemu je možda trebalo obavijestiti sa
stanovitim zloslutnim obzirom. Sjela je na drugi kraj trosjeda gledajući me i dalje onim napetim
izrazom bez smiješka. Zazveckao sam dugim stakleni štapićem o posudu za koktel i natočio joj
martini.
- Što se dogodilo, draga? Je li bio potres u Kini ili su te zaustavili zbog prebrze vožnje?
- Pričekaj časak - reče Antonia, a glas joj je zvučao promuklo, gotovo kao da je pijana. Udahnula
je nekoliko puta polako i duboko kao netko tko skuplja snagu.
- Antonia, o čemu se radi? - rekoh oštro. - Je li se nešto loše dogodilo?

8 Napier, William Francis Patrick (1785-1860), general u britanskoj vojsci, vojni povjesničar, (op. prev.).

9
Bellini, Giovanni (1430-1516) venecijanski slikar (op. prev.).
 - Jest - protisnu Antonia. - Pričekaj časak. Oprosti. Otpila je malo iz svoje čaše, a ostatak ulila u
moju. Shvatih da je posve svladana osjećajima.

- Za ime božje, Antonia - povikah, osjećajući kako me obuzima panika. - Što ti je?
- Oprosti, Martine, evo što je. Moram ti to sada reći. I ne postoji način da se to učini obzirno.
Riječ je o meni i Andersonu. - Skrenula je pogled ustranu i jasno sam vidio kako joj se ruka kojom
drži cigaretu trese.
Još mi ništa nije bilo jasno.
- O tebi i Andersonu, a što to, anđele?
- Pa, upravo to - reče Antonia. - Samo to. - Bacila je cigaretu u vatru.
Zurio sam u nju i napokon počeo razmišljati i čitati joj s lica. Njezino ponašanje uplašilo me je
više od njezinih riječi. Toliko sam se bio naviknuo odmarati u miru njezine bezazlene, povjerljive
duše. Nikada još nisam vidio svoju zlaćanu Antoniju toliko potresenu, što je već samo po sebi bilo
grozno. Rekoh blago: - Jesam li te dobro shvatio? Ako misliš reći da si pomalo zaljubljena u
Palmera, tomu se ne bih začudio. I sam sam u njega pomalo zaljubljen.
- Nemoj bit neumjestan, Martine — prekine me Antonia. - Ovo je ozbiljno, sudbonosno. -
Okrenula se prema meni, ali mi nije uzvratila pogled.
Uklonio sam nekoliko uvojaka zlaćane kose s njezina visokog, blijedog, naboranog čela i prešao
joj rukom preko obraza prema usnama. Zatvorila je načas oči i ukočila se.
- Oh, prestani molim te izgledati ovako, najdraža. Držiš se kao da ideš na stratište. Smiri se i
popij svoje piće. Evo, natočit ću ti drugo. Sada mi sve lijepo po redu ispričaj i nemoj me ovako
užasno plašiti.
- Shvaćaš, ne radi se o nekoj površnoj zaljubljenosti - poče Antonia, gledajući me ukočenim,
napaćenim pogledom. Govorila je jednoličnim glasom kao iza sna, s izrazom krajnjeg očajanja. -
Ovdje je riječ o očajničkoj, o velikoj ljubavi. Možda smo ti trebali reći već prije, samo, bilo je to toliko
nevjerojatno, jedna takva žestoka ljubav. Ali sada smo posve sigurni.
- Niste li oboje malo prestari za ovu igru? - upitah. - Daj, molim te!
Antonia me pogleda, pogled joj je dobio neku tvrdoću i ona naglo postade prisutnija i
prisebnija. Zatim se tužno nasmiješi i lagano odmahne glavom.
To me se prilično dojmilo, no ipak rekoh: - Slušaj, draga, moramo li o tome tako ozbiljno
razgovarati?
- Moramo - odvrati Antonia. - Shvaćaš, želim se razvesti.
S mukom je izgovorila tu riječ. Zurio sam u nju zaprepašteno, a ona mi je, uspravivši se,
uzvraćala pogled trudeći se da ovlada svojim licem.
Nedostajao joj je pravi izraz za ovako ozbiljnu scenu. Stoga nastavih: - Ne budi smiješna,
Antonia. Nemoj govoriti takve ludosti, jer ti tako ne misliš.
- Martine - zavapi Antonia. - Molim te, pomogni mi molim te, ja to uistinu mislim i uštedjet
ćemo si mnogo patnje ako me ozbiljno shvatiš sada, ako sada shvatiš kako stvari stoje. Znam da je to
za tebe grozan udarac. Ali molim te, pokušaj. Užasno sam nesretna što ti nanosim bol. Pomogni mi,
molim te, pokaži malo razumijevanja. Potpuno sam sigurna i posve odlučna. Ne bih s tobom ni
razgovarala da nije tako.
Promatrao sam je. Uskoro će zaplakati, lice će joj biti ogoljeno i napeto poput nečega izloženog
snažnom vjetru, ali to što je uspjela zadržati vlast nad sobom davalo joj je neko dirljivo
dostojanstvo. Još joj nisam mogao povjerovati, isto kao što nisam mogao povjerovati da tu uopće
postoji nešto što ja uobičajenim naporom volje ne bih mogao izbrisati. Rekoh smireno: - Previše si
uzrujana, dušo. Pitam se ne daje li ti ta propalica od Palmera kakve droge? Kažeš da si zaljubljena u
njega. U redu. To se često događa kod psihoanalize. Samo, molim te, izostavimo te gluposti o
razvodu. Ne bismo li, uostalom, mogli zasada ostaviti tu temu? Predlažem da popiješ piće i odeš se
presvući za večeru.
Pokušao sam ustati, ali Antonia me zgrabi za ruku podižući prema meni svoje suosjećajno, a
ipak bijesno lice.
- Ne, ne, ne! - uzvikne. - Moram to sve sada izreći. Ne mogu ti reći koliko mi to teško pada.
Želim se razvesti, Martine. Iskreno sam zaljubljena. Moraš mi to naprosto povjerovati i pustiti me
da odem. Znam da je to apsurdno i znam da je užasno, ali ja sam zaljubljena i apsolutno
nemilosrdna. Žao mi je što sam te ovako iznenadila, žao mi je što moram ovako govoriti, ali
jednostavno te moram natjerati da shvatiš što želim reći.
Ponovo sam sjeo. U njezinu je držanju bilo neke očajničke žestine, ali i straha, straha od moje
reakcije. Upravo mi je taj strah polako otvorio oči i ja odjednom osjetih lagani dodir jeze. A ipak je
ovo napola divlje, napola uplašeno stvorenje još uvijek bila moja Antonia, moja ljubljena supruga.
Rekoh: - Dobro, dobro, ako si već tako ludo zaljubljena u svoga psihijatra, najbolje da s njime odeš u
krevet! Samo mi ne spominji razvod, o tome jednostavno ne želim ništa čuti!
- Martine! - uzviknu Antonia u nevjerici. Zatim glasom, koji je opet postao monoton, doda: - Već
sam bila s njime u krevetu.
Obrazi mi se zarumenješe od iznenadne navale krvi kao da sam dobio pljusku. Koljeno mi je
dodirivalo Antonijino. Zgrabih njezine obje ruke, kojima se još grčevito držala za moj rukav i čvrsto
ih stegnuh ljevicom. - Kad je to počelo? Koliko puta?
Pogledala me, uplašena ali nepokolebljiva. Antonia je imala neki svoj blagi ali luđački uporan,
zaobilazni način kojim je postizala sve što je htjela. Njezinu sam snažnu volju osjećao na sebi poput
pijavice.
- To sada nije važno - odvrati. - Ako doista želiš znati pojedinosti, ispričat ću ti ih kasnije. Sada ti
želim reći samo ono najvažnije, želim ti reći da mi moraš dati slobodu. Martine, ovo je jače od mene.
Ozbiljno, u pitanju je sve ili ništa.
Ljevicom sam joj gnječio zapešća. Možda će se učiniti čudnim, ali bio sam svjestan toga da sada
razmišljam i odlučujem o tome kako bih trebao reagirati, bio sam svjestan njezina straha da je ne
udarim. Pustio sam joj ruke i rekao: - Pa ja bih u tom slučaju preporučio ništa.
Antonia se opustila i mi se malo odmaknusmo jedno od drugoga. Onda je duboko uzdahnula i
rekla: - Oh, dragi, dragi...
- Da sam ti sada zavrnuo vratom - rekoh - vjerojatno bih se izvukao s tri godine. - Ustao sam,
naslonio se na okvir kamina i odozgo se zagledao u nju. - Što sam učinio da ovo zaslužim? - upitah.
Antonia se nervozno nasmiješila. Zagladila je kosu i dugim prstima prešla preko punđe,
gurajući ukosnice na mjesto. Popravila je ovratnik na bluzi. Ponašala se uglavnom kao da osjeća da
je najgore prošlo. - Grozno mi je sve ovo, Martine. Bila sam na užasnim mukama. Ti si se ponio
zbilja sjajno. Ali neću se ni pokušati opravdati. Ja sam jednostavno očajna.
- Sjajno sam se ponio, je li? - rekoh. - Ali i dalje mi ne ide u glavu ovo što si mi rekla. Bili smo
sretni. Želim da i dalje budemo sretni.
- Da, bili smo sretni - prihvati Antonia. - Ali uopće nije riječ o sreći. Ovo nikamo ne vodi. Znaš
to jednako dobro kao i ja.
- Brak čovjeka i ne treba nikamo voditi, nije to javno prometalo.
- Moraš se suočiti s činjenicom - nastavi Antonia - da si razočaran čovjek.
- Neka me vrag odnese ako sam ja razočaran! - rekoh ljutito - a i da jesam, to zacijelo ne bi bilo
tvojom krivnjom. Želiš zapravo reći da si ti razočarana žena.
- Brak je pustolovina u kojoj se neprekidno nešto događa - uze objašnjavati Antonia. - A naš
jednostavno stoji na mrtvoj točki. Bila sam toga svjesna još prije nego što sam se zaljubila u
Andersona. Razlog je djelomice i u tome što sam toliko starija i da sam ti nešto poput majke.
Spriječila sam te da odrasteš. S tim smo se, prije ili kasnije, morali suočiti. -Otpila je gutljaj pića. Nije
više djelovala uplašeno.
 - Poštedi me stručnog mišljenja, za ime boga - rekoh - muka mi je od toga. Ostavljaš me zato što
želiš nekoga drugog, daj, pričajmo onda pošteno o požudi, ostavimo pseudoznanost. Ali ti ionako
ne ideš nikamo. Ne možeš samo tako sve promijeniti u svojim godinama. Ti si mi žena i ja te volim i
želim da ostanemo u braku, i najbolje ti je da se pomiriš s tim da imaš muža i ljubavnika.
- Ne, Martine - odlučno će Antonia. - Ja moram otići, Martine, moram otići. C'est plus fort que
moi.10 Ustala je i stala preda me isturivši trbuh, visoka, iskrivljena, pravi stup odlučnosti. - Silno sam
ti zahvalna što si to primio tako razumno - dodala je.
Zurio sam u njezino prelijepo, oronulo lice koje se sada trudilo da poprimi izraz odvažnosti
pomiješan s nekim servilnim sažaljenjem. Velike su joj se izražajne usne pokretale kao da žvače
nježnosti koje je bila mogla izreći. Osjećao sam kako me obuzima neka nesretna smetenost i kako mi
stvari potpuno izmiču iz ruku. - Ne ponašam se ja razumno - pobunih se. - Ja izvrsno čujem što
govoriš, Antonia. Ali meni tvoje riječi nemaju ništa više smisla negoli da ih izgovara luđakinja.
Mislim da će biti najbolje da odem razgovarati s Palmerom. Pa ako mi on kaže da se moramo
ponašati kao civilizirani ljudi, razbit ću mu zube.
- On te očekuje, dragi - spremno će Antonia.
- Antonia - zavapih - pusti me van iz ovog ružnog sna! Priberi se. Ovo je stvarno, naš brak.
Ona je i dalje samo odmahivala glavom.
- Ali, draga moja, Antonijo moja, što bih ja uopće radio bez tebe?
Izraz bolne sabranosti na njezinu licu postao je na trenutak intenzivniji a zatim se rasplinuo i
ona uz bolan krik brižnu u plač. Kad bi plakala izgledala je beskrajno patetično. Priđoh joj i ona mi
polako spusti glavu na rame ne pokrivši lice rukama. Njezine su suze kapale na pod između nas.
- Znala sam da ćeš dobro reagirati - javi se ubrzo. - Mnogo mi je lakše, sada kad sam ti sve rekla.
Mrzim kad moram lagati. Znaš, nećeš nikada morati živjeti bez mene. - I ponovi: - Hvala ti, hvala ti!
- Kao da sam joj već dao razvod.
Napokon, nisam ti zavrnuo vratom, zar ne? - rekoh.
A ona će na to: - Dijete moje, drago moje dijete.

10
C'est plus fort que moi - fr. to je jače od mene (op. prev.).
 Poglavlje 4.
- Ti me, Martine, znači ne mrziš? - pitao je Palmer.
Ležao sam na divanu u Palmerovoj ordinaciji, na kojemu su obično bili ispruženi njegovi
pacijenti. Zapravo sam i ja po svemu bio njegov pacijent. Upravo me nastojao privoljeti da
neugodnu istinu prihvatim na civiliziran i razborit način.
- Ne, ne mrzim te.
- Mi smo civilizirani ljudi - nastavi Palmer. - Moramo se truditi da budemo veoma lucidni i
veoma otvoreni. Mi smo civilizirani i inteligentni ljudi.
- Tako je - potvrdih. Mirno sam ležao i pijuckao viski s vodom iz velike kristalne čaše koju mi je
Palmer upravo ponovo napunio. On sam nije ništa pio. Govoreći, koračao je amo-tamo onako visok
i vitak, s rukama na leđima, šuškajući nježno i svilenkasto svojim grimiznim kućnim ogrtačem što
ga je bio ležerno ogrnuo preko košulje i hlača. Koračao je amo-tamo ispred niza japanskih drvoreza
što su resili udaljeni zid, pa su se iza njega u pozadini vidjela iscerena razbojnička lica. Njegova se
mala, kratko ošišana glava pomicala preko rasplinutih nježnoplavih i ugljenocrnih boja drvoreza.
Zrak je bio topao i suh, uzbiban tajanstvenim povjetarcem iz nekog nevidljivog ventilatora. Počeo
sam se znojiti.
- Antonia i ja smo bili sretni - rekoh. - Nadam se da ti o tome nije lagala. Još uvijek ovo ne mogu
shvatiti niti se s time pomiriti. Naš je brak savršeno solidno zdanje.
- Antonia mi, čak i da je htjela, ne bi mogla lagati - odvrati Palmer. - Sreća, dragi moj Martine, je
nešto neuhvatljivo. Neki ljudi, a Antonia spada medu njih, zamišljaju život kao stalno
napredovanje. Njezin je život odveć dugo stajao na mjestu. Za nju je došlo vrijeme da krene dalje. -
Povremeno bi me pogledao u prolazu; njegov pomalo američki glas bio je mekan i uspavljujući.
- Brak je pustolovina u kojoj se stalno ide naprijed - ponovih.
- Točno.
- I za Antoniju je došlo vrijeme da se upiše na napredniji tečaj.
- Ljubazno je od tebe što to tako postavljaš! - prihvati Palmer smješkajući se.
- Znači, stvar je neizbježna.
- Divim se tvojoj sposobnosti da se suočiš s činjenicama - reče. - Da, možda u tome doista ime
nečeg neizbježnog. Ne govorim to zato da bih sa sebe skinuo odgovornost ili pomogao Antoniji da
to učini. Nema mnogo smisla govoriti ovdje o krivnji i nisam se večeras radi toga s tobom našao.
Znaš jednako dobro kao i ja da bi takav razgovor bio neiskren, i što se tiče tvojih optužbi i što se tiče
mog priznanja krivnje. Ali povrijedit ćemo neke ljude i prouzročiti im bol. Antonijinoj majci,
primjerice, kojoj si ti neobično drag. A i drugima. No nije važno. Mi ni pred tim ni pred bilo čim
drugim ne zatvaramo oči.
- A što je sa mnom? - upitah. - Kvragu i Antonijina majka!
- Ti nećeš zbog toga trpjeti - odvrati Palmer. Zastao je preda mnom, gledajući me onako s visine,
pun nježne skrbi. - Ovo je važna stvar, Martine, važnija od nas samih. Da tomu nije tako, Antonia i
ja mogli smo sve i drukčije izvesti. U tom smo te slučaju mogli i varati, premda ne znam bismo U se
baš na takvo što odlučili. Ali ovo je odveć značajno, to je nešto što se tiče sve troje. Vidjet ćeš. Ne bih
to tvrdio da nisam posve siguran. Poznajem Antoniju veoma dobro, Martine. U nečemu možda i
bolje nego ti. Tome nisi kriv ti, nego moja profesija. Ja i tebe u neku ruku poznajem bolje nego što ti
poznaješ samoga sebe.
- Sumnjam - rekoh. - Nikada nisam bio poklonik tvoje religije. Dakle, po tvome mišljenju, svima
će nam biti bolje.
- Upravo tako. Ne tvrdim da ćemo biti sretniji, premda se i to može dogoditi. Ali odrast ćemo.
Ti si Antoniji bio dijete a ona tebi majka, i to vas je oboje u duhovnom smislu kočilo. Ali ti ćeš ipak
odrasti, ti ćeš se ipak promijeniti i više nego što ti se sada čini mogućim. Zar nikada nisi shvatio do
 koje mjere ti sebe smatraš djetetom, i djetetom i starcem istodobno?
Ovo mu je bilo veoma oštroumno. - Gluposti! - rekoh. -Ne prihvaćam tvoja objašnjenja. Između
mene i Antonije sve je bilo savršeno u redu prije nego što si se ti pojavio.
- Sumnjam, dragi Martine - odvrati Palmer. - Tu je još i tvoja nesposobnost da joj dadeš dijete.
- Njezina nesposobnost da meni rodi dijete.
- Eto, vidiš, Martine. Svako od vas, naravno, misli da je krivnja na drugoj strani. A biološki su
dokazi, kao što znaš, nepouzdani.
Toplina i Palmerovo gotovo nečujno kretanje, te neprekidno ponavljanje moga imena, djelovali
su na mene nekako omamljujuće, i jedva da sam znao što govorim.
- Ne pokušavaš me valjda hipnotizirati? - upitao sam ga.
- Naravno da ne pokušavam. Što bih time dobio? Opusti se, Martine. Svuci sako. Sav si oznojen.
Svukao sam sako, otkopčao prsluk i zavmuo rukave košulje. Imao sam muke s gumbima za
manšete. Pokušao sam sjesti, no divan nije bio načinjen za sjedenje, pa sam ponovo legao. Zurio sam
gore u Palmera koji se opet zaustavio preda mnom; njegovo glatko američko lice bilo je ozareno od
sušte ljubaznosti i brižnosti, a poput krzna meka srebrnasta kosa ljeskala se na svjetlu svjetiljke. U
izrazu toga lica bilo je nečeg neuhvatljivog. Nemoguće je zloću i pokvarenost povezati s takvim
izgledom.
- Veoma je pritom važno - nastavio je - da smo ovo započeli ti i ja. Započeli smo to, zar ne, time
što smo postali onako iznimno bliski. Rijetko sam doživio bliskost takva intenziteta. Siguran si da se
ne ljutiš na mene?
- Ali, cher maitre!11 - uskliknuo sam. Promatrao sam Palmerovo vedro i otvoreno lice koje se
doimalo tako sablasno mladenačkim. - Čini mi se da se na tebe ne uspijevam naljutiti - rekoh polako
- premda bih to na stanovit način želio. Večeras sam previše popio i još mi nije posve jasno što mi se
zapravo dogodilo. Osjećam se neutješno, povrijeđeno i zbunjeno, ali nisam ljutit. - Odjednom mi se
učinilo znakovitim to što sam te večeri ja došao Palmeru umjesto da ga pozovem k sebi. Nije mi
uopće palo na pamet da ga pozovem k sebi. Ja sam bio taj koji je dotrčao.
- Vidiš, Martine, ja tu ništa ne mistificiram - reče Palmer.
- O, da, mistificiraš, ali veoma lukavo. Sve je to mistifikacija. Odveć si ti pametan za mene. Nije
ni čudo što Antonia hoće tebe. Vjerojatno je i ona prepametna za mene, jedino što ja do sada nisam
toga bio svjestan.
Palmer je neko vrijeme stajao i gledao me, vedar i suzdržan i obziran, s gotovo neprimjetnom
zabrinutosti u očima. Olabavio je malo kućni ogrtač na mjestu gdje je izvirivala snježno bijela
košulja i otkrio još dio svoga dugog vrata. Onda je opet počeo šetati po sobi.
- Znao sam da ćeš ti to sjajno primiti - rekao je kao da utvrđuje činjenično stanje.
- Nisam baš primijetio da sam pokazao kako sam to primio! - odvratih. No još dok sam to
govorio s gorčinom shvatih da sam svoju ulogu već prihvatio, ulogu nekoga tko „to dobro prima",
koju su mi Palmer i Antonia bili namijenili. Sam sam gurnuo glavu u oglav što su ga oni pažljivo i
brižno, čak s ljubavlju, preda me postavili. Bilo im je silno stalo do toga da ih oslobodim moralne
odgovornosti i poštedim potrebe da budu bezobzirni. No ako sam tu i tamo i imao nekakvu moć, do
sada sam je se već bio odrekao. Za uporabu sile već je bilo prekasno. Ovdje sam doista bio suočen s
nečim velikim i dobro organiziranim.
Palmer se pravio da ne čuje moje primjedbe.

11
Cher maitre - fr. dragi učitelju (op. prev.).
 - Vidiš, - javio se ponovo - mi uopće ne smatramo da bi nas ti trebao napustiti. Iz nekog
neobjašnjivog ali doista divnoga razloga mi ne možemo bez tebe. Ostat ćemo uz tebe i za tebe se
brinuti. Vidjet ćeš.
- Mislio sam da se od mene očekuje da odrastem.
- Oh, nemoj misliti da će to biti lako - nasmijao se Palmer. - Ništa ovdje neće biti lako. Bit će to
opasna pustolovina. Ali, kako rekoh, najvažnije je to što sam ti ja toliko drag.
- Kako znaš da ćeš mi i dalje biti drag? - upitah. Osjećao sam kako gubim sposobnost
rasuđivanja.
- Hoću, hoću - uvjeravao me je Palmer.
- Voljet ću svog uspješnog suparnika!?
- Naša je psiha čudna stvar - tumačio je dalje Palmer - ona ima vlastite, tajanstvene metode
ponovnog uspostavljanja ravnoteže. Ona se automatski trudi da u svemu nade za sebe korist i
utjehu. Gotovo sve se svodi na mehaniku i stoga se kroz mehaničke modele ona najbolje može
razumjeti.
- Ne smatraš me, dakle, anđelom milosrđa?
- Bog te blagoslovio, Martine - veselo će Palmer - tvoja će nas ironija sve troje spasiti.
 Poglavlje 5.
Rembers sam oduvijek smatrao majčinom kućom, premda ga je bio kupio djed, a Alexander ga
od očeve smrti poprilično izmijenio. No Rembers je ipak uspio sačuvati neizbrisiv pečat majčine
blage, eterične i prilično rasplinute osobnosti; u mislima ga uvijek vidim obavljena romantičnom,
gotovo srednjovjekovnom izmaglicom. Vjerojatno bi, poput zamka uspavane ljepotice, trebao biti
okružen neprohodnom guštarom ruža penjačica. A ipak, ta kuća i nije osobito stara. Sagrađena je
oko 1880., kostur joj je dijelom drven, a štukatura obojena toplom irski ružičastom bojom. To je
osamljeno zdanje sagrađeno na uzvisini ponad rijeke Stour, na rubu jednog zaseoka nedaleko od
Oxforda, s pogledom na puste obronke cotswoldskih brda nastanjene jedino divljim zečevima. Vrbe
i šimšir što ih je majka posadila dobro su se razrasli te bi vrt izgledao čak i stariji od kuće da se u
njoj ne sjedinjuju neka vječno mlada ljupkost i staračka oronulost, kao daje proizvod mašte Sir Johna
Millaisa12 ili Dantea Gabriela Rossettija.13
Na Badnjak u vrijeme ručka sjedio sam u vlaku za Oxford. U Londonu je nebo bilo olovnožuto i
kad smo prošli Reading snijeg je u krupnim, rijetkim pahuljama počeo padati iz nepokretna zraka.
Bilo je veoma hladno. Odlučio sam Božić provesti s Alexanderom i Rosemary pa sam ih prije dva
dana nazvao da najavim svoj dolazak i ukratko im kažem da se Antonia i ja razvodimo. Antonia i
Palmer nagovarali su me s iznenađujućom srdačnošću i žarom da Božić provedem s njima. Pravo je
čudo kako su nakon Antonijina priznanja „oni" odjednom počeli postojati poput kakve institucije s
vlastitom opipljivom težinom, ozračjem, pa čak i tradicijom. Sada je Antonia provodila vrijeme
između Hereford Squarea i Palmerove kuće u Pelham Crescentu, silno se trudeći da bude na oba
mjesta istodobno. Nikada je nisam vidio tako sretnu; shvatio sam, s podvojenim osjećajima, da se
znatan dio njezine sreće sastoji od toga da se brine o meni. Dopustio sam joj to. Uporno je
zahtijevala da dvije noći uoči moga odlaska provede u stanu na Hereford Squareu, gdje smo ionako
spavali u odvojenim sobama. Svake sam noći odlazio u postelju totalno pijan. Odbio sam njihov
poziv da Božić provedem kod njih, ne iz straha da bih se mogao rasrditi i grubo reagirati, nego zato
što sam se bojao svoje velike popustljivosti. Osjećao sam potrebu da se povučem kako bih ponovo
na se navukao kakve-takve ostatke dostojanstva i razboritosti. „Oni" me bijahu svukli do gola.
Nadao sam se povratiti barem jeftin privid samopoštovanja, glumeći pred Rosemary i Alexanderom
ulogu prevarena muža. Ili, jednostavnije, trebalo mi je vremena da razmislim; ili još bolje, vremena
da počnem osjećati.
Tek sam sada počeo u to doista vjerovati. Večer Antonijina priznanja, tijekom koje sam popio
nevjerojatne količine alkohola, iz ove mi se perspektive činila poput kakva jeziva sna punoga
demonskih prikaza, a ipak nekako neobjašnjivo bezbolnog. Bol se pojavila tek kasnije, bol
neizrecivo mračna i zamršena poput one koju kod djeteta izaziva neka uskrata. Svijet dobro mi
poznatih običaja i stvari, u kojemu sam tako dugo živio, nije me više prihvaćao; a naša prekrasna
kuća odjednom je poprimila izgled kakva boljeg antikvarijata. Predmeti u njoj više nisu bih u
međusobnom skladu. Neobično je to što je bol najbrže i najneposrednije djelovala kroz te predmete,
kao da su odjednom postali tužnim simbolima gubitka s kojim se još nisam mogao u potpunosti
suočiti. Oni su znali i tugovali su. Gubitak Antonije doživljavao sam kao nemoguć, konačan gubitak
svake topline i sigurnosti; a premda se još prije nekoliko dana činilo da svoje postojanje dijelim i da
Antoniji dajem tek jedan njegov dio, sada sam začudo imao osjećaj kao da će, zajedno s njom, i ono
čitavo nestati u nepovrat. Bilo mi je kao da su me oderali. Ili, točnije, kao da je jarko obojen planet
moje egzistencije, nekoć tako toplo sukladan s licem moje duše, netko naglo odmaknuo, ostavljajući
moje nezaštićeno lice izloženo studenu vjetru i tami.

12
Millais, John Everett (1870-92), engl. slikar i ilustrator (op. prev.).

13
Rossetti, Dante Gabriel (1828-82), engl. pjesnik, slikar i ilustrator (op. prev.).
 A ipak sam se dobro ponio. Tako se barem pokazalo i upravo je to, s gotovo nježnim
navaljivanjem, nedvojbeno utvrđeno. Dobro sam to primio; toplina što ju je širila njihova zahvalnost
trajno se osjećala; na njoj sam ja, lišen druge utjehe, bio pozvan da se jadan ognjem. Sada sam bio u
bijegu upravo pred neizbježnošću takva grijanja. Trenutak da nešto poduzmem bijah propustio,
osjećao sam to uz povremenu navalu gorkog kajanja: premda mi nikako nije jasno što sam zapravo
trebao poduzeti. Pokazalo se, i to na način koji mi se činio čas gotovo utješnim, čas jedva
podnošljivim, da su Antonia i Palmer veoma zaljubljeni. Objava njihove ljubavi i moje mirenje s tim,
ih, kako sam s gorčinom zaključio, zapravo moj blagoslov, oslobodio je u njima mahnitu radost.
Nikada ih nisam vidio tako razdragane, toliko pune života, s ponosno razvijenim svim zastavama.
Izgledali su kao da će svakog časa zaplesati. Protiv takve sile, rekoh sebi, teško da bih se mogao
boriti. A istodobno sam osjećao kako bih, da sam bez obzira na njezinu blagu odlučnost i spremnu
zahvalnost Antoniju ipak pokušao zadržati, da sam samo znao da treba pokušati makar u tome i ne
uspio, izbjegao barem ovaj osjećaj ojađenosti što me sada nagriza. Bio sam uskraćen za jedan
trenutak nasilnosti, za jedan posve određen iako možda beskoristan napor volje i snage; a to im
zacijelo nikada neću oprostiti.
Ima neke ironije u tome, razmišljao sam sjedeći u vlaku, što mi se još prije tjedan dana činilo
neupitnim moje vlasništvo nad dvjema ženama; sada bi mi se moglo dogoditi da ne posjedujem
nijednu. Počeo sam se pitati nije li raskid s Antonijom na neki tajanstven način uništio i moju vezu s
Georgie, kao da su te dvije biljke, daleko od toga da budu takmaci, na neobjašnjiv način jedna drugu
pothranjivale. Međutim u to nisam nipošto bio siguran i misli su mi se oprezno, gotovo stidljivo,
stalno vraćale mojoj ljubavnici. Nisam joj se javio od dana objave, a kako se u javnosti o tome još
ništa nije znalo, ona najvjerojatnije nema pojma o novonastaloj situaciji. Nisam baš jedva čekao da
joj to priopćim. Ovo nije bio trenutak u kojemu sam se osjećao sposobnim ispunjavati bilo čija
očekivanja; i dok sam tako razmišljao, pitajući se što bi Georgie uopće od mene mogla očekivati,
postade mi jasno kako o njoj zapravo malo znam. Da bi mogla prostački navaljivati da je oženim to,
naravno, nije dolazilo u obzir. Bijaše to prije pitanje koliko toga i kako će mi ona, sa svoje strane,
oprostiti; a pitao sam se i želim li uopće da mi bude oprošteno. Za mene je to bilo novo a kad sam se
time malo bolje pozabavio i veoma bolno saznanje da ćemo, budemo li u ovoj novoj situaciji bilo
Georgie bilo ja „pokleknuli", izdati i posve uništiti svoju dragocjenu i nježnu vezu koja je u tajnosti i
dvosmislenosti tako lijepo napredovala. Georgie mi je bila potrebna, volio sam je, osjećao sam da bi
mi, osobito u ovome trenutku, život bez nje bio nemoguć. A ipak nekako nisam mogao zamisliti da
je oženim. No, pomislih, još je prerano a da bih to mogao znati. Nisam još bio ni počeo slagati
odgovarajuće dijelove u cjelinu; možda čak i postoji način da se od njih za mene i za Georgie složi
slika sreće. U rijetkim trenucima i u čisto apstraktnom smislu zamišljao sam tu sreću kao nešto
posve odvojeno od moje sadašnje nevolje i smetenosti, a ipak ne posve nepovezano sa mnom i ne
posve neostvarivo.
Rosemary me je trebala dočekati u Oxfordu i odvesti u Rembers. Trenutačno baš i nisam bio
raspoložen za suočavanje s Rosemary. Nikada se nije najbolje slagala s Antonijom i s jedne će strane
biti zadovoljna što se ovo dogodilo, dok će s druge pokazivati konvencionalno suosjećanje što ga
ljudi glume kad im umre netko od poznanika, a koje zapravo proizlazi iz toplog osjećaja uzbuđenja
i zadovoljstva koji vas obuzima ujutro pri buđenju, koji još niste dijagnosticirali, da je sve na ovome
svijetu u najboljem redu. Rosemary je, rekao bih, kažnjena za sve svoje grijehe time što je gospoda
Michelis, a postala je to udavši se mlada i protiv volje obitelji za nesimpatična burzovnoga mešetara
Billa Michelisa, koji ju je poslije napustio; poput većine ljudi čiji su brakovi propali i ona najviše
uživa slušati o tuđim propalim brakovima. Očekivao sam da će se Rosemary ponovo udati, jer je i
bez obzira na dobro materijalno stanje muškarcima veoma privlačna, ali do sada se toga mudro
čuvala. Premda sa svojim sićušnim pravilnim licem, profinjenim, izvještačenim govorom i lynch-
gibbonovskim pedantnim izgovorom ostavlja dojam lažne kreposti, ona zacijelo u svome ponešto
tajnovitom stanu u Chelseaju, u koji me rijetko kad poziva, vodi zanimljiv ljubavni život.
U Oxfordu je obilno sniježilo, i to zacijelo duže vrijeme, jer kad sam izišao iz vlaka i počeo se
ogledavati za svojom sestrom, na tlu su ležala dobra tri centimetra mekog, pahuljastog snijega.
 Spazivši je napokon, vidjeh da je odjevena u crno: povela se za instinktom, očito. Prišla mi je i
podigla svoje usko, blijedo lišće pod baršunastim šeširićem kako bih je poljubio. Rosemary
posjeduje privlačnost koja se katkada opisuje riječju petit14. Ima duguljasto lice Lynch-Gibbonovih i
njihov energičan nos i usta, ali sve to umanjeno, ublaženo i presvučeno prekrasnom puti boje
slonovače s jedva primjetnim pjegicama. Uvijek sam smatrao daje lynch-gibbonovsko lice
namijenjeno muškarcima, pa me je Rosemary, uza svu svoju ljupkost, uvijek pomalo podsjećala na
karikaturu.
- Zdravo, cvjetiću! - rekoh, ljubeći je u obraz.
- Zdravo, Martine - odgovori ona bez smiješka i očigledno neugodno iznenađena onim što je
držala mojom neozbiljnošću.
- Ovo su tužne novosti - dodala je dok smo se probijali ka izlazu. Slijedio sam njezinu vitku,
crnu figuru do ulice gdje sjedosmo u Alexanderov Sunbeam Rapier.
- Gadne novosti - potvrdih. - Ali nema veze. Kako ste ti i Alexander?
- Uglavnom dobro - reče Rosemary. Zvučala je kao da je teško muče moji problemi. - Oh,
Martine, doista mi je žao!
- I meni - odvratih. - Sviđa mi se tvoj slatki šeširić. Je li nov?
- Dragi Martine - ozbiljno će Rosemary - molim te, nemoj preda mnom glumiti.
Sada smo se vozili mimo St. Gilesa. Snijeg je uporno padao iz smeđežutog neba. Njegov bijeli
pokrov isticao je crnu žgoljavost ogoljelih platana, a žutim pročeljima visokih georgijanskih kuća
davao topao sjaj terakote.
- Gotovo ne mogu povjerovati - nastavi Rosemary. - Ti i Antonia, da se rastajete nakon toliko
vremena! Znaš, tome doista iznenadilo.
Jedva sam podnosio to njezino naslađivanje. Pogledao sam dolje u njezina mala stopala
obuvena u crne cipelice s visokom potpeticom. - Jeste li zameteni gore u Rembersu?
- Zapravo i nismo - odgovori ona - premda, moram priznati, ondje izgleda kao da ima više
snijega nego tu dolje. Nije li to smiješno, uvijek se čini da na selu pada više snijega? Water Lane je
bila zatvorena prošlog tjedna, ali ostale su ceste prilično čiste. Gilliad-Smithovi su stavili lance na
kotače. Nama se nije dalo. Alexander kaže da oštećuju gume. No ipak nam je Badgett morao
nekoliko puta pomoći da auto izguramo na cestu. Gdje ćeš sada živjeti, Martine?
- Ne znam - odgovorih. - U Hereford Squareu sigurno neću. Bilo bi najbolje da si nađem stan.
- Dragi moj, stan je danas nemoguće naći - reče Rosemary - barem ne takav u kojemu se dade
živjeti, osim ako ne platiš brdo novca.
- U tom ću slučaju platiti brdo novca - rekoh. - Kako dugo si ovdje?
- Skoro tjedan dana - reče Rosemary. - Ne smiješ dopustiti da te Antonia prevari kod diobe
namještaja i ostalog. Po mome mišljenju, budući da je ona kriva, sve bi zapravo trebalo pripasti tebi.
- Ni slučajno - usprotivih se - takav zakon ne postoji! A njezin je novac utrošen za uređenje
stana baš kao i moj. Riješit ćemo sve prijateljski.
- Mislim da si divan! - usklikne Rosemary. - Uopće ne izgledaš ogorčeno. Ja bih poludjela od
bijesa da sam na tvome mjestu. Tog si čovjeka smatrao najboljim prijateljem.
- On je i dalje moj najbolji prijatelj.
- Primaš to veoma filozofski - reče ona. - Ali nemoj u tome pretjerati. Mora da si negdje u dubini
duše jadan i ogorčen. Malo zdravog psovanja sigurno bi ti dobro činilo.
- Osjećam se jadno posvuda u duši - rekoh. - No ogorčenost je nešto posve drugo. To nema
smisla. Možemo li razgovarati o nečemu drugom?

14
Petit -fr. sitan (op. prev).
 - Pa, Alexander i ja ćemo biti uz tebe - obeća Rosemary.
- Naći ćemo ti stan i pomoći da se preseliš, a poslije, ako budeš htio, mogu ti povremeno doći
napraviti malo reda. Rado ću to učiniti. U posljednje dvije-tri godine nisam te pravo ni vidjela. Baš

sam nekidan o tome razmišljala. Domaćicu ćeš u svakome slučaju morati imati, zar ne, a
profesionalne su domaćice danas strašno skupe.
- Veoma si brižna - rekoh. - Na čemu sada radi Alexander?
- Kaže da je zapeo s poslom. Usput, Alexander je silno nesretan zbog tebe i Antonije.
- Prirodno - prihvatili - on Antoniju obožava.
- Bila sam nazočna kad je otvorio njezino pismo - nastavi Rosemary. - Nikada ga nisam vidjela
toliko nesretnog.
- Njezino pismo? - začudih se. - Ona mu je, znači, pisala o svemu? - To mi je nekako jako
zasmetalo.
- Pa, pretpostavljam - reče Rosemary. - U svakom slučaju, htjela sam ti samo reći da budeš
obziran prema Alexanderu. Budi s njim što ljubazniji.
- Kako bih ga utješio što je mene ostavila žena - zaključih.
- Dobro, cvjetiću.
- Martine! - prekori me Rosemary. Za nekoliko smo minuta skrenuli na kolni ulaz Rmbersa.
 Poglavlje 6.
'Otkako napustih Plumtree u državi Tennessee Prvi put mi je toplo!'
recitirao je Alexander, mašući rukom dugih prstiju sa širokim noktima ispred novoga
kalorifera. Rukav njegove žućkasto-bijele radne kute lepršao je i nabirao se nošen strujom topla
zraka.
Od našeg je dolaska prošlo pola sata; sjedili smo u velikom erkeru dograđenom na Alexanderov
atelje, pili čaj i promatrali snijeg koji je vani padao, te južno pročelje kuće, jedva vidljivo na sve
slabijem poslijepodnevnom svjetlu, na kojemu su se grede pod mekim valovitim naslagama bjeline
isticale na potamnjeloj ružičastoj podlozi zida. Vijenac imele povezan crvenom vrpcom, koji je visio
nad ulaznim vratima, bijaše posve zasut snijegom i gotovo nevidljiv. Pahuljice što su lepršale pred
prozorom bile su bijele, no one udaljenije stapale su se u žućkastu zavjesu koja nam je zaklanjala
vidik, pretvarajući Rembers u usamljeno mjesto odsječeno od ostatka svijeta.
U svojoj namjerno staromodnoj kuti krem boje, moj je brat izgledao kao da se sprema odigrati
mlinara u kakvoj operi. Njegovo otmjeno, blijedo lice spokojna izraza kao da je pripadalo u
osamnaesto stoljeće: onako ozbiljno, inteligentno, malko degenerirano, upućivalo je na prošlost
napučenu generalima i otmjenim pustolovima, tipično englesko lice, onakvo kakva danas mogu biti
još samo angloirska lica. Čovjek bi ga mogao nazvati „plemenitim" u smislu u kojemu se ta riječ
upotrebljava za životinje.
Alexander je imao u sebi nešto neobično, nešto što sam uvijek ponovo otkrivao, posebice kad
bih ga vidio u Rembersu; njegovo lice, premda oblikom savršeno nalik na očevo, crtama i mimikom
neodoljivo je podsjećalo na majčino. U njemu je, više nego u Rosemary i u meni, majka nastavila
živjeti; i u svojim smo odnosima s Alexanderom bili toga duboko svjesni. Nas su smatrali, a
vjerujem da smo to i bili, veoma složnom obitelji; i premda sam ja upravljao našim financijama i
uglavnom zauzeo očevo mjesto, Alexander je, preuzevši ulogu majke, bio zapravo glava obitelji.
Ovdje u našoj kući, a posebice u ovom ateljeu, gdje su bijelo okrečeni zidovi još bili posuti njezinim
akvarelima i litografijama pastelnih boja, uvijek bih je se živo sjetio s tužnim drhtajem sjećanja i
onim posebnim bolnim i uzbudljivim osjećajem punim krivnje da se gušim i da sam istodobno
zaštićen, koji me je mučio pri svakom povratku u moj stari dom; a sada se činilo da se bol zbog
Antonije poistovjetila s tom boli, toliko je ona, premda intenzivnija, po svojim osobinama bila bliska
tajanstvenoj malaise15 koja me obuzimala pri povratku kući. A možda je to doista bila jedna te ista
bol, isprepletena sjena bačena na moju prošlost i budućnost.
Još nismo bili upalili svjetlo i sve troje smo sjedili na klupi pod prozorom, ne gledajući jedno
drugo, okrenuti nečujnome kretanju snijega i trenutno nevidljivu „pogledu" zbog kojega je
Alexander prije nekoliko godina dao dograditi ovaj erker.
Iza zavjese koja ga je odvajala od dogradenog dijela, atelje je bio gotovo posve u mraku. Ljeti je
ovdje sve prožeto dahom šume i mirisom cvijeća što dopire izvana, te svježim, vlažnim, čistim
mirisom gline; sada se osjećao samo miris parafina iz četiriju velikih uljnih peći, čiji mi je dobro
poznat vonj dozvao u sjećanje slabo osvijetljene zime mog djetinjstva. -I onda?
- Pa, to je uglavnom sve.
- I Palmer ti ništa drugo nije rekao?
- Ništa ga drugo nisam ni pitao.
- I, kažeš da si s njime bio ljubazan?
- Veoma ljubazan.

15
Malaise - fr. boljka (op. prev.).
 - Ne tvrdim da bih se ja - reče Alexander - bio na njega bacio poput divlje zvijeri. Ali sigurno bih
mu postavio nekoliko pitanja. Ja bih to bio želio shvatiti.
- O, pa shvatio sam ja to - rekoh. - Moraš znati da sam veoma prisan s Palmerom, što
onemogućava bilo kakva pitanja, ali ih ujedno čini i nepotrebnima.
- Antonia se, dakle, doima sretnom?
- Slika blaženstva.
Alexander, uzdahnuvši, nastavi: - U iskušenju sam da kažem kako nikada nisam trpio Palmera.
On je imitacija ljudskog bića: majstorski izrađena, izvrsno obojena, ali ipak samo imitacija.
- On je čarobnjak - rekoh - i to kod nekoga može izazvati odbojnost. Ali i on je čovjek od krvi i
mesa. Ljubav mu je potrebna kao i svima ostalima. Ne mogu si pomoći, ali dirnuo me je način na
koji je, u ovakvoj situaciji, pokušao zadržati i mene i Antoniju.
- Serem ti se ja na to, moj gospodine, pfuj! - odsiječe Alexander.
- Antonia ti je pisala? - upitah, okrenuvši se kako bih mogao promatrati njegovo krupno,
smireno lice pri mutnom odsjaju snijega.
- Da - reče - pisala mi je. Pitam se jesam li to mogao predvidjeti. Ali ne, nisam, nešto takvo činilo
mi se nemogućim. Kad se dogodilo ostao sam zaprepašten.
- Nisi valjda dobio njezino pismo prije nego što sam ti telefonirao? Sumnjam da bi ti pisala prije
nego što kaže meni!
- Ma naravno da ne bi - odvrati Alexander. - Ali ja te nisam dobro razumio kad si nazvao. Ona u
pismu ništa ne kaže; ništa određeno. No, reci mi, gdje ćeš ti sada živjeti?
- Još ne znam. Unajmit ću stan, pretpostavljam. Rosemary se ponudila da mi bude domaćica.
Alexander se nasmijao.
- Zašto ne dođeš živjeti ovamo? - reče. - Pa ne moraš osobno voditi posao, zar ne?
- Što bih radio ovdje?
- Ništa.
- Oh, molim te!
- Zašto ne? - začudi se. - Vrijeme bi ti moglo prolaziti u idili. Ovo je mjesto pravi raj zemaljski,
čega smo u djetinjstvu, prije nego što nas je svijet iskvario, itekako bili svjesni. Ako baš želiš nešto
raditi, naučit ću te modelirati u glini ili kako ćeš iz korijena drveta načiniti skulpturu zmije i lasice.
Muka je danas s ljudima jer ne znaju ne raditi ništa. Poprilično sam se namučio učeći Rosemary
kako se to čini, a ona za to zasigurno ima više dara nego ti.
- Ti si umjetnik - podsjetih ga - i za tebe ne raditi ništa znači nešto raditi. Ne, vratit ću se svome
Wallensteinu16, Gustavu Adolfu17 i knjizi Što je to dobar general. Već se duže vrijeme potiho bavim
monografijom Tridesetogodišnjeg rata u kojoj uspoređujem sposobnosti ove dvojice vojskovođa.
Trebalo je to biti poglavlje jednog budućeg većeg djela u kojemu bih pokušao objasniti u čemu se
sastojala sposobnost nekog vojnog zapovjednika.
- Dobrih generala nema - javi se Alexander.
- Ti si se dao zavesti od Tolstoja, koji tvrdi da su svi generali nesposobni, samo zato što su svi
ruski generali bili nesposobni. U svakome slučaju, trudit ću se da ubuduće ozbiljnije prionem na
posao. Antonia mi je, mora se priznati, oduzimala mnogo vremena.
- Jako lijepo - zaključi Alexander. Ponovo je uzdahnuo, a potom sve troje utonusmo u šutnju.
- Pokaži mi neki rezultat svog nerada - zamolih ga. Ustao je i odgrnuo zavjesu. Okrenuo je

16 Wallenstein, Albrecht (1583-1625), češki vojskovođa i političar (op. prev.).

17
Gustav II. Adolf (1594-1632), švedski kralj, jedan od najboljih državnika i vojnih zapovjednika svog doba (op. prev.).
prekidač u ateljeu i nekoliko golih reflektorki bijesnu nad našim glavama, obasjavši sve svjetlošću
oblačna proljetnog poslijepodneva. Prostrana prostorija, nekadašnji cotswoldski štagalj koji je majka
dala preurediti, zadržala je svoj visoki strop i grubo tesane drvene grede s dubokim pukotinama iz
kojih kao da je, potaknuta blagom strujom topla uljnatog zraka, sipila sitna drevna prašina.
Dugačak radni stol, na čijoj su izribanoj površini stajale uredne hrpe pedantno očišćena kiparskog
alata, stajao je uz suprotni zid. Ostale stvari, premda se činilo da je svaka na svome mjestu, ležale su
porazbacane uokolo: komadi neobrađena kamena, golemo korijenje naslagano u obliku stošca,
komadi drva različite veličine nalik golemim dječjim kockicama za slaganje, visoki predmeti
pokriveni vlažnim sivim krpama; kutija puna ukrasnih tikvica, stup ebanovine za koji je bilo teško
reći je li ga oblikovala priroda ili ljudska ruka. Red kanti s glinom stajao je uza zid pokraj prozora, a
drugi kraj prostorije nastavalo je mnoštvo gipsanih odljeva; bilo je tu torza, obezglavljenih tijela u
pokretu i glava montiranih na neobrađena drvena postolja. Pod od imitacije modrih nizozemskih
pločica bijaše, prema Alexanderovoj zamisli, prekriven suhom rogozinom i slamom.
Alexander je prošao kroz prostoriju i počeo pažljivo odmatati krpu kojom je bio obavijen jedan
od onih visokih predmeta. Prvo se pojavilo postolje na okretanje na koje je nešto bilo postavljeno.
Kad je skinuo i posljednji komad krpe, ugasio je svjetla na stropu, upalio samo zglobnu svjetiljku na
radnom stolu i uperio je prema postolju. Tu je stajala glinena glava u najranijoj fazi nastajanja, u
onoj prvoj fazi kad je metalna armatura tek grubo popunjena i kad se na nju u raznim smjerovima
nanose duge trake gline, sve dok se ne pojavi oblik nalik na glavu. Taj osobit trenutak kad bezlična
masa počne poprimati gotovo ljudski identitet uvijek mi se činio sablasnim; čovjeku dođe da se
zapita ne nastaju li i čudovišta na taj način.
- To je to?
- Ne znam - odvrati Alexander. - Ovo nije portret. Pomalo se čudno osjećam, kao da tražim
osobu po kojoj je rađeno. Nikada još nisam radio na ovaj način, možda od toga ne ispadne ništa.
Nekoć, u ona pradavna vremena, radio sam posve nerealistične glave, sjećaš li se?
- Tvoje perspex faze?
- Da, u ono vrijeme. Ali nikada prije nisam zaželio načiniti izmišljenu realističku glavu. -
Polagano je pomicao svjetiljku i kosa je svjetlost stvarala tamne bore među naslagama gline.
- Zašto ih suvremeni kipari ne rade? - upitah.
- Ne znam - reče Alexander. - Mi više ne vjerujemo u ljudsku prirodu, ne na način starih Grka.
Između shematiziranih simbola i karikature nema razlike. Ono što ja ovdje hoću postići svojevrsno
je nemoguće oslobađanje. No, pustimo to. Nastavit ću se s tim igrati i ispitivati ga, možda će mi
nešto i reći.
- Zavidim ti - rekoh. - Ti u rukama imaš alat kojim možeš prodrijeti dublje u stvarnost.
- Imaš ga i ti - reče Alexander. - Zove se etika. Zahrđao zbog nekorištenja, brate - nasmijah se ja.
- Pokaži mi što još imaš.
- Tko je ovo? - upita Alexander. Uperio je zglobnu svjetiljku prema gore, otkrivajući brončanu
glavu na polici iznad radnoga stola.
Trgnuh se od iznenađenja još prije nego što sam je prepoznao. - Nisam je vidio godinama. -
Bijaše to Antonia.
Alexander je tu glavu načinio još u prvim danima našeg braka, ali je potom proglasio da je
njome nezadovoljan i nije se htio od nje rastati. Načinjena od blijedozlatne bronce, prikazuje
mlađahnu Antoniju koja stremi naprijed i koju ja zapravo nisam poznavao: Antoniju koja pleše na
stolu i kojoj se nazdravlja šampanjcem, i koja je, čini se, pripadala nekom drugom dobu. Oblik glave
bijaše međutim savršeno pogođen kao i bujna kosa neuredno spletena na zatiljku, možda malo u
grčkom stilu; velika, grabežljiva, malko otvorena usta, njih sam poznavao. No bijaše to mlada,
veselija, mnogo više usmjerena Antonia od moje vlastite. Možda je ona postojala, a ja sam to
zaboravio. Tu nije bilo ničega od tople smetenosti moje žene. Prošla me jeza.
- Ovako bez tijela to ne može biti ona - rekoh. Antonijino tijelo bitan je dio njezine pojave.
 - Točno. Neki jesu svoje tijelo mnogo više nego drugi - reče Alexander i, igrajući se zrakom
svjetla iznad glave, otkrije jedan obraz. - No, ipak nas glava najbolje predstavlja, ona je vrhunac
našeg otjelovljenja. Kad bih ja bio Bog najradije bih stvarao glave.
- Ne mogu reći da mi se baš sviđaju skulpture glava bez tijela. Kao da prikazuju neku nepošteno
stečenu prednost, neki zabranjen i nepotpun odnos.
- Zabranjen i nepotpun odnos - ponovi Alexander. - Da, možda stanovita opsesija. Freud o
Meduzi. Glava može simbolizirati ženski spolni organ koji izaziva strah, a ne želju.
- Nisam imao na umu nešto tako maštovito - odvratih. - I najobičniji divljaci vole skupljati
glave.
- Ti nisi dopustio da i tvoju pridodam zbirci! - pripomenu Alexander. Nikada nisam dopustio
Alexanderu da mi napravi portret, premda me je često molio.
- Tako da je možeš nositi na vršku koplja? Nikada! - Dok smo se smijali on je prešao rukom
preko moga zatiljka opipavajući lubanju ispod kose. Razmišljanje kipara počinje od lubanje.
Još smo neko vrijeme stajali gledajući Antonijin portret, sve dok nisam osjetio kako mi srce
ispunja jad. - Uskoro bih mogao podnijeti nešto oštro - rekoh. - I, usput, poslao sam ovamo sanduk
Vierge de Cleryja i nešto brendija.
- Stiglo je jutros - potvrdi Alexander. - Ali ništa od porta. Svako bi crveno vino, kad bi moglo,
postalo porto.
- Ne bi, ako bih ga ja u tome uspio na vrijeme spriječiti! -rekoh. Oko toga smo se prepirali
svakog Božića.
- Bojim se da će sutra navaliti uobičajena rulja - reče Alexander. - Nisam ih uspio otkazati.
Rosemary kaže da se tome ludo raduju! No, budemo li imali sreće, možda ćemo do tada već biti
zameteni.
Prošetali smo do vrata, otvorili ih i zagledali se u prizor vani. Hladan zrak oštro nas je ošinuo
po licu. Mračilo se, ali se posljednji ostatak dana još žario nekim živim sjajem koji kao da je izbijao iz
samoga snijega. Bijeli netaknuti pokrivač pružao se prema mjestu gdje su dva velika od snijega
otežala bagrema svojim jedva vidljivim crnim obrisima obilježavala granicu livade, uokvirujući
sada skriven pogled na brežuljke među kojima su se ugnijezdila opustjela rudarska naselja Sibford
Gower i Sibford Ferris. Snijeg se nečujno i okomito spuštao iz nepomična neba i do nas je kroz
otvorena vrata dopirao taj zastrašni muk. Bijasmo zatrpani kao u grobu. Iznenada se iza grma,
poput tamnoga obrisa s nekog kineskog akvarela, na svome putu do gnijezda pojavi kos; načas je
okrenuo glavu prema nama, a potom hitro i bešumno nestao, leteći nisko nad snijegom. Na svjetlu
poslijepodneva što se polako gasilo vidjesmo mu samo jedno oko i narančasti kljun. Alexander
promrmlja: Drozd sav crne je boje, A kljun mu crveno-žut.
- Citat ti je odveć prikladan, brate.
- Odveć prikladan?
- Ne sjećaš se kako ide dalje? - Ne.

Drozd ovdje čisto i zvonko poje,

A sitni carić drhti ko prut,
Kraj zebe i vrapca ševa kliče,
Od kukavičjeg pjeva šume ječe,
Al' muževi mnogi kojih se pjesma tiče,
Priznat to nikada neće.18

2 18
William Shakespeare, San ljetne noći, Čin 3, Scena 1 (op. prev.)
3
 Alexander je neko vrijeme šutio, potom upita: - Jesi li bio vjeran Antoniji?
Iako zatečen pitanjem, spremno odgovorih: - Da, naravno.
Alexander je uzdahnuo. U dnevnoj se sobi upalilo svjetlo, bacajući u mrak pred prozorom
zlatan stožac kroz koji su promicale izvan njega sive i jedva vidljive snježne pahuljice, i načas se,

prije konačna smirenja, pretvarale u blistave šljokice. Girlanda od grančica zimzelena pod kojom se
razmjenjuju poljupci, koju bi Rosemary uredno splela svakog Božića, kako ju je bila naučila majka,
visjela je u prozoru ukrašena raznobojnim kuglicama i narančama, dugorepim pticama, svjećicama i
imelom; a sada sam vidio sestru kako se penje na stolac da bi pripalila svjećice. One su načas
zatreperile a potom zasjale jasnim plamenom, dok se drevni, dvosmisleni simbol lagano njihao na
propuhu koji se poput sablasti uvijek šuljao oko visokih slabo izoliranih viktorijanskih prozora.
- Zašto „naravno"? - upitao je Alexander.
U taj čas začusmo zvuk glasovira. Rosemary je počela svirati božićnu pjesmicu. Bijaše to
„Jednom u kraljevskome gradu Davidovu". Duboko sam uzdahnuo i okrenuo se od vatre. Otišao
sam na drugi kraj sobe da uzmem cigarete koje sam bio ostavio u erkeru. Alexander koji, čini se, nije
očekivao odgovor na svoje pitanje, ponovo je okrenuo svjetiljku i obasjao svoju nedovršenu glavu.
Obojica smo je zamišljeno promatrali uz daleke zvuke glasovira. Oduvijek sam znao da me na nešto
podsjeća, na nešto tužno i zastrašujuće, i sada kad sam pogledao to vlažno, sivo, bezoblično lice,
sjetih se na što. Kad je majka umrla Alexander je htio načiniti posmrtnu masku, no otac mu nije
dopustio. Pred očima mi se iznenada veoma živo pojavio prizor u spavaćoj sobi s nepomičnom
prilikom na krevetu, čije je lice pokriveno plahtom.
Zadrhtao sam i okrenuo se prema vratima. Vani se već posve smračilo. Nevidljiv, osim na
svjetlu što je dopiralo kroz prozor, snijeg je padao u dubine vlastita sna. Rosemary je počela svirati
drugu kiticu.
 Poglavlje 7.
Draga Georgie,

Božić nisam proveo baš onako kako sam očekivao. One večeri kad smo se posljednji put vidjeli, Antonia je
neočekivano objavila da me napušta i da se želi udati za Palmera Andersona. Neću ti sada pisati o
pojedinostima, ali čini se da će se to i dogoditi. Čak ti ne mogu reći ni kako se točno osjećam. Uopće se ne
prepoznajem. Kao što možeš zamisliti, još sam u šoku. Zapravo mi se čini kao da nisam posve normalan i
trenutačno mi više ništa ne izgleda ni stabilno ni stvarno. Shvatit ćeš da zasada naprosto ne umijem reći
ništa više. Osjećao sam ipak da te moram obavijestiti o činjeničnom stanju i za mene je veliko olakšanje već i
to što ti pišem. Ne nadaj se ničemu i ničega se ne boj, ako možeš. Oh, mila, nikada se nisam osjećao manje
spremnim za bilo kakovu svijetlu i pustolovnu budućnost. Osjećam se nekako izblijedjelo, poput lika u
pozadini kakve stare slike. Pokušaj mi, ako možeš, povratiti barem nešto razbora i snage. Drago dijete, tvoja
ljubav i odanost oduvijek su mi toliko dragocjeni, budi i dalje strpljivo na mojoj strani. Oprosti na ovom
kukavičkom i nesuvislom pismu. Tvoj nevoljni, osramoćeni princ ljubi ti noge. Naprosto sam odveć jadan
a da bih mogao ozbiljno razmišljati. Molim te, imaj razumijevanja i nastavi me ljubiti. Ako budem mogao,
doći ću sutra u uobičajeno vrijeme. Ne budem li mogao doći, javit ću ti se telefonom.

M.
Dovršio sam pismo i hitro ga gurnuo u džep. Antonia i Rosemary silazile su stubama, uporno
pokušavajući jedna drugu nadglasati.
- Cijela kuća ima centralno grijanje na ulje - čuo sam Antoniju.
Digao sam se od pisaćega stola Carlton House19 i otišao do kamina. Bijaše rano poslijepodne, ali
vani je već bilo mračno i svjetla su bila upaljena. U sobi su gorjele dvije električne grijalice, ali je
Antonia, ne bi li me malo odobrovoljila, kako reče, inzistirala da se upali i vatra u kaminu.
Ušle su u sobu i stojeći jedna do druge gledale me onim pogledom nježne brižnosti kakvim žene
gledaju malu djecu. Taj izraz brižnosti u Rosemarynim očima bijaše pomiješan sa znatiželjom, a u
Antonijinima sa zabrinutošću. U svojoj elegantnoj sivoj, neupadljivoj londonskoj odjeći Rosemary se
kraj moje supruge doimala sićušno.
- Antonia mi je upravo govorila o tvom stanu - reče Rosemary. - Zvuči idealno. A ima i
božanstven pogled na Westminstersku katedralu.
- O tome, očito, znaš više od mene - odgovorih. Palmer mi je našao stan na Lowndes Squareu.
Izgleda da je posve u redu.
- Ali jutros nisi dopustio da ti ga opišem! - uskliknu Antonia. - Zar nije nemoguć? - doda,
obraćajući se Rosemary. - Zar ga ne želiš vidjeti?
- Baš i ne.
- Draga dušo, nemoj se duriti - reče Antonia. - Ubrzo ćeš morati donijeti nekakvu odluku glede
namještaja. Rosemary i ja upravo smo izmjerile zavjese, one s odmorišta i iz Plave sobe pristajat će
bez preinaka.
- Kakve li sreće!
- Uostalom, ja ga želim vidjeti - javi se Rosemary - čak ako ti i ne želiš. Antonia mi je dala
ključeve i sada idem onamo. Jesi li siguran da ne želiš poći sa mnom, Martine?

19
Stil namještaja dizajniranog za princa regenta, budućeg kralja Georgea IV., dok je boravio u londonskoj rezidenciji
Carlton House (op. ur.).
 - Jesam.
- Onda idem. Moram priznati da sam već prilično umorna. Ključeve ću ti vratiti večeras.
Dovidenja, Martine, dušo, doviđenja Antonia. - Potapšala me je po ramenu, a zatim se propela na
prste da bi Antoniju pomilovala po obrazu. Činilo se da se ona i moja žena odjednom izvrsno
razumiju.
Antonia ju je ispratila do vrata. Čuo sam kako kaže: „Molim te, javi mi što misliš o
draperijama". Zatim su se vrata zatvorila.
Stajao sam kraj kamina, gledao u vatru i pokušavao očistiti staru lulu što sam je bio upravo
pronašao - povremeno, naime, pušim lulu. Čuo sam Antoniju kako ulazi u sobu. Došla je do kamina
i stala pred mene. Gledao sam je, a ona mi je netremice uzvraćala pogled, sada bez smiješka. Prvi
smo put bili sami otkako sam se vratio u pratnji Rosemary. No zahvaljujući tajnoj kemiji situacije u
kojoj smo se nalazili, Antonia i ja već smo bili dvije nove, različite osobe. Gledali smo se s
nelagodom iza koje se, u mom slučaju, skrivao bijedni kukavičluk, spremni da jedno drugome
dokažemo tu različitost. Mene iznenada obuze vrtoglavica od boli i osjetih da nisam sposoban
izdržati bilo kakvu scenu koja bi mogla uslijediti. Uzeh stoga čeprkati po luli.
- Pa, jednu si osobu ipak beskrajno usrećila - rekoh. -Rosemary obožava katastrofe.
- Martine, dragi - reče Antonia. Izgovorila je to polagano, s naglašeno nježnim prijekorom.
Stajala je preda mnom izbacivši trbuh, nagnuta na jedan bok, tijela iskrivljena u dragoj mi i dobro
poznatoj pozi. Snježno bijela svilena bluza, prilično rastvorena, otkrivala joj je dugi vrat. Punđa joj je
bila uredno uvijena u zlatnu kuglu veliku gotovo kao i njezina glava. Ponovo sam je pogledao i,
prvi put od našega raskida, jasno u njoj vidjeh drugu osobu, a ne više dio sebe.
- Zadovoljan si stanom, zar ne?
- O, svakako.
- Nemoj se ljutiti na mene - nastavi Antonia - odveć me to boli.
- Ne ljutim se.
- Anderson se jako namučio da nade taj stan.
- Veoma ljubazno od njega, posebice sada kad ima toliko drugih briga.
- O čemu bi on drugom razmišljao, o čemu bismo nas oboje razmišljali, ako ne o tebi. Ni o čemu
drugom i ne razmišljamo!
- Baš ljupko od vas - rekoh. Počeo sam puniti lulu.
- Molim te, dragi, nemoj to raditi.
- Da ne radim, što, za ime božje?
- Nemoj biti tako prizeman i sarkastičan. I molim te, budi ako možeš ljubazan s Andersonom.
Njemu je grozno stalno do tvoga mišljenja i silno se trudi da ti ugodi. Sada bi ga i najmanjom
sitnicom mogao strašno povrijediti.
- Nisam ni prizeman ni sarkastičan - odvratih. - Ja sam doista zahvalan Palmeru. Ali ipak bih
želio da se ljudi prestanu brinuti o mojoj dobrobiti. Ja se sasvim lijepo mogu sam brinuti o sebi. -
Zapalio sam lulu. Imala je odvratan okus.
- Ali mi se želimo brinuti o tebi! - reče Antonia.
Kako nisam odgovorio, ona uzdahnu i okrene se da navuče zavjese preko potamnjelih prozora.
Gusta žuta magla, koja je cijeli dan pokrivala London pretvorivši dan u noć, uvukla se i u kuću
uspjevši čak i u Antonijinu, ne više Antonijinu, ružama namirisanu dnevnu sobu unijeti nekakav
blijed, gorkast vonj i još bijedu sumaglicu. Snijeg, tako debeo i lijep na ladanju, u gradu se jedva još
vidio; zadržao se tek tu i tamo u bijelim mrljama po krovovima ili u obliku dugih, čelično sivih
pruga leda na manje prometnim pločnicima. Sjeo sam na trosjed i počeo prazniti lulu, lupkajući
njome o okvir kamina.
- Od toga će ostati ružna mrlja - primijeti Antonia koja se u međuvremenu udaljila od prozora.
 - To više nije važno.
- Važno je, Martine. Svaka pa i najmanja sitnica je važna. Ova prisnija, više komorna scena kao
da joj je ulijevala sigurnost. Pružila je ruku i uzela mi lulu. Sjela je zatim kraj mene i pokušala me
uzeti za ruku. Povukao sam ruku. Podsjećalo je to na kakav neobičan prizor udvaranja. Rekao sam:
- Nemoj, Antonia, nemoj.
- Hoću, Martine - odgovori ona i stavi ruku na rukav mog kaputa. Zadrhtao sam.
- Zar ti još nije dovoljno - upitah - moraš li ovo činiti?
- To je važno, Martine - odgovori Antonia. - Nemoj bježati od mene. Mi se moramo i dalje biti u
stanju dodirivati.
- Je li to savjet tvog psihijatra?
- Molim te! Znam da si povrijeđen, Martine, da si iznutra više povrijeđen nego što želiš
pokazati. Ali ne smiješ govoriti tako ogorčeno.
- Rekao bih da sam se prilično blago izrazio - odvratih. -Čini se da sam si postavio veoma visoke
standarde. Pa ću ih se, očito, morati i držati! - Dopustio sam joj da me uhvati za ruku. Pustio sam da
me umiri kao što se umiruju životinje.
- Tako je, tako je - prihvati Antonia - morat ćeš ih se, dakle, držati! - Smijući se s olakšanjem i
zahvalnošću, kleknula je preda me, poljubila mi ruku i privukla je na svoje grudi.
Onda me pogledala ravno u oči. - Velikodušan si, dragi moj. - Glas joj bijaše dubok i promukao
od uzbuđenja.
Pomislio sam, ali nisam izrekao: „Ja sam u tebe zaljubljen". Bilo je to odveć ludo. Umjesto toga
rekoh: - Slušaj, dušo, moramo se dogovoriti o prokletom namještaju i o svemu ostalom.
- Ima vremena - reče ona. Sjedila je na podu, rukama obgrlivši koljena; sada je djelovala posve
opušteno. - Ali to ćemo svakako učiniti. Ima tu mnoštvo starudije koju treba odmah rasprodati. Ma
znaš, sve ono čega se već godinama želimo riješiti. A vrijedne bi se stvari trebale dati sasvim lijepo
podijeliti.
Još je uvijek posve prirodno govorila o „nama". Čudio sam joj se, a istodobno mi je bila
potrebna. Prokletstvo je u tome što su mi oboje bili potrebni. Napokon, nit prisnosti što je vezivala
Antoniju i mene još nije bila prekinuta. Ta spoznaja kod mene je prouzročila svojevrsnu agoniju.
Smaknuće mi je samo najavljeno. Krvnikova sjekira još je visjela u zraku.
- Slušaj - javi se Antonia - bi li ti meni i Andersonu mogao učiniti jednu uslugu?
- Čini se da mi je to metier20.
- Bi li ti večeras mogao dočekati Honor na kolodvoru?
- Honor?
- Ma znaš, Andersonovu sestru. Stiže iz Cambridgea.
- Ah, Honor Klein. Mislim da bih mogao. Ali ja nju jedva poznajem. Zašto je ne dočeka Palmer?
- Užasno je prehlađen - objasni Antonia. - Nipošto ne smije izlaziti po ovoj magli.
- Zar ona ne može uzeti taksi?
- Misli da će je dočekati Anderson, pa se on boji da će, ne bude li ga vidjela, u beskraj čekati na
peronu po ovom odurnom vremenu.
- Očito nije osobito inteligentna - zaključih. - Dobro, dočekat ću je ja. - Antonijino „Anderson'',
koje je nekoć zvučalo tako čudno službeno, imalo je sada prizvuk gadljive prisnosti; osim toga, išlo
mi je grozno na živce što je Palmer prehlađen.
Antonia mi stisnu ruku i primaknu se bliže kako bi mi stavila glavu na koljena. Počela me

20 Metier-fr. profesija (op. prev.).

mučiti fizička želja za njom. Ona reče: - Osjećam se pomalo nervoznom zbog Honor.
- Pa ti se s njom otprije poznaješ. Meni je izgledala kao posve bezopasna profesorica.
- Da, poznajemo se, ali ja je nikada nisam primjećivala.

- Nisam ni ja - pokušao sam je umiriti. - To dokazuje da je bezopasna. - Počeo sam Antoniju

gladiti po kosi.
- Ne bih se zabrinjavala - nastavi ona - ali mi se Anderson čini zabrinutim. Ne govori mnogo o
tome, ali mislim da on misli kako Honor misli da ja nisam dovoljno dobra za njega.
- Tu se nešto mnogo misli - primijetih. - Ti si dovoljno dobra i za kralja, a nekmoli za našega
Palmera. Nemaš se zbog čega uzrujavati. Ti si božica, a ona je samo jedna stara njemačka usidjelica.
To si moraš govoriti. Kad stiže vlak?
- U pet i pedeset sedam na kolodvor u Liverpool Streetu - odgovori ona. - Martine, ti si divan!
Bojim se da će zbog magle vlak grozno kasniti. Možda je najbolje da je dovezeš ravno u Pelham
Crescent. Pitam se shvaćaš li ti uopće koliko si dobar?
- Počinjem polako shvaćati - odvratih. - Prilično je bolno, za početak.
Antonia je čučnula. Svjesno se i gotovo besramno koristila svojom moći. Držala me je neko
vrijeme obasjana svojom pozornošću; a ja sam joj to iz nekakva očaja dopuštao, svjestan da zagrljaj
ne bi ničemu vodio.
- Ja te nikada neću napustiti, Martine - reče Antonia. - Mi te nikada nećemo napustiti.
Strahovao sam od neizbježnoga pucanja ove niti naše prisnosti. No koliko je do Antonije ta se
nit, neznano kako, nikada ne bi trebala prekinuti. Osjetih neko jadno olakšanje i mučninu u duši,
zbog čega mi se na trenutak učinila gotovo odvratnom. Bio sam blizu živčanog sloma. - Ne možeš
imati sve, Antonia - rekoh.
Stavila mi je obje ruke na koljena i nagnula se naprijed zažarena pogleda: - Mogu pokušati,
dragi, mogu pokušati!
 Poglavlje 8.
Kolodvor u Liverpool Streetu vonjao je po sumporu i ognju paklenom. Sve je bilo ispunjeno
gustom maglom tako te se visoka kupola od kovanog željeza uopće nije vidjela. Zamućene svjetiljke
na peronima nisu imale dovoljno snage da probiju nepopustljivu sumaglicu, pa se čovjeku činilo
kao da mu se tama uvukla u glavu. Uzbuđene, čudno razdragane zbog magle, nejasne su se prilike
nakratko ukazivale i odmah užurbano nestajale. Čovjek se kretao unutar malog, slabo osvijetljenog
kruga okružen mutnom a ipak svjetlucavom žutom noći iz koje su se zapanjujućom iznenadnošću
pojavljivali ljudi i predmeti. Bilo je pet i četrdeset pet.
Krenuo sam autom nešto ranije za slučaj da putem zalutam. Zahvaljujući međutim blještavoj
uličnoj rasvjeti duž Piccadillyja i Holborna koja mi je dopuštala da puzeći, oprezno ali ravnomjerno
napredujem, ipak sam stigao na vrijeme. Već sam bio pokušao doznati koliko vlak kasni što, čini se,
nitko nije znao, i temeljito pregledao kiosk s knjigama, kupivši jeftino izdanje knjige o načinu
ratovanja u džunglama Burme. Sada sam sjedio u nešto bolje osvijetljenom buffetu, pijuckajući
prilično hladan čaj. Otresao sam šal, koji je bio natopljen vlagom i mokar. Iz njega se vlaga mogla
žmikati. Bio sam promrzao do kosti i tako potišten da je to bilo gotovo smiješno. Bijah usto i
poprilično srdit.
Nakon scene s Antonijom osjećao sam se zgrčeno i izmučeno kao da me je netko isprebijao ili
kao da sam dopješačio iz velike daljine. Sada sam već bio u stanju koje se može opisati jedino kao
zaljubljenost. No bijaše čudna ta ljubav, čiji je jedini mogući izraz bio moje mirenje s njezinom
odlukom da ona nit koja nas je povezivala ostane neprekinuta. Istodobno je pristati na to za mene
bilo pravo mučenje i ta mi je nježna spona bila poput krvnikova užeta oko vrata. Bio sam zbunjen
svojom totalnom nesposobnošću za nasilje. A ipak se nasilje prikriveno očajem micalo negdje
duboko u meni. Najodvratnije mi je bilo što sam u Antonijinoj blizini jasno osjećao da mi je
potrebna, da su mi oboje potrebni; i upravo sam kukavno čeznuo da vidim Palmera i dobijem od
njega neku nemoguću i nezamislivu utjehu. Bio sam u njihovu zatočeništvu i ono me je gušilo. Ali
odveć sam se bojao tame koja je vladala vani.
Pogledah na sat. Bilo je pet i pedeset četiri, još prerano za piće. Ustadoh i iziđoh na peron na
koji je vlak trebao stid. Još nitko, čini se, nije znao koliko vlak kasni, pa ostadoh stajati vani s
podignutim ovratnikom kaputa, udišući zagušljiv, zatrovan zrak. Pritiskao mi je pluća, onako
hladan, vlažan i prljav i uopće mi nije činio dobro. Ovo je mjesto bilo slika i prilika pakla. Pitao sam
se hoću li prepoznati doktoricu Klein. Nisam se mogao sjetiti njezina lica; uspio sam prizvati u
sjećanje tek nekakav poopćen lik sredovječne njemačke usidjelice. Sjećam se da me je kod nje
svojedobno bio razočarao potpuni nedostatak sličnosti s Palmerom. Inače se posve uklapala u
opisani tip, te ni po čemu nije bila zanimljiva. Nalazio sam neko zlovoljno zadovoljstvo u
izvršavanju neugodna zadatka da je dočekam. Stajati ovdje promrzao i biti suočen s neugodom
duga čekanja bio je, napokon, jedini način na koji sam mogao napakostiti Antoniji i Palmeru. Bijaše
to trenutno moje jedino oružje. Usput mi je pomoglo i da skratim vrijeme.
Kupio sam večernje izdanje novina i pročitao koliko je do sada ljudi poginulo zbog magle. Bilo
je pet i pedeset pet. Počeh razmišljati o Georgie i našem sutrašnjem sastanku. Pri pomisli na Georgie
uspio sam negdje u dubini srca osjetiti toplu klicu radosti. Istodobno sam se, međutim, toga susreta
i pribojavao. Trenutno nisam bio u stanju suočiti se s bilo kakvim razjašnjavanjima ili prepirkom s
Georgie oko bitnih stvari. Očito sam bio posve zaokupljen Antonijom. Osim o Antoniji, ni o čemu
drugome nisam mogao misliti. Bilo kakvo opterećenje Georgieinim problemima, bilo kakav zahtjev
da se sada uživim u njezin položaj bih bi mi nepodnošljivi; bilo mi je mučno već i od same pomisli
na to. A ipak sam je želio vidjeti. Trebala mi je utjeha, trebala mi je ljubav, trebala mi je, da bi me
spasila, neka beskrajna i svemoćna ljubav kakvu nikada prije nisam upoznao. - Vaš vlak upravo
ulazi u stanicu - reče kontrolor karata na ulazu na peron.
Urlik nevidljiva vlaka dostigao je crescendo, a potom se snizio do štropota, dok se njuška
lokomotive pomaljala na bližem kraju perona. Ljudi se počeše veoma brzo pojavljivati pred
ogradom na izlazu i ja se usredotočih na svoj, kako se sada činilo, neizvediv zadatak prepoznavanja
osobe koju sam imao dočekati. Prošlo je nekoliko sredovječnih žena napetih i zabrinutih lica i brzo
nestalo. Svi su se žurili i svi su izgledali bolesno. Bijaše to pravi Inferno. Počeo sam kašljati. Dr.
Klein će očekivati svoga brata, ah nadao sam se da ću je prepoznati upravo po tome što će se
ogledavati i kolebati. No morat ću to učiniti brzo, jer bude li se ma i korak udaljila od ograde,
izgubit ću je u magli.
Kad se Palmerova sestra napokon pojavila, odmah sam je prepoznao. Njezino mi se lice
odjednom vratilo u sjećanje kao što se često događa kad se ono što si čovjek ne može predočiti
iznenada pred njim pojavi kao nešto dobro poznato. Nije to bilo osobito privlačno lice: grubih crta,
zamjetljivo židovsko i strogo, s jedva primjetnim nagovještajem arogancije. Zaobljene usne bijahu
udružene sa zastrašujuće ravnim i uskim očima i ustima. Dr. Klein je prošla ogradu i mirno zastala
ogledavajući se. Mrštila se i djelovala nekako oronulo pod sablasnim žućkastim osvjetljenjem. Nije
nosila šešir i kapljice vlažne sumaglice već su joj se uhvatile na kratkoj crnoj kosi.
- Doktorica Klein? - upitah.
Okrenula se i zagledala u mene. Očito nije imala pojma tko sam.
- Ja sam Martin Lynch-Gibbon - predstavih se. - Mi smo se upoznali, premda ste to možda
zaboravih. Palmer me je zamolio da vas dočekam. Mogu li vam nešto ponijeti?
Zamijetio sam da su joj ruke pune raznih paketića, što joj je davalo izgled srednjoeuropske
Hausfrau. Kad je progovorila, očekivao sam tvrdi germanski naglasak, pa ostadoh iznenađen
njezinim dubokim, kultiviranim engleskim glasom. Taj glas sam bio zaboravio.
- Gdje je moj brat? - upitala je.
- Kod kuće - rekoh. - Prehlađen je. Ništa ozbiljno. Odmah ću vas onamo odvesti. Auto mi je tu
pred izlazom. Dopustite da vam pomognem. - Oslobodio sam je najvećeg paketa. Dok mi ga je
predavala dr. Klein me prodorno pogledala. Njezine uske, tamne oči, koje su pod tom čudnom
rasvjetom djelovale kao da su podlivene krvlju, imale su pomalo orijentalni izgled koji se viđa u
nekih Židovki. U tom blistavom pogledu bilo je nečega životinjskog i odbojnog. - Neočekivana
ljubaznost s vaše strane, gospodine Lynch-Gibbon - reče napokon.
Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je prijezira bilo u tim riječima. Na to nisam bio
spreman, a iznenadilo me je i koliko sam time bio povrijeđen. Pade mi na um da je to prvi sud što
sam ga čuo od neke strane osobe otkako sam službeno prihvatio ulogu rogonje i rasrdilo me kad
sam shvatio da mi je, na trenutak, i samome zasmetalo što ostavljam tako jadan dojam. Doista se
moglo činiti neobičnim što u ovoj situaciji činim uslugu Palmera. Probijali smo se šutke kroz
sablasnu, pomalo histeričnu gomilu putnika u odlasku i dolasku, kao i onih čijim se vlakovima bio
zameo svaki trag.
Vani je sada magla bila gušća nego prije i trebalo mi je vremena da izvezem auto na ulicu.
Maglom zagušeni farovi svijetlili su poput sićušnih beskorisnih loptica što se odbijaju od zida tame
kroz koji se njihove zrake ne mogu probiti. Milili smo duž Cheapsidea.
- Je li i u Cambridgeu maglovito? - upitah, tek da nešto kažem.
- Ne, nije maglovito.
- Vaš je vlak bio veoma točan. Očekivao sam da će kasniti. Na to je samo nešto promrmljala. U
sebi rekoh: „Nije me briga što ova ovdje misli o meni". Magla je i dalje nadirala u golemim valovima
i bilo je užasno teško odrediti gdje se na cesti zapravo nalazimo. Mnogi su bili napustili svoje
automobile ostavivši ih parkirane uz pločnik, pa je trebalo zaobilaziti mnogobrojne zapreke na
lijevoj strani ceste, pri čemu su se farovi vozila iz suprotnog smjera pojavljivali u zadnji čas iz
neprozirne tame na desnoj strani. Držati se uskoga tjesnaca po sredini ceste, vidjeti prometna svjetla
na vrijeme i ne početi luđački okretati upravljač čim se opet nađete u totalnom mraku, podvig je koji
zahtijeva apsolutnu koncentraciju. Bio sam se nagnuo daleko preko upravljača, čelom sam gotovo
dodirivao prednje staklo preko kojega su brisači amo-tamo razvlačili mokru prljavštinu. Imao sam
gotovo radostan predosjećaj da ćemo ubrzo u nešto udariti. Obodren tom pomisli, rekoh nenadano
svojoj suputnici:
- Pa, doktorice Klein, što mislite o Palmerovom posljednjem simpatičnom podvigu?
Naglo se okrenula prema meni tako te joj je rub kaputa pao preko moje ruke na mjenjaču. Prije
nego što je dospjela odgovoriti, s moje se desne strane, na pola metra od nas, pojavio veliki kamion.
Očito sam bio odlutao na drugu stranu ceste. Divlje sam zakočio i skrenuo ustranu, i jedva uspio
izbjeći kamion. - Oprostite - rekoh. Ona se okrenula od mene skupljajući skute kaputa oko nogu.
Moja je isprika mogla vrijediti u oba smisla.
Okrenuo sam na jug niz, kako sam vjerovao, Shaftsbury Avenue. Prednje se staklo ledilo i
postalo neprozirno; spustio sam prozor na svojoj strani i hladan je zagušljiv zrak navalio u kola. S
nosa mi je počelo kapati. - Biste li, molim vas, otvorili svoj prozor i pripazili na vašu stranu? -
zamolih je napokon. Otvorila je šutke prozor i tako smo se nastavili voziti, dok su nam glave, svaka
sa svoje strane, virile iz kola.
Tijelo Honor Klein krivilo se i skakutalo poput bezglave mješine; opet sam osjećao kako mi
grubo sukno njezina kaputa grebe ruku. Veliki narančasti svjetlosni signali na Hyde Park Corneru
pokazivali su put ka Knightsbridgeu i pri njihovu svjetlu bacih kriomice pogled na svoju
suputnicu. Vidio sam samo njezina pogurena ramena, a tada mi se na trenutak otkrije stražnja
strana noge kojom se odupirala, solidna cipela s gumenim potplatom i oblina potkoljenice u debeloj
smeđe-bijeloj pletenoj čarapi s tamnim šavom. Obratih ponovo pažnju na cestu. Krivudavi me je
šav na čarapi na trenutak podsjetio da je ona žensko.
Kad smo stigli do Pelham Crescenta, magla se bila malo podigla. Otvorio sam Palmerova
velika, čvrsta ulazna vrata koja su uvijek nezaključana, i uveo dr. Klein u kuću. Osjećao sam da se
sada, zahvaljujući teškoj kušnji kroz koju smo zajedno prošli, medu nama uspostavila neka veza.
Predvorje bijaše toplo, prekriveno mekim sagom a usto je, nakon vonja što se osjećao vani, i ugodno
mirisalo na ulašteno drvo i nove tkanine. Disanje je odjednom postalo užitak. Zastao sam dok je
skidala kaput i iznad njezine glave ugledao golem samurajski mač s rojtama što ga Palmer bijaše,
bez ikakve logike, objesio iznad niskog ormarića od palisandrovine za kojim smo Antonia i ja nekoć
silno patili.
Pitao sam se jesu U Antonia i Palmer uopće kod kuće, budući da smo bili stigli mnogo prije
predviđenog vremena. Predložili prijateljski:
- Želite li možda prvo otići gore? Ja ću pogledati jesu li Antonia i Palmer u dnevnoj sobi. Vi se,
naravno, ovdje dobro snalazite.
Dr. Klein mi uputi jedan od svojih pogleda u kojem nije bilo traga smiješku i reče:
- Veoma ste gostoljubivi, gospodine Lynch-Gibbon, ali ja sam već dolazila u ovu kuću. -
Promarširala je na to kraj mene i širom otvorila vrata dnevne sobe.
Dnevna soba bijaše ispunjena zlaćanim odsjajem vatre i jakim smolastim mirisom nagorjelih
cjepanica. Svjetiljke s crnim sjenilima bile su ugašene, a tamne su se, na krzno nalik, tapete sjajile
crvenkasto i meko na treperavoj svjetlosti vatre.
Odmah s bolom shvatih da nas Palmer i Antonia doista nisu očekivali. Sjedili su jedno do
drugog ispred kamina na stolcima uspravnih naslona. Palmer bijaše zagrlio moju ženu a njihovi
profili, nježno okrenuti jedan prema drugom, kao da su bili uokvireni tankim zlatnim obrubom. U
ovoj časovitoj viziji izgledali su kao božanstva s kakvog indijskog friza dok sjede na prijestolju,
neljudski lijepa, poput nekog nedohvatljivog i savršeno spokojnog vladarskog para. Okrenuše se
prema nama iznenađeni, ali i dalje sjedeći, i dalje ljupki ovako zaustavljeni u trenutku bliskosti.
Prišao sam i stao pokraj Honor Klein.
U tom trenutku zbilo se nešto neobično. Dok sam se okretao da je pogledam, odjednom kao da
se posve preobrazila. Oslobođena svoga bezoblična kaputa, činila se višom i dostojanstvenijom. Ali
najviše je iznenađivao njezin izraz lica. Stajala je tu na vratima pogleda prikovana na zlatni par,
glave zabačene unazad i smrtno blijeda, i na trenutak me podsjetila na kakvog odvažnog i moćnog
vojskovođu što se u punoj ratnoj opremi vratio kao pobjednik s bojnoga polja; prašina bitke još je na
njemu, a on stoji pred najvišom vlasti koju je sada, bude li potrebno, spreman pokoriti svojoj volji.
No bijaše to tek časovit dojam. Antonia je skočila na noge i pošla nam ususret s uzvikom
dobrodošlice. Palmer je počeo užurbano paliti svjetiljke. Honor Klein posvetila je pozornost Antoniji
i na njezina pitanja o putovanju i magli odgovarala na usporen način koji je, upravo s te
nezgrapnosti, nakraju ipak bio pomalo germanski.
 Poglavlje 9.
Imao sam paklensku glavobolju. Napustio sam ih rano unatoč njihovu navaljivanju da me
zadrže na večeri, da bih potom ostao budan do pola noći pijući viski, od kojega sam još i sada dok
sam se spremao napustiti ured osjećao mučninu i vrtoglavicu. Prošle se noći, začudo, nisam osjećao
odviše odbačenim, što je, kako sam zaključio, moralo biti zasluga posve određene iluzije
pothranjene viskijem, iluzije da ću ubrzo poduzeti nešto odvažno što će kao nekim čudom izmijeniti
cijelu situaciju. Nije mi bilo jasno kakav će to odvažan podvig biti, ali što je noć dalje odmicala to
sam više osjećao njegovu veličajnu, maglovitu nazočnost. Činilo se da ipak nisam bio zakinut za
svoj trenutak moći.
Danas sam, međutim, odveć jasno shvatio ispraznost toga sna koji je bio tek šuplji korelat moje
uloge potpune žrtve. Nisam mogao učiniti ništa; ništa, osim da dostojanstveno izvršim povjereni mi
zadatak da budem razborit i milosrdan: zadatak čijih će i inače malobrojnih čari vjerojatno biti sve
manje čim zainteresirani moju razboritost i milosrđe počnu uzimati zdravo za gotovo. Ili točnije, u
bliskoj se budućnosti nije dalo ništa učiniti, osim pametno se dogovoriti s Antonijom oko
namještaja, napisati nekoliko pisama vezanih uz unajmljivanje stana na Lowndes Squareu,
razgovarati s odvjetnikom radi procedure oko razvoda; to, i sastati se s Georgie.
Bilo mi je krivo što sam se prošle noći tako napio, ne samo zbog depresije izazvane
mamurlukom, već i stoga što sam osjećao da ću zbog toga teže izići nakraj s Georgie. Moji su osjećaji
glede susreta s njom još bili dvojaki, a moje su oprečne želje postajale zapravo sve izraženije. S jedne
sam strane bio sve više zaokupljen Antonijom. Želio sam stalno misliti na nju, premda mi je to
pričinjalo bol. Bijah kao opsjednut željom da s Antonijom i Palmerom porazgovaram o našoj
„situaciji". S druge sam pak strane osjećao kako Georgieina slika, pokretana nekom vlastitom
snagom, djeluje u meni i kako se u mojim izmučenim mislima uspijeva izboriti za jedno smireno,
čak autoritativno mjesto. Osjećao sam da me to mjesto privlači. Možda su upravo Georgieina krepka
veselost, njezin zdrav razum i njezina lucidna tvrdokornost bili potrebni da me spase iz predjela
mašte u kojemu sam sve češće boravio, i vrate u svijet zbilje. A ipak, jesam li smio, s obzirom na sve,
očekivati od Georgie da bude vesela i lucidna? Koje li sve zahtjeve može ona, vidjevši me ovako
oslabjela, postaviti preda me? Neizrecivo mi je bila potrebna jednostavnost utjehe. Ali i Georgie je
osoba sposobna za patnju.
Zaključao sam svoj radni stol i stavio u torbu za spise popis klijenata koje sam obećao obići u
siječnju, zajedno sa skicom poglavlja o Gustavu Adolfu u bici kod Leuthena21. Sve sam uredio tako
da neko vrijeme ne moram dolaziti u ured. Klijenti će biti obaviješteni da će ih, umjesto mene koji
sam indisponiran, posjetiti moj mladi pomoćnik, gospodin Mytten. Mytten je za sada još bio u
Bordeauxu, kamo ga je bilo opasno slati jer je svoj boravak ondje običavao upravo neodgovorno
produžiti zbog pregovora s nekom malom tvrtkom s kojom smo tek počeli raditi. Mytten je katolik,
bonvivan i magarac, ali odan tvrtki i prilično dobar poznavalac vina, a usto se izvrsno snalazi i s
onim snobovskim dijelom klijentele. Mogao sam mu povjeriti obilazak poslovnih partnera, ali,
naravno, ne i kušanje vina; usput sam zapazio da mi je prva neodgodiva obveza 30. siječnja, kad
moram kušati hock2s, koji smo još držali u manjim količinama. Uvijek sam, naravno, veoma pristojno
pitao Myttena za mišljenje i veoma rijetko poslušao njegov savjete o tome što bi trebalo kupiti; ali
direktor malog poduzeća koje trguje vinom rado se pretvara u svemoćno i ljubomorno božanstvo i
stoga je sudbina tvrtke Lynch-Gibbon ovisila isključivo o mome nepcu; a kako prema Myttenu
nisam gajio očinskih osjećaja i nisam vjerovao da bih ga mogao naučiti da postane drugi ja, mala će
se tvrtka nesumnjivo ugasiti zajedno sa mnom, i onog osebujnog djelića zbilje što se očituje u

21
Bitka kod Leuthena (Lutynia u Poljskoj) u kojoj je 1757. g. pruski kralj Fridrik II. Veliki pobijedio Austrijance (op. prev.).
sposobnosti razlikovanja okusa, koju moj otac bijaše s toliko truda usadio i razvijao kod svoga sina,
nestat će zauvijek.
Do povratka dangube Myttena moje će se dvije izvrsne tajnice, gospođica Hernshaw i
gospođica Seelhaft, savršeno snaći i same. Iznimno sam cijenio te djevojke zato što su bile kadre
napisati besprijekorna, štoviše duhovita poslovna pisma na francuskome i njemačkome jeziku, a do
sada su i posao već doista dobro poznavale, premda se, začudo, u vino uopće nisu razumjele i
hvalile bi sve što im se ponudi. Radile su kod mene već nekoliko godina i uvijek sam strahovao od
pomisli da će jednoj od njih pasti na pamet udaja, sve dok jednog dana nisam shvatio, zahvaljujući
mnoštvu gotovo ne-
zamjetljivih, s vremenom nakupljenih dojmova, da se radi o skladnom lezbijskom paru.
Danas sam sa svakom od njih ponaosob prošao kroz mučnu priču o svom razvodu: dale su mi
naslutiti kako to već znaju. S kakvom li samo radosnom brzinom novosti putuju. Stajale su sada na
vratima, čekajući bez vidljiva nestrpljenja da me isprate. Svaka mi je na svoj način izrazom lica i
držanjem pokazivala svoje suosjećanje: visoka gđica Hernshaw, kojoj je dugo i uzaludno, ništa ne
opažajući, udvarao Mytten, sagnula se vlažnih očiju, spremna da mi pruži ruku; niska, tamnokosa
gđica Seelhaft mrštila se zabrinuto, brisala naočale i pogledavala prema meni sa živom sućuti.
Naposljetku sam ih prepustio poplavi božićnih narudžbi i užitku u međusobnom druženju i
odvezao se kolima u Pelham Crescent.
Antonia je na sebi imala smeđi pulover od kašmira i nisku bisera; ništa od toga nisam prije na
njoj vidio. Nikada do sada nije kupila ni rupčić a da se ne posavjetuje sa mnom. Uočio sam također,
gotovo s olakšanjem, da je u stanju uzrujane uznemirenosti i da nipošto nije raspoložena mučiti me
izljevima svoje nježnosti. Ugledavši me, skočila je i rekla:
- Dakle, mislim da je zbilja mogla malo pričekati prije nego što posve ogoli kuću!
- Tko?
- Honor Klein.
Prisjetih se tada postojanja te dame. - Pa, valjda odnosi svoje stvari.
- Zatvori vrata, dragi - zamoli Antonia. - Osjećam se tako progonjenom. Jasno da ona ima pravo
na svoje stvari, ali ipak, kad se jutros ovdje pojavila kao da nas je pogodio tornado. Jesi li vidio onu
starudiju naslaganu u hodniku?
- Pojavila se jutros? Zar nije odsjela kod vas?
- Nije. To je pak druga priča, i to nakon što sam potrošila beskrajno mnogo vremena da joj
pripremim sobu. Sinoć je odlučila da se želi smjestiti u hotelu negdje u Bloomsburyju kako bi bila
bliže Britanskom muzeju ili nečem sličnom, pa ju je jadni Anderson morao odvesti taksijem, a uopće
mu nije bilo dobro, i trebala mu je potom cijela vječnost da se po ovoj magli vrati.
- Kako je Palmer?
- Još ima vrućicu. Jutros je imao 37,7. Zbilja mislim da je krajnje neobzirna. Ali volim je, bez
obzira na sve.
Nasmijali se zbog odlučnosti kojom je Antonia to izjavila.
- To ti je dužnost. Ona je Palmerova sestra. Iako, priznajem, osobno u tom smislu ne osjećam
nikakvu obvezu!
- Što se namještaja tiče, dragi - nastavi Antonia - bismo li to mogli obaviti sutra poslijepodne?
Anderson i ja upravo odlazimo u Marlow. Namjeravamo prenoćiti u Savršenom ribiču. Samo jednu
noć. To je tako ugodan mali hotel. Jadni je Anderson toliko premoren, mislim da bi mu mala
promjena dobro činila, a nijedno od nas ne želi gledati kako Honor pustoši po kući. Silno mi je žao
što te ne mogu pozvati na ručak, ali jest ćemo ranije, nešto na brzinu, i odmah potom otputovati.
Savršenog ribiča Antoniji sam otkrio ja. Bijaše to jedno od naših skrovišta u prvim danima
braka, - Ionako ne bih mogao ostati na ručku - rekoh - i sam odlazim iz grada. No vraćam se sutra
rano prijepodne.
 Ovu sam laž izgovorio posve nagonski, bila je to reakcija na Antonijinu ponešto pokroviteljsku
brižnost; sada sam sa zadovoljstvom gledao kako se suspreže da me ne upita kamo idem. Napokon
se ipak odrekla nekih svojih prava. Spona između nas još nije pukla, ali neprimjetno i mimo naše
volje jaz se sve više širio. Uzdahnula je duboko, a ja se oprostih prije nego što je uspjela naći riječi
kojima bi me ponovo nježno privukla k sebi.
Zatvorio sam vrata dnevne sobe i gotovo pao preko Honor Klein, koja je kroz predvorje što
nosila što vukla veliku kutiju punu knjiga.
- Mogu li vam pomoći? - ponudih se, pa zajednički odvukosmo kutiju u veliku prednju sobu
koju je Palmer uporno zvao „knjižnicom", premda se tu nalazila samo jedna mala polica za knjige.
Soba je sada bila u neredu, pretrpana drvenim sanducima od čaja punim knjiga, dokumenata i
fotografija. Prislonjeno uza zid stajalo je nekoliko slika medu kojima i serija japanskih duboreza iz
ordinacije. Uočio sam i napola skrivenu hrpom papira uokvirenu fotografiju, očito Palmerovu, iz
vremena kad mu je bilo šesnaest godina. Kroz vrata blagovaonice vidio sam stol postavljen za ručak
i otvorenu bocu Lynch-Gibbonova crvenog vina. Bilo je postavljeno samo za dvoje.
- Hvala - reče Honor Klein. - Biste li mi još pomogli naslagan kutije jednu na drugu? Trebat će
mi prostora.
Kad smo s tim završili htjedoh se oprostiti, ali se nisam mogao dosjetiti nijedne prikladne fraze;
nespretno sam se naklonio i spremao se nestati, kad se ona javi:
- Jučer ste me pitali što mislim o podvigu svog brata. Mogu li vas pitati što vi o tome mislite?
Bio sam prilično zatečen, te počeh tražiti riječi. Iznenada postadoh svjestan toga da pred Honor
Klein moram dobro paziti što govorim.
- Držite li da postupaju ispravno? - zanimalo ju je.
- Mislite s moralnog stajališta?
- Ne, ne s moralnog - odvrati ona gotovo prezirno. - Mislim u smislu njihova života. - Uspjela je
toj riječi dati metafizički prizvuk.
- Da, mislim da postupaju ispravno - odgovorih. Bilo je nečeg gadljivo neukusnog u tome što
sam o Antonijinim problemima raspravljao s ovom ženom. Ali odjednom sam otkrio da to želim.
- Hoće li vas smetati ako zatvorim vrata? - upita ona. Stajala je okrenuvši leda vratima, i gledala
me s izrazom usredotočene proračunatosti. Na sebi je imala tamnozelen kaput i suknju koja je nekoć
možda imala ambiciju da bude elegantna, i izgledala nešto manje zdepasto nego na kolodvoru.
Njezine nezgrapne cipele s vezicama bile su u međuvremenu nalaštene. Kratka joj je ravna i masna
blistavo crna kosa padala poput podšišane perike oko blijedog, ponešto voštanog židovskog lica.
Uske oči nalikovale su na dva crna proreza.
- Pitam se jeste U svjesni koliko ih vaše mekuštvo tjera u očaj?
Opet me je zatekla nespremnog. - Imate posve krivo - rekoh, i dometnuh: - Ja sam tu u svakom
slučaju nemoćan. Ako sam se odlučio ponašati civilizirano, to je moja osobna stvar. - Uzvratio sam
joj pogled. No, bez obzira na sve, u ovom je otvorenom razgovoru bilo nečeg osvježavajućeg, čak
uzbud ljivog, pa i oslobadajućeg, nakon nježnog i uljudnog Antonijina i Palmerova nastojanja da
sve fino „umotaju".
- Civilizirano! - uskliknula je, ponovo s prijezirom. - Kao što vi zacijelo veoma dobro znate,
svoju biste ženu još i sada mogli dobiti natrag, kad biste to samo željeli. Ne tvrdim da ste nju trebali
istući a moga brata opaliti nogom, ali nije bilo potrebno ni gurati ih jedno drugome u naručje. Oni
su, i jedno i drugo, osobe s velikom sposobnosti samozavaravanja. Sami su sebe opčinili vjerom u tu
vezu. No oboje muče zle slutnje. Željeli bi da ih se poštedi konačne odluke. Očekuju vašu pomoć.
Zar vi to ne shvaćate? Bijah zapanjen. Rekoh:
- Ne, iskreno govoreći, to ne mogu shvatiti. Najbolje ću im pomoći budem li obziran pa
namjeravam i dalje biti obziran. Napokon, ja ipak iz svoje pozicije najbolje znam istinu i o jednom i
o drugom - izgovorio sam to odlučno, premda su me njezine riječi bile silno uzrujale i zbunile; pitao
sam se ne bih li se trebao osjetiti uvrijeđenim. Učinih korak naprijed kako bih dao do znanja da
želim otići. No ona je i dalje stajala na svom mjestu i gledala me zabacivši glavu tako da je njome
dodirivala vratnice.
- Istini se u ovoj situaciji odavno izgubio svaki trag - nastavi ona. - U ovakvim se stvarima ne
može imati i istina i ono što vi nazivate civiliziranim ponašanjem. Vi ste nasilan čovjek, gospodine
Lynch-Gibbon. Vi se ne možete izvući na to prisno druženje sa zavodnikom vlastite žene.
- Ja nisam jedan od vaši primitivnih divljaka, doktorice Klein - uzvratili - i ne vjerujem u osvetu.
- Tu se sjetih da i nju samu nazivaju primitivnom. Uspravljena na vratima, ovako posve blizu,
izgledala mi je kao nešto crno i nedodirljivo.
- Bogove tame ne možete prevariti, gospodine Lynch-Gibbon - izusti blago. - Možda se to mene
ne tiče, ako ste vi odlučili biti bespomoćni i napustiti svoju ženu. Ali u životu se za sve mora platiti,
i za ljubav se mora platiti. Zašto moj brat, koji je bogat, uvijek traži visok honorar čak i od
siromašnih pacijenata? Zato jer kad ne bi bilo tog plaćanja, on ne bi mogao uspostaviti kontakt s
njihovom bolešću. Kad ne bi plaćali oni bi se osjećali bijedno. Bili bi zatočenici. Ja vjerujem da vi
volite moga brata. Ali nikakvu mu uslugu ne činite time što mu opraštate. On želi, on treba vašu
grubost, vašu osudu, čak i vaše nasilje. Obzirnošću vi samo poštedujete sebe i produžujete ovu
opčinjenost neistinom što su je oni ispleli oko sebe i oko vas. Prije ili kasnije morat ćete postati
Kentaur i kopitima se probiti van iz ovoga.
Slušao sam je veoma pažljivo. Htio sam točno shvatiti što želi reći. - Maloprije ste rekli da se oni
oboje žele iz toga izvući - rekoh - ali ovo što sada govorite moglo bi značiti da bih ja, pribjegavajući
nasilju, samo ojačao njihovu vezu.
Honor Klein umorno odmahnu rukom. Napetosti je nestalo i ona se klonulo odmaknula od
vrata. - Moglo bi značiti, moglo bi značiti! - poviče. - Tamo gdje logika popusti, sve može značiti
sve. Dokle god se svi budete ponašali kao mekušci ništa neće biti jasno. Meni se čini da vi zapravo i
ne želite da vam se žena vrati. A čudi me i to što mi još, premda se to mene zapravo ne tiče, niste
rekli što vi o svemu tomu mislite. Ako želite dopustiti da vam ukradu moć rasuđivanja i
organiziraju vam život kao da ste nedoraslo dijete, to je, mislim, vaša stvar. Ja jedino tvrdim da od
toga što se ljudima oprašta dolaze samo laži i nevolje.
Promatrao sam njezin oštar i sjetan profil. Rekoh: - Ne vjerujem da vi ljudima ikada opraštate.
Varam li se, doktorice Klein?
Okrenula se i iznenada nasmiješila, otkrivajući čvrste bijele zube, a oči joj se suziše u dva sjajna
crna proreza. - Kod mene ljudi plaćaju prema zaslugama. Bili ste veoma strpljivi. Doviđenja,
gospodine Lynch-Gibbon. - Otvorila mi je vrata.
 Poglavlje 10.
- Sad si u škripcu, zar ne, ti stari smutljivče - reče Georgie. Mogao sam zaplakati od olakšanja.
Toliko sam je ljubio u tom trenutku te umalo nisam pao na koljena i zaprosio je. Poljubih joj ponizno
ruke. - Da, u škripcu sam - priznah - ali ti ćeš biti blaga prema meni, zar ne? Oprostit ćeš mi?
- Volim te, Martine - reče Georgie. - Čini se da ta jednostavna činjenica ne ide u tu tvoju staru
glavu.
- I neće ti smetati ako ovo i dalje zadržimo u tajnosti? Naprosto ne mogu drukčije, draga.
- Ne shvaćam zbog čega - Georgie će. - Ali ako ti tako želiš... Što se mene tiče, ja bih našu liaison
najradije objavila u Timesu"
- Antoniju bi strašno povrijedilo kad bi doznala - rekoh. -A najmanje što mogu učiniti jest da joj
stvari što više olakšam. Uspjeh smo sve tako sjajno izvesti. Bez ogorčenosti, hoću reći. Ne želim
zasada izazivati nikakve dodatne napetosti.
- Taj izraz „bez ogorčenosti" zvuči prilično opsceno — reče Georgie. - I sve mi se čini da ti igraš
ulogu vrlog i rastuženog supruga kako bi Palmera i Antoniju zadržao u svojoj vlasti. No možda
podcjenjujem tvoju dobrotu!
- U svojoj vlasti! - uzviknuh. - Ja sam, kako se čini, u njihovoj vlasti. Ne, sve je to mnogo
jednostavnije. Naprosto želim da se ta stvar definitivno okonča bez ikakvih daljnjih komplikacija.
Kad bi Antonia doznala htjela bi o tome nadugo i naširoko razgovarati. Htjela bi razumjeti. A to
nikako ne bih mogao podnijeti. Kako to ne shvaćaš, mala glupačo?
- Govoriš o „toj stvari" kao da je umjetničko djelo - reče Georgie. - Znaš, ponekad mislim da si
pravi čudak, Marline. To s intimnim razgovorima, međutim, shvaćam. Obećavaš da o meni nikada
nećeš voditi intimne razgovore s Antonijom?
- Obećavam, draga, obećavam!
- Uostalom, ne brini - nastavi Georgie. - Ne trebaš poduzimati ništa posebno, barem ne ovdje.
Ta to sam samo ja.
- Bogu hvala što si to samo ti - rekoh - i hvala mu što te imam, Georgie. Ti si me spasila da ne
poludim. Znao sam da ti to možeš.
- No sada prestani već jednom izgledati tako visok - reče Georgie, pogladivši vrh nosa. Ta
kretnja i te riječi bijahu tako divno prisni. Blagoslovio sam je u sebi i spustio se na pod do njezinih
nogu.
Georgie bijaše zavaljena u otrcanom zelenom naslonjaču u svom stanu. Hladna, indiskretna
poslijepodnevna svjetlost otkrivala je cijelu sobu: kvrgavu, nepospremljenu postelju, pepeljaru
punu opušaka, stol zatrpan otvorenim pismima i prljavim čašama, nepojedenim kolačićima i
knjigama o ekonomiji. Ona je na sebi imala veoma uske hlače boje zobene kaše i bijelu košulju, a
kosa joj je bila smotana u neurednu punđu. Lice joj bijaše blijedo i kroz tu mliječnu prozirnost puti
rumenilo na obrazima sjalo je zagasitim, toplim sjajem. Nekoliko zlaćanih pjegica što ih je otkrila
hladna svjetlost bijaše razbacano po hrptu prćasta nosa koji je ona, i dalje odsutno, gladila rukom.
Njezine velike plavosive oči u kojima su se zrcalili inteligencija i poštenje čvrsto su mi uzvraćale
pogled. Nije bila našminkana. Pa ipak, iako sam joj se divio, dok sam pogledom ponirao u te oči u
kojima nije bilo ničega osim dobronamjernosti pokušavajući iz točkaste šarenice odgonetnuti neku
svoju daleku budućnost, bijah svjestan toga da je ne želim.
Bio sam joj neizmjerno zahvalan. Sada mi se činila apsurdnom i sama pomisao da bi ona,
ovakva kakva jest, mogla reagirati drukčije, manje ljudski, manje razborito ili manje susretljivo.
Zacijelo sam se nalazio u nekom stanju iracionalnog strahovanja, kad sam s tolikom strepnjom
iščekivao Georgieinu reakciju. Strahovao sam da će me progoniti svojom ljubavlju, da će zahtijevati
da sada ispunim svoja poluzadana obećanja. Ona, međutim, bijaše sušta nježnost, posve
zaokupljena iskrenim nastojanjem da me ovdje i sada spasi od očajanja i tjeskobe; dok sam joj u sebi
od srca zahvaljivao, s malim osjećajem krivnje pomislih kako zapravo i nema ničega što bi mi
Georgie mogla učiniti. Njezina je moć ograničena. Barem sam s te strane slobodan.
Zbog onog nečeg kukavičkog, čak izdajničkog u načinu mog razmišljanja, i zbog čudnog
osjećaja krivnje što je u ovom času ne želim, prohtjelo mi se nakon svega učiniti za nju nešto
iznimno, nešto što će je razveseliti. Iznenada predložili: - Georgie, želim te odvesti u Hereford
Square.
Georgie se uspravi u naslonjaču i položi mi ruke na ramena. Ozbiljno se i pozorno zagledala u
mene. - To uopće nije pametno.
- Ako misliš na Antoniju, ona je s Palmerom otišla na selo. Nema nikakve bojazni da će se
pojaviti.
- Nije problem samo u tome - odvrati Georgie. - Pitam se želiš li me doista tako brzo vidjeti
ondje? - Pogledasmo se, pokušavajući jedno drugome pročitati misli.
Georgie na to doda: - Nemoj me pogrešno shvatiti, Martine. - Htjela je reći da njezine riječi ne
znače kako se ona ikada usudila ponadati da će živjeti u Hereford Squareu.
- Nisam te pogrešno shvatio - umirih je. - Misliš da bi mi moglo zasmetati da te vidim ondje.
Naprotiv. Za mene će to biti dobro i oslobađajuće i nekako posve prirodno. Razbistrit će barem
malo ovu zamršenu situaciju.
-Jesi li siguran da mi to nećeš zamjeriti? - pitala je Georgie. - Vidim da si se zbog svega ovoga
ponovo zaljubio u Antoniju.
- Pametna si ti cura - rekoh. - Ali neću ti ništa zamjeriti. Htio bih ti nešto dati, Georgie. Želim ti
to dati.
- Želiš učiniti nešto nažao Antoniji.
- Ne, ne, ne! - povikah. - Nisam u odnosu na Antoniju toliko emotivan. Jednostavno želim
razbiti jednu opsesiju. Želim da se uvjeriš kako Hereford Square doista postoji. - Georgie me nikada
nije ispitivala o mome domu i ja sam bio svjestan koliko se trudila da ne razmišlja o životu što sam
ga vodio daleko od nje.
- Da - prihvati Georgie blago. Sada je pogladila moj nos. - I ja se želim uvjeriti u njegovo
postojanje. Ali ne još sada, Martine. Bojim se. Ti ćeš me ondje doživjeti kao uljeza. A što se tiče
raščišćavanja zamršene situacije, do toga neće doći sve dok ne prestanemo lagati.
Nisam se želio upuštati u raspravu. Rekoh stoga: - To će simbolizirati raščišćavanje zamršene
situacije. Želim te vidjeti ondje, Georgie. Meni bi mnogo značilo da te vidim ondje.
- Čudno je to - nastavi Georgie. - Obično nisam praznovjerna, ali osjećam da će se, odemo li u
Hereford Square, dogoditi nešto strašno.
- Sve me više učvršćuješ u odluci da te onamo odvedem, ti moje primitivno dijete - rekoh. -
Kažem ti da će to meni pomoći. Treba mi zraka, Georgie. Moram ponovo zadobiti osjećaj slobode.
Pogled na tebe ondje za mene će značiti otvaranje novoga svijeta. - Još dok sam ovo izgovarao
shvatih kako je ono što sam smatrao pomalo bizarnim poklonom za Georgie, zapravo, kao što je ona
odmah shvatila, veoma značajan korak; ne nešto što ću ja dati njoj, već nešto što će ona učiniti za
mene: pun radosna iščekivanja i straha, naslućivao sam da bi se ovo što sam upravo rekao doista
moglo obistiniti.
Od večeri Antonijina očitovanja do danas, dnevna se soba činila čudnovato netaknutom, kao da
su u tom trenutku na nju bačene čini. Božićni ukrasi i čestitke još su bili ovdje, pokriveni slojem
prašine što je, otkako sam protiv Antonijine volje otpustio dvorkinju, sipila odozgo poput sivog
praška za spavanje, i polako prekrila sav negdašnji sjaj. Zamijetio sam da je srebro potamnjelo. Vani,
iza ostakljenih vrata što vode u vrt, u žućkastom, oblačnom poslijepodnevu velika magnolia
grandiflora, koja zauzima veći dio malog vrta, bijaše posve klonula, a na lišću su joj se vidjeli tragovi
noćašnjega mraza. U sobi se osjećala vlaga i bilo je hladno pa smo ostali u kaputima. Moj primjerak
Napiera još je ležao na trosjedu.
 Georgie je polagano ušla u sobu, na licu joj se vidio odraz dubokog uzbuđenja. Gledala me je
poluotvorenih usta, mršteći se kao da želi provjeriti nije li mi moć ove sobe izmijenila lice. Zatim se
veoma oprezno ogledala oko sebe, klimajući pritom glavom kao da broji predmete. Bijah zaokupljen
time da je promatram, dok sam cijelim svojim bićem doživljavao njezinu nazočnost ovdje.
Spominjao sam „raščišćavanje zamršene situacije". Kako li se samo naglo raščistila i koji li se sve
vidici nisu otvorili pred mojim zanesenim očima. Moj poriv da Georgie dovedem ovamo, i to
odmah, ipak je u osnovi bio zdrav: a jedino što sam uspio razabrati u ovoj mješavini osjećaja što su
mnome ovladali bijaše upravo mogućnost da Georgie zavolim još više, da je zavolim bolje.
Osjećao sam to: ali taj osjećaj bijaše okružen snažnom i mnogo neposrednijom boli koja me
obuzela pri ponovnom susretu s ovom meni toliko dragom sobom u okolnostima koje su unekoliko
sličile izdaji. Izgubiti nekoga ne znači izgubiti samo osobu nego i sve one načine i oblike kroz koje se
ta osoba izražavala; zato čovjek izgubivši voljenu osobu može odjednom otkriti da je izgubio i
mnoštvo stvari, slika, stihova, pjesama i mjesta: Dantea, Avignon, Shakespeareove stihove, more uz
obalu Cornwalla. Ova je soba bila Antonia. Odisala je njezinom raskošnom osobnošću. Miris ruža,
gotovo neosjetan, još je bio ovdje uzalud čekajući da ga vatra od cjepanica zagrije do opojna
miomirisa. Sve ove stvari bijahu njezine: svileni pokrivači, meki jastuci, posebice polica nad
kaminom, njezin mali oltar: kakadui od meissenskog porculana, srebrni kalež iz Italije, čaša od
waterfordskog stakla, burmutica s ugraviranim motom: „Prijateljstvo bez koristoljublja, ljubav bez
nevjerstva", koju sam joj poklonio u vrijeme naših zaruka. Osjećao sam neku novu i žestoku bol prvi
put gledajući sve ovo kao nešto smrtno, zapravo kao nešto već mrtvo, raspadnuto i besmisleno, što
samo čeka da bude odneseno. Sutra ćemo Antonia i ja dijeliti ove predmete kao neki prljav plijen, i
oni će biti spremljeni u ormare poput tajne krivnje ili pak oskvrnuti etiketama na dražbi. Dodirnuh
prstom čašu od waterfordskog stakla i u njezinu zveketu začuh odjek glasa kako govori: „Vi
zapravo i ne želite da vam se žena vrati". U sebi sam tom glasu odgovorio: „Ovakva veza dublja je i
jača od željenja ili neželjenja. Gdje god se nalazio i kad god budem ono što jesam, ondje će uvijek
biti Antonia".
Sjeo sam na trosjed. Georgie je prestala gledati kroz prozor i prišla mi. Neuredna punda bilo joj
je skrivena podignutim ovratnikom kaputa, držala je ruke u džepovima i promatrala me s izrazom
gotovo neprijateljske nježnosti. Napokon upita: - Smeta li ti što me vidiš ovdje?
- Ne. Ne mogu ti reći koliko mi dobro čini što si ovdje. Ali istodobno i boli.
- Znam - odvrati ona, a glas joj bijaše dubok, otežao od razumijevanja. - Nemoj se ljutiti na mene
zbog boli.
- Ne pada mi na um. Radije bih ti poljubio noge. Ti si toliko toga od mene pretrpjela. -
Izgovarajući te riječi osjećao sam, nekako nejasno ali s izvjesnošću, da sam na putu da Georgie
učinim svojom ženom. Jednom sam joj bio rekao kako je tajnost bitna za našu ljubav. No gledajući je
u ovoj sobi, spajajući na taj način dvije polovice svog života, učinilo mi se da sam ja bio u krivu a
ona u pravu. S lažima doista treba prekinuti; a umjesto da uništi tkivo moje ljubavi prema Georgie,
to će joj naprotiv dati slobodu da postane nešto jače i čistije od svega što sam dosada upoznao.
Zahvalnost prema njoj, zahvalnost za njezinu odanost, njezin zdrav razum i čistu dobrotu prema
meni, ispunila mi je srce.
- Ah, ti me mrziš! - uskliknu Georgie. Netremice se zagledala u mene kao da mi pogledom želi
iščupati misli iz glave.
- Kad bi samo znala koliko si u krivu! - odgovorih. Uzvratio sam joj čvrstim pogledom bez
osmjeha, osjećajući zadovoljstvo pri pomisli kako ću je iznenaditi, nagraditi još većom ljubavlju.
Sam Bog zna da je to zaslužila.
Ustao sam i počeo skupljati božićne čestitke s glasovira. Po njima je ležao debeo sloj prašine.
Posao raščišćavanja upravo je započeo.
- Tako je neobično i uzbudljivo biti ovdje! - kliknu Georgie. Opet je počela švrljati po sobi. - Ni
sama ne znam na što mi ovo sliči. To je kao da te posjedujem retrospektivno. Ne, nije baš posve
tako. Ne možeš ni zamisliti koliko sam bila sigurna da nikada neću vidjeti ovo mjesto. Napokon ću
početi vjerovati, i to će biti bolje, mnogo bolje, da si doista postojao sve ono vrijeme kad nisi bio sa
mnom. U to mi je svojedobno bilo odveć bolno vjerovati. Ali znala sam da ne vjerovati znači ne
voljeti dovoljno. Sada uz tvoju pomoć mogu to ispraviti. Ubuduće ću te, Martine, voljeti više,
mnogo više.
Zaustavila se preda mnom. Duboko me se dojmio način na koji su njezine riječi odražavale moje
misli. Tražio sam, ali nisam mogao naći, dovoljno snažne riječi kojima bih je pripremio na uvodni
čin razmjene prisega.
Bacio sam hrpu božićnih čestitki na pod i poveo Georgie do kamina. - Želim da sve dodirneš -
rekoh. - Želim da dotakneš svaku od ovih stvari.
Oklijevala je: - Bilo bi to oskvrnuće. Za to bi me stigla kazna!
- Bilo bi to dobro oskvrnuće. Ti me približavaš zbilji. Uvijek si u tome uspijevala.
Uzeh joj ruku i položih je na kakadua od meissenskog porculana. Gledali smo se u oči. Georgie
povuče ruku. Zatim, nakon kraćeg oklijevanja, žurno dotakne i sve ostale predmete na polici nad
kaminom. Ponovo sam je uzeo za ruku. Bila je obilježena prašinom. Poljubio sam joj dlan i opet je
pogledao u oči. Vidio sam da je na rubu suza. Zagrlio sam je.
U tom času začuh zvuk od kojega mi srce poče bjesomučno tući od straha, još prije no što ga je
moj um prepoznao. Bio je to dobro poznat zvuk ključa u bravi ulaznih vrata. Georgie ga je također
čula: oči joj se raširiše a pogled postane tvrd. Stajali smo tako jedan trenutak kao paralizirani. Tada
se ja hitro oslobodih iz zagrljaja.
To je mogla biti jedino Antonia. Predomislila se, nije otišla na selo, nego se odlučila vratiti i
pogledati namještaj prije našega sutrašnjeg sastanka. Još trenutak i ući će ravno u dnevnu sobu i
zateći me s Georgie. Nisam to mogao podnijeti.
Munjevito sam reagirao. Uzeh Georgie za ruku i počeh je vući prema ostakljenim vratima što
vode u vrt. Otvorio sam vrata i izgurao je u dio vrta koji se iz kuće ne vidi. Šapnuo sam: - Prodi kroz
vrata na ogradi i naći ćeš se na trgu. Otiđi ravno kući, dolazim odmah za tobom.
- Neću! - usprotivi se Georgie, blago ali ne šaptom. -Neću!
Uhvatila me panika. Morao sam je ukloniti odavde. Osjećao sam užas i mučninu pri pomisli na
susret Antonije i Georgie ovdje u Hereford Squareu: bijaše u tome nečeg zastrašnog, gotovo
opscenog. Unio sam u glas sav svoj autoritet: - Odmah da si nestala, prokleta bila!
- Ne želim otići - odvrati Georgie istim tonom. U očima sam joj vidio izazov. Glave nam bijahu
posve blizu. - Pusti me da upoznam Antoniju. Ne dopuštam da me se prisiljava na bijeg!
- Učini što ti kažem! - Uhvatio sam je za ruku i stisnuo je tako snažno da se trgnula od bola.
Istrgla je ruku i okrenula se. - Nemam kod sebe novaca.
Žurno sam joj dao jednu funtu iz svog novčanika, grubom kretnjom pokazao sam prema izlazu
i vratio se u dnevnu sobu. Na moje olakšanje soba je i dalje bila prazna. Zatvorio sam brzo vrata.
Nisam ni pogledao prema vrtu.
Trenutak sam pričekao. U kući je vladala duboka tišina. Što li to Antonia radi? Pitao sam se
nisam li možda ipak pogriješio. Prošao sam kroz sobu i izišao u predsoblje. Na vratima je stajala
Honor Klein.
Nenadana pojava ove nepomične prilike imala je u sebi nečeg nadnaravnog, u tom je kratkom
trenutku nalikovala na snimku kakve sablasne pojave. Zurili smo jedno u drugo. Bijaše umotana u
onaj svoj kaput, a njezino lice zlobna patuljka bilo je još vlažno od studenog zraka. Nije se ni
nasmiješila ni progovorila, samo me je gledala uporno, zamišljeno. Ugledavši je, osjetih olakšanje
pomiješano s konsternacijom i nekim nerazumrrim strahom. Osjećao sam da je opasna. -Mogu li
vam kako pomoći? - upitah.
Zabacila je glavu i raskopčala kaput oko vrata. - Mislili ste reći, gospodine Lynch-Gibbon, koga
vraga tražite ovdje.
 - Upravo tako - potvrdih. Činilo se da mi nije suđeno da se prema Palmerovoj sestri ponašam
pristojno.
- Objašnjenje je sljedeće - započne ona. - Vaša mi je supruga rekla da vas danas neće biti. Meni
treba ključ od pisaćeg stola. Taj se ključ nalazi u lisnici moga brata. Tu je lisnicu on posudio vašoj
supruzi kad je plaćala neke račune. Ona ju je stavila u košaru, koju je jučer slučajno ostavila ovdje.
Budući da je meni taj ključ hitno potreban, i da ste i vi i ona trebali biti odsutni, ona mi je posudila
vaš ključ od ulaznih vrata. I tako sam ja sada ovdje. A ovdje je i košara.
Pokazala je pritom na košaru pod stolom. Na stolu u predvorju ugledah Georgieinu torbicu i
dvije knjige o ekonomiji. Podigao sam košaru i pružio joj.
- Hvala - reče ona. - Oprostite što sam smetala. - Pogled kao da joj je polako prelazio preko
Georgieine torbice.
- O, uopće niste smetali - rekoh žurno. Odjednom sam osjetio neodoljivu želju da je zadržim.
Htio sam doznati što misli, no nisam nalazio pravih riječi. Osjećao sam se nekako bezvoljno i
bedasto pred njom. I ona je, činilo se, u jednom trenutku poželjela ostati. No kako nijedno od nas
nije našlo načina da produži ovo stanje, ona se okrenula da pode a ja sam joj otvorio vrata. Kad je
prošla kraj mene ja joj se naklonih.
Vratio sam se u dnevnu sobu. Vrt je bio prazan. Gurnuo sam primjerak Nepiera u džep. Shvatio
sam da sam ostao bez daha. Naslonio sam se na okvir kamina i počeo milovati jednog od kakadua.
Na prstima su mi ostale grube čestice prašine.
 Poglavlje 11.
Sljedeći je problem bio što Georgie nije bila u svome stanu. Istoga trena kad sam došao k sebi,
odvezao sam se ravno onamo i pokucao na vrata, ali se činilo da unutra nema nikoga. Potražio sam
je zatim u školi, ali ni ondje je nije bilo, nije uopće dolazila. Odjurio sam natrag do njezina stana. I
dalje se nije nitko javljao. Ponovo sam se vratio u školu, gdje sam izgubio dosta vremena raspitujući
se o njoj. Bio sam zabrinut i uvrijeđen istodobno; nakon nekog vremena vratio sam se u Hereford
Square i proveo ostatak večeri sastavljajući popis namještaja i nazivajući s vremena na vrijeme
Georgie, ali bez rezultata. Nisam ozbiljno razmišljao o tome da bi mogla biti oteta ili pregažena.
Pretpostavljao sam da je uvrijeđena načinom na koji sam je otjerao. Mrzio sam tu pomisao, ali sam
bio uvjeren da ću je prilično lako opet udobrovoljiti. Ne bijaše to, međutim, naročito ugodna večer.
Popio sam groznu količinu viskija i otišao u postelju.
Sutradan ujutro probudio sam se kasno i začuo telefon. Kako čovjek dobro spava kad je
nesretan. Ali nije bila Georgie. Bila je Antonia. Rekla je da joj je drago što sam se vratio i zamolila da
prije ručka dođem u Pelham Crescent, umjesto da ona poslijepodne dolazi u Hereford Square.
Pristao sam. Budući da sam bio napravio iscrpan popis naše zajedničke imovine, može se o svemu
dogovarati i ovdje i ondje. Ponovo sam okrenuo Georgiein broj i opet se nitko nije javio. Odlučio
sam otići do Antonije, ostaviti joj popis namještaja, otići do Georgieina stana i poslije se vratiti
Antoniji. Još uvijek sam bio više ljutit i uvrijeđen negoli zabrinut zbog Georgieina ponašanja.
Nakon što sam se okupao i obrijao ponovo sam nazvao Georgie kući i u školu, ali bez uspjeha.
Kad sam se spremao izići opet je zazvonio telefon, no bio je to Alexander, koji je javljao da su on i
Rosemary u Londonu. Bio je došao održati predavanje na nekom skupu na Institutu za suvremenu
umjetnost pa je prošlu noć prespavao u Rosemarynu stanu. Htio je znati kada me može vidjeti.
Rekoh mu da ću ga nazvati.
Jutro je bilo sunčano, prvo nakon dugo vremena, mrazno i veoma hladno, ah tako vedro i čisto
te me je svjetlo na kojemu su blistali bijeli kristalići na lišću u vrtu Hereford Squarea podsjetilo na
Austriju, snijeg, skijanje i na jednu davnu sreću. Bolnog uzbuđenja što sam ga osjetio jučer gledajući
Georgie u svojoj kući bijaše netragom nestalo; bio sam mrzovoljan, srdit, slab i gotovo na rubu
živaca. Dok sam ulazio na Palmerova vrata osjetih neko neodređeno, kukavno olakšanje. Ovdje, ako
ništa drugo, barem žive ljudi koji će prema meni biti obzirni.
U dnevnoj sobi nije bilo nikoga. Pokucao sam na vrata Palmerove ordinacije, s obzirom na to da
je iznutra dopirao Antonijin glas. Otvorio sam ih i ušao. I Antonia i Palmer bijahu ondje. Antonia je
na sebi imala vatiranu, kariranu kućnu haljinu koju nisam poznavao. Kosa joj je padala na grudi na
način koji u nje nisam nikada vidio i koji me je silno zasmetao. Onako visoka podsjećala je na
antičku skulpturu. Stajala je uz podnožje sofe jednom rukom oslonjena na Palmerov radni stol.
Palmer je sjedio na sofi okrenut vratima. Na sebi je imao svoj pleteni ljubičastosivi haljetak, plavu
košulju i grimiznu kravatu. Izgledao je zalizano, čisto, okretno, mlado i malko frajerski. Na jarkom
sunčevu svjetlu vidio sam da me njihove oči promatraju sa zabrinutošću i stanovitim uzbuđenjem:
Antonijine velike, blage i tamne, Palmerove modre, jasne i hladne. Na zidu iza njih vidjeli su se
tragovi niza japanskih duboreza koji su tu prije visjeli.
Odmah sam shvatio da se dogodilo nešto neobično. Nijedno me od njih nije pozdravilo, samo
su zurili u mene, bez smiješka, a ipak s nekom suzdržanom brižnošću. Zatvorih vrata. U jednom
ludom trenutku pomislih da će mi reći kako su se predomislili i kako se neće ženiti. Uzeo sam stolac
s visokim naslonom što je stajao kraj vrata, stavio ga na sag nasred sobe i sjeo nasuprot njima. -
Onda, prijatelji dragi?
Antonia odmahne glavom i napola se okrene prema meni.
Počela me je hvatati panika.
Palmer upita: - Hoćemo li mu reći?
- Da, naravno - odvrati Antonia ne gledajući me. Palmer mi uputi jedan od svojih pribranih,
hladnih pogleda:
- Martine, doznali smo za Georgie Hands.
Toliko me je to zateklo te sam smjesta pokrio lice rukom. Brzo maknuh ruku nastojeći ovu
kretnju slabosti pretvoriti u kretnju iznenađenja. Osjećao sam mučninu. Rekoh: - Dobro, a kako ste
to doznali?
Palmer pogleda Antoniju, koja mi je u međuvremenu bila okrenula leda, i reče: - Radije ti to ne
bismo rekli u ovom trenutku. To ionako nije važno.
Zurio sam u Palmera. Njegov providan izraz lica nekako je uspijevao istodobno biti i nježan i
hladan poput stijene. Sjedio je veoma uspravno i netremice me gledao s drugog kraja sobe.
- Što ste otkrili? - upitah.
Palmer opet pogleda prema Antoniji. Ona dobaci preko ramena: - Sve, Martine. Dijete, sve. -
Glas joj bijaše prepun emocija.
Zaželio sam da mogu osjetiti bijes. Osjećao sam samo ubitačnu krivnju. Rekoh: - Ma nije oko
toga potrebno dizati toliku buku.
Antonia ispusti neki neartikulirani zvuk. Palmer, koji me je i dalje gledao svojim hladnim
pogledom, gotovo neprimjetno odmahnu glavom. U sobi je zavladala tišina.
- Najbolje je da ja odem - rekoh. - Donio sam popis namještaja da ga Antonia pogleda. - Bacio
sam popis na pod kraj svojih nogu i učinio kretnju kao da ću ustati.
- Čekaj, Martine - javi se Palmer glasom koji me je natjerao da zastanem. Nakon što je, kako se
činilo, načas pričekao da Antonia prva progovori, on nastavi: - Čini mi se da ne možemo samo tako
prijeći preko toga. Pa, uključi malo mozak, Martine, jasno je da ne možemo. Mi o tome moramo
porazgovarati. Mi moramo reagirati pošteno. Ne možemo se praviti kao da nas se ništa ne tiče!
Antonia ima pravo da to čuje iz tvojih usta.
- Dođavola i Antonijino pravo - povikah. - Antonia je svoja prava proigrala.
- Martine - javi se Antonia, koja se još nije okrenula da me pogleda - nemoj sada još biti i grub i
neljubazan.
- Žao mi je što sam to rekao - odvratih. -Još sam u šoku.
- Antonia je također u šoku - dometnu Palmer. - Moraš imati malo obzira. Mi ne želimo biti
neugodni niti te želimo kritizirati. Ali ovu stvar moramo smjesta raščistiti, kako to ne shvaćaš?
- Shvaćam - rekoh. - Kako bi bilo da ti odeš i ostaviš me da razgovaram s Antonijom nasamo.
- Mislim da bi ona više voljela da budem nazočan - reče Palmer. - Nije li tako, draga?
- Tako je - potvrdi Antonia. Držala je rupčić na ustima. Sada se okrenula i sjela na divan, brisala
je oči i dalje me ne gledajući. Palmer je obgrli oko ramena.
- Slušajte - započeh. - O čemu se tu ima razgovarati? Vi očito raspolažete činjenicama, a ja ih ne
poričem. Moramo li, unatoč tomu, upriličiti prijeki sud?
- Pogrešno si nas razumio, Martine - reče Palmer. - Nije riječ ni o kakvom prijekom sudu. Tko
smo mi da tebi sudimo? Naprotiv, mi bismo ti željeli pomoći. Ali moraš shvatiti dvije stvari: prvo,
da te oboje neobično volimo i drugo, da si nas prevario u jednoj veoma važnoj stvari.
- Ne mogu ti reći koliko me to boli, Martine - javi se Antonia plačnim glasom, gledajući u pod i
gužvajući u ruci vlažan rupčić.
- Žao mi je, draga - rekoh.
- Je li ti doista žao? - upita Palmer. - Mislili smo da te poznajemo, Martine. No upravo smo
doživjeli iznenađenje. Ne kažem da smo razočarani, prije bih rekao rastuženi. U stanovitom smislu
moramo sve početi ispočetka. Izmičeš nam iz ruku. Moramo vidjeti gdje si, moramo vidjeti što si.
Mi te ne pokušavamo optužiti, nastojimo ti pomoći.
- Ja vašu pomoć ne želim - odvratih - a što se krivnje tiče, mogu to i sam riješiti. Razgovarat ću s
Antonijom, ali ne s oboje.
 - Bojim se da ćeš morati razgovarati s oboje, Martine - odlučno će Palmer. - Oboje smo
povrijeđeni i jednako nas se to tiče. Nas radi i sebe radi moraš razgovarati s oboje i to otvoreno.
- Kako si samo mogao toliko lagati, Martine? - uskliknu Antonia. Napokon me je uspjela
pogledati. Isplakala se i sada je bila mnogo pribranija. - Toliko me je to iznenadilo. Znam da i sama
ponekad slažem, ali bila sam uvjerena da si ti krajnje istinoljubiv. Vjerovala sam da me neizmjerno
ljubiš. -Kod zadnjih je riječi zajecala i ponovo sakrila lice u rupčić.
- Istina je da sam te silno ljubio - rekoh. - Još uvijek te ljubim. - Nisam ovo više mogao podnositi.
- Jednostavno sam ljubio i Georgie.
- I ljubiš je? - upita Palmer. - I ljubim je - ponovih.
Iskreno govoreći - javi se opet Antonia - ne mogu zamisliti da si ti to bio kadar učiniti. - Zdravo
ogorčenje spašavalo ju je od suza.
- Zaboga, pa čovjek može ljubiti dvije osobe - rekoh. - Ti bi to barem trebala znati.
- U redu - prihvatila je. - U redu. To što si me bio kadar prevariti, dobro, neću reći da to baš
razumijem, ali to mogu zamisliti. Ali kad smo ti Palmer i ja rekli za nas, da ni u tom trenutku nisi
bio prema nama iskren... Nepojmljivo mi je kako si mogao mirno sjediti i pustiti nas da preuzmemo
svu krivnju.
- Ne, to nipošto nije nalik na tebe, Martine - potvrdi Palmer - a ipak ti očito na neki način
pripada. Čak i psihoanalitičari ponekad bivaju iznenađeni. Mi smo se prema tebi ponijeli veoma
iskreno i pošteno. Uopće nam nije palo na um da te varamo. Kako veli Antonia, mogao si barem
tada biti iskren. To stvarno čovjeka ponižava. Moramo naprosto ponovo pokušati da te shvatimo.
Na kraju ćemo u tome ipak uspjeti, to je sigurno.
- Nisam to kadar objasniti - rekoh - premda neko objašnjenje postoji. Nije važno. - Osjećao sam
kako tonem u smućenost i krivnju. Nipošto nisam mogao objasniti što me nagnalo da prešutim
svoju tajnu vezu s Georgie. To je bilo nemoguće shvatiti; a u ovom mi je trenutku upravo i
odgovaralo da budem neshvaćen.
- Ali važno je, Martine. Veoma je važno. Uostalom, nama se nikamo ne žuri. Možemo o tome,
ako treba, razgovarati i cijeli dan.
- Ja ne mogu - odvratih. - Što želite znati? Georgie ima dvadeset i šest godina. Predaje na
Ekonomskoj školi. Ljubavnica mi je već dvije godine. Trebali smo dobiti dijete, ali smo ga se riješili.
To je sve.
- Ah, Martine - reče Antonia, koja se sada bila već posve pribrala - nemoj glumiti cinika i praviti
se da ti nije stalo. Uopće ne zvučiš uvjerljivo. Mi znamo da tu djevojku voliš i želimo ti pomoći.
Znamo da ti nisi takav da bi imao ljubavnicu u koju nisi zaljubljen. Priznajem da je to saznanje za
mene bilo težak udarac. Ali kadra sam preko toga prijeći i znam biti velikodušna. Naravno da sam
ljubomorna. Nemoguće je ne biti. Sve sam to već raščistila s Andersonom. Ali mislim da stvarno i
iskreno želim samo ono što je za tebe najbolje. Sada jedino moraš biti otvoreniji i iskreniji s nama.
Molim te.
- Antonia je bila veoma poštena i prema sebi i prema meni - reče Palmer. - Znaš koliko te ona
voli. Ne može a da ne bude šokirana, ne samo tvojom nevjerom već i samim postojanjem te
djevojke. I potpuno je prirodno i logično da takvo otkriće u njoj probudi ljubav u aktivnoj i
ljubomornoj formi. To je za sve nas veoma mučno. No ona se u ovoj situaciji ponijela razumno,
dolično, i ne trebaš se bojati nikakva predbacivanja ni s moje ni s njezine strane. Mi ti zapravo
želimo, ako se to može tako red, dati svoj blagoslov. Vidiš, dakle, koliko si bio u krivu i koliko si
nepravedan prema nama.
- Mi ćemo ti pomoći da sve ovo prebrodiš, Martine - reče Antonia, koja je za sve vrijeme ove
govorancije potvrdno kimala glavom. - Tko zna neće li možda ova neobična zbrka nakraju za sve
nas dobro završiti. Bit ćemo uz tebe i Georgie. To sam zapravo htjela reći. Žao mi je što sam
djelovala tako uzrujano i uvrijeđeno. Saznanje da si me varao uistinu me je bacilo u očaj. No ipak
sam uvjerena da si me cijelo to vrijeme volio. Nemoj se stoga osjećati krivim i ne budi zabrinut,
dragi Martine.
- Neću se osjećati krivim i neću biti zabrinut. Podivljat ću - zaurlah. - Ne želim da mi vi u bilo
čemu pomažete. Hoću da me oboje konačno ostavite na miru.
- Ti ni sam ne znaš što zapravo hoćeš - javi se Palmer.
- Ne mogu se tako lako izbjeći ljubavne muke. Činjenica je da je ovo otkriće bacilo ružnu sjenu
na sve nas i zato se svi moramo potruditi da tu sjenu uklonimo.
- Hoćeš reći da morate prvo riješiti mene kako biste ti i Antonia mogli krenuti dalje?
- Tebe treba, kako ti to kažeš, riješiti i zbog tebe samoga - odvrati Palmer. - Velika gomila laži
mora biti kompenzirana velikom količinom istine. Uvjeren sam da bi se i Georgie u tome s nama
složila. Bit ćemo tada mnogo sretniji, sve četvero.
- Nedavno si još govorio o nas troje - dobacih. - Sada nas je četvero. Zašto isključuješ svoju
sestru? Idemo osnovati kvintet.
- Daj, Martine - reče Palmer - budi ozbiljan. Moraš preuzeti odgovornost za svoje postupke. Kao
što rekoh, mi moramo shvatiti tko si ti. A to će nam biti mnogo lakše kad upoznamo Georgie.
- Samo preko mene mrtvog.
- Morat ćeš se nakraju urazumiti - nastavi Palmer. - Napokon, ti ovdje baš nisi u najpovoljnijem
položaju. Bilo bi ti, dakle, bolje da se odmah počeneš ponašati razumno. Antonia je tek saznala za tu
mladu ženu. Posve je prirodno da je želi upoznati. I možete joj oboje biti zahvalni što će to učiniti u
najboljoj namjeri.
- Čujem da je zgodna i pametna - javi se Antonia - i mlada, što je za tebe, Martine, zbilja sjajno.
Zar ne shvaćaš da ja stvarno mislim to što govorim? Zar ne možeš biti dovoljno velikodušan da
prihvatiš ovaj dar moje naklonosti, moj blagoslov?
- Kažem ti da ću podivljati - ponovih. - Govorite kao da pripremate moje vjenčanje. Za boga
miloga, niste mi vi roditelji!
Palmer se nasmiješio svojim širokim američkim osmjehom i privukao Antoniju bliže sebi.
 Poglavlje 12.
Zatvarajući za sobom vrata, rekoh Georgie: - Antonia zna. Kako je otkrila?
Kad sam pobjegao od Palmera i Antonije uputio sam se ravno u Covent Garden. Ah nisam
odmah otišao do Georgie. Proveo sam dvadesetak minuta sjedeći u kafiću i pokušavao se pribrati.
Sav sam se tresao, bilo mi je čak teško i razmišljati. Najviše sam, iako me to čudilo, osjećao krivnju,
silnu, ubitačnu krivnju. Napokon, nije bilo nikakva racionalnog razloga da zbog toga što su Antonia
i Palmer otkrili istinu osjećam krivnju, kad je zbog samoga čina nisam osjećao. Istodobno sam
osjećao i neku nejasnu nelagodu, zbog toga što se činilo da je ono dvoje nada mnom trenutačno
postiglo nekovrsnu moralnu nadmoć, čak veću od one koju su prije uživali. Učinilo mi se da upravo
to i žele; vraćajući se u mislima na prijašnju scenu, zaključih da je Antonia doduše bila uzrujana i da
je njezina bol bila iskrena, ali je u njezinu ponašanju ipak bilo i stanovitog uzbuđenja. Činjenica da
sam se, kao lak i posve nezaštićen plijen, našao na udaru više sile u kojoj su se miješale osuda i
ljubav, dražila ju je i budila u njoj svojevrsno seksualno uzbuđenje.
Kad sam se pak u mislima vratio Georgie, moj mi se položaj nije učinio nimalo boljim. Od nje
kao da me je odvajao veo krivnje ali i osjećaj da je šok zbog razotkrivanja u najmanju ruku osakatio,
ako ne i dokrajčio, moju ljubav prema njoj. Otvaranje ove ljubavi prema svijetu pročistit će je i
ojačati, mislio sam; a možda bi tako i bilo da sam to ja objavio, u vrijeme i na način koji meni
odgovaraju, dostojanstveno i visoko uzdignuta čela. Ali nakon što su me Antonia i Palmer ovako
zaskočili, i nakon što sam doživio da mi ju poput zločina bace u lice i onda me u svojoj
dobronamjernoj mašti istodobno glade po glavi i tetoše, počeo sam na nju gledati kao na nešto
opsceno: istodobno sam se nekako neodređeno počeo pitati nije li se i to, također, savršeno uklapalo
u njihove planove. Dogodilo se upravo ono što nipošto nisam želio da se dogodi. Pravo sam imao
ja, a ne Georgie. Posljedica ovakve optužbe bila je poplava krivnje koja je svojim ogavnim katranom
prekrila moju ljubav prema Georgie koja se prije činila tako jednostavnom i tako čistom. Ipak bijah
svjestan daje to prema njoj krajnje nepošteno; uvjeravao sam sebe kako će se moje raspoloženje
promijeniti.
Pitao sam se osim toga kako se sve to otkrilo i došao na fantastičnu pomisao da nas je izdala
sama Georgie. Ipak na kraju nisam u to mogao povjerovati. Nisam je mogao zamisliti tako
nelojalnom, nisam je mogao zamisliti kako poduzima nešto što zahtijeva toliko smisla za teatralno.
Stvar se mogla otkriti na stotinu načina. Nakon Antonijine objave bijah postao neoprezan.
Vjerojatno se nešto pronašlo, možda kakvo pismo. Ispio sam piće i popeo se Georgieinim stubama.
To je ipak bilo nešto kao povratak kući.
- Dakle - ponovio sam - kako je to otkrila? Znaš li ti išta o tome? Otkrih da sam, suočen s
Georgie, potpuno hladan i gotovo ljut na nju. Koliko sam na sebe bio bijesan nisam smio ni
pomisliti.
Georgie je na sebi imala neku staru suknju i bezobličan vuneni džemper. Izgledala je kao da je
probdjela noć. Namrgođeno se zagledala u mene češkajući nos, a zatim napravila malo mjesta na
stolu, zguravši knjige i papire u prašnjavu hrpu. U sobi je istodobno bilo hladno i zagušljivo. Sjela je
na stol. - Pretpostavljam da joj je rekla Honor Klein.
To je bilo toliko neočekivano da sam se zablenuo u nju a zatim svalio u naslonjač kao da me je
netko u njega gurnuo.
- Otkud je to ona doznala? - upitah.
- Ja sam joj rekla - odvrati Georgie. Sjedila je preda mnom ozbiljna, veoma blijeda i
dostojanstvena, s jednom nogom u crnoj čarapi podvijenom ispod sebe. Popravila je suknju i čvrsto
mi uzvratila pogled.
- Ah, tako - rekoh. Od bijesa i šoka pocrvenio sam i ostao bez daha. Kad sam napokon uspio
progovoriti, rekoh: - Kao što možeš zamisliti, potpuno sam zatečen. Bi li bila tako ljubazna da mi to
malo pojasniš, molim te?
 - Nakon što si me izgurao u vrt - započe Georgie - nisam otišla kući. Bila sam odveć bijesna.
Odmah ću ti objasniti. Otišla sam u Sveučilišnu knjižnicu i pokušala nešto čitati, ali nije mi polazilo
za rukom. Nakon toga sam popila kavu i otišla kući. Osjećala sam se prokleto jadno i nazvala sam te
ali tebe nije bilo.
- Bio sam u potrazi za tobom - rekoh.
- No, u svakom slučaju - nastavi ona - upravo sam bila spustila slušalicu kad se začulo zvono na
ulaznim vratima. Mislila sam da si ti. No bila je Honor Klein. Bila je blijeda i mrka ko sam đavo.
Pozvala sam je unutra i ponudila pićem i malo smo razgovarale. Onda me ona iznebuha upitala o
tebi.
- Isuse - zavapih - iz čista mira?
- Da - potvrdi Georgie - i ja sam joj sve rekla.
- Sve si joj ispričala?
- Sve.
- Zašto?
- Jednostavno joj nisam mogla lagati - odvrati Georgie. Ispružila je nogu i protrljala gležanj.
Potom se spustila sa stola i odšepala do ormarića u kojemu je našla bocu džina. Činilo se da nema
čistih čaša. Djelovala je izmučeno.
- Ti uopće nisi normalna - rekoh - a osim toga si izdajnička mala kučka. Dopustila si da te ta
ženska isprepada.
- Bila sam umorna od prokletih laži - odvrati Georgie. - I bila sam užasno bijesna na tebe zbog
onoga što se tog poslijepodneva dogodilo. Bolje bi bilo da si mi dopustio da ostanem i susretnem se
s Antonijom. Jednostavno mi se zgadilo ono šaptanje, kad si me izgurao na stražnji izlaz kao da su
te uhvatili kako ljubiš sluškinju. Bilo mi je to odvratno, Martine. -Glas joj je bio promukao i napukao
od emocija. Uzela je dvije prljave čaše s kamina.
- Nije bila Antonia - rekoh. - Bila je to Honor Klein.
- Ah, tako dakle, tako dakle - zamišljeno će Georgie. Prolila je malo džina te ga poče brisati
papirnatim ubrusom. -Znači, tako je to ona otkrila. Baš sam se pitala... Bila sam ostavila knjige na
stolu u predvorju.
- Ali zašto bi baš to zaključila - pitao sam - i zašto bi se trudila da te slijedi i pokuša iznuditi
priznanje?
- Što se zaključivanja tiče - pokuša objasniti Georgie - svatko bi to zaključio. Vjerojatno nas je
čula kako šapćemo. Zašto je išla do kraja, to mi nije jasno.
- Nisi je pitala?
Georgie se suho i neveselo nasmijala. - Naravno da nisam! Kao što rekoh, predobro je
naoružana. Uostalom, nakon što sam sve otpjevala i ostala s Honor sjediti u tišini i međusobnom
razumijevanju, svaki bih put kad si zvao telefonom naprosto premrla od straha. - A onda doda: - Za
mene je to bilo veliko olakšanje, bez obzira na sve.
- I nije ti palo na pamet da je zamoliš da šuti? Da, pretpostavljam da to nisi mogla.
- Dobro pretpostavljaš - prihvati Georgie. - Ako me možeš zamisliti kako nakon svega padam
pred njom na koljena i molim je da me ne izda, onda me ti poznaješ bolje nego što sama sebe
poznajem.
-Ja te jednostavno ne razumijem - rekoh. - Znaš koliko mi je bilo stalo da se to ne sazna, osobito
sada. Naprosto ne mogu podnijeti da to Antonia zna. Ne mogu podnijeti način na koji je to doznala..
Ti jednostavno ne znaš kako je meni. Ja sam na sto muka. A ti odeš i izlaješ se pred nekom potpuno
nepoznatom ženom, samo zato što ti je bila mentorica na fakultetu!
- U pravu si - započe Georgie zamuckujući, a glas joj poče podrhtavati - ti mene doista ne
razumiješ a nikada se baš nisi ni trudio. Ja sam se pomirila s tim da se stvar drži u tajnosti dok je
bilo nužno, ali to mi se oduvijek gadilo. Uvijek sam zbog toga patila, svakoga dana, svakog
prokletog dana. Ali tu sam patnju prinijela tebi kao žrtvu, čak s veseljem, jer sam te voljela. I nikada
ti to nisam spominjala. No kad to više nije trebalo biti tajnom, a ti si i dalje nastavio po starom -
osjećala sam kao da me se stidiš. To je počelo sve kvariti. Oh, ne mislim da si me trebao odmah
oženiti - zašto bi? Ali nije bilo nužno držati me tako duboko zakopanu. I trebao si Antoniji tada reći.
Bila sam se počela osjećati kao da ne postojim. Oh, volim te, ludo te volim! Bolje bi bilo da nije tako.
Ali osjećam se kao da sam totalno zatrovana. Ne bih nikada sama od sebe učinila takav gaf. Ali kad
je Honor Klein upala ovamo shvatila sam to kao poruku bogova. U tom času nisam mogla lagati,
bilo bi me to ubilo!
Bila je na rubu suza. Natočila si je malo džina, zvecnuvši pritom bocom o rub čaše, i dolila malo
vode. Pružila mi je čašu dok sam ustajao. Moj vlastiti bijes pretvorio se u očaj.
- Isuse, dušo, ti i ne znaš što si učinila. Ali nije važno. Sve je to ionako moja idiotska pogreška.
Nisam te nikako smio dovesti u tu situaciju.
- Hoćeš reći da me ne voliš i da me nikada nisi ni volio? -upita Georgie, a suze joj poput bujice
potekoše iz očiju.
- O, Bože! - zavapih. Odložio sam čašu i prišao joj. Dok sam je grlio stajala je nepomično
podbočivši se rukama o stol. Suze su joj kapale na modri džemper.
- Dobro znaš da te volim, ti moja mala glupačo - rekoh. -Molim te budi razumna i pomogni mi.
Znam da se pogrešno izražavam. Meni je naprosto grozno što njih dvoje to znaju. Već su me i prije
grizli. Sada, ako žele, mogu me cijeloga progutati. Ah znam da od tebe ne mogu očekivati da sve to
razumiješ. Trebala bi biti ja. Moraš mi pomoći, Georgie. -Tresao sam je sve dok me nije uhvatila za
ruku. Uzela je rupčić da obriše oči i natočila još džina. Otpila je malo i pružila mi čašu.
Poznati ritual oboje nas je smirio. Privukoh njezino opušteno, toplo tijelo k sebi. Stavila mi je
glavu na rame. Barem su naša tijela bila stari prijatelji.
- Što je to toliko strašno u načinu na koji je saznala? - upita Georgie. - Vidiš da doista želim
razumjeti.
- Oh, to je sve povezano s jezivo zapetljanim intimnim i ljubavnim odnosima. Trebala bi to
vidjeti. Atmosfera kao u dječjem vrtiću. Ona, između ostalog, umire od želje da te upozna.
- Stvarno? - upita Georgie, odmičući se od mene i stresajući suze s džempera. - Pa to je sjajno, i
ja umirem od želje da nju upoznam.
- Ne govori gluposti, dušo - rekoh. - Nemoj sada još i ti početi.
- Kad si me odveo u Hereford Square proveo si me kroz zrcalo. Povratka više nema. Ne želim
više biti okružena stvarima o kojima me je strah misliti.
- E pa ja te s Antonijom ne namjeravam upoznati, i gotovo.
- Antonia, ovo je Georgie Hands, Georgie, moja supruga - začuh sebe kako izgovaram ove
nezamislive riječi. Uspio sam ih izgovoriti bez zamuckivanja i gušenja. Nitko se nije onesvijestio.
Sastanak se odigrao u Palmerovoj dnevnoj sobi. Grimizne plišane zavjese zastirale su večer, a
tamne tapete posute crnim baršunastim ružama osvijetljene treperavim plamenom vatre iz kamina
okruživale su nas poput kakve opasne džungle. Svjetiljke tamnih zaslona na udaljenim stolovima
bacale su slabo svjetlo na Palmerovu zbirku kristala, koja bi tu i tamo bljesnula tajnovitim sjajem
punim značenja. Antonia je stajala na debelom crnom sagu pred kaminom. Pred njom se na niskom
stoliću s mozaikom nalazio pladanj s pićem i tri čaše. Obaviještena telefonom, bila je spremna.
Antonia, koja se više nego inače potrudila oko svog izgleda, imala je na sebi tamnozelenu
haljinu od lagane talijanske vune koju sam joj ja jednom zgodom kupio u Rimu. Nije nosila nikakav
nakit, a bujnu zlatnu kosu bijaše savila u jednostavnu punđu. Stajala je ondje obla i visoka,
podbočivši se rukom o bok, elegantna, zabrinuta, umorna starija žena, u tom trenutku i u tom
posebnom nervoznom stanju meni beskrajno bliska i beskrajno draga.
Georgie je u svojoj otrcanoj smeđoj suknji, modrom džemperu i crnim čarapama izgledala
poput djeteta. Ona hotimice nije promijenila svoj izgled. Nije bila našminkana. Kosa joj je bila
neuredno spletena i nekako nespretno podignuta na vrh glave. Bila je veoma blijeda i to bljedilo
isticalo je prozirnu čistoću njezine puti. Ukočeno se naklonila Antoniji, koja se zbunila, neodlučna bi
li pružila ruku ili ne. Obje su žene disale ubrzano.
Antonia upita: - Želite li nešto popiti? - Glas joj je bio dubok od uzbuđenja. - Molim vas,
sjednite. - Počela je točiti šeri.
- Ne, hvala - odbila je Georgie.
- Ne budi bedasta - rekoh.
Nitko od nas nije sjeo. Antonia je prestala točiti i uputila Georgie tužan, jasan pogled pun
preklinjanja. Velike tamne oči bijahu joj pune boli. Silno se trudila da ugodi. - Nemojte se ljutiti na
mene - izgovori napokon napetim, jedva čujnim glasom.
Georgie odmahnu glavom i učini kretnju rukom te se činilo da Antonijinu primjedbu odbacuje
kao krajnje neprimjerenu.
Ja rekoh: - Pa, ja ću rado nešto popiti, Antonia. - Moj strah od „scene" bijaše potisnut
nepodnošljivim osjećajem boli i nježnosti što ih vidim ovako zajedno.
Dodala mi je čašu i napunila još dvije, stavivši Georgieinu na rub stolića koji je stajao između
njih. Stajao sam u sredini između njih dvije zagledan u vatru.
- Mogu li vas zvati Georgie? - upita Antonia. - Čini mi se kao da vas odavno poznajem.
- Naravno - odvrati Georgie - ako želite.
- A, hoćete li vi mene zvati Antonia?
- Ne znam - reče Georgie. - Žao mi je, ali mislim da ne bih mogla. No to nije važno.
- Meni je važno - reče Antonia.
- Oh, prestanite! - prekinuh ih. Nisam mogao podnijeti taj Antonijin ton nježne upornosti.
- Martine, molim te - reče Antonia. I dalje gledajući u Georgie, stavila je ruku na moj rukav i
zadržala je ondje. Osjećao sam kako dršće. Osjetih sažaljenje prema njoj.
- Slušajte - reče Georgie, nabirući nos - željela sam vas upoznati jer ste vi željeli upoznati mene.
Osjećala sam da tako treba biti i da to znači da nas dvije možemo uistinu razgovarati.
- Georgie, nemojte me mrziti - reče joj Antonia. Uprla je preklinjući pogled u Georgie a ja osjetih
kako se njezina nepokolebljiva volja okreće prema toj djevojci. Bila je gotovo opipljiva, poput tople
struje zraka iz kalorifera.
- Zašto, zaboga? - upita Georgie. - Prije biste vi mene mogli mrziti.
Neprimjetno sam oslobodio ruku iz Antonijina stiska.
- Oh, ne smijete imati osjećaj krivnje! - uskliknu Antonia.
- Pogrešno ste me razumjeli - reče Georgie. - Samo sam odgovorila na vašu primjedbu. Nisam
htjela ništa drugo time reći. Ne osjećam se krivom. Shvaćam da sam vam možda nanijela bol. Ali to
je nešto posve drugo.
Osjećao sam Georgieinu ukočenost. Izgledala je poput marionete. Od silne želje da se točno
izrazi, da bude iskrena, da bude precizna i pritom ne pokaže nimalo osjećaja, bila se ukočila poput
komada drveta. Kraj Antonije koja je zračila nekim toplim, orošenim sjajem, Georgie je djelovala
hladno i zatvoreno.
- Ne budite tako grubi prema meni, dijete moje - reče Antonia. Očajnički je pokušavala
uspostaviti neki odnos. Htjela je izići ususret Georgie, utješiti je i smiriti, htjela je ostvariti topao
ljudski kontakt.
- Žao mi je - nastavi Georgie. - Ja vama želim sve najbolje, možda i vi meni želite sve dobro. Ali
jednostavno mi je teško razgovarati.
- Ja vam uistinu želim dobro, vjerujte mi! - uzviknu Antonia, uhvativši se za to. - Ja vama,
ijednom i drugom, želim toliko toga dobroga. Nadam se da ćete vi i Martin biti veoma sretni.
Morate mi vjerovati, vaša će mi sreća uvijek biti na srcu.
- Mene u to nemoj miješati, Antonia - rekoh. Nisam mogao podnijeti da ispadne smiješna pred
Georgie. Obuze me zaštitnički osjećaj ljubavi prema Antoniji, želja da je nekamo odnesem i
sakrijem, da je zaštitim od hladnog, mladenačkog pogleda, koji je strogo zahtijevao iskrenost.
- Kako misliš da te ne miješam? - upita Antonia smiješeći se i ponovo me uhvati za rukav. -
Kako ti između nas troje možeš ne biti umiješan, dragi? - Okrenula se veselo i ženstveno, tražeći
potvrdu od Georgie.
- Martin misli da nemamo o čemu razgovarati i da je stanovite teme najbolje preskočiti - pojasni
Georgie. Bila se ukočila od napetosti. I dalje je hladno i netremice promatrala Antoniju i nijednom
nije svrnula pogled u mom pravcu. Bila je svjesna Antonijine ruke na mom rukavu.
- Ali Georgie, mi moramo o svemu razgovarati! - uskliknu Antonia.
- Možda bi bilo bolje da krenemo - predložih. - Vidjele ste jedna drugu, što ste i željele. -
Odložio sam čašu na stolić i ponovo se oslobodio nježnog stiska.
- Oh, nemojte još ići! - tužno će Antonia. - Nisam ni približno zadovoljna pukim gledanjem u
Georgie. Morate mi oprostiti, drago dijete. Vjerojatno ste zbunjeni mojim ponašanjem, zar ne,
Martine? Ja sam doista dobronamjerna, vjerujte da jesam! Molim vas, sjednite i popijte malo šerija.
Nijedno od nas nije sjelo, Georgie nije ni dotaknula svoje piće. Okrenula se k meni očekujući
znak za polazak. Ako sam se dotada bojao da bi mogla sažalijevati Antoniju, njezin me izraz lica
posve razuvjerio. Bila je odveć zaokupljena sobom i time da bude što preciznija i da sačuva, a jedino
su mladi dovoljno nemilosrdni da bi im do toga u ovakvom trenutku bilo stalo, dostojanstvo
egzaktnosti iskaza. - Mislim da bih morala krenuti - reče napokon. - Ideš li sa mnom, Martine, ili
ostaješ? Meni je, da budem iskrena, svejedno. Veoma je ljubazno od vas što ste me pozvali - rekla je,
obraćajući se Antoniji. - Drago mi je što sam vas upoznala. Mislila sam da će to biti dobro za nas
obje.
- Drago dijete, i meni je bilo neobično drago - prihvati Antonia. - Morate naučiti biti strpljivi sa
mnom. Vi ćete to svakako naučiti.
- Sumnjam da ćemo se još kada susresti - odvrati Georgie. - Ali kako rekoh, drago mi je što sam
vas upoznala. Tako sve izgleda mnogo poštenije. Nije mi bilo drago varati vas. Želim vam sve
najbolje. A sada zaista moram ići.
- Nipošto ne smijete otići - poviče Antonia - i nemojte mi reći da se više nećemo vidjeti, to bi bilo
odveć okrutno! Kad se udate za Martina, često ćemo se viđati. Ja Martina još uvijek volim, znate,
doista ga volim. U neku ga ruku volim više nego prije.
- To sa mnom nema nikakve veze, gospodo Lynch-Gibbon - odreže Georgie - a što se pak moje
udaje za Martina tiče, veoma sumnjam da će do nje ikada doći. No u svakom slučaju to se ne tiče
nikoga osim nas. Nadam se da nisam bila gruba. Ako jesam, ispričavam se. Moram ići. Hvala na
pozivu. - Ponovo je izvela svoj ukočeni naklon marionete i uputila se prema vratima.
Dok je Antonia glasno prosvjedovala, vrata se otvoriše i ude Palmer. Podigao je ruke kretnjom
radosnog iznenađenja, a zatim ih raširio prilazeći Georgie kao otac davno izgubljenu djetetu.
- Zaboga, malo je nedostajalo da se mimoiđemo! - uzviknu veselo. - Zadržao me je pacijent.
Nepodnošljivi su! Oprostite što sam tako neformalan, Georgie Hands. Siguran sam da imamo
mnoštvo zajedničkih prijatelja.
- Poznaje tvoju sestru - rekoh. Stajao sam iza Georgie spreman da je izvedem. Bilo mi je svega
dosta, i previše.
- Bili smo jednom zajedno u društvu - odgovori Georgie - no ne vjerujem da me se sjećate. -
Pružila mu je ruku.
- To gore po mene! - uskliknu Palmer. - Molim vas, nemojte još ići. Ostanite na još jednom piću.
Možemo se barem pokušati upoznati. - I dalje je držao Georgieinu ruku, koju mu ona bijaše
ukočeno prepustila, i pri tom ju, odmaknuvši se, promatrao s divljenjem.
- Moramo poći - rekoh.
- Ali, Martine - reče Palmer i, sveudilj držeći Georgieinu ruku okrene se prema meni - ti uistinu
imaš sreće u životu. Ne! Inzistiram na svojim pravima, Georgie, ne želim ništa čuti o kakvom
odlaženju!
Zvuk iza mojih leda natjera me da se okrenem. Antonia je bila sakrila lice u rupčić. Još je
jednom duboko uzdahnula i potom ispustila dug jecaj.
Palmer pusti Georgie a ja je odmah odvukoh od njega. Dok je on prilazio Antoniji, gurnuo sam
Georgie prema vratima. Antonia se oglasila još jednim strašnim, dugim i drhtavim jecajem, a zatim
se spustila na stolac, prepustivši se plaču. Izveo sam Georgie iz sobe ostavljajući Palmeru priliku da
upotrijebi neku od trenutno najmodernijih metoda za smirivanje histeričnih žena.
 Poglavlje 13.
Jednostavno sam morao ponovo vidjeti Antoniju. Uz nju je, kad smo napustili Pelham Crescent,
ostala sva težina moje ljubavi i zabrinutosti. Ne bih svoje bivstvovanje mogao teže odvojiti od nje
niti da mi je bila rođena majka; od suočenja tih dviju žena osjećao sam, možda samo privremeno ali
s tugom očajnika, koliko je stvarna moja veza s njom i koliko nestvarna moja veza s Georgie. Ali
kako me je samo Antonia izluđivala. Osjećao sam Georgieinu ogorčenost, svaku njezinu nijansu i
svaki zaokret, i njezino tako pretjerano povlačenje u sebe. Istodobno sam zamjerao Georgie zbog tog
povlačenja, zamjerao sam joj čak i zbog njezina opreznog, veoma obzirnog, na njezin način
dostojanstvenog odnosa prema osudi. Morao sam otići sa Georgie, ali morao sam se vratiti Antoniji.
Odvezao sam Georgie kući. Oboje smo bili šutljivi, zapravo posve iscrpljeni. Kad smo stigli
ponudila mi je večeru, pa smo zajedno jeli sir i kruh. Georgie nije bila ne znam kakva kuharica, a
sam nisam imao snage bilo što pripremiti. Jeli smo halapljivo, praveći se da je sve u redu, i sve
zalijevah viskijem s vodom. Osjećao sam da u tom trenutku ne bih mogao podnijeti nikakve izljeve
osjećaja s Georgieine strane; želio sam otići. Ona me, dok samo završavali s večerom, upravo za to i
okrivila, a ja nisam bio kadar smisliti nikakvo razuvjeravanje koje bi je utješilo. Poštedjela me je
svojih suza. No nijedno od nas nije zaboravilo da je bila rekla „malo je vjerojatno da će me oženiti".
Mislim da su te riječi za nju bile poput ograde koja se ispriječila između nas i koju sam ja sada
trebao nježno i strastveno srušiti. Ja sam ih, međutim, shvatio kao svojevrstan moratorij,
privremenu ničiju zemlju, na kojoj sam mogao - a u sadašnjem stanju totalne iscrpljenosti bilo mi je
to itekako potrebno - u miru otpočinuti. Naprosto nisam bio kadar izgovoriti strastvene, umirujuće
riječi što ih je Georgie željela čuti. Njezine su riječi bile zamišljene kao provokacija. Ja sam ih, šutke i
sa zahvalnošću, prihvatio kao prostor za predah.
Neposredno prije mog odlaska postigli smo svojevrsno primirje; ispruživši se načas ispred
njezina plinskog kamina, ležali smo dodirujući se čelom i stopalima. Georgieino drago lice tik uz
moje, napokon smireno, njezine krupne oči u koje se vratila blagost i opuštena usta što se odmaraju
od mojih cjelova, za mene su bili prekrasan prizor. Gledah smo se bez riječi i mrmljanjem jedno
drugo smirivali, sve dok nam se nije učinilo kao da smo o svemu temeljito porazgovarali; lice tako
dobro odražava ljudsku dušu.
Otišao sam od Georgie nakon što je uzela aspirin i obećala da odmah ide u postelju. Nisam
predložio, niti je ona tražila, da ostanem kod nje. Mogućnost da zajedno provedemo noć, koju smo
nekoć jedva čekali, sada nam je bila problem a ne nagrada. Oboje smo bih u stanju emocionalne
iscrpljenosti i trenutno nam je bilo uistinu potrebno da se jedno od drugoga odmorimo. Ja sam,
osim toga, sa zebnjom i nestrpljenjem osjećao da prije spavanja moram još jednom, makar i
nakratko, vidjeti Antoniju. Odvezao sam se natrag u Pelham Crescent.
Opet se počela spuštati magla. Žuta sumporasta izmaglica obavijala je ulične svjetiljke u Pelham
Crescentu, namećući vlastito paklensko ograničenje kretanja, a za mnom su, dok sam prelazio preko
pločnika, ostajali mokri, ljepljivi tragovi. Prometna buka ovamo nije dopirala. Čitav predio bijaše
uronjen u gluhu tišinu sve gušće magle. Velika londonska noć sužavala se oko mene u hladnu
smeđu ljušturu u koju se polako uvlačila vlaga, postajući sve manja i odveć neprozirna a da bi
vraćala jeku. Požurio sam se prema kućnim vratima i tiho ušao u toplo predvorje ugodna svježeg
mirisa. Dugo sam se zadržao kod Georgie. Bilo je već prošlo deset.
U predvorju i na prvom katu svjetla su još gorjela. Zastao sam osluškujući. Nisu se čuli nikakvi
glasovi. Prišao sam vratima dnevne sobe i otvorio ih. Vatra je živahno gorjela, ali u sobi nije bilo
nikoga. Upalio sam svjetlo. Preda mnom se pojavila soba, utihnula ali ipak napeta od vlastita
mračnog života. Zatvorio sam za sobom vrata i ostao neko vrijeme ondje stajati. Nešto od Palmera i
nešto od Antonije bijaše tu prisutno kao neka njihova produžena sjena, u čemu sam nedopušteno i s
nekim okusom krivnje u ustima uživao jednostavno stojeći u toj praznoj sobi. Dok sam prilazio
vratima shvatih odjednom da sam pripit. Ručao nisam ništa, večerao jedva nešto malo, a s Georgie
sam bio popio popriličnu količinu viskija. Spustio sam se teško u naslonjač, razmišljajući kako je
ugodno biti sam i ne morati stalno smišljati neka opravdanja.
Odjednom osjetih kako me obuzima neka neodređena seksualna želja. Želio sam nekoga.
Nekoliko trenutaka kasnije pretpostavio sam da je Antonia ta koju želim. Posve sigurno nisam želio
Georgie. Bio sam predvidio, sa sjetom čovjeka uhvaćenoga u klopku, mogućnost da ona predloži da
odemo zajedno u krevet; sa zahvalnošću sam dočekao njezinu neskrivenu želju da me se, barem
privremeno, riješi. Nisam za nju bio našao prave riječi, pravu utjehu. Kasnije ću je, znao sam, moći
njima umiriti i razvedriti. Trenutno sam međutim, obuzet srdžbom za koju sam znao da je
nepravedna, bio spreman ostaviti je u neizvjesnosti i s uzdahom olakšanja pozdraviti činjenicu da
me onako izmučena i razočarana otpravila. Moja se mašta nekako tužno i zbunjeno sada bavila
Antonijom; bilo mi je savršeno jasno da se još nisam pomirio s tim da sam je izgubio. Meni se činilo
kao da su najnoviji događaji postavili između nas neku lažnu barijeru, nešto što je sastavni dio
koketiranja, preko koje i mimo koje ću se ja kasnije provući do našeg ponovnog sjedinjenja i
zamišljao sam sebe opet kod kuće, napokon sigurnog u njezinu zagrljaju.
Otresao sam sa sebe te snove. Ima mjesta na koja moje misli ne smiju zalaziti; a kad sam potom
shvatio kako je ostalo malo mjesta na koja moje misli još smiju zaći a da ih ne obuzme bol i osjećaj
krivnje, zaključih da mi je potrebno još malo viskija i prisjetili se da ga Palmer drži u kredencu u
blagovaonici. Ostavivši svjetla upaljena, prijeđoh preko hodnika. Vrata blagovaonice bijahu
zatvorena. Otvorio sam ih i ušao.
Soba nije bila mračna i ruka mi je oklijevala na prekidaču. U srebrnim svijećnjacima na
dugačkom stolu još su gorjele svijeće, pretvarajući sobu u toplu špilju ispunjenu mutnom svjedošću
na koju su mi se oči začas priviknule. Zastao sam pomalo iznenađen i za sobom zatvorio vrata. Tad
vidjeh da na drugom kraju stola netko sjedi.
Bijaše to Honor Klein. Ugledavši je postadoh, premda bez osjećaja veće nelagode, ponovo
svjestan svoga pripitog stanja; ostao sam neko vrijeme naslonjen na dovratak. Nisam je mogao jasno
vidjeti. No odmah sam shvatio, a učinilo mi se to malčice neobičnim, da moja pojava nije izazvala
neko veće zanimanje. Nalikovalo je to na dolazak pred žrtvenik nekog nepristupačnog i sobom
zaokupljenog božanstva. Bijaše potpuno utonula u misli.
Krenuo sam polagano prema njezinu kraju stola. U prolazu zamijetih da su Antonia i Palmer
već večerali. I sada je stol bio prostrt za dvoje, a boca vina, ovaj put Lynch-Gibbonov Chateau
Malmaison 1953., gotovo prazna. Dva ubrusa ležala su bačena kraj praznih mjesta, a mnoštvo
mrvica bilo razbacano po ulaštenoj površini stola obasjanog svijećama. Približivši se Honor Klein,
opazih da me ne okrećući glavu prati pogledom. Kao kod mrtvaca koji je iznenada oživio. Pogledao
sam je s gadljivim iznenađenjem i potom ustanovio da sam sjeo do nje.
- Oprostite - rekoh - tražio sam Palmerov viski. Uostalom, gdje su njih dvoje?
- U operi - odgovori Honor odsutno, kao da sam joj negdje na samome rubu pažnje. Sada je
netremice zurila u svijeće pred sobom. Pomislio sam načas da je pijana, ali sam zaključio da sam
ipak ja taj koji je pijan.
- U operi - ponovih. Učinilo mi se nekako neumjesnim što su Palmer i Antonia, nakon one scene
u dnevnoj sobi u kojoj sam i sam sudjelovao, otišli u operu. Antonia je trebala čekati da se ja vratim.
Zamjerio sam joj zbog ravnodušnosti koju je pokazala prema tempu moje osobne drame.
- Što se daje? - upitah.
- Gotterdammerung22 Nasmijao sam se glasno.
Malo kasnije ustao sam i otišao do kredenca s namjerom da potražim viski. Obilazeći je s leđa,
vidjeh da nešto leži na stolu. Bila je to japanska sablja u koricama od lakirana drva koja je inače
visjela u predvorju. Honor Klein je očito napredovala sa svojim raspremanjem. Viskija nije bilo, ali

22Gotterdmmerung - njem. Sumrak bogova (naslov posljednje opere iz ciklusa Prsten Niebelunga Richarda Wagnera) (op.
prev.).
našao sam bocu izvrsnog konjaka. Vratio sam se za stol s bocom i dvjema čašama. - Hoćete li mi se
pridružiti?

Uz stanovit napor, podigla je pogled prema meni. Njezino lice, na kojemu sam prvi put zapazio
neku daleku sličnost s Palmerom, imalo je čudan sanjarski izraz koji nisam mogao odgonetnuti.
Mogla je to biti tek iscrpljenost, mogla je biti rezignacija. - Hvala, zašto ne - prihvati napokon.
Shvatih, premda bez razumijevanja i bez znatiželje, da je na strašnim mukama. Natočio sam konjak.
Neko smo vrijeme šutke sjedili. Soba se počela činiti neprirodno mračnom. Možda se u nju
uvuklo nešto magle izvana. Jedna od svijeća počela je žmirkati, a zatim joj plamen šišteći potonu u
moru rastopljena voska. Gledajući ga kako nestaje, osjetih strah; pitao sam se jesam li ispravno
prepoznao to što me steže oko srca.
- Niste nimalo oklijevali da me izvedete pred sud - rekoh. Nasmiješila se jedva primjetno, ne
odvajajući pogleda od svijeće.
- Je li bilo neugodno?
- Ne znam - priznah. - Vjerojatno jest. Danas je sve tako neugodno da čovjek više i ne zna. -
Otkrio sam da s njom mogu razgovarati bez ikakva sustezanja. Naši su razgovori bili uvijek
osvježavajuće neformalni. Govoreći, automatski sam posegnuo za sabljom što je zaobljenim krajem
korica ležala okrenuta prema meni: no Honor Klein malo ju je odmaknula ustranu, pa sam ostavio
ruku da se igra mrvicama na stolu.
Došlo mi je da je upitam zašto je natjerala Georgie na priznanje, ali otkrih da se na to ne mogu
prisiliti. Neki nervozan osjećaj žacanja, koje ne bih baš nazvao odbojnošću, spriječio me da
propitujem motive jednog takvog stvora. Ali istodobno me neki neodređen ali snažan tok misli
natjera da ipak kažem: - Ja sam ionako samo slomljena trska. - Ne znam zapravo zašto sam to rekao,
no zacijelo me na to potaknula neka tajna srodnost naših misli, jer ona odmah prihvati: - Točno. Ali
nije važno.
Oboje smo uzdahnuli. Ruka mi se nemirno kretala po površini stola. Počeh ogledavati sablju,
osjećajući silnu želju da je uzmem u ruku. Honor ju je, posjednički i grabežljivo, držala s obje ruke,
poput kakve velike zvijeri koja u pandžama drži manju. Pod plamenom svijeća djelovala je blijedo i
izmučeno, oči su joj se stiskale kao pred jarkim svjetlom, a ja sam uzalud pokušavao otkriti što nju,
osim stanovitog autoritativnog držanja, čini sličnom bratu; jer činjenica je da je Palmer bio lijep
muškarac, a ona je gotovo ružna. Promatrao sam njezine upale obraze mutna voštanog sjaja i crnu
masnu kosu, ravnu i brutalno skraćenu. Bila bi pravi model za Goyu. Samo je oblik nosnica i usana
svojom židovskom snagom davao naslutiti mogućnost židovske profinjenosti. - Je li sablja vaša? -
upitah, stavljajući istodobno ruku na korice.
Nakratko se zagledala u mene, a zatim odgovori: - Jest. To je japanska samurajska sablja i to
veoma lijepa. Nekoć me je Japan veoma zanimao. Neko sam vrijeme ondje radila. -Ponovo je sablju
privukla k sebi.
- U Japanu ste bili s Palmerom?
- Da - govorila je kao u dubokom snu.
Želio sam da zamijeti moju nazočnost. - Mogu li pogledati sablju? - zamolih.
Isprva sam pomislio da se pravi kako ne čuje. AH onda se okrenula prema meni i kao da se
zamislila. Zavrtjela je sablju na ulaštenoj površini stola. Očekivao sam da će mi ponuditi držak, no
kad sam ispružio ruku ona ju je umjesto tog&sama zgrabila i naglim pokretom isukala iz korica.
Istodobno je skočila na noge.
Sablja se povijala uz fijukanje i zveket, a uznemireni plamen svijeće zabljesnuo je na trenutak na
oštrici. Odložila je korice i polagano spustila sablju niz bok. Njezina se sjajna površina isticala na
tamnom suknu haljine, dok je Honor, nagnuvši glavu, prelazila pogledom po blago zakrivljenoj
oštrici.
Kad je progovorila, glas joj je bio posve hladan. Mogla se nalaziti u predavaonici. - U Japanu su
ove sablje gotovo posvećeni predmeti. One se kuju ne samo s najvećom pomnjom nego i s velikim
poštovanjem. Služiti se njima nije samo puka umjetnost, nego i duhovna vježba.
- Da, to sam i ja čuo - potvrdih. Pomaknuo sam njezin stolac tako da je mogu bolje vidjeti i
potom se, prebacivši nogu preko noge, udobnije namjestio. - Nije mi baš privlačna pomisao da se
ljudima odrubljuju glave u svrhu duhovne vježbe.
Odnekud je, u prvi mah pomislih da dolazi iz moje glave, do mene dopro slab zvuk. Shvatih
potom da je to udaljeni zvuk crkvenih zvona i to me podsjeti da je danas Silvestrovo. Sada su
zazvonila i neka bliža zvona. Oboje smo neko vrijeme šutke slušali. Bili smo na pragu nove godine.
Honor je spustila sablju na pod. - Budući da ste kršćanin, povezujete duh s ljubavlju - reče ona. -
Ovi ljudi povezuju ga s vlašću i s moći.
- S čime ga vi povezujete?
- Ja sam Židovka - odgovori, sliježući ramenima.
- Ali vjerujete u mračna božanstva - rekoh.
- Ja vjerujem u ljude - odvrati Honor Klein. Bijaše to posve neočekivan odgovor.
- Zvučite kao lisica koja tvrdi kako vjeruje u guske - primijetili.
Iznenada se nasmijala i istodobno uhvatila i drugom rukom držak sablje, a potom,
iznenađujućom brzinom podigavši sablju uvis, opisala njome velik krug nad svojom glavom.
Zazvučalo je to poput fijuka biča. Vrh sablje prošao je na nekoliko centimetara od naslona moga
stolca i potom se opet spustio na pod. Uspio sam se suzdržati da ne odskočim. - Vi umijete njome
rukovati? - upitah.
- U Japanu sam tu vještinu učila nekoliko godina, ali nisam se maknula dalje od početka.
- Pokažite mi nešto - zamolio sam. Htio sam je ponovo vidjeti u pokretu.
- Nisam vam ja za predstave - odsiječe ona i ponovo se okrene prema stolu. U daljini su crkvena
zvona nastavljala razmjenjivati misli u svom matematičkom žargonu.
Ostaci Palmerove i Antonijine večere ležali su napušteni pod svjetlom svijeća što su se gasile.
Privukla je k sebi njihova dva zgužvana ubrusa i zamišljeno se zagledala u njih. Iznenada uhvati
jedan od ubrusa i baci ga visoko pod tamni svod sobe. Dok je ovaj padao, sablja se nevjerojatnom
brzinom pokrenula. Dvije polovine ubrusa dolepršale su na pod. Bacila je uvis i drugi ubrus te i
njemu presudila. Podigoh jedan komad s poda. Rez je bio savršen.
Držeći ga u ruci pogledao sam u nju i odjednom mi iziđe pred oči prizor u dnevnoj sobi, kad
sam prvi put vidio Honor Klein kako se, poput mladog i nemilosrdnog vojskovođe, prijeteći
ustobočila ispred ono dvoje. Spustio sam komad ubrusa na stol i rekao: - Sjajan trik.
- Nije to bio nikakav trik - odbrusi mi Honor. Stajala je preda mnom i dalje držeći s obje ruke
sablju i gledajući jedan od rasječenih ubrusa. Zamijetih da duboko diše. Privukla je svoj stolac i sjela.
Na trenutak je opet bila podigla sablju i, držeći je kao da je iznenada otežala, hladila njome čelo,
naslanjajući na nju glavu pokretom punim nježnosti. Spustila ju je potom na stol, držeći i dalje jednu
ruku na dršku. Promatrao sam uzicom omotan držak što se, dug i taman, nastavljao na blagu,
zlokobno zakrivljenu oblinu oštrice i unutarnju presvlaku nalik na zmijsku kožu, što je ukrašena
srebrnim cvjetovima provirivala između unakrsnih navoja crne uzice. Oko njega je bila čvrsto
stegnuta njezina široka bijela šaka. Osjetih neodoljivu želju da joj otmem sablju, no nešto me u tome
sprječavalo. Stavio sam ruku na sablju i prolazeći prstima prema dršku opipao oštricu. Bila je jezivo
oštra. Ruka mi zastade. Učinilo mi se kao da je oštrica nabijena elektricitetom i morah je ispustiti iz
ruke. Ne obraćajući više pozornost na mene, ona je povukla sablju i stavila je sebi preko koljena
zauzevši pozu strpljiva krvnika. Shvatih da su crkvena zvona ušutjela i da je nastupila nova godina.
 Poglavlje 14.
Rano ujutro nazvala me Antonia. Zahtijevala je da smjesta dođem k njoj, što je bio razlog da
nisam ranije otišao k Georgie. Kad sam stigao, zatekao sam Antoniju grozničavu, uzbuđenu i punu
ljubavi. Proveo sam s njom cijelo jutro i ostao na ručku. Palmer se nije pojavio. Bijaše to ugodno
provedeno prijepodne na kraju kojega sam se s Antonijom u društvu osjećao bolje nego bilo kad od
vremena njezina priznanja. Ona se, očito, silno trudila. Natjerala me je da joj ispričam cijelu priču o
svom odnosu s Georgie, sve do najsitnijih pojedinosti; pa premda me prije i sama pomisao na takvo
što ispunjavala odvratnošću sada, kad je do toga ipak došlo, sve sam pred nju istresao s velikim
olakšanjem, a dok sam ja pričao Antonia me držala za ruku. Bio je to u pravom smislu riječi intiman
razgovor, upravo onaj za koji sam bio obećao Georgie da ga s Antonijom nikada neću voditi; i dok
sam počinjao to izdajstvo, osjećao sam kako me sve više obuzima okrepljujući osjećaj slobode.
Pokušao sam Antoniji iskreno predočiti sve svoje sumnje i neodlučnosti u pogledu Georgie, a
napor što sam ga pritom uložio pomogao mi je da i sam razbistrim misli. Antonia je pokazala
najveće moguće razumijevanje i suosjećanje. Sve vrijeme bio sam svjestan, a ispunjavalo me to
nježnošću i pomalo zabavljalo, njezine skrivene bojazni da nešto ne prešutim, da se u jednom
trenutku ne pokajem i ne zaustavim bujicu ispovijesti. Htjela je znati sve, htjela je, oh, s tolikom
nježnošću, skrenuti moj životni tok ponovo u svome smjeru, htjela je mene i Georgie držati u šaci i
promatrati nas odozgo brižna i puna razumijevanja. Nisam je se, znači, odrekao. Bila je presretna.
Složili smo se da je vjerojatno najbolje da smjesta pođem na kraći odmor, ne zato da bih o
svemu razmislio, nego naprosto da se odmorim; a bio sam uistinu iscrpljen. Razmišljali smo o
Bretagni, o Veneciji i Rimu, ali ništa nismo odlučili. Njoj je najviše bilo stalo do toga da me uvjeri
kako je poželjno, dapače nužno, mirno pričekati, makar i duže vrijeme, prije donošenja bilo kakve
odluke. Bilo bi apsurdno da se ovako potresen i izmučen nedavnim događajima počnem baviti
takvim problemima. Trebao sam se više pozabaviti sobom, malo samoga sebe razmaziti; bio mi je
potreban odmor: a ona će, kako je samoj sebi obećala, za vrijeme moga izbivanja priuštiti sebi
zadovoljstvo da bolje upozna Georgie.
Uspjelo nam je, što je za mene bilo veliko olakšanje, sporazumjeti se barem u glavnim crtama o
podjeli namještaja; donijeli smo odluke koje će i jednom i drugom omogućiti da ono najnužnije
odseli iz Hereford Squarea; tek sada je moj budući život u stanu na Lowndes Squareu počeo
dobivati obrise stvarnosti. Spomenuo sam to Antoniji i ona mi je čestitala. Kad je došlo vrijeme da
krenem, ona se privila uza me i obasula me poljupcima; pustio sam joj na volju.
- Najdraži Martine, posjeti nas opet poslije večere, daj molim te! Anderson bi te silno želio
vidjeti. Samo da te vidimo, razumiješ. Sada kad se osjećam toliko sretnijom, sutrašnji mi se dan čini
užasno dalekim!
- Dobro - pristadoh. - Navratit ću i donijeti vam malo vina, ako nemaš ništa protiv. Chateau de
Barny iz 57. je dobar, mislim da ga ti i Palmer još niste kušali.
- Izvrsna ideja - oduševila se Antonia. - Napokon, ti me imaš još mnogočemu naučiti, zar ne? I
ubuduće ćemo se, dragi, često viđati nasamo, zar ne?
Odgovorih potvrdno i prvi put mi se to učinilo ne tako bolnim da ne bi bilo moguće. Kad smo
se rastali oboje smo bili iscrpljeni, no osjećali smo se mnogo bolje.
Koračajući kroz hladno, maglovito poslijepodne prema Georgieinu stanu, zaključio sam da sam
zapravo zahvalan Georgie što me na ovo natjerala. Sada kad Antonia sve zna oslobodio sam se
stanovitog pritiska što sam ga u prošlosti tako stoički podnosio i shvatio napokon koliko sam zbog
toga patio. Uistinu je bolje osloboditi se laži; i premda još nisam znao kakve bi sve posljedice ova
ispovijest mogla imati na moj odnos s Georgie, bilo mi je savršeno jasno da se prije nje ništa iole
pošteno i čisto nije moglo između nas utanačiti. Da, bio sam zahvalan Georgie ih, bolje rečeno,
Honor Klein; i dok sam se uspinjao Georgieinim stubištem, pred oči mi ponovo iziđe neobična slika
Honor Klein kako sjedi držeći samurajsku sablju u krilu. Ta slika vratila mi se s nekim odjekom
smisla, koji sam, približavajući se Georgieinim vratima, pokušavao pripisati činjenici da sam prošle
noći vjerojatno sanjao Honor Klein. Sna se, međutim, nisam mogao sjetiti.
Georgie nije bila sama. Približivši se vratima, čuo sam iznutra glasove pa sam malo pričekao
prije negoli ću pokucati. Stubište i hodnik, koji su upravo bih oličeni, doimah su se neobično; stojeći
pred vratima gledao sam hrpe smeća što su ga majstori ostavili iza sebe i pokušavao nekom
odbačenom omotnicom otrti s ruke tragove svježe boje. Sve je nekako čudno vonjalo. Napokon,
kako posjetilac nije pokazivao namjeru da ode, a veseo smijeh upućivao je na to da se unutra dobro
zabavljaju, ja pokucah na vrata i, nakon što sam pristojno pričekao, uđoh. Georgie je sjedila kraj
plinske grijalice služeći gosta kavom. Posjetilac je bio muškarac. Bijaše to moj brat Alexander.
Kad sam ušao oboje je skočilo na noge i sada smo sve troje stajali i zurili jedni u druge. Georgie
je stavila ruku na grudi. Gotovo nisam mogao vjerovati svojim očima; bilo mi je kao da sanjam
grozan san u kojemu sam umiješan u nešto istodobno apsolutno nevjerojatno i nesmiljeno
neizbježno. Ovo se moralo dogoditi. A opet, kako je bilo moguće da se dogodi? U jednom trenutku
pomutnje zapitah se nisam li jednom davno ja sam upoznao Georgie s Alexanderom i na to
zaboravio. Počeo sam se pitati ne gubim li možda razum. Sjeo sam na stolac kraj vrata i upitao
brata: - Što ti radiš ovdje?
Alexander se, onako visok, okrenuo prema meni i uputio mi promišljeno skrušen pogled krivca.
U elegantnom, tamnom gradskom odijelu doimao se otmjeno; izgledao je još malo viši i mrvicu više
degenerirano.
- Georgie i ja - rekao je - upoznali smo se danas na ručku. Žao mi je, Martine.
- Zašto kažeš da ti je žao? - javi se Georgie - Nije baš pristojno s tvoje strane! Osim toga, nemaš
se zbog čega ispričavati. - Od uzbuđenja se bila zarumenjela. Vidio sam da je poprilično popila.
- Pa za Martina je to, posve prirodno, šok - odgovori Alexander okrenuvši se prema Georgie.
Stajali su oslonjeni svaki na svome kraju kamina i gledali se.
- Uvjeren sam da bi njemu bilo draže da nas je on upoznao.
- Dovoljno sam ga dugo to molila! - reče Georgie promuklo se nasmijavši. - Sam si je kriv.
- Čini se da se vas dvoje sjajno slažete - primijetili. - Mogu li znati kako ste se upoznali?
Georgieine su se nosnice širile i stiskale poput zečjih, dok je kažiprstom gladila vrh nosa. Imala
je na sebi svoj najbolji kostim od crnog rebrastog samta, a kosa joj je bila znalački i pomno začešljana
na vrh glave. - Upoznala nas je Honor Klein.
- Opet ta prokleta žena! - rekoh. - Kad bi se barem ljudi prestali miješati u moj privatni život.
- Ako se ljudi miješaju u tvoje privatne stvari to je zbog toga što je tebi to drago. Ti si nešto kao
vakuum koji u sebe naprosto uvlači tuđe miješanje. Uostalom, s tobom ovo nema nikakve veze.
Zašto ti umišljaš da ljude tako silno zanimaju tvoji problemi? Zamolila sam Honor da me upozna s
Alexanderom i ona je to ljubazno učinila. Pozvala me na ručak i ja sam prihvatila poziv. Pa ja sam,
napokon, svoj vlastiti gazda.
- Pitam se jesi li svjesna koliko mi time nanosiš bol - rekoh. - Da, mislim da jesi!
- Samo polako, Georgie - umiješa se Alexander.
- Mogu i bez tvoje zaštite - rekoh bratu. - Znaš li da je Georgie moja ljubavnica?
- Znam - odvrati Alexander. - Rekla mi je. - Pogledao me onim svojim blagim, preklinjućim,
ironičnim pogledom kao da se ispričava.
- Nemoj samo ništa umišljati - rekoh. - Ona to svima govori. No bit će da ste vas dvoje vodili
veoma zanimljiv razgovor. A sada budi molim te toliko ljubazan pa se izgubi.
- Martine, ponašaš se odurno - reče Georgie. - Alexander nije ništa kriv. Jasno je da si nas trebao
odavno upoznati. Znam da ovo zapravo nije u redu i prava je šteta što si se baš sada morao pojaviti.
Ali u posljednje se vrijeme osjećam tako prokleto jadno i tako neslobodno da sam naprosto morala
poduzeti nešto na svoju ruku, htjela sam se osjećati barem malo slobodnom. Nisam to učinila s
namjerom da te povrijedim, nego jednostavno zato da si malo olakšam dušu. A nije to, uostalom, ni
toliko važno.
- Sada si pak ti gruba - prigovorio je Alexander.
- Prokleto si dobro znala da će me to povrijediti - nastavih. - No, možda bismo mogli nastaviti
ćaskati kad moj brat ode.
- Nemoj se toliko uzrujavati, Martine - pomirljivo će Alexander. - Valjda to možeš raščistiti i bez
urlanja. Hajde, popij malo kave. Georgie, donesi mu šalicu. Daj, Martine, pokaži malo smisla za
mjeru.
- Ljubazno od tebe da igraš domaćina u mojoj vlastitoj kući - dometnuh.
- Ovo nije tvoja kuća — javi se Georgie, nalijevajući kavu.
- U tome i jest problem!
- Molim te, nemoj se ljutiti - reče Alexander.
- Dobro - promrsih - ali idi.
Alexander spusti ruke niz tijelo i napola ironično, napola pokorno mi se nakloni. Okrenuo se
zatim Georgie i obuhvatio je sažalnim pogledom punim divljenja. Ona mu je uzvratila pogled mirno
i bez smiješka, ali s otvorenošću rječitijom od svakog osmjeha. Zacijelo su se lijepo bili napričali. A
onda on, kao da ne može odoljeti, ispruži ruku i polako joj prstima prijeđe po glavi od tjemena do
zatiljka. Ona je stajala nepomično, samo su joj se oči raširile. Promrmljao je kao za sebe:
- Da. Pitam se nije li to glava na koju sam čekao?
- Odlazi! - povikah - Odlazi, odlazi, odlazi!
- No, dobro - uzdahnu Alexander. - Georgie, hvala na svemu. Martine, oprosti i doviđenja. -
Ovaj put se naklonio Georgie i izišao iz sobe. Zatvorio sam za njim vrata.
Prišao sam Georgie i snažno je pljusnuo otvorenim dlanom.
Ustuknula je, ali veoma dostojanstveno, a lice joj se oblilo grimizom. Nikada je još nisam udario.
Okrenula mi je leđa i rekla promuklim glasom: - Počinje vladavina terora.
Uhvatio sam je za ramena i okrenuo prema sebi. Oči joj bijahu pune suza, ali nije izgubila vlast
nad sobom. Pogledala me bijesno i počela tražiti rupčić.
- Sve je u redu - reče. - Sve je u redu, Martine, sve je u redu.
- Nije u redu - prekidoh je.
- Ti to, Martine, ne razumiješ - nastavila je Georgie.
- Ima tu mnogo više slučajnosti no što se čini. Ja sam naprosto u jednom trenutku rekla Honor
Klein da bih željela upoznati tvog brata. Poslije sam na to posve zaboravila i silno se iznenadila kad
me ona pozvala i predložila da se nađemo.
- Nisi trebala otići - dobacih. - Ah, uostalom, nije važno.
- Spustio sam se na Georgiein krevet; bio sam sav jadan i zbunjen.
- Naprotiv, važno je - nastavi Georgie. - Ja sam mnogo bliže slomu nego što ti možeš i zamisliti.
Ne mogu ti reći koliko sam prepatila, ne samo zbog laži nego i zbog osjećaja bespomoćnosti. Morala
sam učiniti nešto po svome. Naprosto sam prestala biti slobodna. Za mene je to kao da sam prestala
postojati. Nisam više bila ni od kakve koristi, ni tebi ni sebi. Moraš me razumjeti, Martine. Ja sam
kriva. Nikada s tobom nisam bila posve i potpuno ja. Situacija mi to nije dopuštala. Neiskrenost je
sve zatrovala. Moram si malo dati oduška. Možeš li ti to uopće razumjeti?
- Mogu, mogu - rekoh. - Ali nije važno.
- Nemoj to stalno ponavljati - reče Georgie - i prestani, za ime božje, izgledati tako prokleto
napušteno!
- U svakom slučaju - rekoh - vrijeme laži je prošlo. Sada ćemo svima reći.
Georgie je šutjela. Pogledao sam je. Pogledala me nekako čudno, a njezino lice još vlažno od
suza imalo je smiren i zatvoren izraz, bilo je lijepo na neki nov način, i starije.
 - Sada više ne želiš da se zna? - upitah.
- Nisam sigurna - odvrati Georgie.
- Hoćeš li se udati za mene, Georgie?
Okrenula je glavu i duboko udahnula kao da jeca. Nakon kraće šutnje reče: - Ti to, Martine, ne
misliš ozbiljno. Trenutno si malo luckast i ljubomoran. Pitaj me ponovo kasnije, ako to još budeš
želio.
- Volim te, Georgie - rekoh.
- Ah, to - suho se nasmijala.
- O, bože! - zavapih pokrivši hce rukama. Osjetio sam Georgieinu ruku na ramenu. Prevrnuli
smo se na postelju i ja je zagrlih. Neko smo vrijeme nepomično ležali.
- Martine - javi se napokon Georgie - ti kažeš da si svoje djevojke uvijek prepuštao Alexanderu.
Jesi li siguran da ih on nije od tebe otimao?
- Imaš pravo - rekoh - upravo se tako događalo.
- Martine, ja te toliko ljubim - reče Georgie. Sakrio sam glavu u njezina njedra i zajecao.
 Poglavlje 15.
Opet sam bio pred vratima Pelham Crescenta. I sada sam bio pijan. Bilo je kasno i magla se
ponovo počela spuštati. Noseći teški sanduk vina, odjednom mi se učini kako poput cunja sve brže i
brže prelijećem s jednoga kraja svoje situacije na drugi i stalno sam svuda prisutan. Uspio sam
otvoriti vrata i unijeti vino u predvorje. Osjećao sam da se naprosto moram vratiti ovamo.
Otkrio sam da sam nesposoban voditi ljubav s Georgie. Ostao sam kod nje predugo, popio
previše i napokon se odvratno rasplakao. Otišao sam od nje s osjećajem olakšanja, a uvjeren sam da
je i njoj laknulo kad sam otišao. Nismo više ozbiljno razgovarali; postupali smo jedno s drugim
krajnje obzirno, poput dvaju bolesnika.
Trenutno mi je bilo najvažnije da vidim Palmera i Antoniju. Premda je već bilo prošlo jedanaest
sati, obećani sanduk vina poslužio mi je kao dobra izlika. Bio sam siguran da ću ih još zateći budne.
Pokucao sam na vrata dnevne sobe i zavirio unutra. Soba je bila u mraku, nazirao se samo slab
odsjaj vatre. Tada se s kata začuo Palmerov glas. - Tko je?
- Martin - odgovorili. Glas mi je zvučao šuplje, kao iz špilje. - Donio sam vino.
- Dođi gore - doviknula mi je Antonia.
- Jeste li već u postelji? - upitah. - Ispričavam se što dolazim tako kasno.
- Nije kasno - začuh Palmera. - Dođi gore. Slušaj, ponesi tri čaše i bocu vina. Svakako te želimo
vidjeti.
Našao sam čaše i, uzevši bocu Chateau Lauriola, krenuo uza stube. Nikada još nisam bio na
katu Palmerove kuće.
- Ovdje smo - začuh Antoniju. Trak zlaćane svjedosti vodio je do otvorenih vrata. Zastao sam na
ulazu u sobu.
Nasuprot vratima stajao je golem francuski krevet s bijelim uzglavljem oivičenim girlandama
pozlaćenih ruža. Snježnobijeli pokrivači bijahu odgrnuti. Par svjetiljaka namontiranih na visoke
izrezbarene crkvene svijećnjake, također pozlaćene, s obje je strane obasjavao krevet mekim sjajem.
Na bijelom indijskom sagu ležali su tu i tamo porazmješteni ružičasti perzijski ćilimi. Ušao sam.
Palmer je sjedio na rubu kreveta. Na sebi je imao izvezeni ogrtač od kineske svile krem boje
ispod kojega, očito, nije imao ništa. Antonia je stajala kraj njega omotana u dobro mi poznat
Jaegerov kućni ogrtač boje višnje. Zatvorio sam vrata.
- Baš lijepo od tebe što si donio vino! - uskliknula je Antonia. - Jesi li dobro?
- Izvrsno - odgovorili.
- Hajde da odmah nešto popijemo - predloži Palmer. -Obožavam tulume u spavaonicama. Tako
mi je drago što si došao. Radovao sam se ovom susretu cijele večeri. O bože, nemamo vadičep!
Martine, bi li ti bilo teško da ga doneseš?
- Uvijek ga imam uza se - rekao sam i, rasklopivši vadičep, odčepio bocu.
- Bojim se da ćemo prekršiti sva tvoja stroga pravila! - dobaci Palmer. - Neće li ti smetati što je
vino hladno? Molim te, natoči nam malo pa stavi bocu kraj vatre.
Stavio sam čaše na stolić od ružičasta mramora što je stajao uz vrata i napunio ih. Oprezno sam
postavio bocu ispred električne grijalice postavljene nisko na zidu. Uzorak prigušene žute boje na
satenskoj zidnoj tapeti zatitrao mi je pred očima. Vratih se čašama.
Antonia se popela na krevet i na koljenima prešla na svoju stranu, oslanjajući se pritom na
Palmerovo rame. Sjela je podvivši noge u mekim papučama, dobro umotana u sjajni crveni ogrtač.
Kosa, koju je dotada zadržavao podignuti ovratnik, rasula joj se niz ramena u teškim uvojcima boje
blijedog starog zlata. Ovako bez šminke izgledala je starija i bljeđa, no dok me je gledala
žutosmeđim očima izraz lica bio joj je nježan, živ, majčinski, a velike pokretljive usne na kojima je
titrao osmjeh bile su namješteno usredotočene. Nasuprot njoj sjedio je Palmer koji je, onako miran,
opušten, odbojno čist, u izvezenom ogrtaču, sa svojom malom, fino oblikovanom glavom, nalikovao
na kakvog manje poznatog ali moćnog cara s bizantskog mozaika. Jedna mu je duga bijela noga,
prekrivena dugim crnim dlakama, virila iz proreza svilenog ogrtača. Bio je bos.
- Ares i Afrodita - rekoh.
- Ah ti, Martine, nisi Hefest, zar ne? - upitao je Palmer. Prišao sam i pružio im čaše s vinom,
prvo Palmeru, potom
Antoniji. - Teško bih se mogao uzvisiti iznad ovoga.
- Ali ti si daleko iznad svega - reče Palmer - upravo te zbog toga volimo. Za nas je ovo vrhunac.
- To navodi na pomisao o spuštanju na drugu stranu - dometnuli. Podigao sam čašu prema
njima i iskapio je. Vino je bilo hladno i imalo gorkast okus. Uznemirivalo me Palmerovo nago tijelo
pod svilenim ogrtačem.
- Antonia mi kaže da ste razgovarah - javio se ponovo Palmer. - Bio sam malo ljubomoran, jer
ste me bili izostavili, ali jutros sam naprosto morao primiti pacijente. Mislim da si mudro odlučio.
Pravi praznici, potpun odmor, to je ono što ti treba. Jesi li odlučio kamo ćeš?
- Promijenio sam odluku - rekoh. - Mislim da ipak ne idem nikamo.
Palmer i Antonia razmijeniše poglede. Antonia reče svojim najnježnijim glasom: - Dragi, ja ipak
mislim da bi trebao otići. Vjeruj mi, vjeruj nama, za tebe je to najbolje.
- Nije li to neobično - rekoh. - Evo me gdje vam donosim vino u postelju. A zapravo bih vas
trebao ubiti.
- Martine, dragi, ti si pijan - brzo će Antonia. - Hoćeš li da ti pozovem taksi da te odveze doma?
- Ne brini - odgovorih - došao sam kolima. - Krenuo sam prema boci da si još malo natočim. Ne
znam kako, no dotaknuo sam je nogom i ona se bešumno prevmula. Velika crvena mrlja brzo se
raširila po mekom bijelom sagu.
- Dođavola! - uzviknuh.
- Ne brini se, dragi - poče me tješiti Antonia - izići će to! - Skočila je s kreveta i kroz bijela
pokrajnja vrata otišla u kupaonu. Začas je čučala pred mojim nogama natapajući sag vodom iz
zdjelice. Mrlja je postala blijedoružičasta.
- Ne bude U se dala očistiti - reče Palmer - stavit ćemo preko nje ćilim. Zabranjujem ti da se
zbog toga uzrujavaš. Ali, dragi momče, možeš li se ti sam odvesti kući? Hoćeš li da te ja odvezem? -
ponudio je Palmer uz smiješak dok je sjedeći na krevetu njihao jednu golu nogu.
- Ne, ne dolazi u obzir - odbio sam. - Sa mnom je sve u redu. Strašno mi je žao zbog saga.
Najbolje bi bilo da sada odem. Vino sam ostavio u predvorju. Je li to u redu?
- Stavi sanduk u podrum, ako ti nije teško - zamoli Palmer. - Nemoj se mučiti s vađenjem boca,
naprosto ga ostavi dolje. Dvorkinja dolazi u neko neljudsko vrijeme, pa je bolje da ga se, zbog
raznosača novina, mljekara i ostalih tajanstvenih osoba što dolaze dok Antonia i ja još spavamo,
makne s puta. Doista si ljubazan.
- Strašno mi je žao - ponovih gledajući Antoniju, koja je još brisala sag.
Hitro se podigla s poda i poljubila me u obraz. - Ništa se ne trebaš brinuti. Zar ne, Palmere?
Obećaj da nećeš.
- Obećavam - rekoh, smješkajući se zbunjeno. Počeh se povlačiti prema vratima.
Antonia se bila vratila na postelju i sada su me oboje gledali kako odlazim. Svjetlo svijeća
padalo je na njezinu zlaćanu i njegovu srebrnu kosu. Gledali su me smiješeći se: ona beskrajno
nježna i brižna, on otvoren, pun samopouzdanja, pametan. Sjedili su dodirujući se ramenima na
bijeloj postelji, obasjani bijelom i zlatnom svjetlošću. Zatvorio sam vrata kao što se zatvaraju
vratašca kakva raskošnog kovčega sa svetim moćima ili predivnog triptiha. Svjetlost je ostala
unutra.
 Poglavlje 16
Teturao sam niz podrumske stube i psovao. Sanduk s vinom bijaše vraški težak. Doteglio sam
ga do dna i ritnuo nogom. Boce su uvrijeđeno zazveckale. Gola žarulja bacala je mutno svjetlo po
goloj pljesnivoj špilji, poznatoj i kao Palmerov podrum. Prostorija se doimala još mračnijom nego
inače, a sumporast zadah magle miješao se ovdje s vonjem trula drva i hladnog, vlažnog kamena.
Sjeo sam na polomljeni kuhinjski stolac. Šutajući sanduk, povrijedio sam nogu.
Otkrio sam da sam svoju čašu stavio u džep i pade mi na um da popijem još malo vina. Onako
sjedeći posegnuo sam u sanduk i izvukao jednu bocu. Trebalo mi je vremena da ponovo rasklopim
vadičep i da je otvorim. Natočio sam si malo vina, prolijevajući ga usput po hlačama i po podu.
Hitro sam iskapio čašu i ponovo je napunio.
U podrumu je bilo hladno, a vonj za koji sam utvrdio da je od magle, kao da je postajao sve
intenzivniji. Zadrhtao sam i podignuo ovratnik kaputa. Zatekao sam se kako pokušavam zamisliti
unutrašnjost plinske komore. I vino je bilo hladno i oporo, posve nenalik na sebe, nekakav čudan
napitak. Ostavljalo je gadan okus u ustima. U glavi mi se pomalo vrtjelo, a u želucu sam imao
neugodan osjećaj koji je mogao biti ili posljedica straha ili loše probave.
Iznenada iz neposredne blizine začuh neku buku. Hitro sam skočio i uzmaknuo nekoliko
koraka po neravnom podrumskom podu. Srce mi je udaralo o rebra poput gonga. Na podrumskim
se stubama pojavila neka prilika. U prvi mah nisam u mraku mogao razaznati tko je. Potom
prepoznah Honor Klein. Zurili smo jedno u drugo. Dok mi je srce i dalje divlje lupalo, na trenutak
me obuze neobičan osjećaj; učinilo mi se kao da sam sebe gledam odnekud izvana: visoka,
pogurena prilika s podignutim ovratnikom kaputa, razbarušene kose, izbuljenih očiju s napola
prolivenom čašom vina u ruci. Nisam mogao izustiti ni riječi.
Honor Klein spustila se dvije stube niže. - Ah, to ste vi - reče. - Mislila sam da je možda moj
brat. - Stajala je s rukama duboko u džepovima svog kaputa od tvida i gledala me zamišljeno
stisnuvši oči i usne, koje su se pretvorile u ravnu, tvrdu crtu.
- Vaš je brat u krevetu s mojom ženom - rekoh. - Upravo sam im odnio malo vina u postelju.
Honor Klein me i dalje zamišljeno promatrala. Potom joj se hce malo opustilo, a u očima
pojavila iskrica ironije. - Vi ste pravi junak, gospodine Lynch-Gibon - reče. - Vitez beskrajnog
poniženja. Čovjek ne zna bi li vam poljubio noge ih preporučio dobrog psihijatra. - Zvučalo je to kao
da kaže „dobre batine".
- Vi ste bili toliko ljubazni da moju ljubavnicu predstavite mom bratu - rekoh. - To je uistinu
simpatično od vas.
- Ona me to zamolila - odgovori Honor nakon kraće stanke.
- Ali zašto ste vi to tako spremno učinili? - upitah. - Ne bih rekao da imate tako dobro srce.
S lica joj je nestalo poruge, i dok me gledala u polumraku njezin je smrknut izraz postajao sve
sjetniji. Lice joj je bilo ozbiljno i zlovoljno kao na slikama španjolskih svetaca, bijaše to nešto što vas
gleda iz mraka, primitivno a ipak osviješteno.
- Ah, nije važno - reče. - Učinila sam to bez promišljanja. Zaključila sam jednostavno kako je već
vrijeme da vidi neko novo lice.
- Meni jest važno - rekoh. - Pitam se jeste li svjesni koliko ste destruktivni? Bio bih vam
zahvalan kad se ubuduće ne biste miješali u moje poslove.
- Sumnjam da ćemo se još kada susresti - odvrati Honor Klein. - Ja iz ovih stopa odlazim u
Cambridge.
- Govorite kao da je to na Sjevernom polu - primijetih. -Barem da jest! I nisam jedini kojemu će
odlanuti.
- Kako to mislite?
- Palmer i Antonia nisu baš oduševljeni što neprestano oblijećete oko njih poput kakve crne
vrane.
Honor Klein me pogledala a lice joj se načas zgrči. - Vi ste pijani, gospodine Lynch-Gibon,
totalno pijani, a glupi ste čak i kad ste trijezni. Laku noć - odsjekla je kratko i okrenula se da će izići.
- Pričekajte malo - povikah za njom.
Ono što se tada zbilo može se učiniti pomalo nevjerojatnim, ali čitatelj mi naprosto mora
vjerovati da se uistinu dogodilo. Ona je zastala i okrenula se prema meni. Ja sam stao na najnižu
stubu i grubo je uhvatio za ruku. Povukao sam je dolje k sebi. Ona je sišla posrćući i oboje smo se
našli na dnu stuba; ja sam joj žestoko gnječio ruku, a ona mi se napeto zagledala u oči. Kasnije sam
umišljao kako joj je lice u trenucima koji su slijedili posve pocrnilo.
Iznenada se počela snažno otimati pokušavajući osloboditi ruku. Čudno je što uopće nije
izgledala iznenađeno. Dok se otimala, promijenio sam zahvat i stao joj zavrtati ruku na leđa. Na to
me ona veoma snažno udarila nogom u potkoljenicu. Izvrnuo sam joj zapešće prema gore i zarobio
joj i drugu ruku. Čuo sam kako stenje od boli. Sada sam stajao iza nje te se, kad sam povećao stisak,
svom težinom naslonila na mene. Zadala mi je još jedan veoma bolan udarac nogom.
Olabavio sam stisak i jednom nogom obuhvatio njezine, gurnuvši je istodobno snažno prema
naprijed. Pala je na koljena, a ja sam se na pod srušio preko nje ispustivši joj jednu ruku. Valjali smo
se jedno preko drugoga po podu. Pritisnuo sam je svom težinom, pokušavajući je zgrabiti za
zapešće. Ležeći na leđima ona me sada grebla i udarala rukama, pokušavajući me koljenom udariti
u želudac. Borila se kao manijak; no neobično je što, za cijelo vrijeme dok smo se borili, nije ispustila
ni glasa.
Oboje smo bili sputani kaputima, a meni je smetalo i to što sam bio totalno pijan. Bila je čak
snažnija nego što sam očekivao. Ipak, začas sam je uspio uhvatiti za oba zapešća. Stegnuo sam ih
jednom rukom i legao na nju, pritišćući je svom težinom sve dok se nije umirila. Lice joj je bilo točno
ispod mojega i mogao sam vidjeti crne dlačice na njezinoj gornjoj usni i bljesak bijelih zuba.
Odmaknuo sam se malo i slobodnom je rukom tri puta pljusnuo postrance preko usta. Zažmirila je
pokušavajući okrenuti glavu. Svega sam se toga poslije jasno sjećao.
Nakon što sam je po treći put udario, počeh se pitati što ja to zapravo radim. Pustio sam joj ruke
i otkotrljao se s nje. Bez žurbe se digla s poda, dok sam se ja uspravljao u sjedeći položaj. U glavi,
koja odjednom poče dokazivati svoje postojanje, bilo mi je strašno. Očistila je kaput a potom se, ne
pogledavši me i još uvijek bez žurbe, uspela stubama.
Ostao sam nekoliko časaka sjediti potpuno smeten. Potom sam, držeći se za glavu, koja se
spremala raspuknuti, polako ustao s poda. Uza stube sam se dovukao u predvorje.
Ulazna su vrata bila otvorena a pred njima je na samo metar udaljenosti poput žute plahte
visjela magla, žuta, neprobojna, paklenska, savršeno nepomična. Stajao sam na vratima. U mukloj,
vlažnoj tišini mogao sam čuti odjek koraka što se udaljuju. Izišao sam na ulicu, potrčao pa zastao
osluškujući. Za mnom su ostali otisci mojih stopa: teturav trag na mokru pločniku. Uz prigušen
uzdah, dublji i od same tišine, oko mene se sklopila magla. Otvorio sam usta da je zazovem, ali
otkrih da sam joj zaboravio ime.
 Poglavlje 17.
Draga,

ispričavam se što sam sinoć bio onako pijan i nadam se da ona gadna mrlja nije ostala na sagu. Ti i
Palmer tako ste ljubazno prešli preko toga. Moraš mi dopustiti da platim čišćenje. Mislim da ću na kraju ipak
otputovati, premda još ne znam kamo. Nemoj se stoga neko vrijeme nadati vijestima od mene. Sa mnom je
inače sve u redu i nemoj se ništa brinuti. Prije no što odem, dogovorit ću se o selidbi namještaja. Odahnut ću
kad s tim završimo. Možda sam ti se učinio neotesanim, ali nemoj misliti da ti nisam duboko zahvalan na
brizi. Tvoja će mi pomoć zacijelo zatrebati; i ja bih uistinu bio glup kad ne bih znao cijeniti to što me još
uvijek voliš. Iako nisam posve siguran da znam što zapravo znači velikodušje, pa čak i ako je ono što sam
pokazao bilo nešto drugo, ipak je tomu dovoljno sličilo i s vremenom bi se, zar ne, a da to nitko i ne opazi,
moglo u to i pretvoriti. Oprosti mi i imaj strpljenja sa mnom.

M.

Najdraže moje dijete,

žao mi je što sam jučer bio onako pijan. Nadam se da te nisam zagnjavio. Trebao sam prije otići. Ovim ti
želim smo javiti da ću možda otputovati, pa se neko vrijeme nećemo vidjeti. Iskreno vjerujem da je tako
najbolje, jer se bojim da bismo se, ako se sada vidimo, mogli posvađati. Kao što sam ti jučer rekao, nisam
više uvrijeđen zbog Alexandera. Potpuno sam to prebolio i uistinu ti vjerujem kad kažeš da me ljubiš.
Osjećam se, međutim, prokleto jadno i zbrkano i znam da ću se, ako se vidimo, uzrujavati zbog odluka za
koje osjećam da ih trenutno nisam u stanju donijeti. Shvaćaš, zar ne? Možda će ti se učiniti nelogičnim
što od tebe zahtijevam da me unatoč svemu voliš i da voliš upravo mene: ali ništa ovdje nije logično, a u
ljubavi ionako nikada nema logike. I zato, sebičan, bezobziran i pun samosažaljenja, od tebe samo to tražim.

Tvoj M.

Poštovana dr. Klein!

Doslovce ne znam kako da se ispričam za ono što se sinoć dogodilo. Kojim bih riječima uopće mogao
izraziti žaljenje zbog svoga nevjerojatnog ponašanja? Vi ćete vjerojatno, kao što, ako se dobro sjećam, već i
jeste, zaključiti da sam bio pijan. Izraz lud možda bi bolje odgovarao. Jedino što mogu učiniti u smislu
isprike jest da ponudim neko objašnjenje, ma koliko jadno, za tako ekscentrično ponašanje. Dopustite mi
da prije svega izrazim nadu kako Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. Uistinu osjećam neizrecivo kajanje. Mogu
se jedino nadati da, s obzirom na Vaše veliko životno iskustvo, niste pretrpjeli ozbiljniju psihičku traumu,
ma koliki bili gnušanje i prijezir koje je moje ponašanje moralo u Vas pobuditi.
Kao što Vam je poznato, odnedavna živim pod velikim pritiskom, težine kojega sve do jučer zapravo
nisam ni bio svjestan. Jednom ste mi rekli da sam agresivan. Priznajem točnost te optužbe i osjećam se krivim
što sam, tek sada to uviđam, uvelike precijenio svoju sposobnost samokontrole. Prava je nesreća, a istodobno
i nepravda, što ste se upravo Vi, ni krivi ni dužni, našli u prilici da tu agresivnost osjetite na vlastitoj koži.
Sinoć sam Vas u bijesu optužio da ste mi željeli nauditi. U međuvremenu sam shvatio da Vaši postupci
prema meni nisu vođeni zlom namjerom ni osobnim
interesom: ta bio bih najveća budala kad bih umišljao da sam u Vas pobudio zanimanje koje bi se moglo
očitovati u netrpeljivosti. U posljednje se vrijeme naprosto osjećam od svih progonjen, a kako ste se Vi pojavili
u trenutku kad sam bio iznimno napet i posve izluđen, iskalio sam se na Vama.
No to se ipak nije dogodilo posve slučajno. Mislim da Vam dugujem barem pokušaj da ovdje doznam
nešto više o sebi. Zapravo sam Vam zahvalan, jer ste mi, i ne samo time što ste izazvali moj sinoćnji ispad,
pomogli da shvatim kako je došlo do poremećaja. Ja volim svoju ženu i još uvijek je želim. Vašega brata
također volim. Bili Vi toga svjesni ili ne — a ja sve donedavna toga nisam bio svjestan - moji osjećaji
prema Palmeru nisu posve prirodni. Nikada nisam bio, u uobičajenom smislu te riječi, homoseksualac,
ali naklonost što je osjećam prema Palmeru nedvojbeno ima taj prizvuk; a još je čudnije, premda je
moguće da klinička psihologija poznaje tu pojavu, što je Palmerova veza s mojom ženom, umjesto da je oslabi,
tu moju naklonost prema Palmeru još ojačala. U takvoj se situaciji, naravno, ili bih možda trebao reći,
međutim, podrazumijeva i dvostruka ljubomora: a ipak je prošlo dosta vremena prije negoli sam toga
postao svjestan. Možda bi tu sporost trebalo pripisati mojoj zaokupljenosti moralnim principima; ja sam,
naime, uistinu uvjeren da sam na razini svjesnoga učinio neki moralni pomak, ako takvo što uopće postoji,
prema nečemu što sam smatrao velikodušjem i suosjećanjem. Dublje i vjerodostojnije objašnjenje može se
međutim naći za ulogu koju su Palmer i Antonia odigrali u odnosu na mene, a u čemu sam ja tako spremno
sudjelovao. Mislim, naravno, na njihovu roditeljsku ulogu. Bojim se da ipak nije bilo posve slučajno što sam
se oženio ženom starijom od sebe; pa kad je ta žena poklonila svoju naklonost starijem muškarcu, kojega
sam već ionako smatrao ocem, pozornica za moj povratak u djetinjstvo bila je spremna.
Ali djeca su, kao što znamo, mali divljaci i njihovu je nezrelu ljubav prema roditeljima često teško
razlikovati od mržnje. I Vi ste u jednom trenutku postali nevinom ali, kako rekoh, ne i slučajnom
žrtvom te mržnje i agresivnosti. Pa premda prema Vama osobno ne gajim, naravno, nikakvih osjećaja,
niti Vam, kao što sam već objasnio, išta zamjeram, Vaša Vas je povezanost s Palmerom učinila
prikladnim simbolom - za mene ste odjednom postali nešto poput džokera u kartama kojeg sam u tom
trenutku mogao zamisliti kao objekt svoga bijesa. Trebao bih još dodati kako je to, samo po sebi je jasno, bio
prolazan bijes koji se na moju najveću žalost potpuno iskalio na Vama; uvjeravam Vas da prema Palmeru
uopće ne gajim neprijateljske osjećaje. Meni je taj usamljeni ispad zapravo bio od koristi, pomogavši mi
da bolje upoznam sebe, da svoju maštu očistim od zloćudnih raspoloženja i da postanem sličniji onoj
velikodušnoj osobi čiju ulogu pokušavam igrati. Kažem to stoga kako se, nakon sinoćnjeg ispada, ne biste
slučajno bojali kakva nasilja s moje strane nad Vašim bratom. Iskreno Vas uvjeravam da je takvo što
nemoguće.
Preostaje mi još jedino da se najusrdnije ispričam i da se nadam kako ćete, budete li imali
strpljenja ovo pismo pročitati, moje ponašanje koje zacijelo smatrate neoprostivim ipak malo bolje
razumjeti.

Iskreno Vaš,
Martin Lynch-Gibbon

Draga Honor Klein!

Bojim se da nikakav moj pokušaj da objasnim svoje sinoćnje ponašanje ne bi imao smisla, kao što ga ne
bi imala nikakva moja isprika. Bio sam, kao što ste dobro primijetili, veoma pijan i ponio sam se gore od
divlje zvijeri. Mogu jedino reći da se i sam ništa manje ne zgražam nad sobom i da nisam ništa manje
zapanjen nego Vi. Niti sam ja to u stanju objasniti, niti bi Vas zanimalo slušati neuvjerljiva nagađanja o
stanju moje psihe. Dovoljno je već i to što sam Vas fizički napao; ne želim Vam još i dosađivati. Ovo sam
pismo ipak morao napisati kako bih Vam uputio svoje najponiznije i najiskrenije isprike, premda se ni
najmanje ne nadam da će biti prihvaćene. Usuđujem se jedino nadati da Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. No
ako ste zbog mene pretrpjeli ikakvu bol, uvjeravam Vas da kajanje koje osjećam peče više od ikakve povrede.
Nemam pojma što me je bilo spopalo; ne
usuđujem se ni pretpostaviti što sada mislite o meni. Kad se ne bih bojao da sam se prema Vama dosljedno
loše ponašao, ne bih uopće morao posebno isticati kako za Vas osjećam najdublje poštovanje, ne samo prema
Vama kao prema Palmerovoj sestri, već i prema Vama kao osobi; i gorko se kajem što sam, vjerojatno
zasvagda, prokockao priliku da o meni steknete dobro mišljenje. Neću dužiti s ovim pismom. Nadam se da
ćemo se unatoč Vašim predviđanjima ponovo susresti, premda Vam, naravno, u bliskoj budućnosti ne
nudim druženje, niti očekujem da ćete mi na ovo pismo odgovoriti. Uistinu veoma žalim zbog svog
sablažnjivog ponašanja.

Vaš odani
Martin Lynch-Gibbon
 Draga Honor!
Žao mi je što sam se prema tebi ponio kao životinja i luđak. Ne mogu to uopće objasniti - niti se ovo može
smatrati isprikom u uobičajenom smislu te riječi. Osjećam da su naši međusobni odnosi nakon jučerašnje
večeri izišli iz sfere isprika. Želim ti napisati nešto kratko i pošteno, umjesto uobičajenih izraza
žaljenja, koji možda ne bi bili ni posve iskreni. U prošlosti sam prema tebi, i ne posve bez razloga, osjećao
nesklonost; bila si mi čak antipatična. Jer od prvog trenutka kad si se pojavila na sceni, prema meni si se,
iz meni nepoznatih razloga, ponašala neprijateljski, a u dva navrata namjerno si mi učinila nažao. Ne
znam čime sam zaslužio takav tvoj postupak. Ja trenutno prolazim kroz razdoblje nemira, jedno zapravo
veoma bolno razdoblje, i mislim da bih se s pravom mogao nadati kako će me mimoići barem neodgovorni
progoni od strane nepoznatih osoba.
Ne tvrdim, naravno, da činjenica što si me, kako ja to kažem, progonila (što je možda bilo više
posljedica tvoje nepromišljenosti negoli zlonamjernosti) na bilo koji način opravdava ili ispričava to što sam
te srušio na tlo i izudarao. Ja samo pišem ono što mi je palo na um kad sam si uzeo u zadatak da se
ispričam. Ti si, dodajem, a toga sam bez obzira na svoju ljutnju potpuno svjestan, osoba vrijedna
poštovanja i netko tko prije svega zaslužuje istinu. Uvjeren sam da će ti ovo iskreno pismo biti draže od
konvencionalne isprike. Nadam se da te nisam jako povrijedio. Vjerujem da tebe, koja poznaješ svijet i ljude
čak i bolje nego ja, sve to nije ozbiljnije pogodilo niti odveć začudilo. Nadam se da ćemo se ponovo susresti i
da će ova nezgoda pridonijeti našem boljem međusobnom razumijevanju, nedostatak kojega se do sada uvelike
osjećao s obje strane.

Srdačan pozdrav,
M. L.-G.
Zalijepio sam pisma za Antoniju i Georgie. Neko sam vrijeme proveo nad svoje tri verzije pisma
za Honor Klein i napokon, ne posve oslobođen sumnje, izabrao drugu. Bio sam u iskušenju da
napišem i četvrtu verziju; pomisao da bi se moje ideje mogle dalje razvijati počela me ozbiljno
opsjedati. No kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da zapravo nemam pojma u kojem bi
smjeru imao teći taj razvoj. Za mene je to, premda izluđujuće prisutno, ostalo skriveno velom tajne.
Napokon sam odustao, prepisao pismo za Honor i otišao na poštu. Magla se bila razišla. Vrativši se
kući pojeo sam nekoliko komada dvopeka i ispio svoju dozu viskija i mlijeka. Bio sam potpuno
iscrpljen, jer još od vremena kad sam pisao Sir Eyre Coote i bitka kod Wanderwasha ništa me nije stajalo
tolikog intelektualnog napora kao ovo pismo za Honor; smirio me međutim posve iracionalan
osjećaj da sam jutro proveo korisno. Otišao sam gore u sobu da malo prilegnem i zaspao dubokim i
mirnim snom, što mi se već odavno nije dogodilo.
 Poglavlje 18.
Bio sam na mukama. Prošla su već dva dana, a ja se još nisam uspio odlučiti niti da napustim
London niti da se vidim s Antonijom ili Georgie. Kao da su te dvije žene odjednom postale tabu.
Činilo se kao da sam, pišući im, činio to s namjerom da raščistim pozornicu za kakvu predstavu ili
neki važan događaj; i premda nisam znao što bi to imalo biti, od stalne sam napetosti i iščekivanja
osjećao upravo fizičku bol. Usto sam se loše osjećao i nisam mogao ništa jesti, a ako bih iz očaja
popio kakvo žestoko piće odmah bi me zabolio želudac. Niti mi je bilo ugodno ležati u postelji, niti
sam znao što bih sa sobom ako se dignem. Čitati nisam mogao, a za jednog posjeta kinu umalo se
nisam rasplakao. Dva puta sam otišao u ured, razgovarao s Myttenom i dogovorio se s njim oko
nekih rutinskih stvari, ali morati se usredotočiti na te stvari meni je bila prava muka. Izmjerio sam
temperaturu i utvrdio da je nepodnošljivo normalna. Nikako mi nije bilo jasno što se to sa mnom
događa i trebala su proći gotovo tri dana pa da to napokon shvatim.
Neposredno prije svog odlaska iz grada nazvao me Alexander te smo malo popričali. Naši su
odnosi takvi da nikakvo „krpanje" nije bilo ni moguće ni potrebno. Naprosto smo se, gotovo
nesvjesno, vratili našem starom načinu sporazumijevanja. On je bio oprezan, skrušen, taktičan, a ja
mrzovoljan, ironičan i nezadovoljan. S obostranim olakšanjem ostali smo na tome. Manje me
oduševilo kad se javila Rosemary, koja se vratila u London i umirala od želje da dođe i počne mi
organizirati život. Osjećao sam da trenutno ne bih mogao podnijeti da se nađem s Rosemary i
suočim s njezinom živahnom, ptičjom znatiželjom. Predložila je da dođe i zapakira moj skupocjeni
servis za jelo i još neke predmete za koje je tvrdila da se nipošto ne mogu povjeriti radnicima koji će
me seliti. Rekoh joj da bi to mogla učiniti i dometnuo kako se oko selidbe još ništa nisam dogovorio.
Odgovorila je da je to dobro, jer da zna jedno izvrsno transportno poduzeće pa će se ona o svemu
dogovoriti. Pojavila se za pola sata te smo o svemu veoma konkretno razgovarali i zaključili da ću ja
što je prije moguće otići na kampiranje u Lowndes Square, ne čekajući da stigne namještaj. Nipošto
nisam htio biti svjedokom polaganog pustošenja kuće. Bio sam joj na tome zahvalan, a kako se činilo
da nju ovi zadaci usrećuju i da moja nazočnost ovdje nije neophodna, odlučio sam se povući. Dok
sam zatvarao vrata predvorja čuo sam je kako afektirano, svojim tankim glasićem u kojemu se
osjećao autoritet, telefonom od Harrodsa naručuje da se na moju adresu najhitnije pošalje najbolji
poljski krevet koji imaju na raspolaganju.
London je bio zastrt zlaćanom, suncem prošaranom maglom u kojoj su zgrade poput nestvarnih
prikaza lebdjele u zraku. Lijepi je voljeni grad, prigušen i rasplinut, poluskriven plutajućim
oblacima što su polako promicali, nalikovao na grad u zraku, naslikan mekim sivim i smeđim
bojama. Krenuo sam, neizbježno, obalom rijeke. Skrenuvši na Victoria Embankment zamijetio sam
da nadolazi plima; a na površini rijeke koja je naglo rasla, poigravala se topla svjetlost, prelijevajući
blatnjavu boju vode nijansom starog zlata, kao da se odbjegla zraka čiste sunčeve svjetlosti došla
igrati pod ovaj veliki magleni svod. To neobično osvjetljenje odgovaralo je mojem raspoloženju i
dok sam polaganim korakom prolazio ispod sjenovite stijene Novog Scotland Yarda, osjećao sam,
iako bol nije popustila, da mi se barem u glavi počelo malo bistriti.
Bilo je odveć hladno a da bih sjeo, no tu i tamo sam zastajao kako bih se naslonio na ogradu;
svaki put kad bih prošao jednu od vlažnih, delfinima obgrljenih uličnih svjetiljaka osjećao sam da
sam malo bliže nečemu. Iako, što se mojih problema tiče, nisam čini se postigao neki senzacionalan
napredak. Muka mi je bila pri pomisli na nedavne događaje. Bilo je više nego jasno da mi je trebalo
ostaviti malo vremena da ,,otkrijem"svoje odnose s Georgie, ali gadio mi se jednako trenutak kao i
način na koji je do tog otkrivanja došlo i bilo je trenutaka kad sam se pitao hoće li moja ljubav prema
Georgie biti dovoljno jaka da izdrži već i samu težinu čitave ove zbrke i zabune pod teretom kojih
sam osjećao kako sada stenje. A ipak se, kad sam je zatekao s Alexanderom, moja posesivnost
odmah javila svom žestinom, posesivnost koja sada nastavlja životariti kao neko bolno
negodovanje. U ovom trenutku bilo bi mi zapravo najdraže da mogu Georgie staviti na led. Prava je
šteta što druga ljudska bića ne možemo po potrebi imobilizirati. Što god ja učinio, Georgie će
nastaviti misliti, nastavit će djelovati, za sve vrijeme mog izbivanja i šutnje. Ova me misao silno
zaboljela, ali me nije potaknula da jednostavno dignem slušalicu i nazovem je.
Pomisao na Antoniju nije bila ništa manje bolna. U prošlih sam nekoliko dana napokon shvatio
koliko sam daleko od toga da odgonetnem što zapravo mislim i osjećam u odnosu na svoju ženu. To
što sam se onako spremno pomirio sa situacijom, bolje reći pokušao to odglumiti, samo je, kako se
sada čini, odgodilo trenutak temeljitije i zastrašnije procjene onoga što se dogodilo. Postao sam
neugodno svjestan činjenice da se nikada nisam posebno potrudio da doznam što Antonia osobno
zapravo misli i osjeća. Takav bi pokušaj, naravno, bio krajnje bolan, pa sam - dijelom i zato da
izbjegnem barem to mučenje - tako spremno pristao na svoju ulogu, tako u potpunosti prihvatio
verziju događaja koju su mi Palmer i Antonia, kako se činilo, bili ponudili. Budući da sam odmah
izgubio svaku nadu, nipošto nisam mogao podnijeti da stvari između mene i Antonije ostanu
„otvorene". A možda je moja najveća pogreška u tome što sam odmah izgubio nadu. Je li to bila
pogreška ih je mojim postupcima ipak upravljala neka skrivena želja? Bilo kako bilo, sada sam
shvatio da mi je ipak bila dužnost, ma koliko me to stajalo, da sve podrobnije ispitam. Bilo mi je
dano do znanja da su se Antonia i Palmer, bez obzira na privid, zapravo dvoumili. Nedvojbeno je,
međutim, da je upravo moja gotovost da sve prihvatim pomogla da se njihova veza učvrsti;
razmišljajući o tome, zapitah se nije li suđeno da se moja uloga upravo sada promijeni, te hoću li se,
kako reče Palmer, nakon što sam dostigao vrhunac, sada početi naglo spuštati.
Gorko sam se osim toga kajao što sam s Antonijom onako otvoreno razgovarao o Georgie. Moja
prvobitna, instinktivna odluka koju je i Georgie odobravala, da s Antonijom valja izbjeći svaki
intimni razgovor o njoj, činila se sada ispravnom. Taj intimni razgovor svima nam je nanio samo
štetu: meni, jer sam time u stanovitom smislu otupio svoju ljubav prema svojoj dragoj ljubavnici;
Georgie, koja je ne samo izdana već i dovedena u opasnost da se nađe u Antonijinoj vlasti; a nanio je
štetu i samoj Antoniji, jer ju je uznemirio, uzrujao i potaknuo na spletkarenje, što nipošto ne može
dobro završiti. Bio sam potpuno svjestan, a ispunjalo me to nastranim osjećajem mračna
zadovoljstva, koliko je Antonia daleko od toga da se oslobodi svoje emocionalne ovisnosti o meni.
Njoj smo bili, a to je maltene i bila objavila kao svoj program, potrebni obojica: i Palmer, a u
podređenoj ulozi i ja. Otkriće Georgieina postojanja bilo je za nju istodobno i velik udarac i izazov; i
premda nisam sumnjao kako je Antonia duboko uvjerena da je za ono što čini nadahnuta samo i
jedino prostodušnom i srdačnom dobronamjernošću, bio sam siguran da je moj i Georgiein odnos
odlučila čvrsto zadržati u šaci, organizirati ga i ovladati njime; ako pritom naš odnos doživi
brodolom, zbog toga Antoniji baš ne bi prepuklo srce. Posvetila bi se tada, oh, s kakvim žarom i
veseljem, zadatku da me utješi.
Kroz dug zlaćani procjep što se otvorio u magli promatrao sam kako voda protječe ispod mosta
Waterloo. Nevidljivo sunce obasjavalo je velike bijele potporne stupove. Razmišljao sam o Honor
Klein. Cijeloga sam jutra zapravo razmišljao o njoj. Bio mi je potreban nemali napor da misli
skrenem na druge stvari ili čak druge osobe. To je trenutačno bila magnetska os oko koje su se
vrtjele moje razularene misli, pa sam sa zbunjenošću koju si zapravo nisam mogao priuštiti uhvatio
sebe kako intenzivno mozgam o čudnoj Palmerovoj sestri. Sada sam žalio što sam joj poslao drugo
pismo, ali mi je bilo drago što joj nisam poslao ono prvo. U tom se drugom pismu, posve
prizemnom i jeftinom, posve bagatelizira događaj koji ipak nije bio nevažan. Treće je pismo u
mnogočemu bilo najprimjerenije; ali sada sam se kajao što nisam uložio još malo vremena i truda te
napisao i četvrto, bez obzira na krajnji ishod.
Treće je pismo bilo nedvojbeno najiskrenije, s obzirom na to da sam zbog scene u podrumu
uistinu osjećao tek neznatno kajanje. Žalio sam jedino, kojeg li proturječja, što nisam bio trijezan,
premda do takve scene, da sam bio trijezan, naravno ne bi ni bilo došlo. Same zgode sjećao sam se
sa stanovitim zadovoljstvom; bilo je to zadovoljstvo pomiješano s nekim mračnijim i uznemirujućim
osjećajima. Neprekidno sam se s nevjericom vraćao na pomisao da sam ju napokon dodirnuo;
„dodirnuo" je preblag izraz, s obzirom na ono što se medu nama odigralo. A možda mi se upravo
zato iz ove perspektive to i čini nevjerojatnim; i premda sam se jasno sjećao njezina od bola i bijesa
iskrivljena lica, i premda sam u mislima vidio njezinu masnu, crnu kosu kako se povlači po prašini i
čuo njezino stenjanje dok sam joj zavrtao ruku na leda, nikako se nisam mogao sjetiti što sam pri
dodiru naših tijela osjetio. Kao da ju je apsolutna nedodirljivost, za koju sam već otprije s nekom
vrstom odbojnosti osjećao da je posjeduje, pri ovom pokušaju oskvrnuća zaštitila svojim plaštem.
Bijaše to kao da je uopće nisam dodirnuo.
Opet sam se počeo loše osjećati. Prošao sam ispod mosta Waterloo i kroz lelujavu maglu koja se
polako dizala ugledao dugačko, vitkim stupovima ukrašeno pročelje Somerset Housea. Načas bi se
udaljilo, pa blago zanjihalo i, prelijevajući se u smeđim i sivim bojama, podsjećalo na kazališnu
kulisu. Pod njim je na rijeci čistih a ipak beskrajno mekih i jednostavnih linija kao na kineskoj grafici
par labudova jedrio na pozadini vodenastosive svjetlosti, polako odmičući nizvodno nošen strujom
u društvu jedne promočene grane s nekoliko neidentificiranih listova. Udaljavali su se polagano se
okrećući, dok napokon nisu nestali. Nastavio sam hodati i zaustavio se kraj kamene ograde,
zagledavši se na onu stranu gdje se u gusto zastrtoj daljini trebalo nalaziti masivno obličje Sv. Pavla.
Sada sam mogao razabrati samo skladišta na drugoj obali rijeke, čija su pročelja doticali difuzni ali
sve snažniji nagovještaji sunčeva svjetla. Ovo naprezanje da pogledom prodrem kroz maglu postalo
mi je zamorno i bolno. Ne vidim, ne vidim, rekoh sebi: bijaše to kao da je neko unutarnje sljepilo
ovdje dobilo veoma bolan izvanjski oblik. Vidio sam samo sjene i obrise stvari, ništa nisam vidio
jasno.
Okrenuh se od vrtložne žutosmede površine rijeke i njezinih palača sjena, kako bih potražio
sigurnost na čvrstom pločniku; i vidjeh da stojim pred telefonskom govornicom. Pogledao sam
telefonsku govornicu, i dok sam je gledao, kao da ju je odjednom obasjala neka neobična svjetlost,
ista ona za koju govore da može obasjati i najbeznačajniji predmet u očima onih što tvrde da su
dobili dokaz o postojanju Boga e contingentia mundi. Kao kod kojega od Kohlerovih majmuna, i moj
se pretrpani mozak trudio da otkrije neku vezu medu stvarima. Odjednom mi je veoma nejasno,
kao iz velike daljine ali nezadrživo, počela svitati istina o pravoj prirodi mojih tegoba. Radilo se o
nečem novom, i, kako sam upravo u tom trenutku odjednom shvatio, nečem strašnom.
Moja bol možda je posljedica smrtne bolesti. Krenuo sam prema telefonskoj govornici. Ruke su
mi toliko drhtale da sam tek pri trećem pokušaju uspio okrenuti broj Pelham Crescenta. Javila se
dvorkinja. Dr. Anderson i gđa Lynch-Gibbon otišli su na vikend, a dr. Klein se vratila u Cambridge.
 Poglavlje 19.
Cambridge je na mjesečini bio svijetlomodar i smeđecrn. Ovdje nije bilo magle i velika nebeska
kupola posuta blistavim zvijezdama visjela je nad gradom intenzivno i raskošno blistajući. Bijaše to
jedna od onih noći kad čovjek zna da postoje i druge galaksije. Moja izdužena sjena klizila je preda
mnom na pločniku. Premda još nije bilo jedanaest sati, mjesto se činilo napuštenim i ja sam se kroza
nj kretao poput tajanstvenog i usamljenog harlekina sa slike: poput ubojice. Kad mi je doprlo do
svijesti da sam očajnički, neopozivo, smrtno zaljubljen u Honor Klein, kao da mi se odjednom sve
razjasnilo. Shvatio sam da je to, i upravo to, ono što me tako uporno i na posve nov način počelo
mučiti i opsjedati, kao i da je stvar neizbježna. Jer neizbježnom se Honor uistinu činila: golema,
pružala se preko mog puta poput samoga obzora ili raširenih krila Sotone; i premda to još nisam
uspio točno identificirati, osjećao sam da iza mene stoji neka čelična zakonitost prema kojoj se
moglo dogoditi samo i jedino ovo. Nikada još nisam bio toliko siguran u put kojim sam krenuo, i
već je to bilo dovoljno da me obuzme zanos.
Očajnička ljubav, kad je čovjek prepozna, nosi biljeg nedvojbenosti. Savršeno sam bio svjestan
kako svoga stanja tako i onoga što mi je činiti. Bilo je tu, međutim, kako sam shvatio čim sam se
sigurno smjestio u vlaku na kolodvoru u Liverpool Streetu, ipak mnogo razloga za zabrinutost, ili
bolje rečeno za strah, kao i za zbunjenost ili, točnije, za čistu nevjericu. Sama činjenica da mi baš nije
trebalo da se, kraj dvije žene koje već imam na vratu, idem zaljubljivati u treću, razmjerno me malo
zabrinjavala. Sila koja me sada privlačila Honor Klein nametnula se snagom kataklizme; a kako
nisam vidio nikakve mogućnosti za neodlučnost, nisam imao osjećaj da nisam nevjeran, ih me
barem zbog toga nije mučila grižnja savjesti. Bio sam izabran, i to neumoljivo; nisam bio onaj koji
bira. Ah baš ta slika otkrila mi je svu suludost moga položaja. Bio sam izabran, ali od koga, od čega?
Zacijelo ne od Honor, čije su posljednje riječi upućene meni, koje su mi odzvanjale u ušima poput
pljuske, bile sve samo ne laskave. Nikada nisam bio toliko siguran u svoj put; no bio je to put koji,
činilo se, vodi jedino do poniženja i poraza.
Ipak, čak ni to me još nije osobito zabrinjavalo. Pomisao da ću, ma kako bio primljen, ponovo
vidjeti Honor, bila mi je u ovoj izbezumljenosti što me od čežnje i želje bijaše obuzela posve
dovoljna. A možda sam napokon i ja bio žrtva zablude u kojoj žive mnogi zaljubljeni - da predmet
ljubavi mora na neki način uzvratiti ljubav, i da prava ljubav ne samo zaslužuje već i nalaže odaziv.
Nisam se nadao ničemu posebnom, a zacijelo ne nečemu određenom, ali budućnost je bila dovoljno
otvorena, dovoljno nejasna da primi u ovom času tako žestoku navalu mojih nakana. Morao sam je
vidjeti i to je to.
Ono što je više zaokupljalo moje misli dok se vlak približavao Cambridgeu, bilo je nagađanje o
prirodi i podrijetlu ove ljubavi. Kada sam, a da ni sam toga nisam bio svjestan, počeo ljubiti Honor
Klein? Je li se to dogodilo kad sam je u podrumu bacio na pod? Ili kad sam je vidio kako
samurajskom sabljom rasijeca ubruse? Ili možda prije, možda u onom čudnom trenutku kad sam je
gledao kako se prekrivena prašinom, u punoj ratnoj spremi, suprotstavlja zlatnim moćnicima koji su
bili moji tlačitelji? Ili možda već u času kad sam, kao pravo proročanstvo, pod narančastim svjetlima
Hyde Park Cornera ugledao krivudav šav na njezinoj čarapi? Teško je to bilo reći, još teže s obzirom
na čudnovatu prirodu ove ljubavi. Kad sam napokon shvatio koliko je ona zapravo čudnovata,
zaključih kako je upravo čudesno što sam unatoč svemu tako duboko uvjeren da to jest ljubav. Čini
se da sam put od nesklonosti do ljubavi prešao bez ikakvih prijelaznih stadija. Ni u jednom mi
trenutku nije palo na pamet da ponovo procijenim njezin značaj, uočim nove kvalitete ili možda
manje strogo prosudim već poznate; iz čega bi se, dakle, moglo zaključiti da je sada ljubim zbog
istih onih stvari zbog kojih sam prije prema njoj osjećao nesklonost, ako je to uopće bila nesklonost.
Ništa me međutim nije moglo natjerati da posumnjam u to da je sada ljubim. Iako je to zapravo bila
čudovišna ljubav kakvu još nikada nisam doživio, ljubav iz onih dubina duše u kojima obitavaju
čudovišta. Ljubav lišena nježnosti i radosti; ljubav, praktički, lišena osobnosti.
Bijaše također neobično koliko je malo ova strast, kojoj je čini se trebalo biti podređeno cijelo
moje biće, na bilo koji uobičajen ih razumljiv način imala veze s tjelesnim. Ali neka je veza ipak
morala postojati - što mi je moja krv neprekidno ponavljala - iako veoma mračna. I dalje sam želio
vjerovati da je nikada nisam dodirnuo. Bio sam je srušio na tlo, ali nikada je nisam držao za ruku;
nesvjestica me hvatala već na samu pomisao da je držim za ruku. Koliko se ovo razlikovalo od moje
negdašnje ljubavi prema Antoniji, tako tople i blistave, pune zlaćana ljudskog dostojanstva; i od
moje ljubavi prema Georgie, tako nježne, čulne i vedre. A ipak, kako su se blijede činile te dvije
ljubavi u usporedbi s ovom. Sila koja me sada držala u svojoj vlasti nije nalikovala ni na što meni
poznato: pred očima mi se pojavila Ljubav u onom strašnom obličju u kojem je prikazuje Dante. EI
m'ha percosso in terra e stammi sopra23.
Tek poslije mi se činilo daje nevjerojatno, čak divno, što u tim prvim trenucima nisam ni načas
pomislio da bi moj položaj mogao u bilo kojem smislu biti lažan ili nestvaran. Kamo god da je
vodio, u dovoljnoj je mjeri bio onakav kakav se činio, i ticao se isključivo mene: niti sam ga se želio,
niti sam ga se mogao odreći, niti sam ga mogao objasniti. Ako je bio groteskan, bila je to moja
vlastita grotesknost, na koju sam, bez potrebe da išta objašnjavam, polagao isključivo pravo. Nisam
imao pojma što ću učiniti kad ugledam Honor. Činilo se posve mogućim da ću joj se bez riječi baciti
pred noge. To uopće nije bilo važno. Činio sam ono što moram i moji su postupci, ma koliko šašavi,
bili samo moji.
U punoj opremi dvorskog luđaka doklizao sam na veliku šahovsku ploču King's Paradea. Iznad
vitkih uličnih svjetiljki visok nazubljen obris King's Chapela dizao se prema mjesecu, a tornjići su
mu se plavili na dalekoj zvjezdanoj pozadini. Sjena Senate Housea pružala se mračna preko
travnjaka sve dok je ne bi raspršilo svjetlo uličnih svjetiljki. Veličajnost ovih dobro mi poznatih
zdanja kao da je davala svečan ton mojem obredu - kao da su stari patrijarsi došli svojom
nazočnošću uveličati kakvo vjenčanje. Sada sam već počeo osjećati mučninu i praktički se gušiti od
uzbuđenja i još nečega za što sam pretpostavljao da je žudnja. Skrenuo sam u ulicu u kojoj stanuje
Honor Klein.
Provjerio sam kućne brojeve i ubrzo ugledao kuću koja je trebala biti njezina. Bio je osvijetljen
samo jedan prozor na katu. Od pogleda na taj osvijetljeni prozor srce mi započe tako luđački tući da
sam morao usporiti, a onda i stati, pridržan' se za stup ulične svjetiljke i pokušati se smiriti i doći do
daha. Pomislio sam kako bi možda bilo bolje da malo pričekam, ne kako bih se smirio, jer to je bilo
nemoguće, nego da barem malo povratim dah kako bih bio siguran da se neću onesvijestiti. Stajao
sam tako desetak minuta i duboko disao. Potom odlučih da više ne smijem oklijevati, jer bi Honor
moglo pasti na pamet da ode spavati. Znao sam da je gotovo nemoguće da je u ovo doba u postelji i
zamišljao da je ono na katu njezina radna soba. U mislima sam je vidio kako okružena knjigama
sjedi za radnim stolom. Zatim sam sebe zamislio kraj nje. Stigao sam do ulaznih vrata i naslonio se
na zid.
Tu se nalazilo samo jedno zvonce. Sve do ovoga trenutka nisam ni pomislio na to da bi mogla
imati stanare. U svakom slučaju, tu je bilo samo jedno zvonce i ja pozvonih. Iznutra se nije čulo ništa
pa sam ponovo pozvonio. Još uvijek ništa. Odmaknuo sam se koji korak i pogledao gore prema
osvijetljenom, zastrtom prozoru. Vratio sam se do vrata i lagano ih gurnuo, no bijahu zaključana.
Provirio sam kroz otvor za pisma. U predvorju je bio mrak i nisu se čuli nikakvi koraci. Spustio sam
poklopac otvora za pisma i ponovo pozvonio. Zaključio sam da je zvonce pokvareno i pitao se što
da učinim. Mogao sam ili zvati, ili lupati na vrata, ili bacati kamenčiće u prozor. Stajao sam neko
vrijeme razmišljajući o tih nekoliko mogućnosti, ali sve mi se činilo nepremostivo teškim. Nisam bio
siguran mogu li kontrolirati glas toliko da pogodim pravi registar, a druge su mi dvije metode bile
nekako grube. Nipošto nisam čeznuo za tim da joj se glava pojavi na prozoru, kao ni za zbunjenim
susretom na uličnim vratima. Ono što sam stvarno želio bilo je da se potiho ušuljam u neku

23
El m'ha percosso in terra e stammi sopra - tal. „Na zemlju bacila me i sad me gazi", Dante Alighieri, Božanstvena
komedija)
(op. prev.)
prostoriju i odmah se nađem pred Honor.

Tada mi sine da bih upravo nešto slično mogao izvesti. Bio sam zamijetio vratašca koja bez
sumnje vode u vrt. Pokušao sam ih otvoriti; nisu bila zaključana. Prošao sam uskim puteljkom
popločenim u mahovinu obraslim opekama što vodi između dviju kuća i našao se u neveliku vrtu.
Malo se odmaknuh od zgrade. Iznad crna obrisa iskrivljenog stabla sjajni mi je mjesec otkrio začelje
kuće, koje je bilo u mraku. Staklena vrata sobe u prizemlju otvarala su se na vrt. Vratio sam se na
prstima preko travnjaka i stavio dlan na okno. Ovdje sam opet morao zastati kako bih svladao
napad čiste panike. Moje disanje, kao i otkucaji mog srca, zacijelo su se čuli po cijeloj kući poput
soptanja lokomotive. Pokušao sam otvoriti Vrata; ugurao sam prst u otvor između krila i snažno
gurnuo. Popustila su; nisam siguran jesu li bila otključana ili se pod snažnim pritiskom slabašna
brava slomila. Širom sam ih otvorio, gurnuvši ih s obje ruke.
Preda mnom je zjapila prazna soba, slabo osvijetljena ostacima vatre u kaminu. Sada sam već
jedva znao što činim. Kretao sam se kao u snu. Oko mene su se predmeti rasplinjavali. Prešao sam
preko sobe i otvorio neka vrata čiju sam bijelu površinu vidio kako svjetluca u mraku. Našao sam se
u predvorju. Slabo svjetlo svjetiljke što je dopiralo kroz otvorena vrata jedne od uličnih soba
okrenutih prema ulici osvijetlilo mi je put do stubišta. Krenuh uza stube, držeći se čvrsto rukohvata
i stavljajući oprezno nogu pred nogu. Našavši se napokon na odmorištu, ugledah svjetlo ispod vrata
Honorine sobe. Samo sam na trenutak oklijevao.
Prišao sam vratima i pokucao. Nakon beskrajne, napete tišine kucanje je zazvučalo poput
groma. Pustio sam da utihne a potom, kako nije bilo odgovora, otvorio vrata. Svjetlo me na trenutak
posve zaslijepilo.
Pred sobom sam ugledao veliki kauč na razvlačenje. Soba je bila jarko osvijetljena. U postelji,
gledajući ravno u mene, sjedila je Honor. Sjedila je postrance s plahtom preko nogu. Od struka
nagore bila je tako tamnoputa i tako naga kao drvena figura na pramcu broda. Obuhvatio sam
pogledom njezine šibate grudi, crnu raščupanu kosu i ukočeno, bezizražajno lice kao izrezbareno u
drvu. Nije bila sama. Kraj postelje neki je posve nag muškarac žurno navlačio kućni ogrtač. Odmah
je bilo jasno da sam uletio u ljubavnu scenu. Muškarac je bio Palmer.
Zatvorio sam vrata i vratio se u prizemlje.
 Poglavlje 20.
Našavši prekidač posve instinktivno, upalio sam svjetlo u predvorju i vratio se u sobu kroz koju
bijah ušao. I ovdje sam okrenuo prekidač; na nekoliko mjesta u sobi upalile su se svjetiljke. Bacio
sam površan pogled po bijeloj sobi sa zidovima punim knjiga i naslonjačima presvučenim
satenskim navlakama s cvjetnim uzorkom. Prošao sam kroz sobu i zatvorio ostakljena vrata koja su
ostala odškrinuta. Čini se da sam ipak slomio bravu. Navukao sam zavjese koje su također bile od
satena s cvjetnim uzorkom. Okrenuo sam se prema kaminu. Tu je na niskom stoliću stajao pladanj s
dvije čaše i bocom viskija, te posuda s vodom. Natočio sam si malo viskija, prolivši veći dio po
stolu. Popio sam ga. Ponovo sam napunio čašu, pročačkao malo vatru i stao čekati.
Još od onog trenutka na Waterloo Bridgeu, kad sam postao svjestan svog stanja, osjećao sam se
kao netko tko trči prema zavjesi. Sada, kad sam tako nenadano i s tako krajnje neočekivanim
ishodom napokon prošao kroz nju, osjećao sam omamljenost i žestoku bol, ali i neku neobičnu
smirenost. U ovu sam kuću ušao poput lopova. Sada sam u njoj stajao kao general pobjedničke
vojske. Oni će doći, oni će morati stati pred mene.
Osjećao sam u sebi tu nepokolebljivost, taj čvrsto raskoračen stav, ali i unatoč tomu moja je
totalna smetenost graničila gotovo s agonijom. Tako sam divljački želio, tako se glupo nadao da ću
Honor zateći samu. Već jednostavna činjenica da Honor nije bila sama prouzročila mi je duboku
bol, koja čak i nije bila povezana s užasnom spoznajom o identitetu njezina partnera. Od te me je
spoznaje prošao žestok drhtaj zaprepaštenja nerazlučivog od groze; a osjećao sam i upravo fizičku
bol od šoka zbog onoga što sam ja njima učinio. Kako li sam samo naivno zamišljao da je Honor
slobodna; bio sam štoviše uvjeren, to mi je sada postalo jasno, da je još djevica i kako ću ja biti njezin
prvi osvajač, onaj koji će je probuditi. Uhvaćen u mrežu takvih i sličnih gluposti, ni u snu nisam
pomišljao da bi joj vlastiti brat mogao biti ljubavnik.
U sobu je ušao Palmer. Nečujno je za sobom zatvorio vrata i naslonio se na njih. Imao je na sebi
crni svileni kućni ogrtač, a ispod njega, očito, ništa. Naslonio se na vrata i zagledao u mene čvrstim,
otvorenim pogledom. Zamišljeno sam mu uzvratio pogled, potom sam pogledao vatru, a onda opet
njega. Silno sam se trudio da ne zadršćem. Ostadosmo tako u tišini cijelu minutu. Natočio sam
potom viski i u drugu čašu i kimnuo Palmeru da se posluži.
Prišao je, uzeo čašu i zagledao se u nju. Kao da se smireno i oprezno odlučivao što će reći. Bio
sam odlučio pustiti njega da počne. Njegove su me prve riječi iznenadile: - Kako si znao da sam
ovdje?
Oklijevao sam s odgovorom, a mozak mi je odjednom počeo ubrzano raditi. Njegovo pitanje
otkrilo je dvije stvari koje su nedvojbeno bile u međusobnoj vezi: da Honor Klein nije bratu ništa
rekla o epizodi u podrumu i da je Palmer uvjeren kako sam u Cambridge došao u potrazi za njim.
Da je znao za događaj u podrumu, mogao je barem pretpostaviti da sam došao zbog Honor. Jer,
premda je moja strast prema Honor bila nepojmljiva, i s obzirom na moje nasilno ponašanje zapravo
neprirodna, svaki bi psihoanalitičar odmah pogodio o čemu se radi. No, čini se da Palmeru ništa
slično nije palo na um, i očito je bio uvjeren da sam ga uhodio te da sam došao s namjerom da ga
raskrinkam. Prvo me je preplavila neizmjerna zahvalnost prema Honor. Činjenicu da ništa nije rekla
bratu nisam mogao a da ne protumačim kao veoma značajnu i za me povoljnu. A onda me obuzela
nejasna slutnja da sam stekao stanovitu prednost koju ne smijem izgubiti.
- Moramo li se u to upuštati? - upitao sam ga, nadajući se da neće inzistirati.
- Ionako nije važno - odvrati Palmer. - Otkrio si ono zbog čega si došao i to je najvažnije. Zna li
Antonia?
- Ne zna - rekoh nakon kraćeg razmišljanja.
- Namjeravaš li joj reći?
 - Ne znam, Palmere, uistinu ne znam - odvratih. Sada sam već bio potpuno smiren.
Palmer se okrenuo da me pogleda. Glas mu je bio duboko ozbiljan, a lice mu poprimilo neki
ogoljeli izraz kakav u njega nisam poznavao. Odložio je čašu s viskijem na policu iznad kamina i
prišao mi. Stavio mi je obje ruke na ramena i na trenutak ih blago stisnuo a potom opet spustio
ruke. Bilo je to preklinjanje. - Martine, ovo je smrtno ozbiljno - rekao je. - Ima tu nekoliko pitanja
koja moramo raščistiti.
Prisjećajući se kasnije ovog prizora morao sam se diviti Palmeru, jer je od samog početka
shvatio da se dogodilo nešto katastrofalno i neopozivo. Nije uopće pokušao - a i bilo bi to uistinu
teško - objasniti prizor na katu kojemu sam bio svjedokom. Jednako kao što nije pokušao umanjiti
njegovo značenje niti ga prekriti zbunjujućim velom mistifikacije. Suočio se sa mnom otvoreno kao
što se suočava s pobjednikom ili sa sucem; i kako je naš razgovor odmicao, mene je sve više
obuzimala neka bolesna opijenost pomiješana s dubokim sažaljenjem, jer mi se činilo kako tezulja
moći prvi put preteže u moju korist. Sada smo se nalazili na posve drugim pozicijama.
Osjetivši neku iznenadnu naklonosti prema Palmeru rekoh: -Ja ti se uistinu moram ispričati.
- Nemoj - prekine me Palmer. - Postupio si lukavo, odlučno i nedvojbeno ispravno. Nisam znao
da si za to sposoban. No ostavimo se sada gluposti. Jednostavno, ovo što se dogodilo moglo bi se
pokazati fatalnim. A ja želim da se barem nas dvojica razumijemo.
- Molim te - rekoh - da me barem u nečemu krivo ne shvatiš. Ja ne osuđujem incest. Ne smatram
da si počinio grijeh spavajući s vlastitom sestrom, barem ne grijeh koji proizlazi iz činjenice da ti je
ona sestra.
Frivolan si kao i obično - reče Palmer. - Ti to ne osuđuješ. Ti se nad tim užasavaš. Ti se i sada
treses od užasa. Ali tvoji osjećaji nisu važni. Antonia je osoba na koju moramo misliti.
- I Honor - dometnuh. Pred očima mi se opet pojavila slika njezinih golih grudi; odjednom s
užasnim bolom postadoh svjestan njezine nazočnosti u kući, njezine blizine kao i vjerojatnosti da ću
joj, ako joj već prije nisam bio nepodnošljiv, zbog ovoga zacijelo postati odvratan. Opazih da se
uistinu sav tresem i s mukom se prisilih da budem miran.
- Honor prepusti meni - reče Palmer. - S Honor će u svakom slučaju biti sve u redu. Ona je sjajna
osoba. U pitanju je Antonijina sreća. Ne kažem baš njezino mentalno zdravlje; ali jedno ovakvo
otkriće moglo bi je učiniti invalidom za cijeli život.
- Ti očito predlažeš - rekoh - da Antoniji ništa ne kažem. - Jasno da to predlažem. Nije to, znaš i
sam, otkriće neke obične nevjere. Ovdje imamo posla s nečim što čovjeka može potresti do temelja.
Antonia stoji na pragu novoga života i nove sreće. Ili će prijeći taj prag ili će doživjeti brodolom od
kojega se možda, s obzirom na svoju narav, neće oporaviti godinama. Samo o tebi ovisi što će se od
toga dogoditi.
- A što je s tobom? - upitah - Jesi li i ti na pragu novoga života i nove sreće, s njom? - Zagledao
sam se u njega pozorno. Pokušavao sam u njemu vidjeti čovjeka koji se očajnički nastoji osloboditi
opsesije koja ga obvezuje. Na njemu se to nije moglo vidjeti. Sačuvao je otvoreno i odlučno držanje
koje upravo zbog te otvorenosti nije ništa odavalo.
- Ja želim Antoniju - nastavi Palmer. - I želim jedino Antoniju. I dopusti da ti kažem s najvećom
i najiskrenijom ozbiljnošću da se ovo što si noćas vidio više neće ponoviti. Neće se ponoviti. Vjeruješ
li mi to, Martine?
- Ali to nije bilo prvi put? - upitah.
- To se tebe ne tiče.
- Moglo bi se ticati Antonije.
- Ako si ovamo došao da me mučiš i ucjenjuješ bolje da smjesta odeš. No ako želiš razumjeti što
činiš prije negoli to učiniš onda ostani. - Očajnički se trudio da me zadrži uza se.
- Oprosti, znaš i sam kako mi nije namjera da te mučim. Zbunjen sam i potresen i uistinu ne
znam što ću učiniti.
 - Ako ti umišljaš - nastavi Palmer, sada nešto oštrijim tonom - da ćeš, ako razoriš Antonijin
duševni mir, iz toga izvući neke koristi za sebe, ako umišljaš da ćeš opet sretno živjeti s njom
nakon...
- Oh, zaveži! - povikah. - Dovoljno je već to što mi je brak uništen. Nemoj me još optuživati i za
sebičnost, ako oklijevam zaštititi preljubnika koji se našao u škripcu.
- Ti si preljubnik - reče Palmer. - Prestani misliti samo na sebe i počni misliti na Antoniju. Ja te,
Martine, molim da dobro razmisliš. Nemoj se vrijeđati na ove riječi. Nas se dvojica odveć dobro
poznajemo a da bismo se tako nadmudrivali. Kao što sam rekao, ovo se neće ponoviti.
U ovom možda jedinstvenom trenutku htio sam još štogod otkriti. Tražio sam prave riječi. -
Mislim da imam pravo doznati i nešto više o tome - rekoh napokon. - Pretpostavljam da je tvoja
veza sa sestrom trajnog karaktera. Mnogo toga upućuje na to. Trebam li shvatiti da se sada veza
prekida uz obostrani pristanak?
Palmer se šutke zapiljio u mene, teško dišući. Potom se okrenuo i načas prešao rukom preko
čela. Ova mi se kretnja, kao znak slabosti, učinila beskrajno dirljivom. Bespomoćno je raširio ruke. -
Tu ja nemam što reći. Ima stvari koje ne pripadaju samo nama. Objasnio sam ti što je ovdje važno.
Ako Antonia ne dozna za ovo, možeš biti siguran da je nikada, ni mišlju ni djelom, neću prevariti.
Ono što si noćas vidio bio je kraj. Tvoj ga je dolazak zapravo potvrdio. Ali bio je to kraj bez obzira
na sve.
- Da se ja nisam pojavio, moglo se to možda i nastaviti?
- Nije, rekao sam ti da nije - nestrpljivo će Palmer. - Martine, molim te, budi ljubazan i shvati
kad ti se jasno kaže.
Ne znam koliko ti mogu vjerovati - rekoh. - Ne kažem to s namjerom da te mučim; naprosto
kažem kako stvari stoje. I ne znam što ću učiniti. Mogu ti već sada reći kako postoji veoma mala
vjerojatnost da kažem Antoniji. Ali u ovom trenutku ne mogu obećati da joj neću reći.
- Bilo bi mudro i velikodušno od tebe da joj ne kažeš - reče Palmer. Bio se posve pribrao i sada je
stajao preda mnom dostojanstveno zabacivši kratko ošišanu glavu, dok mu se kućni ogrtač
rastvorio otkrivajući bijela, sijedim dlakama osjenčana prsa. Doimao se upravo dirljivo starim,
poput ostarjela ratnika.
- Moj dolazak - rekoh - svakako je dokrajčio naše prijateljstvo. - Rekao sam to kako bih ga
izazvao, jer sam i sam tako snažno čeznuo za utjehom.
Palmer je to primio ne trepnuvši, i još uvijek mu se divim kad se toga sjetim. Mirno je
odgovorio: - To ćemo tek vidjeti, Martine. Ovo je bio strašan šok za nas obojicu, još nismo ni svjesni
koliko strašan. Počet ćemo to shvaćati tek sutra ujutro. Tek ćeš otkriti da to tebi nije manje strašan
šok zato što si vidio ono što si očekivao da ćeš vidjeti. Ima situacija kojima mašta nije dorasla.
Nakon ovakva doživljaja, ako treba preživjeti, prijateljstvo se mora iz temelja promijeniti i
reorganizirati. Valja vidjeti može li se naše prijateljstvo toliko promijeniti. Ja se iskreno nadam da
može - i ja ću sa svoje strane učiniti sve da se to dogodi.
- Pod uvjetom da ne kažem Antoniji? - upitah. Pogledao me ozbiljno: - Ako kažeš Antoniji svi
smo propali.
U tišini koja je uslijedila, popih viski i počeh se pripremati za odlazak. S čudnom, spontanom
formalnošću naklonih se Palmeru. Uzvratio mi je malim naklonom glave; i dok sam izlazio vidjeh
ga kako pognute glave i dalje stoji zagledan u vatru. Golim nožnim prstima milovao je željeznu
rešetku pred kaminom. No dok sam zatvarao ulazna vrata, začuh ga kako izlazi iz sobe i žurnim se
koracima penje uza stube.
Na ulici sam na trenutak zastao kako bih pogledao gore u osvijetljene prozore, pitajući se
kakvim je strašnim i nezamislivim razgovorom zaokupljeno ono dvoje.
 Poglavlje 21.
Slijedio sam svoju sestru uza stube. Vani na ulici magla je bila zlatnožuta i puna sumpornih
čestica. Teško se disalo. Žurio sam za njezinom prilikom koja je već nakon nekoliko koraka postajala
nevidljiva. Bilo je užasno hladno i svaki naš korak pratilo je tiho škripanje tankog sloja leda što se
bio uhvatio na kamenim pločama nogostupa. Kad sam je sustigao, uzeh njezinu ruku na kojoj nije
bilo rukavice i pritisnuh je uza se ne bih li je malo ugrijao, ah bila je i dalje hladna i beživotna.
Hodala je malo brže od mene, a kad bih se požurio i ona bi ubrzala korak. Bila mi je okrenuta
leđima, no mogao sam vidjeti kapljice vlage na kratkoj crnoj kosi nalik na mokru kapu posutu
sitnim draguljima. Čini se da je ovdje nogostup bio pokriven debljim slojem leda te više nismo
propadali kroz krhki kristalast sloj. Led je tu bio čvršći. Odjednom smo posve polagano i bez ikakva
napora počeli klizati. Sada kad smo se isprva polako a potom sve brže kretali prostranom ledenom
površinom što se žutila na zlokobnom zimskom svjetlu a granice joj se gubile u daljini, njezina je
ruka bila nešto toplija. Dok smo tako bez napora napredovali, okrenuo sam je malo prema sebi. Bila
je otresla vodu s kose koja je sada bila nalik na krznenu šubaru, pa je u svojim visokim crnim
čizmicama podsjećala na kozaka. Lice joj je, međutim, bilo tužno. Privukao sam je bliže k sebi i mi
zaplesasmo valcer po beskrajnom ledu. Pokušavao sam je u plesu zagrliti, ali me u tome sprečavala
sablja koja je kruto visjela između nas i čiji mi se balčak bolno zarivao u slabine. Spustio sam ruku
na balčak i odmah osjetio njezinu koja me pokušavala zaustaviti. Dok smo se polako vrtjeli u krug,
ja sam postupno povećavao pritisak i napokon uspio svladati njezin otpor. Sablja je u hipu izletjela
iz toka, a mi smo se, i dalje okrenuti jedno drugom, razdvojili. Preko njezina ramena spazih jednu
sićušnu priliku kako se pojavljuje na obzorju. Istom brzinom kojom se ta prilika približavala, moja
se sestra počela udaljavati, dok se u jednom času, izjednačene u veličini, ukočene i zaokružene
poput dvostruke slike, nisu našle na pola puta. I dok je ona nestajala u daljini, on mi se kližući sve
brže približavao s onim svojim širokim židovskim licem koje je poput golema jajeta raslo iz svilenih
nabora njegove halje. Zamahnuo sam sabljom pred njim, no dok sam je podizao oštrica se otkinula i
u velikom luku odletjela visoko gore u tamu zimske noći što se bila zgusnula nad nama. Stišćući sa
strahom i krivnjom ono što mi je ostalo u ruci, prepoznah svog oca.
Probudio sam se dršćući. Bio je mrak. Pokrivači su bili skliznuli na pod, a poljski je krevet bio
vlažan, tvrd i hladan. U želucu sam osjećao oštru bol, zacijelo rezultat velike količine alkohola
popijene prošle noći. Je li to uopće bilo prošle noći? Ustao sam, pronašao kućni ogrtač i upalio
svjetlo.
Gola žarulja osvijetlila je prizor sumorna nereda: neravan poljski krevet s pokrivačima što se
vuku po podu, goli parket, moj kovčeg iz kojega se prosipaju ručnici, donje rublje, snopovi pisama i
električni brijaći aparat. Sako i hlače ležali su na hrpi, ondje gdje sam se onako pijan iz njih izvukao.
Poluprazna boca viskija stajala je u kutu. Posvuda opušci. Čaša koju sam upravo srušio nogom
otkotrljala se po podu i zaustavila uz nogu kreveta. Muklo je zazvečala. Toliko razglašeno centralno
grijanje na ulje nije, čini se, imalo osobitog utjecaja na temperaturu u sobi. Uključio sam električnu
grijalicu na zidu koja se neveselo i blijedo zažarila pod blještavim svjetlom. Zloduh astme, sinoć
pobijeđen alkoholom i totalnom iscrpljenošću, opet je bio tu; osjećao sam kako mi poput širokog
obruča sve više steže grudni koš. Pluća su mi ispuštala isprekidane jecaje i grgljanje. Pokušao sam
oprezno udahnuti. Zavezao sam pojas kućnog ogrtača i otvorio prozor, da bih ga već nakon prvog
udisaja hladnog i zagušljivog zraka opet brzo zatvorio. Pogledao sam kroz okno.
Duboko dolje poda mnom, u nečemu nalik na mrak, drijemao je Lowndes Square u mutnom
svjetlu svojih uličnih svjetiljaka iz kojega su se crne grane stabala pružale gotovo do mojih prozora.
Nisam mogao razabrati je li to difuzno svjetlo u kojemu sam jedva nazirao obrise u dubini sumrak,
ili naprosto svjetlo uličnih svjetiljaka razastrto preko noći. Nebo je bilo tamno i neprozirno. Nisam
imao pojma koliko je sati. Ura mi je bila stala, a telefon još nije bio priključen. Koliko sam mogao
vidjeti, na trgu nije bilo nikoga. Možda sam odspavao tek sat ili dva. Jasno mi je bilo jedino da sada
više neću moći zaspati. Okrenuo sam se natrag prema sobi.
Palmer je, naravno, bio u pravu. Posljedice šoka osjetio sam tek sutradan. Vratio sam se u
London posve omamljen^ otišao ravno u stan na Lowndes Squareu i spavao dokasna. To je, ako
pretpostavimo da je sada prošla ponoć, bilo jučer ujutro. Kad sam se napokon probudio, bio sam
obuzet takvim užasom i očajanjem kakve nikada do tada nisam osjetio. I prije sam znao zapasti u
očaj, ali sam, koliko pamtim, uvijek prilično dobro znao i koji su mu uzroci i kakve je prirode. Ovo
sada bilo je nešto posve zbrkano i iracionalno, i upravo me to tapkanje u mraku najviše plašilo.
Bojao sam se ostati s tim nasamo, ali nisam imao nikoga komu bih se mogao uteći. Nisam čak
mogao ocijeniti ni koliko je užasavanje od incesta utjecalo na moje sadašnje stanje. Ja nikada nisam
svjesno osjetio gnušanje prema spolnom odnosu između brata i sestre. Ipak, možda je upravo
pomisao na to, slijedom neke meni nepoznate zakonitosti, djelovala na moju dušu ispunivši je ovim
gotovo opipljivim osjećajem nečega mračnog. Ali bilo je čudno i to što je sada ta ista užasnutost
postala nerazdvojna od žudnje koju sam osjećao prema Honor, te se činilo kao da je predmet moje
želje zapravo moja sestra.
Za mog razgovora s Palmerom Honorinu sam blizinu osjećao kao nešto raspršeno, neki drhtaj u
zraku koji zapravo nije zvuk, ali bi, da ga je bilo moguće čuti, mogao biti krik. Sada, nakon svega,
moja usredotočena pomisao na nju bijaše nalik zaobljenoj boli uz čiji rub otrgnuti djelići moga bića
prianjaju poput krpica mesa.
Teško mi je bilo dati ime tom stanju toliko različitom od mojih dotadašnjih ljubavnih iskustava.
Činilo se kako ono s prijašnjima nema baš ničeg zajedničkoga. Ali nisam se mogao domisliti kako
bih, ako ne ljubavlju, nazvao ovo što me tako potpuno dotuklo.
Užasno sam patio sjećajući se rastućeg intenziteta svog nauma i njegova zastrašujućeg vrhunca.
Mučio me i dalje ostatak neke vrste sna o čudesnom i veličanstvenom susretu s Honor u kojemu se
sablasni plamsaj bitke koji je osvjetljavao naše dotadašnje susrete trebao pretvoriti u plamen divlje
strasti ili, bolje, biti napokon tako shvaćen. Sanjao sam kako je slobodna, sama i kako još
neprobudena čeka na mene, onako suzdržana, povučena, posvećena. O pravom stanju stvari, koje je
s tim imalo tako malo veze, bilo je gotovo nemoguće razmišljati. Ni u jednom trenutku nisam
pretpostavio da bi mogla imati ljubavnika; a od pomisli da je u toj ulozi prihvatila vlastitog brata
moja je zaprepaštena i zgrožena mašta gubila do pod nogama. Nijednoj ženi koja je takvo što
doživjela ne bi to mogla biti tek prolazna strast, a kod ovakve žene takva je mračna ljubav mogla
biti isključivo veličanstvenih razmjera. Iz ove sam perspektive mogao prepoznati neke znakove koji
su upućivali na tu njezinu veličinu i u svjetlu tog saznanja protumačiti Honorino zbunjujuće
ponašanje.
Sebe sam u svakom pogledu smatrao izgubljenim: bio sam preko glave potonuo u ljubav za
koju se činilo da ima primjesu ludila i da je posve beznadna. Nisam poklanjao odveć pažnje
Palmerovu uvjeravanju kako se ono što sam vidio više neće ponoviti. Činilo mi se da je Honor,
koristeći se samo snagom volje, mogla od Palmera dobiti sve što zaželi. Nisam, naravno, ni sada, ni
ikada, namjeravao o tome razgovarati s Antonijom. Činilo mi se da Antonia s tim nema nikakve
veze, kao da je potpuna neznanka. Osim toga, ona se zajedno tako monstruozno saznanje doimala
odveć krhkom, odveć slabom. S Antonijom nisam mogao razgovarati o tome kako sam se zaljubio,
pa prema tome ni o onome što je bilo nerazdvojno vezano uz taj čin zaljubljivanja. O ovome nitko
nikada neće ništa doznati. Ali nisam mogao zamisliti da bi se Palmer, čak i ako se oženi Antonijom,
mogao ikada osloboditi iz pandži te vještice tamnih grudiju, čija mi je slika s onom neravno
ošišanom, raščupanom crnom kosom, i strogim i anđeoskim licem nad nagim tijelom, lebdjela
neprekidno pred očima; a istodobno sam osjećao da sam zauvijek proklet, poput onih što su spavali
s prostitutkama iz hrama i koji, nakon što ih je posjetila božica, ne mogu više nikada dotaknuti
ženu.
Dan sam proveo u nekoj vrsti limba. Zbog bolova i trganja u svim udovima niti sam mogao jesti
niti se odmoriti. Prošetao sam po Hyde Parku, vratio se u stan te, od straha pred samoćom, odmah
opet izišao. Obavijen maglom, park je bio pust poput mjesečeva krajolika, osim što se tu i tamo ipak
nazirala pokoja ljudska prilika. U jednom sam trenutku pomislio na Georgie, no njezin lik, koji kao
da je već pripadao dalekoj prošlosti, tako me tužno gledao te nisam mogao podnijeti da o njoj
razmišljam. Niti sam od Georgie mogao tražiti da me utješi zato što volim drugu, niti me ta stara
ljubav, koja mi se sada činila jadnom i upravo dirljivo smiješnom, mogla izliječiti od nove.
Poprilično sam popio i oko devet legao u postelju, očajnički žudeći za zaboravom.
Sada sam se pitao ne bi li ipak bilo bolje da pokušam zaspati. Nisam znao što bih sa sobom
počeo u budnom stanju. Povukao sam pokrivače natrag na poljski krevet i legao preko njih ne
ugasivši svjetlo; no odmah me sve opet počelo boljeti te shvatih da je svaki moj pokušaj da
otpočinem uzaludan. Ustadoh stoga te, izbacujući ostatak svari iz kovčega, počeh tražiti tablete
protiv astme. Našao sam ih i pokupio s poda čašu za koju se pokazalo da je napuknuta. Odvukao
sam se u kuhinju i uhvatio pranja plastičnog vrča što ga je ostavio prethodni stanar.
Iznenada je stanom odjeknuo čudan zvuk. Dopirao je iz blizine, ali mu nisam mogao otkriti
izvor. Činilo se kao da dolazi sa svih strana istodobno. Trgnuo sam se, srce mi je žestoko udaralo;
stajao sam ukočeno osluškujući tišinu i pitajući se što li sam to čuo. Zvuk se ponovio. Nakon kraće
panike shvatih da je to zvonce na vratima. Popravio sam kućni ogrtač i uputio se u mračni hodnik,
ostavivši vrata sobe otvorena da vidim kamo idem. Petljao sam oko brave na maznim vratima, jer
su mi se od uzbuđenja tresle ruke, i jedva ih uspio otvoriti. Stubište je bilo osvijetljeno. Pred vratima
je stajala Antonia.
Buljio sam u nju s izrazom blesava iznenađenja, a srce mi je ubrzano lupalo kao da sam znao da
donosi loše vijesti. Bila je leđima okrenuta svjetlu, ali činilo se da njezino zasjenjeno lice ima isti
mahniti izraz kao i moje. Krenuh šutke prema osvijetljenoj dnevnoj sobi, a Antonia me slijedila
zatvarajući jedna pa druga vrata za sobom.
Došao sam do prozora a potom se okrenuo da je pogledam. Izgledala je grozno. Na glavi je
imala šal, ispod kojega su joj pramenovi sjedinama protkane zlaćane kose padali preko ovratnika
kaputa od tvida. činilo se da nije našminkana i bila je strašno blijeda. Uglovi velikih usta bili su joj
spušteni, što se ponekad događalo prije no što će zaplakati.
- Koliko je sati? - upitah.
- Deset.
- Deset navečer ili ujutro?
- Ujutro - odgovori Antonia začuđeno me pogledavši.
- Ali zašto je tako mračno? - Vani je magla.
- Očito sam spavao dvanaest sati - zaključili. - Antonia, reci, što se događa?
- Martine - upita ona - je li se što neobično dogodilo dok sam izbivala?
Zastao mi je dah. - Neobično? - rekoh. - Ne, barem koliko je meni poznato. A gdje si ti,
uostalom, bila? - Nisam se to do tada uopće bio zapitao. Nisam imao kada o njoj razmišljati.
- Bila sam posjetiti majku - odvrati Antonia. - Nije joj dobro. Sigurna sam da sam ti to
spomenula. Htjela sam da i Anderson ide sa mnom, ali on je morao ići u Cambridge po svoje stvari.
- Zašto pitaš je li se što neobično dogodilo?
- Pa, nešto se moralo dogoditi - reče Antonia - ili ja počinjem gubiti razum.
- Nisi jedina - dometnuh. - Ali i dalje ne razumijem. - Jesi li preko vikenda vidio Andersona?
- Nisam.
- Dakle, s njim se nešto dogodilo. - Što?
- Ne znam - reče Antonia. - To je kao u onim pričama o ljudima u koje je ušao nečastivi, ili kao u
znanstvenoj fantastici. On izgleda kao i prije, a ipak se čini da je druga osoba. Kao da se neka druga
ličnost naselila u njemu.
 - To je čista glupost - rekoh. - Antonia, sjedni, zaboga, i prestani izgledati kao da ćeš svakoga
časa početi vrištati.
- Ali on se uistinu promijenio - tvrdila je Antonia podižući glas. - Okrenuo se protiv mene. -
Zagledala se u mene kao da me želi zaraziti svojim ludilom.
- Okrenuo se protiv tebe? - začudih se. - Daj, Antonia, molim te! Nemoj, zaboga, biti tako
histerična. Ni ja se baš ne osjećam najbolje. Hajde, sada mi lijepo smireno i sa svim pojedinostima
objasni o čemu, dođavola, govoriš. I sjedni već jednom, molim te!
- Nije to nešto baš određeno - započe ona - ah je užasno deprimirajuće. Nešto se zacijelo
dogodilo. On se prema meni ponaša sasvim drukčije; hladan je i gleda me tako strašnim pogledom
kao da se sprema da me ubije. Ja sam zbog toga naravno sklona plaču a njega to čini se dodamo
nervira. Otišao je od kuće usred noći i beskrajno se dugo nije vratio. A Honor Klein se vratila i čini
mi se kao da je posvuda prisutna, poput kakva crnog oblaka. Iskreno ti kažem, Martine, mene je
strah. - Završila je tiho zajecavši i, izvadivši rupčić, sjela na krevet.
- Priberi se - rekoh. - Vjerojatno sve ovo samo umišljaš. -Jako me je pogodilo kad sam vidio kako
se moj vlastiti strah odražava u njezinu neznanju, u njezinoj bezazlenosti.
- To je za mene bio takav šok - nastavila je Antonia, dok su joj se krupne suze slijevale niz lice. -
Isprva gotovo nisam mogla povjerovati, i samoj mi se činilo da to umišljam. Ali on me i dalje
promatrao tako hladno kao da sam počinila kakav zločin. Pitam se nije li mu netko ispričao nešto o
meni?
- Što bi netko mogao o tebi ispričati?
- Ah, ne znam - uzdahnu Antonia. - Nešto o meni i Alexanderu, na primjer. Znaš i sam kako
ljudi vole izmišljati stvari. Netko je nešto zacijelo učinio kako bi ga okrenuo protiv mene. Sigurno je
došlo do nekakve zabune. Ti, Martine, nisi ništa učinio, zar ne?
- Ne, naravno da nisam - odvratih. - Nisam vidio Palmera. Osim toga, veoma dobro znaš da
takvo što nikada ne bih učinio. - Palmer je zacijelo bio na mukama pitajući se jesam li rekao
Antoniji. Ta mi pomisao nije bila ni najmanje mrska.
Postao sam odjednom svjestan tihog šuma iza svojih leđa. Kad se pojačao, okrenuh se prema
prozoru. Bilo je počelo kišiti. Gledajući u sivkastožuto nebo shvatih da je vani dan. Okrenuo sam se
opet prema osvijetljenoj sobi i Antonijinu uplašenom licu koje me je gledalo s postelje. Ovdje je bilo
sumorno i mračno kao u zatvorskoj ćeliji.
- Možda on gubi razum - reče Antonia. - Jesi li znao da mu je majka bila umobolna?
- Ne, nisam - odgovorih. - Ozbiljno? Veoma zanimljivo.
- To mi je tek nedavno rekao - objasni ona. - Prošli tjedan, prije... - zajecala je, a onda je rupčićem
polako obrisala cijelo lice i ponovo zajecala.
Stajao sam s rukama u džepovima kućnog ogrtača i gledao kako plače. Zalio sam je, ali jedino
kao nesvjestan produžetak moje vlastite nedoumice.
- Honor Klein je, znači, ondje - zaključili.
- Mrzim tu ženu - reče Antonia. - Trebala se bila vratiti u Cambridge, ali eto, još je ovdje, a sada
praktički i živi u kud. Hvata me jeza od nje.
-I mene - rekoh. S ulaznih se vrata oglasilo zvonce i mi se oboje trgnusmo.
Pogledao sam Antoniju, koja me ispratila ukočenim pogledom. Prošao sam kroz predvorje i
širom otvorio ulazna vrata. Bio je to radnik iz poduzeća za selidbe.
Rekao sam mu neka stvari stavi bilo kamo i vratio se Antoniji. Sada je stajala i gledala se u
džepnom zrcalu. Bila je stavila malo pudera na nos i upravo je brisala obraze koji su još bih sjajni od
suza. Skinula je šal s glave i umorno uzdahnula. Djelovala je izmučeno.
- Dragi - rekla je - upotrijebi, molim te, svoj smisao za praktično. Stvari o istom trošku možeš
dati odmah staviti na njihovo mjesto. - Kad je izišla iz sobe da dade upute radnicima, izgledalo je
kao da se malo pribrala. Nekoliko minuta kasnije u sobu su vukući noge ušla dva diva s pisaćim
stolom Carlton House na kojemu su bile naslagane Audubonove grafike. Rekao sam im kamo da ga
stave. Kad su otišli prerezao sam konop kojim su grafike bile povezane i počeo ih slagati uza zid:
tupiti, leganji mračnjaci, zlatokrile žune, karolinške papigice, velike sove ušare. Pri pogledu na ove
sada iskorijenjene stvari, koje sam tako dobro poznavao, obuze me nekakav tužan i mučan osjećaj,
kao da se mutno prisjećam nečije smrti. Iz predvorja sam čuo Antoniju kako daje upute radnicima.
Od čega li ja to bolujem? Zagledao sam se kroz grafike, nesposoban da na njima zadržim pogled, u
jedan drugi svijet.
Vidjeti joj grud, pa i puti trag, o tome se sanja ali ne govori.
Antonia se vratila u sobu i zatvorila vrata. U svakoj je ruci držala po jednog kakadua od
meissenskog porculana. Stavila je svakoga na jedan kraj police nad kaminom. - U ovu sobu ne ide
više ništa. To sam im rekla. Oh, grafike s pticama, da, ti si ih uzeo. Bila sam posve zaboravila da su
tvoje. - Tužno ih je pogledala i počela svlačiti kaput.
- Bolje da zaboravimo stoje tvoje a što moje, zar ne? Vratit ću ti ih.
- Ne, ne, nipošto - odbila je Antonia. - Ja ih ne želim. Svakako moraš uzeti ono stoje tvoje.
- Dobro, ali doći ćeš i pomoći mi oko razmještaja, zar ne?
Antonia me pogledala. Lice joj se zgrči i ona odmahne glavom pokušavajući progovoriti.
Napokon će: - Oh, Martine, osjećam se tako jadno! - Počela je tiho jecati i spustivši se teško na
postelju ostala sjediti njišući se naprijed-natrag. Neko sam je vrijeme promatrao.
Na vratima je opet zazvonilo. Antonijin plač prestade kao odrezan; dok sam prolazio kraj nje
uhvatila me načas čvrsto za ruku. Uzvratio sam stisak i izišao u predvorje. Netko je stajao na
otvorenim vratima. Bio je to, naravno, Palmer.
Otkako je došla Antonia, stalno sam čekao da se i on pojavi i sada sam osjetio silnu radost
ugledavši pred sobom njegovu visoku priliku. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali sam osjetio kako
moje postaje bezizražajno i prazno. Bilo mi je drago što je došao.
- Je li Antonia ovdje? - upitao je. Glas mu je bio tih i promukao; osjećalo se da je uzbuđen.
- Ovdje je, želiš je vidjeti?
- Došao sam da je odvedem.
- Zbilja? A što ako ona ne želi poći s tobom?
Antonia je otvorila vrata dnevne sobe i sada mi je svjetlo otkrilo Palmerovo lice s tankom
stisnutom linijom usana i polusklopljenim očima. Bijaše to lice čovjeka u opasnosti i ja sam likovao
gledajući ga. - Uđite u sobu, molim vas - pozvala nas je Antonia jasnim glasom. Na stubištu su se
ponovo pojavili radnici noseći stolce u stilu kineskog Chippendalea. Čulo se kako njima stružu po
stubišnoj ogradi. Vratio sam se u dnevnu sobu, a Palmer me je slijedio. Zatvorio sam vrata i sada
smo se sve troje našli oči u oči.
Palmer se obratio Antoniji: - Antonia, molim te, pođi sa mnom. - Izgovorio je to tako hladno i
ravnodušno da mi je postalo jasno na što je mislila tvrdeći kako se potpuno promijenio. Sada je već
zacijelo bio siguran da sam joj rekao.
Ona je oklijevala; pogledala je mene, pogledala Palmera, te gotovo nečujno protisnula: - U redu.
- Ne ideš nikamo - usprotivih se.
- Bi li bio ljubazan, Martine, da se u ovo ne miješaš? - reče Palmer. - Dovoljno si se već upetljao u
stvari koje ne razumiješ. - Gledao je u Antoniju.
- Ti si se upetljao u stvari koje ne razumiješ - odvratih - kad si razorio moj sretan i uspješan brak.
- Nije bio ni sretan ni uspješan - odgovori Palmer, i dalje netremice gledajući Antoniju. - Sretni
muževi nemaju za ljubavnice male djevojčice. Antonia, obuci kaput.
- Ona ne ide s tobom - rekoh. - Zar ne vidiš da te se boji?
Antonia je stajala kao oduzeta; spuštenih ramena, lagano se njišući, gledala je velikim
uplašenim očima sad jednoga sad drugoga. Uistinu je izgledala kao oličenje straha.
 - Martine, ti i Antonia uradit ćete ono što vam ja kažem - odsiječe Palmer.
- Više nećemo - odgovorili. -Jadni moj Palmeru. A sada, van! Svima nam je istodobno pala na
um pomisao da ću udariti
Palmera. U Antonije se to očitovalo iznenadnim uzbuđenim vlaženjem usnica, dok se
Palmerovo lice opustilo i poprimilo onaj oprezan, prazan izraz što ga je imalo u Cambridgeu.
Prestao je gledati Antoniju i okrenuo se prema meni.
- Ti si onaj koji sve uništava, zar ne? - upitao je tiho i potom se okrenuo Antoniji: - Uključi svoj
zdrav razum. Želim s tobom razgovarati, ali ne ovdje.
- Odlazi, za ime božje! - povikah.
- Ne idem bez nje - odvrati Palmer i okrene se prema Antoniji, koja je pokrivši usta rukom
uzmicala prema prozoru. Uhvatio ju je za ruku kao da će je nasilu odvući i ona tiho kriknu kad ju je
dotaknuo. Pođoh za njim i zgrabih ga za rame. Okrenuo se i grubo otresao moju ruku; dok mu je
ruka još bila u zraku, ja ga svom snagom udarih u lice. Izgubio je ravnotežu i tresnuo na pod.
Antonia prekorači preko njega i izjuri iz sobe. Tučnjava je, ako se to moglo tako nazvati, bila
završena.
Osim na filmu, nasilje ispada uvijek nekako jadno, komično i odvratno. Palmer se polagano
podigao na koljena i potom sjeo oslanjajući se na zid. Rukama je pokrio lice. Čučnuo sam zabrinuto
kraj njega. Opazih da je staklo na jednoj od grafika napuknuto. Nisam se više ljutio na Palmera,
osjećao sam samo zadovoljstvo zbog ovoga što se dogodilo. Vani je i dalje padala kiša. Nakon
minutu-dvije upitah: - Jesi li dobro?
- Mislim da jesam - Palmer će kroza zube. - Nisam ozbiljnije ozlijeđen. Ali vraški boli.
- To mi je uglavnom i bila namjera - rekoh. - Daj da pogledam. - Nježno sam mu odmaknuo
ruke. Na Palmerovu zgrčenom licu nazirao se početak razvoja prekrasne masnice. Jedno mu je oko
bilo posve zatvoreno, a dio lica oko njega crven i natečen. Nešto malo krvi označavalo je mjesto gdje
ga je pogodila moja šaka.
- Nemam ništa što bih ti mogao staviti na oko - rekoh. -Bilo bi najbolje da odeš kući. Pozvat ću ti
taksi.
- Daj mi rupčić, molim te - reče Palmer. - Trenutno ništa ne vidim.
Pružih mu rupčić i on ga pritisnu na oko, s mukom se podižući na koljena. Pomogao sam mu da
ustane s poda i očistio mu odijelo. On je za to vrijeme stajao poslušno poput djeteta. Nastavio sam
ga dodirivati i on se nije odmaknuo. Nalikovalo je to na zagrljaj. Ono što sam tada doživio bilo je
pokoravanje njegove volje mojoj. Osjećao sam kako dršće. Nisam to mogao podnijeti.
- Dat ću ti malo viskija - rekoh. Natočio sam mu malo u onu napuklu čašu te on poče poslušno
pijuckati.
- Radnici odlaze - javi se Antonia iz predvorja. - Možeš li mi dati nešto novca? Nemam
dovoljno.
U džepu sakoa našao sam tek nekoliko šilinga; rekoh stoga Palmeru: - Imaš li slučajno pet
šilinga da mi posudiš?
Odložio je čašu s viskijem i dalje držeći rupčić na oku, pa počeo prekapati po džepovima
kaputa. Dao mi je novac i ja ga kroz vrata pružih Antoniji. Čuo sam kako radnici odlaze. Želio sam
se osloboditi Palmera.
- Sada ću te otpratiti dolje - rekoh. - Možemo pred kućom zaustaviti taksi.
Kimnuo je potvrdno. Navukao sam hlače i sako preko pidžame i mi iziđosmo. Antoniji nije bilo
ni traga. U dizalu Palmer brišući oko promrmlja kao za sebe: - Dobro, dobro, dobro... - Izišao sam s
njim na ulicu držeći ga pod ruku, i gotovo se istoga časa pojavio taksi. Kiša je i dalje neumoljivo
padala. Kad je već sjedio u taksiju obojica počesmo razmišljati što bi se tu moglo prigodnoga reći, te
on ponovi: - Dobro... - Ja rekoh: - Žao mi je. Na što će on: - Daj da se uskoro vidimo. - Ja odgovorih: -
Pa, ne znam. -1 taksije krenuo.
 Odvukao sam se natrag u dizalo. Najradije bih se bio nekamo zavukao i zaspao. Nisam znao
čak nije li Antonia još gore u stanu. Pade mi na um da sam Palmera zapravo udario zbog Honor, a
ne zbog Antonije. Ili možda nisam? Stigao sam do vrata stana koja su još bila širom otvorena. Ušao
sam u dnevnu sobu. Antonia je stajala kraj prozora. Djelovala je smireno. S rukama na leđima, glave
malo pognute, odmjerila me od glave do pete, a na umornu joj se licu pojavio živahan izraz
podrugljive zabrinutosti. Bit će da joj se svidjelo što sam udario Palmera. Da sam ga udario odmah
prvoga dana, možda bi sve bilo drukčije. Sada je u svakom slučaju sve bilo drukčije. Sada sam
doduše posjedovao moć, ali beskorisnu moć.
- Dakle, čini se daje to to - javi se Antonia.
- Što ti se čini da je „to"? - upitah. Sjeo sam na postelju i natočio si još viskija. Sada sam se počeo
tresti.
- Dobio si me natrag - reče Antonia.
- Jesam li? - upitah. - Sjajna predstava. - Otpio sam malo viskija.
- Oh, Martine - reče Antonia glasom koji je podrhtavao - dragi, dragi Martine! - Prišla mi je i
spustila se preda mnom na koljena obgrlivši mi noge, a krupne kristalne suze, kojima se često
služila, ponovno joj potekoše iz očiju. Jednom sam je rukom odsutno milovao po kosi. Htio sam bit
sam i razmišljati o tome što da učinim s Honor. Kao bolan paradoks doživio sam činjenicu da je moj
bijeg k Honor imao za posljedicu njezino pomirenje s Palmerom i moje s Antonijom: i što god bilo to
što smo u jednom trenutku vidjeli, ona u bratu, a ja u sestri, sada će zacijelo propasti. To je bilo ono
što se vise neće ponoviti. Nastavio sam pijuckati viski.
- Martine, ti si mi tako poznat i blizak - reče Antonia. - Zvuči možda glupo kad to kažem sada
kad bih ti trebala reći nešto mnogo ljepše, jer si se uistinu ponio na način vrijedan divljenja. Ah
upravo mi ta bliskost najviše znači! Znaš, ja sam se od samoga početka bojala Andersona. Nikada taj
odnos nije bio posve u redu, bilo je u njemu nečeg nategnutog. Samo da znaš, možda ja to nikada ne
bi bila izvela do kraja da si se ti usprotivio. Ali ne, ti si se ponio sjajno, bio si naprosto savršen. No,
ne misliš li ipak da je za mene mnogo bolje što sam kroz sve to prošla i vratila se - jer da sam tu
ideju odbacila u samom začetku užasno bih patila, pitajući se neprekidno nije li u tome ipak nečega
bilo.
- Što, zar više nisi zaljubljena u Palmera? - upitah. Zurio sam u vlažni rukav svoje pidžame što
je provirivao ispod sakoa. Bio sam ga smočio čekajući taksi.
- Zvuči bešćutno, zar ne - poče Antonia. - Ali ono jučer i sinoć... ne mogu ti uopće opisati kako je
to izgledalo. Osjećala sam da me mrzi. On je zloduh, shvaćaš. A ljubav brzo umire, mislim, kao što
se brzo i rada. Ja sam se u Andersona zaljubila u hipu.
- Sjajno - uzviknuh. - Sve je dobro što se dobro svrši. -Uočio sam, posve nezainteresirano, da je
Antonia apsolutno uvjerena kako želim da mi se vrati. Bilo je u tome nečega gotovo fantastičnog.
Ali ja nisam bio u stanju odigrati veliki prizor pomirenja koji se od mene očito očekivao.
- Martine - javila se opet Antonia, i dalje s poda - ne mogu ti reći kakva je to za mene radost i
kakvo olakšanje moći s tobom opet razgovarati. Premda zapravo nikada i nismo izgubili vezu, zar
ne? Zar nije upravo čudesno to kako smo uspjeli ostati povezani?
- Da, nije loše - prihvatih. - No to je bilo uglavnom tvojom zaslugom. U svakom slučaju, ne
moramo barem više razbijati glavu s Audubonovim grafikama.
- Dragi moj! - Sakrila je lice na moja koljena, istodobno plačući i smijući se. U tom trenutku
začusmo zvonce na ulaznim vratima.
Nisam bio raspoložen ni za kakve posjetioce, ali sam ipak otišao otvoriti. Pala mi je na pamet
sumanuta pomisao da bi to mogla biti Honor. Bila je Rosemary.
- Martine, dragi - počela je odmah s vrata, svojstvenim joj poslovnim tonom - došla sam zbog
zavjesa. Problem je u draperijama, ne znam želiš U nabrane ili ravne, pa sam mislila da je najbolje
da te to pitam i da usput sama bacim još jedan pogled uokolo. Sjajno, vidim da su tvoje stvari stigle.
Možemo ih odmah početi stavljati na mjesto.
 - Uđi, cvjetiću - rekoh i uvedoh je u dnevnu sobu.
Antonia je bila obrisala suze i opet je pudrala nos. Pozdravila je Rosemary. - Mislim da se
nećemo morati baviti draperijama - rekoh. - Antonia i ja smo odlučili da na kraju ipak ostanemo u
braku, pa sve može opet lijepo natrag u Hereford Square.
Ako je Rosemary bila razočarana, pristojno je to prikrila. Rekla je: -Tako mi je drago, oh, zbilja
mi je drago! - Antonia joj je uz tihi uzvik poletjela u naručje i njih se dvije izljubiše. Popio sam
ostatak svog viskija.
 Poglavlje 22.

Draga moja Georgie,

zacijelo si već nestrpljiva, zabrinuta, a možda i srdita zbog moje šutnje. Oprosti, u posljednje vrijeme
živim u paklu. Nisam znao da postoji toliko raznih vrsta torture. Nekoliko novih upravo iskušavam. Ali
pustimo to. Sigurno si čula o meni i Antoniji. Nisam to u stanju „objasniti". Ne tvrdim baš da se
dogodilo protiv moje volje, ali svakako se dogodilo mimo nje. I ja to moram prihvatiti. Antoniju sada ne
mogu odbaciti; nemaš pojma koliko je slomljena: ne bih to nikada bio povjerovao. Ja se moram brinuti za nju.
To sigurno znam. Ne znam možeš li me razumjeti. Ne mogu opisati koliko mi je sve ovo čudno i neočekivano,
i u mnogočemu bolno, ali moram izdržati. Moraš oprostiti i meni i ovom neuvjerljivom - tebi će se možda
učiniti i neodređenom - pismu. Trenutno se s tobom ne mogu vidjeti. Sve sam snage usmjerio na to da
ponovo slijepim nešto za što sam vjerovao da se razbilo u komadiće. Nikada više to ne može biti kao novo.
No bez obzira na sve, ja se trenutno moram tome potpuno posvetiti. Što ja tebi, Georgie, mogu ponuditi
iskreno rečeno ne znam. Ovo nije jedan od načina da se zapravo kaže „ništa", nego je istina. Ja te volim,
mala moja, a vjerujem da i ti mene voliš; u ovom svijetu bez ljubavi to je ipak nešto. Ja te mogu jedino
sebično zamoliti da me nastaviš voljeti na koji god način možeš - a ja ću ti sa svoje strane, čim se malo
smirim, pružiti sve što budem mogao, što god to bilo. Ne mogu ni zamisliti da bi se naše prijateljstvo moglo
prekinuti - i upravo zato što vjerujem u naše prijateljstvo, usuđujem se napisati ovakvo nezadovoljavajuće
pismo. Ali nezadovoljavajuće pismo u ovom je trenutku jedino pošteno pismo. Napiši mi nekoliko redaka da
znam da si ovo primila. Nadam se da si dobro i šaljem ti poljubac.

M.
Ovu ne samo nezadovoljavajući nego i nepoštenu poslanicu dovršio sam uz otvorene
prijateljske poglede što mi ih je dobacivala gđica Seelhaft, koja je za stolom nasuprot meni
prepisivala najnoviji cjenik. Mytten je otišao obići jednog plemenitog ljubitelja čašice, inače našeg
kupca; ondje su ga, rekao bih bez po muke, nagovorili da ostane preko vikenda. Očito je posrijedi
veoma ozbiljno kušanje Lynch-Gibbonovih vina. Myttenu izvrsno leži poslovna taktika, u trgovini
vinom osobito cijenjena, koja se sastoji u tome da se konkretnoj temi prilazi ležerno i zaobilazno, a
prodaja se zbiva takoreći na nesvjesnoj razini, toliko se naime malo spominju grube komercijalne
pojedinosti. Takav pristup međutim traži vremena, a Mytten si ga uvijek uzme dovoljno. Nije mi
bilo krivo što ga nema.
Gđica Seelhaft svako je malo pogledavala je li sa mnom sve u redu. Ona i gđica Hernshaw, koje
su i ovaj put o promjenama u mom životu doznale prije negoli sam im ja to došao priopćiti, veoma
su taktično spojile diskretno čestitanje i uljudnu zabrinutost. Odale su dužno priznanje
konvencijama, ali se nisu pretvarale da ne zamjećuju u kolikoj sam mjeri iscrpljen i jadan. Obasipale
su me mnoštvom sitnih pažnji i općenito postupale sa mnom kao s invalidom, a pritom su moj
povratak na posao pozdravile s oduševljenjem koje bi se da je došlo od nekih manje inteligentnih
mladih žena moglo protumačiti kao uvredljivo. Sve troje, one zdušno a ja bezvoljno i popustljivo,
podržavali smo iluziju kako bi firma bez mene praktički propala.
Zalijepio sam omotnicu s pismom za Georgie. Pitao sam se kako će ga ona protumačiti. Postoji
vremensko ograničenje za to koliko se jedna mlada, temperamentna osoba može držati na ledu.
Georgie će rok zacijelo ubrzo isteći. No ja tu nisam mogao ništa učiniti. Nisam imao hrabrosti da se
sada suočim s Georgie. Kad bih se vidio s njom, ne bih joj bio kadar red istinu - a jednako tako ne
bih mogao podnijeti da joj lažem u lice. Istina je, nisam je želio izgubiti. Želio sam njezinu ljubav.
Nisam imao takvo obilje ljubavi da bih si mogao priuštiti da ostanem bez nje. Ali za sada još nisam
želio uložiti napor potreban da bih zaključio kako ne zaslužujem pa stoga i ne smijem zahtijevati tu
ljubav. Bilo bi mi najdraže, otvoreno rečeno, da zasad uopće ne moram misliti na Georgie. Ima
drugih stvari koje poput grabežljivica vrebaju na moju dušu. U tome je trenutku gđica Hernshaw,
koja nam je glumila mamu, donijela čaj. Prolazeći kraj gđice Seelhaft rukom je kao slučajno
dotaknula prijateljičino rame. Zavidio sam im.
Otišao sam kući podzemnom željeznicom. Bilo je neobično osjetiti se ponovo dijelom londonske
svakodnevice. Već više od tjedan dana ujutro dolazim u ured i u pola šest se vraćam u Hereford
Square, kao u dobra stara vremena; i dok sam, viseći na rukohvatu u vlaku koji se snažno njihao,
čitao kratku priču u Evening Standardu, kadšto bih došao u napast da pomislim kako sam bio žrtva
zamršene i dugotrajne tlapnje koja je sada završila. A ipak nisam sve to samo sanjao. Bol koju sam i
dalje osjećao bila mi je dovoljan podsjetnik.
Antoniju je prvo ushićenje bilo prošlo. Nije dugo potrajalo; sada se činilo, kao što sam napisao
Georgie, da se jednostavno slomila. Meni je taj prizor njezine slomljenosti bio krajnje patetičan i
dirljiv i nisam bio neiskren kad sam Georgie napisao kako Antonia sada traži i treba svu moju
pažnju. Kuća na Hereford Squareu i dalje djeluje sivo i zapušteno; nakon što je bila gotovo
dokrajčena još uvijek se nije posve vratila u život. Slike i manje predmete dopremili smo natrag
autom, ali ostale stvari koje su bile prebačene u Lowndes Square još su se nalazile ondje; Antonia,
kojoj sam dao u zadatak da organizira njihovo preseljenje, nije još imala dovoljno snage da se za to
pobrine, tako da su nam mnoga prazna mjesta, osobito ono na kojemu je nekoć stajao pisaći stol
Carlton House, poput vidljivih ožiljaka stalno bola oči. Koliko su pak duboki oni nevidljivi ožiljci, to
smo tek počinjali otkrivati.
Uzajamno smo si vidali rane. Antonia, koja se činila mnogo starijom i čije je lice poprimilo za
njega posve nov izraz natmurene razdražljivosti, pokazivala je sklonost ljutnji koju je s vidljivim
naporom pokušavala obuzdati. Nakon razmjena oštrih riječi uslijedilo bi razdoblje naporne
brižnosti. Neprestance smo jedno drugo zapitkivah o zdravlju, donosili jedno drugom termofor,
podgrijavali mlijeko, kuhali čaj i davali jedno drugom aspirin ili fenobarbital. Kuća nam je čak i
mirisala kao bolnica. Činjenica je da smo oboje bili iscrpljeni a istodobno su nam živci bili dovoljno
napeti. Htjeli smo stalno biti zajedno, iako svjesni da se zajedno nikada nećemo moći odmoriti. Sa
svoje strane mogu reći da me je uglavnom održalo to što mi je bilo žao Antonije. Nije to bilo čisto
sažaljenje, više neki osjećaj koji sam itekako dobro poznavao, pomiješan s osvetoljubivošću. Ona je
bila svjesna da sam zbog nje dosta propatio; ali nikada neće doznati kojeg je opsega i koje prirode
bila ta patnja za koju nisam mogao, bez dvojbe iracionalno, a da na neki način ne okrivim nju. Oboje
bijasmo doživjeli poraz.
Za mene je u određenom smislu bila sretna okolnost to što je Antonia u tom razdoblju bila
posve zaokupljena sobom. Ona je rezignirano i bez zadrške pretpostavila da sam ja rado prihvatio
povratak u naš prvobitni odnos. Georgieino se ime nije spominjalo; a ja nisam uspio razabrati je li
Antonia sada ravnodušna glede moje nevjere ili uvjerena da je tomu došao kraj. Čudno, ali čini se
da je ona na Georgie jednostavno zaboravila. Ipak ne mogu baš vjerovati, premda smo u to vrijeme
oboje bili posve izludeni, da je doslovce sve zaboravila; no njezin umorni i zbrkani um kao da se
mogao usredotočiti samo na ograničen broj tema, a Georgie očito nije bila jedna od njih.
Ni Palmerovo se ime nije spominjalo. Oboje smo znali da će kad-tad morati doći na dnevni red,
ali smo raspravu odgodili do daljnjega. Iz Pelham Crescenta nije bilo nikakva znaka života. Ono
dvoje je nestalo kao da ih nikada nije bilo. Antonia je samoinicijativno predložila da otputuje
Alexanderu u Rembers. Meni je posve odgovaralo da se netko brine za nju a da to ne budem ja. No
pokazalo se da Alexander nije u Rembersu nego da je po nekom svom tajanstvenom poslu u
Londonu, gdje smo ga zapravo veoma rijetko viđali. Rosemary se pojavljivala redovito i donosila
nam cvijeće, voće, ilustrirane časopise te druge igračke namijenjene bolesnicima, ali nijednom od
nas dvoje nije bilo drago što je vidi. Tako smo u sažaljenju i ogorčenju živjeli jedno kraj drugog,
svako utonuo u svoje vlastite misli.
U onoj mjeri u kojoj mi je to uopće bilo moguće, stalno sam mislio na Honor. Ona mi je svijest
ispunjavala do ruba. Postala je okruženje u kojemu sam živio i koje sam udisao. U mislima sam bez
kraja i konca pretresao naše susrete i čudom se čudio što ona nakon tako kratkog poznanstva za
mene postoji tako nepobitno i tako bezgranično. Ali ono glavno, čega sam se držao rukama i
nogama, bila je činjenica da ona Palmeru nije kazala za onu scenu u podrumu. U svakom slučaju,
nije mu kazala tada; i time sam, dok su mi se misli pomamno vrtjele u stalno istom krugu, očajnički
pokušavao izmjeriti jaz između onda i sada. Ja sam tada bio slobodan i mislio da je to i ona. Sada
sam pak zarobljen, u nekom smislu još više i neopozivije zarobljen nego prije, dok ona... ne znam
što bih mislio. Kadšto mi se veoma važnom činila pomisao da se Palmer kroz svoj odnos s
Antonijom pokušao osloboditi neke opsesije koja ga je opterećivala. Kadšto mi se opet činilo
jednako izvjesnim da se taj neobičan par nakon tog Palmerova neuspjela pokušaja još više zbližio.
Bilo kako bilo, ja tu nisam mogao ništa učiniti. Nisam ozbiljno razmatrao mogućnost da napustim
Antoniju. Ona će mi ostati na brizi, i to je konačno. A nisam znao, premda me je to nekako najmanje
zabrinjavalo, ni kakvu predodžbu Honor zapravo ima o meni. Unatoč dokazima koji su govorili
protivno, vraćajući se opet na činjenicu da Palmeru nije ništa rekla ja sam čvrsto vjerovao da za
Honor postojim. A ipak sam, zaključio sam po stoti put, bio nemoćan. A ipak nisam, počinjući po
sto i prvi put sve ispočetka, mogao prestati misliti na Honor; i premda sam imao koliko hoćeš
razloga za očajanje, ipak je negdje, kroz nekakvu sićušnu pukotinu, prosijavao tračak nade unoseći
u tamni labirint mojih zbrkanih misli mrvicu svjetla.
Naravno, moje se misli nisu prestajale zatravljeno vraćati na činjenicu o incestu. Čak sam otišao
u javnu knjižnicu i pročitao sve što sam na tu temu pronašao. Literatura iz psihologije bila je štura i
nedovoljna, stoga sam se okrenuo mitologiji u kojoj sam, s čuđenjem i zadovoljstvom koje mi je na
neki način donijelo utjehu, uočio učestalost brakova između brata i sestre, osobito u kraljevskim
obiteljima i medu bogovima. Ta tko je više dostojan brata kraljevske krvi od njegove sestre
kraljevske krvi? Potomstvo proisteklo iz takvih veza, što sam također uočio, bilo je raznoliko, često
čudovišno. Ako nisam bio zaokupljen time, moja je mašta nevjesto i zaludno pokušavala slijediti
vezu Palmera i njegove sestre unatrag do njihova djetinjstva. Razmišljao sam također, iako me to
nije bogzna kamo odvelo, o njihovoj umno poremećenoj majci. Ono malo sumorna svjetla što sam
ga tako uspijevao proizvesti služilo je jedino da s jasnoćom koja me je ubijala istakne Honorin lik,
distanciran, zastrašan, posvećen, i - na neki način koji sam sada bolje razumio - tabu.
Kiša je i dalje padala. To je trajalo već danima. Stigao sam u Hereford Square, otresao vodu s
ogrtača, objesio ga na vješalicu i dovukao se u dnevnu sobu. U kaminu je plamsala vatra i sve su
svjetiljke bile upaljene. Zavjese još nisu bile navučene pa sam na svjetlu što je padalo kroz prozor
mogao vidjeti mokro stablo magnolije. Antonia, koja je dotada čitala kraj kamina, skočila je da me
pozdravi. Martini je već stajao pripremljen na stoliću, kao i zdjelica sa slanim krekerima. Poljubila
me je i pitala kako sam proveo dan. Kazao sam joj i počeo pijuckati martini. Tromo sam se spustio
na trosjed. Sada sam cijelo vrijeme bio neizrecivo umoran, kao da mi već to što sam živ predstavlja
strahovit napor. Odsutna duha posegnuo sam za zadnjim tomom Zlatne grane.
- Zar baš moraš čitati uz piće? - oštro će Antonia. - Cijeli dan sam sama, osim što me je jutros
posjetila Rosemary, a to baš i nije pučka svečanost.
- Oprosti. - Odložio sam knjigu.
- I zašto sada neprestano čitaš mitologiju? Prije nikada nisi. Onu knjigu o ratu na Tihom oceanu
koju sam ti poklonila nisi ni pogledao.
- Oprosti, dušo - rekao sam. - Pročitat ču je nakon ove. -Sklopio sam oči.
- Hej, nemoj mi zaspati. Želim te zamoliti da mi učiniš jednu uslugu.
- Što god treba - odgovorio sam prilično pospano. - O čemu je riječ?
- Bi li ti otišao k Palmeru umjesto mene?
To me je razbudilo. - Čemu? - upitah. - S kojim ciljem? Pa zašto sama ne odeš?
- Jer ne želim. Sam Bog zna kakvi su moji osjećaji prema Andersonu. Ponekad mislim da ga
mrzim. No posve mi je jasno da je čitava stvar neopozivo završena.
- Zašto bih onda išao k njemu? — pitao sam. A srce mi je gorjelo od želje.
- Zato da je jednostavno dokrajčiš - reče Antonia. - A treba obaviti i nešto konkretno. U Pelham
Crescentu je ostalo mnogo mojih stvari koje bi ti mogao odvesti ih bi možda trebao unajmiti kombi
da ih odveze, jer sve ti neće stati u auto.
 - Želiš li da doznam ljubi li te Palmer i dalje?
Antonia me sumorno pogledala, kao iz daljine, kroz neizmjeran sivi zastor nujnosti i mirenja sa
sudbinom. - Nemoguće je da me ljubi, jer inače se ne bi ovako povukao samo zato što si ga ti
raspalio po oku.
Zvučalo je logično; ponovo sam bio u prilici da se sjetim koliko je Antonia zapravo neupućena.
Budući da nije bila u posjedu bitnih podataka, njezina se povezanost s Palmerom i Honor u
usporedbi s mojom činila površnom i apstraktnom.
Kolika je ta moja povezanost s njima osjetio sam u svojim kostima i krvi, dok sam razmatrao
mogućnost da ih ponovo vidim. Znao sam, naravno, da će do toga doći, znao sam da ću ih svakako
opet vidjeti. Možda je upravo od te izvjesnosti, koja je potajno djelovala na moju maštu, dolazio onaj
maleni tračak nade. Ali, dok sam se bio odmarao pozornost mi je bila popustila.
- Posve si sigurna da želiš da to učinim ja, a ne ti?
- Jesam - rekla je uz dubok uzdah. - To je nedovršen posao. Laknut će mi kada sve završi i nas
ćemo se dvoje moći opet u miru vratiti u normalan život.
Zvučala je tako snuždeno da sam ustao i nagnuvši se prema njoj poljubio je u obraz. Ostao sam
neko vrijeme u tom položaju, glave lagano naslonjene na njezino rame, dodirujući obrazom krunu
njezine zlatne kose. Bila je počela sivjeti. Jednoga bih dana, da nisam uočio ovaj polagani prijelaz,
odjednom otkrio da više nije zlatna.
 Poglavlje 23.
Nakon što je dogovoreno da ja kao izaslanik odem u Pelham Crescent, nastojao sam to odgoditi
što sam više mogao. A kad je napokon ipak došlo vrijeme, bio sam nasmrt prestrašen. Nisam se toga
užasavao samo zato što ću možda opet vidjeti Honor, ili zato što sam zamišljajući se u istoj sobi s
njom osjećao kako mi se cijelo tijelo hladi i kako se kočim. Bilo je to zato što je ovo moje poslanstvo
najvjerojatnije bilo moja posljednja prilika. Nije mi baš bilo jasno za što je to posljednja prilika, ali
svakako sam taj posjet očekivao sa strahom, znatiželjom, nekim neodređenim očekivanjem, čak s
nadom. No ako sam i vjerovao u čudo, pojma nisam imao kakvo bi ono trebalo biti. Nastojao sam
stoga dobiti malo na vremenu. U ovom mraku i neizvjesnosti u kojima smo se našli nakon što se
ono dvoje šutke povuklo sa scene, uspijevao sam se nekako zadovoljiti, nekako preživjeti s
Honorinom slikom pred očima, slikom koja je za mene u svakom trenutku mogla postati slika
Meduze. Jer, budem li lišen svake nade, nisam znao kako bih uopće mogao preživjeti, i bojao sam se
tog potpunog lišavanja kao smrti.
No Antonia je bila nestrpljiva; od nje sam uspio dobiti samo tri dana poštede. Sada kad se
napokon bila odlučila htjela je sve brzo privesti kraju. Bio je ponedjeljak kad smo se dogovorili da
ću pisati Palmeru i jednostavno mu predložiti da ga posjetim sljedećeg četvrtka u šest sati. Dali smo
mu na taj način dovoljno vremena da odgovori; i doista, primio sam od njega dopisnicu, kratku ali
uljudnu, kojom potvrđuje da mu predloženo vrijeme odgovara. U srijedu u devet navečer već sam
bio u stanju nepodnošljiva uzbuđenja i apsolutno nesposoban da se ičega latim. Čak ni nedavno
otkrivena knjiga japanskih legendi, u kojima je posve uobičajeno da braća i sestre liježu zajedno i
donose na svijet zmajeve, nije mi mogla zaokupiti pažnju; od očaja bih bio otišao čak u kino, da se
nisam bojao da ću, vidim li nešto tužno ih dirljivo, početi naglas ridati. Nemirna kao i ja, Antonia je
cijelo poslijepodne provela u stanju krajnje uzrujanosti. Oboje smo mrzovoljno tumarali po stanu,
duboko bliski, a ipak nesposobni da jedno drugom pridemo, mimoilazeći se šutke, kao neprijatelji.
Ja sam bio zabrinut jer nisam ništa znao o Georgie, koja mi još nije bila odgovorila na pismo.
Bolio me taj nehaj s njezine strane, a budući da ta posebna bol, razlučiva od mojih ostalih patnji, nije
popuštala, odlučih da joj još iste večeri ponovno pišem. No kad je za to došlo vrijeme, nisam to bio u
stanju učiniti. Između nas se bio ispriječio Honorin lik. Ja Georgie više nisam mogao vidjeti.
Trenutno nisam mogao ni zamisliti da je odem posjetiti, a pisati joj a ne predložiti sastanak činilo se
nemogućim. Odgodio sam stoga razmišljanje o Georgie za kasnije, kao što sam uostalom odgodio i
sve ostalo dok ne obavim svoj posjet Pelham Crescentu.
Upravo sam bio napravio još jedan krug po stanu, razmišljajući bi h bilo nepristojno otići u
postelju i hoću li ako to učinim opet dobiti napadaj astme. Antonia je u međuvremenu svu
posteljinu iz ormara izvukla na stubište i sada ju je posve nepotrebno razvrstavala i slagala natrag.
Stajao sam već neko vrijeme na odmorištu i šutke promatrao što radi, kad se oglasio telefon.
- Idem ja - rekoh i zakoračih preko hrpe posteljine. -Pazi! - viknu Antonia. Ušao sam u dnevnu
sobu, zatvorio vrata i tek tada podigao slušalicu - što sam sada stalno činio, svaki put očekujući
neko neobično iznenađenje. Bio je Alexander.
Razveselio sam se kad sam mu čuo glas. - Zdravo, nevaljalče - rekoh. - Potpuno si nas
zaboravio. Antonia bi te silno željela vidjeti. Nemaš pojma kako smo postali dosadni. Daj, dođi da
nam malo podigneš moral.
Alexander je zvučao zbunjeno. Rekao je kako bi vrlo rado došao i kako mu je žao što to već nije
učinio, ali budući da mi ima nešto važno reći bolje je da ne okoliša.
- Ali upravo to činiš - rekoh. - O čemu je riječ?
- Ženim se.
To me zdrmalo. - Napokon. Dobra odluka, brate - rekoh. - Tko je ona? Poznajem li je?
- Pa, zapravo je poznaješ - odvrati Alexander. - To je Georgie.
Spustih slušalicu na stol. Čuo sam Alexandera kako nastavlja govoriti iz velike daljine. Pokrio
sam rukom oči.
Osjetio sam kako mi se strahovitom silinom, kao kad krv ponovno navali u prignječeni ud,
vraća moja stara ljubav prema Georgie i u trenu shvatih koliko sam se unatoč svemu, unatoč svemu,
unatoč svemu oslanjao na njezinu vjernost. Bio sam lud.
Ponovo uzeh slušalicu. - Oprosti, promaklo mi je ovo posljednje - rekoh.
- Rekao sam kako se vjerojatno nema smisla nadati da te ovo neće ozlovoljiti, čak razljutiti. Ali ja
se svejedno nadam da ćeš nam na kraju ipak poželjeti sreću. Želiš li nas vidjeti, ili radije ne bi?
- Želim vam sreću već sada - rekoh - i naravno da vas želim vidjeti. Nije mi jasno zašto misliš da
ću se ljutiti. Bojim se da prema Georgie ne osjećam više ništa osim grižnje savjesti. Ti si pravi spas za
nas oboje. Iskreno me veseli. - S mojih usana su s lakoćom koja me je zapanjila potekle laž i izdaja.
Strahovito sam patio.
- Ljudina si, Martine - reče Alexander. - Bi li bio ljubazan da kažeš i Antoniji?
- Ali naravno, odmah ću joj reći - obećah. - A ne biste U mogli odmah skoknuti do nas, još
večeras? Gdje ste uopće? Je li Georgie s tobom? - Vijest me toliko ojadila i toliko izbezumila te mi je
jedina želja bila da se bacim na nož, da što prije prebolim prvi šok.
- Da, ovdje je - javi se Alexander - lijepo te pozdravlja. Bio je rukom pokrio slušalicu i mogao
sam čuti kako nešto nerazgovijetno govori. - Mi smo na kolodvoru u Gloucester Roadu. Moramo
obaviti još jedan telefonski razgovor, ali možemo biti kod vas za desetak minuta ako nas stvarno
želite vidjeti. - Alexander je očito i sam jedva čekao da s tim svrši.
-Jasno da želimo - rekoh. - To je prilika za šampanjac. Dođite što prije možete. Reci Georgie da
sam vrlo zadovoljan s vama!
- Hvala ti, Martine - reče Alexander. - Mislio sam da ćeš mi otkinuti glavu.
- Priznaj da si ovo izveo na brzaka!
Čuo sam kako se Alexander s druge strane s olakšanjem smije: - Prvi put u životu znam što
želim.
Spustio sam slušalicu i ostao stajati kraj stola, zagledan kroz nezastrt prozor u mračan vrt. Kiša
je prestala i u tišini se moglo čuti kako voda kaplje s grma magnolije. U sobu je ušla Antonia.
- Isuse, što se događa? - uzvikne, opazivši izraz mog lica.
- Moj dragi brat Alexander se ženi s Georgie Hands.
- Ne! - kriknu Antonia. Zatečen žestinom ovoga "ne", izgovorenog tonom totalne zbunjenosti i
neprihvaćanja, pogledah je u lice. U hipu se bilo pretvorilo u naboranu krinku bola. Antoniji nije
bilo svejedno.
- Pa - rekoh - nadam se da je tako najbolje. Trebala bi biti zadovoljna. Time će biti uklonjena
svaka napast s mog puta.
Antonia je duboko uzdahnula kao da se sprema viknuti, no nije rekla ništa. Odvratila je glavu,
te sam na trenutak pomislio da će zaplakati. Očito joj je nježno prijateljevanje s mojim bratom
značilo više no što sam pretpostavljao. A sada je, naravno, bila i iznimno uzrujana.
- Pozvao sam ih da dođu i popiju s nama šampanjac - rekoh. Sada su na kolodvoru u Gloucester
Roadu. Trebali bi svakog časa stići. Nadam se da nemaš ništa protiv.
- Pozvao si ih da dođu sada - uzviknu Antonia. Lice joj je, ovako izobličeno od jada i srdžbe, bilo
uistinu ružno. - Ti glupane! Zar nemaš nimalo obzira? Ja izlazim. - Krenula je prema vratima.
- Ali Antonia, dušo, nemoj se srditi na mene. Nisam znao da ćeš to tako primiti. Trebao sam te
pitati. Primit ću ih sam ako tako želiš. Ali, molim te, ostani.
Na trenutak se zagledala u mene gotovo s mržnjom i izjurila iz sobe zalupivši vratima. Čuo sam
je kako se teško penje uza stube. Čekao sam svladavajući u sebi fizičku bol ljubomore toliko snažnu
te me je gotovo prepolovila. Oglasilo se zvonce na ulaznim vratima. Izišao sam u predvorje.
Omotani u svoje duge kapute u vlažnoj, modroj noći čiji je topao i mirisan dah prodirao kroz
otvorena vrata, njih su dvoje stajali visoki i nerazlučivo blizu jedno uz drugo. - Uđite, vas dvoje
grešnika - rekoh.
Ušli su bez riječi i ja im pomogoh da svuku kapute. Na Alexanderovu licu opazio sam ukočen
osmijeh koji mora da je bio kopija mojega. Poveo sam ih u dnevnu sobu, gdje smo zastali ispred
kamina i pogledali se u lice. Bijaše to velik napor za sve troje. Opazio sam da Georgie pokušava
suspregnuti zgrčeni osmijeh koji joj se stalno vraćao na lice. Nije uspjela spriječiti navalu krvi koja
joj je zarumenila obraze. Nakon što me jednom nakratko pogledala nastojala je izbjeći moj pogled.
Alexander nas je oboje promatrao napeto i pokajnički; ali doimao se, i nije to mogao sakriti, kao
uspješan čovjek.
- Ti nam, Martine, znači opraštaš? - upitao je.
- Naravno, vi šašavci - rekoh. - Nema se tu što oprostiti. - Prišao sam i poljubio Georgie u
porumenjeli obraz. Nije mi bilo lako. Osjetio sam kako je zadrhtala. Stisnuo sam Alexanderu ruku i
rekao: - Imaš vrašku sreću!
- Svjestan sam toga - odvratio je skrušeno - i, bacivši brz pogled prema Georgie, dodao: - U
životu se stvari ponekad događaju nabrzinu, zar ne? Ali često je najbolje baš ono što se dogodi
naprečac. Kad nam je ta zamisao jednom pala na um, nije nas više trebalo mnogo uvjeravati!
Nisam baš čeznuo za ovim izljevima osjećaja i povjeravanjem. Želio sam jedino da što prije
prođe trenutak kad ću morati čuti Georgiein glas.
Okrenuo sam se k njoj i rekao, grublje no što sam namjeravao: - Hajde, Georgie, reci nešto. Ta ja
sam samo tvoj stari prijatelj Martin. Znači, moj te je nepromišljeni brat na brzinu osvojio?
- Da - potvrdi Georgie tiho, i dalje me ne gledajući.
- Dakle, i ti si imala sreće - rekoh. - Dođite sjesti ovamo kraj vatre, pa da popijemo šampanjac. A
ti bi se mogla prestati držati kao da su te uhvatili u krađi novca iz blagajne. -
Uhvatio sam Georgie za rukav i povukao je prema sofi. Ovaj put sam uistinu bio nenadmašan.
Oboje su sjeli.
- Brzo ćemo se prestati držati kao krivci - reče Alexander. - Strašno nam je drago što smo ti rekli.
Gdje je Antonia? Jesi li joj rekao?
- Oh, naravno - odvratih. - I ona je oduševljena. Otišla se malo dotjerati. Začas će biti ovdje. -
Toplo sam se nadao da će tako i biti.
Georgie je pogledala Alexandera. Ispružila je svoje duge noge s očitom namjerom da se opusti.
Disala je polako i duboko. Djelovala je nešto mršavije i bijede, u svojoj haljini od crnog tvida bez
rukava i prugastoj bluzi visoka ovratnika. Kosa joj je, pažljivo skupljena i pričvršćena na vrh glave,
bila besprijekorna. Ovako dotjerana doimala se zadivljujuće starijom. Alexander joj je s prikrivenom
nježnošću uzvratio pogled. Osjećaj da sam isključen na trenutak mi je bio gotovo nepodnošljiv;
načas me to podsjetilo na ono što sam doživljavao u odnosu na Palmera i Antoniju. Jednostavno su
me željeh ukloniti s puta. Na neki nježan, pažljiv način, ispunjen ljubavlju ali nemilosrdan, trebali su
riješiti problem sa mnom prije no što me ostave za sobom i krenu u zajednički život.
Georgie se napokon polako okrenula prema meni te nam se pogledi susretoše. Njezine su oči
bile velike, ozbiljne, zaplašene, a ipak pune živome snage koja se svakog trenutka mogla besramno
proglasiti srećom. Bogzna što je ona vidjela u mojima. U ovoj razmjeni pogleda nije se mogla
suzdržati a da tek na trenutak, sada kad je bila ovladala svojim osjećajima, ne pokaže gotovo
razmetljivo svoj novi osjećaj slobode. Uvijek je govorila da bez slobode ne bi mogla živjeti. Nije
nikakvo čudo što sam je izgubio. Otišao sam po šampanjac.
Dok sam se vraćao s bocom i čašama, začuh Antoniju kako se tiho spušta stubama. Bila se
presvukla i stavila poprilično šminke. Očito je odlučila da ne ide nikamo. Kad me ugledala načas je
zastala, dobacila mi mrk, neprijateljski pogled i uputila se prema dnevnoj sobi. Otvorio sam joj vrata
i ušao za njom. Njih dvoje, koji su dotad sjedili na sofi jedno do drugoga i upadljivo šutjeli, sada
ustadoše.
 Preko Antonijina ramena načas sam ugledao Alexanderovo lice. Bijaše se stisnulo, kao da su se
sve crte fokusirale u jednu točku. Taj trenutak je prošao.
- Dakle, kakvo divno iznenađenje! - uskliknula je Antonia malo povišenim glasom. Od svih nas
ona se najteže obuzdavala.
- Nadam se da imamo tvoj blagoslov - rekao je Alexander tihim, krotkim glasom.
- Moj najsrdačniji blagoslov - rekla je Antonia. - Može li blagoslov biti srdačan? Uostalom, imate
moj blagoslov. Dopustite da poljubim ovo dijete. - Poljubila je Georgie, koja ju je ukočeno pogledala
i zatim joj, dok joj se poljubac spuštao na obraz, čvrsto stegnula nadlakticu. Natočio sam šampanjac.
Alexander i Georgie razmijenili su poglede. Svi smo podigli čaše, a ja sam rekao: - Dopustite da
budem taj što priči neobičnoj ovoj poželjeti će sretan kraj! Antonia i Martin žele Georgie i
Alexanderu mnogo ljubavi i sve najbolje! Kucnuli smo se pomalo nespretno.
Ponovno sam napunio čaše. Piće nam je svima bilo potrebno, pa smo čaše iskapili nadušak
poput ovisnika. Za vrijeme tog rituala vladala je čudna tišina u kojoj smo se međusobno promatrah.
Ja sam gledao Alexandera. Njegovo lice, koje se činilo nekako tvrđim i apsurdno mladim, imalo je
onaj zaneseni izraz koji je posljedica neodgovornog ponašanja i sreće. U jednom trenutku bio se
okrenuo prema Antoniji i ja vidjeh kako mu se crte lica ponovo fokusiraju dajući mu suptilan izraz
izazovna preklinjanja. Georgie, koja ga nije gledala, malko se nagnula prema njemu, kao privučena
magnetom. Njihova tijela već su se poznavala. A onda je Georgie s letimičnim, nesretnim, savršeno
kontroliranim smiješkom pogledala u mene, držeći sigurnom rukom čašu na usnama. Piće je na nju
uvijek dobro djelovalo. Antonia je držala ruku s čašom odmaknutu od tijela na način starih
Egipćana i zurila u Alexandera. Kutovi usana bijahu joj spušteni. Gledajući rumenilo na njezinim
obrazima, shvatih da je ostarjela. Napokon, i sam sam ostario. Pomislio sam kako smo nas dvoje
poput ostarjelih roditelja koji mladima žele sve najbolje.
S namjerom da prekinem šutnju koja se bila suviše oduljila, rekoh Georgie: - Kako si samo
elegantna! Prava moderna djevojka.
Georgie se nasmiješila, Antonia je uzdahnula, svi smo se malo promeškoljili, a Alexander je
promrmljao: - Bio jednom jedan momak u Bajzi i poljubio modernu djevu u špajzi...
I dalje se trudeći da održim konverzaciju, upitah: - Kad smo već kod Bajze, kamo ćete vas dvoje
na medeni mjesec?
Alexander je oklijevao. - Zapravo, u New York - napokon će, pogledavši Georgie. Pogledao sam
je i ja. Ona je gledala u svoju čašu.
Ponovo smo zašutjeli. Ovo mi baš nije trebalo; vidio sam kako se Georgieino ustranu okrenuto
lice ukočilo i žestoko zarumenjelo.
Brzo nastavih: - Sjajno! A gdje ćete živjeti? U Rembersu ili u gradu?
- I ovdje i ondje, vjerojatno - odvrati Alexander. Ali posve sigurno ćemo češće boraviti u
Rembersu, a ne samo preko vikenda - nastavio je, neodređeno svjestan sve veće Georgieine
nelagode.
- To će Rembersu dobro činiti - rekoh. To je kuća koja voli ljude. Za nju će biti dobro da u njoj
živi prava obitelj, da tamo opet bude djece.
Čim sam to izrekao i odmah poželio povući, začuh kako Georgie naglo uvlači zrak. Zatvorila je
oči a dvije suze odjednom joj skliznu niz obraze.
Antonia je čula taj grčevit uzdah i okrenula glavu. Vidjela je Georgieino lice. Rekla je "Oh", usta
su joj zadrhtala, čelo porumenjelo, a oči joj se poput dva golema zdenca odjednom prelile. Nagnula
se nad čašu koju je ukočeno držala pred sobom te su joj suze kapale u šampanjac. Georgie je pokrila
lice rupčićem. Ja sam pogledao Alexandera, Alexander je pogledao mene. Napokon, nas se dvojica
već tako dugo poznajemo.
 Poglavlje 24.
Očajnička se ljubav hrani bilo čime. Tako se zbilo da je šok izazvan Georgieinom odlukom,
nakon što je prošla prva bol, otvorio nešto poput kanala niz koji su moje žudnje sve većom žestinom
jurile prema Honor. Sve je, kako se čini, bilo unaprijed smišljeno, pa je Georgiein postupak gledan iz
te perspektive, premda užasno bolan, trebao uglavnom poslužiti za raščišćavanje terena. Ja sam,
čini se, trebao biti lišen utjehe. Mene je trebalo svući do gola, obrijati i pripremiti kao buduću žrtvu;
i ja sam iščekivao Honor kao što čovjek, ne nadajući joj se, iščekuje pojavu nekog bešćutnog boga
čija će ga blizina spržiti. Kad bolje razmislim, ništa nisam mogao čak ni očekivati, a sve je bilo
upravo u tom čekanju. Ali dok se nisam našao pred samim vratima Pelham Crescenta, nije mi palo
ni na um da za vrijeme svoje misije možda uopće neću vidjeti Honor: toliko su u mojim mislima
brat i sestra bili blisko povezani.
Zatvorio sam vrata i odložio svoj promočeni kišni ogrtač. Naravno da sam puno prerano
krenuo iz Hereford Squarea i proveo neko vrijeme šećući po kiši ne bih li se smirio i malo pribrao.
Ipak sam se gotovo ugušio koliko mi je srce počelo skakati kad sam pokucao na vrata Palmerove
ordinacije i ušao u osvijetljen i tih, topao i suh interijer, zaštićen poput unutrašnjosti orahove ljuske.
Palmer je bio sam.
Ležao je ispružen na divanu. Bio je u pidžami, grimiznom kućnom haljetku i mekim crvenim
papučama. Premda je bio leđima okrenut svjetlu, odmah sam opazio zelenkastu sjenu na njegovu
obrazu, ostatak masnice pod okom. Iznenadio sam se jer sam ili zaboravio da sam ga bio udario ili
ni tada nisam vjerovao da je ranjiv. Kad sam ušao, petljao je oko velike kutije papirnatih rupčića.
Koš za papir pun zgužvanih rupčića stajao je do njega, a prve su mu riječi bile: - Dragi prijatelju, ne
približavaj se, odurno sam prehlađen!
Sjeo sam na stolac uza zid kao da sam u čekaonici. Uputio sam Palmeru izmučen i bezvoljan
pogled. Napokon, možda sam ovamo došao samo zato da mi bude suđeno i da budem kažnjen.
Čekao sam da on nešto poduzme.
Nakon što je nekoliko puta žestoko kihnuo, reče: - O bože, o bože! - A potom: - Posluži se,
molim te, viskijem. Tamo je na bifeu, led je u onoj trbušastoj posudi. Meni prehlada udara uvijek
ravno na jetra, ostat ću stoga pri uvarku od ječma.
Poslužio sam se pićem, pripalio cigaretu i stao čekati. Postalo mi je očajno jasno da neću vidjeti
Honor; ako je ovo, bez raspleta, bio kraj, bio je to strašan kraj.
- Kako je Antonia? - upitao je Palmer.
- Izvrsno - odgovorih.
- U to sumnjam - reče Palmer - ali oporavit će se. Odljubljivanje se uglavnom sastoji od toga da
zaboraviš koliko je netko privlačan. Brzo će zaboraviti.
- Ti zloduše - rekoh. - Govoriš kao da s tim nemaš nikakve veze. - Rekao sam to nekako mlitavo.
- Oh, nipošto - živo će Palmer - nemoj me krivo shvatiti. Tvoja me supruga bila osvojila, uistinu
osvojila.
Opet je kihnuo. - Prokletstvo!
- Je si li ti uspio zaboraviti koliko je ona privlačna?
- Ti bi to želio? - upita Palmer.
- Mene u to ne miješaj - rekoh.
- Ali, dragi dječače, to je nemoguće!
- U tome i jest nevolja - rekoh. - U sve sam umiješan, a ipak nikamo ne pripadam. Ah, nije
važno.
- Zašto si došao? - upita Palmer.
- Samo radi toga da dokrajčim čitavu stvar. Antonia voli da sve bude čisto.
 - Da li to "čisto" znači "uredno" ili "neokaljano"?
- Uredno. Ti sebi, uostalom, laskaš. Elle ne vous aime plus. No da bi se stvar privela kraju,
potrebna je tvoja suradnja. Kako ćeš to izvesti, prepuštam tebi. Te finese spadaju ionako u tvoje
područje.
- Želi li me Antonia vidjeti?
Zagledao sam se oštro u njega. Njegov je pronicav pogled počivao na meni. Polako je podigao
ruku spremajući se baciti rupčić. Tamna sjena preko obraza dobro mu je pristajala, podsjećao je na
neku poluzaboravljenu sliku Dioniza. Shvatio sam da je uvjeren kako sam joj sve ispričao. Rekoh: -
Ne želi.
Palmer me neko vrijeme promatrao, a potom uzdahnu: -Tako je bolje. A kako si ti, Martine?
- Mrtav - odvratih. - Inače sam dobro.
- Hajde - reče Palmer - reci mi sve. - Glas mu je zvučao nježno i uvjerljivo.
Iznenadilo me kad sam otkrio da reagiram obrambeno. -Nema se što red.
- Kako to misliš?
- Nema neriješenih problema.
- Kakav si ti lažov! - reče Palmer.
Zagledah se u njega. Nemoguće je da on ne zna sve o meni. Pitao sam se što li mu je Honor
rekla. Rekoh napokon:
- Došao sam da se od tebe oprostim u Antonijino ime i da se dogovorimo o prebacivanju stvari
što ih je ostavila ovdje. Ne bismo h se mogli usredotočiti na te dvije teme?
- Ja sam njezine stvari dao zapakirati - spremno će Palmer.
- To će sve biti u redu. No, zar ti ozbiljno namjeravaš ostati s Antonijom, nakon svega ovoga?
- Da, namjeravam.
- Krajnje si nerazuman - on će. - Trebao bi iskoristiti ovu priliku za rastanak. Bilo bi to mnogo
bolje za vas oboje. Kasnije će biti mnogo teže. Govorim posve nezainteresirano, naravno.
- Kao liječnik - dodah. Nešto duboko u meni reagiralo je na njegove riječi kao na dugo očekivani
poziv na predaju. AH ipak sam odgovorio: - Nećemo se rastati. Uostalom to je naš problem.
- Tvoj je brak, Martine, propao. Zašto to ne priznati? Ne bi H o tome želio porazgovarati sa
mnom? Ako želiš, "kao s liječnikom". Ne mislim nužno ovoga časa, ali uskoro. Uvjeren sam da bih ti
mogao pomoći.
- Prvi put otkako te znam otkrivam da možeš biti i glup - rekoh smijući se.
Palmer me pogleda s promišljenom blagošću svojstvenom njegovoj liječničkoj profesiji.
Opazio sam da je niz japanskih duboreza opet na svom mjestu nad njegovom glavom. Rekao je:
- Ono što se tebi čini kao glupost, naprosto je nužda. Mi te ne želimo izgubiti.
- Mi? - zavapih. - Zaboga!
- Honor i ja - mirno će Palmer.
Namrštio sam se, pokušavajući ga spriječiti da mi s lica išta pročita. - U čemu bi se to "da me ne
izgubite" trebalo zapravo sastojati?
- Ne znam - odvrati on. - Zašto bismo to morali moći unaprijed odrediti? Dopusti da
pojednostavim stvari. Mislim da je za vas oboje bitno da napustiš Antoniju. Ti želiš napustiti
Antoniju; a ovo zbilja nije trenutak za smirivanje tvog veoma apstraktnog osjećaja dužnosti. "Učini
što želiš" obično druge stoji manje nego "učini što bi trebao". Ti ćeš Antoniju, ako s njom ostaneš,
polagano uništiti. Budi odlučan. I nemoj se stidjeti prihvatiti pomoć. Ljudska se psiha užasava
praznine. Honor i ja uskoro odlazimo na dalek i dug put. Tebe ovdje ništa konkretno ne zadržava.
Pođi s nama.
Gledao sam u pod. Palmer je dobro znao kako će kod mene izazvati osjećaj da gubim razum.
Nikad nisam jasnije čuo onaj glas što vam govori "sve je dopušteno". A s tim "sve je dopušteno" ide i
ono "sve je moguće"; pred očima mi se pojavila vizija Honor koja, neznano kako i gdje, ipak postoji
u mojoj budućnosti. Kad sam opet podigao pogled, ugledah je kako kroz vrata iza Palmerovih leda
ulazi u sobu.
Ustao sam i na trenutak pomislio da ću se onesvijestiti. Ah tada, držeći se za naslon stolca,
vidjeh sebe kao uznika što stoji pred svojim sucima. To me očeličilo te ja, duboko udahnuvši, sjedoh
na svoje mjesto i zagledah se u njih.
Honor je bila odjevena u crnu opravu visoka ovratnika za koju kasnije nisam bio siguran je li
bila svilena haljina ih radna kuta. Ruke joj bijahu gole do lakata. Stala je iza Palmera, čije opušteno
tijelo kao da se zažarilo svjesno njezine blizine; oboje su me promatrali. Honor se bila malo nagnula
naprijed pa joj je pramen sjajne kose pao preko lica uokvirivši oči. Stajala je iza Palmera kao da ga je
upravo zarobila, a podatna linija njegova opuštenog tijela izgovorila je riječ "žrtva". Osjećao sam da
bih trebao odvratiti pogled.
- Upravo sam pozvao Martina da nam se pridruži - reče Palmer. Promatrao me, a široko mu se
lice razvuklo u polu-osmijeh, onako kako se promatra otimanje uhvaćene ribe ih muhe.
- Rugaš li se ti to meni, Palmeru? - upitah. Nisam smio pogledati prema Honor.
- Nemoj se spuštati ispod svoje sudbine, Martine - reče Palmer. - Kao psihoanalitičar, ja dakako
ne zamišljam da se sloboda može osvojiti grčevitim naporima volje. No ipak, postoji vrijeme za
odluku. Ti nisi čovjek koji bi se pokoravao ustaljenim pravilima. Trebaš samo dopustiti mašti da
prihvati tajne želje tvog srca. Moraš si reći: ništa nije nemoguće.
Nasmijao sam se i ponovno ustao. - Ti si lud - rekoh. -Zar zbilja vjeruješ da bih, ma i najkraće
vrijeme, mogao živjeti s vama, da se s vama uopće želim i dalje družiti? Zar bih to trebao ozbiljno
shvatiti? - Uto se moj pogled preko Palmerove glave susreo s Honorinim.
Toga se časa medu nama uspostavila neka veza, i dok se to još događalo pomislih kako je to
možda posljednja. Nije mi se pričinilo; ona mi je dala lagani znak glavom, pri čemu joj je zavjesa
kose pala preko očiju. Bijaše to odlučan i definitivan oproštaj: ali u svojoj boli, još dok mi je ta
poruka sjedala, shvatih da s bratom nije razgovarala o meni. Bio je to naš prvi i posljednji trenutak
intimnosti, žestok ah sažet u jednoj samotnoj točki. Brzo sam pogledao prema Palmeru.
- Mi smo si sve rekli - rekoh.
- U tom slučaju - mirno će Palmer - budući da mi odlazimo, ne vjerujem da ćemo se više vidjeti.
- Onda, zbogom - rekoh.
- Kako ti želiš, Martine - odgovori Palmer - kako ti želiš.
 Poglavlje 25.
- Bio je strašno utučen i razočaran - rekoh - ali, kao što možeš pretpostaviti, i vrlo priseban.
Rekao mi je da ti kažem neka se ne brineš za njega, da će se on s vremenom oporaviti. Rekao je,
dalje, kako ti je silno zahvalan, kako se nada da te nije povrijedio, kako bi bio sretan da se sve to
moglo ostvariti. Bio je čak vrlo pošten. Rekao je da mora prihvatiti tvoju odluku i da to ionako ne bi
funkcioniralo. Ali rekao je također da je već i sam pokušaj bio divan i da nikada neće požaliti zbog
toga.
Bezbroj smo se puta vraćali na ovo. - Pitam se po čemu znam da lažeš - reče Antonia.
Bilo je vrijeme doručka, kasnog doručka sljedećeg jutra. Antonia i ja, oboje još u kućnim
ogrtačima, sjedili smo nad hladnim prepečencem i kavom. Činilo se da se nijedno od nas ne može
pomaknuti s mjesta. Ona je bila blijeda, rastresena i razdražljiva. Ja sam bio iscrpljen.
- Ne lažem - branio sam se. - Ako ne želiš povjerovati u ono što ti govorim, zašto me i dalje
ispituješ?
Sada kad je tabu bio skinut, Antonia nije mogla prestati govoriti o Palmeru, unedogled
pokušavajući retroaktivno obnoviti njihovu vezu.
- Što god da je rekao, to sigurno nije - reče napokon. Nisam joj imao srca reći kako je jedva i bila
spomenuta. -
Alexander je u pravu - rekoh. - On nije posve ljudsko biće.
- Kada je to rekao? - upita Antonia.
- Kad je čuo za tebe i Palmera.
Antonia se namrštila na hladnu, mutnu tekućinu u svojoj šalici. Gurnula je natrag na rame teški
snop poluraspletene kose i rekla: - Ah, a nije ni ona.
- Nije ni ona - potvrdio sam uzdahnuvši. Oboje smo uzdahnuli.
- Nadam se da će otići u Ameriku ili u Japan i tamo ostati - reče Antonia. - Ne želim više čuti za
njih, ne želim uopće znati da postoje.
- Tako će i biti - umirih je. - Odljubiti se znači zaboraviti koliko je netko privlačan. Iznenadit će
te kako se brzo zaboravlja. - Opet smo uzdahnuli.
- Zaboraviti! Zaboraviti! - kliknu odjednom Antonia. -Kao da smo oboje već polumrtvi. -
Podigla je prema meni svoj ozbiljan, uznemiren, uvrijeđen pogled.
Pitao sam se želim li je uistinu napustiti. Da, vjerovao sam da želim. Premda to sada uopće nije
bilo važno. Pitao sam se što u ovom trenutku misli o meni. Znatiželjno smo se i s neprijateljstvom
uzajamno ispitivah pogledima.
- Ti me, Martine, voliš, zar ne? - odvažila se napokon Antonia. Upitala je to bez nježnosti, s
nekom budnom tjeskobom.
- Naravno da te volim - odgovorih.
Zvučalo je to prilično mlitavo, i mi se nastavismo gledati mrzovoljno, pogledom punim tajne
tuge.
Trebalo je bilo učiniti prevelik napor kako bih je uhvatio za ruku, pa to nisam učinio. Zurio sam
tako u Antoniju sve dok napokon nije nestala; mogao sam vidjeti jedino Honor kako svoju tamnu
glavu ubojice naginje prema meni, a zavjesa kose zaklanja joj pogled.
- Ah, da, došao je nekakav paket za tebe.
Vratih se u stvarnost uz trzaj, slomivši u ruci komadić žilavog prepečenca. Pitao sam se da li bih
mogao skupiti snage da nam skuham svježu kavu. - Da? A gdje je?
- U predvorju - odvrati Antonia. - Nemoj ustajati, ja ću ga donijeti. Stavit ću usput i vodu za
kavu.
Začas se vratila noseći dugu, usku kutiju omotanu smeđim papkom i spustila je preda me s
riječima: - Orhideje od nepoznatog obožavatelja! - i nestala u kuhinji.
Pogledao sam paket čupkajući donju usnu. Usne su mi bile suhe i ispucane od pušenja. Pripalio
sam još jednu cigaretu i pokušao stvoriti neodređenu ideju o tome kako ću izdržati cijeli dan. Bio je
to problem čije je rješenje zahtijevalo stanovitu domišljatost. Pogledao sam prema prozoru i vidio da
još uvijek kiši. Uže na paketu prerezao sam kuhinjskim nožem.
Meni nedostaje borbenosti, to je prava istina. Nisam više želio primati udarce. Palmer me bio
posve zbunio. Da mu je namjera bila postaviti prepreku na put mojih želja, ne bi mogao bolje
postupiti; a to me gotovo uvjerilo kako on ipak sve zna. Ah uz to mi se, premda s mnogo više
autoriteta, nametnula i slika Honor kako odmahuje glavom: Honor, apsolutna tajna, ali izgubljena.
Počeo sam odmatati paket.
Palmer nije znao, ah više nije bilo važno zna li on ili ne zna. Oni će otići. Taj sotonski par otići će
u Los Angeles, u San Francisco, u Tokio; Antonia i ja ćemo ih zaboraviti, a potom ćemo i ona i ja
činiti ono što nam poražena želja i izgnjavljena, otupjela svijest budu ponudile kao ono što nam
jedino preostaje činiti. Otvorio sam kutiju. Bila je puna nečeg tamnog. Zurio sam u to zbunjen,
pitajući se s gađenjem što je to. Ustao sam i odnio kutiju na svjetlo da bolje vidim. Osjećao sam da to
ne želim dodirnuti. Napokon sam to ipak vrlo oprezno dotaknuo i shvatio da je ljudska kosa.
Trebao mi je još trenutak da u dugoj pletenici koja je ispunjavala kutiju prepoznam Georgieinu
kosu, Georgieinu divnu kosu tamnokestenjaste boje. Na vratima sam se žestoko sudario s
Antonijom.
- Georgie, Georgie - zvao sam, udarajući po zaključanim vratima njezina stana. Unutra je
vladala tišina.
Dok sam izvozio auto, doviknuo sam Antoniji da je s Georgie sigurno sve u redu, budući da je s
Alexanderom, na što mi je Antonia odgovorila da se, sinoć dok sam bio vani, Alexander javio iz
Rembersa i usput spomenuo da je Georgie još u Londonu. No Antonia je ipak moju bojazan
smatrala posve iracionalnom. Ponovo sam pokucao.
Osluškivao sam tišinu. Naravno da je bilo smiješno ovako paničariti. Pojava kose imala je veliku
težinu znamena u snovima; ali čemu ovdje primjenjivati logiku noćne more. Georgiein poklon
zacijelo je šala, premda pomalo gorka i mračna. Ona je sigurno u nekoj obližnjoj biblioteci, dok ja tu
stojim pred praznim stanom. No ipak se nisam uspio posve uvjeriti u to i znao sam da ne mogu
samo tako odavde otići. Pitao sam se ne bi li trebalo još koga nazvati; ali već sam bio nazvao sve
brojeve na kojima je mogla biti. Sada sam još jedino htio ući u sobu, kao da bi to samo po sebi moglo
otkloniti nesreću. Zaključana vrata počela su me privlačiti poput magneta. Ipak sam nastavio čekati
sve dok, iznenada potaknut nečim što mi se učinilo da čujem, nisam stavio uho na ključanicu i
zaustavio dah. Ubrzo se iznutra začuo neki zvuk koji se ponavljao. Činilo se da je to dubok,
jednoličan zvuk teškog disanja koji dopire odnekud iza vrata. Uspravio sam se i zastao kao
paraliziran. Ono što sam čuo užasnulo me.
Georgieini prozori su nedostupni. Nema drugog načina da se uđe osim kroz vrata. Zaletio sam
se jedanput ih dvaput punom snagom u njih bez ikakva rezultata. Sjetih se tada soboslikarskog
alata, koji je još ležao u prizemlju. Sjurio sam se dolje i počeo kopati po njemu. Ulična su vrata po
običaju bila otvorena i mogao sam vidjeti kako vani ljudi žure amo-tamo po sjajnom, mokrom
pločniku. Izabrao sam tešku plosnatu lopaticu za žbukanje i čekić te pojurio natrag gore. Ugurao
sam lopaticu što sam dublje mogao između brave i vrata i udario nekoliko puta čekićem, potom
sam lopaticu upotrijebio kao polugu. Nešto se unutra slomilo. Odmah nakon toga slomila se i drška
lopatice. Pokušao sam gurnuti vrata, aH nisu popuštala. Uhvatio sam čekić i svom snagom udario
po vratima u predjelu brave. Začula se lomljava i procijep se počeo povećavati; upro sam ramenom
i vrata se otvoriše.
Ušao sam i zatvorio ih za sobom. Unutra je vladala mučna tišina. Soba je bila u mraku jer su
zavjese još bile navučene. Bilo je zagušljivo i odvratno je vonjalo po alkoholu i ustajalom
duhanskom dimu, čiji su se pramenovi gotovo opipljivo vukli kroz sobu kad sam odgrnuo zavjese.
A možda sam tu sivu izmaglicu naprosto umišljao. Netko je ležao na podu. Trebalo mi je neko
vrijeme da se uvjerim da je to Georgie. Ne samo zbog ošišane kose, koja ju je činila jedva
prepoznatljivom, nego i zbog lica, koje je u dubokoj nesvijesti bilo izgubilo svaku sličnost s njom i
postalo posve anonimno. Činilo se kao da je već gotovo nema.
Nagnuo sam se nad nju, pozvao je po imenu i prodrmao za rame. Bila je posve nepomična i ja
shvatih da je već onkraj bilo kakvog neposrednog prizivanja svijesti. Lice joj je bilo podbuhlo i
pomodrjelo, disala je promuklo na usta. Nisam dugo oklijevao. Našao sam telefonski imenik i
nazvao bolnicu Charing Cross, te objasnio da je netko slučajno uzeo preveliku dozu sredstva za
spavanje. Obećali su da će odmah doći. U ovoj četvrti bila je to svakodnevna pojava.
Kleknuo sam na pod kraj Georgie. Pitao sam se trebam li je i dalje pokušavati probuditi, no
odlučio sam odustati. Neodređeno sam osjećao da bih je povrijedio ako je dotaknem; kao da je u
ovom stanju postala tabu, u meni je njezino mlitavo, polunapušteno tijelo izazivalo stanovitu
odbojnost. Izgledala je poput utopljenice. Isprva nisam micao pogleda s njezina lica koje me je
svojom neobičnošću posve opčinilo. Kao da je postala neka posve druga osoba, kao da se u njezino
tijelo naselilo neko strano biće. U tom bi me trenutku bilo lako uvjeriti da je posrijedi samo površna
sličnost s Georgie; i dok je ležala ondje posve mlitava, otvorenih usta, naoko beživotna, duboko i
jednolično dišući, djelovala je poput voštane figure. Ležala je na boku s rukom iznad glave. Imala je
na sebi plavu košulju i crne hlače. To sam prepoznao. Noge joj bijahu bose. Promatrao sam joj
stopala. I njih sam prepoznao. Dodirnuo sam ih. Bila su hladna poput voska, pa sam ih pokrio
jastukom. Prešao sam pogledom po dugim nogama u hlačama i oblini bedra. Košulja joj je bila
raskopčana i mogao sam vidjeti kako se pod njom podižu grudi. Gledao sam joj vrat i jedno uho,
koje se vidjelo ispod ošišane kose. Gledao sam dobro mi poznatu ruku s otvorenim dlanom,
ispruženu u kretnji punoj molbe ili prepuštanja. Sve sam to nekoć posjedovao. No sada kao da se
sve raspalo na komadiće, na komadiće Georgie. Osobnost je bila izgubljena.
U ovom trenutku jedva da sam bio sposoban sjećati se ili misliti. Ali ipak mi se učinilo da čujem
njezin glas kako mi govori: "Martine, ti ne znaš koliko sam blizu ruba". Uistinu je bilo mnogo toga
što nisam znao, i nisam želio doznati. Georgieina strpljivost pomogla mi je da postanem
nečovjekom. Ona me tako vješto znala poštedjeti svojih patnji. Uživao sam a da nikada nisam trebao
platiti. Ali netko je to morao platiti.
Gledajući to vitko, nepomično tijelo prisjetili se noćne more njezine trudnoće, koja je završila sa
zagrljajem olakšanja i šampanjcem. Ako umre, ja sam je ubio. Tako sam razmišljao, ali tupo i bez
osjećaja. U tom tijelu preda mnom nije bilo svijesti i ja se još nisam mogao prisiliti da je dotaknem.
Bilo bi mi kao da dodirujem leš. A ipak sam se s osjećajem poniznosti u kojoj je bilo i primjese želje
ispružio kraj nje na podu, priljubivši svoje lice uz njezino. Osjećao sam njezin dah na licu.
Ostao sam tako neko vrijeme; onda začuh kako se otvaraju vrata i počeh ustajati s poda.
Naslonjen na lakat vidio sam jednu priliku kako ulazi. Vrata su se ponovo zatvorila. Preda mnom je
stajala Honor Klein i gledala me odozgo. Uspio sam se uspraviti u sjedeći položaj i reći: - Kola hitne
pomoći su na putu.
- Bojala sam se ovoga - reče Honor. - Bila mi je poslala jedno vrlo čudno pismo.
- Meni je poslala svoju kosu.
Honor se zagledala u mene. Lice joj bijaše zatvoreno i ukočeno. Zatim je pogledala u Georgie i
rekla: - Sad shvaćam. To je, znači, to. Zato mi se činila nekako neobičnom. - Izgovorila je to
ravnodušno, jasnim glasom.
Bezdušna je, pomislih. Potom zaključili da ni ja nisam bolji.
Honor je na sebi imala otrcan, nezakopčan muški kišni kaput. Bila je bez šešira i crna joj se kosa
sjajila od kiše. Stojeći tako s rukama u džepovima, osvrćući se po sobi, djelovala je veoma pribrano i
poslovno. Mogla je biti kakav privatni detektiv. Ustao sam s poda.
- Budući da nas je oboje obavijestila - nastavi Honor - nadajmo se da ovo nije ozbiljan pokušaj.
Jeste li našli tablete?
Toga se nisam bio sjetio. Dali smo se u potragu pomičući knjige i papire, prevrćući po prepunim
pepeljarama i hrpama donjeg rublja i izbacujući sadržaje ladica na pod, preskakujući pritom svaki
put preko Georgieinih nepomičnih nogu. Razgrnuo sam nepospremljen krevet i pogledao pod
jastuk. Kad sam se okrenuo i vidio Georgie gdje nepomično leži okružena neurednim morem svojih
stvari, i Honor kako usredotočena izraza lica prekapa po drugom ormaru, počeh se pitati u kakvu
sam to apsurdnu noćnu moru zalutao. Napokon smo ipak pronašli praznu bočicu dobro poznatih
tableta za spavanje, te odustadosmo od daljnje potrage.
Pogledao sam na sat. Nisam mogao vjerovati da je prošlo manje od deset minuta otkako sam
nazvao bolnicu. Kola hitne pomoći trebala su svaki čas stići. U tom trenutku Honor i ja iznenada
smo zastali i pogledali se preko ispružene Georgie. Pomislih kako je to prvi put od one noći u
Cambridgeu da sam s Honor nasamo. Jedino što s njom nisam bio sam. Imali smo zastrašnu
gardedamu. Za mene je Honor ovdje bila nazočna, ali samo kao patnja, kao prikaza; i znao sam da
je gledam kako nikada nisam gledao nijedno ljudsko biće, onako kako se gleda zloduha. A ona mi je
čvrsto stisnutih usana uzvratila pogled kroz onu svoju žućkastu židovsku masku, kroz čije su se
sužene proreze crnile zjenice njezinih očiju. Potom oboje svrnusmo pogled na Georgie.
Honor je kleknula kraj nje i počela uklanjati iz njezine blizine odjeću, papire i ostale sitnice što
su, nalik na snijeg, bile napadale oko nje dok smo pretraživali sobu. S nemalim iznenađenjem
opazih da Georgie još uvijek leži u istom položaju utopljenika u kojem sam je zatekao pri dolasku.
Kad je očistila prostor oko nje, Honor uhvati djevojku za rame i okrenu je na leda, te joj ispruženu
ruku premjesti na grudi, a pod glavu stavi jastuk. Iznenada me prođoše trnci. Dok sam klečao na
podu, ove su mi se dvije žene načas pričinile kao neka sablasna Pieta: Honor pognute glave,
odjednom blaga i brižna, i Georgie, ubijena, otuđena, usnula.
Honor je još uvijek držala Georgie za rame. Usnula djevojka kao da je zahvaljujući tom dodiru
zadobila neku jasno artikuliranu prisutnost i ja se napokon osjetih sposobnim da je dodirnem te
prijeđoh prstom preko njezina bedra. Kroz tkaninu sam mogao osjetiti meku i toplu nogu. No nešto
što sam osjetio mnogo jače, a sličilo je strujnom udaru, bio je dodir Honorine ruke; i ja se sjetih kako
nam se ruke umalo nisu dotaknule na oštrici samurajske sablje. Pokrio sam lice rukama. Stigla su
kola hitne pomoći.
 Poglavlje 26.
Atmosfera oko Georgieina kreveta bila je ispunjena grozničavom veselošću. Svi smo bili ovdje,
poput obitelji okupljene oko postelje bolesna djeteta. Omotni papiri jarkih boja, kutije čokoladnih
bombona, knjige u mekom povezu i egzotične cigarete prekrivali su noćni ormarić, a vaze s
cvijećem poredane po toaletnom stoliću i prozoru pretvorile su malu bijelu bolničku sobu u
cvjećarnicu. Sve je podsjećalo na Božić u dječjoj sobi.
Georgie je ovako naslonjena na jastuke doista sličila strašno uzbuđenoj djevojčici. Lice joj je bilo
nekako rumeno i zadržalo je onaj nov bucmast izgled. Medicinska sestra bila joj je malo uredila
kosu, koju je bila neuredno odrezala na zatiljku, ali i dalje je bila neravna i čudno joj je stršala s obje
strane lica i davala joj veoma mladenački izgled. Nervozno je gladila bijelog plišanog psića kojeg je
dobila od Antonije i gledala nas bistrim, plahim i preklinjućim pogledom. Mi smo se dobrohotno
naginjali nad nju.
Prošla su tri dana od Georgieina pothvata. Bila je više od dvanaest sati u komi, no sada je izvan
opasnosti i prilično se brzo oporavlja. Palmer je sjedio kraj nje na uzglavlju kreveta, a ja nasuprot
njemu. Antonia se smjestila na krevetu podvivši noge poda se, a Alexander se naslanjao na željeznu
ogradu u podnožju kreveta. Honor je stajala naslonjena na prozorski izbojak iza Palmera.
- O bože - reče Georgie - prouzročila sam vam svima toliko neprilika! Uistinu mi je žao.
- Sve je dobro što se dobro svrši! - zaključi Antonia, a ruka joj impulzivno uhvati Georgieinu
kroz meko krzno psića. Na vijest o Georgieinom pokušaju samoubojstva Antonia se naočigled
pomladila. Čim je za to čula smjesta je nestalo njezina nemirnog i poraženog držanja. Nakon tri
dana uzbuđenja i uzrujavanja izgledala je neusporedivo ljepše i više sličila na sebe. Jučer je kupila
tri nova šešira.
- I treba ti biti žao! - javi se Palmer. - Iskreno govoreći, trebali bismo ti dati po turu, umjesto što
te ovako mazimo! - Prošao je s puno ljubavi rukom po njezinoj tamnoj, kratko ošišanoj glavi,
okrenuvši je lagano prema sebi.
Osjećao sam na sebi Honorin pogled, ah nisam pogledao u njezinom pravcu. Stajala je ondje
naslonjena, neutralna, mačkasta izraza koji je podsjećao na osmjeh, ali nije sudjelovala u razgovoru.
I Alexander je utihnuo, promatrao je Georgie sjetnim, nježnim pogledom, prepuštajući se uživanju u
vlastitim osjećajima. Zavidio sam mu na njegovoj sposobnosti da osjeća. Ja sam bio prazan.
- Kad sam došla sebi - reče Georgie - osjećala sam se kao simulant. Pomislila sam, sve ostale
žene na odjelu ovdje su zbog neke prave bolesti, jedino sam ja došla ovamo gnjaviti ljude. Ali, ne
biste vjerovali, one su sve ovdje iz istog razloga! Žena u susjednoj sobi strašno je ponosna jer je
uzela najveću dozu!
Nasmijali smo se, a Alexander je promrmljao: - Usnuti! Sanjati možda...24 - jedva čujno, i poslije
nije htio ponoviti što je rekao.
Primijetio sam kako se Georgie tresu ruke. Osjetio sam sažaljenje prema tim rukama što su
nervozno gladile plišanog psića. No Georgie nisam više mogao zamisliti kao cjelinu. Nikada više,
nakon svog neobičnog raspada, nije bila cjelovita. Nisam osjećao ni trunke strasti prema ovom
nekoć mi tako bliskom tijelu što je ležalo ispruženo tu kraj mene. Nešto se u njoj nastavilo mijenjati,
a njezino me novo lice odbijalo. Bijaše to kao da je uistinu umrla. Kad sam na to pomislio došlo mi je
da kleknem kraj njezina kreveta, sakrijem lice i zajecam očajnički, kao da nekog oplakujem. No
ostao sam ondje sjediti ukočeno se smješkajući. Pitao sam se, kad bih je recimo pomilovao po ruci, bi
li ta kretnja izgledala nepodnošljivo usiljeno. Na sebi sam i dalje osjećao Honorin pogled poput
hladnog sunca.

24 William Shakespeare, Hamlet, III. čin, scena 1 (op. prev.)

 - Pa, sve to daje posla pripadnicima moje profesije - Palmer će. - Premda moram priznati da
obično nije riječ o ovako privlačnim pacijentima!
Od Georgie se, kao što je uobičajeno u takvim slučajevima, tražilo da prođe psihijatrijski
tretman, pa je Palmer, kako bi se udovoljilo tim zahtjevima, pristao da je primi kao pacijenta.
Uskoro je trebala na kraće vrijeme otputovati u Cambridge.
- To je apsurdno, naravno - komentirala je Georgie. - Ja sam duševno potpuno zdrava, zdravija
od mnogih psihoanalitičara!
- Baš ti hvala, dušo! - prihvati Palmer. - Uvjeren sam da jesi. Ali neće nam naškoditi ako se malo
sredimo.
Pomislih kako će Georgie ubrzo ispričati Palmeru sve o svom seksualnom životu. Nagnuo sam
se i potapšao Georgie po ruci koja se nervozno trzala. Zadrhtala je.
- Pa, drago dijete - javi se Antonia - ja zbilja ne mogu provesti cijeli dan na tvom krevetu!
Naručena sam kod frizera. Moram juriti. - Ustala je s kreveta ne pogledavši me, i popravila svoj
elegantni proljetni kostim. Izgledala je sjajno.
- Ja ću te odvesti - ponudio se odmah Alexander. - Moram se otići dogovoriti za onu izložbu. -
Pogledao je Georgie onim svojim tužnim, prodornim pogledom, stisnuo joj stopala preko pokrivača
i izišao iz sobe za Antonijom.
Sjalo je sunce, blistavo, hladno kasnosiječanjsko sunce što je lažno najavljivalo proljeće, i zbog
njega je ova bijela soba djelovala vedro. Razmišljao sam ne bi li bilo najbolje da i ja odem i ostavim
Honor i Palmera s Georgie. To sam poslijepodne trebao biti na jednom kušanju vina. Još sam mogao
na to stići. Jedino što se činilo kako mi svaki pokret ili riječ odjednom predstavljaju golem napor,
kao da sam izložen paralizirajućem djelovanju kakvih zraka. Palmer je držao Georgie za ruku.
Izgledao je izvrsno s onim svojim čistim, čvrstim licem, tamnim i bez bora, i s onom svojom gustom,
kratko podšišanom kosom, mekom i suhom poput životinjskog krzna. Kad sam vidio kako i on sav
zrači, pade mi na um kako je posve zamislivo da je ponovno uspostavio neki odnos s Antonijom.
No to je ipak bilo nemoguće. Pogledao sam preko Palmerove glave u Honor Klein. I dalje se
smješkala poput kakva drevnog kipa.
- Kako bi bilo da se vi, djeco, malo maknete - predloži Palmer. - Htio bih ozbiljno porazgovarati
sa svojom pacijenticom. Ustao sam i rekao: - Onda, doviđenja - i poljubio Georgie u čelo. Nešto je
promrmljala i nasmiješila se, a oko grozničavo sjajnih očiju pojaviše joj se bore tjeskobe. Izišao sam
iz sobe i krenuo niza stube. Za sobom sam čuo korake.
 Poglavlje 27.
Honor Klein sustigla me na izlazu iz bolnice; ne pogledavši je, upitah: - Mogu li vas povesti?
Rekla je "da", pa sam bez riječi krenuo prema kolima.
Vožnje do Pelham Crescenta gotovo se uopće ne sjećam. Čudno, ali tu sam vožnju u sjećanju
pobrkao s onom prvom, kad smo se Honor i ja vozili s kolodvora u Liverpool Streetu. Prisjećam se
tek veselja što me obuzelo kad shvatih da sam čvrsto odlučio ostvariti svoje namjere. Kroz gužvu
prometne špice, bog koji čuva pijance štitio je i mene.
Kad smo stigli, izišao sam iz kola i pošao za njom u kuću, što nju, čini se, nije uopće iznenadilo.
Otvorila je vrata, pridržala ih da prođem i uputila se u dnevnu sobu. Jasan sunčev sjaj davao je ovoj
tamnoj prostoriji pust i bezdušan izgled, oduzevši njezinim toplim tamnim bojama svu toplinu.
Doimala se prašnom. Ušao sam i zatvorio za sobom vrata. Gledali smo se preko sobe.
Osjetio sam u tom trenutku da bih se mogao onesvijestiti i sjećam se da sam zglavke grubo
pritiskao o dovratak ne bi li me bol smirila. Promatrala me s tragom onog drevnog smješka na
usnama i ja osjetih njezinu unutarnju snagu. Počeo sam ravnomjernije disati.
S vidljivom i napregnutom pažnjom Honor je čekala da progovorim.
Napokon rekoh: - Pretpostavljam da znate da sam zaljubljen u vas?
Promislila je malo, glave neznatno nagnute u stranu kao da osluškuje, i rekla: - Znam.
- Sumnjam da možete shvatiti koliko.
Okrenula se i preko ramena dobacila: - To nije važno. -Izgovorila je to mirno, ali u glasu joj se
nije osjećala dosada.
- To da vas ljubim, ili koliko?
- Ovo potonje. Dirnuta sam što me volite. To je sve.
- To nije sve - rekoh. - Ja vas divljački želim, Honor, i divljački ću se za vas boriti.
Odmahnula je glavom i okrenula se da me pogleda u oči: -Za takvu ljubav nema mjesta - reče.
Njezino "nema mjesta" zvučalo je kao da pretražuje svemir i zatvara ga u kutiju.
Nisam se s tim želio pomiriti. - Kada si shvatila da te ljubim? - upitah. Bijaše to pravo
zaljubljeničko pitanje.
- Kad si me napao u podrumu.
- Znala si, dakle, što je značio moj dolazak u Cambridge? - Jesam.
- Ali nisi ništa rekla Palmeru.
Zagledala se u mene i ja ugledah poznatu zmiju kako me hladno gleda iz njezinih očiju;
ponovno mi iziđoše pred oči njezine tamne grudi i kako sam je našao s njezinim bratom, te
zadrhtah, ne toliko od onoga što sam vidio, koliko od činjenice da sam to vidio. Neće mi to nikada
moći oprostiti.
- Napisao si mi lažljivo pismo - reče. Stajala je i gledala me nagnuvši glavu naprijed, s
ovratnikom kaputa podignutim iza crne kose nalik vlasulji, s rukama u džepovima.
- Napisao sam ti glupo pismo - uzvratih. - Tada još nisam znao da je lažljivo.
Nakratko smo zašutjeli i ja se uplaših da će me otpraviti. Prilijepio sam se dlanovima za
dovratak iza sebe i samo što se nisam počeo moliti. Naslućivao sam u njoj neko neobjašnjivo
oklijevanje. Kada bih samo uspio naći prave riječi natjerao bih je da nastavi govoriti, i mogao bih je
u ovom kratkom i sudbonosnom trenutku još malo zadržati uza se; ali učinim li i najmanju
pogrešku bit ću izgnan.
- Drago mi je da ne sumnjaš u to da sam zaljubljen - pokušah, birajući pažljivo riječi. - Ako ništa,
to je barem očigledno. Ali moraš shvatiti s kakvim se teškoćama ja borim, budući da mi ni ti ni
okolnosti niste dali prilike da dođem do izražaja. Malo bi mi sada pomoglo da ti strgnem odjeću. Ali
prošao bih kroz vatru i vodu kad bi me ti pozvala. - Izgovorio sam to tihim razboritim glasom; i dok
sam govorio, mislio sam na Palmerov povratak i na opasno kratko vrijeme koje mi još preostaje.
Činilo se da pozorno sluša što govorim, procjenjujući me svojim tamnim pogledom. Napokon
reče: - Ti ne znaš što tražiš. Želiš li moju ljubav?
To me uplašilo, te rekoh: - Ne znam, ja čak ne znam smatram li te sposobnom za ljubav. Ja te
želim.
- Martine, govoriš gluposti - rekla je nasmijavši se. Okrenula se i naglom kretnjom svukla ogrtač
te prišla ormariću na kojemu su stajali piće i čaše. Natočila nam je šeri. S ushitom sam zapazio da joj
se tresu ruke.
Nisam se pomaknuo s mjesta. Stavila je jednu čašu na stolić nasred sobe, a zatim se povukla do
kamina. Prišao sam, uzeo čašu i vratio se do vrata. Osjećao sam da bih je, priđem U joj bliže, mogao
rastrgati u komade; no istodobno sam osjećao kako mi krv radosno pulsira od saznanja da je ona
toga svjesna. Odjednom sa zakašnjenjem shvatih da mi se obratila imenom; s mukom sam se
suspregnuo da ne pokrijem lice.
- Što je tu glupo? Moja sumnja u tvoju sposobnost za ljubav, ili to što te jednostavno želim? -
upitah. Bio sam obuzet strahom da negdje ne pogriješim.
- Ti me ne poznaješ - odvrati ona.
- Dopusti mi da te upoznam. To kako te ja poznajem mnogo je više od običnog poznavanja. I
sama si toga svjesna, inače ne bi sada sa mnom razgovarala. Ti nisi žena koja trati vrijeme. -1 sam
sam se tresao, a ipak sam iracionalno i gotovo s bijesom osjećao da još samo krhka brana sprječava
da se bujica našeg uzajamnog prepuštanja ne prelije. Kad bih barem znao na koji način da je srušim.
- Vrati se u zbilju - reče Honor. - Vrati se svojoj ženi, vrati se Antoniji. Ja nemam ništa za tebe.
- Moj brak s Antonijom je gotov - odvratih. - Palmer ima pravo. Taj brak je mrtav.
- Iz Palmera progovaraju njegove vlastite konvencije. Ti nisi glup. Dobro znaš da je tvoj brak još
u mnogočemu živ. U svakom slučaju, nemoj misliti da je ovo nešto više od sna. Vrati se u zbilju -
ponovila je, ali me nije otjerala od sebe.
- Volim te - rekoh - i želim te i čitavo je moje biće pred tvojim nogama. Ovo je zbilja. Nemojmo
dopustiti da je ne prepoznamo, da nas zaslijepe bilo kakve društvene konvencije.
- Društvene konvencije! - uskliknula je i ponovno se nasmijala. I ja sam se nasmijao, a onda smo
oboje opet postali napeti i užasno ozbiljni. Bio sam se ukočio od napora da svoj pogled i volju
usredotočim na nju i da je pokorim. Stajala je raskoračena preda mnom u svom starom
tamnozelenom kostimu i promatrala me držeći ruke na leđima.
- Tvoja ljubav prema meni ne pripada zbiljskom svijetu - reče napokon. - Da, ovo je ljubav, to ne
poričem. Ali ne mora svaka ljubav pred sobom imati budućnost - ružičastu ili kakvu drugu - a ova
je ljubav uopće nema. Zbog onoga što jesam i zbog onoga što si vidio, ja sam za tebe zatrašni
predmet fascinacije. Ja sam odrubljena glava kojom su se nekoć koristila divlja plemena i alkemičari:
namazali bi je uljem i stavljali joj komadić zlata na jezik kako bi je pridobili da im prorokuje
budućnost. A tko zna ne bi li se duljim druženjem s odrubljenom glavom čovjek domogao i nekih
neobičnih znanja. Za takva se znanja dobro plaća. Ali daleko je to od ljubavi i daleko od normalnog
života. Kao stvarni ljudi mi jedno za drugo ne postojimo.
- Ja sam, barem kad je o tebi riječ, uvijek plaćao - rekoh. -Upravo to te za mene čini stvarnom. Ti
mi daješ nadu.
- To mi nije namjera. Neka ti to bude jasno.
- Što uopće radi ljubav koja pred sobom nema budućnosti?
- Pretvara se u nešto drugo, nešto neugodno ili oštro što čovjek nosi u sebi i oko čega omotava
sloj po sloj svoga bića sve dok mu ne prestane smetati. Ah to je tvoj problem.
Osjetih da sam pokazao slabost i da je to možda bilo kobno. Ona se pomakla i njezina se sjena
pomakla na podu pod hladnim sunčanim sjajem. Dok je tražila cigarete u džepu, znao sam da me u
svakom trenutku može otpraviti.
Počeo sam joj se polako približavati na što se ona načas ukočila, da bi zatim ležerno nastavila
paliti cigaretu. Završila je s tim i pogledala me; ruke je spustila niz bokove, a u jednoj joj se dimila
cigareta. Motrila me spremna, a ozbiljno lice židovskog anđela bijaše lišeno svakog izraza. No
dodirnuti je nisam mogao, kao što ne bih mogao dodirnuti Noinu arku.
Kad sam joj se približio, padoh na koljena i ispružih se pred njom koliko sam dug, dotaknuvši
čelom pod. To se dogodilo tako iznenada kao da me netko srušio na do. Bilo je čudno, ali mogao
sam u tom položaju ostati beskrajno dugo.
Nakon nekoliko trenutaka rekla je mirnim, veoma dubokim glasom: - Ustani!
Počeo sam se dizati. Ona se bila odmakla i sada se naslanjala na okvir kamina. Nisam se mogao
suzdržati od preklinjanja. I dalje klečeći rekoh: - Honor, nemoj da se ovako prepiremo. Daj da se
katkada vidimo. Samo to te molim. O tvojoj situaciji i o tvojim željama ne znam ništa. No uvjeren
sam da je ovo što je u ovih pola sata drhtalo i treperilo medu nama ono pravo. Nemoj ga ubiti.
Jedino te to molim.
Odmahnula je glavom ljutito se mršteći, te shvatih da sam prekinuo onu krhku čaroliju, kakva
god ona bila, kojom sam je u ovih nekoliko sudbonosnih minuta držao uza se. Ustao sam s poda.
- Mi se ne prepiremo. Molim te, nemoj se zavaravati. Ti živiš od snova. Najbolje bi bilo da sada
odeš. Ubrzo će stići Palmer, a ja bih htjela da odeš prije negoli on dođe.
- Ali još ćemo se vidjeti?
- To ne bi imalo apsolutno nikakva smisla. Palmer i ja putujemo takoreći sutra.
- Nemoj tako govoriti - zavapih. Očajnički te želim.
- O, bože - podrugljivo će Honor - a što bi sa mnom da me imaš?
Ove riječi, koje su mi otkrile jednostavnu istinu da me ona ne smatra sebi ravnim, napokon mi
zatvoriše usta.
Ulazeći u kola, vidio sam Palmera kako izlazi iz nedaleko zaustavljenog taksija. Mahnuh smo
jedan drugome.
 Poglavlje 28.
Sljedećeg dana u doba ručka bio sam već veoma zabrinut za Antoniju. Sinoć se nije bila vratila
kući. Kasno navečer telefonirao sam njezinoj majci i nekolicini prijatelja, ali joj nisam mogao ući u
trag. Nazvao sam Rosemaryn stan, ali se nitko nije javio. Sjeo sam uz bocu viskija očekujući da se
pojavi, i čvrsto zaspao na sofi. Probudio sam se rano ujutro, sav ukočen i s osjećajem izgubljenosti.
U sedam sam ponovno nazvao Rosemary i, za svaki slučaj, Rembers, no nitko se nije javljao. U
devet sam nazvao frizera, ali mi je rečeno da gospoda Lynch-Gibbon već duže vremena nije bila kod
njih. Zaključio sam da je Antonia vjerojatno promijenila frizera, ili je pak lagala. Nisam se mogao
prisiliti da nazovem Palmera.
Oko deset je zazvonilo na vratima, ali bili su to radnici s namještajem iz Lawndes Squarea.
Unijeli su stvari, uspjevši pritom okrhnuti ugao pisaćeg stola Carlton House. Nakon njihova odlaska
zaustavio sam se tužno kraj njega i pljunuvši na prst pritisnuo sam ga na ogrebotinu pokušavši
zatamniti drvo. Potom sam našao laštilo i dobro ga utrljao preko oštećenog dijela, no ni to nije
pomoglo. I dalje je izgledao odbačeno, kao da je ovdje samo u prolazu, kao da se već vidi na dražbi
kod Sothebyja25. Soba se nikada nije posve oporavila.
Nazvao sam na još nekoliko mjesta, uključujući i policiju kako bih se raspitao o nesrećama, no i
dalje bez rezultata. Nešto poslije jedanaest zazvonio je telefon, no to je bio Mytten koji je zvao zbog
hocka. Bio sam užasno, posve iracionalno uznemiren i zabrinut. Antonia nije običavala nestati ovako
bez objašnjenja i već sam je zamišljao kako leži u bolničkom krevetu ili kako licem prema dolje pluta
Temzom. Ova me zabrinutost podsjetila na mahnitu uznemirenost koja me obuzimala u djetinjstvu
kad god bi moja majka duže izbivala, i ja se pokušah kao i nekoć utješiti govoreći: za jedan sat, za
dva sata ona će se vratiti, sve će se objasniti i sve će opet biti kao prije. Ali u međuvremenu su
minute nečujno otkucavale ne donoseći nikakvih novosti.
Naravno da je istina - ta ovo je bio najbolji dokaz - da je moj brak još itekako živ. Možda će
zvučati jadno, ali nakon rastanka s Honor vratio sam se kući sa željom da me Antonia utješi. Bio
sam joj kao i obično pripremio martini očekujući da se vrati oko šest. Nema ničeg boljeg od utjehe
koju ti može pružiti jedna dobro uhodana veza; napokon, bez obzira na sve što se dogodilo, ipak je
Antonia, i samo ona, bila moja supruga. Nije mi uopće padalo na um da se zapitam ima li tu možda
kakve nelogičnosti; i zapravo tu nikakve nelogičnosti nije ni bilo.
Nakon što sam se rastao s Honor osjećao sam neopisivu bol koju je prouzročio naš posljednji
razgovor. No dok sam sjedio čekajući Antoniju, prije no što sam se počeo zabrinjavati, osjetih kako
me obuzima duboka radost. Uzevši u obzir koliko je bio težak i opasan taj pothvat, naš razgovor i
nije tako loše završio. Bijah impresioniran činjenicom što je Honor uopće bila spremna razgovarati.
Bio sam gotovo siguran da Palmeru još nije rekla ništa o onome što se sa mnom događa. Uživao
sam prisjećajući se kako su joj se tresle ruke. Rekla je da mi ne namjerava davati nikakvu nadu. Ali
zapravo mi je itekako ulila nadu; a za nju se ne bi reklo da je glupa. Naravno, bio sam svjestan kako
je to mala, posve mala nada. Ali kad je čovjek zaljubljen, hvata se i za najmanju slamku. Trenutno
mi je najvažniji bio osjećaj da sam dobio na vremenu. Nisam mogao vjerovati da će Honor i Palmer
uistinu nekamo otići, nekamo daleko ili na duže vrijeme, i bio sam čvrsto uvjeren da ću je ponovno
vidjeti. Preko mogućih sam zahtjeva sa strane njezina brata i moje žene, zahvaljujući primjeni
dvostruke logike, lako prešao; ili ću izgubiti Honor, pa će sve ostati po starom, ili ću je per
impossibile26 dobiti, što će za posljedicu imati stvaranje novoga Neba i nove Zemlje i brisanje svega
što je bilo prije. Ja bih postao nova osoba; i ako bi me ona nemilosrdno na to natjerala, dojurio bih k
njoj makar morao gaziti krv do koljena.

25 Sotheby's - poznata londonska aukcijska kuća (op. prev.).

26
Per impossibile - tal. praktički nemoguće (op. prev.).
 Ovaj monolog naglo je prekinula moja zabrinutost za Antoniju; tek oko podneva sljedećeg dana,
kad me potpuna iscrpljenost natjerala da predahnem, moje su se misli opet potpuno usredotočile na
Honor te počeh razmišljati o onome što je rekla o odrubljenoj glavi. Dan ranije bilo mi je drago što
joj nisam poslao ono prvo pismo u kojemu su objašnjenja za moje ponašanje tako jadna i dosadna. Ja
nju nisam ljubio kao zamjenu za Palmera kojega sam ljubio zato što mi je zaveo ženu: u to bijah
posve siguran; ali ništa skloniji nisam bio ni objašnjenju koje je ona ponudila. Nisam je ljubio zato
što incest u meni budi neki iracionalan užas, iako sam, razmislivši dobro, znao da je onaj prizor u
Cambridgeu nešto što je još veoma prisutno u mojoj mašti, veoma osjetljivo na dodir, nešto
neprobavljeno i opasno. Zatvorio sam oči i ponovo vidio ono što sam vidio i tada.
Pred vratima se začulo komešanje i Antonia je utrčala u sobu. Skočio sam na noge osjećajući
istodobno i veliko olakšanje i neki čudan strah što je vidim. Prišao sam joj, uhvatio je za ramena i
protresao. Nasmijala se dok sam je tresao, potom je skinula šešir i kaput i bacila ih na stolac.
Djelovala je neobično veselo, kao da je pijana. Zurio sam u nju zaprepašteno.
- Dođavola! - viknuh - Skoro sam poludio! Gdje si bila?
- Dragi - reče Antonia - prvo ćemo popiti jedno veliko piće. Samo budi strpljiv. Sve ću ti
ispričati. Žao mi je što ti prije nisam mogla ništa reći. Ali shvatit ćeš zašto. Sjedni, ja ću donijeti čaše.
Sjeo sam na sofu. Sada kad se vratila, osjećao sam samo iscrpljenost i srdžbu. Zaključio sam kako je
bolje da odem u postelju. Noćašnji san bio je poput kome i uopće me nije osvježio.
Antonia je sjela do mene, stavila čaše na stol i jednom me rukom uhvatila za bradu okrenuvši
me licem k sebi. Onda je veći dio pića iz svoje čaše prelila u moju. Ova me kretnja na nešto
podsjetila. Opet se zagledala u mene svojim blistavim tamnim očima. Kosa joj se presijavala poput
blijeda bakra i nije mi bilo jasno kako mi se ikada moglo učiniti da stari. Našminkane su joj se usne
micale s nekom nejasnom nježnošću.
- Dobro, dobro, sve je u redu - rekoh, uzevši je za ruku. Drago mi je što te vidim!
- Dragi - započe Antonia - ne znam kako da ti to kažem, jer ne znam koliko uopće znaš o tome.
- Znam? O čemu?
- O meni i Alexanderu.
- O tebi i Alexanderu? - ponovih. - Jesi li sigurna da nisi pobrkala imena?
- Oh, dragi, bojim se da je to ozbiljno. Ali to si zacijelo znao, zar ne? Morao si to odavno znati!
- Što sam to trebao znati?
- Pa, da smo Alexander i ja, ovaj, pa ukratko, da je Alexander moj ljubavnik.
- O, Isuse! - uzviknuo sam skočivši na noge. Antonia je pokušala zadržati moju ruku u svojoj, ali
sam je istrgnuo.
- Hoćeš reći da uopće nisi znao? - u čudu će Antonia. - To nije bilo teško pogoditi. Bila sam
uvjerena da znaš. Alexander nije bio tako siguran.
- Za kakvu me budalu oboje držite - rekoh. - Ne, nisam znao. Naravno, opazio sam da ste jedno
drugome dragi. Ali za ovo nisam znao. Zar misliš da bih to ikada dopustio? Kako me slabo poznaješ.
- Pa Andersona si sasvim lijepo prihvatio - mirno će Antonia. - To me navelo na pomisao da
sigurno znaš, da si zacijelo shvatio to s Alexanderom. Osim toga, bilo je sve tako očito.
- Ti si glupa - rekoh. - Palmer je nešto drugo.
- Ne shvaćam zašto - reče Antonia. - I što uopće misliš kad kažeš da ti to ne bi dopustio? Voljela
sam vas obojicu, ti si nas oboje volio, Alexander je volio...
- Muka mi je od tebe - rekoh.
- Znao si da vas moram imati obojicu - reče Antonia.
- E, od sada ćeš imati samo jednog od nas.
- Nemoj to govoriti, dragi - ozbiljno će Antonia. Ustala je i ponovno me pokušala uhvatiti za
ruku. Stavio sam ruke u džepove. - Istina je da te oboje volimo i da ne možemo i ne želimo ostati
bez tebe. Tako si se sjajno ponio u Andersonovu slučaju. Nemoj sada sve pokvariti.
- Sav mi se sjaj istrošio.
- Najdraži Martine, dijete moje, budi razuman - preklinjala je Antonia. -1, oh dragi, nemoj
praviti takvo lice. Naposljetku, ova situacija traje već dugo. To nije isto kao da mi je to tek sada palo
na pamet.
- Samo što ja za nju sve to vrijeme nisam znao. Otkada zapravo traje?
- Oh, oduvijek - odvrati Antonia. - Ne tvrdim da smo se za to vrijeme uvijek baš često viđah. To
se mijenjalo. Ali situacija je ostala ista.
- Oduvijek? Hoćeš reći otkako smo se oženili?
- Zapravo još prije nego što smo se oženili. Ja sam se u Alexandera zaljubila istog časa kad sam
ga upoznala. Jedino što nisam povjerovala u svoju ljubav dok nije bilo prekasno. Sjećaš se da me nisi
htio upoznati s Alexanderom prije no što se zaručimo. Rekao si da ti uvijek preotme djevojku. A
onda je već sve postalo tako službeno. Nisam imala dovoljno hrabrosti.
- Hoćeš reći da naš brak nikada nije ni postojao?
- Ali naravno da je postojao, dragi. Ja sam vas voljela obojicu. I sada vas volim.
- Ne vjerujem da razumiješ značenje te riječi - rekoh.
- Užasno me vrijeđaš - reče Antonia. Pogledali smo se. Lice joj je imalo ozbiljan i dostojanstven
izraz i mirno je izdržala moj pogled. Očito je od posljednji put uvelike uznapredovala. I sada je
izgledala kao glumica. Ali kao velika glumica.
Odšetao sam do prozora i zagledao se van u magnoliju. Blijedi je sunčev sjaj otkrio mahovinu
na njenom starom stablu. Doimala se mrtvom.
- Zašto mi nisi rekla? - upitah.
- Kao što rekoh, mislila sam da znaš. Mislila sam da ti je draže da sve ostane tako fino i
neodređeno.
- No, i zbog čega to sada pretvaraš u grubo i određeno?
- Anderson me probudio - odgovori Antonia. - U nekim me stvarima učinio više neovisnom.
Nakon toga nemoguće je nastaviti živjeti po starom. Ja sam u Andersona doista bila zaljubljena, bila
sam upravo opčinjena njime. Nisam si mogla pomoći. Bilo je istodobno prekrasno i užasno. Nikada
prije nisam osjetila kako doslovce gubim do pod nogama. To je, naravno, gotovo ubilo Alexandera.
On je odavno vidio kako se to približava; bila sam se ozbiljno uplašila za njegovo mentalno zdravlje.
On je patio mnogo više nego ti.
- Je li on to doznao prije mene?
- Jest. Nisam ga mogla prevariti. Uostalom, sam je pogodio.
- Ali mene si mogla prevariti.
- Ti si mene prevario - odvrati Antonia.
- To su dvije različite stvari - rekoh.
- Ti stalno govoriš o nekim razlikama koje ne postoje - reče Antonia. — Naravno da naš brak
nikada nije mogao biti posve u redu. I sam si to shvatio. I tebi je također bio potreban netko drugi. Ja
bih ti to bila oprostila.
- Nijedan brak nije savršen - rekoh. - Ali ja sam u naš vjerovao. Sada mi ti kažeš da uopće nije
postojao. Nije mi ostala čak ni prošlost.
- Ti si, Martine, takav sanjar. Ti radije sanjariš nego da se moraš suočiti s problemima. E, pa sada
ćeš se s njima morati suočiti. I, molim te, prestani se sažalijevati.
- Antonia, ne budi tako gruba prema meni. Ja samo pokušavam razumjeti. Kažeš da te Palmer
probudio?
 - Tako je. On me učinio poštenom. Učinio me hrabrijom, možda. Bolje je biti iskren i pokušati
pritom zadržati ono što imaš. S tobom mi je to sjajno uspjelo kad je Anderson bio u pitanju. A na
neki mi je to način uspjelo i s Alexanderom.
Koliko god da je patio, nismo nikada prekinuli vezu. To je uistinu sjajno.
- Sjajno. Oh, shvaćam. Pa to opet pokušavaš sa mnom?
- Najdraži, znala sam da ćeš se urazumiti - uskliknula je Antonia. Prišla mi je s leda i ja osjetih
njezin nježan dodir na ramenu. I dalje sam stajao s rukama na leđima i gledao magnoliju.
- Po čemu zaključuješ da sam se urazumio? - upitah.
- Ali moraš, moraš! - nježno me uvjeravala, uhvativši me za obje ruke. Pustio sam da ih drži ali
se nisam okrenuo.
- A što je s Georgie?
- Oh, to je bilo iz čistog očaja - reče Antonia. - Alexandera je strašno povrijedilo ono s
Andersonom. U to vrijeme suviše je patio a da bi se mogao naljutiti. Obuzdavao je svoj bijes dok sve
ne prođe. Tada me je mislio kazniti.
- Hoćeš reći da se uopće nije namjeravao oženiti s Georgie?
- Pa, mislio je da to namjerava - objasni Antonia - ali prevario se, jadničak. Mi smo se bili
nakratko udaljili i to je za nas oboje bio pravi pakao. Umislio je da mu je potrebno nešto novo i tako
se upustio s Georgie, čisto zbog promjene. Bio je sasvim izluđen. No kasnije je, naravno, shvatio da
to nije u redu. To je bilo kad se Georgie pokušala ubiti, kad je otkrila da Alexander zapravo voli
mene. - Slušao sam njezin miran, jednoličan glas što mi je dopirao preko ramena.
- Je li to istina? - upitah. Bio sam omamljen i otupio. Osjećao sam se poput prazne posude koju
svako malo netko šutne nogom. Čak mi je i Georgieina ljubav bila oduzeta. Malo je trebalo pa da
povjerujem kako je Georgie sve vrijeme bila zaljubljena u Alexandera. Ako ne, onda je sve to
vrijeme čekala na Alexandera. A ipak je meni poslala svoju dragocjenu kosu.
Okrenuo sam se i pogledao Antoniju; sada smo stajali jedno nasuprot drugomu u udubljenju
prozora. Milovala mi je ruke, sagnuvši malo glavu s onim dobro mi poznatim izrazom posesivne
nježnosti.
- Jadna Georgie - reče napokon. - Ali ona je mlada, brzo će naći nekoga drugoga.
- Mora da si zadovoljna sobom - rekoh. - Na kraju ispada da su svi zaljubljeni u tebe.
Antonia se pobjedonosno nasmiješila: - Znam kako to postići! - odgovorila je. Onda me je
pogladila po obrazu. - Nemoj se opirati mojoj ljubavi, Martine. Moram te zadržati u svojoj ljubavnoj
mreži. Zadržat ćemo te, znaš, nikada te nećemo pustiti da odeš! Ta to si nesvjesno već proživio.
Možda smo svi pomalo živjeli u snu. Sada smo to u punom smislu osvijestili i sve će doći na svoje
mjesto, što bi se već u početku bilo dogodilo da sam samo imala malo više hrabrosti. I ako budemo
hrabri i dobri, sada kad smo jedni s drugima iskreni sve će biti bolje, oh, mnogo, mnogo bolje! -
Govorila je tiho, trljajući mi pritom obraz kao da me maže nekom čudotvornom pomasti.
Odmaknuo sam njezinu ruku i protrljao mjesto koje je dodirnula. - Pa - rekoh - zgodno je što
nećeš morati mijenjati prezime. Tako ćeš manje zbuniti dobavljače. Drago mi je da ćemo te zadržati
u obitelji.
Antonia se nježno nasmiješila: - Oh, dragi, tako te dobro poznajem, ti slatki mah podrugljivče!
Dirljivo je gledati kako svoju dobrotu pokušavaš sakriti tim svojim frivolnim primjedbama.
- Znači, opet igram svoju staru ulogu? Čini se da sam osuđen na to da vječno budem anđeo
svjetlosti i milosrđa.
- Tvoja je dobrota preteška za tebe, Martine - nastavi Antonia. - Ti ne bi mogao biti grub ni kad
bi htio. Ti si mnogo bolji od svoga brata. Oh, toliko te ljubim. - Zagrlila me, stojeći na jednoj nozi
poput šiparice.
- Što je Palmer mislio o tvom ljubakanju s Alexanderom? - upitah preko njezina ramena. Bio
sam žedan krvi.
 Odmaknula se od mene, a njezino lice na kojemu se pojavio izraz duboke boli sada je djelovalo
nešto manje izvještačeno. Načas je oklijevala a onda reče: - Nikada mu nisam priznala.
- Zašto?
- Alexander mi je previše značio, naprosto se nisam mogla na to natjerati. Bila je to naša tajna.
Alexander nije htio da mu kažem. Pretpostavljam da bih mu naposljetku ipak bila rekla, ali stalno
sam to odgađala. A onda je sam otkrio.
- Je li? A kako? Kada?
- Ne znam kako - reče Antonia. Bila se napola okrenula od mene, usne su joj se nervozno micale,
a ruke je čvrsto stegnula u šaku. - Neko sam vrijeme bila uvjerena da si mu ti rekao, ali to je,
naravno, nemoguće. Ti to zacijelo ne bi učinio. A kada? Onog vikenda kad sam otišla posjetiti
majku. Zacijelo je tada otkrio. Možda je našao neko pismo ili nešto slično. Bio je odveć povrijeđen a
da bi mogao nastaviti.
- Shvaćam - rekoh. - Jadni Palmer. Ali na kraju je sve zapravo dobro ispalo, zar ne?
- Oh, da! - Lice joj je sada zračilo blagošću i nekim vlažnim sjajem. - Oh, da! Osjećam golemo
olakšanje pri pomisli da ipak neću izgubiti Alexandera. Ovaj pokus s Andersonom pokazao je, čini
se, da je to ono pravo. Zato i moram sve izvesti na čistac i napokon srediti svoj život. Silno sam
zahvalna Andersonu, stvarno jesam.
- Nećeš izgubiti Alexandera - rekoh - a mene ionako ne bi bila izgubila. Zar ti nisi sretna cura?
- Zar ja nisam sretna cura! - veselo je ponovila, uhvativši me za ruku.
Netko je pokucao na vrata dnevne sobe. Brzo smo se razdvojili poput zatečenih ljubavnika, a ja
sam doviknuo: -Naprijed! - Bila je to Rosemary, veoma elegantna sa svojim novim šeširićem i poput
olovke tankim kišobranom. - Hej, zdravo narode - rekla je afektirano. - Upravo sam se vratila pa
sam odlučila skočiti načas do vas. - Ušla je u sobu i spustila torbu na pisaći stol. - Donijela sam vam
par avokada - reče. - Vidjela sam ih kod Harrodsa i pomislila kako je bolje da ih odmah kupim dok ih
još ima, jer nema ih, znate, uvijek. Nisu posve zreli, ali prodavač kaže da će, ako ih držite u toploj
prostoriji, za dan-dva biti najbolji za jelo.
- Velike novosti za tebe, sestro - rekoh okrenuvši se Rosemary. - Moja se žena udaje se moga
brata. Nije li to sjajno?
- Dragi! - uskliknu Antonia.
-Još bih se samo ja trebao ludo zaljubiti u Rosemary, pa da svi odemo sretno živjeti u Rembers! -
Počeo sam se smijati.
- Martine! - reče Rosemary. Nešto mi je pružala. - Ovo je bilo na otiraču. Bit će da ga je netko
osobno donio.
Uzeo sam pismo i prestao se smijati. Adresa je bila napisana teutonskim rukopisom koji nikada
prije nisam vidio. Ali znao sam odakle dolazi.
- Vi se, djevojke, zabavljajte, a ja idem po šampanjac. Želim nazdraviti zarukama svoje supruge.
- Izišao sam iz sobe i zalupio za sobom vrata.
Otišao sam u blagovaonicu i, zatvorivši se ondje, počeo petljati oko omotnice. Nisam je uspio
otvoriti. Kad sam je naposljetku poderao prepoznao sam Palmerov rukopis i protrnuo. Izvukao sam
pismo, koje je sada bilo zgužvano i poderano. U omotnici nije bilo ničeg drugog.
U pismu je stajalo:

Martine, mi jedanaestoga letimo za Ameriku gdje namjeravamo ostati. Ja ću vjerojatno otvoriti

ordinaciju na Zapadnoj obali, a Honor će zajedno sa mnom raditi nešto za sveučilište. Nema razloga da se
ikada više susretnemo; i razumjet ćeš ako kažem da će za sve nas biti najbolje do se to ne dogodi. Kad
bolje razmislim, uvjeren sam da je tvoja odluka da se vratiš Antoniji i pokrpaš svoj brak bila ispravna. Ti
si ipak sazdan za život u jednom nježnijem svijetu. Kad kažem ispravno mislim, naravno, ispravno s
obzirom na tvoju osobnu sreću i na najdublje potrebe tvoje duše. Neću te vrijeđati ispraznim riječima o
moralnosti. Upravo me je činjenica da nisi sputan tim okovima ponukala da te prihvatim kao prijatelja. O
onome što se dogodilo ne smiješ tražiti, niti ćeš dobiti, bilo kakvo objašnjenje, ni od mene ni od bilo koga
drugoga. Neka dostojanstvo šutnje poput mora prekrije taj slučaj u kojemu je udio ludila bio mnogo veći
negoli ti možeš pojmiti. Tebi i Antoniji
želim sve najbolje i nikada neću zaboraviti da sam vas jednom volio. Nemoj odgovarati na ovo pismo, jer
njime se oboje neopozivo i zvanično od tebe opraštamo.

P.

Gurnuo sam pismo u džep i ostao minutu-dvije potpuno nepomičan. Potom sam otvorio ormar
i nesigurnom rukom izvadio čaše. Otišao sam u podrum po šampanjac. Tek kad sam već bocu imao
u ruci, shvatih da sam je uspio pronaći u mraku. Vratio sam se u dnevnu sobu.
Dvije su žene prekinule razgovor i nervozno me pogledale očekujući da nešto učinim ili kažem.
Stavio sam čaše na stol i počeo šutke otvarati bocu.
- Martine - javi se Rosemary - ti se ne ljutiš, zar ne? -Obraćala mi se kao djetetu koje se duri.
- Naravno da se ne ljutim - odvratih. - Zbog čega bih se, zaboga, ljutio?
Vidio sam kako su se njih dvije pogledale. U tom trenutku shvatih da je Rosemary očito
oduvijek znala za Antonijinu vezu s Alexanderom, najvjerojatnije su se upravo u njezinom stanu i
sastajali. Sampanjski čep udario je u strop.
- Draga dušo - reče Antonia - nemoj se uzrujavati, budi miran, smiri se. Mi te svi uistinu volimo.
- Prišla mi je i ponovo me potegnula za rukav a ja sam joj pružio čašu. Drugu sam dao Rosemary.
- Od mene ćete za vjenčani dar dobiti Audubonove grafike. - Otpio sam iz čaše i opet se počeo
smijati. Zagledale su se u mene zbunjeno i s negodovanjem.
 Poglavlje 29.

Dijete moje, meni se čini da nas dvoje podsjećamo na brodolomce koji su toliko toga zajedno prepatili
te poslije jedva mogu podnijeti da jedan drugoga vide. Iz nekog sličnog razloga sam i ja tebe izbjegavao, a
shvatio sam da i ti vjerojatno osjećaš istu nesklonost ka obnavljanju veze koja je uzrokovala toliko patnje.
Što se to, draga Georgie, dogodilo s nama od onog Badnjaka kad smo, poput ono dvoje djece izgubljene u
šumi, ležali ispred tvog kamina? Koliko li smo tada nevinosti morali posjedovati, ako smo je u
međuvremenu toliko izgubili! Moglo bi se reći da je vrijeme da dođu crvendaći i prekriju nas lišćem. Ja
niti sam kadar zamisliti kakve su bile tvoje patnje, jer ni vlastite pravo ne razumijem, niti mogu
pretpostaviti koliko si na mene ogorčena, niti znam je li medu nama išta ostalo što bi se dalo pokrpati.
Pišem ovo gotovo bez nade u spas, ali pisati moram, jer osjećam da smo nas dvoje poput lica u kakvom
kazališnom komadu i da medu nama nužno mora doći do dijaloga kako bi drama mogla završiti. Moj način
obraćanja može ti se učiniti hladnim, no moram biti pošten i priznati da sam trenutno potpuno izvan sebe i
da sam više mrtav nego živ. Moram te vidjeti, shvaćaš li, makar samo zato da dobijem objašnjenje o nekim
nejasnoćama koje me užasno muče; ali ipak s nadom da će se medu nama, kad se u pustoši što ju je ovaj
pokolj iza sebe ostavio ponovno susretnemo, dogoditi i nešto više od toga. Hoćeš b' barem pokušati, Georgie
moja, stari moj prijatelju? Ako mi u međuvremenu ne odgovoriš negativno, nazvat ću te sljedećeg tjedna.
Naša je ljubav bila stvarna, Georgie, zar nije? Zar nije? U ime te stvarnosti...
M.

Završio sam pismo i pogledao na sat. Bilo je gotovo osam. Odlučio sam kako je najbolje da
odem u čekaonicu i prije njihova dolaska zauzmem neko skrovito mjesto. Htio sam ih vidjeti kako
odlaze.
Bilo je to jedanaestoga navečer i cijeli sam taj dan proveo na Londonskom aerodromu. Nije bilo
teško otkriti kada Honor i Palmer polijeću. Imali su rezervirana mjesta na večernjem avionu. A
budući da sam unaprijed odlučio kako ću postupiti, kad je taj dan došao nisam mogao izdržati kod
kuće. Sjedio sam po raznim kafićima i pojeo nekoliko sendviča. Naposljetku sam, u očajničkom
nastojanju da promijenim tok svojih misli, počeo pisati Georgie; nisam bio siguran hoće li pismo biti
dovoljno, nisam bio siguran jesam li izrazio ono što osjećam, niti sam bio siguran što zapravo
osjećam. Georgie sam se mogao posvetiti jedino u posve apstraktnom smislu. Zapravo i nisam bio
svjestan ničega osim činjenice da ću ubrzo vidjeti Honor i da će to biti posljednji put.
Na Palmerovo pismo nisam odgovorio. Započinjao sam, naravno, pola tuceta odgovora, ali
nakraju mi se učinilo ipak manje bolnim šutke primiti taj udarac, što je nedvojbeno i bio, kao
završni. Pročitao sam njegovo pismo bezbroj puta, pokušavajući otkriti jesu li uopće shvatili u
kakvom se stanju nalazim i kakva se rasprava mogla između njih dvoje voditi o tome kako da me
najlakše dotuku. To je isto kao da čovjek pokušava pogoditi o čemu razgovaraju bogovi. Jasno mi je
bilo, međutim, da Palmer sada zna.
Antonia i Alexander otputovali su u Rim. Osjetio sam veliko olakšanje kad su otišli. Ja sam se sa
svim stvarima preselio opet natrag u Lowndes Square. Radnik koji nas je selio očito se već
priviknuo da stvari nosi amo-tamo. Nisam znao hoću li ondje ostati, ali morao sam se maknuti iz
Hereford Squarea, što sam i učinio još iste večeri nakon Antonijina drugog priznanja. Antonia se u
meni, naravno, razočarala. Nisam znao koliko ju je to pogodilo, niti sam se potrudio doznati.
Odnosio sam se prema njoj s podrugljivom dobrohotnošću, što ju je zbunjivalo, a na njezine sam
neprekidne izljeve ljubavi uporno odgovarao ironijom. Nisam joj mogao oprostiti i jedva sam čekao
da mi se makne s očiju. I ja sam u međuvremenu otvrdnuo i postao manje zavisan, a stalno prisutan
i ničim pomućen osjećaj gubitka pomagao mi je da takav ostanem. U meni je bio umro upravo onaj
prirođeni dar za održavanje plemenitijih ljudskih odnosa koji je spominjao Palmer. To ni u
najboljem slučaju nije bio neki uzvišeni dar, prije neki blaži vid sebičnosti. Ali to ni u jednom
trenutku nisam pokazao, tako ni Antonia ni Alexander nisu znali što zapravo mislim. Bilo mi je
pomalo drago što sam ih ostavio u neznanju.
Ali nisam ni obzirnom Alexandera mogao oprostiti što mi je već tako davno počeo nabijati
rogove. Ova njegova izdaja bila je posve druge prirode, te se gotovo činilo da s Antonijom nema
nikakve veze. Bijaše to kao da je Alexander učinio nešto mojoj čitavoj prošlosti, godinama koje su se
protezale daleko unatrag, u doba prije moga vjenčanja, u našu dječju sobu, u majčinu utrobu.
Činjenica da me upravo on, u kojemu je, više nego u nama drugima, nastavila živjeti naša majka,
tako mučki i tako bezobzirno prevario, bacila je sjenu poput ožiljka na onu nevinost prošlosti za
koju sam vjerovao da je neranjiva. Nije to s moje strane bila moralna osuda.
Ne da ja nisam vjerovao kako on to, barem djelomice, može "objasniti"; to je štoviše i želio. On
je, više nego Antonia, patio zbog moje prividne neozbiljnosti. Želio mi je, znao sam to, ispričati o
svojim dvojbama, o svojim obzirima, o tome kako je bio neprimjetno voden od jednog poteza do
drugog, ukratko, o tome kako je do toga uopće došlo. Povremeno bih čak kod njega naslutio želju za
povjeravanjem koje zapravo isključuje Antoniju i pitao sam se sa stanovitom dozom sažaljenja i
znatiželje koliko je zapravo on, svojom voljom, sudjelovao u nastajanju današnje situacije. Nisam
sumnjao da bi to bila zanimljiva priča. Napokon, iz vlastita sam iskustva znao kako se nježnim i
kako malo proračunatim obmanjivaču može učiniti smišljeno obmanjivanje voljene osobe. No moja
je reakcija na Alexanderovo ponašanje bila mnogo spontanija od osude i mnogo bezdušnija. Čudno
je što je bol koju sam je pritom osjećao tako mnogo nalikovala na usamljenost. On je ispunjavao
jedan veliki odjeljak moje prošlosti, koji se odjednom pretvorio u pustoš.
Smjestio sam se u najudaljeniji kut aerodromske čekaonice i raširio pred sobom novine. Nisam
vjerovao da bi me tu mogli vidjeti. No bio sam pripravan riskirati. Iza golemih prozora polagano su
promicali rasvijetljeni avioni na svom putu prema uzletnoj pisti. U toploj čekaonici polurazgovijetni
glasovi s razglasa davali su monotone upute nervoznim putnicima koje su oni, čini se, razumjeli.
Nalikovalo je to na predvorje Posljednjeg suda. Pijuckao sam svoj viski i preko ruba visoko
podignutih novina budno motrio pomične stepenice. Do polijetanja njihova aviona ostao je još cio
sat, ali sada sam se već tako loše osjećao te sam mogao još jedino sjediti i vrebati. Osjećao sam se kao
da ću biti svjedokom ubojstva, no hoće li to biti u ulozi ubojice ili žrtve, nije bilo posve jasno.
Očajnička ljubav ima nezajažljiv apetit. A pritom se ona, zahvaljujući nekoj metamorfozi do koje
dolazi zbog same njene silovitosti, može hraniti bilo čime. Ja sam se ovo vrijeme hranio pomišlju da
ću ponovno vidjeti Honor; a činilo mi se kao da ću u tom trenutku umrijeti. Ništa izvan toga nisam
zamjećivao i ništa izvan toga nije me zanimalo. Vidjeti je kako doista odlazi, vidjeti kako kroz neka
vrata zauvijek odlazi iz mog života, bilo je ravno činu samouništenja, u čemu sam nalazio neko
mračno zadovoljstvo. Ali kad je došao taj dan, čak je i ta slika izgubila oštrinu, a u mojoj zbrkanoj
svijesti nije ostalo ništa osim pomisli da ću je stvarno vidjeti. Za mene je to, čini se, bila dovoljna
količina čuda, dovoljna količina bolne radosti, pa makar to trajalo samo jedan trenutak.
Pogledao sam na sat, nisam znao bih li se odvažio otići do bifea po još jedan viski ili ne. Odlučih
ipak ostati tu gdje jesam. Skutrio sam se iza novina. Jedna me ruka počela boljeti. Obuzela me neka
tupa iscrpljenost. Ova atmosfera sudnjeg dana sve me više pritiskala, nisam više bio kadar razlučiti
potječe li udaljena tutnjava od aviona ili mi to krv tutnji u ušima. Čitav mi je dan prošao u bdijenju.
Možda se spremam zaspati. Osjećao sam kako mi se glava klati kao da će se otkinuti. Za nekoliko
sekunda pao sam u san, isti onaj koji mi se u posljednje vrijeme često vraćao; bijaše to san u kojemu
se pojavljuju samurajska sablja i odrubljena glava; a onda sam ugledao Palmera i Honor, posve
nage, kako se grle, kako se sve čvršće i čvršće pripijaju jedno uz drugo sve dok se nije činilo da su
postali jedno.
Naglim sam trzajem podigao glavu i brzo popravio novine koje su se bile spustile. Bio sam
samo načas zadrijemao. Potvrdio mi je to i pogled na sat; ponovo sam povirio preko ruba novina. A
onda sam ih ugledao kako se poput zlih duhova pojavljuju iz podzemlja. Uzdizali su se lebdeći
jedno do drugoga, prvo su im se pojavile glave, potom ramena, usporenom brzinom kojom su ih
pomične stepenice nosile na gornju razinu. Vratio sam novine u prijašnji položaj i, izbrisavši ih tako
iz vidnog polja, zatvorio oči. Sada sam se pitao hoću li uopće moći podnijeti taj prizor.
 Trebalo mi je nekoliko minuta da se priberem. Kad sam se odvažio opet pogledati, oni su već
bili stigli do šanka i sada su mi stajali okrenuti leđima. Palmer je naručivao piće. Naručio je tri pića.
Tada sam opazio da je s njima i jedna djevojka, zgodna blijeda djevojka uredno podšišane kose, u
novom burberryju27. Smjestili su se za stol, i dalje okrenuti leđima. Nešto u načinu na koji je djevojka
držala čašu odjednom mi se učinilo poznatim. Okrenula je glavu i prešla kažiprstom po nosu. Bijaše
to Georgie.
Spustio sam malo novine, posve zanesen promatranjem. Nisam mogao vjerovati da ih stvarno
vidim, moje oči naprosto nisu bile kadre utoliti glad moje duše. Od Honor i Palmera vidio sam
samo po jedno rame i dio lica. Georgie je bila okrenuta leđima i, okrećući glavu čas prema Palmeru
čas prema Honor, pokazivala mi svoj prćasti profil. Ovo dvoje kao da je svu pozornost usmjerilo na
svoju mladu sugovornicu. Nagnuli su se zaštitnički prema njoj čineći tako trio glava, pri čemu je sad
jedno, sad drugo pružalo ruku kako bi potapšalo štićenicu po ramenu. Mogli su to lako biti roditelji
s djetetom. Georgie je djelovala veoma uzbuđeno i ošamućeno. Promatrao sam njezino punačko lice
i nesigurne kretnje. U njoj se nešto bilo ugasilo. Možda je to bila ona meni tako draga iskra
neovisnosti koja ju je zapravo činila prikladnom za moje vlastite niske ciljeve. Bez obzira na sve
Georgieine optužbe, ja je nikada nisam pokušao podjarmiti. Sada je, zaključio sam, bila
podjarmljena. Dugo je nešto petljala po torbici i napokon, kao odgovor na neku kroz smijeh
izrečenu Palmerovu primjedbu, izvukla svoju putovnicu i izduženu šarenu avionsku kartu i
stavila ih na stol. Tek sam tada shvatio da putuje i ona.
Dok su tako sjedili razgovarajući i smijući se, zračeći gotovo nepodnošljivim sjajem vlastite
važnosti, doimah su se poput glumaca i ja sam gotovo očekivao da će svi ostali odjednom zašutjeti
kako bi se moglo čuti što govore. Do sada sam se suzdržavao da ne gledam izravno u Honor. Sada
sam je prvi put pogledao. Usne su joj se micale i smiješile, ah čelo joj je bilo namršteno. Lice joj je
bilo napeto i upalo i ja se prisjetili kako je izgledala onda kad sam je prvi put ugledao na kolodvoru
u Liverpool Streetu, okruženu maglom, s kapima kiše u kosi. Meni, koji sam se s njom opraštao,
učinila se kao i tada dirljivo smrtnom, demonski sjaj u njoj bijaše prigušen. Jedino što mi se sada u
svojoj ružnoći činila lijepom. Za mene je to bilo previše. Bila je gologlava i stalno je rukom prolazila
kroz kosu, gurajući je iza uha. Masni crni uvojci uporno su joj padah na lice, a s vremena na vrijeme,
kad bi se obraćala Georgie ih Palmeru, ugledao bih je iz profila. Pune židovske usne, prirodno
crvene na žućkastom tenu, bile su ukočene u usiljeni osmijeh, a ruka joj je stalno ponavljala isti
pokret. Izgledala je veoma umorno.

"MOLIMO PUTNIKE ZA NEW YORK, LET D 167, DA SE UPUTE PREMA IZLAZU ZA

UKRCAJ",

rekao je nadljudski glas,

"MOLIMO DA PRIPREME KARTE I PUTOVNICE".

Svi poskakaše na noge, a kako me ovo zateklo nespremna, ustadoh i ja. Nisam ni primijetio da
je već toliko sati. Bijaše to odveć okrutno. Nastala je mala pometnja kad je Georgie ispustila torbicu,
a Honor je podigla. Potom je trio krenuo zajedno naprijed. Palmer je u svom mekom putnom
ogrtaču od tvida, onako čista i bezizražajna lica, podsjećao na kakvu veliku pticu. Drži se, odjednom
mi sine, kao pobjednik. Čuo sam njegov mladenački smijeh i vidio, kao pod reflektorom, njegovu
ruku kojom je uhvatio Honor za lakat. Nježno ju je povukao za sobom.
Pomislio sam načas da ću možda morati pojuriti k njoj. No bili su već tako daleko od mene kao
da su lica iz kakva filma. Vidio sam ih kako staju u red. Sada sam još vidio samo Honorinu crnu
kosu i njezino rame naslonjeno na Palmera. Znao sam da neću moći dočekati da vidim kako prolaze
kroz vrata. Bilo mi je kao da pribivam smaknuću. Okrenuo sam se i krenuo prema pomičnim
stepenicama.

27 Burberry - poznata engl. marka kišnih ogrtača (op. prev.).

 Poglavlje 30.

Upalio sam sva svjetla. Već sam se bio vratio u Lowndes Square, a bilo je tek četvrt do deset.
Sve je bilo isto kako sam ujutro za sobom ostavio: poljski krevet nepospremljen, par vunenih
pokrivača bačenih na pod, cigarete, čaša s vodom i aspirini kraj kreveta, prepuna pepeljara i
jučerašnje novine. Zurio sam u te tužne ostatke. Otišao sam do prozora. Duboko dolje vidjeli su se
farovi automobila što su promicali u beskrajnoj koloni i skretali na Knightsbridge. Ulične svjetiljke
osvjetljavale su ogoljela stabla. Pločnici su bili mokri i u njima se zrcalila žuta svjetlost. Bit će da je
danas kišilo. Nisam se toga uopće sjećao.
Navukao sam zavjese služeći se pritom gajtanom, na čemu je Rosemary posebno inzistirala.
Pitanje draperija još nije bilo riješeno. Upalio sam električnu grijalicu. Centralno grijanje nije bilo
dovoljno. Pregledao sam pisaći stol Carlton House i otkrio još jednu ogrebotinu koja se pojavila pri
posljednjoj selidbi. Ovlažio sam prst i zagladio je. Otišao sam u kuhinju potražiti nešto za jelo.
Negdje je morala biti kutija dvopeka koju je kupila Rosemary. Svukao sam ogrtač i u džepu sakoa
potražio žigice.
Našao sam svoje pismo Georgie, koje sam ponovo pročitao i potom poderao. Našao sam i
žigice i pripalio cigaretu. Pokazalo se da sam opet ostao bez viskija. No, ionako sam popio
dovoljno za jedan dan. Uzeo sam iz hladnjaka bocu mlijeka i napunio čašu. Kutija dvopeka nalazila
se na polici, gdje joj je i mjesto. Rosemary je očito popunila zalihu hrane limenkama skupa izgleda.
Zbilja ljubazno od nje. Stavio sam čašu s mlijekom i dvopek na pladanj. Svukao sam sako i u košulji
se vratio u dnevnu sobu. Možda je ipak bilo dovoljno toplo. Sjeo sam na jedan od stolaca u stilu
kineskog Chippendalea, s pladnjem do nogu.
Nakon odulje rasprave, za koje je Antonia bila plačljiva ali odlučna, a ja razgovorljiv ali
nezainteresiran, dogovorili smo se da ćemo Audubonove grafike međusobno podijeliti. U to vrijeme
Antonia je bila toliko puna energije te mi je njezina blizina bila užasno zamorna. Ona je
samoinicijativno, u najboljoj namjeri da izabere grafike za koje je držala da su mi najmanje drage,
uzela one koje su po njenom mišljenju bile najmanje zanimljive, a koje su meni zapravo bile
najdraže: leganje mračnjake, njorke i goleme sove ušare. Zlatokrile žune, karolinške papigice i
grimizni kardinali sada su pod naslagom prašine stajali prislonjeni uza zid, a ja sam se pokušavao
prisiliti da razmišljam o tome kamo ću ih staviti. Bez onih drugih činile su se besmislenima. Bacio
sam pogled po sobi i opazio da je Rosemary kakadue od meissenskog porculana postavila svakoga
na svoj ugao pisaćeg stola, te ustadoh da ih stavim jednog do drugog. Tako su bolje izgledali.
Poželio sam tada popiti malo vina i uputio se opet u kuhinju. Improvizirani stalak za boce bio je
postavljen u jedan od kuhinjskih ormarića. Ostatak moje zalihe vina još je bio u Hereford Squareu.
To je bio još jedan problem.
Nasumce izvukoh jednu bocu. Godila mi je njezina težina u ruci, kao da držim dobro poznati
komad alata ih oružje. Bio je to Chateau Lauriol de Barny. Činio se prikladnim za žrtvu ljevanicu u
čast rastanka. Otvorio sam bocu i vratio se u dnevnu sobu gdje je svjetlo bilo upravo
zasljepljujuće. Rosemary još nije uhvatila vremena da nabavi sjenila.
Naravno da sam još uvijek bio u šoku. Primjećivao sam kako mi se tresu ruke, kako sam
grozničav i kako mi cvokoću zubi. Natočio sam si malo vina. Budući da je stajalo u toploj kuhinji,
nije ni bilo u tako lošem stanju. Pred oči mi iziđe crvena mrlja kako se širi Palmerovim sagom. No
vino je samo po sebi nevino, bez sjećanja. Ovo je bilo baš kako treba. Bijahu to, na kraju krajeva, prvi
trenuci jedne posve nove ere. Pretpostavljam da ću preživjeti, da ću naći neke nove i oživjeti neke
stare interese. Vratit ću se Wallensteinu i Gustavu Adolfu. Pokušao sam se zabaviti takvim mislima,
ali sve mi je to i dalje bilo nepodnošljivo apstraktno, jer mi je bol koju sam osjećao govorila što je
zapravo stvarno. U sebi sam doista vidio jedinog preživjelog brodolomca.
Nekoć se igrala neka drama, bilo je tu raznih likova, a sada su svi bili mrtvi i samo se u meni
sačuvalo sjećanje na ono što je bilo; a možda će i to sjećanje milosrdno izblijedjeti, kao u kakva
poludjelog starog robijaša koji se više ne sjeća svojih patnji, ne zna čak ni da je na slobodi.
Pokušao sam tu sve jaču bol sakriti izmaglicom svijesti i uopćenim brbljanjem o vlastitom
položaju, postati anoniman netko čija patnja nije stvarna. Ali bolna istina nije se dala zanijekati i
nakraju sam ušutio i postao opet ja s potpunom sviješću o svom jedinstvenom gubitku. Pokrio sam
rukom lice i, da sam imao suza, bio bih zaplakao.
Dugo sam tako sjedio prepušten tuzi i fizičkoj boli, koja je znak istinskih osjećaja. Odjednom
začuh neobičan zvuk koji kao da mi je dolazio iz glave. Naglo se uspravih. Kad se zvuk ponovio,
prepoznah zvonce na ulaznim vratima. Čudno je odjekivalo kroz prazne sobe. Gotovo sam odlučio
da se ne javim. Trenutno nisam želio vidjeti nikoga. Rosemary je bila u Rembersu a u Londonu nije
bilo nikoga koga bih sada mogao podnijeti. Ukočeno sam sjedio očekujući da se zvonce ponovno
oglasi. Zazvonilo je tri puta uzastopce, glasno i nestrpljivo. Zvuk je bio toliko uznemirujući da sam
ustao i tiho krenuo u predsoblje. Nisam mogao podnijeti nastalu tišinu, te sam, kako bih ga spriječio
da ponovno zazvoni, radije otvorio vrata. Vani u polumraku stajala je Honor Klein.
Gledah smo se bez riječi, ja ukočen s rukom na kvaki, ona spuštene glave, gledajući me ispod
oka. Na izvijenim joj se crvenkastim usnama još nazirao trag ukočena osmjeha.
Okrenuo sam se i pustio je da me slijedi unutra, na svjetlo. Ušao sam u sobu i stao pokraj
prozora tako te se poljski krevet našao između nas. Kad sam se okrenuo, upravo je zatvarala vrata. I
dalje smo se šutke gledah.
Napokon je progovorila; oči su joj se malo suzile, a smiješak postao izraženiji: - Tako si brzo
nestao s aerodroma da te nisam uspjela stići.
Nisam bio siguran mogu li govoriti, ah sam pokušao, riječi su zvučale posve normalno: - Mislio
sam da putuješ.
-Kao što vidiš...
-Je li ono dvoje otputovalo?
-Jest.
-Kada ti odlaziš? -Ja ne idem nikamo.
- Sjeo sam na stolac kraj prozora i rekao: - O, shvaćam - premda mi ništa nije bilo jasno. Sjela je
na stolac preko puta mene. Nisam se usudio osjećati ništa osim malodušja i straha. Možda je ovo
bilo još jedno, posljednje, mučenje. Grčevito sam se držao za svoje dostojanstvo.
- Pa - rekoh - što radiš ovdje? - Izgovorio sam to savršeno mirnim glasom.
Tek sam si sada dopustio da je uistinu vidim, i dok mi je s potpunim razumijevanjem uzvraćala
pogled, nisam mogao a da tu njezinu svijest o meni ne doživim kao ekstazu.
- Došla sam da te vidim - reče, a njezin me smiren, jedva vidljiv smiješak obasjao poput zrake
svjetlosti.
- Zašto?
- Zato što si ti to htio.
- Ja to od tebe nisam tražio - rekoh. - Mislio sam da sam te se riješio. - Trudio sam se da zadržim
nepomičan i strog izraz na licu.
Napućila je usne, gledajući me s podrugljivom lukavošću. Doimala se umorno, a znaci nedavno
pretrpljene patnje još su joj bili ispisani na licu. Ali zloduh se u njoj bio opet probudio. Malo se
ogledala po sobi, prebacila ogrtač preko naslona stolca, zabila ruke u džepove svog tamnozelenog
kostima, prekrižila nogu preko noge i ponovno se pažljivo zagledala u mene.
- Hoćeš li malo vina? Uzmi moju čašu - rekoh, pokazujući na pladanj. Pogledala me načas ravno
u oči, a potom si natočila malo vina. Dok je to činila, duboko u duši osjetih malenu klicu neke silne
radosti, sićušnu poput kita kad se počne pojavljivati daleko na obzorju. Zadržavši ipak svoj ogorčen
izraz, ustadoh i stavih nogu na stolac. Naslonio sam se na koljeno i odozgo zagledao u nju. Tako mi
je bilo lakše.
 - Uopće ne putuješ? - upitah. - Ne.
- Na kako dugo je otišao Palmer?
- Zauvijek, što se njega tiče.
- Znači, napustila si Palmera? - upitah. - Razišli ste se? Medu vama je sve svršeno? - Htio sam da
sve bude jasno. Htio sam da mi se posve jednostavno kaže kako je ono što sam neizrecivo želio
istina.
Oduprla se leđima o naslon stolca. Lice joj je sada bilo veoma mimo: - Da.
- Shvaćam - rekoh. - A Georgie?
- Palmer i Georgie su se veoma zbližili - odvrati Honor. - Ne znam što će dalje biti od toga. Ali
Palmer je želio otići, želio je otići po svaku cijenu.
- Otići od tebe?
- Da - rekla je mirno me gledajući. - A ti...?
Za vrijeme ovog neizbježnog ispitivanja samo sam je na trenutak imao u svojoj vlasti. No sada
joj se tij'elo opustilo i ona mi se otvoreno nasmiješila, polagano okrećući čašu s vinom u ruci prije no
što će je ispiti. Obožavao sam tu njezinu drskost.
- Pa, mogu li te ponovno upitati zašto si ovdje? - rekoh. Sada sam se oslanjao na pisaći stol, još
uvijek je gledajući s visine. - Ako si došla samo zato da me mučiš ili da se zabavljaš na moj račun,
bilo bi bolje da odmah odeš. - Bio sam kao opijen od pomisli da napokon razgovaramo na ravnoj
nozi. Zadržao sam svoj strog izvanjski izgled, ali unutra, u meni, bilo je toliko svjetlosti te se nešto
od nje moralo i vidjeti.
- Nisam došla s namjerom, da te mučim - reče Honor. Držala se ozbiljno, ali oči su joj ironično
zaiskrile.
- Naravno, jasno mi je da se to može i neplanirano dogoditi - rekoh. - Znam da imaš
temperament ubojice iz zasjede. - Odjednom me spopala drhtavica te sam se, kako bih je obuzdao,
počeo kretati. Prošetao sam do prozora i natrag i kad sam je ponovno pogledao nisam mogao
izdržati a da se ne nasmiješim. Ona se također nasmiješila. Istog trena oboje smo se zapanjeno
trgnuli i opet brzo uozbiljili.
- Ali zašto, Honor - upitah - zašto si ovdje? Zašto si sa mnom?
- Sjećaš li se priče o Gigu i Kandaulu?
- Da, mislim da se sjećam - rekoh nakon kraćeg razmišljanja. - Kralj Kandaul je bio silno
ponosan na ljepotu svoje žene i htio je da je njegov prijatelj Gig vidi nagu. Sakrio je Giga u spavaću
sobu, ali Kandaulova žena je nekako otkrila da je on tamo. A budući da ju je vidio nagu, ona je
nakon toga otišla k njemu i natjerala ga da ubije Kandaula i sam postane kraljem.
- Dakle? - pitala je Honor, pozorno me motreći.
- Oh, shvaćam - rekao sam i dometnuo: - Ti si me jedanput optužila da govorim gluposti. Ako je
moja jedina zasluga to što sam te vidio u zagrljaju tvoga brata...
Ona je bila posve mirna i opet se smješkala. Trudio sam se da joj ne uzvratim osmijehom: -
Rekla si da si ti odrubljena glava. Može U netko imati normalne ljudske odnose s odrubljenom
glavom?
I dalje je šutjela sjedeći zabačene glave, a iz osmjeha joj je naprosto zračila drskost.
- Nas dvoje smo do sada živjeli u snu - nastavih. - Hoćemo li se, kad se probudimo, i dalje
poznavati?
Zaobišao sam poljski krevet i stao kraj nje. Obožavao sam njezinu blizinu. Rekao sam: - Morat
ćemo se, dakle, čvrsto držati za ruke, nadajući se da ćemo uspjeti zajedno proći kroz san i izići
najavu.
A kako ona ni sada nije progovorila, ja nastavih: - Bismo li mi mogli biti sretni?
- Ovo nema nikakve veze sa srećom, baš nikakve - mirno će ona.
 Bijaše to istina. Shvatio sam njezine riječi kao obećanje i rekao: - Pitam se samo hoću li to
preživjeti.
- E, to je rizik koji moraš preuzeti! - odgovorila je, veličanstveno se osmjehnuvši.
Uputio sam njezinim leđima otvoren, blistav smiješak te, sada već raznježen, ostavši bez zaliha
ironije, odgovorio: - I ti isto, draga moja, i ti isto!

KRAJ