Tamo gdje postoji nada, postoji

i život

Anna Frank, najpoznatija žrtva holokausta

Anna Frank, petnaestogodišnjakinja poznata po svojem djelu,

Dnevnik Anne Frank, dala je intervju o samom nastanku dnevnika te
iznijela svoje dojmove i mišljenja o situaciji u kojoj se našla zajedno
sa tisućama drugih Židova.

Svakodnevan strah od otkrivanja Kako si došla na ideju pisanja

skloništa i odvođenja u logore te dnevnika?
život u neizvjesnosti postali su
- Dnevnik sam dobila kao poklon za
svakodnevnica obitelji Frank.
svoj 13. rođendan, jako mi se svidio i
Nakon što su, u potrazi za boljim
bila sam oduševljena što ću napokon
životom, migrirali iz Njemačke u
moći zapisivati svoje misli i najdublje
Nizozemsku, Anna i njezina obitelj
tajne. Dnevnik mi je postao najbolji
bivaju smješteni na skrivenom
prijatelj te sam ga nazvala Kitty. U
tavanu. Nakon dvije godine
početku pisanje dnevnika nisam
skrivanja, otkriveni su 4. kolovoza
shvaćala ozbiljno, no kako je vrijeme
1944. godine, kada je njemačka
odmicalo sve sam više vremena
tajna policija, Gestapo, dobila
provodila pišući ga. Oduvijek sam
dojavu o njihovoj lokaciji te ih
željela pisati knjige pa mi je ovaj
istjerala iz njihova doma i
dnevnik došao „kao naručen“. Željela
protjerala u radne logore. Svi
sam da ljudi u budućnosti iz „prve
članovi obitelji Frank, osim Annina
ruke“ saznaju kako je izgledao život
oca Otta, su nažalost poginuli.
žrtava holokausta.

Koliko si godina imala kada

ste se ti i tvoja obitelj preselili
u Nizozemsku?
- Imala sam samo 4 godine.
Tamo sam krenula u vrtić te
kasnije i započela školovanje.
Kako si se osjećala dok ste
se skrivali u „tajnom
skrovištu“?
-Bilo je jako teško, naša je
sloboda bila strogo
ograničena. U skrovištu smo
morali održavati maksimalnu
tišinu kako nitko ne bi
posumnjao u našu prisutnost.
Iako sam živjela s ljudima koje
volim, bila sam poprilično
usamljena. Nedostajale su mi
moje prijateljice iz škole.
Stalno sam razmišljala o njima
i o nepravdi u kojoj smo se
zatekli. Najviše me boljelo što
su one sada protjerane te pate
u radnim logorima.

Što misliš o nacističkoj Što misliš o trenutnoj

odluci o „istrebljivanju svih
Židova“?
-Mislim da nitko ne bi trebao
procjenjivati ljude po njihovoj
vjeroispovijesti, boji kože ili
spolu. Svi smo mi ljudi i trebali
bismo imati jednaka prava na
život. Izdvajanje Židova od
ostatka ljudi je potpuno
apsurdno. Za vrijeme
nacističkog pokreta niti jedno
židovsko dijete nije imalo
normalno djetinjstvo koje
zaslužuje. Tretiramo se kao
djeca, a iznutra smo mnogo
stariji od većine djevojaka i
dječaka našeg doba. Gdje god
došli, bili smo izdvojeni, bilo to
u školama, vrtićima ili čak na
ulici gdje smo na odjeći morali
nositi žutu zvijezdu kako bi
ljudi odmah prepoznali da smo
Židovi.
situaciji u svijetu, o
pandemiji COVID 19 virusa?
Misliš li da su ljudi u
samoizolaciji u sličnoj
situaciji kao ti dok si se
skrivala u tajnom skrovištu?
-Svijet je u povijesti proživio
mnoge nedaće, COVID 19 je
samo jedna u nizu od njih.
Smatram da će ljudi nakon
pandemije biti puno oprezniji i
voditi više računa o osobnoj
higijeni. Mudra izreka kaže:
„Svako zlo za neko dobro“.
Ljudi u samoizolaciji samo
malim dijelom mogu dokučiti
kako smo se mi osjećali.
Jedino podudaranje je zabrana
izlaska iz kuće. Strah i
neizvjesnost koju smo mi
osjećali nemoguće je riječima
opisati.