Moja borba s vjetrenjaama

Svatko ima svoje vjetrenjae. Svatko od nas vodi borbu za ivot ili smrt protiv
''prokletinja'', odvratnih kripavih ''gadura'' koje ne daju zraka. Ogromna hrava,
ivi u samoj mojoj biti. A ja s maem na nju. No, svaki puta, svaki puta sam
sputam oruje, okreem se i odustajem. Padam. Da, svojom krivnjom padam.
Moja vjetrenjaa jest- moja lijenost. Volio bih rei da se mogu nositi s njom, da je
mogu obuzdati. Ali ne bih je zvao vjetrenjaom, zar ne? I zasada, ona je ta koja
dobiva bitku, ona, ona koja samo stoji tako ve godinama, koja ne koristi oruje. A
ja izgledam tako malen. Pitam se kako ja njoj izgledam. Sigurno me gleda sa
aljenjem i sa smijekom me promatra. Promatra kako idem na nju uzdiui svo
svoje oruje na nju i onda ga sputam, preputajui se njezinom utjecaju. Moja
vjetrenjaa ivi u meni. Moja vjetrenjaa je dio mene. Bojim je se ozlijediti, jer bih
time ozlijedio samoga sebe, jer se bojim da u se izgubiti u novoj osobi bez tog
mog dijela. Iako bih moda bio bolji i ne bi me muila nikakva vjetrenjaa, bih li to
jo uvijek bio ja? Ili bih moda, rjeavanjem ove jedne, otkrio bezbroj drugih?
Zbilja ne bih elio odgovoriti na ova pitanja, pa radije odustajem i povlaim se
gotovo odmah nakon to diem oruje.
A vjetrenjaa? Ona mi se smije u lice kripavim, hravim smijehom. Ja
pobjeujem samo ponekad, kada mi netko sa strane govori dovoljno glasno da ne
ujem onaj kripavi smijeh, da ne ujem one okrete, da ne osjetim njen truli miris,
miris vlage. No bojim se da to nije moja pobjeda, ve pobjeda mog prijatelja koji
me gura i pomae mi da se borim, ba kao to u i ja njemu pomoi da pobjedi
svoje vjetrenjae.
Na kraju, nitko od nas sam ne moe protiv njih. Ali zajedno smo jai, zar ne? Zar
ne?