BALKANDOWNLOAD

1
 BALKANDOWNLOAD

STENDHAL

OPATICA
IZ CASTRA
Preveo
IVO FRANGEŠ

NAPRIJED
ZAGREB, 1997.

2
 BALKANDOWNLOAD

Melodrama nam je toliko puta izvela na pozornicu talijanske bandite 16.

stoljeća i toliki su o njima govorili ne poznavajući ih, da su naše predodžbe o
njima neobično pogrešne. Može se onako upoprijeko kazati da su ti banditi bili
opozicija protiv okrutnih vladavina, koje su se u Italiji pojavile nakon
srednjovjekovnih republika. Novi tiranin bio je, redovito, najbogatiji građanin
preminule republike, pa je - da pridobije naklonost sitnog puka - resio grad
prekrasnim crkvama i lijepim slikama. Takvi su bili Polentani iz Ravenne,
Manfredi iz Faenze, Riario iz Imole, Cane iz Verone, Bentivoglio iz Bologne,
Visconti iz Milana i najzad, najmanje ratoborni ali podmukliji od sviju, Medici
iz Firence. Nijedan od povjesničara ovih državica nije imao hrabrosti da opiše
bezbrojna trovanja i ubojstva uzrokovana strahom koji je morio ove sitne
tirane: ti ozbiljni povjesničari bili su njihovi službenici. Povedite računa o
tome da je tiranin osobno poznavao sve republikance i znao da ga proklinju
(tako je, na primjer, Cosimo, veliki vojvoda toskanski, poznavao Strozzije) i da
je nekoliko tirana umrlo nasilnom smrću, pa ćete pojmiti duboku mržnju i
trajnu sumnjičavost koje su rodile tolikom umnošću i tolikom hrabrošću
Talijana u 16. stoljeću i tolikom genijalnošću tadanjih umjetnika. Shvatit ćete
da su tako snažne strasti morale spriječiti rađanje one prilično smiješne
predrasude koja se u doba gospođe de Sévigné zvala čašću, a koja se
prvenstveno sastoji u žrtvovanju vlastitog života službi gospodara, čijim si se
podanikom rodio, i u nastojanju da se svidiš ženama. U 16. stoljeću u
Francuskoj djelovanje čovjeka i njegova stvarna vrijednost nisu se mogle
očitovati i pobuditi divljenje doli junaštvom na bojištu ili na dvobojima; a kako
žene cijene hrabrost, a prije svega srčanost, one su izricale posljednji sud o
vrijednosti nekog čovjeka. Tako se rodila »galanterija«, koja je utrla put
uništenju svih strasti, pa čak i ljubavi, sve u korist onog okrutnog tiranina
kojem se svaki od nas pokorava: taštine. Kraljevi počeše podržavati taštinu, i
ne bez razloga: otuda prevlast odlikovanjâ.
U Italiji se čovjek mogao pročuti raznovrsnim zaslugama, snažnim
udarcima mača koliko i otkrivanjem starih rukopisa: sjetite se Petrarce, idola
svoga vremena; a žena 16. stoljeća isto je toliko, a i više, ljubila čovjeka učena
u grčkom jeziku koliko i čovjeka slavna s vojničke vještine. Tada su vladale
strasti, a ne uobičajena galanterija. Eto velike razlike među Italijom i

3
 BALKANDOWNLOAD

Francuskom, eto zašto je Italija iznjedrila Rafaela, Giorgionea, Tiziana,

Correggia, dok je u isto vrijeme Francuska rađala one valjane, danas zaboravu
predate kapetane 16. stoljeća, a od kojih je svaki pobio tolik broj neprijatelja.
Molim da mi se oprosti što iznosim ovako krute istine. Bilo kako bilo,
nemilosrdne i nužne osvete sitnih srednjovjekovnih tirana privezale su srce
naroda uz bandite. Dakako, bandite su mrzili kada su otimali konje, žito, novac,
ukratko ono što im je trebalo za život; no ipak, srce naroda bilo je uz njih; a
seoskim djevojkama miliji je bio momak koji je, jednom u životu, bio prisiljen
darsi alla macchia, to jest odbjeći u šumu i skloniti se kod bandita, poradi kakve
krupne nesmotrenosti.
I danas, dabome, svi strahuju od susreta s banditima; no kad ih vlasti
kazne, svak ih sažalijeva. To dolazi otuda što ovaj narod, toliko oštrouman,
toliko podrugljiv, spreman da ismije sve što se tiska s odobrenjem cenzure
njegovih gospodara, radije od svega čita kratke pjesme koje s udivljenjem
pripovijedaju živote najčuvenijih bandita. Ono herojsko u tim pripovijestima
podražuje umjetničku žicu, neprestano nazočnu u niskim slojevima, a osim
toga taj je narod toliko sit službenih pohvala, kojima se obasiplju neke osobe,
da ga sve ono što u tom području nije službeno dira usred srca. Treba znati da
sitni puk Italije pati od stvari koje putnik - stranac nikad ne bi primijetio, pa
makar proboravio i deset godina u toj zemlji. Prije petnaest godina, na primjer,
dok još mudrost upravljača nije dokinula banditizam1, nije bio rijedak slučaj da
banditi svojim pothvatima kazne nasilne vlastodršce malih gradova. Ti
svemoćni činovnici, čija plaća ne premaša osam škuda na mjesec, pokoravaju
se - naravno - najuglednijoj obitelji u mjestu, koja zato tim najjednostavnijim
sredstvom proganja svoje neprijatelje. Pa ako banditima i nije uvijek polazilo
za rukom da kazne te sitne despotske upravljače, a ono su ih bar prezirali i
izazivali, što nije malo u očima naroda inteligentna kao što je talijanski.
Satiričan sonet utješi ga za sva zla; a uvredu ne zaboravlja nikad. Eto još jedne
temeljne razlike između Talijana i Francuza.
U 16. stoljeću, kad bi guverner grada osudio na smrt siromašna
mještanina, na koga se oborila mržnja najuglednije obitelji, nije bio rijedak
slučaj da banditi navale na tamnicu i pokušaju osloboditi žrtvu. Moćna obitelj,
pak, nemajući mnogo vjere u ono desetak vojnika što ih vlast postavlja da

1
Gasparone, posljednji bandit, stupio je 1826. u pregovore s vlastima; sad je zatvoren u tvrđi Civitavecchije s
trideset i dvojicom svojih ljudi. Samo ga je nestašica vode na vrhovima Apenina, gdje se bio sklonio,
natjerala na predaju. Gasparone je duhovit čovjek prijatne vanjštine. - Ova i sve ostale bilješke potječu od
Stendhala

4
 BALKANDOWNLOAD

čuvaju zatvor, naoružavala je o svom trošku odred povremenih vojnika. Ti

ljudi, koje su nazivali najamnicima, utaborili bi se oko tamnice, a dužnost im
je bila da otprate do stratišta bijednika, čija je smrt već prije bila kupljena za
novac. Ako je u moćnoj obitelji bio koji mladi muškarac, on bi se stavio na čelo
tih prigodnih ratnika.
Da takvo društveno stanje vrijeđa moral, s tim se slažem: mi danas
imamo dvoboj, čamu i nepotkupljive suce; no ti običaji 16. stoljeća bili su
izvanredno podesni da izgrade ljude dostojne da se zovu ljudima.
Mnogi povjesničari koje i danas hvali beskrvno akademsko pisanje,
nastojali su zabašuriti stanje stvari koje je oko 1550. izgrađivalo tako krupne
karaktere. Njihove razborite laži bile su nagrađivane svim častima kojima su
tada raspolagali Medici u Firenci, Este u Ferrari, španjolski potkraljevi u
Napulju itd. Jedan siromašan povjesničar, Giannone, htio je samo pridignuti
veo s pravog stanja stvari, ali kako se usudio da kaže tek neznatan dio istine, a
i to sumnjivim i zamućenim oblikom, pretvorio se u vrlo dosadna pisca: no ni
to ga nije spasilo od smrti u zatvoru, u osamdeset i drugoj godini, 7. ožujka
1758.
Ako čovjek hoće da upozna povijest Italije, prvo što treba da učini jest to
da ne čita općenito hvaljene pisce: ni u jednoj zemlji nije bolje upoznata prava
vrijednost laži, ni u jednoj zemlji nije ona bila bolje plaćena.2
Već prve povijesti koje su u Italiji napisane nakon velikog barbarstva 9.
stoljeća spominju bandite i govore o njima kao da postoje od pamtivijeka.
(Zagledajte u Muratorijevu zbirku). A kad su, na nesreću po javno dobro, po
pravdu i po dobru upravu, ali na sreću po umjetnost, srednjovjekovne
republike propale, najenergičniji republikanci, koji su ljubili slobodu više nego
većina njihovih sugrađana, skloniše se u šume. Prirodno je da je puk, koji su
tlačili Baglioni, Malatesta, Bentivoglio, Medici i ostali, ljubio i poštivao njihove
neprijatelje. Okrutnosti sitnih tirana koji su naslijedili prvobitne uzurpatore,
na primjer okrutnosti Cosima I., nadvojvode firentinskog, koji je odbjegle
republikance ubijao čak u Veneciji, čak u Parizu, povećavale su redove bandita.
Da se zadržimo samo na vremenima koja su bliska razdoblju u kom je živjela
naša junakinja, negdje oko 1550., Alfonso Piccolomini, vojvoda od Monte

2
Puni su laži Paolo Giovio, biskup iz Coma, Aretino i stotine drugih, kao što su Robertson i Rascoe, koje
spašava od sramote to što su dosadni. Guicciardini se predao Cosimu I., koji je slabo za nj mario. U naše doba
Coletta i Pignotti kazaše istinu, ovaj drugi neprestano u strahu da će biti otpušten iz službe, iako je htio da mu
djelo bude tiskano tek nakon smrti.

5
 BALKANDOWNLOAD

Mariana, i Marco Sciarra vodili su uspješno oružane bande koje su, u okolici
Albana, nasrtale na tada vrlo srčane papinske vojnike. Bojno poprište ovih
čuvenih vođa, kojima se narod i danas divi, prostiralo se od Pada i Ravenskih
močvara, pa sve do šuma koje su tada prekrivale Vezuv. Šuma Fajola, koja se
prostire na pet milja od Rima, na putu prema Napulju, bila je glavni stan
Sciarre, koji je, za pontifikata Grgura XIII., skupio koji put i po više tisuća
vojnika. Potanji životopis ovog slavnog bandita činio bi se nevjerojatan
današnjem naraštaju, jer se uopće ne bi mogli shvatiti motivi Sciarrinih čina.
Bio je pobijeđen tek 1592. Uvidjevši da nema kud i kamo, počeo je pregovarati
s Mletačkom Republikom i prešao u njezinu službu s najodanijim vojnicima,
ili najkrivljim, kako već hoćete. Na trajne prigovore rimske kurije, Mletačka
Republika, koja je bila potpisala sporazum sa Sciarrom, dala ga je umoriti, a
njegove hrabre vojnike poslala da brane Kandiju od Turaka. Ali su mudri
Mlečani dobro znali da na Kandiji hara smrtonosna kuga, pa je u malo dana pet
stotina vojnika, što ih je Sciarra doveo u službu Republike, spalo na šezdeset i
sedam.
Fajola, koja svojim divovskim stablima prekriva ugašen vulkan, bila je
posljednje poprište podviga Marca Sciarre. Svi će vam putnici kazati da je to
najljepši položaj one čudesne Campagna di Roma; njezin turoban izgled kao da
je stvoren za tragediju. Ona kruni svojim tamnim zelenilom vrhunce Monte
Albana.
Tu veličanstvenu planinu treba da zahvalimo vulkanskoj provali koja se
odigrala mnogo stoljeća prije osnutka Rima. U davna, pretpovijesna vremena
ona se ispela posred prostrane ravnice koja se nekad prostirala između Apenina
i mora. Monte Cavo, koji se izdiže okružen mračnim sjenama Fajole, njezina je
najviša točka; on se vidi odasvuda: iz Terracine i iz Ostije, kao i iz Rima i sa
Tivolija, a rimski obzor, dobro poznat putnicima, omeđen je s juga Albanskim
brežuljcima, koji su puni ljetnikovaca. Samostan crnih redovnika zamijenio je
na Monte Cavu hram Jupitera Feretrijskog, gdje su nekad latinska plemena
zajednički prinosila žrtve i učvršćivala veze svoga u neku ruku vjerskog saveza.
Zaštićen sjenom visokih kestenova, putnik u nekoliko sati stiže do golemih
zidina koje predstavljaju ruševine Jupiterova hrama; no pod tim mračnim
sjenama, toliko blagotvornim u tom podneblju, putnik i danas nemirno zagleda
u dubinu šume: boji se bandita. Došavši na vrh Monte Cava, putnici obično u
ruševinama hrama pale vatru da prirede jelo. S tog vrha, koji dominira cijelom
rimskom Campagnom vidi se u smiraj dana more, kao da je na dva koraka, iako
je daleko tri do četiri milje; razabiru se i najmanji čamci; i najslabijim

6
 BALKANDOWNLOAD

dalekozorom mogu se prebrojiti ljudi koji parobrodom putuju u Napulj. Sa svih

ostalih strana vidik se proteže veličanstvenom ravnicom koja se na istoku
završava Apeninima, negdje iznad Palestrine, a na sjeveru Svetim Petrom i
drugim rimskim građevinama. A kako Monte Cavo nije previsok, oko razlikuje
i najmanje pojedinosti toga divnog kraja kojemu ne treba povijesnih
objašnjenja, a ipak svaka skupina drveća, svaka hrpa ruševnog zida koja se vidi
na ravnici ili po padinama planine, podsjeća na jednu od onih bitaka koje
opisuje Tit Livije, divnih po domoljublju i hrabrosti.
I danas se, da se dođe do golemih zidina, do ruševina hrama Jupitera
Feretrijskog, koje služe kao vrtni zid crnim redovnicima, može udariti
»trijumfalnom cestom« kojom su nekad stupali prvi rimski kraljevi. Ona je
popločena neobično pravilnim kamenjem; a u dubini Fajole sačuvalo se još i
danas dosta njezinih dijelova.
Na rubu ugašenoga kratera, koji je, sada ispunjen bistrom vodom, postao
ubavo Albansko jezero od nekih pet do šest milja opsega, opkoljeno sa svih
strana liticama od lave, bila je smještena Alba, majka Rima, koju je rimska
politika uništila još u doba prvih kraljeva. No njezine ruševine vide se i danas.
Nekoliko stoljeća nakon toga, na jedno četvrt milje od Albe, na obronku
planine koji gleda prema moru, podigao se današnji Albano; ali njega od jezera
dijeli zastor litica, koje sakrivaju jezero gradu i grad jezeru. Kad se grad gleda s
ravnine, njegove se bijele kuće oštro ocrtavaju na zagasitom i dubokom
zelenilu šume, toliko mile banditima, i toliko spominjane, koja sa svih strana
kruni to vulkansko brdo.
Albano, koji danas broji pet do šest tisuća duša, nije dosezao ni tri tisuće
godine 1540., kad je obitelj Campireali, o kojoj ćemo sada pripovijedati iznoseći
njezine nesreće, bila u punom sjaju, ubrajajući se među najviše plemstvo.
Prevodim ovu pripovijest iz dva obimna rukopisa: jedan je rimski, drugi
firentinski. Ma kako mi se to posrećilo, ja sam se usudio da pokušam prenijeti
njihov stil, koji nalikuje stilu naših starih legendi. Istančan i odmjeren stil
našeg vremena čini mi se da bi bio vrlo malo u skladu s iznesenim događajima,
a prije svega s umovanjima autora. Oni su pisali oko 1598. Molim čitatelja da
oprosti i njima i meni.

7
 BALKANDOWNLOAD

II

»Nakon što sam opisao toliko tragičnih događaja,« veli autor firentinskog
rukopisa, »završit ću onim kojega mi pripovijedanje zadaje najviše tegobe od
svih. Pripovijedat ću o onoj čuvenoj majci glavarici samostana Pohođenja
Blažene Djevice Marije u Castru, Eleni di Campireali, o koje se procesu i smrti
toliko govorilo u visokom rimskom i talijanskom društvu. Oko godine 1555.
banditi su već žarili i palili po okolici Rima: suci su bili prodani moćnim
obiteljima. Godine 1572., one iste kad je vođen proces, Grgur XIII.,
Buoncompagni, zasjeo je na stolicu sv. Petra. Ovaj je sveti papa sjedinjavao u
sebi sve apostolske vrline; no njegovoj građanskoj upravi mogla se prigovoriti
pokoja slabost: on niti je znao izabrati čestite suce niti pokoriti bandite; žalostio
se zbog zločinstava, ali ih nije znao kazniti. Činilo mu se da uzima na sebe
strahovitu odgovornost ako izreče smrtnu kaznu. Posljedica takva držanja bila
je da su svi putovi koji su vodili u Vječni grad, povrvjeli bezbrojnim banditima.
Da bi čovjek koliko toliko sigurno mogao putovati, morao je biti s njima u
prijateljstvu. Šuma Fajola, na putu od Napulja u Albano, bila je već odavna
glavni stan jedne vlasti, koja je vodila rat s vlašću Svete Stolice i Rim je bio više
puta prisiljen da kao ravan s ravnim pregovara s Markom Sciarrom, jednim od
šumskih kraljeva. Glavna snaga bandita bila je u tome što su ih okolni seljaci
voljeli.«
»U lijepom gradu Albanu, koji je toliko blizak banditskom glavnom
stanu, ugledala je 1542. svjetlo dana Elena di Campireali. Otac joj je slovio kao
najbogatiji patricij toga grada, pa se tako i mogao oženiti Vittorijom Carafa,
koja je posjedovala golema zemljišta u Napuljskom Kraljevstvu. Mogao bih
navesti imena nekolicine staraca, koji još i danas žive, a koji su osobno
poznavali Vittoriju Carafa i njezinu kćer, Vittoria je bila uzor razbora i duha;
no uza svu njezinu umnost, nije joj uspjelo da spriječi rasap svoje obitelji.
Čudna stvar! Strahovite nesreće koje će biti žalosni predmet moga
pripovijedanja, ne mogu se, koliko se meni čini, pripisati nijednoj od osoba koje
ću predstaviti štiocu: ja vidim nesretnike, ali, zaista, krivce među njima ne
mogu pronaći. Neobična ljepota i nježna duša mlade Elene bijahu dvije velike
pogibli za nju, a opravdavaju Giulija Brancifortea, njezina ljubavnika, kao god
što monsignora Cittadinija, biskupa iz Castra, može do neke mjere opravdati
potpuna odsutnost duha. On je svoje brzo napredovanje u crkvenim častima

8
 BALKANDOWNLOAD

imao zahvaliti čestitosti svoga vladanja i, iznad svega, najplemenitijem licu i

najpravilnijem naočitu liku koji se može susresti. Čitam kako je netko o njemu
napisao da ga čovjek nije mogao vidjeti, a da ga ne zavoli.«
»Budući da mi nije namjera ikome laskati, ja neću kriti da je jedan sveti
redovnik iz samostana na Monte Cavu, koga su ne jedanput zatekli u ćeliji
kako, poput svetog Pavla, lebdi po više stopa iznad zemlje, i to tako da ga ništa
drugo doli milost Božja nije mogla držati u tome neobičnom položaju,3
prorekao gospodinu di Campireali da će se njegova obitelj utrnuti s njime, da
će imati dvoje djece i da će oboje umrijeti nasilnom smrću. Zbog tog
proročanstva nije se on ni mogao oženiti u svome kraju, pa je otišao u Napulj,
gdje je imao tu sreću da nađe velik imetak i ženu sposobnu da svojim umom
izmijeni njegovu lošu sudbinu, ako je nešto takvo uopće moguće. Gospodin di
Campireali slovio je kao neobično čestit čovjek i dijelio je bogate milodare, ali
u njega nije bilo duha, tako te se on malo pomalo povukao iz Rima i počeo
provoditi gotovo cijelu godinu u svojoj palači u Albanu. Bavio se obrađivanjem
svojih posjeda, koji su se nalazili u veoma bogatoj ravnici što se prostire između
grada i mora. Po nagovoru svoje žene omogućio je sjajan odgoj svome sinu
Fabiju, mladiću gordu sa svog podrijetla, i kćerci Eleni, koje je ljepota bila
čudesna, kako se to još i danas može vidjeti po njezinu portretu u galeriji
Farnese. Pošto sam započeo pisati njezinu povijest, ja sam otišao u palaču
Farnese, da osmotrim zemno tijelo što ga je nebo dalo toj ženi, čija je žalosna
sudbina u svoje vrijeme podigla toliko buke, a koja još i danas boravi u sjećanju
ljudi. Oblik glave joj je izdužen oval, čelo vrlo veliko, kosa zagasito plava. Izraz
lica ipak joj je radostan; oči su joj bile velike, duboko izražajne, a kestenjaste
joj su obrve tvorile savršeno ocrtan luk. Usne neobično sitne i moglo bi se reći
da je obrise usta ocrtao čuveni slikar Correggio. Gledana tako, među portretima
galerije Farnese, koji je okružuju, ona dolazi kao neka kraljica. Zaista se rijetko
kad događa da veseo izraz lica biva udružen s veličanstvenošću.«
»Nakon što je prvih osam godina provela u Castru, u samostanu
Pohođenja Blažene Djevice Marije, koji je danas u ruševinama, a u kom su se u
to vrijeme odgajale kćeri gotovo svih rimskih knezova, Elena se vratila u svoj
zavičaj, ali je - prije nego što je napustila samostan - obdarila glavni oltar crkve

3
I danas narod u rimskoj okolici drži da je taj čudni položaj siguran znak svetosti. Oko 1826. neki je redovnik iz
Albana više puta zatečen gdje se odignuo sa zemlje božanskom milošću. Njemu su se pripisivala mnoga
čudesa; ljudi su dolazili iz mjesta udaljenih po dvadeset milja, samo da dobiju njegov blagoslov; gospođe iz
Albana vidjele su ga gdje lebdi na tri stope od zemlje. Odjednom ga je nestalo.

9
 BALKANDOWNLOAD

divnim kaležom. Čim se vratila u Albano, otac dovede iz Rima za teške novce
slavnog pjesnika Cecchina, tad već u dubokoj starosti; on uresi Elenino
pamćenje najljepšim stihovima božanskog Vergila i njegovih čuvenih učenika,
Dantea, Petrarce i Ariosta.«
Tu je sad prevoditelj prisiljen preskočiti dugu raspravu o različitim
stupnjevima slave, kojom je 16. stoljeće odavalo počast ovim velikim
pjesnicima. Elena kanda je znala latinski. Stihovi, koje su joj zadavali da ih uči
napamet, govorili su o ljubavi, i to o ljubavi, koja bi nam se činila smiješnom
da je susretnemo 1839.; mislim na strasnu ljubav koja živi od velikih žrtava i
može opstati jedino obavijena tajnom, a uvijek je vrlo bliza najstrašnijim
nesrećama.
Takva je bila i ljubav koju je u jedva sedamnaestogodišnjoj Eleni
probudio Giulio Branciforte. Bio je to jedan od njezinih susjeda, vrlo siromašan
čovjek; stanovao je u trošnoj kućici sagrađenoj na brdu, na četvrt milje od
grada, medu ruševinama stare Albe, na rubu one provalije duboke stotinu i
pedeset stopa, obraslu raslinjem koje okružuje jezero. Ta kuća, tik uz
veličanstveno tamne sjene šume Fajola, bila je srušena kasnije, kada se gradio
samostan u Palazzuolu. Siromašni taj mladić imao je jedino živahan i vedar
izraz lica i iskrenu ravnodušnost s kojom je podnosio svoju zlu kob. Najbolje
što se moglo reći u njegovu korist bilo je to da mu je lice bilo izražajno, a da
nije bilo lijepo. Ali se za njega govorilo da se hrabro borio pod zapovjedništvom
kneza Colonne, među njegovim najamnicima, u dva-tri neobično opasna
pothvata. Iako je bio siromašan, iako nije bio lijep, u očima djevojaka iz Albana
bila bi velika čast osvojiti njegovo srce. Svugdje dobro priman, Giulio
Branciforte imao je samo površnih ljubavi do časa kad se Elena vratila iz
samostana u Castru. Kad se malo nakon toga veliki pjesnik Cecchino preselio
iz Rima u palaču Campireali, da podučava djevojku u književnosti, Giulio - koji
ga je poznavao - upravi mu pjesničku poslanicu na latinskom jeziku o sreći u
kojoj uživa njegova starost gledajući tako lijepe oči uprte u svoje, i videći kako
je tako čista duša sretna, kad se on udostoji povlađivati njezinim mislima.
Ljubomora i bijes djevojaka, oko kojih je Giulio obilazio prije povratka Elenina
učiniše doskora beskorisnim sav oprez, koji je on ulagao da prikrije svoju novu
strast i moramo priznati da su ovaj dvadesetogodišnji mladić i
sedamnaestogodišnja djevojka u početku vodili ljubav na način koji razboritost
ne bi mogla odobriti. Nisu prošla ni tri mjeseca kad je gospodin di Campireali
primijetio da Giulio Branciforte prečesto prolazi ispod prozora njegove palače,
koja se i danas vidi negdje na sredini velikog puta što se penje prema jezeru.

10
 BALKANDOWNLOAD

Otvorenost i grubost, koje su prirodna posljedica slobode, koju podnose

republike, i navika na iskrene strasti koje još nisu potisli običaji monarhije,
jasno se očituju u prvom koraku gospodina di Campirealija. Istog dana kad je
osjetio da ga vrijeđa često pojavljivanje mladog Brancifortea, on ga oslovi ovim
riječima:
— Kako se usuđuješ neprestano prolaziti ispred prozora moje kuće i
bacati drske poglede na prozore moje kćeri, ti, koji nemaš u što ni da se odjeneš?
Da se ne bojim da to neće susjedi krivo protumačiti, ja bih ti dao tri zlatna
cekina, da odeš u Rim i kupiš doličniji kaput. Tako bar moje oči i oči moje
kćerke ne bi bile neprestano vrijeđane tvojim dronjcima.
Elenin otac nesumnjivo je pretjerivao: odijelo mladog Brancifortea nije
nikako bilo dronjak: bilo je od prostog sukna; ali, iako je bilo čisto i držano u
redu, mora se priznati da se na njemu vidjelo da je dugo nošeno. Giulio je
grdnjama gospodina di Campirealija bio pogođen do u dno duše, pa se danju
nije više pojavljivao pred njegovom kućom.
Kako smo već kazali, ona dva luka - ostaci starog akvedukta - koja su
služila kao temeljni zid kuće što ju je sagradio stari Branciforte i ostavio sinu u
nasljedstvo, nalazila su se na jedva pet do šest stotina koraka od Albana. Da sa
te uzvisine siđe u novi grad, Giulio je morao proći pored palače Campireali;
Elena je uskoro zapazila da više nema onog čudnog mladića koji je - kako su joj
govorile prijateljice - raskinuo sve svoje odnose da bi se mogao potpuno
posvetiti sreći koju je, čini se, nalazio u tom da nju promatra.
Jedne ljetne noći, oko ponoći, Elenin prozor bio je otvoren: djevojka je
udisala morski povjetarac koji se tako dobro osjeća na brežuljku Albana, iako
grad od mora dijele tri milje ravnice. Noć je bila mračna, tišina duboka: list da
padne, čulo bi se. Elena, stojeći na prozoru, mislila je možda na Giulija, kad
odjednom opazi da nešto, poput nečujnog krila noćne ptice, lagano prolazi tik
uz njezin prozor.
Ona se trzne prestravljena. Nije mogla ni pomisliti da joj to možda pruža
neki prolaznik: drugi kat palače, na kom se nalazio njezin prozor, izdizao se
preko pedeset stopa od zemlje. Najednom joj se učini da u čudnoj stvari, koja
se u toj dubokoj tišini pravilno klati ispod prozora na kom se ona nalazi,
prepoznaje kitu cvijeća; njezino srce zakuca snažno. Cvijeće kao da je bilo
privezano na kraju za dva do tri komada trstike, koja je neobično nalik na
bambus, a raste po rimskoj Campagni, po dvadeset-trideset stopa u visinu.
Krhkost trstike i prilično jak vjetar učiniše da je Giulio s dosta teškoće držao

11
 BALKANDOWNLOAD

cvijeće točno nasuprot prozoru gdje je pretpostavljao da bi se mogla nalaziti

Elena, a usto je noć bila tako mračna, da se sa ceste na tu visinu nije ništa
vidjelo. Ukočivši se na prozoru, Elena je bila neobično uzbuđena. Ako uzme
cvijeće, nije li to priznanje? S druge strane, ona nije osjećala ništa od onoga što
bi takav doživljaj pobudio danas u djevojci iz visokog društva, pripravljenoj na
život svestranim odgojem. Budući da su joj otac i brat Fabio bili kod kuće,
njezina je prva pomisao bila da će na najmanji šum uslijediti hitac iz arkebuze,
ispaljen na Giulija; sažali joj se na opasnost, kojoj se izvrgava taj mladić. Druga
njezina pomisao bila je da je on ipak, iako ga gotovo i ne poznaje, biće koje ona
najviše ljubi nakon svoje obitelji. Najzad, nakon nekoliko minuta kolebanja,
ona prihvati cvijeće, i dotičući ga u dubokoj pomrčini, osjeti da je za peteljku
jednog cvijeta privezan komadić papira; otrča odmah na glavno stubište da
pročita papir na svjetlu, koje je gorjelo pred slikom Majke Božje.
— Koliko sam bezumna! — uskliknu ona osjetivši da je pocrvenjela od
sreće nakon prvih redaka. — Vide li me, ja sam propala i moja će obitelj do
smrti progoniti ovog mladića. — Ona se vrati u svoju sobu i zapali svjetiljku.
Bio je to čas izvanredne sreće za Giulija koji se, stideći se svog čina i kao da želi
da se sakrije u dubokoj noćnoj pomrčini, pripio uz deblo jedne od onih
čudnolikih česvina koje se i danas vide pred palačom Campireali.
U pismu je Giulio potpuno otvoreno govorio o uvredljivoj grdnji kojom
ga je obasuo Elenin otac. »Ja sam siromah, to je istina — nastavljao je on — i vi
biste vrlo teško mogli zamisliti svu težinu moje bijede. Imam jedino kuću, koju
ste vi možda zapazili pod ruševinama vodovoda u Albi; oko kuće nalazi se vrt
koji je izdan u najam za trideset škuda godišnje. Istinu da kažem, ne znam ni
sam zašto vas ljubim: jasno je da vam ne mogu ponuditi da dijelite sa mnom
moju bijedu. A ipak, ako me vi ne ljubite, život nema nikakve cijene za mene;
ne treba ni da vam kažem da bih ga tisuću puta položio za vas. Pa ipak taj život,
prije vašeg povratka iz samostana, nije bio nesretan: naprotiv, bio je ispunjen
najblistavijim maštanjima. Tako da ja mogu kazati kako me je sreća učinila
nesretnim. Jer se tada, sigurno, nitko na svijetu ne bi usudio da mi upravi riječi
kojima me je vaš otac ponizio i moj bodež brzo bi me osvetio. Ja sam se tada, sa
svojom hrabrošću i sa svojim oružjem, osjećao ravnim svima; ništa mi nije
nedostajalo. Sad je sve drugačije: upoznao sam strah. No ja pišem previše: vi me
možda prezirete. Ako, naprotiv, osjećate imalo samilosti prema meni, premda
me pokriva bijedno odijelo, vi ćete primijetiti da sam ja svake večeri, kad sa
samostana kapucina, na vrhu brežuljka, odbije ponoć, sakriven pod velikom
česvinom nasuprot prozoru koji neprestano promatram, jer nagađam da je to

12
 BALKANDOWNLOAD

prozor vaše sobe. Ako me ne prezirete, kao što to čini vaš otac, bacite mi jedan
cvijet iz ove kitice, ali pazite dobro da ne zapne negdje za zid ili za koji balkon
vaše palače.«
Elena pročita pismo nekoliko puta; malo pomalo njezine se oči ispuniše
suzama; ona poče raznježeno razgledati divno cvijeće povezano čvrstom
svilom. Pokuša istrgnuti jedan cvijet, ali joj to ne pođe za rukom; zatim osjeti
grižnju savjesti. Za rimske djevojke ubrati cvijet, oštetiti na bilo koji način kitu
cvijeća koju poklanja dragi, znači izvrći tu ljubav opasnosti da se ugasi. Obuze
je strah da Giulija ne ostavi strpljenje i ona potrči prozoru; no primaknuvši se,
pomisli da je jasno vide, jer je svjetiljka obasjavala čitavu sobu. Elena nije više
znala kakav znak smije dati: činilo joj se da nema ni jednoga koji nije isuviše
rječit.
Postiđena, ona se trkom vrati u sobu. No vrijeme je prolazilo: jedna misao
najednom je obuze i neizrecivo je zbuni: Giulio može pomisliti da ona, kao i
njezin otac prezire njegovo siromaštvo! Ugleda komad skupocjena mramora na
svom stolu, zaveza ga u rubac i baci podno česvine nasuprot svom prozoru.
Zatim načini znak da treba otići i razabra da ju je Giulio poslušao po tome što,
odlazeći, više nije nastojao prigušiti korake. Kad je stigao na vrhunac onog
pojasa stijena koji razdvaja jezero od posljednjih kuća Albana, ona ga začu kako
pjeva riječi pune ljubavi; poče ga pozdravljati znacima, sad već ne tako
plašljivim, a onda uze ponovno čitati pismo.
Sutradan i slijedećih dana slijedila su pisma i razgovori iste vrste; ali kako
se u talijanskom selu sve primjećuje i kako je Elena bila daleko najbogatija
udavača u mjestu, gospodina di Campirealija obavijestiše, da se svake večeri,
nakon ponoći, vidi svijetlo u sobi njegove kćeri, da je - što je također čudno -
prozor otvoren i čak da se Elena na njemu zadržava, kao da se nimalo ne boji
»zanzara« (neka vrsta neobično dosadnih insekata koji toliko kvare divne
večeri u rimskoj ravnici. Ovdje ponovno moram zamoliti čitatelja da mi
oprosti. Kad čovjek želi upoznati običaje stranih zemalja, mora očekivati da će
naići na veoma neobične i čudne ideje, potpuno oprečne našim). Gospodin di
Campireali pripremi svoju i sinovlju arkebuzu. Uvečer, kad odbi jedanaest i tri
četvrti, on zovnu Fabija i obojica se, što su mogli tiše, postaviše u zasjedu na
jednom velikom kamenom balkonu koji se nalazio na prvom katu palače, točno
ispod Elenina prozora.
Krupni stupovi na ogradi balkona štitili su ih do pojasa od hitaca
arkebuze, koje bi netko mogao na njih ispaliti odozdo. Odbi ponoć: otac i sin

13
 BALKANDOWNLOAD

začuše tiho gibanje ispod stabala koja su obrubljivala cestu nasuprot palači; ali,
a to ih je neobično začudilo, Elenin prozor nije se osvijetlio. Djevojka, dotad
toliko neozbiljna i živahna, kao dijete, otkad je počela ljubiti, sasvim se
izmijenila. Ona je znala da i najmanja nesmotrenost može njezina dragana
stajati života; ako ugledan gospodin, kakav je njezin otac, ubije siromaha kao
što je Giulio Branciforte, izvuci će se iz neprilike nestane li na tri mjeseca i
proboravi ih u Napulju; dotle će njegovi prijatelji u Rimu urediti stvar i sve će
završiti time da se oltaru Majke Božje, koja se u taj čas najviše štuje, daruje
srebrn svijećnjak od koju stotinu škuda. Toga jutra, za doručkom, Elena je po
očevu licu razabrala da se on zbog nečega neobično srdi; a po izrazu, kojim ju
je promatrao kad je mislio da ga ne gleda, ona nasluti da se ta srdžba uvelike
tiče nje. Odmah ode da napraši kundake divnih arkebuza koje je njen otac
držao obješene nad svojim krevetom: tankim slojem prašina ona posu i njegove
bodeže i mačeve. Tijekom cijelog dana bila je obuzeta nekom ludom veselošću
i jurila kućom od tavana do podruma; svaki čas primicala se prozorima s
čvrstom odlukom da Giuliju dade odrečan znak, zadesi li je samo ta sreća da ga
opazi. Ona se nije ni dosjećala da je jadni mladić tako duboko ponižen riječima
bogatog gospodina di Campirealija, da se danju nikad ne pojavljuje u Albanu;
jedino što redovito nedjeljom dolazi na župsku misu. Majka, koja je Elenu
obožavala i nije joj ništa mogla odbiti, tri puta je toga dana izašla s njom iz kuće,
ali uzalud: Elena nije vidjela Giulija. Bila je očajna. A kako joj je tek bilo kad je
uvečer, pošavši prigledati očevo oružje, opazila da su dvije arkebuze nabijene i
da su gotovo svi bodeži i mačevi izvlačeni iz korica! Jedino što ju je rastresalo
od samrtnog straha bilo je napregnuto nastojanje da se pretvara kao da ni u što
ne sumnja. Povukavši se u deset sati navečer, u svoju sobu, ona zaključa vrata
koja su vodila u predsoblje njene majke, a zatim, spustivši se na pod - pripi se
uz prozor, da ne bi mogla biti opažena izvana. Prosudite i sami s kolikom je
tjeskobom osluškivala odbijanje sati; nestalo je prijekora kojima je samu sebe
obasipala zbog brzine s kojom se priljubila uz Giulija, što bi u njegovim očima
moglo učiniti još manje dostojnom ljubavi. Taj dan više je učinio za tog mladića
nego šest mjeseci postojanih ljubavnih izjava. — Čemu lagati? — pitala se
Elena. — Zar ga ja ne ljubim svom dušom svojom?
U jedanaest sati ona jasno ugleda oca i brata kako hvataju zasjedu na
velikom kamenom balkonu ispod njezina prozora. Dvije minute nakon što je
na samostanu kapucina odbila ponoć ona isto tako jasno začu korake svog
dragana, koji se zaustaviše pod velikom česvinom; ona s radošću primijeti da

14
 BALKANDOWNLOAD

njen otac i brat kanda nisu ništa osjetili: treba ljubiti sa strahom, pa da čovjek
čuje tako tih šum.
— Oni će me — pomisli Elena — ubiti, ali ne smiju ni pod koju cijenu
otkriti večerašnje pismo jer bi do smrti progonili jadnog Giulija. — Prekrsti se
i, držeći se jednom rukom za željeznu ogradu prozora, naže se prema ulici
koliko je više mogla. Nije prošlo ni četvrt minuta, a već ju je kitica cvijeća
privezana kao obično za trstiku, udarila u ruku. Elena je prihvati; ali, trgnuvši
je snažno s vrha trstike na kom je bila pričvršćena, ona gurnu trstiku na kameni
balkon. U isti mah odjeknuše dva hica arkebuze, a onda nastade potpuna tišina.
Njezin brat Fabio, sumnjajući u mraku da je to što snažno udara u balkon,
konop kojim se Giulio spušta iz sobe njegove sestre, opalio je put njezina
balkona; sutradan ona je našla trag taneta koje se sploštilo na željezu. Gospodin
di Campireali pucao je prema cesti, pod kameni balkon, jer se Giulio,
zadržavajući trstiku, koja samo što nije pala, pomakao. Giulio pak, čuvši štropot
iznad glave, naslutio je o čemu se radi i sklonio se pod izbočinu balkona.
Fabio brzo nabi arkebuzu i, ne osvrćući se na oca, odjuri u kućni vrt,
otvori tiho vratašca koja su vodila na susjednu cestu i, oprezno hodajući, poče
zagledati u ljude koji su šetali pod balkonom palače. U taj se čas Giulio, koji je
te večeri bio u dobroj pratnji, nalazio na dvadeset koraka od njega, pripijen uz
jedno deblo. Nagnuvši se preko ograde balkona Elena se, u strepnji za
ljubavnika, obrati glasno bratu, čuvši ga i upita ga da li je ubio lupeža.
— Nemojte misliti da me je vaša zločinačka lukavost obmanula! — viknu
joj on s ceste po kojoj je krstario u svim pravcima. — Pripremite se na suze, jer
ću umlatiti tog drznika, koji se usudio švrljati oko vašeg prozora.
Jedva što su te riječi bile izgovorene, kad Elena začu majku kako kuca na
vrata njezine sobe.
Ona žurno otvori vrata dodajući da ne shvaća kako to da su vrata
zatvorena.
— Nemoj preda mnom glumiti, dušo moja, — reče joj majka — tvoj otac
bijesan je i možda će te ubiti: lezi u moj krevet, a ako imaš kakvo pismo, daj mi
ga, da ga sakrijem.
Elena odgovori:
— Evo ti ova kita cvijeća: u njoj je sakriveno pismo.
Jedva što majka i kći legoše u postelju, kad se gospodin di Campireali
vrati u sobu svoje supruge: dolazio je iz molitvene odaje, u kojoj je sve

15
 BALKANDOWNLOAD

ispremiješao i porazbacao. Elenu je najviše zapanjilo što je otac blijed kao

sablast i čini tako odmjerene kretnje kao čovjek koji zna jasno što mu je raditi.
— Gotova sam — pomisli ona.
— Mi se radujemo djeci, — reče otac prolazeći pokraj svoje supruge i
odlazeći u kćerkinu sobu; drhtao je od bijesa, ali je hinio potpunu
hladnokrvnost; — mi se radujemo djeci, a morali bismo roniti krvave suze kad
su ta djeca ženska. Veliki Bože, zar je to moguće! Njihova lakomislenost može
okaljati čast čovjeku koji u šezdeset godina nije dao povoda ni za kakva
govorkanja.
Govoreći to, on uđe u kćerinu sobu.
— Propala sam — reče Elena majci — pisma se nalaze pod pijedestalom
propela, pokraj prozora.
Njezina majka skoči iz kreveta i pohita k mužu: stade mu navoditi što je
mogla gore razloge da ga raspali, i to joj pođe za rukom. Starac se razbjesni i
poče razbijati sve po sobi svoje kćerke; no majci je uspjelo da neopaženo izvuče
pisma. Sat kasnije, kad se gospodin di Campireali vratio u svoju sobu, koja se
nalazila pokraj ženine, i kad se u kući sve stišalo, majka reče Eleni:
— Evo ti tvojih pisama, neću da ih čitam; vidiš i sama čega su nas zamalo
stajala! Da sam na tvome mjestu, ja bih ih spalila. Laku noć, poljubi me.
Elena se vrati u sobu oblivena suzama: nakon tih majčinih riječi činilo
joj se da više ne ljubi Giulija. Zatim se poče pripravljati da spali pisma; no, prije
nego što će ih uništiti, nije mogla odoljeti a da ih još jednom ne pročita. Toliko
ih je čitala i prečitavala, da se sunce već bilo visoko ispelo kad se najzad odlučila
poslušati razboriti savjet svoje majke.
Sutradan, bila je nedjelja, Elena se s majkom uputi prema župnoj crkvi, i
na sreću, otac ih nije pratio. Prvi koga je u crkvi opazila bio je Giulio
Branciforte. Jednim jedinim pogledom ona se osvjedoči da nije ranjen. Njezina
je sreća bila neizmjerna; događaji te noći bili su tisuću milja daleko od njena
sjećanja. Pripravila je pet-šest komadića stara, izderana papira i poškropila ih
blatnom vodom, da sliče onim kojih ima po crkvenim pločnicima; svi su
sadržavali istu opomenu:

Otkrili su sve osim njegova imena. Neka se on više ne pojavljuje na ulici;

ovamo će se češće zalaziti.

16
 BALKANDOWNLOAD

Elena pusti jedan papirić; njezin pogled opomenu Giulija, on podiže

papir i nestade. Vraćajući se kući, sat kasnije, ona ugleda na velikom stubištu
palače komad papir koji privuče njezinu pozornost svojom savršenom
sličnošću s papirićima kojima se ona jutros služila. Ona ga podiže tako vješto,
da to ni majka nije primijetila i pročita:

Za tri dana će se vratiti iz Rima, kamo mora poći. U po bijela dana, oko
deset sati, kad bude pazar, čut će se pjevanje iz vreve seljaka.

Taj odlazak u Rim začudio je Elenu. — Da se ne boji hitaca iz arkebuze

mog brata? — pitala se ona tužno. Ljubav oprašta sve osim dragovoljnog
rastanka: jer on je najveća muka. Umjesto da živi u blagom sanjarenju i da
odmjerava razlog po razlog zašto je zaljubljena, život joj se uzburkao okrutnim
sumnjama. — Ali zar nakon svega mogu misliti da me više ne ljubi? — govorila
je sama sebi Elena za ona tri duga dana Brancifortijeva izbivanja. No
odjedanput sve njezine muke zamijeni luda radost: trećeg dana ona ga ugleda
kako se u samo podne šeće ulicom, pred palačom njezina oca. Imao je novo,
gotovo raskošno odijelo. Nikad plemenitost njegova hoda, prpošna i srčana
bezazlenost njegova lica nisu snažnije bljesnule; i nikad se, prije tog dana, nije
tako često govorilo u Albanu o Giulijevu siromaštvu. Muškarci, a osobito
mladići, ponavljali su tu okrutnu riječ; žene, a naročito djevojke, nisu prestajale
hvaliti njegovu ljepotu.
Giulio je proveo čitav dan šetajući se gradom: kao da je htio da nadoknadi
sve one mjesece povučenosti na koje ga je njegovo siromaštvo bilo osudilo. Kao
što i dolikuje zaljubljenu čovjeku, Giulio je bio dobro naoružan pod novom
tunikom. Osim mača i bodeža, navukao je on i giaco (neku vrstu dugog, od
željeza pletenog prsluka, koji je vrlo nespretan, ali prikladan da izliječi
talijanska srca od jedne opake bolesti, koja je u tom stoljeću neobično harala,
to jest od straha da te iza ugla ne ubije neki od tvojih neprijatelja). Giulio se
nadao da će tog dana bar izdaleka ugledati Elenu, a s druge strane mrzilo ga je
da bude sam u svojoj pustoj kući; a evo zašto: Ranuccio, jedan stari vojnik
njegova oca, nakon što se s njim borio u deset ratova, u odredima raznih
condottiera i, najzad, u odredima Marca Sciarre, pošao je primjerom svoga
kapetana, kad su ovoga rane primorale da se povuče. Kapetan Branciforte imao
je razloga da ne živi u Rimu: izložio bi se opasnosti da susretne sinove ljudi
koje bio pobio; čak ni u Albanu nije se on usuđivao da se potpuno osloni na

17
 BALKANDOWNLOAD

redovnu vlast. Umjesto da kupi ili uzme u najam kuću u gradu, bilo mu je milije
da sagradi novu i to na takvu mjestu da može izdaleka vidjeti koji mu gosti
dolaze. U ruševinama Albe našao je izvanredno mjesto: tu se, neopažen od
radoznalih gostiju, mogao skloniti u šumu, u kojoj je gospodario njegov stari
prijatelj i gospodar, knez Fabrizio Colonna. Kapetan Branciforte nije se ni
najmanje brinuo za budućnost svog sina. Kad se povukao iz službe (bilo mu je
jedva pedeset godina, ali je bio sav izbrazdan ranama) on je izračunao da će
proživjeti još neko deset godina, pa je - pošto je sagradio kuću, - trošio svake
godine desetinu imetka, koji je skupio na pljačkanjima sela i gradova, kojima
je imao čast prisustvovati.
Kupio je onaj vinograd koji je davao trideset škuda rente njegovu sinu,
samo da tako odgovori na nezgrapnu šalu jednoga građanina iz Albana koji mu
je jednog dana, kad je zagrijano raspravljao o interesima i časti grada, kazao da
je zaista pravo da tako bogat posjednik kao on, dijeli savjete starosjediocima
Albana. Kapetan kupi vinograd i izjavi da će ih kupiti još; a susrevši nespretnog
šaljivca na usamljenu mjestu, smaknu ga hicem iz pištolja.
Nakon osam godina takva života kapetan umre; njegov pobočnik
Ranuccio obožavao je Giulija; no ipak je, kad mu je dotužio dokon život,
ponovo stupio u službu kneza Colonne. Često je obilazio svog, kako ga je
nazivao, sina Giulija, a jednom zgodom, uoči nekog opasnog napadaja koji je
knez morao izdržati u svojoj tvrđi Petrelli, poveo je on Giulija u borbu. Videći
da je vrlo hrabar, on mu reče:
— Ti bi morao biti lud i vrlo glup, pa da živiš tu kraj Albana životom
njegova posljednjeg i najsiromašnijeg stanovnika, dok bi svojom hrabrošću i
imenom svog oca mogao biti među nama sjajan plaćenik i osigurati sebi
budućnost.
Giulija počeše mučiti te riječi; znao je latinski, kojem ga je naučio jedan
svećenik; ali kako se njegov otac uporno sprdao sa svim što je svećenik govorio,
osim s latinskim, on nije imao nikakva obrazovanja. No zato je, preziran sa svog
siromaštva, zabijen u svoju osamljenu kuću, izgradio zdrav razum, koji bi
svojom smionošću iznenadio i učenjake. On je, na primjer, prije no što se bio
zaljubio u Elenu, ne znajući ni sam zašto, obožavao rat, ali mu se gadilo
pljačkanje, koje je, u očima njegova oca i Ranuccia, bilo nešto kao lakrdija, koja
dolazi nakon uzvišene tragedije. Otkad je počeo ljubiti Elenu, taj zdravi razum,
razvijen usamljeničkim razmišljanjima, teško je morio Giulija. Ta nekad toliko
bezbrižna duša nije se usuđivala da ikome povjeri svoje sumnje: bila je sva

18
 BALKANDOWNLOAD

ispunjena strašću i bolom. Što bi rekao gospodin di Campireali saznavši da je

on plaćenik? Svakako bi njegove grdnje imale temelja! Giulio je uvijek računao
s vojničkim zanatom kao sa sigurnim pribježištem za vremena kad bude
potrošio novac koji dobiva rasprodavajući zlatne lance i drugi nakit što ga je
našao u očevoj željeznoj škrinjici. Što se on, tako siromašan, nije žacao osvajati
kćerku bogatog gospodina di Campirealija, dolazilo je to otuda što su u to
vrijeme očevi raspolagali po miloj volji svojim dobrima, a gospodin di
Campireali mogao je mirne duše ostaviti kćeri cilih tisuću škuda rente. Jedno
drugo pitanje snažno je zaokupljalo Giuliovu maštu: prvo, u kojem će se gradu
nastaniti s Elenom nakon što je otme ocu i oženi se njome? I drugo, odakle mu
novac da je uzdržava?
Kad mu se gospodin di Campireali obratio onako okrutnim riječima, koje
su ga toliko uvrijedile, Giulio je proveo dva dana obuzet bijesom i dubokom
boli: nije se mogao odlučiti niti da ubije drskog starca niti da ga ostavi u životu.
Cijele je noći ronio suze. Najzad odluči upitati za savjet Ranuccia, jedinog svog
prijatelja na bijelom svijetu; no hoće li ga on shvatiti? Uzalud je tražio Ranuccia
po cijeloj šumi Fajola, pa je najzad morao udariti putom koji vodi u Napulj, iza
Velletrija, gdje je Ranuccio zapovijedao jednom zasjedom: on i njegova bojna
družina iščekivali su Ruzia de Avalos, španjolskoga generala, koji je kopnom
išao u Rim, smetnuvši s uma da je nedavno, pred mnogo ljudi, prezrivo govorio
o plaćenicima iz Colonnine družine. Njegov kapetan podsjetio ga je vrlo
umjesno na tu sitnu okolnost i Ruiz de Avalos odluči da opremi jednu lađu i
ode u Rim morskim putem.
Čim je Ranuccio saslušao Giulija, reče mu:
— Točno mi opiši lice toga gospodina di Campirealija, da njegova
nerazboritost ne bi stajala života kog čestitog stanovnika grada Albana. Čim
posao koji nas ovdje zadržava bude dovršen, povoljno ili nepovoljno, ti ćeš otići
u Rim i jedina će ti briga biti da se u svako doba dana pokazuješ u svratištima i
na drugim javnim mjestima; ne smije se dogoditi da ljudi posumnjaju u tebe,
zato što znaju da ljubiš njegovu kćerku.
Giulija je stajalo dosta truda da stiša bijes staroga očeva suborca. Čak se
morao i naljutiti.
— Zar ti misliš da ja tražim da mi pomogneš mačem? — reče mu on
najzad. — Zar nemam mač i ja? Ja tražim samo dobar savjet.
Ranuccio je sav svoj razgovor završavao ovim riječima:

19
 BALKANDOWNLOAD

— Ti si mlad, nisi bio ranjavan, a uvreda je bila javna; znaj da žene

preziru obeščašćena čovjeka.
Giulio mu reče kako želi još razmisliti o svojim osjećajima i unatoč
navaljivanju Ranuccijevu, koji je na svaki način htio da i on sudjeluje u
napadaju na pratnju španjolskog generala, gdje će — govorio je Ranuccio —
biti prilike da se proslavi, a da se o zlatnicima ni ne govori, Giulio se sam vrati
u svoju kućicu. Tu je on, uoči dana kad je gospodin di Campireali pucao na
njega iz arkebuze, dočekao Ranuccia i njegova desetnika koji su se vraćali iz
okolice Velletrija. Ranuccio je silom htio da vidi željeznu škrinju u koju je
njegov gospodar kapetan Branciforte zatvarao zlatne lance i druge
dragocjenosti, za koje je smatrao da nije pametno da ih unovči neposredno
nakon pothvata. Ranuccio nađe u njoj dvije škude.
— Savjetujem ti da odeš u redovnike — reče Giuliju — ti imaš sve
njihove vrline: ljubav prema siromaštvu: evo dokaza; poniznost: puštaš da te
nasred ceste vrijeđa nekakav bogatun iz Albana; jedino ti još nedostaje
licemjerje i proždrljivost.
Ranuccio stavi silom pedeset velikih zlatnika u željeznu škrinjicu.
— Dajem ti riječ — reče on Giuliju — da će, ako od danas do mjesec
dana gospodin di Campireali ne bude pokopan sa svim počastima koje zahtijeva
njegovo plemstvo i njegovo bogatstvo, ovaj moj desetnik doći sa trideset ljudi,
srušiti tvoju kućicu i zapaliti tvoje jadno pokućstvo. Zato jer je zaljubljen, sin
kapetana Brancifortea ne smije se obrukati.
Kad su gospodin di Campireali i njegov sin opalili dva hica iz arkebuze,
Ranuccio i desetnik smjestili su se pod kameni balkon i Giulio ih je na jedvite
jade zadržao da ne ubiju Fabija, ili da ga bar ne otmu, kad je ovaj - kako smo to
već svojevremeno ispripovijedali - prošavši kroz vrt nerazborito istrčao na
cestu. Ranuccia je stišalo obrazlaganje: ne treba ubiti mladića koji još može
nešto postati i biti koristan, a da živi jedan stari grešnik, veći krivac od njega,
koji nije ni za što nego da se zakopa.
Sutradan Ranuccio zamače u šumu, a Giulio ode u Rim. Radost koju je
osjećao kupujući lijepa odijela dublonima što mu ih je dao Ranuccio, bila je
gorko pomućena pomišlju, zaista neobičnom za njegovo stoljeće, ali takvom da
je već govorila o visokoj sudbini, do koje se poslije dovinuo; on je u sebi
govorio: — Elena mora znati tko sam ja. — Svaki drugi čovjek njegovih godina
i njegova vremena mislio bi jedino na to da uživa u svojoj ljubavi i otme Elenu,

20
 BALKANDOWNLOAD

ne razbijajući glavu što će s njom biti nakon šest mjeseci i kakvo će mišljenje
ona o njemu stvoriti.
Vrativši se u Albano, on popodne onog istog dana kada se šepirio u
lijepom odijelu što ga je iz Rima donio, saznade od svog prijatelja starog
Scottija, da je Fabio izjahao iz grada i pošao na neko zemljište, koje je njegov
otac kupio tri milje odatle, na morskoj obali. Ugleda zatim i gospodina di
Campirealija kako, u pratnji dvojice svećenika, ide put onog veličanstvenog
drvoreda od česvina, koji porubljuje krater, u čijoj se dubini smjestilo Albansko
jezero. Desetak minuta nakon toga jedna starica hrabro uđe u palaču
Campireali, pod izgovorom da prodaje lijepo voće: prvo čeljade na koje je naišla
bila je mala sobarica Marietta, duboko odana svojoj gospodarici Eleni: ona se
zacrvenje do ušiju primajući od starice lijepu kitu cvijeća. Pismo koje se
nalazilo u cvijeću bilo je beskrajno dugo: Giulio je u njemu iznosio sve što mu
se dogodilo nakon one noći, kad se pucalo iz arkebuza; no iz nekog čudnog
stida on se nije usuđivao priznati ono čime bi se svaki drugi mladić tog vremena
ponosio: da je sin kapetana slavna sa svojih pothvata i da se i sam hrabrošću
istakao u više bitaka. Njemu se neprestano činilo da čuje misli koje to izaziva
kod starog Campirealija. Treba znati da su u 16. stoljeću djevojke, sklone
republikanstvu, mnogo više cijenile čovjeka po onome, što je učinio, nego po
bogatstvu što su ga skupili njegovi preci ili po njihovim slavnim djelima. No
takve misli imale su prije svega djevojke iz puka. One koje su pripadale
bogatijem ili plemenitijem sloju, bojale su se bandita i - što je prirodno -
neobično cijenile plemstvo i imetak. Giulio je završavao svoje pismo ovim
riječima: »Ja ne znam je li pristojno odijelo, koje sam donio iz Rima, učinilo da
zaboravite okrutnu uvredu koju mi je nedavno zbog mog siromašnog izgleda
nanijela osoba koju vi poštujete; mogao sam se osvetiti, morao sam se osvetiti,
to je nalagala moja čast; nisam to učinio pomišljajući na suze što bi ih moja
osveta natjerala na oči koje obožavam. To vam može poslužiti kao dokaz da,
ako na moju nesreću još sumnjate u to, čovjek može biti vrlo siromašan, a imati
plemenite osjećaje. Uostalom, ja vam moram odati strahovitu tajnu; meni,
sasvim sigurno, ne bi bilo nimalo teško da to kažem bilo kojoj drugoj ženi, ali
ja, ne znam zašto, drhtim pri pomisli da to kažem vama. To može, u jedan mah,
uništiti vašu ljubav prema meni; ma što vi govorili, ne biste me mogli
razuvjeriti. Ja hoću da s vaših očiju pročitam djelovanje koje će proizvesti ovo
priznanje. Jednog od slijedećih dana, kad padne noć, ja ću vas vidjeti u vrtu iza
palače. Tog će dana Fabio i vaš otac biti odsutni: kad se budem uvjerio da nam
oni, unatoč svom preziru prema jednom loše odjevenom mladiću, neće moći

21
 BALKANDOWNLOAD

oteti tri četvrta ili jedan sat razgovora, pod prozorima vaše palače pojavit će se
čovjek koji će djeci pokazivati pripitomljenu lisicu. Kasnije, kad odzvoni
Zdravomarija, vi ćete čuti dalek pucanj arkebuze; tada se primaknite zidu vašeg
vrta i, ako niste sami, zapjevajte. Ako sve bude tiho, vaš rob bacit će se, sav
uzdrhtao, pred vaše noge i kazati vam stvari koje će vas možda užasnuti.
Očekujući ovaj po mene strašan i odlučan dan, ja se neću više odvažiti da vam
noću donosim cvijeće; ali, oko dva po ponoći, ja ću proći pjevajući i vi ćete,
možda, stojeći na velikom kamenom balkonu, ispustiti cvijet koji ste prije toga
ubrali u vrtu. To će možda biti posljednji znak ljubavi, koji će od vas dobiti
nesretni Giulio.«
Tri dana kasnije, Elenin otac i brat odjahaše na imanje na morskoj obali;
morali su poći nešto prije zalaza sunca, da se mogu vratiti oko dva po ponoći.
Ali, kad su htjeli krenuti nazad, otkriše da su nestali ne samo njihovi nego i svi
ostali konji, koji su se nalazili u svratištu. Zapanjeni ovom drskom krađom, oni
počeše tražiti konje i nađoše ih tek sutradan u šumi kraj mora. Otac i sin
Campireali bijahu prisiljeni da se vrate u Albano poljskim kolima s volovskom
zapregom.
Te večeri, kad se Giulio bacio Eleni pred noge, bila je već gotovo potpuna
pomrčina, i jadna djevojka bila je sretna zbog tame; ona se sad po prvi put
nalazila uz čovjeka koga nježno ljubi, koji to dobro zna, ali s kojim nije još
nikad govorila.
Jedna njezina primjedba malo ga ohrabri: Giulio je bio bijedi i nemirniji
od nje. Vidjela ga je pred svojim koljenima. — Zaista, ja nisam kadar da
progovorim, — reče joj on. Bili su to pravi trenuci sreće: oni su gledali jedno u
drugo, ali bez snage da zauste ma i jednu riječ, nepomični kao mramorna
skupina snažnog umjetničkog dojma. Giulio je klečao, držeći Elenu za ruku, a
ona ga je, poniknute glave, pozorno promatrala.
Giulio je dobro znao da bi, po savjetu svojih prijatelja, mladih rimskih
razvratnika, morao nešto pokušati; no on se zgrozi pri samoj pomisli na to. Iz
tog zanosnog stanja, iz te možda najveće sreće, koju ljubav može pružiti, Giulija
prenu ova pomisao: vrijeme teče neobično brzo; Campireali se primiču svojoj
palači. Njemu postade jasno da s ovako obzirnom dušom, kao što je njegova, ne
može postići trajnu sreću, sve dok ne učini svojoj dragoj ono strahovito
priznanje koje bi njegovim prijateljima u Rimu izgledalo nepojmljiva glupost.
— Ja sam spomenuo jedno priznanje, koje vam možda i ne bih smio
učiniti, — reče on najzad Eleni.

22
 BALKANDOWNLOAD

On problijedje, nastavljajući teško, kao da mu nestaje dah:

— Možda ću sad vidjeti kako nestaju osjećaji, kojima se nadam, jer o
tome ovisi moj život. Vi mislite da sam siromah; no to nije sve: ja sam bandit i
banditov sin.
Elena, bogataška kći, koja je u sebi nosila sve strahove svoje kaste, osjeti
na te riječi kako gubi svijest: učini joj se kao da pada. Koliko bi to ojadilo jadnog
Giulija - pomisli ona - povjerovao bi da ga prezirem! - Giulio je bio pred njenim
koljenima. Da ne padne, ona se osloni na njega i, malo zatim, klonu kao bez
svijesti u njegov naručaj. Kako vidimo, u 16. stoljeću ljudi su voljeli točnost u
ljubavnim zgodama. To dolazi otuda što nije razum ocjenjivao ove zgode, nego
ih je mašta osjećala, a strast čitatelja istovjetila se sa strašću junaka. Oba
rukopisa kojih se držimo, a naročito onaj koji ima kadikad izraza svojstvenih
firentinskom dijalektu, iznose u svim potankostima povijest sastanaka koji su
slijedili ovome. Opasnost je u djevojci zatomljivala grižnju savjesti. Često su
opasnosti bile neobično velike, ali su one još više raspaljivale ova dva srca, za
koja su svi osjećaji koji su proizlazili iz njihove ljubavi bili osjećaji sreće. Više
puta Fabio i otac samo što ih nisu zatekli zajedno. Bili su izvan sebe, smatrajući
da ih Giulio izaziva: znali su po javnom govorkanju da Giulio Eleni udvara, ali
nisu mogli ništa utvrditi. Naprasit mladić, gord na svoje podrijetlo, Fabio je ocu
predlagao da unajmi ubojicu za Giulija.
— Dokle god on bude na ovome svijetu — govorio mu je Fabio — život
moje sestre izvrgnut je najvećoj opasnosti. Tko nam veli da nas uskoro čast neće
prisiliti da omastimo ruke krvlju ovog tvrdoglavog stvorenja? Njezina je
drskost dotjerala dotle da više ne niječe svoju ljubav; vi ste vidjeli kako na vaše
prijekore odgovara mračnom šutnjom; e pa dobro, ta je šutnja smrtna osuda
Giulija Brancifortea.
— Sjetite se tko mu je bio otac — odgovarao je gospodin Campireali. —
Svakako, ne bi nam bilo teško da provedemo šest mjeseci u Rimu, a za to
vrijeme nestao bi taj Branciforte. Ali tko nam jamči da njegov otac, koji je, uza
svoja zlodjela, bio hrabar i plemenit čovjek, plemenit do te mjere da je bogato
obdario mnoge svoje vojnike, a sam bio siromah, tko nam jamči da njegov otac
nema još prijatelja, bilo u družini vojvode od Monte Mariana, bilo u družini
Colonna, koja često logoruje u Fajoli, na neko pola milje od naše kuće? U tom
slučaju nas će obojicu pobiti bez milosrđa: vas, mene, a možda i vašu nesretnu
majku.

23
 BALKANDOWNLOAD

Ti često obnavljani razgovori između oca i sina tek su djelomično bili

nepoznati Vittoriji Carafa, majci Eleninoj, i bacali je u očajanje. Plod razgovora
između Fabija i njegova oca bio je taj da je nezgodno po njihovu čast šutke
podnositi uporno govorkanje koje se širi po Albanu. Budući da nije bilo uputno
maknuti tog Bancifortea (koji iz dana u dan postaje sve drskiji i koji sad, sjajno
odjeven, tjera svoju umišljenost dotle, da se obraća javno, bilo Fabiju, bilo
samom gospodinu Campirealiju) trebalo je izabrati jedno od ova dva rješenja
ili čak oba: da cijela obitelj ponovno ode u Rim, a da se Elena odvede u
samostan Pohođenja Blažene Djevice Marije u Castru, gdje će ostati dok joj se
ne nađe dolična prilika za udaju.
Elena nije nikad majci priznala svoju ljubav: kći i majka nježno su se
ljubile, zajedno su provodile život, no ipak, o predmetu, koji ih se obje
podjednako ticao, nije nikad bila izgovorena ni jedna riječ. Po prvi put se ono
što je sačinjavalo gotovo jedini predmet njihovih misli odalo riječima, kad je
majka obavijestila kćerku da se radi na tome da se obitelj preseli u Rim, a možda
čak i da ona ponovo proboravi nekoliko godina u samostanu u Castru.
Bile su to neobzirne riječi i one se mogu opravdati jedino bezumnom
ljubavlju Vittorije Carafa prema kćeri. Luda od ljubavi, Elena je htjela da
dokaže dragom da se ne stidi njegova siromaštva, da je njeno povjerenje u
njegovu čast bezgranično. — Tko bi to vjerovao? — kliče firentinski autor. —
I nakon toliko sastanaka hrabrih i bližih strahovitoj smrti, Elena je bila nevina!
Pouzdajući se u svoju krepost, ona je draganu predložila da, oko ponoći, kroz
vrt iziđu iz palače i da ostatak noći provedu u njegovoj kućici, na ruševinama
Albe, više od četvrt milje otale. Oni se prerušiše u franjevce. Elena je bila vitka
stasa i - tako odjevena - izgledala je kao mlad redovnik od nekih osamnaest do
dvadeset godina. Ono što je nevjerojatno i što nedvojbeno pokazuje prst Božji,
jest to da su, na uskoj, u liticu usječenoj stazi, koja i danas ide uza zid
kapucinskog samostana, Giulio i njegova dragana, preodjeveni u redovnike,
susreli gospodina Campirealija i njegova sina Fabija kako se, praćeni
četvoricom dobro naoružanih slugu i pažem, koji je pred njima nosio zapaljenu
zublju, vraćaju iz Castelgandolfa, gradine koja se nalazi na obali jezera
nedaleko od Albana. Da propuste ljubavnike, oba Campirealija i njihove sluge
svrstaše se lijevo i desno na putu usječenom u liticu, širokom jedva osam stopa.
Koliko bi sretnija bila Elena da su je u taj čas prepoznali! Otac ili brat ubili bi
je hicem iz kubure i njezine muke trajale bi tek jedan časak: ali su bozi odredili
drugačije (superis aliter visum).

24
 BALKANDOWNLOAD

U svezi s tim susretom valja navesti još jednu okolnost koju je gospođa
di Campireali, u dubokoj starosti od gotovo stotinu godina, pripovijedala koji
put u Rimu, pred ozbiljnim, također starim ljudima, koji su to opet meni
pripovijedali, kad ih je moja nezasitna radoznalost ispitivala o tome i o drugim
stvarima.
Fabio di Campireali, mladić gord sa svoje hrabrosti i pun oholosti,
primijetivši da stariji redovnik ne pozdravlja ni njegova oca ni njega, uskliknu
prolazeći kraj njih:
— Gle umišljene fratrine! Bog sam zna što li rade izvan samostana on i
njegov drug u ovo neobično doba! Ne znam što me zadržava da ne strgnem s
njih kukuljice: bar bismo im vidjeli lica.
Na te riječi Giulio steže bodež, koji je nosio pod fratarskom haljinom i
stade između Fabija i Elene. U taj čas on je bio samo na jedan korak od Fabija;
ali je nebo bilo odredilo drugačije i nekim čudom stišalo bijes te dvojice
mladića koji su se doskora imali naći licem u lice.
Na procesu, koji je poslije pokrenut protiv Elene di Campireali, htjeli su
učiniti od te noćne šetnje dokaz pokvarenosti. To je pak bila ludost jednog
mladog srca, raspaljenog slijepom ljubavlju; ali to je srce bilo čisto.

25
 BALKANDOWNLOAD

III

Valja znati da su Orsini, vječni suparnici kuće Colonna, tada svemoćni u

selima oko Rima, nešto prije, po vladinim sudovima, osudili na smrt jednog
bogatog seljaka, nekog Baldassara Bandinija iz Petrelle. Bilo bi predugačko
iznositi ovdje razne pothvate koji su se pripisivali Bandiniju: većina tih djela
smatrala bi se danas zločinstvima, ali godine 1559. nisu mogla biti tako strogo
suđena. Bandini je bio zatvoren u dvorcu koji je pripadao Orsinijevima, a
nalazio se na brdu, prema Valmontoneu, na šest milja od Albana. Rimski
zapovjednik straže, praćen stopedesetoricom žbira, proveo je jednu noć na
glavnom putu, da uhvati Bandinija i odvede ga u Rim, u tamnicu Tordinona.
Osuđen na smrtnu kaznu, Bandini je u Rimu uložio priziv. Ali, kako smo već
rekli, bio je rodom iz Petrelle, a ta je tvrđava pripadala kući Colonna i
Bandinijeva žena javno reče Fabriziju Colonni, koji se nalazio u Petrelli:
— Zar ćete pustiti da pogube jednog od vaših vjernih slugu?
Colonna odgovori:
— Ne dao Bog da ikad pogazim dužno poštovanje prema odlukama moga
gospodara pape!
Uskoro njegovi vojnici dobiše naloge, a on obavijesti sve svoje pristaše
da budu spremni. Sastanak je bio urečen kraj Valmontonea, gradića koji je
sagrađen na vrhu jedne ne visoke stijene, kojoj kao zaštita služi duga, gotovo
okomita provalija, duboka šezdeset do osamdeset stopa. Orsinijevim
pristalicama i vladinim žbirima pošlo je za rukom da u taj grad, koji je pripadao
papi prevezu Bandinija. Među najrevnije pristaše vlasti ubrajali su se gospodin
di Campireali i njegov sin Fabio, koji su uostalom bili u daljem srodstvu s
Orsinijevima. Giulio Branciforte i njegov otac bili su naprotiv oduvijek pristaše
kuće Colonna.
Budući da u takvu stanju stvari članovima obitelji Colonna nije išlo u
račun da rade otvoreno, oni su pribjegli vrlo jednostavnoj mjeri opreza: većina
rimskih bogatih seljaka, i onda kao i danas, pripadala je kojoj pokajničkoj
bratovštini. Pokajnici su se na ulici pojavljivali jedino s komadom platna na
glavi, koji im je potpuno pokrivao lice, a imao je jedino dva proreza za oči.
Kadgod članovi obitelji Colonna ne bi htjeli da odaju kakav pothvat, oni bi
naredili svojim pristašama da im se priključe odjeveni u pokajničke haljine.

26
 BALKANDOWNLOAD

Nakon dugih priprema, odlučeno je da se Bandini, o kome se u okolini

govorkalo već petnaest dana, preveze jedne nedjelje. Toga je dana guverner iz
Valmontonea naredio da već u dva sata po ponoći po svim selima oko Fajole
zvone zvona na uzbunu. Iz svakog sela počeše se pomaljati seljaci u priličnom
broju. (Republikanski način života u srednjem vijeku, u vrijeme kad su se ljudi
tukli u dvobojima da postignu ono što su zaželjeli prekalio je srčanost tih
seljaka; u naše dane nitko se ne bi ni makao.)
Toga dana moglo se opaziti nešto vrlo čudno: kako god su četice
naoružanih seljaka izlazile iz sela i nestajale u šumi, smanjivale bi se na
polovicu; pristaše obitelji Colonna odlazile su prema mjestu koje je Fabrizio
odredio za zborište. Zapovjednici kao da su bili uvjereni da tog dana neće biti
borbe: oni su ujutro dobili nalog da šire takvu glasinu. Fabrizio je krstario
šumom sa svojim odanim pristašama, kojima je bio dao poludivlje pastuhe iz
svoje konjušnice. U neku ruku kao da je obavljao smotru seljačkih odreda; ali
im se nije obraćao, jer bi ga svaka riječ mogla odati. Fabrizio je bio visok, mršav
čovjek, nevjerojatno gibak i snažan: iako mu je bilo tek četrdeset i pet godina,
kosa i brci bijahu mu izrazito sijedi, što ga je vrlo srdilo: po tom obilježju mogli
su ga prepoznavati i na mjestima gdje bi mu bilo draže da ostane nepoznat.
Ugledavši ga, seljaci bi vikali: »Živio Colonna!« i navlačili platnene kukuljice.
I samom knezu visjela je na prsima kukuljica, tako da ju je mogao navući čim
bi se pojavio neprijatelj.
Na neprijatelja nije trebalo dugo čekati: sunce je tek počelo izlaziti, kad
neko tisuću ljudi, pristaše Orsinijevih, dolazeći iz Valmontea ujaha u šumu i
prođe na nekih trista koraka od pristaša Fabrizija Colonne, kojima je on naredio
da polegnu potrbuške po zemlji. Nekoliko minuta nakon što su posljednji
orsinijevci, koji su sačinjavali ovu predstražu, projahali, knez naredi svojim
ljudima da krenu: bio je odlučio napasti Bandinijevu pratnju jedno četvrt sata
nakon što ona zađe u šumu. U tom kraju šuma je posijana sitnim stijenama,
visokim od petnaest do dvadeset stopa; to su ocjedine lave razne starosti, na
kojima kesteni izvrsno rastu i gotovo potpuno zastiru svjetlo dana. Kako te
ocjedine, raznoliko nagrižene zubom vremena, čine zemljište vrlo nejednakim,
glavni put je, da se ne bi svaki čas nepotrebno uzdizao i spuštao, usječen u lavu,
a vrlo često je tri do četiri stope niži od razine šume.
Pokraj mjesta koje je Fabrizio bio odredio za napadaj, ocrtavala se čistina
obrasla travom, presječena na jednom kraju glavnom cestom. Put se ponovo
gubio u šumici, koja je u tom dijelu obrasla kupinama i drugim žbunjem među
deblima stabala, tako da je bila potpuno neprohodna. Fabrizio je porazmjestio

27
 BALKANDOWNLOAD

svoje pješake na sto koraka od šume, po rubovima ceste. Na knežev znak svi
seljaci navukoše kukuljice i, s arkebuzom u ruci, zauzeše busiju iza kestenovih
stabala; kneževi vojnici smjestiše se iza stabala koja su se nalazila bliže cesti.
Seljaci su imali jasan nalog da pucaju nakon vojnika, a vojnici opet nisu smjeli
pucati dok se neprijatelj ne primakne na dvadeset koraka. Fabrizio naredi da
se na brzu ruku posiječe dvadesetak stabala i da se krošnjama potpuno zakrči
cesta, koja je na tom mjestu prilično uska i tri stope niža od šume. Kapetan
Ranuccio išao je za prethodnicom sa pet stotina momaka; on je imao nalog da
navali na nju čim začuje prve hice arkebuza koji će biti ispaljeni iz krošanja
povaljenih po cesti. Videći da su mu vojnici i pristaše dobro smješteni, svaki za
deblom i pun odlučnosti, Fabrizio Colonna odjaha kasom sa svojim
konjanicima, među kojima se nalazio i Giulio Branciforte. Knez udari na desnu
stranu od puta, stazom koja ga odvede na onaj kraj čistine koja leži najdalje od
ceste.
Prošlo je jedva nekoliko minuta kako je knez odjahao, kad se u daljini,
na putu iz Valmontonea, pokaza velik broj konjanika; bili su to žbiri i
zapovjednik straže; te svi Orsinijevi konjanici koji su pratili Bandinija. Posred
njih nalazio se Baldassare Bandini, okružen četvoricom crveno odjevenih
krvnika: oni su imali nalog da izvrše presudu prvih sudaca i pogube Bandinija,
vide li da će Colonninim pristašama poći za rukom da ga oslobode.
Fabrizijeva konjica jedva je bila stigla do na kraj čistine i tratine, koji je
najviše udaljen od ceste, kad Fabrizio začu prve hice arkebuze ispaljene iz
zasjede koju je sam postavio na glavnoj cesti pred oborenim drvećem. Odmah
potjera kasom svoje konjanike i nasrnu na onu četvoricu crveno odjevenih
krvnika, koji su opkoljavali Bandinija.
Nećemo slijediti čitavo izlaganje ovog neznatnog događaja, koji nije
potrajao ni tri četvrta sata; pristaše Orsinija, iznenađene, razbježaše se kud koji;
no u prethodnici bio je ubijen junački kapetan Ranuccio, i taj događaj kobno
je djelovao na sudbinu Branciforteovu. Jedva što je nekoliko puta zamahnuo
mačem, primičući se sve više crveno odjevenim ljudima, a on se nađe licem u
lice s Fabijom di Campirealijem.
Jašući žestoka konja, odjeven u pozlaćen giaco (haljinac od žice), Fabio
viknu:
— Tko su ti zakukuljeni bijednici? Strgnimo im krinke udarcem mača;
pogledajte kako ja to činim!

28
 BALKANDOWNLOAD

Gotovo u isti čas Giulio Branciforte dobi od njega udarac duž čela.
Udarac je bio dat s toliko spretnosti, da je platno koje je Giuliju prekrivalo lice
palo u isti mah kad je on osjetio kako su mu oči zaslijepljene krvlju što je liptala
iz te inače vrlo lake rane. Giulio priteže konja da predahne i obriše lice. Nije
ni pod koju cijenu htio da se tuče s Eleninim bratom. Njegov konj bio je već
četiri koraka od Fabija, kad ga protivnik usred prsiju dohvati mačem; udarac je
bio žestok, ali ga nije ozlijedio zahvaljujući žičanoj košulji, tek mu na čas
presiječe dah. Gotovo u isti tren on začu kako mu netko viče kraj uha.
— Ti conosco, porco! Poznam te, gade! Tako ti zarađuješ novce da skineš
dronjke sa sebe!
Duboko uvrijeđen, Giulio smetnu s uma svoju prvobitnu odluku i nasrnu
na Fabija:
— Edinmalpuntovenisti!4 — viknu on.
Nakon nekoliko udaraca odijelo, koje je prekrivalo njihove žičane oklope
rastrza se na sve strane. Fabijev haljinac je bio raskošno pozlaćen, Giuliov pak
vrlo prost.
— Na kom si to đubrištu našao svoj giacof — viknu Fabio. U isti čas
Giulio ugrabi priliku, koju je već pola minute vrebao. Fabija sjajni haljinac od
žica nije dovoljno stezao oko vrata i Giulio mu vješto zabode vrh mača u
otkriveni dio vrata. Njegov mač zari se neko pola stope u Fabijevo grlo, iz koga
šiknu golem mlaz krvi.
— Drzniče! — povika Giulio i potjera kasom konja prema crveno
odjevenim ljudima, od kojih su dvojica još uvijek bila na konjima nekih stotinu
koraka od njega. Dok im se on primicao treći pade; no u času kad se Giulio bio
već priključio četvrtom krvniku ovaj - videći da ga okružuje preko deset
konjanika - ispali iz najveće blizine kuglu na nesretnog Raldassara Bandinija,
koji pade.
— Gospodo moja, tu se nema više šta raditi! — uskliknu Branciforte,
sasijecimo mačevima ovu žbirsku gamad što bježi glavom bez obzira.
Svi pojuriše za njim.
Kad se, nakon jedno pola sata, Giulio ponovno našao kraj Fabrizija
Colonne, ovaj mu se gospodin po prvi put obrati. Giulio primijeti da je izvan
sebe od bijesa; mislio je da će ga zateći presretna zbog pobjede koja je bila

4
U zao čas po tebe.

29
 BALKANDOWNLOAD

potpuna i postignuta isključivo zahvaljujući njegovim ispravnim naredbama;

jer Orsinijevi su imali oko tri tisuće ljudi, dok je Fabrizio u ovom pothvatu
skupio ne više od tisuću i pol.
— Izgubili smo vašeg vrlog prijatelja Ranuccia! — uzviknu knez
obraćajući se Giuliju. — Opipao sam njegovo tijelo, već je hladno. Jadni
Baldassare Bandini smrtno je ranjen. Tako da, u stvari, možemo kazati da nismo
uspjeli. Ali sjena hrabrog kapetana Ranuccia pojavit će se pred Plutonom u
brojnoj pratnji. Dao sam nalog da se sva ta zarobljenička stoka povješa po
stablima. Neka sve bude izvršeno, gospodo! — uzviknu on podižući glas i
odjaha u kasu do mjesta gdje se odvila borba prethodnice. Giulio je u neku ruku
bio zamjenik zapovjednika u Ranucciovoj četi; on potjera konja za knezom
koji, dojahavši do trupla svog hrabrog vojnika okruženog pedesetinom
neprijateljskih tjelesa, još jednom sjaha s konja i prihvati mrtvog Ranuccia za
ruku. Giulio učini to isto plačući.
— Ti si još mlad — reče knez Giuliju — ali vidim da si obliven krvlju; a
i tvoj otac bio je hrabar čovjek: služeći Colonne zadobio je preko dvadeset rana.
Stani na čelo ostataka Ranucciove čete i prenesi njegovo tijelo u našu crkvu u
Petrelli; ne zaboravi da će te putem možda napasti.
Giulija nisu napali, ali je on mačem usmrtio jednoga svog vojnika koji
mu je rekao da je premlad da bude zapovjednik. Ova se nerazboritost dobro
svršila, jer je Giulio bio još uvijek obliven Fabijevom krvlju. Duž cijelog puta
nailazio je na ljude povješane po stablima. Ta strašna slika, smrt Ranucciova, a
prije svega Fabijeva, gotovo mu pomračiše um. Njegova jedina nada bila je da
se ime Fabijeva pobjednika neće saznati.
Izostavit ćemo vojničke pojedinosti. Tri dana nakon bitke, Giulio je
ugrabio priliku da provede nekoliko sati u Albanu; svojim poznatima
pripovijedao je kako ga je u Rimu uhvatila žestoka groznica i primorala ga da
leži cijelu nedjelju dana. Međutim, svugdje su ga pozdravljali s vidnim
poštovanjem; i najugledniji ljudi u mjestu pozdravljali su ga prvi, neki
neoprezni čak su ga nazivali: »Gospodine kapetane«. U nekoliko navrata prošao
je pored palače Campireali, koja je bila potpuno zatvorena, a kako je novi
kapetan bio neobično plašljiv, kad je trebalo nešto pitati, on se tek oko podne
odvažio da kaže Scottiju, starcu, koji je uvijek bio prema njemu dobar:
— A gdje su ti Campireali? Vidio sam da je palača sva zatvorena.
— Dragi prijatelju — odgovori Scotti s iznenadnom tugom u glasu — to
ime ne smijete nikad izgovoriti. Vaši su prijatelji duboko uvjereni da je on vas

30
 BALKANDOWNLOAD

napao i oni će to svugdje kazati; no, najzad, on je bio glavna zapreka vašem
vjenčanju; osim toga, on ostavlja za sobom neobično bogatu sestru, zaljubljenu
u vas. Može se dodati i to, a u ovom času znači to vrlinu, da vas ona do te mjere
ljubi da vas pohađa noću u vašoj kućici u Albi. Stoga se, u vašem interesu, može
kazati da ste vi bili muž i žena prije kobne borbe kod Ciampija (tako se u
okolini nazivao okršaj koji smo opisali).
Starac se zaustavi, videći Giulija oblivena suzama.
— Idemo u gostionicu, — reče Giulio.
Scotti pođe za njim; dali su im sobu i oni se zaključaše, pa Giulio zamoli
starca za dopuštenje da mu ispripovjedi sve što se dogodilo u tih osam dana.
Završivši svoju dugu pripovijest, starac mu reče:
— Vidim dobro po vašim suzama da ništa nije bilo unaprijed smišljeno u
vašem vladanju; ali Fabijeva smrt nije zato ništa manje strašan događaj po vas.
Prijeko je potrebno da Elena izjavi majci da ste vi već odavno muž i žena.
Giulio ne odgovori i starac to pripisa pohvalnoj šutljivosti. Zanesen
dubokim mislima, Giulio se upita neće li Elena, ozlojeđena smrću bratovom,
ugušiti u sebi nježnost; on se pokaja za sve ono što se nekad događalo. Zatim
mu, na njegovo pitanje, starac iskreno ispripovjedi što se sve zbilo u Albanu na
dan bitke. Fabio je bio poginuo oko šest i pol ujutro, na više od šest milja od
Albana, a već se oko devet sati - to je gotovo nevjerojatno! - počelo govoriti o
njegovoj smrti. Oko podne ljudi su vidjeli starog Campirealija kako, obliven
suzama, odupirući se o sluge, odlazi prema kapucinskom samostanu. Malo
zatim trojica tih dobrih otaca, posjedavši najbolje Campirealijeve konje,
uputiše se u pratnji brojnih slugu prema selu Ciampi, kraj koga se odigrala
borba. Stari je Campireali htio svakako da pođe s njima; no odvratili su ga
uvjerivši ga da je Fabrizio Colonna izvan sebe (nije se baš znalo zašto) i može s
njim vrlo loše postupati, ako ga zarobi.
Navečer, oko ponoći, Fajola kao da je bila u plamenu: to su svi redovnici
i svi siromasi iz Albana, noseći velike zapaljene svijeće, išli ususret tijelu
mladog Fabija. — Ja vam neću kazati ništa novo, — nastavi starac spuštajući
glas, kao da se boji da ga ne čuju — put, koji vodi u Valmontone i u Ciampi...
— Pa? — reče Giulio.
— Pa, taj put prolazi pored vaše kuće i govori se da je, kad je Fabijevo
tijelo bilo dotle doneseno, krv pokuljala iz jedne strahovite rane na njegovu
vratu.

31
 BALKANDOWNLOAD

— Kakva strahota! — uskliknu Giulio skačući na noge.

— Smirite se, prijatelju — reče mu starac — vi vidite da morate znati
sve. I mogu vam reći da je vaša današnja prisutnost ovdje izgledala nešto
preuranjeno. Ako mi učinite tu čast da me upitate za mišljenje, ja bih dodao,
kapetane, da nije uputno da se ovaj mjesec pojavljujete u Albanu. Ne treba ni
da vas opominjem kako ne bi bilo pametno ni to da se pokazujete u Rimu. Još
se ne zna kakvu će odluku stvoriti Sveti Otac u pogledu Colonna; smatra se da
će on pokloniti vjeru izjavi Fabrizija, koji tvrdi da je za bitku kod Ciampija čuo
tek iz javnoga govorkanja. No rimski guverner, koji je potpuno odan
Orsinijevima, bjesni: bio bi sretan da može objesiti kojeg hrabrog Fabrizijeva
vojnika, a Fabrizio se ne bi mogao s razlogom buniti, kad se kune da nije
prisustvovao borbi. Ja ću ići još dalje i, premda me za to ni ne pitate, uzet ću
slobodu da vam dam jedan vojnički savjet: vas vole u Albanu, inače ne biste tu
bili sigurni. Zapamtite da se već više sati šetate po gradu, da neki pristaša
Orsinija može misliti da ga izazivate, ili u najmanju ruku doći na pomisao da
na lak način zaradi lijepu nagradu. Stari Campireali tisuću je puta ponovio da
će dati najljepše svoje zemljište onome tko vas ubije. Bilo bi dobro da ste
naredili kojem vojniku, od onih koji su sad u vašoj kući, da siđe u Albano...
— U mojoj kući nema nikakvih vojnika.
— Onda ste vi ludi, kapetane. Ova gostionica ima vrt, mi ćemo kroza nj
izaći i umaknuti kroz vinograd. Ja ću vas pratiti; star sam i goloruk; no ako
naiđemo na ljude koji hoće da vam naude, ja ću govoriti s njima, pa ću vam
barem pomoći da dobijete vremena.
Giuliju se kidalo srce. Smijemo li se usuditi da kažemo dokle je dotjeralo
njegovo ludilo? Čim je saznao da je palača Campireali zatvorena i da su svi njeni
obitavatelji otišli u Rim, on je stvorio odluku da vidi vrt gdje se tako često
sastajao s Elenom. On se čak nadao da će vidjeti njezinu sobu, gdje je bio
primljen kad joj je majka bila odsutna. Osjećao je potrebu da se obrani od
vlastite srdžbe time što će posjetiti mjesta gdje je Elena bila tako nježna prema
njemu.
Branciforte i plemeniti starac nisu doživjeli nikakav nezgodan susret
idući uskim stazama što presijecaju vinograde i penju se prema jezeru.
Giulio zamoli starca da mu ponovno ispriča pojedinosti s pogreba mladog
Fabija. Tijelo tog hrabrog mladića, praćeno brojnim svećenicima, bilo je
preneseno u Rim i sahranjeno u obiteljskoj kapelici u samostanu sv. Onufrija,
na vrhu Janikula. Kao vrlo čudna okolnost zapaženo je da je Elenu otac uoči

32
 BALKANDOWNLOAD

obreda odveo u samostan Pohođenja u Castru, a to je potvrđivalo glasinu da se

ona potajno vjenčala s najamnikom koji je imao tu nesreću da ubije njezina
brata.
Došavši do kuće, Giulio zateče desetnika svoje čete i četiri vojnika:
rekoše mu da njihov bivši kapetan nije nikad izlazio iz šume a da se uza nj nije
nalazio netko od njegovih ljudi. Knez je često znao kazati da onaj koji želi da
ga ubiju zbog vlastite neopreznosti, treba prije da dade ostavku, da mu ne
navali na leđa teret da osvećuje bez potrebe nečiju smrt.
Giulio Branciforte shvati opravdanost ovih misli koje su mu dotad bile
potpuno strane. On je vjerovao, kao što vjeruju i primitivni narodi, da se rat
sastoji jedino u hrabrosti.
Odmah se pokori kneževim savjetima i jedva je imao toliko vremena da
zagrli mudrog starca, koji je bio toliko plemenit da ga otprati do kuće.
No nakon malo dana, Giulio je, sulud od sjete, došao da obiđe park palače
Campireali. Kad je pala noć, on i trojica njegovih vojnika, prerušeni u napuljske
trgovce, uđoše u Albano. On dođe sam u Scottijevu kuću i saznade da je Elena
još uvijek zatvorena u samostanu u Castru. Njezin otac, vjerujući da je udata za
čovjeka koga je on zvao ubojicom svog sina, zakleo se da je više nikad neće
vidjeti. On je nije vidio čak ni kad su je odvodili u samostan. Naprotiv, ljubav
njezine majke kao da se udvostručila i gospođa di Campireali je često dolazila
iz Rima da provede dan-dva sa kćerkom.

33
 BALKANDOWNLOAD

IV

— Ako se ne opravdam pred Elenom — reče Giulio sam sebi idući kroz
noć prema mjestu gdje je u šumi logorovala njegova četa — ona će još
povjerovati da sam ubojica. Sam Bog zna što su joj sve napričali o toj kobnoj
borbi!
On ode u kneževu tvrđu u Petrelli, da od njega primi naloge i zamoli ga
da mu dopusti da ode u Castro. Fabrizio Colonna namršti obrve:
— Stvar s onom borbom još nije uređena kod Njegove Svetosti. Vi
morate znati, da sam ja rekao istinu, izjavivši da nisam bio nikako upleten u
sukob, o kome sam dobio vijest tek sutradan, ovdje, u Petrelli. Imam mnogo
razloga vjerovati da će Njegova Svetost pokloniti vjeru mom iskrenom
izlaganju. Ali Orsini su moćni, a svi govore da ste se vi istakli u toj čarki.
Orsinijevci čak tvrde da su mnogi zarobljenici bili povješani po stablima. Vi
znate koliko te priče nisu istinite; no ipak, može se očekivati da će doći do
odmazde.
Duboko zaprepaštenje što se zrcalilo u naivnom pogledu mladog
kapetana zabavljalo je kneza, no on ipak, videći toliku naivnost, prosudi kako
je korisno da mu jasnije govori.
— Vidim u vama — nastavi Colonna — onu istu hrabrost koja je
raznijela po cijeloj Italiji ime Branciforte. Nadam se da ćete i vi prema mojoj
kući pokazati onu istu vjernost koja mi je vašeg oca činila toliko dragim, a koju
sam htio u vama nagraditi. Evo gesla moje družine: Ne govoriti nikad istinu o
onom što se odnosi na mene ili na moje vojnike. Ako u času kad ste primorani
da govorite osjetite da vam laž ne pomaže, lažite nasumce i čuvajte se i
najmanje istine kao smrtnog grijeha. Jasno vam je da ona, povezana s drugim
podacima, može dovesti na trag mojih namjera. Ja, uostalom, znam da imate
jednu malu ljubav u samostanu Pohođenja u Castru; pa otiđite, izgubite
petnaest dana u tom gradiću, gdje orsinijevci sigurno imaju prijatelja, pa čak i
jataka. Otiđite do moga upravitelja i on će vam dati dvije stotine cekina.
Prijateljstvo, koje gajim prema vašem ocu — nastavi knez smiješeći se —
nagoni me da vam dadem nekoliko uputa o tom kako da dobro privedete kraju
taj vojnički i ljubavni pothvat. Vi i trojica vaših vojnika prerušit ćete se u
trgovce; vi ćete se tobože posvađati s jednim od vaših pratitelja, koji će se

34
 BALKANDOWNLOAD

pretvarati da je trajno pijan i steći će mnogo prijatelja plaćajući vino svim

besposlenjacima u Castru. A ako vas — dodade knez mijenjajući ton —
orsinijevci uhvate i osude na smrt, nemojte nikako priznati svoje pravo ime i
još manje da pripadate meni. Nema potrebe da vam preporučujem jedno: kad
idete u neki gradić, obiđite ga i uđite kroz vrata koja se nalaze na suprotnoj
strani od one s koje dolazite.
Giulija raznježiše ovi očinski savjeti koje mu je davao čovjek inače toliko
ozbiljan. Knez se najprije nasmiješi ugledavši suze u mladićevim očima; zatim
se i njegov glas izmijeni. On skide jedan od mnogih prstenova koje je nosio na
rukama: primajući ga, Giulio poljubi tu ruku slavnu s tolikih pothvata.
— Ni otac mi ne bi tako govorio! — uskliknu mladić oduševljeno.
Preko sutradan, nešto prije zore, on je ulazio u zidine gradića Castra;
slijedilo ga je pet vojnika, prerušenih kao i on: dvojica su išla na svoju stranu i
činilo se kao da ne poznaju ni njega ni onu drugu trojicu. Još prije no što je
ušao u Castro, Giulio opazi samostan Pohođenja, prostrano zdanje okruženo
crnim zidinama, po svemu nalik na tvrdinju. Pohita u crkvu: ona je bila
raskošna. Redovnice, sve od reda plemkinje, od kojih je većina pripadala
bogatim obiteljima, natjecale su se koja će bolje uresiti crkvu, jedini dio
samostana koji je bio izložen pogledima općinstva. Bilo je prešlo u običaj da
ona koju papa imenuje glavaricom (jedna od one tri koje mu predloži kardinal
zaštitnik reda Pohođenja) dade bogat milodar koji će ovjekovječiti njezino ime.
Majka glavarica, koja bi dala manje od prethodne glavarice, bila je prezirana,
kao i njezina obitelj.
Giulio se pomače, dršćući u toj veličanstvenoj građevini što se sva blistala
od mramora i pozlate. No, istinu govoreći, on se nije osvrtao ni na mramor ni
na pozlatu: činilo mu se da se nalazi pod Eleninim pogledom. Glavni oltar
stajao je - kako su mu rekli - više od osamsto tisuća lira, no njegovi su pogledi,
prezirući raskoš glavnog oltara, bili upravljeni jednoj pozlaćenoj rešetki,
visokoj gotovo četrdeset stopa, koju su dva mramorna stupa dijelila na troje. Ta
rešetka, što je onako golema imala strahotan izgled, nalazila se iza glavnog
oltara i odvajala kor od crkve, otvorene svim vjernicima.
Giulio je u sebi ponavljao da se iza te pozlaćene rešetke za vrijeme obreda
nalaze duvne i pitomice. U ovu unutrašnju crkvu mogle su zalaziti u svako
doba dana i duvne i pitomice, kad god bi htjele moliti; na toj opće poznatoj
okolnosti temeljile su se nade jadnog ljubavnika.

35
 BALKANDOWNLOAD

Istina je da je s unutrašnje strane spušten golem crn zastor. Ali on - mislio

je Giulio - ne mora nikako priječiti pitomicama da gledaju u vanjski dio crkve,
jer ja, koji se rešetki mogu prikučiti tek donekle, ja kroz zastor dobro vidim
prozore koji osvjetljavaju kor i razabiram njihovu arhitekturu do tančine.
Svaka veličanstveno pozlaćena prečka te rešetke imala je na sebi oštar
šiljak uperen prema onima koji bi se isuviše primakli.
Giulio izabra vrlo vidno mjesto nasuprot lijevoj strani rešetke, koje je
bilo najbolje osvijetljeno; tu je on iz dana u dan slušao mise. Budući okružen
samim seljacima, on se nadao da će biti opažen čak i kroz crni zastor, koji je
potpuno prekrivao unutrašnju stranu rešetke. Po prvi put u životu ovaj je
jednostavni mladić nastojao da bude primijećen; brižljivo se odijevao i dijelio
velike milodare ulazeći i izlazeći iz crkve. I on i njegovi ljudi obasipali su
pažnjama sve radnike i dobavljače, koji su imali bilo kakve veze sa
samostanom. No tek se trećeg dana mogao ponadati da će dostaviti Eleni pismo.
Dao je nalog da se slijede u stopu dvije redovnice - pokućarke, koje su imale
dužnost kupovati jedan dio samostanske opskrbe; jedna od njih imala je veze s
nekim sitnim trgovcem. Jedan od Giulijevih vojnika, koji je nekad bio
redovnik, sklopio je prijateljstvo s trgovcem i obećao mu cekin za svako pismo
koje bude dostavljeno pitomici Eleni di Campireali.
— Što? — reče trgovac, kad mu je to bilo predloženo, — pismo za
banditovu ženu?
Iako nije bilo proteklo ni petnaest dana kako se Elena nalazila u Castru,
taj se naziv već bio udomaćio: toliko se brzo sve ono što djeluje na maštu hvata
ovog naroda koji strasno voli točne pojedinosti!
Sitničar dodade:
— Ona je bar udata! No tolike od tih naših dama nemaju te isprike, a
ipak primaju izvana mnogo više nego pisma.
U tom prvom pismu Giulio je u najmanjim pojedinostima pripovijedao
sve što se dogodilo kobnog dana koji je bio obilježen Fabijevom smrću: »Mrzite
li me?« pitao je on na kraju.
Elena odgovori jednim retkom da će, iako ne mrzi nikoga, upotrijebiti
ostatak života nastojeći zaboraviti onoga koji je usmrtio njezina brata.
Giulio odmah odgovori; nakon što se nekoliko puta potužio na sudbinu,
povodeći se za platonizmom, koji je tada bio u modi, on nastavi:

36
 BALKANDOWNLOAD

— Ti, dakle, hoćeš da zaboraviš riječ Božju, koja nam je predata Svetim
Pismom? Bog veli: »Žena će napustiti svoju obitelj i svoje roditelje i otići za
mužem«. Hoćeš li se usuditi da ustvrdiš da nisi moja žena? Sjeti se noći sv.
Petra. Zora se pomaljala za Monte Cavom, a ti se bacila pred moja koljena; htio
sam da budem milostiv prema tebi: bila bi moja da sam htio; nisi imala snage
da se odupreš ljubavi koju si tada osjećala prema meni. Odjednom mi se učini
da bi mi ti, kako sam ti ja više puta kazao da sam ti već odavno žrtvovao svoj
život i sve ono što mi je najdraže na svijetu, mogla odgovoriti, iako ti to nikad
nisi učinila, da sve te žrtve, nepotvrđene ni jednim vanjskim činom, mogu biti
i nestvarne. I obuze me jedna misao, okrutna po mene, ali u biti ispravna.
Pomislio sam kako mi slučaj ne pruža uzalud priliku da tebi žrtvujem najveću
sreću koju sam ikad mogao sanjati: bila si već u mojim rukama, bez obrane,
sjeti se; ni tvoja usta nisu se otimala. U taj čas sa samostana na Monte Cavu
odzvoni jutarnja Ave Maria i nekim čudesnim slučajem taj zvuk dopro je do
nas. Rekla si mi: »Prinesi tu žrtvu Presvetoj Bogorodici, majci svake čistoće«.
Mene je već čas prije toga obuzela misao na tu najveću žrtvu, jedinu stvarnu
žrtvu koju bih ikad mogao prinijeti. Učinilo mi se čudnim da se i u tebi javila
ista misao. Dalek zvuk ove Ave Marije ganuo me je, moram priznati, i ja sam
učinio kako si molila. Žrtva nije sva pripadala tebi; ja sam tada smatrao da našu
buduću vezu stavljam pod zaštitu Bogorodice. Tada sam ja mislio da će se
zapreke pojaviti ne od tebe, vjerolomnice, nego od tvoje plemenite i bogate
obitelji. Da tu nije bilo neke nadnaravne sile, zar bi onaj Angelus mogao
doprijeti iz one daljine do nas, iznad vrška krošanja, preko šume koju je tada
bio uzbibao jutarnji povjetarac? Ti si, sjećaš li se, tada pala pred moja koljena;
ja sam ustao, skinuo sam s prsiju križić, koji uvijek nosim, i ti si se zaklela na
taj križić, koji je tu preda mnom, i na svoje spasenje, da ćeš mi se, ma na kom
se mjestu ikada našla, ma što ti se dogodilo, čim ti budem naredio, odmah
pokoriti, kao i u času kada je Ave Maria s Monte Cava iz tolike daljine doprla
do tvog uha. Mi smo tada pobožno izmolili dvije Zdravomarije i dva Očenaša.
Eto! Tako ti ljubavi koju si tada gajila prema meni i — ako si, kako se bojim, na
nju zaboravila — tako ti vječnog spasenja, ja ti naređujem da me noćas primiš
u svojoj sobi ili u perivoju samostana Pohođenja.
Talijanski autor donosi mnogo zanimljivih dugih pisama koja je Giulio
Branciforte napisao nakon ovog; no on donosi samo izvatke iz odgovora Elene
di Campireali. Nakon dvije stotine sedamdeset i osam godina ljubavni i vjerski
osjećaji, kojima su ispunjena ta pisma, toliko su nam daleki, da se bojim da se
ne učine predugačka.

37
 BALKANDOWNLOAD

Iz pisama kao da proizlazi da se Elena pokorila nalogu iz pisma koje smo

naveli u izvodu. Giulio je našao načina da se uvuče u samostan; moglo bi se
zaključiti, da se u tu svrhu preobukao u žensko odijelo. Elena ga je primila ali
tek iza rešetke jednog prizemnog prozora, koji gleda na vrt. Na svoju
neizrecivu bol, Giulio je osjetio da je ta djevojka, nekad tako nježna i čak
strastvena, postala prema njemu tuđinka; ona se prema njemu odnosila gotovo
pristojno. Puštajući ga u vrt, ona je popustila isključivo vjeri u zakletvu.
Sastanak je bio kratak: nakon nekoliko časaka Giulijev ponos, možda nešto
usplahiren događajima od posljednjih petnaest dana, uspio je zatomiti njegovu
veliku bol.
— Ja pred sobom imam — reče on sebi — grob one Elene koja je u
Albanu izgledala kao da mi se predala za čitav život.
Malo zatim glavna Giulijeva briga bila je da prikrije suze koje su mu
oblivale lice zbog načina na koji mu se Elena obraćala. Čim je ona prestala
opravdavati ovu, kako je ona govorila, nakon bratovlje smrti prirodnu
promjenu, Giulio joj reče polaganim glasom:
— Vi ne ispunjavate zakletvu, ne primate me u vrtu, niste preda mnom
na koljenima kao što ste bili časak nakon što smo čuli Ave Mariju sa Monte
Cava. Zaboravite zakletvu, ako možete; što se mene tiče, ja neću ništa
zaboraviti; čuvao vas Bog!
Govoreći to on se udalji od prozora kraj kojeg bi mogao ostati gotovo sat.
Tko bi mu čas prije toga bio rekao da će dragovoljno skratiti taj toliko željeni
sastanak? Ta žrtva razdirala je njegovu dušu; no on pomisli da bi mogao navući
Elenin prezir, bude li odgovarao na njezinu pristojnost drugačije nego
prepuštajući je grižnji savjesti.
Prije zore Giulio izađe iz samostana. Pojaha konja i dade nalog svojim
vojnicima da ga čekaju u Castru čitav tjedan dana, a onda da se vrate u šumu;
bio je kao pijan od očajanja. Najprije se uputi u smjeru Rima. — Što? Ja se
udaljavam od nje? — govorio je on sebi na svakom koraku. — Što? Zar smo
postali tuđi jedno drugome! O Fabio! Kako si osvećen!
Ljudi koje je susretao putom samo su povećavali njegov bijes; on potjera
konja preko polja i upravi ga prema pustoj i goloj obali, koja se proteže uz more.
Kad je već prestao susretati mirne seljake, kojima je zavidio, on odahnu: taj
divlji predjel slagao se s njegovim očajanjem i stišavao njegov bijes: tek tada
mogao se predati razmatranju svoje tužne sudbine.

38
 BALKANDOWNLOAD

— U mojim godinama — reče on — ima jedan izlaz: da se zaljubim u

drugu ženu!
On osjeti kako mu se na tu tužnu pomisao udvostručuje očajanje: shvaćao
je da za njega na svijetu postoji samo jedna žena. Sam je sebi predočavao kakva
bi to muka za njega bila da izgovori riječi ljubavi ženi koja nije Elena: ta mu je
pomisao razdirala srce.
Gorko se nasmija.
— Evo sam — pomisli on — upravo kao oni junaci Ariostovi, koji putuju
sami pustim zemljama, jer moraju zaboraviti da su prije toga zatekli ljubljenu
ženu u zagrljaju nekog drugog viteza... Ipak, ona nije toliko kriva, — reče on,
briznuvši u plač nakon onog luđačkog nastupa smijeha. — Njezina nevjera ne
ide dotle da ljubi drugoga. Ova čista i živahna duša dopustila je da je zavedu
strahote koje su joj o meni ispripovjedili; bez sumnje, predstavili su me u
njenim očima kao da sam se u tom kobnom pothvatu latio oružja jedino u nadi
da ću ugrabiti priliku da ubijem njezina brata. Sigurno su išli i dalje: mora da
su mi pripisali taj prljav račun da će, kad njen brat bude mrtav, ona postati
jedinom nasljednicom dobara... A ja, ja sam bio toliko glup da je ostavim punih
petnaest dana u vlasti svojih neprijatelja! Mora se priznati da me je nebo, osim
toga što sam duboko nesretan, prilično lišilo smisla da ravnam svojim životom!
Ja sam zaista bijedan i prezira dostojan stvor! Moj život nije poslužio nikome,
a meni samom manje nego ikom drugom!
U taj čas mladog Brancifortea spopade misao vrlo rijetka u njegovo doba:
njegov je konj jahao samim ruhom obale i njemu dođe pomisao da ga natjera u
more i tako dokrajči svoju strašnu sudbinu kojoj ne može izbjeći. Što da radi
sad kad ga je ostavilo jedino stvorenje na svijetu koje mu je dalo da osjeti sreću?
No najednom ga zaustavi druga misao.
— Što su muke koje sad trpim — reče on — prema onima koje ću trpjeti
kroz jedan čas, ako završim ovaj bijedni život? Elena više neće prema meni biti
jednostavno ravnodušna kao što je u stvari: ja ću je vidjeti u naručju
suparnikovu, a taj će suparnik biti neki rimski gospodičić, bogat i ugledan; jer
vragovi će, da mi muče dušu, kako je to njihova dužnost, potražiti najokrutnije
slike. Tako ja neću moći zaboraviti Elenu čak ni u smrti; štoviše, moja će se
strast prema njoj udvostručiti, jer je to najsigurniji način koji vječna sila može
pronaći da me kazni za strašni grijeh koji bih počinio.
Da bi potpuno odagnao napast, Giulio poče pobožno moliti
Zdravomarije. On je jednom, zanosno slušajući jutarnju Zdravomariju, molitvu

39
 BALKANDOWNLOAD

posvećenu Gospi, odlučio učiniti plemenito djelo na koje je sad gledao kao na
najveću pogrešku svog života. No iz nekog poštovanja, on se nije usuđivao da
ide dalje i do kraja izrazi misao koja je zagospodarila njegovim duhom.
— Ako sam ja po Gospinu nadahnuću zapao u tu kobnu pogrešku, zar ne
treba ona, djelom svoje beskrajne pravičnosti, da stvori neku okolnost koja će
mi vratiti sreću?
Ta misao o Gospinoj pravičnosti suzbi malo pomalo njegovo očajanje. On
podiže glavu i ugleda pred sobom, iza Albana i iza šume, Monte Cavo prekriven
tmastim zelenilom i onaj sveti samostan odakle ga je jutarnja Ave Maria navela
na ono što je sad nazivao nečasnom prijevarom. Nenadana pojava tog svetog
mjesta utješi ga.
— Ne, uskliknu on — nije moguće da će me Gospa ostaviti. Da je Elena
postala mojom ženom kako je to njena ljubav dopuštala i kako je to tražilo moje
muško dostojanstvo, vijest o bratovoj smrti probudila bi u njezinoj duši
uspomenu na vezu koja je spaja sa mnom. Ona bi sama sebi rekla da mi je
pripadala davno prije onoga kobnog slučaja koji me je na bojnome polju stavio
licem u lice s Fabijom. On je bio dvije godine stariji od mene, bio je iskusniji u
oružju, bio je hrabriji u svakom smislu, bio je jači. Tisuću razloga dokazivalo bi
mojoj ženi da nisam ja tražio tu borbu. Ona bi se sjetila da nisam nikad gajio ni
najmanji osjećaj mržnje prema njezinu bratu, čak ni kad je on na mene pucao
iz arkebuze. Ja se sjećam da sam joj na našem prvom sastanku, nakon mog
povratka iz Rima, kazao: — Što ćeš? To čast zahtijeva; ja ne mogu kuditi tvog
brata!
Obuzet ponovno nadom, zahvaljujući pobožnosti prema Majci Božjoj,
Giulio podbode konja i za nekoliko sati dođe do mjesta gdje je logorovala
njegova četa. Zateče momke kako se oružaju: išli su preko Monte Cassina na
put Napulj - Rim. Mladi kapetan izmijeni konja i krenu sa svojim vojnicima.
Toga dana nije bilo borbe. Giulio nije pitao zašto je pokret, to ga se malo ticalo.
U času kad se osjetio na čelu svojih vojnika, njegova sudbina ukaza mu se pod
drugim vidom.
— Ja sam prosto naprosto glupan — reče on sebi — i ja sam krivo
postupao odlazeći iz Castra; Elena je vjerojatno manje kriva nego što mi to moj
bijes govori. Ne, nije mogla prestati da mi pripada. Ta tako bezazlena i čista
duša, čije sam prve ljubavne osjećaje sam vidio! Ona je bila prožeta tako
iskrenom ljubavlju prema meni! Zar mi nije preko deset puta ponudila da
pobjegne sa mnom, koji sam toliko siromašan, i da nas vjenča kakav redovnik

40
 BALKANDOWNLOAD

s Monte Cava. Ja sam u Castru prije svega morao postići drugi sastanak i
objasniti se s njom. Zaista me ljubav čini rastresenim kao dijete! Bože, da bar
imam prijatelja, da me savjetuje! Jedan isti postupak izgleda mi besmislen i
sjajan u razmaku od nekoliko minuta!
Toga dana navečer, kad se silazilo s ceste i ulazilo u šumu, Giulio pristupi
knezu i upita ga može li ostati još koji dan tamo i tamo.
— Idi dovraga! — izdera se Fabrizio, — misliš li ti da se ja baš sad mogu
baviti tvojim djetinjarijama?
Sat nakon toga Giulio ponovno ode u Castro i pronađe svoje ljude. No
nije znao kako da piše Eleni nakon što ju je onako ponosito ostavio. Njegovo
prvo pismo sadržavalo je samo ove riječi: »Hoće li me se htjeti primiti noćas?«.
Ni odgovor nije bio dulji: »Može se doći«.
Nakon Giuliova odlaska, Elena je mislila da je zauvijek ostavljena. Tada
je osjetila svu snagu zaključivanja tog jadnog, toliko nesretnog mladića: ona je
bila njegova žena prije nego što je on imao tu nesreću da se na bojnom polju
sukobi s njenim bratom.
Ovog puta Giulio nije bio primljen na onaj uljudni način koji mu je
izgledao toliko okrutan za vrijeme prvog sastanka. Elena se doduše i ovaj put
pojavila za rešetkama na prozoru: no ona je drhtala, a kako je Giuliov ton bio
neobično suzdržljiv, a njegov način izražavanja gotovo takav kao da govori
stranoj ženi5, sad je Elena mogla osjetiti svu okrutnost ovakve učtivosti, kad
ona dolazi nakon nježne intimnosti. Giulio, koji se strahovito bojao da se ne
vidi kako mu je duša razdrta hladnim Eleninim riječima, uzeo je ton
odvjetnika, da dokaže kako je Elena bila njegova žena davno prije kobne bitke
kod Ciampija. Elena ga je puštala da govori, jer se bojala da će je, bude li mu
odgovarala drukčije nego kratkim riječima, obliti suze. Najzad, videći da se
svakog časa može odati, ona pozva svog prijatelja da se vrati sutradan. Bilo je
uoči jednog velikog blagdana, a kako su se zornice rano pjevale, mogli bi ih
otkriti. Giulio, koji je mudrovao kao zaljubljen čovjek, izađe iz vrta duboko
zamišljen: nije mogao stišati svoju nesigurnost i odrediti je li bio dobro ili loše
primljen; a kako su se vojničke misli, nadahnute razgovorima s njegovim
drugovima, počele rađati u njegovoj glavi, on reče:
— Jednog dana neće možda preostati drugo nego da Elena bude oteta.

5
Upotreba zamjenica tu, voi i lei pokazuje u Italiji stupanj intimnosti. Tu je latinski ostatak, a nema isto
značenje kao kod nas.

41
 BALKANDOWNLOAD

I on poče razmišljati na koji način da silom prodre u vrt. Kako je

samostan bio vrlo bogat i zato privlačan za pljačkaše, on je držao kao najamnike
velik broj slugu, većinom bivših vojnika; oni su stanovali u nekoj vrsti kasarne;
željezom okovani prozori gledali su na uzak prolaz, koji je vodio od vrata, koja
su bila probijena kroz pocrnjeli zid, visok preko osamdeset stopa, do
unutrašnjih vrata gdje je sjedila sestra vratarica. Nalijevo od tog uskog prolaza
bili su smješteni vojnici, nadesno se nalazio vrtni zid, visok trideset stopa.
Pročelje samostana prema trgu tvorio je glomazan zid, pocrnio od vremena, s
vanjskim vratima kao jedinim otvorom i jednim prozorčićem, kroz koji su
vojnici motrili napolje. Nije teško prosuditi kako je turobno izgledao ovaj veliki
crni zid s jednim jedinim vratima; vrata su bila okovana širokim limenim
pločama, koje su bile pribijene golemim čavlima, a imala su jedan jedini
prozorčić od četiri stope visine i osamnaest palaca širine.
Mi nećemo slijediti autora u njegovu opširnom izlaganju daljih sastanaka
koje je Giulio postigao od Elene. Ton među ljubavnicima postao je opet
potpuno prisan, kao nekad u vrtu u Albanu; jedino što Elena nikad nije htjela
pristati na to da siđe u vrt. Jedne noći Giulio je zateče duboko zamišljenu:
njezina je majka bila došla iz Rima da je pohodi i smjestila se na nekoliko dana
u samostan. Ta majka bila je tako nježna, ona je uvijek tako obzirno postupala
prema osjećajima za koje je pretpostavljala da ih kćerka gaji, da je ova osjećala
duboku grižnju savjesti što je primorana da je vara; jer, najzad, hoće li joj se
ona ikad usuditi da kaže kako prima posjete čovjeka koji joj je ubio brata? Elena
konačno priznade Giuliju da ona, bude li je ta prema njoj tako dobra majka
upitala na neki način, neće imati snage da joj laže. Giulio osjeti svu opasnost
svog položaja: njegova sudbina ovisila je o slučaju koji može gospođi di
Campireali staviti u usta neku riječ. Slijedeće noći on joj odlučno saopći:
— Sutra ću doći ranije i odvalit ću jednu prečku ove rešetke, vi ćete sići
u vrt, ja ću vas odvesti u jednu gradsku crkvu gdje će nas meni odan svećenik
vjenčati. Prije svanuća vi ćete ponovo biti u ovom vrtu. Kad jednom budete
mojom ženom, ja se više neću bojati; ako to vaša majka traži kao pokoru za
strašnu nesreću koju svi podjednako oplakujemo, ja ću pristati na sve, pa čak i
na to da vas ne vidim više mjeseci.
Kako je Elena izgledala zapanjena ovim prijedlogom, Giulio dodade:
— Knez me zove k sebi; čast i bezbroj drugih razloga sile me da odem.
Jedino moj prijedlog može osigurati našu budućnost; ako ne pristajete na to,
rastavimo se zauvijek, ovdje, sad. Ja ću otići, kajući se zbog svoje nerazboritosti.

42
 BALKANDOWNLOAD

Povjerovao sam u vašu časnu riječ, vi gazite najsvetiju zakletvu, i ja se nadam

da će me tijekom vremena pravedni prezir, koji u meni pobuđuje vaša
lakomislenost, izliječiti od ove ljubavi, koja je već odavno najveća nesreća
moga života.
Elenu obliše suze.
— Veliki Bože — klikne ona plačući — kakva strahota za moju majku!
No najzad pristade na njegov prijedlog.
— Ali — dodade ona — mogli bi nas otkriti pri odlasku ili pri povratku;
pomislite kakva bi sablazan nastala, pomislite na strašan položaj u kom bi se
našla moja majka; pričekajmo do njezina odlaska, za nekoliko dana.
— Vi ste postigli to da počinjem sumnjati u ono što mi je najsvetije: u
vašu riječ. Sutra navečer mi ćemo biti vjenčani ili se sad gledamo po posljednji
put na ovom svijetu.
Jadna Elena mogla je odgovoriti samo suzama; srce joj se kidalo prije
svega zbog Giulijeva odlučnog i okrutnog tona. Je li ona zaista zaslužila njegov
prezir? Je li to zaista on; njen dragi, nekad tako blag i nježan? Najzad, ona
pristade na sve što joj je bilo naređeno. Giulio ode. Od toga časa Elena je
očekivala slijedeću noć rastrzana najmračnijim sumnjama. Da se morala
pripravljati na sigurnu smrt, njen bol ne bi bio toliko tjeskoban; mogla bi naći
nekog ohrabrenja pri pomisli na Giulijevu ljubav i na majčinu veliku nježnost.
Ostatak noći protekao joj je u bolnim mijenjanjima stvorenih odluka. Bilo je
časova kad je htjela kazati majci sve. Sutradan, kad se pojavila pred majkom,
bila je toliko blijeda, da je ova zaboravila na sve svoje razumne odluke i bacila
se kćeri u naručaj, uskliknuvši:
— Što se događa? Veliki Bože! Reci mi što si činila ili što hoćeš da učiniš?
Da uzmeš bodež i zariješ mi ga u srce, manje bi mi patnje nanijela, nego tom
svojom okrutnom šutnjom.
Duboka majčina ljubav bila je Eleni toliko očigledna, ona je tako jasno
vidjela da majka ne samo što ne uveličava svoje osjećaje nego i nastoji zatomiti
njihov izražaj, da ju je svladala raznježenost; ona pade na koljena pred njom. A
kako je majka, nastojeći da sazna kakva bi mogla biti ta tajna, uskliknula da će
Elena od nje pobjeći, kćerka joj odgovori da će i sutradan i u sve ostale dane
provoditi život uz nju, ali je preklinje neka je dalje ne pita.
Ove nerazborite riječi bile su doskora popraćene potpunim priznanjem.
Gospođa di Campireali užasnu se saznavši da je ubojica njezina sina tako blizu.

43
 BALKANDOWNLOAD

No nakon te boli obuze je zanosna radost. Tko bi mogao pojmiti njezinu sreću
kad je saznala da joj kći nije dotad pogazila svoje obaveze?
U jedan mah stubokom se izmijeniše namjere ove razborite majke;
smatrala je da joj je dopušteno obmanuti čovjeka koji joj nije ništa. Elenino srce
bilo je razdirano najbolnijim nastupima ljubavi: njena priznanja bila su iskrena
do najveće mjere: ova izmučena duša osjećala je potrebu da se povjeri. Gospođa
di Campireali, koja je sad počela smatrati da joj je sve dopušteno, ishitri čitav
niz zapletenih razloga koje bi ovdje bilo predugo iznositi. Bez mnogo muke
ona dokaza svojoj nesretnoj kćeri da može, umjesto tajnog braka, koji je uvijek
mrlja u životu jedne žene, postići javno i potpuno časno vjenčanje, ako pristaje
da za ciglih osam dana uskrati poslušnost koju duguje tako plemenitu
zaručniku.
Ona, gospođa di Campireali, otputovat će u Rim, izložit će mužu da je
Elena, davno prije kobne bitke kod Ciampija, bila Giuliova žena. Obred je bio
izvršen iste noći kad je ona, prerušena u redovničku halju, susrela oca i brata
na obali jezera, na putu usječenom u liticu, duž zidina kapucinskog samostana.
Majka se cijelog tog dana dobro čuvala da ne ostavi nasamo kćerku i najzad,
navečer, Elena napisa svom ljubavniku naivno i, po našem mišljenju, vrlo
ganutljivo pismo u kome je iznijela borbu koja razdire njezino srce. Završavala
je preklinjući ga da odgodi vjenčanje za osam dana: »Pišući ti ovo pismo, koje
očekuje glasnik moje majke — dodavala je ona — čini mi se da sam vrlo loše
učinila što sam joj sve rekla. Čini mi se da te vidim rasrđena; tvoje oči gledaju
me s mržnjom; moje srce razdire najbezdušnija grižnja savjesti. Kazat ćeš da
imam zaist slab, kukavički, prezira dostojan karakter; priznajem ti to, anđele
moj! No shvati i sam ovaj prizor: moja majka, oblivena suzama, gotovo je bila
pala na koljena preda mnom. Bilo mi je nemoguće ne kazati joj da me jedan
razlog sprečava da pristanem na njen zahtjev; a kad sam već jednom upala u
slabost da izgovorim tu neopreznu riječ, ne znam što se odigralo u meni, no
nije mi više bilo moguće da joj ne iznesem sve što se dogodilo među nama.
Koliko se ja mogu sjetiti, Čini mi se da je moja malaksala duša osjećala potrebu
za savjetom. Nadala sam se da ću ga naći u majčinskim riječima... Ja sam
potpuno zaboravila, dragi prijatelju, da moja toliko voljena majka ima težnje
suprotne tvojima. Zaboravila sam na svoju prvu dužnost da ti se pokoravam, i
sad je jasno da ja nisam kadra da ljubim istinskom ljubavi, onom za koju se veli
da je jača od svih kušnja. Prezri me, Giulio; ali, za ime Božje, nemoj me prestati
ljubiti. Otmi me, ako hoćeš, ali budi pravedan prema meni, jer da se moja majka
nije našla u samostanu, ni najstrašnije opasnosti, ni sama sramota, ništa na

44
 BALKANDOWNLOAD

svijetu ne bi me moglo spriječiti da se pokoravam tvojim nalozima. No ta je

majka toliko dobra! Toliko umna i plemenita! Sjeti se što sam ti nekad
pripovijedala: dok je otac prevrtao po mojoj sobi, ona je spasila tvoja pisma koja
ni na kakav način nisam mogla sakriti; a onda, kad je opasnost prošla, ona mi
ih je vratila ne pročitavši ih i ne dodavši ni jednu riječ prigovora! I eto, cijelog
mog života, ona mi je bila takva kao u tom odlučnom času. Ti vidiš jesam li
dužna da je ljubim, a ipak, pišući ti (strašno je to reći), meni se čini da je mrzim.
Ona je izjavila da će zbog sparine provesti noć u vrtu, pod šatorom; čujem
udaranje čekića: to sad razapinju šator; nemoguće je da se noćas vidimo. Bojim
se da je spavaonica pitomica zaključana, a isto tako i ona dvoja vrata na
zavojitim stepenicama, što se inače nikad ne radi. Te mjere onemogućile bi mi
da siđem u vrt sve i kad bih vjerovala da će to pomoći da se stiša tvoj gnjev. Ah,
kako bih se sad, da mogu, prepustila tebi! Kako bih pohitala u tu crkvu gdje
treba da se vjenčamo!«
Pismo je završavala sa dvije strane bezumnih rečenica u kojima sam
našao takvih strastvenih zaključivanja koja kao da su uzeta iz Platonove
filozofije. Prevodeći pismo, ja sam izostavio mnoge elegantnosti ove vrste.
Giulio Branciforte zapanji se primivši to pismo otprilike jedan sat prije
večernje Zdravomarije; upravo je završavao dogovor sa svećenikom. Spopade
ga bijes.
— Ne treba ona da me savjetuje da je otmem, to slabo kukavno stvorenje!
I on odmah ode u Fajolu.
Evo kakav je, s druge strane, bio položaj gospođe di Campireali: muž joj
se nalazio na samrtnoj postelji; to što nije mogao da se osveti Branciforteu
guralo ga je postepeno u grob. Uzalud je on nudio krupne svote rimskim
najamnicima, nitko od njih nije htio da se hvata u koštac s jednim, kako su oni
govorili, »kaplarom« kneza Colonne; bili su duboko uvjereni da će biti pobijeni
i oni i njihove obitelji. Nema ni godina dana kako je selo bilo spaljeno, kao
odmazda za smrt jednog Colonnina vojnika, a svim stanovnicima, i
muškarcima i ženama, koji su nastojali da pobjegnu u polje, vezali su
konopcima ruke i noge i pobacali ih u zapaljene kuće.
Gospođa di Campireali imala je velike posjede u Napuljskom Kraljevstvu:
njen muž zapovjedio joj je da otale dovede ubojice, no ona je na to pristala tek
prividno, vjerujući da joj je kćerka ne raskidno vezana za Giulija Brancifortea.
Pretpostavljajući tu vezu, ona je smatrala da bi se Giulio morao neko vrijeme
boriti u španjolskoj vojsci, koja je tada gušila ustanak u Flandriji. Ako ne

45
 BALKANDOWNLOAD

pogine, to bi, mislila je ona, bio znak da Bog odobrava ovo nužno vjenčanje; u
tom slučaju ona bi dala kćeri svoje posjede u Napuljskom Kraljevstvu, Giulio
Branciforte dobio bi naslov po jednom od tih posjeda i proveo bi sa ženom
nekoliko godina u Španjolskoj. Nakon tih kušnja, ona bi možda smogla toliko
hrabrosti da se s njim susretne. No sve se to izmijenilo priznanjem njene kćeri:
vjenčanje više nije bilo nužno, baš naprotiv; i dok je Elena ljubavniku pisala
pismo koje smo preveli, gospođa di Campireali pisala je u Pescaru i u Chieti,
naređujući svojim zakupnicima da joj pošalju u Castro ljude pouzdane i vješte
rukovanju hladnim oružjem.
Ona im nije tajila da se radi o osveti njena sina Fabija, njihova mladog
gospodara. Teklić, koji je nosio ta pisma, otišao je prije mraka.

46
 BALKANDOWNLOAD

No nakon tri dana, Giulio se ponovno nalazio u Castru, vodeći osmoricu

svojih vojnika, voljnih da ga slijede i da se izlože gnjevu kneza, koji je ponekad
kažnjavao smrću pothvate u kakav su se oni sad upletali. Giulio je u Castru
imao pet momaka, a dolazio je sa još osmoricom; no ipak mu se činilo da je
četrnaest boraca, ma koliko hrabri oni bili, nedovoljno za njegov pothvat, jer
je samostan bio kao neka tvrđa.
Radilo se o tome da ili silom ili lukavstvom prođe kroz samostanska
vrata; zatim je trebalo proći kroz prolaz dug preko pedeset koraka. Na lijevu
stranu, kako smo rekli, gledali su rešetkom okovani prozori zgrade, u koju su
redovnice smjestile onih trideset-četrdeset slugu, nekadašnjih vojnika. Sa tih
prozora osula bi se žestoka vatra čim bi bio dan znak za uzbunu.
Majka glavarica koja je tada upravljala samostanom, umna žena, bojala
se orsinijevaca, kneza Colonne, Marca Sciarre i tolikih drugih koji su
gospodarili po okolici. Kako da se odupre odredu od osamsto odlučnih ljudi
koji bi iznenada zauzeli gradić, kao što je Castro, uvjereni da je samostan pun
zlata?
Obično je samostan Pohođenja u Castru držao dvadesetak najamnika u
zgradi, lijevo od prolaza, koji je vodio do drugih samostanskih vrata; na desnu
stranu od tog prolaza dizao se debeo zid, koji je bilo nemoguće probiti; na kraju
prolaza nalazila su se željezna vrata što su vodila u jedno predvorje sa
stupovima; iz tog predvorja išlo se u veliko samostansko dvorište, a na desnu u
vrt. Željezna vrata nadzirala je sestra vratarica.
Kad se Giulio, u pratnji osmorice svojih ljudi, našao na tri milje od Castra,
on se zaustavi u jednoj zabačenoj krčmi, čekajući da prođu sparni sati. Tek tu
izloži on svoj naum, a zatim u dvorištu na pijesku narisa tlocrt samostana koji
je namjeravao napasti.
— U devet sati navečer — reče on svojim ljudima — mi ćemo večerati
izvan grada; o ponoći ćemo ući u grad; naći ćemo vaše drugove kako nas čekaju
blizu samostana. Jedan od njih, koji će biti na konju, glumit će ulogu teklića
koji dolazi iz Rima da zove gospođu di Campireali, jer joj muž umire. Mi ćemo
nastojati da bez buke prođemo kroz prva samostanska vrata, koja vidite tu po
sredini, — reče on pokazujući im tlocrt na pijesku. — Otpočnemo li borbu na

47
 BALKANDOWNLOAD

prvim vratima, najamnici će s lakoćom pucati na nas iz arkebuza, dok se mi

budemo nalazili na malom prostoru koji vidite pred samostanom, ili dok
budemo pretrčavali uski prolaz koji vodi od prvih do drugih vrata. Ova su
druga vrata od željeza, ali ja imam njihov ključ.
— Istina je — nastavi — da postoje goleme željezne prečke i
prijevornice, jednim krajem pričvršćene za zid i one, kad se postave na svoje
mjesto, ne daju da se otvore dvokrilna vrata. No kako su te dvije prečke
preteške da bi sestra vratarica njima mogla rukovati, ja nikad nisam vidio da su
na mjestu, iako sam preko deset puta prošao kroz ta željezna vrata. Držim da
ću i večeras proći bez smetnje. Vi vidite da imam veza u samostanu; moja je
namjera da otmem jednu pitomicu, a ne redovnicu; ne smijemo se laćati oružja,
osim u krajnjoj nuždi. Otpočnemo li borbu prije no što stignemo do tih drugih
vrata sa željeznim prečkama, vratarica će lako dozvati dvojicu vrtlara, starce
od sedamdeset godina, koji stanuju u unutrašnjosti samostana, i oni će
namjestiti polugu, o kojoj sam vam govorio. Ako nas zadesi ta nesreća, bit će
potrebito, hoćemo li da prodremo iza tih vrata, rušiti zid, a to će nam oduzeti
deset minuta; u svakom slučaju, ja ću se prvi primaći tim vratima. Potkupio
sam jednog vrtlara, no dobro sam se čuvao, kao što i vi pretpostavljate, da mu
išta kažem o svom naumu otmice. Prošavši kroz ova druga vrata, krenut ćemo
nadesno i doći u vrt; kad se već nađemo u vrtu, tu će početi borba i tu će trebati
smaknuti svakog tko se pojavi. Vi ćete se, naravno, služiti samo mačevima i
bodežima: jedan jedini hitac iz arkebuze uzbunio bi sve građane, koji bi nas
mogli napasti pri izlazu. Sa trinaest ljudi kao što ste vi, ja se ne bih kolebao da
prođem kroz tu gradinu: nitko se, naravno, ne bi usudio da siđe na cestu; ali
mnogi građani imaju arkebuze i pucali bi s prozora. U tom slučaju, govorim to
tek uzgred, bilo bi potrebito povlačiti se tik uz zidove kuća. Kad se jednom
nađete u vrtu samostana, vi ćete svakome tko se pojavi tiho kazati neka se
tornja; ubit ćete bodežom svakog tko to ne posluša. Ja ću se popeti u samostan
malim vrtnim vratima s onima od vas koji se zateknu uza me; nakon tri minute
ja ću sići s jednom ili sa dvije žene, koje ćemo nositi u naručju, ne dopuštajući
im da hodaju. Zatim ćemo brzo izaći iz samostana i iz grada. Ostavit ću dvojicu
od vas kraj vrata i oni će, u razmaku od jedne minute, ispaliti dvadesetak hitaca
iz arkebuze, da preplaše građane i drže ih podalje od nas.
Giulio dvaput ponovi ovo objašnjenje.
— Jeste li shvatili? — upita on svoje ljude. — U tom predvorju bit će
mračno; na desnu stranu vrt, na lijevu dvorište; ne smijete zabluditi.

48
 BALKANDOWNLOAD

— Pouzdajte se u nas! — uskliknuše vojnici.

Zatim odoše da piju; no desetnik ne pođe za njima već zamoli za
dopuštenje da govori s kapetanom.
— Ništa jednostavnije od nauma Vašeg Gospodstva, — reče mu on. — Ja
sam dosad provaljivao u dva samostana, ovo će biti treći; no nas je premalo.
Ako nas neprijatelj primora da rušimo zid, koji nosi šarke drugih vrata, valja
misliti na to da ni stražari neće ostati skrštenih ruku za to vrijeme; oni će vam
iz arkebuze ubiti sedam do osam ljudi, a onda će nam oteti ženu, kad se budemo
vraćali. To nam se dogodilo u jednom samostanu kod Bologne: pobili su nam
petoro ljudi, mi njima osmoricu, ali kapetan nije oteo ženu. Ja predlažem
Vašem Gospodstvu dvoje: poznajem četvoricu seljaka nedaleko ove gostionice,
koji su hrabro služili za vrijeme Sciare i koji će se za cekin tući cijelu noć kao
lavovi. Oni će možda ukrasti nešto srebrnine iz samostana; vas se to mnogo ne
tiče: grijeh je njihov; vi ih uzimate u najam samo da otmete jednu ženu, to je
sve. Drugi moj prijedlog je ovaj: Ugone je pametan i spretan momak. Bio je
liječnik, kad je ubio svog šurjaka i pobjegao u šumu. Jedan sat prije mraka
možete ga poslati pred samostanska vrata; tražit će službu i udesit će da ga
prime u stražarsku četu; dat će piti samostanskim slugama; štoviše, on je kadar
i skvasiti fitilje njihovih arkebuza.
Na svoju nesreću Giulio prihvati desetnikov prijedlog. Odlazeći, ovaj
dodade:
— Mi se spremamo da navalimo na samostan i to navlači na nas veće
izopćenje, a osim toga, taj se samostan nalazi pod izravnom zaštitom
Gospinom...
— Imate pravo! — kliknu Giulio, kao da su ga te riječi prenule oda sna.
— Ostanite kraj mene.
Desetnik zatvori vrata i povrati se da izmoli ružarij s Giuliom. Moljenje
je trajalo preko sat. Kad je pala noć, krenuše dalje.
Kad je odbijala ponoć, Giulio, koji je oko jedanaest sati ušao bez pratnje
u Castro, vratio se po svoje ljude izvan gradskih vrata. Ušao je sa svojih osam
vojnika kojima su se bila pridružila tri dobro naoružana seljaka i sastavio ih sa
petoricom vojnika koje je imao u gradu, pa se tako nalazio na čelu šesnaestorice
ljudi: dvojica su se bila prerušila u sluge; navukli su velike bluze od crnog
platna, da prekriju svoje haljince od žica, a na njihovim kapama nije bilo
peruški.

49
 BALKANDOWNLOAD

Pola sata nakon ponoći Giulio, koji je na sebe preuzeo ulogu teklića,
dojaha kasom pred samostanska vrata, dižući veliku buku i vičući, neka otvore
bez zatezanja tekliću koga šalje kardinal. Sa zadovoljstvom primijeti da su
vojnici, koji su mu odgovarali kroz prozorčić pokraj prvih vrata, prilično pijani.
Po običaju, on napisa svoje ime na komadić papira: jedan vojnik odnese to ime
vratarici koja je držala ključ od drugih vrata i koja je imala dužnost da budi
majku glavaricu u izvanrednim prigodama. Na odgovor se čekalo beskrajnih
četvrt sata; za to vrijeme Giulio je imao mnogo muke da stiša svoju četu: čak
su neki građani počeli bojažljivo otvarati prozore, dok najzad stiže povoljan
odgovor od glavarice. Giulio uđe među stražu, penjući se nekim ljestvicama od
pet-šest stopa duljine koje mu doturiše kroz prozorčić, jer se samostanski
najamnici nisu htjeli potruditi da otvore velike dveri; on se ispe praćen
dvojicom vojnika, koji su bili preodjeveni u sluge. Skačući s prozora u
stražarnicu, njegove oči susretoše se s Ugoneovim; zahvaljujući njegovoj brizi,
svi stražari bili su pijani. Giulio reče zapovjedniku da su trojica slugu kuće
Campireali, koje je on naoružao kao vojnike, da mu služe kao pratnja na putu,
pronašli dobru rakiju i mole da se popnu, da se ne dosađuju sami na trgu: to je
bilo jednoglasno prihvaćeno. On pak, sa svojom dvojicom ljudi išao je
stubištem koje je od stražarnice vodilo u prolaz.
— Nastoj otvoriti velika vrata, — reče on Ugoneu.
Došao je nesmetano do željeznih vrata. Tu zateče dobru sestru vrataricu
koja mu reče da će, kako je ponoć već prošla, ako uđe u samostan, majka
glavarica morati o tome pismeno izvijestiti biskupa; stoga ga moli da preda
svoje vijesti redovnici koju je u tu svrhu poslala. Na to Giulio odgovori da, zbog
strke koja je nastala pri naprasnoj agoniji gospodina di Campirealija, on nosi
jedno obično popratno pismo, koje je napisao liječnik i da mora sve pojedinosti
osobno ispripovijedati bolesnikovoj ženi i kćeri, ako su te gospođe još u
samostanu, a u svakom slučaju gospođi glavarici. Vratarica ode s tom porukom.
Kraj vrata je ostala jedino redovnica koju je bila poslala časna majka. Čavrljajući
i šaleći se s njom, Giulio proturi ruku kroz velike željezne prečke na vratima i,
smijući se i dalje, pokuša da ih otvori. Sestra, koja je bila neobično plašljiva,
prepade se i loše shvati šalu. Nato Giulio, videći da mu odmiče dragocjeno
vrijeme, počini tu nesmotrenost da joj ponudi šaku cekina, moleći je da mu
otvori, jer je suviše umoran a da bi mogao čekati. On je dobro znao da čini
glupost, veli ljetopisac: trebalo je raditi željezom a ne zlatom, no on zato nije
imao hrabrosti: nije bilo ništa lakše nego ščepati sestru, koja se nalazila na
manje od jedne stope od njega, s druge strane vrata. Videći cekine, djevojka se

50
 BALKANDOWNLOAD

uzbuni. Poslije je izjavila da je po načinu na koji joj Giulio govorio shvatila da

to nije običan teklić: to je ljubavnik jedne od naših sestara, pomislila je ona, te
dolazi na sastanak. Kako je bila pobožna silno se zgranula i svom silom stala
vući konop zvonceta što se nalazilo u glavnom dvorištu. Nadigla je takvu
uzbunu da bi se i mrtvaci probudili.
— Borba počinje — reče Giulio svojim ljudima — pazite se!
On uze ključ i, provukavši ruku kroz željezne rešetke, otključa vrata na
veliko zaprepaštenje redovnice, koja pade na koljena i poče moliti
Zdravomarije, vičući da je to svetogrđe. I tada je Giulio još morao ušutkati tu
djevojku, no nije imao hrabrosti: jedan od njegovih ljudi ščepa je i stavi joj ruku
na usta.
U isti čas Giulio začu za sobom prasak arkebuze koji je dopirao iz prolaza.
Ugone je bio otvorio velika vrata; ostatak vojnika ušao je nečujno, kadli se
jedan od najamnika, manje pijan od ostalih, približi jednom od rešetkastih
prozora i, čudeći se gdje vidi tolike ljude u prolazu, prepriječi im put kunući.
Trebalo je ništa ne odgovarati i nastaviti hod prema željeznim vratima: to su i
učinili prvi vojnici; no posljednji medu njima, jedan od seljaka, koji su to
popodne bili unovačeni, opali kuburu na samostanskog slugu, koji je govorio s
prozora, i ubi ga. Taj hitac usred noći i dreka pijanaca, koji spaziše druga kako
pada, probudiše samostanske vojnike, koji su te noći spavali u krevetima i nisu
dospjeli da gucnu Ugoneovo vino. Desetak samostanskih najamnika jurnuše
polu odjeveni u prolaz i nasrnuše na Branciforteove ljude. Kako smo rekli, ova
je buka počela u času kada je Giulio otvarao željezna vrata. Praćen dvojicom
vojnika, on jurnu u vrt, trčeći prema malim vratima stubišta, gdje su bile
pitomice; no dočeka ga pet-šest hitaca iz kubure. Njegova dva vojnika padoše,
a njega pogodi metak u desnu ruku. Ove su hice ispalili ljudi gospođe di
Campireali, koji su, po njenoj naredbi provodili noći u vrtu, ovlašteni
dopuštenjem što ga je ona dobila od biskupa. Giulio pohita sam prema dobro
poznatim vrtnim vratašcima koja su vodila do spomenutog stubišta; pokuša sve
moguće da ih odvali, no bila su čvrsto zaključana; potraži svoje ljude, no oni
nisu odgovarali: izdisali su. U gustoj pomrčini nabasa na trojicu slugu gospođe
di Campireali, ali se od njih obrani udarcima bodeža.
Potrča prema predvorju, prema željeznim vratima, da dozove svoje
vojnike: no vrata su bila zatvorena: stari vrtlari, koje je probudila ona zvonjava,
stavili su na mjesto one dvije teške prečage i zaključali ih lokotom.
— Gotov sam! — reče Giulio.

51
 BALKANDOWNLOAD

On to reče i svojim ljudima, pokušavajući uzalud da mačem odvali jedan

lokot: da mu je to pošlo za rukom, podigao bi prečagu i otvorio jedno krilo
vrata. Mač mu se prebi na luku lokota; u isti čas rani ga u rame jedan od slugu,
koji je bio došao iz vrta; on se okrenu i, oslonivši se leđima na željezna vrata,
osjeti kako na njega navaljuje više ljudi. Branio se bodežom; na sreću, kako je
pomrčina bila potpuna, gotovo svi ubodi mača zapinjali su o njegovu žičanu
košulju. Odjednom ga bolno raniše u koljeno: on nasrnu na onoga koji je bio
isuviše istrčao da mu zada tu ranu, ubi ga udarcem bodeža u lice i još mu pođe
za rukom da se dočepa njegova mača. Tada poče vjerovati u svoj spas i smjesti
se na lijevu stranu vrata, prema dvorištu. Uto pritrčaše njegovi ljudi, opališe
pet-šest hitaca u pravcu željeznih vrata i rastjeraše sluge. Jedino svjetlo bio je
blijesak hitaca u predvorju.
— Ne pucajte na mene! — viknu Giulio svojim ljudima.
— Uhvatili su vas kao u mišolovku, — reče mu desetnik sasvim
hladnokrvno, obraćajući mu se kroz rešetke. — Trojica naših poginula su.
Odvalit ćemo šarke s vrata, na suprotnoj strani od vas; ne primičite se, samo
što nas nisu zasuli mecima. Ima li neprijatelja u vrtu?
— To su oni gadovi, sluge gospođe Campireali, — reče Giulio.
Još je govorio s desetnikom, kad iz onog dijela predvorja, koje je vodilo
prema vrtu, netko poče pucati na njih, upravljajući se po glasovima. Giulio se
skloni u vrataričin sobičak, koji se nalazio lijevo od ulaza; na svoju veliku
radost, on tu nađe kandilo, koje je, gotovo neprimjetno gorjelo pred Gospinom
slikom; pomno ga uze, da ga ne ugasi; obuze ga tuga videći sama sebe kako
drhti. Pogleda na ranjeno koljeno, koje ga je žestoko boljelo: krv je obilno tekla.
Bacajući pogled oko sebe, on se neobično iznenadi prepoznavši u jednoj
ženi, koja je ležala onesviještena u jednoj drvenoj naslonjači, malu Mariettu,
Eleninu pouzdanicu; on je snažno prodrma.
— Što? gospodine Giulio — usklikne ona plačući, — zar ćete ubiti
Mariettu, svoju prijateljicu?
— Ni govora; reci Eleni, da je molim za oproštenje što sam poremetio
njen počinak, i reci neka se sjeti Ave Marije na Monte Cavu. Evo kite cvijeća,
koju sam ubrao u njenu vrtu u Albanu; ali malo je natopljena krvlju; isperi je
prije no što joj dadeš.
U taj čas on začu plotun arkebuza u prolazu; najamnici su pucali na
njegove ljude.

52
 BALKANDOWNLOAD

— No, reci mi gdje je ključ od malih vrata? — upita on Mariettu.

— Ne vidim ga; ali tu je ključ što otvara lokote na prečkama, koje štite
velika vrata. Moći ćete izaći.
Giulio uze ključ i pohita iz sobice.
— Ne mučite se rušeći zid — reče on svojim vojnicima — imam ključ od
vrata.
Nastade na čas potpuna tišina, dok je on jednim malim ključem otvarao
lokot, no uzeo je krivi ključ, zatim uze pravi: najzad, lokot se otvori, no u času
kad je podizao prečku, on iz najveće blizine dobi metak u desnu ruku i osjeti
odmah da se njome ne može služiti.
— Podignite prečku, — povika on svojim ljudima.
Nije im to ni morao kazati.
Kad je bljesnuo hitac, oni su spazili da je kukasta glava prečke napola
izvučena iz prstena na vratima. Tri-četiri snažne ruke pridigoše prečku, a kad
se njen kraj našao izvan prstena, one je pustiše da padne. Tek tada odškrinu se
jedno krilo vrata, desetnik ude i reče tiho Giuliju:
— Nema se što činiti, jedva trojica ili četvorica, koji nismo ranjeni;
petorica su poginula.
— Izgubio sam puno krvi — prihvati Giulio — osjećam da me ostavlja
svijest; recite im da me odnesu.
Dok je Giulio to govorio hrabrom desetniku, stražari ispališe nekoliko
hitaca iz arkebuze i desetnik pade mrtav. Na sreću, Ugone je čuo Giuliovu
naredbu, pa zovnu po imenu dvojicu vojnika, koji uprtiše kapetana. Kako
Giulio nije gubio svijest, on naredi da ga odnesu u dno vrta, do malih vrata.
Vojnici na to počeše psovati, no ipak poslušaše.
— Stotinu cekina onome tko otvori ova vrata! — uskliknu Giulio.
No vrata su odolijevala naporima trojice razbješnjelih ljudi. Jedan od
starih vrtlara ispucao je na njih silu metaka, no ti su im obasjali put.
Nakon tih besmislenih napora pred vratima, Giulio se odjednom
onesvijesti; Ugone reče vojnicima da što brže odnesu kapetana. On pak uđe u
vrataričin sobičak i gurnu kroz vrata malu Mariettu, naređujući joj strašnim
glasom da se gubi i da nikad ne kaže koga je prepoznala; zatim istrese slamaricu,
prebi nekoliko stolica i zapali sobu. Videći da se plamen uhvatio, on poče

53
 BALKANDOWNLOAD

bježati što su ga noge nosile, zasut mecima iz arkebuza: to su za njim pucali

najamnici iz samostana.
Na nekih stopedeset koraka od samostana Pohođenja on dostiže
kapetana koga su, potpuno besvjesna, nosili u trku. Nakon nekoliko minuta bili
su izvan grada i Ugone naredi da se stane: imao je samo četiri vojnika; on vrati
dvojicu u grad s nalogom da svakih pet minuta pucaju iz arkebuze.
— Nastojte pronaći vaše ranjene drugove — reče im on — iziđite iz grada
prije nego što se razdani; mi ćemo udariti putom Croce Rossa. Ako gdje možete
podmetnuti vatru, učinite to svakako.
Kad je Giulio došao svijesti, bili su oni tri milje od grada i sunce se već
bilo popelo nad horizont. Ugone mu podnese izvještaj.
— Vaša četa sada broji samo pet ljudi, od kojih su trojica ranjena. Dvojica
seljaka, koji su preživjeli, dobili su svaki po dva cekina naknade i pobjegli su;
onu dvojicu neozlijeđenih poslao sam u obližnji gradić da potraže vidara.
Vidar, drhtav starac, stiže uskoro na krasnu magarcu; morali su mu
priprijetiti da će mu potpaliti kuću da bi ga natjerali da pođe. Bio je toliko
prestravljen da su mu morali dati rakije da se povrati k sebi. Konačno se dade
na posao, govoreći Giuliju da mu rane nisu nimalo teške.
— Rana na koljenu nije opasna — dodade on — no hramat ćete čitava
života, ne budete li potpuno mirovali dva do tri tjedna.
Vidar povi i ranjene vojnike. Ugone namignu Giuliju; vidar dobi dva
cekina i sav se pretvori u zahvaljivanje; a onda mu, tobože iz zahvalnosti,
dadoše da popije toliko rakije, da je zaspao dubokim snom. To su i htjeli.
Odvedoše ga na obližnje polje, zamotaše četiri cekina u komad papira i staviše
mu ih u džep: to je bila cijena za magarca na kog su namjestili Giulija i jednog
vojnika, ranjenog u nogu. Najtopliji dio dana provedoše u nekoj antiknoj
ruševini, na obali močvare; zatim su hodali cijelu noć, zaobilazeći sela koja i
nisu bila brojna na tom putu i najzad se, u zoru trećeg dana, nošen svojim
ljudima, Giulio probudi usred Fajole, u ugljarovoj kućici koja je bila njegov
glavni stan.

54
 BALKANDOWNLOAD

VI

Sutradan, nakon borbe, redovnice samostana Pohođenja zatekoše,

užasnute, devet mrtvih tjelesa u svome vrtu i u prolazu što je vodio od vanjskih
do željeznih vrata; osam njihovih najamnika bilo je ranjeno. Nikad toliko
straha u samostanu: čuo se, doduše, i dotad koji hitac iz arkebuze ispaljen na
trgu, ali nikad nije toliko hitaca ispaljeno u vrtu, usred njihovih zgrada i pod
njihovim prozorima. Metež je trajao preko sat i po, i za to vrijeme u samostanu
je vladao krajnji nered. Da je Giulio Branciforte bio u dosluhu s makar jednom
duvnom ili pitomicom, on bi uspio: bilo bi dovoljno da mu je netko otvorio
jedna od brojnih vrata koja vode u vrt; no obuzet srdžbom i prezirom zbog
tobožnjeg vjerolomstva mlade Elene, Giulio je htio sve postići silom. Činilo mu
se da bi povrijedio svoje dostojanstvo kad bi svoj naum povjerio nekome tko bi
to mogao kazati Eleni. A ipak, samo jedna riječ Marietti bila bi dovoljna za
uspjeh: ona bi otvorila jedna od vrata što vode u vrt, i da se samo jedan čovjek
pojavio u spavaonicama samostana, uz strašnu pratnju hitaca iz arkebuze, koji
su se čuli izvana, bili bi mu se pokorili. Od prvog hica Elena je strahovala za
život svog dragana i mislila samo na to da pobjegne s njim.
Kako opisati nježno očajanje kad joj je Marietta kazala za strašnu ranu na
koljenu, iz koje je sama vidjela kako kulja krv? Elena je prezirala svoj strah i
kukavičluk:
— Bila sam toliko slaba da kažem jednu riječ majci, a krv Giuliova
potekla je; on je mogao izgubiti život u tom uzvišenom napadaju, u kom je
njegova hrabrost učinila sve.
Pripušteni u sobu za razgovor, najamnici su redovnicama, koje su
pohlepno slušale, pričali da u svom životu nisu bili svjedoci nečeg što bi se
moglo mjeriti s pothvatom mladića odjevenog u teklićku odoru, koji je
upravljao banditskim napadajem. Ako su sve one s najživljim zanimanjem
slušale to izlaganje, može se ocijeniti s koliko je zanosa ispitivala Elena te
najamnike o liku mladoga harambaše. Nakon dugih pripovijedanja starih
vrtlara, vrlo nepristranih svjedoka, učinilo joj se da više ne ljubi majku. Došlo
je čak, načas, do vrlo živahnog dijaloga između tih bića koja su se tako nježno
voljela uoči borbe; gospođa di Campireali začudila se krvavim mrljama koje je
opazila na nekom cvijeću, od kog se Elena ni načas nije odvajala.

55
 BALKANDOWNLOAD

— Treba baciti to cvijeće zamrljano krvlju.

— Ja sam kriva što je prolivena ova plemenita krv: ona je potekla, jer sam
ja bila toliko slaba i odala se.
— Vi još ljubite ubojicu svoga brata?
— Ja ljubim svog supruga, koga je, na moju vječnu nesreću, napao moj
brat.
Nakon ovoga, gospođa di Campireali i njezina kćerka nisu izmijenile ni
jednu riječ za sva ona tri dana, koliko je još gospođa provela u samostanu.
Sutradan po njenu odlasku, Eleni pođe za rukom da pobjegne, izrabivši
zbrku koja je vladala kraj obaju samostanskih vrata, uslijed nazočnosti velikog
broja zidara koje su pustili u vrt da tu podižu nova utvrđenja. Mala Marietta i
Elena preobukle su se u radnike. Ali su na gradskim vratima građani mnogo
strože stražarili. Eleni je bilo vrlo teško izaći. Najzad onaj sitničar, koji joj je
donosio pisma Branciforteova, pristade da je proturi kao svoju kćerku i da je
otprati do Albana. Tu se Elena skloni kod svoje dojilje koja je, zahvaljujući
njenim darovima, otvorila malu trgovinu. Čim se smjestila, ona uspisa
Branciforteu, a dojilja s velikom mukom nađe čovjeka koji će se usuditi da zađe
u šumu i bez lozinke Colonninih vojnika.
Elenin glasnik vrati se nakon tri dana jako poplašen: ponajprije, bilo mu
je nemoguće da nađe Brancifortea; a kako se neprestano raspitivao o mladom
kapetanu, postao je najzad sumnjiv i morao je pobjeći.
— Nema nikakove sumnje, jadni Giulio je mrtav — reče Elena — a ja
sam ga ubila! To je plod moje kukavne slabosti i straha; Giulio se morao
zaljubiti u jaku ženu, kćerku kakvoga kapetana kneza Colonne.
Dojilja je mislila da će Elena svisnuti. Ona se pope do kapucinskog
samostana, kraj puta usječena u liticu, gdje su nekad Fabio i njegov otac usred
noći susreli dvoje ljubavnika. Dojilja je dugo govorila sa svojim ispovjednikom
i najzad mu priznala pod ispovjednu tajnu da mlada Elena di Campireali hoće
da potraži Giulija Brancifortea, svog zaručnika, i da je voljna postaviti u
samostansku crkvu srebrnu svjetiljku, u vrijednosti od sto španjolskih pijastara.
— Sto pijastara! — odgovori ljutito redovnik. — A što će se dogoditi s
našim samostanom ako navučemo gnjev gospodina di Campirealija? Ne stotinu,
tisuću pijastara dao nam je on što smo otišli na bojište u Ciampiju po tijelo
njegova sina, a da i ne računamo vosak.

56
 BALKANDOWNLOAD

Treba, samostanu u čast, kazati i to da su dva starija redovnika, saznavši

sve o položaju mlade Elene, sišli u Albano i pohodili je, najprije s namjerom da
je, silom ili milom, navedu da se nastani u obiteljskoj palači: oni su znali da bi
ih zato gospođa di Campireali bogato nagradila. Cio grad govorio je o bijegu
Eleninu, o bajoslovnim darovima kojima će njena majka obdariti one koji joj
donesu kakvu vijest o kćeri. No oba redovnika bila su toliko ganuta očajanjem
jadne Elene, koja je Giulija smatrala mrtvim, da su - ni ne pomišljajući da je
izdaju otkrivši njenoj majci mjesto gdje se ona sakrila - pristali da joj posluže
kao pratnja do Petrelle. Elena i Marietta, još uvijek preodjevene u radnike,
odoše pješice, noću, do neke česme u Fajoli, na jednu milju od Albana.
Redovnici su tu doveli mazge i kad je svanulo krenuše put Petrelle. Redovnike,
za koje se znalo da ih knez štiti, vojnici koji su ih susretali šumom pozdravljali
su s poštovanjem; no nije bilo tako s dvojicom mladića koji su ih pratili: vojnici
bi ih ispočetka gledali strogim okom i zagledali u njih, a onda bi prasnuli u
smijeh, hvaleći redovnicima ljupkost njihovih mazgara.
— Šutite, bezbožnici, i vjerujte da se sve događa po nalogu kneza
Colonne, — odgovarali su redovnici ne zaustavljajući se.
No jadna Elena nije imala sreće; kneza nije bilo u Petrelli, a kad ju je
nakon tri dana izbivanja najzad primio, pokazao se vrlo grubim.
— Zašto dolazite ovamo, gospođice? Što znači ovaj nerazborit korak.
Vaša ženska brbljanja stajala su života sedmoricu ljudi između najhrabrijih u
Italiji, a to vam razborit čovjek neće nikad oprostiti. Na ovom svijetu treba ili
htjeti ili ne htjeti. Sigurno da je zbog nekih novih brbljarija Giulio Branciforte
proglašen svetogrdnikom i osuđen da s njega dva sata usijanim kliještima kidaju
meso, a onda zapale na lomači, njega, jednog od najboljih kršćana koje
poznajem! Kako bi se, a da niste nešto ružno izbrbljali, mogla izmisliti ona
strašna laž, to jest da je Giulio Branciforte bio tobože u Castru na dan napadaja.
Svi moji ljudi reći će vam da su ga tog istog dana vidjeli ovdje u Petrelli i da
sam ga ja uvečer poslao u Velletri.
— No, je li on živ? — kriknu po deseti put mlada Elena, oblivena suzama.
— Za vas je mrtav — prihvati knez — vi ga više nikad nećete vidjeti. Ja
vam savjetujem da se vratite u vaš samostan u Castro; nastojte ubuduće da
budete šutljiviji, a ja vam naređujem da kroz jedan sat napustite Petrellu. A
prije svega, ne pričajte nikom da ste me vidjeli, ili ću vas znati kazniti.
Jadnoj Eleni kidala se duša što ju je tako dočekao čuveni knez Colonna,
prema kome Giulio gaji toliko poštovanje i koga ona voli, jer ga i Giulio voli.

57
 BALKANDOWNLOAD

Ma što da je o tome govorio knez Colonna, ovaj Elenin korak nije bio
nikako nerazborit. Da je došla u Petrellu tri dana prije zatekla bi Giulija
Brancifortea; rana na koljenu priječila ga je u hodanju i knez ga je dao prenijeti
u tvrdi grad Avezzano, u Napuljskom Kraljevstvu. Na prvu vijest o strašnoj
osudi koju je protiv Brancifortea kupio gospodin di Campireali i kojom se
Giulio proglašavao svetogrdnikom i oskvrniteljem samostana, knez je vidio da,
ako bi ustrebalo braniti Brancifortea, ne može više računati na tri četvrtine
njegovih ljudi. To bi bio grijeh protiv Gospe, a svaki bandit vjerovao je da ima
posebnih prava na njenu zaštitu. Da se u Rimu našao tako drzak zapovjednik
straže, koji bi se usudio da uhiti Giulija Brancifortea usred Fajole, mogao bi u
tome uspjeti.
Stigavši u Avezzano, Giulio uze ime Fontana, dok su ljudi koji su ga
prenijeli bili vrlo mučaljivi. Vrativši se u Petrellu, oni s bolom u duši saopćiše
da je Giulio putom preminuo, i od tog časa svaki je knežev vojnik znao da ga
čeka udarac bodeža u srce izgovori li to kobno ime.
Uzalud je, dakle Elena, vrativši se u Albano, pisala pismo za pismom i
potrošila, šaljući ih Branciforteu, sve svoje cekine. Dvojica starih redovnika,
koji su postali njeni prijatelji (jer najveća ljepota, veli firentinski ljetopisac, ne
može a da nema neku vlast nad srcima koja su otvrdla u podlom egoizmu i
licemjerju) - ta dva redovnika, kako rekosmo, upozoriše jadnu djevojku da je
uzalud što se ona muči da dostavi Branciforteu koji svoj redak: Colonna je
izjavio da je on mrtav, i sigurno je da se Giulio neće pojaviti na svijetu dok to
knez ne bude htio. Sva uplakana, dojilja saopći Eleni da je njena majka konačno
saznala gdje se ona krije i da su izdani najstroži nalozi da se silom dovede u
palaču Campireali, u Albano. Elena shvati da, kad se jednom bude nalazila u
palači, njeno tamnovanje može postati bezgranično okrutno, i da će doći do
toga da joj bude zabranjeno svako općenje s vanjskim svijetom, dok će u
samostanu u Castru, kod primanja i odašiljanja pisama, imati iste olakšice kao
i ostale redovnice. Uostalom, a to ju je i navelo na odluku, baš je u vrtu toga
samostana Giulio prolio svoju krv za nju: ona će moći promatrati onu drvenu
naslonjaču u vratarskoj sobici gdje je on načas sjeo da pogleda ranu na koljenu;
tu je on dao Marietti onu krvlju natopljenu kiticu cvijeća, od koje se ona ne
razdvaja. Elena se dakle vrati sva tužna u samostan u Castru, i tu bi se mogla
završiti njena povijest: bilo bi to dobro za nju, a možda i za čitatelja. I zaista,
mi ćemo odsad prisustvovati postepenom, dugom krvarenju jedne plemenite i
uzvišene duše. Mjere opreza i društvene laži, koje će je odsada opsjedati sa svih
strana, zamijenit će sve iskrene kretnje i prirodne i energične strasti. Rimski

58
 BALKANDOWNLOAD

ljetopisac prepušta se ovdje naivnu mudrovanju: zato što je neka žena dala na
svijet lijepu kćerku, ona misli da je i podobna da je vodi u životu i da, zato što
joj je, kad je kćerka imala šest godina, s pravom govorila: »Gospođice,
namjestite ovratnik!« sad kad ta kćerka ima osamnaest godina, a mama pedeset,
kad je kćerka isto toliko razumna koliko i majka, a još i više, da sad ta majka,
ponesena žudnjom za vlašću, može prisvojiti pravo da upravlja njenim životom
i čak da se pribjegava laži. Vidjet ćemo da je baš Vittoria Carafa, Elenina majka,
cijelim nizom spretnih dobro smišljenih spletaka, dovela do smrti toliko
voljenu kćerku, nakon što ju je morila dvanaest godina: to je tužan plod
bolesnog vlastoljublja.
Prije nego što će umrijeti, gospodin di Campireali doživio je radost da
čuje kako je u Rimu objavljena osuda, kojom se Branciforte osuđuje da bude
dva sata trgan usijanim kliještima na glavnim rimskim raskršćima, spaljen
laganom vatrom, a njegov pepeo bačen u Tibar. Freske samostana Santa Maria
Novella u Firenci pokazuju još i danas kako su izvođene te okrutne presude
nad svetogrdnicima. Obično je bio potrebit velik broj stražara da se zapriječi
razjarenom narodu da ne zamijeni krvnike u njihovu poslu. Svatko se smatrao
prisnim prijateljem Gospinim. Gospodin di Campireali naredio je nekoliko
časaka pred smrt da mu se čita ta osuda i poklonio je odvjetniku, koji ju je
isposlovao, lijepo zemljište između Albana i morske obale. Odvjetnik je zaista
imao zasluga. Branciforte je bio osuđen na tu strahovitu kaznu, iako ni jedan
svjedok nije rekao da je prepoznao mladog skoroteču, koji kanda je, s toliko
ugleda, zapovijedao pokretima napadača. Veličajnost tog dara uzbuni sve
rimske spletkare. Živio je tada na papinskom dvoru neki fratone (redovnik),
čovjek dubok i na sve sposoban, čak i na to da prisili papu da mu podijeli
kardinalski šešir; on je vodio brigu o poslovima kneza Colonne, i taj strašni
klijent pribavljao mu je golem ugled. Videći da se njena kćerka vratila u Castro,
gospođa di Campireali pozva fratona.
— Vi ćete, velečasni, biti veličanstveno nagrađeni, ako izvolite
pripomoći uspjehu jednostavna posla koji ću vam izložiti. Do malo dana
presuda, koja osuđuje Giulija Brancifortea na strahovite muke, bit će objavljena
i postati pravovaljana i u Napuljskom Kraljevstvu, Molim vas, velečasni, da
pročitate ovo pismo potkralja, mog daljeg rođaka, koji se udostojao da mi saopći
tu vijest. U koju će se zemlju Branciforte moći skloniti? Ja ću knezu poslati
pedeset tisuća pijastara s molbom da sve, ili jedan dio, preda Branciforteu, pod
uvjetom da stupi u službu španjolskog kralja, moga gospodara, protiv
flandrijskih buntovnika. Potkralj će izdati kapetansku ispravu Branciforteu, a

59
 BALKANDOWNLOAD

da ga osuda za svetogrđe, za koju se nadam da će biti protegnuta i na

Španjolsku, ne smeta u njegovu napredovanju, on će uzeti ime baruna Lizzare:
to je jedno moje malo imanje u Abruzzima, i ja ću naći načina da na njega
prenesem vlasništvo putom tobožnje prodaje. Mislim, velečasni, da niste nikad
doživjeli da majka ovako postupa s ubojicom svoga sina. Za pet stotina pijastara
mi smo se odavno mogli riješiti ovog drskog bića; no nismo htjeli da se svađamo
s Colonnom. Molim vas, stoga, da ga izvolite upozoriti kako me moje poštivanje
njegovih prava stoji šezdeset do osamdeset tisuća pijastara. Neću da ikad više
išta čujem za tog Brancifortea i molim vas, prije svega, da knezu izrazite moje
poštovanje. — Fratone reče, da će on kroz tri dana otići na šetnju prema
Ostijskoj obali a gospođa di Campireali ostavi mu prsten vrijedan tisuću
pijastara.
Nakon nekoliko dana fratone se pojavi u Rimu i reče gospođi di
Campireali da nije mogao upoznati kneza s njenim prijedlogom, ali da će se
mladi Branciforte za nepun mjesec dana krenuti u Barcelonu, gdje mu ona,
preko tamošnjih bankara, može doznačiti svotu od pedeset tisuća pijastara.
Knez je imao mnogo muke s Giuliom: ma koliko mu Italija odsad bila
opasna, mladić se nije mogao odlučiti da ode iz nje. Uzalud mu je knez davao
naslutiti kako gospođa di Campireali može umrijeti, uzalud mu je obećavao
kako se u svakom slučaju nakon tri godine može vratiti u svoju zemlju, Giulio
je ronio suze, ali nije pristajao. Knez je bio primoran da ga zamoli da ode, njemu
za ljubav. Giulio nije ništa mogao odbiti prijatelju svoga oca; no ponajprije je
htio da mu to Elena naredi. Knez je blago izvolio da se optereti njegovim dugim
pismom; štoviše, dopustio je Giuliju da mu iz Flandrije piše jednom mjesečno.
Najzad se očajni ljubavnik ukrcao na brod koji će ga odvesti u Barcelonu. Sva
njegova pisma knez je spalio, ne želeći da se Giulio ikad više vrati u Italiju.
Zaboravili smo kazati da je knez, iako nije bio ni hvastav, ni tašt, smatrao
potrebitim da kaže, e da bi pregovori uspjeli, kako bi bio red da se svotica od
pedeset tisuća osigura jedincu sinu jednoga od najvjernijih službenika
Colonninih.
S jadnom Elenom postupali su u samostanu u Castru kao s kneginjom.
Smrt njezina oca učinila ju je vlasnicom velikog imetka i golemog nasljedstva.
Prigodom očeve smrti ona je dala pet aršina crnog sukna svakom stanovniku
Castra i okoline koji je izjavio da pristaje nositi crninu za gospodinom di
Campirealijem. Bila je još u prvim danima tugovanja za ocem, kad joj posve
nepoznata ruka dostavi Giuliovo pismo. Bilo je nemoguće prikazati
oduševljenje kojim je to pismo otvaralo i duboku tugu što je slijedila nakon

60
 BALKANDOWNLOAD

čitanja. Pa ipak je to bio njegov rukopis: ona ga je razgledala s najvećom

pažnjom. Pismo je govorilo o ljubavi, tako usrdno i žarko, da bi čovjeku dah
zastao. Sastavila ga je gospođa di Campireali, žena s toliko duha. Njena je
namjera bila da započne dopisivanje sa jedno sedam-osam strastvenih
ljubavnih pisama i tako pripravi druga, u kojima će se ljubav malo pomalo
gasiti.
Brzo ćemo preletjeti preko deset godina tog nesretnog života. Elena je
vjerovala da je potpuno zaboravljena, a ipak je dostojanstveno odbila sve
prošnje najuglednije rimske mlade gospode. Uza sve to se malo kolebala, kad
su joj spomenuli mladog Ottavija Colonnu, prvenca čuvenog Fabrizija, koji ju
je nekad onako surovo primio u Petrelli. Mislila je da će joj, kad se već svakako
mora udati i naći zaštitnika svojim posjedima u Napuljskom Kraljevstvu, biti
manje mrsko da nosi ime čovjeka koga je nekad Giulio ljubio. Da je pristala na
tu udaju, Elena bi vrlo brzo došla do istine o Giuliju Branciforteu. Stari knez
Fabrizio često se oduševljavao silnom hrabrošću pukovnika Lizzare (Giulija
Brancifortea), koji je, isto kao i heroji starinskih romana, nastojao da u
junačkim djelima zaboravi na nesretnu ljubav koja ga je činila neosjetljivim za
sve užitke. Vjerovao je da se Elena odavno udala; gospođa di Campireali
okružila je i njega lažima.
Elena se bila napola izmirila s tom spretnom majkom. Želeći strasno da
uda kćerku gospođa di Campireali zamoli svog prijatelja, starog kardinala
Santi-Quattra, zaštitnika samostana Pohođenja, koji je odlazio u Castro, da oda
u povjerenju najstarijim redovnicama kako je njegov dolazak bio odgođen
jednim pomilovanjem. Dobri papa Grgur XIII., iz samilosti prema duši nekog
bandita, Giulija Brancifortea, koji je jednom pokušao oskvrnuti njihov
samostan, blagoizvolio je, čuvši za njegovu smrt, povući osudu koja ga je
proglašavala svetogrdnikom, znajući da on, pod teretom takve osude, ne bi
nikako mogao izaći iz čistilišta, sve i ako je uhvaćen i mrcvaren od pobunjenih
divljaka u Mehiku, imao sreću da ode barem u čistilište. Ova vijest uskomeša
čitav samostan; dođe i do Elene, koja poče ludovati svim oblicima taštine do
kojih veliko bogatstvo može dotjerati duboko ojađenu dušu. Od toga časa ona
se nije micala iz svoje sobe. Treba znati da je Elena, da bi se mogla nastaniti u
vrataričinoj sobici gdje se Giulio načas sklonio u noći borbe, prezidala pola
samostana. Nakon beskrajnih muka i sablazni, koju je bilo vrlo teško zataškati,
uspjelo joj je da uzme u službu preživjelu trojicu Branciforteovih najamnika,
od petorice, koji su preostali nakon onog boja. Među njima se nalazio i Ugone,
sad već star i sav izbrazdan ranama. Nazočnost ove trojice prouzrokovala je

61
 BALKANDOWNLOAD

mnogo gunđanja; no najzad je strah što ga je svima ulijevala Elenina ponosita

ćud pobijedio i oni su svaki dan, odjeveni u njenu livreju, dolazili do vanjske
rešetke da prime naloge od nje i često dugo odgovarali na njena pitanja, uvijek
o istoj stvari.
Nakon šest mjeseci povučenosti i odvojenosti od svega vanjskoga, nakon
vijesti o Giuliovoj smrti, prvi osjećaj koji je prenuo ovu dušu skršenu
neizlječivom tugom i dugom čamom, bio je osjećaj taštine.
Malo prije toga bila je umrla majka glavarica. Prema običaju, kardinal
Santi-Quattro, koji je još bio zaštitnik samostana, uprkos dubokoj starosti od
devedeset i dvije godine, predložio je tri redovnice, između kojih je Sveti Otac
imao izabrati glavaricu. Trebalo je da postoje vrlo ozbiljni razlozi pa da Sveti
Otac pročita druga dva imena na popisu: on se redovno zadovoljavao da
potezom pera prijeđe preko njih i izbor je bio gotov.
Jednog dana Elena je stajala na prozoru nekadašnje vrataričine sobice,
koja je sad postala završetak krila novih zgrada, podignutih po njenoj
zapovijedi. Prozor nije bio ni dvije stope iznad prolaza koji je nekad Giulio
omastio svojom krvlju, a koji je sada činio dio vrta. Elena se bila zagledala u
zemlju. Tri dame, za koje se znalo, da su prije nekoliko sati stavljene na
kardinalov popis, da bi naslijedile pokojnu glavaricu, prođoše ispred Elenina
prozora. Ona ih nije vidjela i prema tome nije ih mogla ni pozdraviti. Jedna od
tih triju dama osjeti se pogođena i reče glasno ostalim dvjema:
— Kakav je to red, da pitomica izabere sobu, koja je izložena svačijem
pogledu.
Prenuta tim riječima, Elena podiže oči i susrete tri opaka pogleda.
— Pa dobro — reče ona sama sebi, zatvarajući prozor i ne pozdravljajući
ih — bila sam dosta vremena jaganjac u samostanu, treba da postanem vuk, ako
ni zbog čega drugog, a ono bar da dokon svijet ima o čemu raspravljati.
Sat nakon toga jedan je njen čovjek, poslan kao teklić, nosio ovo pismo
njenoj majci, koja je već deset godina živjela u Rimu i tu uspjela steći velik
ugled.

Veoma poštovana majko,

Svake godine, na moj blagdan, ti mi darivaš tri stotine tisuća lira; ja taj
novac ovdje trošim na gluposti, koje su doduše hvalevrijedne, ali su ipak
ludorije. Premda mi odavna više ništa o tom ne govoriš, znam da postoje dva

62
 BALKANDOWNLOAD

načina kako da ti zasvjedočim svoju zahvalnost za sve dobre namjere koje si

prema meni gajila. Ja se neću udavati, ali bih rado postala glavaricom ovog
samostana. Na ovu sam misao došla, jer su one tri gospođe koje će naš kardinal
Santi-Quattro predložiti Svetom Ocu, moje neprijateljice; ma koja od njih bila
izabrana, ja očekujem sve vrste poniženja. Ono, što mi o godovnu poklanjaš,
daj onima kojima valja dati; ponajprije, odgodimo za šest mjeseci imenovanje,
što će ludo obradovati nadstojnicu samostana, moju prisnu prijateljicu, koja
danas upravlja samostanom. Već to bit će za mene izvor sreće, a ja vrlo rijetko
mogu upotrijebiti tu riječ govoreći o tvojoj kćeri. Priznajem, da je moja misao
luda; ali ako vidiš da ima imalo mogućnosti da uspiješ, ja ću za tri dana staviti
bijeli veo, jer mi osam godina, koliko sam proboravila u samostanu, a da nikad
nisam izvan njega noćila, daju pravo da se postupak ubrza za šest mjeseci.
Dispensa se ne odbija nikad, a stoji četrdeset škuda.
Poštujući te, cijenjena majko,... itd.

Ovo pismo ispuni radošću gospođu di Campireali. Kad ga je primila bila

se već duboko pokajala što je kćeri javila Giuliovu smrt: nije znala kako će se
završiti duboka tuga, u koju je Elena zapala; očekivala je da će joj nešto puhnuti
u glavu, bojala se čak da joj se kćerka ne zaputi u Mehiko, gdje je, prema vijesti,
Branciforte bio ubijen, a u tom slučaju bilo je vrlo lako moguće da u Madridu
sazna za pravo ime pukovnika Lizzare. U drugu ruku, to što je njena kćerka
tražila bilo je gotovo neizvedivo, pa i apsurdno. Djevojka, koja nije ni
redovnica, koja je poznata jedino po ludoj ljubavi jednog bandita, koju je
možda i sama uzvraćala, da bude stavljena na čelo samostana u kome svi rimski
knezovi imaju svojih rodica! Ali, pomisli gospođa di Campireali, govori se da
se svaka stvar može zastupati, pa prema tome i postići. U svom odgovoru
Vittoria Carafa dade nade kćeri, koja je uvijek imala samo nemoguće prohtjeve,
ali ih se isto tako brzo zasitila. Iste večeri, obavještavajući se o svemu što se,
izbliza i izdaleka, ticalo samostana u Castru, ona saznade da je njen prijatelj
kardinal Santi-Quattro već više mjeseci neraspoložen. Htio je udati svoju
nećakinju za Don Ottavija Colonnu, prvenca kneza Fabrizija, o kom se toliko
često govorilo u ovoj pripovijesti. Knez pak nudio mu je drugog sina, Don
Lorenza. Da sredi svoje imovno stanje, koje se znatno pogoršalo uslijed rata,
koji su napuljski kralj i papa bili poveli protiv bandita, pošto su se konačno
sporazumjeli u Fajoli, trebalo je da žena njegova prvenca donese šest stotina
tisuća pijastara miraza (3,210.000 - franaka). A kardinal Santi-Quattro, sve i

63
 BALKANDOWNLOAD

kad bi, na najsmješniji način, razbaštinio sve ostale rođake, ne bi mogao dati
više od trista osamdeset do četiri stotine tisuća škuda.
Vittoria Carafa provela je večer i dio noći prikupljajući podatke kod svih
prijatelja staroga kardinala. Sutradan, već oko sedam sati, ona se najavi
kardinalu Santi-Quattru.
— Eminencijo — reče mu ona — mi smo oboje stari; zaludu je da se
zavaravamo dajući lijepa imena stvarima koje više nisu lijepe; dolazim da vam
predložim jednu ludost: sve što vam o njoj mogu kazati, jest to da mi nije mrska;
no priznajem da je smatram zaista ludošću. Kad se ugovaralo vjenčanje Don
Ottavija Colonne s mojom kćerkom Elenom, meni je omilio taj mladić, i na dan
njegova vjenčanja ja ću vam doznačiti dvije stotine tisuća pijastara, u zemljištu
ili u novcu, i zamolit ću vas da mu ih predate. No, da siromašna udovica, kao
što sam ja, uzmogne učiniti tu ogromnu žrtvu, potrebno je da moja kćerka
Elena, koja sad ima dvadeset i sedam godina i koja od devetnaeste godine nije
noćila izvan samostana, postane majka glavarica Castra; potrebno je u tu svrhu
odgoditi izbor za šest mjeseci; stvar se slaže s kanonskim pravom.
— Što velite, gospođo? — uskliknu kardinal izvan sebe. — Ni Njegova
Svetost ne bi mogla učiniti to što vi tražite od mene, jadnog i nemoćnog starca.
— Stoga sam i rekla, Eminencijo, da se radi o smiješnoj stvari: budale će
reći da je luda; no ljudi upućeni u ono što se dešava na dvoru kazat će da je naš
dični vladar, dobri papa Grgur XIII., izvolio nagraditi vjernost i dugogodišnju
službu Vaše Uzoritosti, olakšavajući sklapanje braka, za koji cijeli Rim zna da
ga želite sklopiti. Uostalom stvar je moguća i ne kosi se s kanonskim pravom,
ja za to odgovaram; moja će kćerka od sutra navući bijelu koprenu.
— Ali simonija, gospođo! — povika starac strašnim glasom.
Gospođa se Campireali stala spremati da ode.
— Kakav to papir ostavljate?
— To je popis zemljišta u vrijednosti od dvije stotine tisuća, koje bih dala
u slučaju da ne želite gotov novac; promjena vlasništva tih imanja mogla bi se
dugo vremena kriti; Colonne bi na primjer poveli protiv mene parnicu koju
bih ja izgubila.
— Ali simonija, gospođo! Strašna simonija!
— Treba početi s odlaganjem izbora za šest mjeseci. Sutra ću doći po
naloge Vaše Eminencije.

64
 BALKANDOWNLOAD

Osjećam potrebu da čitateljima, rođenim sjeverno od Alpa, objasnim

gotovo služben ton mnogih dijelova ovog razgovora; spomenut ću, ponajprije,
da u katoličkim zemljama većina razgovora o skliskim stvarima završava kod
ispovjednika, a onda je itekako važno jeste li se poslužili riječju punom
poštovanja ili ironičnim izrazom.
Sutradan, oko podne, Vittorija Carafa saznade da je, uslijed nedovoljnih
i pogrešnih podataka, koji su otkriveni u spomenutoj predstavci, izbor za majku
glavaricu u Castru odgođen za šest mjeseci: jedna od predloženih - druga po
redu - imala je otpadnika u obitelji, pošto je jedan od njenih stričeva prešao u
Udinama na protestantizam.
Gospođa di Campireali smatrala je zgodnim da poduzme nešto kod kneza
Fabrizija Colonne, čijoj kući nudi toliko povećanje imetka. Nakon dva dana
pregovaranja uspjelo joj je da se s njim sastane u jednom selu kraj Rima, no ona
se s tog sastanka vratila veoma prestrašena: kneza, koji je inače bio toliko
miran, zatekla je toliko zabavljena vojničkom slavom pukovnika Lizzare
(Giulija Brancifortea) te je prosudila da je posve beskorisno pitati ga o toj tajni.
Pukovnik mu je bio kao sin, ili još više, najdraži učenik. Knez je provodio dane
čitajući po više puta pisma koja su dolazila iz Flandije. Što bi bilo od nauma
kojim se gospođa di Campireali zanosila već toliko godina i za koji je toliko
žrtvovala, kad bi njena kćerka saznala za postojanje i slavu pukovnika Lizzare?
Mislim da je dobro da prešutim mnoge okolnosti koje, doduše, ocrtavaju
običaje tog vremena, ali za koje mi se čini da ih je tužno pripovijedati: autor
rimskog rukopisa uložio je mnogo truda dok je utvrdio točne datume zgoda
koje ja ispuštam.
Dvije godine nakon sastanka gospođe di Campireali s knezom
Colonnom, Elena je majka glavarica od Castra; no stari je kardinal umro od
grižnje zbog ove teške simonije. U to doba Castro je imao za biskupa najljepšeg
čovjeka papinske kurije, monsignora Francesca Cittadinija, milanskog plemića.
Ovaj mladi čovjek, upadljiv po svojoj ljupkoj skromnosti i svom
dostojanstvenom tonu, dolazio je vrlo često u dodir s majkom glavaricom
vizitandina, ponajprije prilikom zidanja novog klaustra kojim je ona ukrasila
svoj samostan. Taj mladi biskup Cittadini, tada čovjek od dvadeset i devet
godina, ludo se zaljubio u lijepu glavaricu. Na procesu, godinu dana kasnije,
mnoštvo je redovnica, koje su saslušane kao svjedoci, posvjedočilo, da je biskup
što je više mogao uvećavao broj svojih posjeta samostanu, govoreći često
njihovoj glavarici: »Na drugim mjestima zapovijedam ja i — priznajem to na

65
 BALKANDOWNLOAD

svoju sramotu — nalazim u tom zadovoljstvo; no ovdje, kod vas, pokoravam se

kao rob, ali sa zadovoljstvom koje daleko premaša zadovoljstvo zapovijedanja.
Nalazim se pod utjecajem jednog višeg bića; sve i kad bih pokušao, ne bih
mogao imati drugu volju; i ja bih mnogo radije pristao da budem cijelu vječnost
njen posljednji rob, nego da na drugom mjestu budem kralj.«
Svjedoci navode da je glavarica često prekidala ove elegantne rečenice,
naređujući mu da šuti, grubim riječima, koje su odavale prezir.
— Pravo rečeno — nastavlja jedan drugi svjedok — gospođa je s njim
postupala kao sa slugom; tada bi jadni biskup oborio pogled i udario u plač, ali
nije odlazio. On je uporno nalazio nove razloge da se pojavi u samostanu, a to
je neobično sablaznilo samostanske ispovjednike i neprijatelje glavaričine. No
gospođu glavaricu živo je branila nadstojnica, njena prisna prijateljica, koja je
pod njenim neposrednim zapovijedima vodila unutrašnju upravu.
— Vi znate, moje plemenite sestre — govorila je ona — da je nakon one
nesretne ljubavi, koju je naša glavarica osjećala u prvoj mladosti prema jadnom
plaćeniku, ostalo mnogo štošta čudno u njenim mislima; no sve vi znate da njen
karakter ima tu značajku da ne mijenja mišljenje o ljudima prema kojima je
pokazala svoj prezir. A možda u cijelom svom životu nije izgovorila toliko
prezrivih riječi koliko ih je u našoj nazočnosti upravila jadnom monsignoru
Cittadiniju. Mi iz dana u dan vidimo da se s njim postupa tako da bismo se mi
morale crvenjeti zbog njegova visokog dostojanstva.
— Da — odgovarale su sablažnjive duvne — no on svaki dan dolazi; on
dakle i nije toliko zlostavljan, a u svakom slučaju ova spletka škodi ugledu
svetog reda Pohođenja.
Ni najgrublji gospodar ne izgovori svom najnespretnijem sobaru ni
četvrti dio uvreda kojima je iz dana u dan ohola glavarica obasipala mladog
biskupa koji je imao tako prisan ton; no on je bio zaljubljen i donio je iz svog
zavičaja ovu osnovnu maksimu, da kad se jednom započne pothvat ove vrste,
čovjek mora voditi računa samo o cilju, a ne gledati na sredstva.
Svome pouzdaniku Cesaru del Bene znao bi govoriti: »Na koncu konca,
ako se ljubavnik, odriče napadaja prije nego što je na to bio prisiljen višom
silom, nije ni vrijedan da uspije.«
Sad se moja tužna dužnost svodi na to da dadem, silom prilika, sažet
prikaz procesa koji je doveo do smrti Elenine. Taj proces, koji sam proučio u
jednoj biblioteci, koje ću ime prešutjeti, obuhvaća najmanje osam svezaka i n f
o 1 i o. Istraga i optužnica napisane su na latinskom, odgovori na talijanskom.

66
 BALKANDOWNLOAD

Tu nalazim da je mjeseca studenog 1572. oko jedanaest sati noću, mladi

biskup sam došao do vrata crkve gdje se vjernici pripuštaju kroz cio dan; sama
glavarica otvorila mu je vrata i dopustila mu da je slijedi. Primila ga je u odaji
u kojoj je često boravila, a koja je bila tajnim vratima spojena s galerijama što
se protežu iznad crkvenih lađa. Nije prošao ni sat, a već je biskup, neobično
iznenađen, bio otpravljen; sama glavarica otpratila ga je do crkvenih vrata i
kazala mu ove riječi:
— Ostavite me odmah i vratite se u svoju palaču. Zbogom, gospodine, vi
mi se gadite; čini mi se kao da sam se podala lakaju.
Nakon tri mjeseca došao je karneval. Stanovnici Castra bili su čuveni po
svečanostima što su ih priređivali u te dane; cio grad odjekivao bi od buke
krabulja. A nitko ne bi propustio da zaviri kroz prozorčić, kroz koji se
nazrijevala jedna samostanska konjušnica. Tri mjeseca prije karnevala
konjušnica je pretvorena u salon, a sada je bila uvijek puna svijeta. Jednom je,
usred tog ludovanja, prošao tuda biskup u svojoj kočiji; glavarica mu dade znak
i iste noći, u jedan sat, on se nađe na crkvenim vratima. Ušao je, ali je nakon
nepuna tri četvrta sata bio ljutito otpravljen. Nakon prvog sastanka u mjesecu
studenom, on je dolazio u samostan gotovo svakih osam dana. Na njegovu licu
zrcalilo se blesavo zadovoljstvo, koje nije nikom izmaklo, a živo je pozlijedilo
gordi značaj mlade glavarice. Na uskršnji ponedjeljak, kao i drugih dana, ona
je s njim postupala kao s najgorim od najgorih i govorila mu stvari koje ni
posljednji samostanski sluga ne bi otrpio. Uza sve to, nakon malo dana, ona mu
dade znak i mladi se biskup o ponoći spremno našao pred crkvenim vratima;
pozvala ga je da mu saopći da je zanijela. Na to saopćenje, vele sudbeni akti,
lijepi je mladić problijedio užasnut i »zinuo od straha«. Glavaricu je počela
tresti groznica: pozvala je liječnika, ne zatajivši mu svoje stanje. Taj čovjek znao
ju je kao veoma darežljivu; obećao joj da će je izvući iz neprilike. Počeo je tako
da ju je upoznao s jednom mladom i lijepom pučankom koja se, iako nije bila
babica, razumjela u porode. Muž joj je bio pekar. Elena je bila zadovoljna
razgovorom s tom ženom, ali joj ova izjavi da su joj, da bi izvela naum s pomoću
kojeg se nada da će je spasiti, potrebne dvije pouzdane redovnice.
— Što se vas tiče, još nekako, ali jednu koja je meni ravna! Nikako; idite!
Babica ode. No nakon nekoliko sati, uvidjevši da nije razborito da se
izlaže brbljarijama te žene, Elena zovnu liječnika, i ovaj ponovno posla babicu
u samostan gdje se s njom sjajno postupalo. Ona se zakle da joj nije bilo ni na
kraj pameti da izda povjerenu tajnu sve da je i nisu ponovno pozvali; no

67
 BALKANDOWNLOAD

ponovno reče, da, ne bude li imala pri ruci dvije žene, koje su odane glavarici
i koje sve znaju, ne može ništa poduzeti. (Bez sumnje, ona je mislila na optužbu
o čedomorstvu). Nakon duga razmišljanja, glavarica odluči povjeriti svoju
užasnu tajnu gospođi Vittoriji, samostanskoj nadstojnici, iz plemenite obitelji
vojvoda od C..., i gospođi Bernardi, kćeri markiza P... Ona ih zakle na časoslovu
da neće nikome kazati ni riječi, pa ni ispovjedniku. Gospođe se slediše od
straha. U istrazi one priznaju da su, poznajući glavaričin karakter, očekivale
priznanje umorstva. Glavarica im reče jednostavno i hladno:
— Pogazila sam sve svoje dužnosti: ja sam zanijela.
Gospođa Vittoria, nadstojnica, duboko ganuta i uzbuđena, zbog
prijateljstva koje ju je toliko godina vezalo za Elenu, a ne iz puke radoznalosti,
uskliknu sa suzama u očima.
— Tko je bio tako bezobziran, da počini takvo zlodjelo?
— Nisam to rekla ni svom ispovjedniku; prosudite mogu li to kazati
vama!
Obje časne sestre stadoše odmah razmišljati o tome kako da se ta kobna
tajna sakrije pred ostalim redovnicama. Prije svega odlučiše da glavaričin
krevet bude prenesen iz sobe, u kojoj se nalazi, jer je ona usred samostana, i
smjesti u apoteku što su je nedavno uredili u najzabačenijem dijelu zgrade na
trećem katu, koji je podigla Elenina darežljivost. Tu je glavarica dala na svijet
muško dijete. Tri nedjelje bila je pekarova žena sakrivena u nadstojničinoj sobi.
Dok je ona žurno nosila kroz klaustar dijete u naručju, ono je zaplakalo i žena
se, prestravljena, zavuče u podrum. Sat nakon toga gospođa Bernarda otvori,
uz pomoć liječnika, mala vrtna vrata i pekarova žena izađe brzo iz samostana,
a malo zatim i iz grada. Došavši napolje, gonjena užasnim strahom, ona uteče
u jednu spilju, na koju je slučajno naišla među stijenama. Glavarica napisa
pismo Cesaru del Beneu, pouzdaniku i glavnom sobaru biskupovu, i on kasom
odjaha do označene pećine. Uze dijete u naručje i odnese u Montefiascone.
Dijete je bilo kršteno u crkvi Margarite i dobilo ime Alessandro. Krčmarica u
tom mjestu pobrinula se za dojilju kojoj je Cesare dao osam škuda: gomila žena
koje su se za vrijeme krštenja sakupile oko crkve, upita Cesara za ime oca tog
djeteta.
— Visoki rimski odličnik — odvrati on — kojem se prohtjelo da zavede
jadnu seljanku kao što ste vi.
I nestade.

68
 BALKANDOWNLOAD

VII

Sve je išlo dobro do toga časa u samostanu u kome je stanovalo preko

trista radoznalih žena; nitko nije ništa vidio, nitko nije ništa čuo. No glavarica
je dala liječniku nekoliko cekina, koji su tek nedavno bili iskovani u Rimu.
Neke je liječnik dao pekarovoj ženi. Žena je bila lijepa, a njezin muž
ljubomoran; prekopao je njenu škrinju, našao te sjajne cekine i, vjerujući da je
za taj novac kupljena njegova sramota, prisili je, s nožem na grlu, da mu kaže
otkuda joj. Nakon duga okolišanja, žena priznade istinu, oni se pomiriše i
počeše razmišljati kako da potroše taj novac. Pekarica je htjela platiti neke
dugove, ali je muž smatrao da je bolje kupiti magare, pa je tako i učinjeno.
Magare izazva sablazan kod susjeda koji su dobro znali njihovo siromaštvo. Sve
gradske kume, i prijateljice i neprijateljice, dolazile su i zapitkivale pekarovu
ženu koji joj je to plemenit ljubavnik omogućio da kupi magare. Sva bijesna,
žena je ponekad odgovarala istinu. Jednog dana Cesare del Bene otišao je da
obiđe dijete, kad se vratio da o posjeti obavijesti glavaricu, ova, iako slaba, dođe
do rešetke i prekori ga zbog nepouzdanosti ljudi kojima se poslužio. Biskup pak
razbolio se od straha i napisao pismo braći u Milano, da ih obavijesti o kleveti
kojom ga optužuju, i da ih pozove da mu priteku u pomoć. Iako teško bolestan,
on odluči da napusti Castro; no prije odlaska napisa glavarici: »Vi sigurno već
znate da ljudi znaju sve. Stoga, ako želite spasiti ne samo moj ugled nego možda
i moj život, i ako hoćete izbjeći goru sablazan, možete okriviti Giambattistu
Dolerija, koji je nedavno umro; jer ako time i ne očuvate svoju čast, a ono bar
moja neće biti u opasnosti.«
Biskup pozva Don Luigija, ispovjednika samostana u Castru.
— Predajte ovo — reče mu on — na ruke gospođe glavarice.
Pročitavši to podlo pismo, ona uskliknu pred svima koji su se nalazili u
sobi:
— Bezumne djevice koje ljepotu tijela pretpostavljaju ljepoti duše, i
zaslužuju da se s njima tako postupa.
Glas o svemu što se događa u Castru dođe brzo do ušiju »strašnog«
kardinala Farnesea (unazad nekoliko godina on je postao takav, nadajući se da
će u slijedećem konklavu dobiti potporu »revnosnih« kardinala). On odmah
dade nalog načelniku u Castru da se zatvori biskup Cittadini. Bojeći se

69
 BALKANDOWNLOAD

mučenja, sve njegove sluge pobjegoše. Jedini je Cesare del Bene ostao vjeran
svom gospodaru i zakleo mu se da će prije izdahnuti pod mukama nego priznati
išta što bi mu moglo škoditi. Videći da mu je palača opkoljena stražom,
Cittadini ponovno uspisa braći, koja na vrat na nos dođoše iz Milana. Nađoše
ga zatvorena u tamnici Ronciglione.
Čitam iz prvog ispitivanja glavarice da je ona, priznajući doduše svoju
krivicu, nijekala da je imala odnošaj s monsignorom biskupom i tvrdila da je
njen sukrivac bio Giambattista Doleri, samostanski odvjetnik.
Dne 9. rujna 1573. Grgur XIII. naredi da se parnica povede brzo i strogo.
Jedan sudac istražitelj, jedan odvjetnik i jedan komesar odoše u Castro i u
Ronciglione. Cesare del Bene, prvi sobar biskupov, priznaje jedino da je odnio
dojilji neko dijete. Ispituju ga u nazočnosti gospođa Vittorije i Bernarde. Dva
dana redom udaraju ga na muke; on trpi strahovito; ali vjeran zadanoj riječi,
on neće da prizna ono što je nemoguće nijekati, i odvjetnik ne može ništa da
izvuče iz njega.
Kad dolazi red na gospođe Vittoriju i Bernardu, koje su prisustvovale
strahovitom mučenju Cesarovu: one priznaju sve što su učinile. Sve redovnice
bivaju ispitivane tko je krivac; većina odgovara da su čule da je biskup otac
djeteta. Jedna od vratarica izgovara riječi što ih je glavarica upravila biskupu
vodeći ga do crkvenih vrata. Ona dodaje:
»Kad dvoje ljudi govore tako, znači da već dugo vremena vode ljubav. I
zaista, monsignor, inače toliko nadut, izgledao je, izlazeći iz crkve, sav
pokunjen«.
Jedna redovnica, upitana pred spravom za mučenje, odgovara da
začetnik zločinstva mora biti mačka, jer je glavarica neprestano drži u krilu i
miluje. Druga opet tvrdi da je začetnik vjetar, jer je u dane kad puše vjetar
glavarica sretna i dobro raspoložena: ona se izlaže vjetru na balkonu, koji je
naročito za to sagradila; a kad je na tom mjestu za nešto zamole, ona to nikad
ne odbija. Pekarova žena, dojilja i kume iz Montefiasconea, prestrašene
mukama Cesarovim, govore istinu.
Mladi biskup bolovao je ili se pretvarao da boluje u Ronciglioneu, a to je
dalo mogućnosti njegovoj braći, potpomognutoj povjerenjem i visokim
položajem gospođe di Campireali, da se više puta bace ničice pred papu i
zamole ga da se proces obustavi dok biskup ne ozdravi. Nato strašni kardinal
Farnese poveća broj vojnika koji su biskupa čuvali u tamnici, a kako biskup
nije mogao biti ispitivan, komesari su otpočinjali svoja zasjedanja ispitujući

70
 BALKANDOWNLOAD

nanovo glavaricu. Jednog dana, kad joj je majka rekla neka se hrabro drži i neka
sve niječe, ona priznade sve.
— Zašto ste ispočetka okrivljavali Giambattistu Dolerija?
— Zbog samilosti prema biskupovu kukavičluku, a i zato što će se on,
spasi li svoj dragi život, moći brinuti za mog sina.
Nakon ovog priznanja glavaricu zatvoriše u jednu odaju samostana u
Castru, koje su zidovi, kao i svodovi, bili osam stopa debeli; redovnice su samo
s užasom govorile o toj ćeliji, koja je bila poznata pod imenom »redovničke«
ćelije; tu su na glavaricu osobno pazile tri žene.
Kako se biskupovo zdravlje nešto popravilo, tri stotine što žbira što
vojnika dođoše po njega u Ronciglione, prenesoše ga na nosiljci u Rim i
zatvoriše u tamnicu Corte Savella. Malo dana nakon toga odvedene su u Rim i
redovnice, glavarica je smještena u samostan Svete Marte. Bile su optužene
četiri žene: gospođa Vittoria i Bernarda, te čuvarica samostana i vratarica, koja
je čula uvredljive riječi što ih je časna majka upravila biskupu.
Biskupa je ispitivao auditor apostolske komore, jedna od prvih pravnih
ličnosti. Ponovno udariše na muke jadnog Cesara del Benea, koji ne samo što
nije ništa priznao, nego je još rekao stvari koje su bile neugodne vlastima, a to
mu je pribavilo još jedno mučenje. I Vittoria i Bernarda udarene su prethodno
na muke. Biskup je glupo ali vrlo uporno poricao sve; u najmanjim
pojedinostima opisivao je što je radio onih triju večeri koje je neprijeporno
proveo kod glavarice.
Najzad suočiše glavaricu i biskupa, pa iako je ona stalno govorila istinu,
staviše je na muke. Kako je ona neprestano ponavljala ono što je kazala u svom
prvom priznanju, biskup ju je, vjeran svojoj ulozi, počeo vrijeđati.
Nakon mnogih drugih mjera, u biti ispravnih, ali prožetih onim
okrutnim duhom što je nakon vladanja Karla V. i Filipa II. vrlo često
gospodovao u talijanskim sudovima, biskup je osuđen na doživotnu tamnicu u
tvrđavi Sant’ Angelo, a glavarica na doživotno zatočenje u samostanu Svete
Marte, gdje se zatekla. Ali je gospođa di Campireali, da spasi kćerku, već bila
poduzela bušenje podzemnog hodnika. Prorov je počinjao jednim od onih
kanala što su ih ostavili stari Rimljani, a imao se završiti u kripti gdje su se
pokapali smrtni ostaci redovnica Svete Marte. Taj prolaz, širok otprilike dvije
stope, imao je zidove obložene daskama, koje su podržavale zemlju zdesna i
slijeva, a kako se postepeno napredovalo u iskopavanju, gradila se i neka vrsta

71
 BALKANDOWNLOAD

svoda s pomoću dviju dasaka, koje bi se postavile u obliku krakova velikog slova
A.
Prorov su bušili na nekih trideset stopa dubine. Najvažnije je bilo kopati
u određenom smjeru; žile vode i temelji starih zgrada svaki čas su prisiljavali
radnike da mijenjaju smjer. Druga velika teškoća sastojala se u iskopanoj zemlji:
nisu znali što će s njom, pa su je, izgleda, noću prosipali po rimskim ulicama.
Ljudi su se čudili otkud ta zemlja koja je, takoreći, padala s neba.
Ma koliko velike svote trošila gospođa di Campireali pokušavajući da
spasi kćerku, njen podzemni prolaz bio bi bez sumnje otkriven, ali je 1585.
papa Grgur XIII. umro, a s ispražnjenom papinskom stolicom otpoče vladavina
nereda.
Elena je u samostanu Svete Marte živjela neobično teško; lako je
pomisliti s kolikom su revnošću te priproste, siromašne redovnice mučile jednu
glavaricu, bogatu i pronađenu krivom za onakvo zločinstvo. Elena je s
nestrpljenjem iščekivala ishod radova što ih je poduzela njena majka. No
odjednom njenim srcem prostrujiše čudni osjećaji. Videći labavo zdravstveno
stanje Grgura XIII. i očekujući mnogo od interregnuma, Fabrizio Colonna
poslao je jednog svog oficira Giuliju Branciforteu, koji je sad bio toliko poznat
u španjolskoj vojsci pod imenom pukovnika Lizzare. Zvao ga je u Italiju; Giulio
je gorio od želje da vidi domovinu. Pod lažnim imenom iskrcao se u Pescari,
malom jadranskom pristaništu ispod Chietija, u Abruzzima i preko planina
došao u Petrellu. Kneževa radost zapanjila je sve. On reče Giuliju da ga je
pozvao kako bi ga učinio svojim nasljednikom i da mu dade zapovjedništvo nad
svojim vojnicima. Nato mu Branciforte odvrati da, govoreći vojnički, pothvat
ne vrijedi ništa, što je lako i dokazao; ako bi to samo Španjolska htjela, za šest
mjeseci i s malo truda ona bi mogla zatrti sve plaćenike u Italiji.
— Ali — dodade mladi Branciforte — ako vi to želite, kneže, ja sam
spreman da krenem. Vi ćete u meni uvijek naći nasljednika hrabrog Ranuccia,
koji je poginuo u Ciampima.
Prije dolaska Giuliova, knez je bio naredio, kako je to on znao narediti,
da se nitko u Petrelli ne usudi govoriti o Castru i o glavaričinu procesu: i
najmanje brbljanje bit će nemilosrdno kažnjeno smrću. Iskazujući Branciforteu
najveće prijateljstvo, on ga zamoli da ne odlazi bez njega u Albano; a on je tako
pripravio taj put da je opkolio grad tisućom svojih vojnika i na putu koji vodi
u Rim postavio predstražu od tisuću i dvije stotine vojnika. Lako je pomisliti
kako je bilo jadnom Giuliju, kad je knez dozvao starog Scottija, koji je još živio

72
 BALKANDOWNLOAD

u kući gdje je nekad bio njegov glavni stan i rekao mu da se popne u sobu, u
kojoj se nalazio on s Branciforteom. Kad se prijatelji baciše jedan drugome u
naručje, reče on Giuliju:
— A sad, jadni pukovniče, očekuj ono što je najgore.
Nato ugasi svijeću i izađe, zaključavši prijatelje u sobi.
Sutradan Giulio nije htio da izađe iz sobe i uputi knezu molbu da mu
dopusti da se vrati u Petrellu i da ga ne viđa nekoliko dana. No rekoše mu da
je knez nestao sa svojom vojskom. Tokom noći čuo je za smrt Grgura XIII.,
zaboravio na svog prijatelja i krstario Campagnom. Uz Giulija je bilo ostalo tek
tridesetak vojnika, koji su pripadali njegovoj nekadašnjoj četi. Dobro je
poznato, da je u doba, kad bi papinska stolica bivala ispražnjena, zakon bio
nijem, i da je svak mislio samo na to da zadovolji svoje strasti, te da je sila bila
jedini zakon; zato je knez Colonna prije nego što se smrklo povješao
pedesetoricu svojih neprijatelja. Giulio pak, iako nije imao ni četrdeset ljudi
uza se, usudio se otići u Rim.
Sve sluge glavarice od Castra ostale su joj vjerne i nastanile po kućicama
oko samostana Svete Marte. Agonija Grgura XIII. trajala je preko nedjelju dana;
gospođa di Campireali nestrpljivo je iščekivala dane nereda koji su morali
nastupiti nakon papine smrti, da prokopa posljednjih pedeset koraka svog
hodnika. No kako je trebalo proći kroz podrume mnogih nastanjenih kuća, ona
se bojala da neće moći sakriti javnosti konac svog pothvata.
Dva dana nakon dolaska Brancifortea u Petrellu, trojica starih
najamnika, koje je Elena bila uzela u službu, kao da su poludjeli. Iako su dobro
znali da ona živi u zatočenju i da je čuvaju mržnjom zadojene opatice, Ugone,
jedan od najamnika, dođe do vrata samostana i poče na čudan način zahtijevati
da mu se dopusti, i to odmah, da vidi svoju gospodaricu. Odbili su ga i bacili
kroz vrata. Sav očajan, on je tu i ostao, i počeo dijeliti po jedan bajocco (novčić)
svakom od slugu, koji su izlazili i ulazili, i govorio ove riječi: »Radujte se sa
mnom; gospodin Giulio Branciforte došao je; on je živ: recite to vašim
prijateljima.«
Dvojica Ugoneovih drugova proveli su dan donoseći mu sitan novac i
nastavivši ih dijeliti dan i noć, sve dok im ni jedan nije ostao. Ali su najamnici,
zamjenjujući jedan drugoga, u isto vrijeme stražarili pred vratima samostana i
ponavljali prolaznicima iste riječi, pozdravljajući ih duboko: »Gospodin Giulio
došao je...« itd.

73
 BALKANDOWNLOAD

Misao ovih čestitih ljudi urodila je plodom: nije proteklo ni trideset i šest
sati od časa kad je udijeljen prvi bajocco, a jadna Elena saznala je, na dnu
tamnice, da je Giulio živ; te je riječi baciše u neku vrstu ludila:
— O majko moja — viknu ona — koliko ste mi zla nanijeli!
Nakon nekoliko sati tu nevjerojatnu vijest potvrdila joj je i mala
Marietta, koja je — žrtvujući svoj nakit — dobila dopuštenje da pođe za
sestrom Čuvaricom koja je imala dužnost da nosi jelo zatočenici. Elena joj se
baci u naručaj, plačući od radosti.
— To je zaista divno — reče joj ona — ali ja više neću ostati s tobom.
— Svakako! — reče joj Marietta. — Ja sam uvjerena da vrijeme konklava
neće proći, a da se vaše tamnovanje ne pretvori u obično zatočenje.
— Ah! draga, zar da vidim Giulija? Da ga vidim, ja koja sam toliko kriva?
Sredinom treće noći nakon ovog razgovora, jedan dio crkvenog poda
stropoštao se s velikom bukom; redovnice Svete Marte bile su uvjerene da će
se samostan survati u bezdan. Nastade velika uzbuna: svi su vikali da je potres.
Otprilike jedan sat nakon što je propao mramorni pod u crkvi, gospođa di
Campireali, predvođena trojicom Eleninih najamnika, provali podzemnim
hodnikom u ćeliju.
Elenu obuze samrtni strah; bila je uvjerena da je Giulio Branciforte s
njima. Kad joj oni rekoše da prate samo gospođu di Campireali i da se Giulio
još nalazi u Albanu, koji je zauzeo s više tisuća vojnika, ona se brzo smiri i njeno
lice zadobi ponovo uobičajen strogi izraz.
Nakon nekoliko časaka pojavi se gospođa di Campireali: hodala je vrlo
teško, oslanjajući se na svog štitonošu koji se bio svečano odjenuo i pripasao
mač; no njegovo raskošno odijelo bilo je potpuno zablaćeno.
— O moja draga Eleno, dolazim da te spasim! — uzviknu gospođa di
Campireali.
— A tko vam veli da ja želim da budem spašena?
Gospođa di Campireali sva se zapanji; gledala je u kćerku raskolačenih
očiju; vidjelo se da je neobično uzbuđena.
— Pa dobro, draga Elena — reče ona najzad — sudbina me prisiljava da
ti priznam nešto što je možda bilo vrlo prirodno nakon nesreća koje su u
prošlosti pogodile našu obitelj, ali zbog čega se ja kajem i molim te da mi
oprostiš: Giulio... Branciforte... živ je...

74
 BALKANDOWNLOAD

— Baš zato što on živi neću da živim ja.

Gospođa di Campireali ispočetka nije shvaćala riječi svoje kćeri, a zatim
je poče najnježnije preklinjati; no nije dobivala odgovara; Elena se bila
okrenula prema svom propelu i molila se ni ne osvrćući se na nju. Uzalud je
gospođa di Campireali čitav sat činila sve moguće napore da izvuče od nje
jednu riječ ili jedan pogled. Najzad joj kćerka nestrpljivo reče:
— Pod mramornim postoljem ovog propela bila su sakrivena njegova
pisma u mojoj sobici u Albanu; bilo bi mnogo bolje da ste pustili mog oca da
me probode bodežom! Izađite i ostavite mi novaca!
Gospođa di Campireali htjede da još govori s kćerkom, unatoč znacima
koje joj je davao preplašeni štitonoša, ali Elena izgubi strpljenje:
— Dajte mi bar jedan sat slobode; vi ste mi zatrovati život, a sad hoćete
da mi zatrujete i smrt.
— Još ćemo dva-tri sata biti gospodari podzemnog hodnika; nadam se da
ćeš se predomisliti! — uskliknu gospođa di Campireali oblivena suzama, i uđe
u prorov.
— Ugone, ostani uza me — reče Elena jednom od svojih najamnika — i
dobro se naoružaj, mladiću: možda će biti potrebno da me braniš. Da vidimo
tvoj bodež, tvoj mač, tvoj nož.
Stari vojnik pokaza joj sve u ispravnom stanju.
— Dobro, budi pred ćelijom; ja ću napisati Giuliju dugo pismo koje ćeš
mu ti predati osobno; neću da prođe ni kroz čije ruke osim tvoje, jer ne mogu
da ga zapečatim. Ti možeš pročitati što piše u njemu. Stavi u džepove sve zlato
koje je moja majka ostavila, meni treba samo pedeset cekina; ostavi ih na mojoj
postelji.
Nakon tih riječi Elena poče pisati.

Ne sumnjam u tebe, dragi moj Giulio: ja odlazim zato što bih presvisla
od bola u tvom naručju, videći kolika bi bila moja sreća da nisam počinila jednu
pogrešku. Nemoj misliti da sam ikad ikog na svijetu ljubila poslije tebe;
naprotiv; moje je srce bilo ispunjeno najvećim prezirom prema čovjeku koga
sam puštala u svoju sobu. Moj grijeh nastao je jedino zbog čame i - ako hoćeš -
zbog razuzdanosti. Pomisli da je moja duša, koja je bila shrvana nakon
uzaludnog pokušaja u Petrelli, gdje me je knez, koga sam obožavala zato što si
ga ti ljubio, tako surovo primio, da je moja duša bila dvanaest godina opsjedana

75
 BALKANDOWNLOAD

lažima. Sve što me je okruživalo bilo je lažno i lažljivo, i ja sam to znala.

Najprije sam primila tridesetak pisama od tebe; shvati s kojim sam zanosom
otvarala prva! No, čitajući ih, moje se srce ledilo. Razgledala sam rukopis,
prepoznavala sam tvoju ruku, ali ne i tvoje srce. Pomisli na to da je ta prva laž
toliko poljuljala bit mog života, te sam bez radosti otvarala pisma s tvojim
rukopisom! Strahovita vijest o tvojoj smrti dotukla je u meni sve što je preostalo
od sretnih dana naše mladosti. Moja prva namjera, ti ćeš to shvatiti, bila je da
odem i sama vidim obale Mehika, jer se govorilo da su te tamo umorili divljaci;
da sam se povela za tom mišlju... mi bismo sad bili sretni, ma koliki bio broj i
spretnost uhoda što ih je ona budna ruka mogla posijati oko mene; ja bih
privezala uza se sve duše u kojima još ima malo samilosti i dobrote i vjerojatno
je da bih došla do istine; jer tvoja su junačka djela, Giulio moj, već bila privukla
pozornost svijeta, i možda je netko u Madridu znao da si ti Branciforte. Hoćeš
li da ti kažem što je omelo našu sreću? Ponajprije uspomena na kneževo grubo
i oholo postupanje sa mnom u Petrelli; koliko bih teških zapreka morala
savladati na putu od Castra do Mehika! Ti vidiš, moja je duša već bila izgubila
na postojanosti. Zatim me je obuzela napast taštine. Dala sam podići velike
zgrade u samostanu, kako bih mogla pretvoriti u svoju odaju vratarkinu sobicu,
u koju si se ti sklonio one noći. Jednog dana promatrala sam zemlju koju si ti
nekad natopio svojom krvlju mene radi; začula sam prezrive riječi, podigla
glavu i ugledala podmukla lica; da se osvetim, naumila sam postati glavaricom.
Moja majka, koja je dobro znala da si ti živ poduzela je sve i sva da postigne to
neobično imenovanje. Taj položaj bio je za mene jedino izvor čamotinje, ona
je konačno unizila moju dušu; počela sam uživati dokazujući često svoju moć
tuđom nesrećom: postala sam nepravedna. Bilo mi je trideset godina, bila sam
kreposna u očima svijeta, uvažena, a ipak duboko nesretna. Tada se pojavio
onaj bijednik, oličenje dobrote ali i istinska glupost. Ta je glupost i učinila da
sam ga saslušala. Moja je duša nakon tvog odlaska bila toliko nesretna zbog
svega što me je okruživalo, da nije više imala snage da odoli ni najmanjoj
napasti. Hoću li ti sad priznati nešto sramotno? No ja smatram, da je jadnoj
pokojnici sve dopušteno. Kad ti budeš čitao ovo pismo, crvi će već izjedati onu
ljepotu koja je morala biti samo tvoja. Najzad, treba kazati ono što mi je toliko
teško; nisam vidjela razloga zašto da ne kušam i ja putenu ljubav, kao sve naše
rimske gospođe; mene je obuzela misao na razvrat, no ja se nikad nisam mogla
dati tom čovjeku a da ne osjetim užas i gađenje koji su ubijali svaki užitak. Ja
sam te uvijek gledala uza se, u vrtu naše palače u Albanu, kad te je Gospa
nadahnula onom plemenitom mišlju koja je, nažalost, uz moju majku, bila

76
 BALKANDOWNLOAD

nesreća našeg života. Ti tada nisi prijetio, bio si nježan i dobar kao i uvijek:
gledao si me; i tada bih ja planula gnjevom prema tom drugom čovjeku, do te
mjere da sam ga čak tukla iz sve snage. To je sva istina, Giulio moj: nisam htjela
da umrem, a da ti je ne kažem, i ja sam čak mislila da će mi ovaj razgovor s
tobom odagnati pomisao na smrt. No sad još jasnije vidim koja bi bila moja
sreća u ponovnom sastanku da sam se očuvala tebe dostojnom. Naređujem ti
da živiš i da nastaviš svoj vojnički život, koji mi je pribavio tolike radosti, kad
sam saznala za tvoje pobjede. Što bi se sve dogodilo, veliki Bože, da sam primila
tvoja pisma, naročito nakon bitke kod Achenna! Živi i čuvaj uspomenu na
Ranuccia koji je poginuo kod Ciampija, i na Elenu koja je, da ne ugleda prijekor
u tvojim očima, umrla u samostanu Svete Marte.

Napisavši pismo, Elena priđe starom vojniku, koji je bio zaspao; ona mu,
a da on to nije ni opazio, uze bodež, a zatim ga probudi.
— Gotova sam — reče — bojim se da naši neprijatelji ne ovladaju
prokopom. Brzo uzmi sa stola moje pismo i predaj ga ti sam Giuliju; ti sam, jesi
li razumio? I daj mu ovaj moj rubac; reci mu da ga u ovom času ljubim onako
kao što sam ga uvijek ljubila, uvijek, jesi li dobro čuo?
Ugone je stajao na mjestu ne mičući se.
— Idi dakle.
— Gospođo, jeste li dobro razmislili? Gospodin Giulio toliko vas ljubi!
— I ja njega ljubim; uzmi pismo i predaj mu ga, ti sam.
— Dobro, neka vas Bog blagoslovi; tako ste dobri.
Ugone ode i ubrzo se vrati natrag; našao je Elenu mrtvu: iz srca joj je
stršio bodež.6

6
Pripremajući novo izdanje, Stendhal je neposredno uoči smrti, 17.1. 1842. - izvršio sitne izmjene na
tekstu ove novele. Louis Royer objavio ih je u »Bullerin du bibiophile et du bibliothécaire«, 1933. Prevoditelj
žali sto nije mogao doći do njih. (Op. prev.)

77