Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
Little Darlings

MELANIE GOLDING

Nisu moje bebe

S engleskoga prevele
Tea Tosenberger i Sanja Gjenero

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno sjećanju na Amber Baxter (djevojački Fink)

1979. - 2012.

3
 Knjige.Club Books

17. kolovoza
Peak District, UK

Detektivka narednica Joanna Harper stajala je na vijaduktu s drugim

policajcima. Na suprotnoj obali, onkraj velikog prostranstva akumulacijskog
jezera, uz rub vode zaustavila se žena, spremajući se zagaziti u nju, u naručju
čvrsto držeći svoje blizance.
Harper se okrenula detektivu inspektoru. “Koliko su blizu policajci s te
strane?”
Djelić obale na kojemu je stajala žena okruživala je gusta šuma. Čak i s te
udaljenosti Harper je vidjela da su joj noge bile grimizne, okrvavljene trnjem.
“Ne dovoljno blizu”, rekao je Thrupp. “Ne mogu joj prići.”
Iznad njihovih glava uz grmljavinu lopatica preletio je helikopter
namreškavši površinu jezera. Iz njega se začula glasna zapovijed: Odmaknite
se od vode. Nadvijao se nad sićušnim likom majke, zaglušujuć i nepopustljiv,
ali policajci u njemu neće je moći spriječiti. Letjelica nije mogla
sigurno sletjeti nigdje u dolini niti se spustiti dovoljno nisko kako bi izbacila
vitlo.
Harper je kroz dvogled vidjela kako se žena stropoštala u sjedeći položaj
u isušeni mulj, lica podignuta prema nebu, još uvijek držeći dječicu. Možda to
ipak neće učiniti.
Zatim se prisjetila onoga što joj je rekla starica: “Morat će ih spustiti u
vodu želi li svoju djecu natrag... U vodu. Držati ih pod vodom.”
Žena više nije sjedila uz rub vode, sada joj je dosezala do koljena i ulazila
je sve dublje. Narednica je izula cipele, popela se na ogradu i pripremila
skočiti.

4
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 1

Dijete nije moje kao što je prvo bilo,

Ne mogu ga uspavati,
Ne mogu ga očinski podignuti,
I položiti na prsa;
No ipak leži u kolijevci moga djetešca
I sjedi na njegovu stolcu,
A svjetlo neba u koje je otišla
Preobražava mu zlatnu kosu.
IZ Mjenjolika
JAMESA RUSSELLA LOWELLA

13. srpnja
20:10 sati

Bilo joj je važno što je bol nestao. S njim su u samo nekoliko čudesnih sekundi
nestali i strah i uvjerenje da će umrijeti. Željela je zadrijemati, ali tada se
pojavilo Patrickovo zabrinuto lice sa zelenom bolničkom kapicom na glavi i
sjetila se: rađam. Epiduralna anestezija koju su joj dali nije označila samo
kraj strašnih trudova nego i početak izvlačenja forcepsom, koje je još uvijek
moglo poći po zlu. Prvo se dijete zaglavilo u porođajnom kanalu. Pa se,
umjesto da si dopusti utonuti u veličanstvenu, toplu kukuljicu obamrlosti i
usnuti - nakon trideset i šest sati - pokušala usredotočiti na ono što se
događa.
Kraj Laurenina lica pojavilo se lice liječnice, a spuštena maska otkrivala
joj je usta i većinu brade. Ženine su se usne pomicale kao da nisu povezane s
riječima koje su izgovarale. Bilo je to od lijekova, iscrpljenosti; svijet se
usporio. Lauren se namrštila. Liječnica ju je gledala, ali doimala se tako
dalekom. Razgovara sa mnom, pomislila je Lauren, trebala bih slušati.
“Dobro, gospođo Tranter, zbog epiduralne anestezije nećete osjetiti kada
budete imali trudove - pa ću vam ja reći kada trebate tiskati, u redu?”

5
 Knjige.Club Books
Laurenina usta oblikovala su “o”, ali liječnice više nije bilo.
“Tiskajte.”
Kada je liječnica povukla osjetila je silu od koje joj je cijelo tijelo kliznulo
niz krevet. Nije osjetila tiska li ili ne. Nastojala je namjestiti izraz lica kao da
se napinje i napela je vratne mišiće, no negdje u glavi začula je glas, zašto
se mučiti? Neće znati ako ne budem tiskala, zar ne? Možda bih mogla samo
malo odspavati.
Sklopila je oči.
“Sada tiskajte.”
Liječnica je opet povukla i pospanost se raspršila kada je izišlo prvo
dijete. Lauren je otvorila oči i sve je opet bilo izoštreno, događaji su se odvijali
pravom brzinom, možda i malo prebrzo. Zadržala je dah čekajući zvuk plača.
Kada ga je konačno začula, taj zvuk, visok i nejak, oslabljeni prosvjed nečega
traumatiziranog, i sama je zaplakala. Suze su potekle silovito, toliko ih je bila
potiskivala. Patrick joj je stisnuo ruku.
“Pokažite mi ga”, rekla je, pa su joj položili dojenče na prsa, ali na leđa i
glavicom usmjerenom prema dolje, tako da je Lauren mogla vidjeti samo
njegove sklupčane žablje nožice i ručicu kojom je mahao zrakom. Patrick se
nagnuo nad njih dvoje, škiljeći prema djetetu, smijući se, a zatim plačući te je
utisnuo prst u sićušan dlan.
“Zar ga ne možete okrenuti?” upitala je, ali je nitko nije poslušao. Zatim je
jedva bila svjesna da liječnica opet govori “tiskajte” i još jednom povlači.
Maknuli su dječaka i na njegovo mjesto položili drugoga.
Ovoga je puta uspjela posegnuti i okrenuti njegovo lišće k sebi. Držala ga
je u kolijevci načinjenoj od dvije ruke i proučavala mu je lice, a on je
istodobno proučavao nju, napućenih usta. U njegovim poluotvorenim očima
nije bilo bijele boje, samo duboka plava. Premda su djeca bila genetički
identična, ona i Patrick očekivali su da će biti manjih različitosti. Oni su
pojedinci. Dva zdrava dječaka, pomislila je uz dašak usiljene radosti,
istodobno kada i mogu li sada na spavanje? Bi li itko doista zapazio?
“Riley”, rekao je Patrick dlanom nježno dodirujući Laurenino lice, a
prstom milujući djetetovo: “Da?”
Laura je osjetila pritisak. Mislila je da bi mogli odložiti davanje imena za
nekoliko dana, dok ih ne upoznaju kako valja. To je velika odluka, što ako
pogriješe?

6
 Knjige.Club Books
“Riley?” rekla je. “Pretpostavljam...”
Patrick se uspravio, a u ruci je već držao mobitel.
“A drugi? Rupert?”
Rupert? To čak nije ni bilo na popisu. Činilo se kao da pokušava progurati
imena dok je ona još smetena, pošto su je napumpali lijekovima i polegli,
paraliziranu od prsa nadolje, dok je na nju bilo lako utjecati. Nije pošteno.
“Ne”, rekla je, malo preglasno. “Zove se Morgan.” Patrickovo se čelo
naboralo. Pogledao je u smjeru možda - Morgana kojega je pregledavao
pedijatar. “Zbilja?” Vratio je mobitel u džep.
“Ne možete dugo ostati”, rekla je primalja Patricku kada se krevet
konačno dokotrljao na svoje mjesto. Razmaknuli su morskozelene zastore.
Lauren se htjela pobuniti: nadala se da će biti vremena da se kako priliči
smjesti s djecom prije nego što joj muža izbace s odjela.
Iz rađaone je do rodilišta vodio hodnik dug stotine metara. Možda i tisuće.
Patrick je gurao kolica s jednim od blizanaca, a sestra je upravljala krevetom
na kojemu je bila Lauren i držala drugo. Malena je povorka bez riječi
zveketala niz hodnike osvijetljene žutim svjetlom. Lauren je isprva pomislila
da se Patrick mogao ponuditi da se zamijeni sa sestrom i preuzme teži teret,
no uskoro joj je bilo drago što to nije spomenula. Kako su se približavali
odjelu, postalo je jasno da žena zna što radi. Ta je sestra, otprilike
upola Patrickove visine, upotrijebila svu svoju težinu kako bi napravila
protutežu dok je krevet skretao za ugao i zatim se našao u sobi, nakon čega
je, impresivno, zakoračila i vozila se na njemu kao na jedrenjaku sve do
jednog od četiri prazna odjeljka, onoga do prozora. Začuo se samo nježni
“klik” kada je uzglavlje kreveta nježno dotaknulo zid. Patrick bi ih samo zabio
u nešto skupo.
Sestra je aktivirala kočnicu i živahno uzviknula, “Stigli smo!” te upozorila
Patricka pokazujući na sat na suprotnom zidu. “Petnaest minuta”, rekla je.
Dok je odlazila s odjela pratio ju je zvuk škripanja cipela. Lauren i Patrick
pogledali su djecu.
“Kojega ti držiš?” upitao je Patrick.
Okrenula je malu oznaku s imenom na nježnom zapešću usnuloga djeteta
u naručju. Na njoj su plavim flomasterom bile napisane riječi Dijete Tranter
#1.
“Morgana”, rekla je Lauren.

7
 Knjige.Club Books
Patrick se nagnuo nad kolica u kojemu je bio drugi. Poslije će svi reći da
su blizanci nalik ocu, ali u tom trenutku nije mogla zamijetiti ni jednu jedinu
sličnost između odrasloga muškarca i sklupčanoga pupoljka. Dječaci su u
svakom slučaju nalikovali jedan na drugoga - dva jajeta iz istoga gnijezda, ili
isto jaje, dva puta. Riley je imao isto smežurano lišće kao njegov brat, iste
duge prste i neobično savršene nokte. Kada bi zijevnuli, izraz bi im lica bio
jednak. Pomalo ju je nerviralo što ih je netko u rađaoni odjenuo u
identična bijela odjelca koja su uzeli iz torbe koju su sa sobom donijeli Lauren
i Patrick, premda je bilo i drugih boja. Jednoga je od blizanaca namjeravala
odjenuti u žuto. Bez oznake s imenima lako su ih mogli zamijeniti i kako bi to
itko ikada znao? Pa, hvala Bogu na oznakama s imenima. Morgan je u njezinu
naručju pomaknuo glavu s jedne na drugu stranu i napola otvorio oči.
Promatrala je kako se polako sklapaju.
Dali su im samo jedna kolica u kojima će spavati oba djeteta. Patrick je
promatrao Rileyja koji je ležao u prozirnom podlošku za kolijevku
pričvršćenom za uzglavlje kolica. Ispod djeteta nalazio se tvrd, čvrsto
uglavljen madrac, a na oba kraja nalazila su se dva prekrivača na kojima je
bilo otisnuto ime bolnice. Kolijevka je bila pogrešna oblika s obzirom na ono
što se u njoj nalazilo. Plastični podložak i madrac bili su okrutno ravni, a
dojenče je bilo poput loptice. Mokrica na dlanu koja se sklupča kada je
prestrašena. Patrick je malo, ali naglo pomaknuo kolica i Rileyjeve ručice i
nožice izletjele su raširene poput petokrake zvijezde. Polako se sklupčao,
istom brzinom kojom je njegov brat sklopio oči. Pošto se opet skupio u
lopticu, umirio se na boku. Da bi držala dijete, kolica bi trebala bi imati oblik
zdjele, malenoga gnijezda. Zašto se nitko toga nije prije sjetio?
“Zdravo, Riley”, rekao je Patrick čudno piskavim glasom. Uspravio se.
“Zvuči čudno izgovarati to.”
Lauren je posegnula i pažljivo privukla kolica bliže krevetu, pokušavajući
spriječiti lopticu da se zakotrlja. Slobodnom ga je rukom prekrila
prekrivačem koji je ugurala u stranice madraca kako se ne bi micao.
“Zdravo, Riley”, rekla je. “Da, pomalo jest. No mislim da je to normalno.
Naviknut ćemo se na to.” Okrenula je lice prema djetetu u naručju. “Zdravo,
Morgane”, rekla je. Još je čekala na navalu ljubavi. Onu koju svu odjednom
osjetiš iste sekunde kada se rode i koja je drukčija od svega što si do tada
osjetio. Navala ljubavi o kojoj ljudi koji imaju djecu uvijek govore. Radovala
joj se. Brinulo ju je što je još nije osjetila.

8
 Knjige.Club Books
Predala je Morgana Patricku koji ga je držao kao da je krhki antikni ćup
za koji su mu maločas rekli da vrijedi više od kuće; očajnički ga želeći spustiti,
nesiguran kamo, prestravljen da bi se nešto moglo dogoditi. Lauren je to
istodobno smatrala smiješnim i zabrinjavajućim. Kada je dijete - koje to
vjerojatno može osjetiti - počelo plakati, Patrick se ukočio, izraza lica gotovo
nalik onome uspaničenoga lika iz crtanih filmova. Zbog Morganova plača
probudio se i Riley, pa je i on zaplakao.
“Položi ga ondje, uz Rileyja”, rekla je Lauren. Blizanci su bili zajedno sav
svoj život. Pitala se što će za njih to poslije značiti. Bili su s njom, rasli u njoj
devet mjeseci, njih su troje proveli zajedno svaku sekundu svakoga dana za
cijela njihova dosadašnjeg postojanja. Osjetila je olakšanje što više
nisu ondje, ali i krivnju zbog tog olakšanja, i veliki gubitak što su načinili prvi
korak od nje, prvi od svih kasnijih koraka kojima će se neminovno udaljiti od
nje. Je li to ljubav, taj osjećaj krivnje? Taj osjećaj gubitka? Sigurno nije.
Patrick je paketić koji je skvičao položio licem uz lice uz njegova dvojnika
i, čudo, plač je utihnuo. Obojica su ispružila ručice omatajući ih oko
pahuljaste glave onoga drugoga, a Morgan je držao Rileyjevo uho. Sve je bilo
mirno. Odozgo su se doimali poput iluzije. Nečega nemogućeg. Lauren je
provjerila još jednom, ali koliko je osjetila, još je nije preplavila navala ljubavi.
Vatrena je medicinska sestra kratko nakon devet uz škripanje cipela opet
ušla u odjel i počela tjerati Patricka kući, što je značilo da će se, još obamrlih
nogu i nemoćna pomaknuti se, morati sama pobrinuti za svaku potrebu i
želju dva novorođenčeta.
“Ne možeš me ostaviti”, rekla je Lauren.
“Ne možete ostati”, rekla je sestra.
“Vratit ću se,” rekao je Patrick, “odmah ujutro. Čim otvore vrata. Ne brini.”
Poljubio ju je u glavu, a zatim i oba djeteta. Otišao je malo prebrzo.

9
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 2

Pošto je Patrick otišao kući, Lauren je suhih očiju sjedila u tišini, znajući da je
očekuje kaos. No trenutačno su spavali. S kreveta je u nevjerici i sa
strahopoštovanjem promatrala djecu, nalik na jednake kukuljice umotane u
bijelo: jesam li ja to učinila?
Bolnica nije bila tiha, ni mračna, iako su se do tog trenutka prozori činili
poput crnih zrcala. Na Laureninu odrazu lica umjesto očiju nalazile su se
duboke sjenovite praznine. Prikaz strave. Okrenula se od njih.
U zgradi se čulo nekoliko zvukova koji su zajedno stvarali zujanje, hladnu
glazbu koja nije jenjavala. Lauren je položila glavu na jastuk i shvatila da je
jedan od pjevača njezin bolnički krevet koji je harmonizirao disonancu s malo
nižim, jačim zujanjem grijanja. Bio je tu i šum noćne svjetiljke živahne
teksture koji je zapravo smatrala prilično umirujućom. Sklopila je oči, i dalje
u sjedećem položaju, a jarka joj je svjetlost svjetiljke prodirala kroz kapke.
Duboko je četiri puta udahnula i izdahnula. San je dolazio. Tako ga je
dugo čekala.
Jecaj jednoga od dječaka probio se kroz njezin lagani drijemež, popraćen
hitnošću koja se doimala opipljivom. Bila je prisiljena otvoriti oči, ali svaki
puta kada bi trepnula, ugledala bi kulisu crvene s tamnim linijama ondje gdje
joj se mreža žila u kapcima usjekla u mrežnice. Uz zveket je odgurnula
svjetiljku od lica.
Možda će opet zaspati, pomislila je s očajničkim optimizmom. Rileyjev
jecaj pretvorio se u klik jezikom, zatim u klik klik uaaaa, a zatim je morala
nešto poduzeti. Jedno dijete koje je plakalo bilo je dovoljno.
Privukla je kolica koliko je mogla, ali shvatila je da ga ne može podignuti.
Jedna joj je ruka bila potrebna kako bi spriječila svoju obamrlu donju
polovicu da ne padne s kreveta kada se nagne, ali da podigne dijete bile su joj
potrebne dvije ruke, dlan pod glavom i ruka pod tijelom, kako su joj pokazali.
Rileyjeva su usta bila otvorena, oči čvrsto zatvorene, nožice se stale protezati
i ručice posezati, dršćući po zraku u potrazi za nekakvim otporom, no ne
nalazeći ga.

10
 Knjige.Club Books
Lauren je razmišljala o maternici i tome kako su se u njoj nalazila obojica,
kako ih je ona hranila i grijala. Bilo joj ih je žao, jer im je priroda uzela dom
pun ljubavi i umjesto njega im dala nju; što su ih izvukli iz maternice i stavili
u njezino naručje, gdje je jedino što ih je dijelilo od zaborava, od neuspjeha,
od razočarenja, bila ona. Ona, koja nije mogla ni podignuti svoga dječaka i
napuniti mu trbuščić, što je sada, morala je priznati, njezina jedina svrha u
životu.
Morgan je čuo bratov plač. Uzbunio se u snu, još ne posve budan, ali
uskoro će biti. Lauren je posegnula i u šaku uhvatila prednji dio Rileyjeva
odjelca sve dok se nije svio oko nje poput rodina zavežljaja. Zadržala je dah i
podignula ga jednom rukom, brinući se što mu je na sekundu, koliko joj je
trebalo da ga prebaci u svoje krilo, glava visjela unatrag na elastičnu vratu.
No onda se sjetila da su ga prije dva sata, tijekom porođaja, hvatali metalnim
kliještima i velikom silom vukli za glavu, uzdajući se da će taj vrat koji se
doimao tako krhkim i nježnim sigurno izvući i ostatak njegova tijela.
Dok se bespomoćno borila nahraniti Rileyja, Morgan se potpuno
probudio i zaplakao od gladi. Osluškivala je, bespomoćno, zvuk alarma koji
nije mogla isključiti, vrisak spojen izravno na njezino tijelo, vrisak koji joj
zauzima sav prostor u mozgu, tako da ne može razmišljati ni o čemu
drugome osim o tome da ga nahrani, da učini ono što je potrebno kako bi
utješila dječaka, da prestane. Nakon nekoliko napetih minuta stavila je mali
prst u kut Rileyjevih usta kako bi ga odmaknula od sebe. S mukom ga je
jednom rukom opet položila u kolijevku, nadvijajući se poput krana kako bi
na to mjesto stavila njegova gladnijeg brata. Neko se vrijeme čuo samo zvuk
malenih usana dok je jedno dijete sisalo, a drugo sve promatralo, sve dok se
Riley nije sjetio da nije dovršio obrok i pomislio da bi mu se moglo slomiti
srce.
Hranila je jednoga dok je drugi zahtijevao da ga se nahrani i tako u krug
poput Sizifa, razmišljajući kako tome mora doći kraj, ali shvaćajući da se ne
nazire. Pritisnula je gumb i pozvala pomoć, ali kada je primalja došla,
doimala se tako nervoznom i otresitom da Lauren nije imala osjećaj da bi je
opet mogla pozvati. Noć se rastegnula pa ubrzala dok je njezin izmučeni
mozak pokušavao zadrijemati, odmoriti se i napuniti baterije nakon poroda,
dan i noć i dan nespavanja, a zatim i ova noć, ova duga noć podizanja i
njihanja i dojenja i sjedenja u bolnim položajima i po dvadeset minuta
predugo, dok joj se leđa žale, mišići na rukama raspadaju, a bradavice pucaju

11
 Knjige.Club Books
i krvare i suše se samo kako bi se našle u čvrstom, mokrom stisku njezina
djeteta. A zatim se, kada su lijekovi iz blažene injekcije popustili, pojavio
bol zbog oštećenja njezine zdjelične pregrade. Na mjestu gdje su je razrezali
i zašili, ondje gdje se sluznica rastegnula toliko da je puknula.
Izgubila je pojam o tome je li spavala. Lauren se činilo da nije, no ipak se
zatekla kako nježno polaže jedno dijete u kolijevku, trepne jednom i zamijeti
da je prošao gotovo cijeli sat.
Zastor između njezina odjeljka i onoga pored bio je navučen. Sestre su ga
sigurno navukle za još jednu novu majku. Blizanci su tiho drijemali, nalik na
dva navodnika svijena jedan prema drugome, spokojni.
S druge strane zastora čula je gugutanje, majku kako priča s djetetom.
Glas je bio tih, nerazgovijetan, nekako uznemirujuć. Lauren nije mogla
odrediti zašto joj se čini čudnim. Osluškivala je još trenutak. Samo žena koja
mrmlja nešto beznačajno svome djetetu - zašto ju je to uznemiravalo? Čulo
se i dijete, premda je zvučalo poput ptice i nježno kriještalo, gakalo, cvrkutalo
da ga nahrani. Zatim nešto drugo, još jedan zvuk, sličniji mačetu. Lauren je
pustila da joj vjeđe klonu i zadrijemala, sanjajući ženu s mačkom i pticom,
staricu koja je bila sama koža i tetive i u svakoj ruci držala životinju za šiju
hraneći ih crvima iz kante. Budući da su joj obje ruke bile zauzete, starica je
dugim crnim jezikom obavila i zarobila svakoga crva oslobodivši ga iz
zapetljane gomile te ga stala spuštati u usta, otvoren kljun ptice i razjapljenu
čeljust mačeta. Njegovi zubi oštri poput igle zagrizli su sluznicu stvorenja, a
ono je trznulo, uspaničeno, u uzaludnom pokušaju bijega prije nego što ga
majka ispusti i on padne s njezina crnoga razmotanog jezika u kljun ptice i
čeljust mačke, koji su grickali debeloga mokrog crva dok ga ne bi rastrgali na
dva dijela i okrenuli se jedno od drugoga, usta zauzetih mljackanjem i
gutanjem, zlovoljno nezadovoljni polovicom.
Dok su životinje jele, starica im je nešto govorila, šapćući im prenosila
neku ozbiljnu ostavštinu, čije pojedinosti Lauren nije baš uspjela čuti,
naglašavajući koliko je važno da upamte sve što im je rekla, da im o tome
ovise životi. U snu su životinje slušale što su duže mogle, ali onda su zavapile
jer im je trebalo još hrane. A kada su se oglasile, zvuk je postao manje nalik
onom ptice i mačke, a više nalik onome dojenčadi - kriještanje se pretvorilo
u plač, mačićevo mijaukanje postalo je nježno dječje cviljenje. U snu je žena
držala životinje i stišavala ih dok su se preobražavale, nježno ih njišući dok

12
 Knjige.Club Books
su se pojavljivali njihovi ljudski likovi, a zatim je nježno položila blizance u
bolničku koljevku.
Laurenine su se oči naglo otvorile. San je još bio prisutan - u nosnicama
je osjetila miris nečega životinjskog i protresla je glavom kako bi se riješila
uznemirujućih slika. Sve je bilo tiho osim disanja njezinih blizanaca i gotovo
nečujnih zvukova drugoga para blizanaca u susjednom krevetu. Još jedan par
blizanaca. I žena u krevetu do njezina imala je blizance, iznenada je u to bila
sigurna. Pažljivo je osluškivala - disanje dva djeteta, sasvim sigurno. Koliko
je to bilo vjerojatno? Sada kada je zaboravila na san, Lauren je bila zadovoljna
- željela je proviriti iza zastora i pozdraviti ih, ali ga ne bi mogla dosegnuti.
Uostalom, još je bila gluha noć. Morat će pričekati do jutra. Dva para
blizanaca u jednome danu. Možda je to bolnički rekord.
Osuđena na krevet, tijela oslabljena injekcijom epiduralne anestezije,
neispavana, u bolovima i iscrpljena, Lauren je tješila samu sebe. Barem će
sada imati s kime razgovarati, nekoga tko je prošao nešto slično. Sunce se
ušuljalo u rubove prozora, bojom breskve dopunjujući bijelu i žutu boju
električnog svjetla na odjelu. Iza zastora sve je utihnulo; druga majka
blizanaca sigurno je zaspala. Lauren je opet sklopila oči, ali toga je trenutka
začula glasan zvuk trljanja obraza njezina djeteta o plahtu u kolijevci kada je
pomaknuo glavicu slijeva nadesno u potrazi za bradavicom. Prisilila se
otvoriti oči, sjela i pripremila se za bol u rukama kada okrene i podigne dijete
kako bi ga nahranila.

13
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 3

Pođi sa mnom, O, ljudsko dijete

U jezera i divljinu
S vilom pod ruku
Jer je u svijetu više plača
Nego što možeš pojmiti.
IZ Ukradenog djeteta
W. B. YEATSA

14. srpnja
Blizanci jedan dan stari
9:30 sati

Sestra je povukla zastor do zida zbog čega se Lauren trgnula iz sna. Iza njega
nije bilo ničega, samo prazan prostor na mjestu gdje bi mogao stajati krevet.
Zatvorila je oči između hranjenja i svijet je požurio tri sata. Sunce je izišlo
i bilo sve jače, gušeći električna svjetla i preobražavajući prostoriju, od špilje
do otvorenog prostora. S prozora se pružao pogled na parkiralište tri kata
niže, a preko puta je vidjela glavni ulaz u hitnu pomoć. Široko nebo bilo je
svijetlosive boje, ali bit će vruće, kao i svaki dan cijeloga srpnja. Sada je svježe,
poslije ljepljivo. Toplinski val traje već tjedan dana, a prognoza je najavljivala
da će se tako i nastaviti. Oborit će rekord.
Sestra je uklonila vrećicu katetera punu žute tekućine ispod kreveta.
Ispustila ju je u kantu i posegnula prema praznoj.
“Gdje je žena koju su sinoć dovezli?” upitala je Lauren.
“Koja - gospođa Gooch, tamo?”
Odjeljak poprijeko i nasuprot Lauren bio je zauzet. Činilo se da gospođa
Gooch spava, a s njom je u krevetu bilo ušuškano spokojno dijete. Majka je
imala dugu crvenu kosu koja je umjetnički bila položena na jastuk i blijede
gole ruke - prizor nalik na Klimtove slike.

14
 Knjige.Club Books
“Ne, mislim da nije. Mislila sam da je netko kraj mene. Bila sam prilično
sigurna.”
Riley se probudio. Mašući rukama udario je usnuloga brata u glavu i
Morganove su se oči otvorile u šoku, zatim zatvorile od tuge, a ustima je
oblikovao malenu nulu nepravde. Nastupila je stanka kada je Morgan duboko
udahnuo, bilo je to temeljito skupljanje daha koji će sigurno upotrijebiti za
nešto glasno. Dugi je jecaj, kada je konačno došao, preplavio Rileyjevo lice i
zgužvao ga. Riley je zatim duboko udahnuo i uskoro se patnja udvostručila.
Za nekoliko sekundi zvuk se pretvorio u crescendo srdžbe koji je poput škara
kojima je prerezana vrpca prekinuo uobičajeni način razmišljanja njihove
majke. Lauren je počela lamatati rukama, boreći se shvatiti što treba učiniti,
gdje početi, kome se posvetiti. Obojica su plakala, a ona je bila sama. Znala
je da mora biti brza - pročitala je jako mnogo o poremećaju privrženosti i
podizanju razine kortizola u mozgu djece za trudnoće i ranoga djetinjstva.
Nije trebalo ostaviti dijete da plače. To je imalo štetan utjecaj i moglo je
radikalno utjecati na razvoj mozga i prouzrokovati užasne dugoročne
posljedice. Već su se doimali tako ljutitima.
“Molim vas,” rekla je sestri, osjećajući kako joj se nakupljaju suze,
“možete li mi pomoći?”
“Hej dušo, nema potrebe za tim.” Sestra je izvukla tri tanka rupčića iz
kutije do kreveta, utisnula ih u Laureninu ruku i okrenula se kako bi
podignula malenog Morgana, bijesno biće ljubičasta lica i razjapljenih usta iz
kojih je izlazio zvuk zbog kojega bi svatko poželio začepiti uši. “Ovdje je već
dovoljno plača a da se i vi još priključite.”
“Žao mi je”, rekla je Lauren brišući oči i ispuhujući nos, a zatim se otkrila,
spremna nahraniti ih. “Ne znam što sa mnom nije u redu.”
Sestra je, činilo se, za manje od pola minute namjestila Laurenino tijelo,
podignula joj grudi i pomogla joj da se namjesti u položaj iz kojega može
nahraniti obojicu odjednom, po jedno dijete u obliku ragbi lopte pod svakom
rukom, dok su ih jastuci držali na mjestu. Sestra je bila tako učinkovita, tako
brza i uvježbana. Lauren se zbog toga zapitala kako će se ikada snaći sama.
“Eto. Ušuškani.”
Počela se udaljavati, ali Lauren ju je zaustavila.
“Ona žena ondje,” rekla je, “ima li blizance?”

15
 Knjige.Club Books
Gospođa Gooch bila je otvorila oči. Izgledala je svježe i nevjerojatno je
nalikovala Trnoružici. Čak i dok je Lauren govorila, bilo je očito da je u
idiličnom prizoru bilo samo jedno dijete - s njom je u krevetu bilo samo
djetešce Gooch i nije bilo ni traga drugome.
“Ne,” rekla je sestra, “samo jedno. Vaši su blizanci jedini koje trenutačno
imamo.”

Patrick je donio vegetarijanski sushi, voće i tamnu čokoladu. “Hvala”, rekla je,
bez i trunke zahvalnosti. Nije joj se svidjelo ništa osim prepečenca od bijeloga
kruha.
“Potrebno ti je nešto hranjivo”, rekao je.
Izbacila je usnicu. Trebala bi moći jesti što god joj se jede. “Sva hrana je
hranjiva. Šećer je hranjiv. I alkohol.”
“Dobro, pametnjakovićka. Treba ti nešto što sadrži vitamine. Reci mi što
želiš, mogu otići u supermarket i danas ti poslijepodne u vrijeme posjeta
donijeti nešto drugo. Avokado?”
Pozlilo joj je od pomisli na avokado. Htjela je čips.
Patrick je slikao Lauren kako drži usnule blizance, a zatim okrenuo ekran
prema njoj pokazujući joj. Na fotografijama je bila ispijena i napuhana,
osmijeh joj je bio slabašan, a kosa masna.
“Nemoj to stavljati na internet. Izgledam grozno.”
Patrick je podignuo pogled s telefona. “Oh, već jesam.”
Telefon je počeo zvoniti kako su pristizale poruke i komentari. Nagnuo je
ekran kako bi joj pokazao:

Čestitam!
Drago mi je što ste dobro!
Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti!
Takoo divnooo!!!
Ajme, svaka čast, jedva čekam upoznati dječake Xxx!

Poslije je načinila slične fotografije njega kako drži blizance sjedeći uz krevet
u naslonjaču prekrivenom vinilom. Izgledao je jednako kao i uvijek. Možda se
činio pomalo umornim, možda kao da je pomalo mamuran, ali nije

16
 Knjige.Club Books
bilo radikalne promjene. U posljednje je vrijeme malo izgubio na težini i ljudi
su - njihovi prijatelji - govorili koliko sada bolje izgleda. Gdje je u tome
pravda? Sada su oboje roditelji blizanaca, ali žrtvu je podnijelo njezino tijelo.
Patrick je vratio oba djeteta u kolijevku. Nosio ih je s manje strepnje nego
prije, polegnuvši ih kao da su voće na kojemu lako ostanu tragovi, a ne
eksplozivi koje treba deaktivirati. Sjeo je, ostavivši jednu ruku u kolijevci,
brojeći prstiće, nesigurno isprobavajući dječje pjesmice kojih se samo napola
sjećao.
“Šeće vrtom, kao ra ta ta ta. Kao... kao što?
“Kao medvjedić”, rekla je Lauren.
“Zbilja?”
“Da. Mislim da jest.” Zamišljala je majčine prste kako prave krugove na
njezinu dlanu. Iščekivanje jedan korak, dva koraka, poškakljat ću te. Zatim joj
je napamet palo još pjesmica: Jack i Jill, Georgie Porgie, kos koji će ti iskljucati
nos. Kao da je otvorila zaboravljenu kutiju s blagom. Ti darovi, kojih se
godinama nije sjetila, sve su vrijeme bili u njezinu sjećanju, čekali da ih
zatreba kako bi ih prenijela nekome.
“Medvjedić?” upitao je Patrick, i dalje skeptičan. “Pa, to nema smisla.”
I Lauren je stavila ruku u kolijevku. Pomilovala je Morganov obraz i
nekoliko je sekundi vladao mir. Bila je tako jednostavna radost osjetiti stisak
minijaturne ruke oko svoga palca.
“Dišu li?” upitao je Patrick.
Iznenadna panika.
“Naravno da da.” Dišu li zbilja? Oboje su zurili u prsa dječaka, ali bilo je
preteško procijeniti. Škakljala je jednog pa drugog dok nisu zaplakali,
zajedno se žaleći, tako slični jedan drugome, dva paralelna zvuka, kao dva
uvijena lanca DNK-a.
“Da, dišu.”
Napeto su se smijali, osjećajući olakšanje, kao da su se približili nečemu
nevjerojatnom, ali ne dovoljno blizu da kažu što je to. Pod nogama im se
pomicalo tlo. Kako će život sada izgledati?
Došao je anesteziolog i zašiljenim bijelim plastičnim štapićem bocnuo
Lauren u natečene gležnjeve. Spustila je noge preko ruba kreveta kako bi joj
provjerio reflekse krajem na kojemu se nalazi čekić. Sasvim ga je dobro
osjetila. Osjetila je olakšanje što više nije paraplegičarka.
17
 Knjige.Club Books
“Sada biste se trebali moći ustati”, rekao je. "Sestra će doći kako bi vam
skinula kateter.”
Nedostajat će joj taj kateter. Mjesecima se noću ustajala sedam ili osam
puta kako bi ispraznila svoj ugnjetavani mjehur. Svidjelo joj se što nije morala
o tome razmišljati - što nije prepuštena na milost i nemilost još jednoj
nekontroliranoj tjelesnoj funkciji.
“Kada mogu ići kući?” Znojila se na vrućini, a koža na nogama sjajila se
koliko je bila rastegnuta od otekline. Zašto je ljeti uopće uključeno grijanje?
Najtoplije ljeto u Sheffieldu u posljednjih četrdeset godina. Na stranu sve
ostalo, ali ovo je bilo traćenje novca.
Anesteziolog je pogledao svoje bilješke.
“Pa, sa sigurnošću vas mogu otpustiti tek kada ispraznite crijeva.”
“Ispraznim...”
“Crijeva?” Liječnik joj se popustljivo nasmiješio.
Razumjela je, ali taj joj je pojam bio nepoznat. Crijeva se nisu puno
spominjala u njezinu dosadašnjem životu u kojemu je izrađivala kalupe za
vrtne ukrase. Nitko nikada nije za ribnjak u vrtu naručio odljev crijeva u
betonu s priključkom na fontanu.
Premda su tema razgovora bili kateteri i crijeva, uživala je u liječnikovoj
opuštenosti i sigurnosti pa se rastužila kada je otišao i ostavio je zarobljenu
u njezinu malom obiteljskom odjelu, njezinoj savršenoj četvorki. Patrick je
zazviždao prema Lauren dok je sanjivo gledala u liječnikova leđa koja su se
sve više udaljavala.
“Što?” upitala je.
“Mislio sam da padaš na visoke muškarce.”
Natmureno se nasmijala. Opet je razmišljala o trenutku kada je igla ušla i
bol nestala, a anesteziolog si je urezao posebno mjesto u njezinu srcu, mnogo
zahvalnosti i poštovanja i malo djevojačkog obožavanja.

“Trebali biste prošetati, vidjeti funkcionira li sve kako treba.”

Sestra je izvadila kateter prije samo deset minuta i Lauren se osjećala
pomalo ogorčeno zbog nagle naravi prijedloga - u jednom je trenutku bila
nesamostalna osoba vezana uz krevet, a već su je u sljedećem izvukli i
prisiljavali da hoda naokolo, brzo je’n dva tri. Dvadeset sati uopće nije

18
 Knjige.Club Books
upotrebljavala noge. Trebalo im je vremena da o tome razmisle. Nijedan dio
Lauren nije volio kada se od njega očekuje da se odmah pokrene.
Spustila je dva bosa stopala na hladan vinilni pod, osjećajući brojne
točkice sitnoga pijeska na njegovoj površini. Sestra je pokazala Patricku da je
uzme pod drugu ruku.
“Oh, Isuse”, rekao je Patrick pomažući joj da ustane.
Okrenula se kako bi vidjela. Lokva krvi na bijeloj plahti široka gotovo kao
i krevet, crveno sunce. Oh, pomislila je Lauren, nalik je japanskoj zastavi. A
onda je osjetila potočić uz unutarnje strane nogu koji se skupljao u lokvu,
crvenu i crnu i vruću kao strah.

Lauren je nakon poroda bila uvjerena da ništa ne može biti toliko grozno. No
kako se bližio kraj, kada su odlučili da će biti potreban forceps, najgore je
izvedeno iza kulisa zastora i anestetika. Ništa od toga nije vidjela ni osjetila.
Gdje je sada dragi anesteziolog, sada kada još jedan stranac, stažist (koji bi
zapravo mogao biti bilo tko, neki idiot s ulice u kostimu, kao da bi ona uopće
znala) gura ruku u nju i pritišće joj maternicu dok ne prestane krvariti? Jedna
ruka u plavoj rukavici (“Rukavice, gospodine Symons?”, “Imate li veličinu L?”
O, Bože.) u njoj, druga ruka gura odozgo prema dolje gotovo nestajući u
spužvastoj masi mesa trbuha koja je nastala odsutnošću djece.
“Samo nastojte disati”, rekla je osoba (liječnik, nadala se). Ovoga puta
stariji muškarac. “Ovo ne bi trebalo previše boljeti. Recite mi ako trebam
stati.”
“Trebate stati.”
Nije stao. Sestra joj je dala dušikov oksid.
Lauren je zagrizla cijev i protisnula kroz zube: “Molim vas, prestanite.”
“Samo se opustite ako možete. Moram nastaviti pritiskati još nekoliko
minuta. Krvarenje je gotovo prestalo. Polako dišite. Pokušajte opustiti noge.”
Stenjao je od napora.
“O”, rekla je sestra kada je oštra bol trenutno smela Lauren, žareći osjećaj
mesa koje se rastvara oko muškarčeve podlaktice. “Morat ćemo ponovno
zašiti.”
“Molim vas...” glas joj se pretvorio u jecaj, ali nije imala energije za
plakanje. “Molim vas. Ne mogu. Doista boli.” Ruka u njoj se grozno
pomaknula. Jauknula je.

19
 Knjige.Club Books
“Samo još minutu.”
I ostala je tiha koliko je god mogla, nemoćna boriti se ni pobjeći, dok je
strančeva ruka pritiskala dijelove njezina tijela koje vlastitima nikada neće
vidjeti ni osjetiti. Ne samo u njoj, nego i kroz nju, dublje nego što se činilo
prirodnim, ili ispravnim. Bila je pulsirajući komad mesa pun nezgodnih
završetaka živaca i otvorenih žila. Nije tu bilo intrige ni tajnovitosti, ni moći.
Dekonstruirala ju je priroda, zatim čovjek, zatim opet priroda i naposljetku
čovjek - dvije sile koje su je prebacivale iz ruke u ruku, naprijed-natrag poput
odbojkaške lopte. Gdje je Lauren u tom vrtlogu užasa? Gdje je osoba za koju
je prije smatrala da jest? Inteligentna, sa smislom za humor, ona koja drži sve
pod kontrolom, ta Lauren. Prikrila se što je bolje mogla, skrivajući se negdje u
zakutku njezine psihe, omogućujući najmanje razvijenom dijelu njezine
instinktivne sebe da bude onaj dio koji je prisutan u ovoj traumi. Disocijacija,
riječ poput mantre u njezinoj tišini, dok je stariji muškarac pretjerano brižno
izvlačio ruku, sestra odmicala plin i zrak i uvodila iglu za infuziju u poleđinu
dlana tako blijedog da ga je jedva prepoznala kao vlastiti. Bila je mlitava,
slaba, izmučena. Bila je sva u šoku i bolu i tuzi.
Patrick je čekao, pokušavajući blizance koji su vrištali smiriti tako što je
im je male prste gurao u usta.
“Nakratko si me baš uplašila”, rekao je glasom kojega se od buke moglo
razaznati samo zbog njegova niska tona.
Nije mogla razmišljati uz plač - mozak joj je zbog interferencije ispunio
bijeli šum. Pokušavala je sastaviti rečenicu, njezini jezični procesori
nadmetali su se s njezinim gmazovskim mozgom.
“Samo si se bojao da ću te ostaviti samoga s ovom dvojicom.”
Pogledao ju je. Oči su mu bile prekrivene slojem suza. “Pa, da,” rekao je,
“i to”, i poljubio je.
Primalja je odmah počela namještati jastuke, podupirući je kako bi mogla
nahraniti djecu.
“Sada biste trebali dojiti što više možete”, rekla je. “To pomaže maternici
da se stegne.”
Dojite što više možete, pomislila je. Za razliku od neznatnog truda koji
sam do sada ulagala.
Kada je primalja gurala bolnu bradavicu u usta jednoga blizanca, Patrick
se okrenuo. Meškoljio se tražeći sitan novac za automat i krenuo po čaj. Kad

20
 Knjige.Club Books
se vratio i sjeo, primalja je već bila otišla. Uzeo je časopis, ali ga nije otvorio.
Ruke su mu drhtale.
“Šest je sati”, rekao je.
“Da”, rekla je Lauren.
“Trebao bih poći, prije nego što me izbace.”
“Sigurna sam da im ne bi smetao ako bi još malo ostao.”
“Dobro.” Glasno je udahnuo kroz nos. Čekala je što će reći sljedeće. “Ali
moram u trgovinu, i sve ostalo.”
Htjela je da je odvede kući i brine se za nju. To je već jednom učinio, na
početku njihove veze. Tek drugi puta kada je Lauren otišla u njegov stan. U
noći je počela osjećati grozne bolove u želucu, najvjerojatnije zbog trovanja
hranom, od pokvarene hrane iz dostave. Sljedećeg je dana hrabro inzistirao
da ostane kod njega dok joj ne bude bolje. Ona nije željela ostati - bilo je to u
samome početku i još su bili pristojni, nastojali su se svidjeti jedno drugome.
Ni jedno još nije čulo drugo kako ispušta vjetar. Tjedan je dana gotovo stalno
povraćala, a crijeva joj nikada nisu radila brže. Ako ga ovo sada ne odbije,
pomislila je, i nije. Namjestio je krevet na kauču i posvetio se svakoj njezinoj
potrebi. Sve je to činio ne tužeći se, a čak su i tada bili prisutni znakovi da
mu nije prirodno biti nečijim skrbnikom. Čula ga je kada se nije mogao
zaustaviti a da ne proizvede zvuk kao da će povratiti od mirisa pošto je ušao
u kupaonicu nakon nje, dva ili tri puta toga tjedna. I kuhao je s određenom
neprikrivenom nesigurnošću (uvijek je bilo tako, kako će poslije otkriti),
otpuhujući svaki puta kada bi tijekom tog postupka morao išta promijeniti.
Tada to doista nije bilo važno jer toga tjedna ionako nije gotovo ništa jela. A
to je značilo da joj se svidio još više zbog toga što je učinio to što jest, što se
toliko potrudio nadjačati sve svoje prirodne sklonosti. To je bez sumnje
dokazalo da je voli.
Kod onih kojima je to već u početku predstavljalo napor, do erozije
entuzijazma za samopožrtvovanje može doći brzo. Može biti poput pada s
litice: stalo mi je, stalo mi je, stalo mi je, nije mi stalo; koliko još točno planiraš
biti bolesna? Patrick je, čini se, toga tjedna iskoristio sva svoja “stalo mi je”.
Kada se u ranoj trudnoći razboljela, doimao se više frustriranim nego
suosjećajnim. Iznašla je načine da se s time nosi. Između povraćanja
nabrajala bi sve dobre stvari.

21
 Knjige.Club Books
Meškoljio se na sjedalu još nekoliko sekundi, zatim je pogledao telefon i
ustao. Sve ih je troje poljubio u glavu i rekao da ih voli, pri čemu nova imena
nisu zvučala tako čudna, ali i dalje su bila nekako neobična. “Zdravo, Riley,
volim te. Zdravo, Morgane, volim te. Zdravo, mamice, volim te.” Zbog riječi
mamice stresla se. Trebalo joj je malo dok nije shvatila da je mislio na nju.
Patrick je prehodao malenu udaljenost do kuta odjeljka, okrenuo se i
umorno mahnuo.
“Vidimo se ujutro”, rekao je.
Zarađuje dovoljno da ja ne moram raditi, pomislila je. Moja ga je majka
voljela, dok je bila živa. Smiješan je. Ima mnoštvo prijatelja. Zbilja je naočit,
po mome mišljenju.
Držeći po jednog sina na svakoj dojci, gledala je kako vitice pare nestaju
hlađenjem čaja u smeđoj plastičnoj čaši na noćnom ormariću. Sunce je
potonulo iza parkirališta, ali električna svjetla razbijala su tamu. Dom se činio
kao neka druga zemlja, ona u koju se možda nikada neće vratiti.

22
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 4

Vani se spustila noć i činilo se kako su dječaci to znali: bili su budni.

“Spavaj kada oni spavaju”, rekla je sestra, rekao je Patrick, rekla je njezina
svekrva mnogo puta dok je bila trudna. Spavaj kada oni spavaju: zgodno, a
kada je riječ o savjetima koje nije tražila, imalo je smisla. Učinila bih to,
pomislila je, kada bih mogla, ali spavali su cijeli dan između plakanja i
hranjenja. Sada su bili budni, a ona ih je htjela gledati dok otkrivaju sami sebe
i jedan drugoga i rubove njihova malena svijeta, ali vjeđe su joj bile teške,
glava joj je pulsirala. Znala je da bi je istoga trena kada bi sklopila oči obuzeo
san. Osjećala je da mora biti budna zbog njih, da joj je to dužnost. To i bol
isprva su joj pomogli da ostane budna. Bradavice su joj bile izranjavane i
bolne, a tablete protiv bolova koje je nemarno popila unatoč impliciranoj
prijetnji daljnjeg pritvora (“Jeste li sigurni? Od njih biste se mogli zatvoriti,
dušo”) samo su malo ublažile bol u maternici.
Gugutanje i disanje kroz začepljeni nos pretvorili su se u plač i nahranila
ih je, prvi puta obojicu odjednom bez pomoći primalje, uspjevši jednom
rukom držati jednoga dok je namještala drugoga. Činilo se da je Rileyju,
manjem od njih dvojice, bilo teže početi i morala je posegnuti oko Morgana i
kliznuti malim prstom između njega i bradavice, dva puta ga ponovno
namjestivši prije nego što je počeo sisati. Nije gledala na sat. Sati su se počeli
protezati u cijelu vječnost kada bi to činila. Hranjenje je potrajalo i pomislila
je da će trajati cijelu noć, ali zatim su se obojica odvojila s dojke, usnuli, poput
dozrelih šljiva s grane, i polegla ih je. Istoga trenutka kada su se našli u
kolijevci, pustila je da joj se sklope oči i ugasi mozak, a tijelo joj se razlilo po
krevetu. Utonula je u vrstu sna u kojemu je bila pribrana, dio nje ostao je u
visokoj pripravnosti i budio je na najmanji šum. Bijedan odmor, ali to je sve
što si je mogla priuštiti.
A kada se nije začuo ni zvuk, probudila se: zašto nije bilo ni zvuka? Je li
učinila što pogrešno, guše li se? Dišu li, jesu li umrli? Položila je ruku na svako
dijete i čekala dizanje i spuštanje, zvuk uvlačenja zraka, znak života. Pod
jakim svjetlom, pod njezine dvije ruke oni su disali, micah se, živjeli.
Laurenino srce usporilo je. Pomislila je na sve ljude kojima bi se slomilo
srce kada bi dopustila da umru. Njezina baka, njegova majka, njegov otac i
23
 Knjige.Club Books
njezin. Patrickova sestra Ruthie i rođaci, Sonny i Daisy. Pokop, kako ne želi
prolaziti kroz to ih gledati Patricka kako kroz to prolazi. Je li to ljubav, taj
strah da će oni umrijeti? Možda jest. Ležala je otvorenih očiju, nemoćna
zaustaviti niz užasnih slika u svome umu. Da će joj ispasti na glavu na bolnički
pod. Da će se slupati dok su u automobilu. Da im je na licu plastična vrećica
za pelene koja im je u nekoliko sekundi, na koliko im je okrenula leđa,
prekrila dišne putove. Takvo što je tako lako, tako brzo, i uistinu se događalo,
bilo je stvarno. Imala je pravo što se boji. Pogledala je djecu, urezala ih u
sjećanje, a njihove su osobnosti već bile vidljive - Riley se mrštio u snu,
nezadovoljan s nečime. Morgan, opušten i sit. Nikada neću zaboraviti ovo,
mislila je,
Spavaju. Spavaj kada oni spavaju. Iako ih je htjela promatrati kako bi se
uvjerila da i dalje dišu, ugasila se kao svjetlo.
Opet je sanjala pticu i mačku i probudila se okupana znojem i grozom.
Koliko je dugo spavala? Nemoguće je znati. Zastor između njezina i susjednog
kreveta opet je bio navučen. Ovoga puta nije bilo pogreške: u susjednom se
odjeljku nalazila žena. Svjetiljka u njemu bila je upaljena; vidjela je siluetu na
zastoru, duge tanke sjene rastezale su se do stropa. Kreštav glas stao je
pjevati nepoznatu pjesmu.

Šetajući očevim stopama,

Šetajući očevim stopama,
Ugledala je dva lijepa djeteta kako se igraju loptom
Polegni me dolje
Dolje uz šumu

Žena je imala dvoje djece, Lauren je bila sigurna. Čula ih je oboje, gugutali
su i stenjali, kao da i oni pjevaju neobičnu uspavanku.

Rekla je, ljepotani da ste moji

Rekla je, ljepotani da ste moji
Odjenula bih vas u svileno ruho
Polegni me dolje
Dolje uz šumu

24
 Knjige.Club Books

Lauren je osjetila nagon da ode na zahod, iznenadan pritisak na mjehur

dovoljno snažan da na njega odgovori pokretom pomalo prebrzim za svoje
tijelo. Prebacila je noge preko ruba kreveta. Koljena su joj pokleknula, ali se
objema rukama pridržala za ogradu kreveta. Naslonila se, testirajući se.
Mogla je hodati; samo je bila malo nestabilna. Na plahti nije bilo krvavoga
sunca. Mišići u njezinoj zdjeličnoj pregradi, razrezani i poderani i šivani, za
sada su je držali na mjestu i pustila je ruke s kreveta, dopustivši stopalima da
opet preuzmu teret. Provjerila je djecu koja su još disala, ispuštajući dah
nježan poput perca na njezin obraz. Krv se sjurila iz njezine glave kako bi
ispunila udove i pričekala je da taj osjećaj prođe, da se pod prestane pomicati
pod njom poput palube morskog plovila.
Sat je pokazivao 4:17. Prozori, crna zrcala.

Uzela je džepni nožić dug i oštar, hej

Uzela je džepni nožić dug i oštar,
I probola dva ljepotana kroz srce
Polegni me dolje
Dolje uz šumu

Možda će je Lauren zamoliti da prestane. Pjevanje bi moglo probuditi

gospođu Gooch. Osim toga, pjesmica je bila užasna, riječi su bile jezive i
melodija je bila čudna, nekako tužna i ljutita. Bilo joj je drago, isprva, kada je
shvatila da se na odjelu nalazi još jedna žena s blizancima, ali nije bila sigurna
da se može sprijateljiti s nekime tko nema obzira prema drugima.
Zastor je bio navučen oko cijelog odjeljka, potpuno je zatvarajući. U
jednome je kutu bio prorez od nekoliko centimetara i Lauren ga je rastvorila,
provirujući kroz njega. Svjetiljka je bila nakošena prema njezinu licu i
blještala je u nju. Podignula je ruku kako bi zaklonila oči.
“Oprostite”, rekla je. Žena nije odgovorila, nastavila je pjevušiti istu
neobičnu melodiju. Pokušala je opet, malo glasnije: “Oprostite?”
Nije bilo bolničkog kreveta. Žena je sjedila na stolcu, jednakom onome
presvučenom svijetlozelenim vinilom kraj njezina kreveta, kraj svih kreveta
na odjelu. Prizor je bio premalen za odjeljak - bez kreveta se činilo da ima
previše prostora. Udaljenost između Lauren i žene bila je široka poput rijeke.
25
 Knjige.Club Books
Žena se nagnula naprijed i položila lakte na koljena, a među njezinim bosim
stopalima bila je velika košara, među stopalima dovoljno prljavim da se crna
ističu na podu. Dronjci ženine haljine bili su poput dugih prstiju koji klize po
tim stopalima, po podu, i obrubljuju košaru. Zbog blještanja nakrivljene
svjetiljke Lauren nije vidjela djecu u košari, ali ih je čula, isprekidane mirne
udisaje dva - definitivno dva - visoka glasa koja mrmljaju. Zakoračila je u
odjeljak i primaknula se kako bi bolje pogledala, najviše iz znatiželje, jer je
odmah shvatila da ta žena ne bi trebala biti ondje. Sigurno je beskućnica.
Nosila je nekoliko slojeva odjeće, kao da joj je hladno, premda je u bolnici bilo
vruće kao u pećnici. No kada se Lauren primaknula, počela je drhtati.
Odmah je postala svjesna koliko je tanka njezina bolnička halja, svjesna
hladnoga zraka koji ju je obavijao, kružio oko njezinih golih nogu i u bolničku
se halju uvlačio odozdo, pa je omotala ruke oko sebe nastojeći ga spriječiti.
Negdje iznad njih sigurno se nalazio otvor klimatizacije. Bilo je vlažno
i hladno i osjetio se blatan, riblji vonj koji je sigurno dolazio od beskućnice,
Lauren je osjetila da ju je zamijetila, znala je to, ali žena se uopće nije
pomaknula, ni milimetra. Opet je zapjevala.

Daleko je bacila djecu, hej

Daleko je bacila djecu
Što ih je dalje bacila, krv je kapala
Polegni me dolje
Dolje uz šumu

“Gledajte, ne želim biti bezobrazna, ali možete li, molim vas, prestati pjevati?
Probudit ćete sve.”
Žena je prestala pjevati i oštro udahnula. Podignula je oči s košare.
Lauren je začula visok zvuk cviljenja, još jedan sloj pjevušenja, ali sve glasniji.
Došao je iz unutrašnjosti njezinih ušiju. Bježi, rekao joj je, pođi, otiđi, sada. Ali
stopala su joj bila kao ukopana. Teška kao olovo.
Potrajalo je dugo dok ženine oči nisu susrele njezine, a kada je taj
trenutak konačno došao, Lauren je morala dvaput trepnuti kako bi uklonila
hladan znoj da je može vidjeti. Bila je mlada, možda osam ili deset godina
mlađa od Lauren, ali oči su joj se doimale drevnima. Imala je kosu koja se
skupila u grude, kosu pomalo nalik Laureninoj, kojoj bi se to dogodilo kada

26
 Knjige.Club Books
je ne bi stalno četkala. Ženino lice bilo je prljavo, a kada je otvorila usta da
zausti, iluzija pomalo prljave djevojke koja bi čak mogla biti predivna kad bi
je se dobro izribalo, uništena je. Činilo se da nema zubi, ali tu je bio jezik koji
je zloslutno provirivao između punih, bolno ispucanih usana. Bilo je nešto u
načinu na koji ju je žena promatrala. Što želi?
“Imaš blizance” rekla je žena.
“Da.” Riječ je izletjela, kroz kašalj. Lauren ju je htjela povući.
“Da-a,” žena je rastegnula riječ, “blizance. Baš poput mojih, samo su tvoji
začarani.”
Lauren nije znala što reći. Znala je da razjapljenih usta zuri u ženu, ali nije
mogla ne zuriti.
“I moji su začarani,” rekla je žena, “ali nije isto. Moji imaju mračnu
čaroliju. Kletvu. Ti si sretna, ti i tvoji. Mi nismo imali ništa, a čak su i onda od
nas krali.”
Sigurno joj nije bilo lako, ovoj ženi. A ti siroti mališani u košari, kakav će
oni život imati? Postoje ljudi koji joj mogu pomoći, dobrotvorne udruge koje
se bave takvim slučajevima. Sigurno može do nečega doći, barem dobiti nešto
nove odjeće. Duga prljava kosa koja je u repovima visjela s obje strane lica
nesumnjivo prijeti zarazom. To nije zdravo.
“Strašno mi je žao,” rekla je Lauren, “da li da provjerim ima li nekoga tko
vam može pomoći?”
Žena je ustala i načinila nekoliko koraka oko košare te krenula prema
Lauren. Miris blata postao je jači, a zrak hladniji. Činilo se da ta hladnoća
izlazi iz žene. Osjetio se vonj trule vegetacije pomiješan s blatom i ribom.
Lauren je htjela pogledati u košaru, ali žena joj se ispriječila na putu. Našavši
se bliže, spustila je glas, zadihan, siktav.
“Nitko mi ne može pomoći. Ne sada. Bilo je prilike, ali to je vrijeme prošlo,
a sada me od pomoći ne dijeli samo vrijeme.”
Žena se malo pomaknula i Lauren je vidjela da je košara puna dronjaka,
gnijezdo sivih pelena, ali nije vidjela lice, čak ni ručicu ili nožicu. Nadala se da
ženina djeca mogu disati.
“Možda ti socijalna služba može pronaći smještaj”, rekla je Lauren. “Ne
možeš biti sama bez pomoći, to nije u redu.”
“Bila sam sama. Bit ću sama. U čemu je razlika?”
“Ali djeca.”
27
 Knjige.Club Books
Obje su pogledale u košaru. Zavežljaj se pomicao, svijao u sjeni. Jedan je
od Laureninih dječaka kihnuo iza zastora i ustala je.
“Žao mi je, moram ići, moje dijete.”
Odskočila je od žene, iz odjeljka, na vrućinu.
“Tvoje dijete”, rekla je žena. I jurnula je, u trenu prešavši udaljenost
između njih. Koščata je ruka zgrabila Laurenino zapešće, ona se pokušala
osloboditi, ali odbačena je u zid od zastora. Borile su se, ali žena je bila
snažnija.
“Dogovorimo se”, siktala je grozna žena, primaknuvši lice Laureninu. “No,
što je pošteno? Nama su sve uzeli, vama su sve dali. Zamijenimo jedno za
drugo.”
“Što?”
“Daj mi jedno svoje. Brinut ću se za njega. Ti uzmi jedno moje i pazi ga
kao da je tvoje vlastito. Barem će jedno moje dobiti život, okusit će nešto
jednostavno. Što je pošteno?”
“Sigurno si luda, zašto bih to učinila? Zašto bi ti?”
Odupirala se ženi, a ruke su im se na mjestu gdje su bile spojene podizale
i padale poput valova u oluji. Nikako je se nije mogla otarasiti. Lauren je
osjetila kako joj se koža rasteže, grebe, puca u ženinu stisku, prljavi nokti
ostavljali su tragove za koje je bila sigurna da će se inficirati i
vjerojatno ostaviti ožiljak.
“Makni se od mene”, protisnula je kroz zube. Zagrizla bi ženine prste kako
bi je prisilila da je pusti. Ali bili su odvratni.
“Odaberi jedno,” rekla je žena, “odaberi jedno ili ću ih uzeti obojicu. Uzet
ću tvoje, a ti možeš uzeti moje. Nećeš ni zamijetiti razliku. Mogu se pobrinuti
da izgledaju posve isto. Jedno je pošteno. Dva bi zadovoljila pravdu.”
Zvuk koji je ispustila Lauren došao je iz dubine. Eksplodirao je iz jezgre u
njezinu središtu, mjesta na kojemu su se nalazile sve njezine želje i sav njezin
nagon. Bilo je to vokalno utjelovljenje njezina najcrnja srca, između njega i
njegove silovite projekcije u iskrivljeno lice žene nije bilo misli. Zvuk užasa, i
zaštite, majčina instinkta i njezine ljubavi. Oblik zvuka bio je Ne.
I u tome joj je trenutku taj zvuk izvukao ruku iz željeznoga stiska žene,
poveo joj tijelo sve do kolica u kojima su ležala njezina djeca, odveo joj noge
kako bi s usnulim blizancima pošla u kupaonicu te zatvorila i zaključala vrata.

28
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 5

15. srpnja
7:15 sati
Policijska postaja

Jo Harper parkirala je svoj bijeli Fiat Punto u podzemnu garažu. Bila je gotovo
prazna, u njoj je bilo samo nekoliko civilnih vozila i red uspavanih patrolnih
automobila uz suprotni zid. Hladni ranojutarnji povjetarac strujao je izvana
niz prilazne rampe, trepereći oko njezinih koljena i lakata, pa je hodajući
prema vratima omotala ruke oko sebe. Odjeća koju je odjenula bila je
preoskudna za trenutačnu temperaturu, ali znala je da će biti zahvalna na
laganoj pamučnoj suknji do koljena i majici kratkih rukava kada se poslije
tijekom dana nađe na punoj jari sunca.
Stajala je u dizalu, nosnica ispunjenih mirisom kože namazane kremom
za sunčanje i uljastog, mehaničkog mirisa parkirališta, čekajući da se
četveroznamenkasti sigurnosni kod učita. Začuo se dug signal, vrata dizala
zatvorila su se i sekundu poslije zakoračila je u predvorje.
Narednik za pultom u odori podignuo je pogled dok mu je prilazila.
“Dobro jutro, Harper, opet si došla rano, vidim.”
“Samo sam vrlo, vrlo marljiva, Gregsone, trebao bi to jednom isprobati”,
odvratila je s neiskrenim smiješkom. “Ha-ha. I ja sam ovdje, zar ne?”
“Da, jesi, stari. I gdje bismo bili bez tebe? Za početak bismo morali
nabaviti automatska vrata.”
Phil Gregson bio je vjerojatno deset ili dvanaest godina stariji od Harper,
otprilike u pedesetima, ali godine su prema njoj bile blaže nego prema njemu.
Ili je možda on bio taj koji nije bio previše blag prema sebi. U svakom je
slučaju izgledao dovoljno staro da joj može biti otac.
“Što si to, pobogu, odjenula?” Nagnuo se preko stola kako bi pokazao na
njezina stopala.
Promeškoljila je nožne prste. “Tenisice.”

29
 Knjige.Club Books
“To nisu tenisice. To su rukavice. Gumene rukavice za stopala. Nešto
najčudnije što sam ikada vidio.”
“Dobre su. U njima je lakše trčati. Stopala nisu ograničena, vidiš?” Opet je
promeškoljila nožnim prstima.
“Uh. Prestani s tim. Nećeš se izvući ako ih Thrupp vidi.” Harper je izvila
usnu. Znala je da su tenisice s pet prstiju malo previše za posao. U torbi je
ponijela cipele u koje se namjeravala preobući prije nego što joj stigne šef, ali
željela je provesti što je više vremena mogla “bosonoga”. Namijenjene su
poboljšavanju tehnike; za nekoliko se tjedana natječe u utrci polu-Ironman.
“U njima možeš i plivati, znaš.”
“Fascinantno”, rekao je Gregson, oponašajući zijevanje. Premda joj je
vrijeme koje je provodila vani donijelo bore, tijelo Jo Harper bilo je vitko i
snažno, a Gregson je izgledao kao da se polako topi u svojoj uredskoj
stolici. Doduše, postojao je element genetske prednosti - imala je majčine
divne jagodice i očevu prirodnu kosu koja još nije posijedila. Harper je
spavala s muškarcima starijima i sjedijima od Gregsona, još onda kada je
mislila da joj se sviđaju samo muškarci, ali narednik u Harper nije pobuđivao
više od nježnog refleksa jedne kćeri zbog kojega bi se nedvojbeno uzrujao;
željela ga je ošišati, nahraniti salatom i napojiti čajem od mente, izvesti ga na
dugu šetnju i pobrinuti se da rano ode na spavanje.
Siroti stari Gregson, s trupom koji se polagano širio i kojega je obuzdavao
široki crni policijski remen i ispod čije se kose duge do uha već naziralo
tjeme. Harper je pomislila da bi mogao početi odijevati majice veće za jednu
veličinu. Možda dvije.
Harper si je napravila lošu kavu u šalici sa šalom o psima, čije se dno
zalijepilo na ljepljivu površinu čajne kuhinje koju je dijelila sa stotinu ili još
više drugih policajaca, od kojih se nijedan - iz priloženog - nije znao služiti
krpom. Šalica je trznula kada se odvojila, zbog čega se malo kave prolilo
i opeklo joj ruku. Još je psovala kada je došla do svoga stola, ali nije bilo
nikoga tko bi je mogao čuti; u to vrijeme ujutro zgrada je bila tiha, baš kako
je voljela. Otpila je gutljaj prevruće tekućine i iskrivila lice, zatim uključila
sustav kako bi, kao i obično, pregledala sinoćnje slučajeve. To tehnički
nije bio njezin posao kao detektivke narednice. Bila je to navika, oblik
izbjegavanja posla koji može opravdati jer bi katkad izbacilo nešto
zanimljivo, nešto što joj detektiv inspektor još nije proslijedio.

30
 Knjige.Club Books
Popis od prethodne noći uključivao je uobičajene stvari - dva poziva
nekih ljutitih ljudi između 2 i 3 ujutro u vezi s bučnim susjedima. Tri pijane
osobe: netko je nazvao slučajno, tražeći taksi, jedna je osoba nazvala
namjerno jer je izgubila prijatelje u noćnome klubu i htjela je da joj
policija pomogne pronaći ih, a jedna nevjerojatno pijana osoba nazvala je jer
je doista bila riječ o hitnome slučaju - njegov je prijatelj napadnut, nakon čega
se srušio i prestao disati. Tu je ključna bila vještina operatera jer je bilo
prilično teško zamijetiti razliku kada je riječ o pijanim ljudima. Bilo je
i nekoliko poziva glupih ljudi (koji su također katkad bili pijani, što nije
pomoglo): jedan je nazvao jer mu se mačka nije vratila, a drugi jer je netko
odbio skuhati čaj kada je došao red na njega.
Neki od njih bili su smiješni, ali velika većina bila je smrtno ozbiljna. Sam
bi popis na prvi pogled civilu možda bio posve nerazumljiv, bili su to samo
stupci žargona prošarani policijskim šiframa i numeričkim podacima. Ali
Harper je vidjela da su, skrivajući se među ekscentričnim pozivima, tu i oni
unosi opterećeni ljudskom tragedijom. Hladan zapis trenutka kada je osoba
odlučila da nije dovoljno jaka da se nosi s onim što je čeka. To su bili iskreni
vapaji za pomoć.
Pri vrhu posljednje stranice jedan joj je od zapisa privukao pozornost. U
ranim jutarnjim satima zabilježen je poziv s mobitela lociranog u Kraljevskoj
bolnici. Označen je brojem 4 - najniži mogući prioritet, procijenjen kao lažni
alarm. No u opisu je stajalo “pokušaj otmice djeteta”, pa je kliknula na njega.
Dok je čitala bilješke, disanje joj se ubrzalo.

Vrijeme: 0429: 999 prijavljeno s mobitela

Podaci o prijavitelju: Lauren Tranter, adresa (nema podataka)
Pojedinosti o incidentu: prijavljen uljez u rodilištu Kraljevske bolnice,
prijavljen napad, prijavljen pokušaj otmice tek rođenih blizanaca.
Prijaviteljica zove iz zaključanog odjeljka, oba djeteta u odjeljku
s prijaviteljicom, uljez s druge strane vrata i pokušava provaliti

Početna klasifikacija incidenta: 1 (HITNO)

Djelovanje: bolničko osiguranje obaviješteno telefonom jer su najbliži
mjestu događaja
Djelovanje: mobilna patrola policajaca obaviještena radijem,
procijenjeno vrijeme dolaska 16 minuta

31
 Knjige.Club Books
Vrijeme: 0444: kontakt telefonom iz bolničkog osiguranja: lažna
uzbuna: preuzela SMZ
Djelovanje: mobilna patrola otkazana radijem 6.
Zaključna klasifikacija incidenta: 4 (NIJE POTREBNO DJELOVANJE)

SMZ znači Služba za mentalno zdravlje. Tako da se onome, tko god da je zvao,
majci blizanaca, priviđalo. Ljudi s mentalnim problemima često zovu policiju
i prilično ih je često “preuzela SMZ”. Sve se činilo u redu, u ovome
slučaju. Dispečer je vjerojatno imao pravo kada je slučaj označio brojem 4.
Harper se vratila na glavni ekran i pregledala ostatak popisa. Pijani ljudi,
glupi ljudi, prometne nezgode. Ništa što bi zahtijevalo njezinu pozornost.
Kursorom se zadržala iznad crvenog gumba u kutu prozora programa. Bolje
da nastavim planirati trening koji ču održati poslije, pomislila je.
Ali nije zatvorila izvješća o slučajevima i otvorila Power-Point, što je
znala da je trebala učiniti. Mučio ju je poziv iz bolnice. U želudac joj se uvukao
komadić strepnje i pokušala je to odbaciti kao smiješno. Ali bilo je ondje,
crno i teško. Između redaka teksta na ekranu iščitala je majčin strah, njezino
znanje da joj netko želi oduzeti djecu. Harper se nije mogla spriječiti a da i
sama to ne osjeti, tu prijetnju razdvojenosti. Ne razmišljajući, položila je dlan
nisko na trbuh, gdje se koža iznad čvrstih mišića koje je prekrivala nikada
nije stegnula.
Možda će se samo provjeriti da doista nije ništa, a zatim će moći na to
zaboraviti i započeti dan. Jedan poziv, to je sve što je potrebno. Harper je
utipkala broj zaštitarske službe u bolnici.
Nakon što se predstavila, tip je bio napet.
“O, ne, nemate se zašto brinuti, policajko. Gospođa u zahodu? Rodilište?
Samo je imala gadan trip.”
“Bila je na halucinogenim drogama?” Harper je govorila strogim,
uzbunjenim glasom.
“Ne, ne. Ona je, ne znam, šenula.”
“Ona je... što?”
To što, izgovoreno tiho, ali odrješito i očito ukazujući na to da nije
razumjela, podrazumijevalo je da Dave, zaštitar, brzo objasni svoje postupke
i prestane upotrebljavati takav uvredljiv i staromodan jezik. Harper je u
jednu riječ mogla upakirati mnogo značenja. Pomalo je i uživala.

32
 Knjige.Club Books
“Gledajte, policajko, gospođo, ne znam što se dogodilo.” Dave je počeo
prebrzo pričati o tome kako ga je je “vaša ekipa” nazvala i rekla da je na odjelu
uljez, pa je brzo otišao gore. “Nisam shvaćao kako je uljez mogao ući - ondje
su sigurnosna vrata, a ja nisam ništa vidio na ekranu. Otrčao sam ondje što
sam brže mogao - udaljeno je oko kilometra od moga ureda, znate. Stigao sam
za pet minuta.”
Pet minuta. Triatlonka u njoj nije se mogla spriječiti da ne pomisli, ako je
istina, to nije loše vrijeme, ali za to od nje neće dobiti medalju. Osim toga, ne
bi se kladila u činjenicu da Dave na ekranu nije ništa vidio. Zvučao je vrlo
napeto. Vrlo, vrlo, napeto. Da je morala nagađati, rekla bi da je vjerojatno
spavao kada ga je dispečer nazvao, a trebao je biti budan i spreman za takve
hitne slučajeve.
Kada je stigao, ništa. Samo “luda žena u zahodu”. Nije bilo uljeza. “Pa sam
povratno nazvao vašu ekipu. Rekao sam da nemaju zašto dolaziti, da se time
bavi psihijatrijski tim. S kime god da sam razgovarao, rekao je da da će vam
reći da su otkazali. Niste li dobili poruku?”
“Dobili smo poruku. Samo provjeravam neke pojedinosti, to je sve”, rekla
je Harper.
Harper je rekla Daveu da skupi relevantne snimke nadzornih kamera i da
ih snimi na CD, a ona će poslije doći po njega.
“Dajte, molim vas. Gotov sam za sat vremena, to će ući u moje osobno
vrijeme...”
“Dave, lijepo sam te zamolila. Molim te.”
Dobro se snalazila s molbama. Dave je sumorno kapitulirao.
Pa, zaštitar Dave rekao je da nije bilo ničega. Nitko nije bio ondje ni
pokušao oteti nečije dijete. No strepnja nije nestala. Ako će svakako ići u
bolnicu po CD, mogla bi i popričati s nekoliko ljudi. Bez žurbe, naravno.
Možda će otići za vrijeme ručka.
Pogledala je u gomilu bilješki koje je skupila za trening koji je trebala
održati, a zatim opet u slučaj na ekranu. No, pomislila je, nema smisla
odugovlačiti.
Petnaest minuta nakon što je sjela opet je ustala i ostavila svoju odurnu
kavu da se u samoći pretvori iz toliko vruće da je se ne može piti u toliko
hladnu da se ne može piti.

33
 Knjige.Club Books
“Već odlaziš, Harper? Nismo baš toliko marljivi, ha?” upitao je Gregson
propuštajući je kroz vrata zgrade.
“Ma, odjebi, Gregsone.”
Namignuo joj je, a ona je odglumila da povraća, nakon čega se opet našla
u dizalu, čekajući dug zvučni signal i zatvaranje vrata kako bi se spustila do
parkirališta.

34
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 6

Vrata rodilišta bila su zaključana. Harper je pritisnula gumb interfona. Prošlo

je dovoljno vremena da razmisli hoće li ga pritisnuti još jednom, ali baš kada
je posegnula prema gumbu, začulo se pucketanje i glas lišen emocija otresito
je rekao: “Da?”
Navela je svoje ime i čin i propustili su je bez ijedne riječi.
Grubo osvijetljen hodnik vodio je do sestrinske sobe koja je gledala na
ulaze u nekoliko soba. Svaka je mogla primiti između četiri i šest kreveta, ali
ni u jednoj nisu svi bili zauzeti. Nove su majke tu i tamo sjedile u stolcima i
spavale. Čovjek mutnih očiju oprezno je prošao, s praznim izrazom lica,
držeći ružičasti cvjetni neseser.
Čuo se zvuk dječjeg plača i osjetio snažan miris antiseptika. Stropovi su
se činili vrlo niskima. Harper je imala dojam da nema dovoljno zraka kako bi
normalno disala, a od LED traka boljela ju je glava. Na trenutak se vratila u
kratko razdoblje koje je i sama provela u rodilištu, u drugi život koji se više
nije činio njezinim.
Harper je gotovo napunila četrnaest godina kada je otkrila da je trudna,
a do tada je bilo prekasno razmišljati o pobačaju. Njezini su roditelji bili u
šoku, ali uvijek su je podržavali. Djevojčica je ostala u obitelji i posvojili su je
njezini roditelji koji su i sami godinama bezuspješno pokušavali začeti drugo
dijete. Njezina “sestra” Ruby sada je imala dvadeset i šest godina, a premda
njezino biološko podrijetlo nije bila tajna, njih se četvero držalo scenarija.
Izvana su izgledali baš kao i svaka druga obitelj: mama, tata i dvoje djece. O
tome nisu razgovarali i prilično su se dobro slagali. Ožiljci se nisu vidjeli.
Barem je Harper tako mislila. Skrivala je to, a na površinu je izlazilo samo u
ovakvim trenucima. Sjetila se rodilišta u kojem je bila smještena u privatnu
sobu. Bola trudova i dragih očiju sestara koje su je njegovale. Pokušala je
zaboraviti dječaka kojega je voljela, a kojega je potpuno izgubila od trenutka
kada je saznao za trudnoću. Njegovo zatvoreno, djetinjasto lice, njegovo
odbijanje. Sjetila se majčina lica kada je prvi puta primila dijete, zahvalnosti
i ljubavi koje su se na njemu iščitavale. Pokušala je zaboraviti svoj instinkt da
im istrgne dijete i pobjegne, nekamo gdje može biti prava majka, ne dijete, ne
sestra.
35
 Knjige.Club Books
Harper se pribrala. Dopustila si je duboki uzdah i osjećaje koji su izvirali
potisnula natrag u kutiju, kamo i pripadaju.
Kada je došla do polukružnog pulta pokazala je svoju policijsku iskaznicu
ženi u odori koja je za njim sjedila. Zamijetila da na ženinoj znački piše:
Anthea Mallison, primalja.
“Da?”
Bilo je to isto oštro “Da” koje je izletjelo i uz pucketanje na vratima.
“Ovdje sam zbog Lauren Tranter”, rekla je Harper.
“Soba tri, krevet C”, rekla je Anthea. Intonacija na kraju “Da” bila je
povišena, što je upućivalo na to da želi još informacija. Intonacija u “Krevet
C” spustila se, upućujući na to da je shvatila. Rekavši to, primalja Anthea
Mallison završila je. Oči gotovo da i nije pomaknula s ekrana.
U sobi tri bio je muškarac u sivome odijelu koji se upravo spremao izići.
Usmjerio je pogled na vrata izlaza iz rodilišta i krenuo ravno prema njima,
doimajući se užurbanim. Harper mu je prepriječila put.
“Ispričavam se”, rekao je muškarac, želeći reći makni mi se s puta. Na traci
koju je nosio oko vrata bile je obješena iskaznica. Kada je zakoračio u stranu
kako bi je obišao, Harper je zamijetila riječ psihijatar.
I ona je zakoračila u stranu, kao da plešu, blokirajući mu put te podignula
policijsku iskaznicu. “Dobar dan, ja sam detektivka narednica Harper. Neću
vas zadržavati. A vi ste?”
Ako je suditi po izgledu, iznerviran, pomislila je Harper. I umoran. Jako,
jako umoran.
“Dr. Gill. Ja sam dežurni psihijatar. Bojim se da sam upravo primio hitan
poziv i doista moram poći, žao mi je.”
Nekoć, prije vjerojatno ne više od desetak godina, zbog krhke građe i
razbarušenoga plavog konjskog repa detektivke narednice Harper ljudi bi
izgovorili frazu o tome kako policajci svakoga dana izgledaju sve mlađe. Te
su primjedbe jenjavale s godinama, a sada ih više uopće nije čula. Razmišljala
je o tome što bi to za nju moglo značiti, ne samo da su joj ljudi prestali govoriti
da izgleda premlado za svoje zanimanje, nego i da ovaj liječnik - ovaj potpuno
kvalificirani, odrasli liječnik koji je stajao pred njom, izgleda kao da mu je
dvanaest.
Dr. Gill još ju je jednom pokušao zaobići, ali pratila ga je. Frustrirano je
uzdahnuo.

36
 Knjige.Club Books
Harper je brzo progovorila. “Ovo će biti brzo,” uvjerila ga je, “ne morate
brinuti. Pacijentica, gospođa Tranter, jutros je nazvala 999. Možete li mi o
tome išta reći?”
“Da,” rekao je dr. Gill, očigledno zadovoljan što može dati brz odgovor,
“bila je riječ o hitnoj medicinskoj situaciji, ne policijskoj stvari. Nadao sam se
da vas je netko kontaktirao u vezi s tim.”
“Jest, ali okolnosti mi nisu bile baš najjasnije.”
“Pa, to je standardno, ni ne mogu biti. Povjerljivo je. Sve što vam mogu
reći jest da je dotična pacijentica, kada vas je nazvala, imala probleme
povezane s privremenom teškoćama s metalnim zdravljem.”
“Ništa, dakle, povezano s uljezom?”
Licem dr. Gilla na trenutak je prešla nevjerica, a zatim je pala kulisa
profesionalizma. Jako umoran.
“U mome poslu pacijenti često vide nešto što nije ondje. I u velikom broju
slučajeva zbog toga zovu policiju, uvjereni da je ono što vide stvarno.
Iznenađen sam što se s time niste i prije susretali.”
Harper je pomno promotrila liječnika dječačkog izgleda. Pitala se koliko
bi morala imati godina da joj se ne obraća svisoka. Ali, možda je baš u tome i
bila stvar. Možda je s trideset i devet već bila toliko stara da on smatra kako
joj je mjesto na gerijatriji, da gubi konce.
“Mogu li razgovarati s njom?”
Kada je dr. Gill slegnuo ramenima poručujući ne vidim zašto ne, nešto mu
je zavibriralo u džepu i izvukao je maleni uređaj te provjerio ekran. “Gledajte,
zbilja moram ići. Vi samo pođite. S lijeve strane, uz prozor. Malo je pospana
jer smo joj dali blago sredstvo za smirenje. Ali razgovarat će s vama. Siguran
sam da ćete vidjeti da to nije nešto s čime se policija treba zamarati.”
Dok se dr. Gill udaljavao, Harper je otvorila bilježnicu i zapisala: Dr Gill:
skeptičan. 8:07 h. Kraljevsko rodilište.
U nekim područjima policijske službe imali su uređaje s aplikacijama za
bilježenje, ali ništa nije bilo bolje od papirnate bilježnice. To je značilo da
Harper može spaliti svoje bilješke bude li potrebno. Činjenica da se više ne
može kako treba obrisati nešto s računala ili telefona značila je da joj je posao
na jedan način lakši, a na drugi teži, ovisno o tome s koje se strane ograde
netko nalazi i skriva li štogod. Ona sama obično nije imala ništa za skriti,
naravno. Ali bilo je lijepo imati tu mogućnost.

37
 Knjige.Club Books
Soba je imala četiri odjeljka, ali samo su se u dva nalazili kreveti. U
odjeljku A nalazila se crvenokosa žena, čije je dijete imalo kosu još jarkije
boje od njezine. Dijagonalno nasuprot, uz prozor, u odjeljku C, na krevetu je
sjedila žena i držala dva usnula dojenčeta, jedno pod svakom rukom. Smeđa
kosa, jako kovrčava, dovoljno duga da joj prekrije ramena. Kasne dvadesete,
svijetlosmeđa koža, srebrna vjenčana narukvica. Harper nije mogla točno
procijeniti visinu i težinu dok je gospođa Tranter sjedila, ali činila se
prosječnom, možda mrvicu višom od prosjeka. Lice joj je bilo opušteno,
nepomično. Djeca su imala put svjetliju od majčine i obojica su imali kovrčave
uvojke plave kose. Jedno je bilo odjeveno u zeleno, a drugo u žuto odjelce.
Na zavoju na lijevom zapešću gospođe Tranter nazirala se kapljica krvi.
Bila je odjevena u bolničku haljinu. Na podu između kreveta i zida nalazio se
otvoreni kovčeg čiji je sadržaj bio otkriven - dječja odjeća, pelene i vjerojatno
odjeća gospođe Tranter. Odjenula je djecu, ali ne sama.
Nešto na njezinu licu podsjetilo je Harper na fotografiju majke koju je
imala kao mlada žena; velike smeđe oči uokvirene tugom, nježan pogled u
daljinu, nedostupna. Harper je blago zaustila.
“Lauren Tranter?”
Žena je okrenula glavu prema Harperinu glasu. Nakon nekoliko sekundi
postupno se usredotočila. Činilo se kako joj to predstavlja golem napor. Vjeđe
su joj se lijeno zatvorile i opet otvorile, polagani treptaj onih pod utjecajem
droga.
“Da.”
“Moje ime je Jo Harper. Policajka sam. Ovdje sam kako bih s vama
porazgovarala o prethodnoj noći.”
“Oh.”
Laurenin pogled odlutao je prema djetetu u žutom, a zatim prema
drugome. Bili su potpuno jednaki.
Rekla je: “Mislila sam da su vas nazvali. Mislila sam da su vam rekli da ne
dođete.”
“Jesu,” nasmiješila se Harper i malo slegnula ramenima, “ali ipak sam
došla. Dužnost mi je istražiti prijavu ozbiljnog incidenta. Nazvali ste 999
jutros oko pola pet? U izvješću se spominje pokušaj otmice djeteta.”
Lice gospođe Lauren Tranter zgrčilo se. Suze su potekle prema njezinoj
bradi. “Zvala sam.”

38
 Knjige.Club Books
Harper je čekala da nastavi. U odjeljku pored čuo se zvučni signal uređaja.
Zvuk koraka u hodniku, tresak vrata.
Lauren je nespretno obrisala nos poleđinom dlana i malo smočila ruku
djeteta odjevenog u žuto odjeke. “Ali rekli su da to nije stvarno. Da se nije
dogodilo. Da sam to umislila. Strašno mi je žao.”
“To vam je sigurno jako prestrašilo”, rekla je Harper.
“I previše.” Riječ je izišla uz uzdah. Lauren je promatrala Harperino lice,
tražeći odgovor na neko neodgovoreno pitanje.
“Dobro je da ste nazvali.” Harper je položila dlan na ruku mlađe žene, ne
dodirnuvši ni jedan dio djeteta kojega je njome držala, no majka se na dodir
trznula, a iznenadan je pokret prestrašio dječaka pa je otvorio oči, nakratko
ukočio ruke i noge te ih polako privukao k sebi dok je Harper promatrala.
Dojenče u zelenom odjeku s druge strane trljalo je potiljak o majčinu ruku,
zijevajući i izvijajući jezik u oblik cijevi. Oči malenoga ostale su zatvorene.
“Oprostite,” rekla je Lauren, “malo sam napeta.”
“Ne brinite. Mnogo ste toga prošli, razumijem.”
“Jako sam umorna. Nisam se baš naspavala, ni sinoć, ni otkako sam ih
rodila. No ne žalim se. Vrijedi, zar ne?”
“Da,” rekla je Harper, “predivni su. Kada su rođeni?”
“U subotu navečer.” Kimnula je prema onome u žutom. “Morgan je rođen
u 8:17. Njegov mlađi brat došao je u 8:21. Zove se Riley.”
“Divno”, rekla je Harper. Posegnula je za otrcanom frazom kako bi
ispunila tišinu. “Pa, bogme imate pune ruke posla.”
Lauren je usmjerila oči u Harper. “Imate li vi djece?” upitala je.
Harper nije znala zašto nije odmah odgovorila. Cijeloga je života
odgovarala odmah, dajući uvijek isti odgovor, Ne, ja ne, nisam majčinski tip,
izgovoren na način koji je upućivao da ne želi više pitanja. Danas je bilo
nekako drukčije; Lauren nije čavrljala. Nije implicirala, kao neki ljudi, da
je Harperin biološki sat gotovo otkucao. Pitala je, Shvaćate li što mi se upravo
dogodilo? Dok je stajala ondje, pred Lauren Tranter, tako iskrene, koja se nije
samo nadala, nego joj je bio i potreban odgovor, Da, da imam, istina joj je bila
na vrhu jezika. Ali progutala ju je.
“Ne, nemam zapravo”, rekla je, odmah shvativši kako je to glupo
zazvučalo. Nemam zapravo? Što je to značilo? Lauren se malo namrštila, ali
nije više ništa rekla. Harper je nastavila: “Imam mlađu sestru. Mnogo je
39
 Knjige.Club Books
mlađa od mene. Pa pretpostavljam da je katkad smatram svojim djetetom. Ali
ne, nemam vlastite djece.”
Lauren je podignula obrve i činilo se da je odlutala, neusredotočena.
Nedavno urezane linije iscrtavale su obrise pod njezinim očima, topografiju
njezine traume.
Nakon trenutka Harper je rekla: “Što vam se dogodilo sa zapešćem?”
Dok je Harper stajala ondje, mrlja krvi na zavoju povećala se s veličine
graška na veličinu kovanice.
“Pa, ona, žena, ona je...” Lauren se doimala zbunjenom. “Ne znam.”
“Je li vam netko naudio?”
Lauren je okrenula glavu prema prozoru. S druge strane parkirališta ljudi
su ulazili i izlazili kroz velika staklena vrata, nepotrebno visoka vrata zbog
kojih su se ljudi činili poput patuljaka. Vrata su se otvarala, zatvarala,
otvarala, zatvarala, reflektirajući jutarnje sunce kada bi se zatvorila
i bljeskala, ostavljajući narančaste mrlje u Harperinim očima. Lauren je
širom otvorenih očiju nastavila gledati u zasljepljujuće svjetlo.
“Onaj muškarac, dr. Gill. Rekao je da sam to sama učinila.”
“A što vi mislite, gospođo Tranter?”
“Mislim...” Spustila je pogled na djecu i podignula ga prema detektivki
narednici. Velike, tužne, uplašene oči iz kojih su lile suze. “Mislim da
trenutačno ne mogu vjerovati onome što mislim.”

40
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 7

Kosa zraka zapadnog sunca

Učini ispijeno lice gotovo zdravim
Osvijetli strpljivo divljenje plavih očiju
I prstene svijetlozlatne kose
Ona ga poljubi u usne i čelo
Ona ga poljubi u obraz i rupicu
I otkrije snježnobijele grudi
Usnama tako blijedima i tankima
IZ Mjenjolika
JOHNA GREENLEAFA WHITTIERA

Deset sati, vrijeme posjeta. Lauren je s bolničkog kreveta promatrala stup

mutnih boja koji joj se približavao i pokušala se usredotočiti. Mrlja se
razbistrila u poznati Patrickov lik. Imala je osjećaj da su prošle godine otkako
ga je posljednji put vidjela.
“Moj Bože,” rekao je Patrick, “što su ti učinili?”
“U redu je, sve je u redu”, rekla je Lauren, ali sve što je proizvela bili su
isprekidani jecaji, nesuvislo zavijanje ozlijeđenoga stvorenja. Uskoro je
jenjalo, pretvorilo se u jecanje. Pomilovao ju je po kosi.
“Psst, ljepotice”, rekao je Patrick tihim glasom. S druge strane sobe
razdragana skupina članova obitelji okupljala se oko kreveta gospođe Gooch.
Privukli su stolce za starije Goocheve. Dvoje je male riđe djece posesivno
držalo mašne pričvršćene na sjajne srebrne balone koji su lebdjeli blizu
stropa, ružičastim slovima najavljujući: Djevojčica! Jedan od dječaka koji je
držao balone širom je otvorenih usta zurio u Lauren, tako da mu je gotovo
ispala lizalica koja mu je iz njih visjela.
“Psst. Znam”, rekao je Patrick, nesvjestan djeteta koje zuri iza njegovih
leđa.
Druga inačica Lauren nastavila bi zuriti u dječaka sve dok ne bi odvratio
pogled. Ova nova, slomljena Lauren samo je zatvorila oči.

41
 Knjige.Club Books
Patrick je rekao: “Ostavili su mi poruku na telefonu, ali nisam je dobio sve
do jutros. Što se dogodilo?”
Lauren na to nije mogla odmah odgovoriti. Preplavio ju je još jedan val
plača. Crvenokosi muškarac - možda novopečeni ujak djevojčice gospođe
Gooch - skrećući iza ugla u sobu glasno je klicao i visoko držao razmetljiv
buket ljiljana. Gospođa Gooch zajedljivo je pogledala Lauren, a muškarac koji
je klicao rekao je, “Što?” i “Aha”, pogledavši u njihovu smjeru. Patrick se
okrenuo i hitro navukao zastor, svima pruživši dojam privatnosti. Nakon
nekog vremena iz Lauren su u naletima provalile riječi.
“Ne znam zašto stalno plačem. Dobro sam, bit ću dobro. Ništa se nije
dogodilo. Mislim da ludim, to je sve.”
Neveselo se nasmijala, čvrsto se držeći za muža, na ramenu njegove
košulje ostavljajući tamne vlažne mrlje sluzi. Patrick je mirisao na šampon od
čajevca i vlastiti pomalo dimasti miris. Mirisao je na dom.
“Lauren, mila”, rekao je Patrick dlanovima držeći Laurenino lice i
smiješeći joj se. “Bila si luda i prije.”
Zbog toga se iskreno nasmijala i prekinuto je loše razdoblje. Oboje su se
nasmijali, nakon čega se Lauren opet rasplakala, a Patrick joj je obrisao oči
jeftinim bolničkim rupčićima iz kutije pored kreveta. U tome su trenutku
djeca bila spokojna gotovo kao i djevojčica gospođe Gooch. Doista nije znala
zašto je stalno plakala. Nije imalo smisla, posebice kada je vidjela što su ona
i Patrick stvorili.
Patrick se primaknuo koljevci. “Jutro, dječaci”, rekao je. “Nadam se da ste
bili dobri prema majci.” Opet se okrenuo prema Lauren. “Jesu li te držali
budnom?”
“Naravno da jesu. Dojenčad su.”
Vid joj se počeo mutiti i ljuljati, vjeđe su joj bile teške.
“Žao mi je”, rekao je, ali glas mu je bio prigušen i dalek. Žao zbog čega,
pomislila je.
Kada je otvorila oči, bio je s druge strane kreveta. Neobično, pomislila je,
ne sjećam se da sam zaspala. Prošlo je nekoliko sekundi, klik, promjena kadra.
“Jutros sam razgovarao s majkom” rekao je. “Pozdravlja te. Htjela je da ti
kažem da si bila izvrsna, znaš, većina bi žena odmah otišla na carski rez.”
Lauren nikada neće prestati žaliti što to nije učinila. Sada se ne može
vratiti, ništa neće promijeniti ono što se dogodilo tijekom porođaja, njezine

42
 Knjige.Club Books
glupe odluke, njezin bezvrijedni plan porođaja. Ali to joj je kajanje jako teško
padalo. Osjećala se poput budale što se odupirala savjetniku, iako ga je krivila
da joj je u um usadio sumnju u to je li sposobna, hoće li uspjeti. Možda bi bila
dobro da je od početka vjerovao u nju.
“Da ja rađam blizance,” rekao je savjetnik, “otišao bih na carski rez.”
Smiješno. On je muškarac. Kako on može znati kako je roditi?
“Hvala”, rekla je nezahvalno. “Razmislit ću o tome.”
Moje tijelo zna što radi, pomislila je. Pustit ću da se sve odvije prirodnim
tijekom. Mislim da si mogu vjerovati da ću moći sama istisnuti/istiskati tu
djecu. Ljudi to rade otkako postoje. Koliko teško može biti? Svi se moraju
roditi, zar ne?
Idiotkinja. Nije bila izvrsna. Prenijeli su je kroz porod, bespomoćnu, na
valu moderne liječničke intervencije. Oni su bili izvrsni, brojne bezimene
sestre, primalje, liječnici - bez njih bi umrli i ona i djeca. A Lauren? Ona nije
imala osjećaj da je učinila išta osim podbacila.
“Junakinja si, dušo”, rekao je Patrick. “Zaslužuješ medalju.”
Ne zaslužujem, pomislila je Lauren. No unatoč boli slabašno se
nasmiješila.
Nakon trenutka stanke Patrick je upitao: “Kada izlaziš?”
“Ne znam”, rekla je Lauren. “Ne znam kada će me pustiti.”
“Ne moraju te oni pustiti. Možeš se sama odjaviti.”
Ta se zamisao činila apsurdnom. Lauren je pretpostavljala da oni
odlučuju. “Zbilja?”
“Naravno. Ovo nije zatvor.”
Kući. Mogla je ići kući.
“Želim ići kući”, rekla je Lauren.
“Idemo.”
Lauren je zurila u njega razjapljenih usta. “Zbilja?”
“Da. Zašto ne? Ponio sam sjedalice za automobil. Idem po njih.”
“Zbilja, Patrick, mislim da me neće pustiti. Što je s krvarenjem, onda kada
su me vratili u rađaonu...”
“Naravno da će te pustiti. Sada si dobro, zar ne?”
“Da, mislim da jesam.”

43
 Knjige.Club Books
“Onda dobro.”
“Ali tu je i ono drugo,” rekla je, “sredstvo za smirenje. Još sam malo
omamljena, da budem iskrena.”
Patrick je pogledao veličinu Laureninih zjenica.
“Hmmm”, rekao je. “Kako se osjećaš?”
“Bolje.”
“Nisu mi u poruci rekli što je bilo, samo da si se jako uzrujala i da su ti bili
potrebni lijekovi. Je li ti se nešto dogodilo?”
Da, pomislila je Lauren, netko nam je pokušao oteti djecu. Pobjegla sam.
Nitko drugi nije vidio. No svi su rekli da to nije istina. Rekli su da je
halucinirala. A ipak, činilo se tako stvarnim.
“Lauren?”
Mutnim je pogledom zurila u daljinu. Koliko dugo? Pokušavala se sjetiti
što ju je Patrick pitao.
“Što si rekao?”
“Rekao sam da mi možeš reći, o čemu god da je riječ. Je li se sinoć nešto
dogodilo?”
Bljesak hladnog, zasljepljujućeg svjetla. Laurenine nosnice ispunjene
onim blatnim, ribljim mirisom. Naježila se i dlačice na rukama nakostriješile
su joj se. Je li moglo biti stvarno?
“Ne,” rekla je, “uistinu ne. Mislila sam da sam nešto vidjela. Mislila sam da
je ondje netko tko nije mogao biti. Sada nije važno.”
“Naravno da je važno”, rekao je Patrick, primičući joj se zabrinuto. “Zvuči
strašno, misliš kao vrlo stvaran san ili nešto slično?”
“Da, tako. No nisam spavala - nisam spavala, nisam spavala kako treba u
posljednja tri dana...”
“Pa, to je to onda, zar ne? Nisi luda, samo se trebaš naspavati.”
Da. To je to. Tako očito.
Patrick je nastavio: “Nitko ne može spavati u bolnici, tako je vruće i
bučno. Znaš, čitao sam članak o nedostatku sna, dobro se odmoriti važnije je
nego što misliš. Zbilja nemamo o čemu razmišljati.”
Umor je preplavio Lauren, pritišćući je na tvrdi madrac, povlačeći joj
vjeđe, pekući joj oči.
“Imam osjećaj kao da više nikada neću spavati.”
44
 Knjige.Club Books
“O, ali ne brini. Nije to zauvijek, samo nekoliko tjedana. Tada se san
stabilizira.”
To se činilo nemogućim. “Zbilja? Samo nekoliko tjedana?”
“Tako je majka rekla. Ja sam, čini se, sa šest tjedana prespavao noć.”
“Zbilja?”
“I, ako se vratiš kući, imat ćeš našu posteljinu, naš zahod. Ja ću biti ondje
da ti pomognem.”
Lauren je osjetila kako je mami normalnost, ali sada je pacijentica.
Dužnost joj je ležati u bolnici i liječiti se. Za dva dana primili su je na liječenje.
“Želim. Ali nisam sigurna jesam li spremna. Mislim, možda bih trebala
ostati, još samo nekoliko dana...”
Patrick je uzeo jednu od Laureninih ruku, onu na kojoj je bila kanila za
iglu. “Lauren, dušo. Dobiti dijete velika je stvar. Dobiti dva istodobno golema
je stvar. Ali bit će ti bolje kod kuće. Ne sviđa mi se što si bila ovdje, sama, dok
ti se priviđalo i dok si usred noći ludjela. Trebaš biti ondje gdje se ja mogu
pobrinuti da budeš dobro.”
Lauren je razmišljala o hitnom slučaju, krvarenju. Da je bila kod kuće,
mogla je umrijeti. Na obraz joj je kanula suza. Naoko su tako lako dolazile.
“Mislim da moram ostati ovdje”, rekla je, misleći: blizu lijekova. Blizu
liječnika.
“Mrziš bolnice. I, bez uvrede, ali smrdiš. Ovdje se nitko ne brine za tebe.
Je li se itko ponudio da ti pripremi kupku?” Nije razmišljala o kupaonici. Nije
se mogla ondje vratiti. Samo od toga što je čula da je spomenuo kupku opet
se pojavio strah. Vratio ju je ravno u prethodnu noć, kada je sjedila u kadi,
ljuljajući dva dojenčeta pod treptavim LED svjetlom kada su se zaključana
vrata otvorila izvana i prišla joj tamna silueta. Ne ne ne ne makni se od mene.
Vrištala je i vrištala. Ali to nije bila ona, to nije bila odvratna žena crna jezika,
bila je to sestra, a iza nje muškarac u zelenoj odori, zatim i ostali, svi su
nahrupili u malu sobu, još sestara i liječnik, ali nastavila je vrištati, tražeći
sjene iza njih i među njima. Gdje je? Gdje je ona žena, ona s košarom? Maknite
se od mene, ne izlazim opet van, ne izlazim, ne izlazim...
“Ondje nema nikoga”, netko je stalno govorio. “Pogledajte, uvjerite se
sami.”
Gomila se razdvojila, ljudi su se pomaknuli u stranu kako bi mogla bolje
vidjeti. Gledala je i gledala, kroz otvorena vrata u sobu. Nešto se nastavilo

45
 Knjige.Club Books
odvijati u njezinu perifernom vidu. Kod stropa je nešto visjelo na ljepljivim
stopalima, pružajući duge prste kako bi ih omotalo oko otvora ventilacije, ali
kada je pogledala ravno u to, ondje nije bilo ničega, samo sjenka, paukova
mreža. Kada je odvratila pogled s koša za smeće pretvorio se u čučećeg
demona, a kada ga bi ga opet pogledala, pretvorio bi se u koš. Znala je da diše
prebrzo jer je sestra stalno govorila, “Dišite polako, Lauren”, i mislila je da će
joj srce, srce koje je udaralo kao ludo, puknuti.
Muškarac, za kojega je poslije saznala da je dr. Gill, prislonio joj je
plastičnu čašu na usta i u njih ubacio dvije plave pilule, zatim još jednu s
vodom kako bi ih progutala.
“Što ste mi dali?” upitala je držeći pilule za zubima.
“Pomoći će vam da se smirite i priberete”, rekao je liječnik.
Odlučno je progutala, a pilule su joj se zalijepile za grlo unatoč vodi, bile
su suhe, gorka okusa. Ali panika je nestajala. Žena je otišla.
“Na sigurnome ste, gospođo Tranter. Iziđite iz kade.”
Nije namjeravala nikome predati djecu, pa su joj što su najbolje mogli
pomogli da ustane i zakorači iz kade na pod. Kroz otvorena vrata kupaonice
vidjela je zastor koji je bio navučen oko odjeljka u kojemu je vidjela ženu. Bio
je povučen do zida, točno na mjestu na kojemu je bio cijeli dan. Svanulo je i
zora je sobu okupala žutom bojom.
Sve je bilo čisto, površine besprijekorne, ali ipak je mislila da osjeća
vlažan miris plijesni. Snažne ruke povele su je natrag do kreveta, pored stolca
u kojemu je sjedila žena. Ne, pored stolca na kojemu je mislila da vidi ženu
kako sjedi. Dok je prolazila, pod svakom rukom držeći jednoga sina, dok su je
pridržavali sestra i zaštitar, vidjela je, mislila je da vidi, tri srebrne ribice koje
u obliku kotača gotovo sinkronizirano izlaze iz središta blijedozelenog
vinilnog sjedala. Čula je zveket, brzo kuckanje stotina nožica sićušnih kukaca,
koje je sigurno umislila, nakon čega su nestali preko rubova stolca i u
pukotinama.

“Lauren? Jesi li dobro?” Patrickov glas bio je dalek, kao da ga čuje kroz zid.
Odjel i ljudi u njemu malo su se otopili i opet postali komadi razmrljane boje.
Sinula joj je misao. Ako je žena s košarom stvarna, mogla bi se opet vratiti.
Nitko je nije spriječio, nitko je nije vidio. Ni sestre, ni pacijenti. Pošto je
detektivka narednica Harper jutros otišla, Lauren je pitala gospođu Gooch,

46
 Knjige.Club Books
oklijevajući, je li tijekom noći na odjelu vidjela ikoga tko nije trebao biti ondje.
Žena je polako odmahnula glavom i odgovorila dugim “ne”, ukazujući na to
da je i samo pitanje već ludo. “Čula sam te, hm, kako vičeš”, rekla je gospođa
Gooch. “To me probudilo. Nisam baš mogla vidjeti što se događa, jer je bio
navučen zastor, ali ovdje nije bilo nikoga sumnjivog, u to sam prilično
sigurna. Ovo je siguran odjel. Jesi li... sada dobro?”
“Dobro sam”, rekla je Lauren i zamijetila drhtaj u vlastitu glasu, pa se
nasmiješila kako bi ga prikrila. Gospođa Gooch napeto je pročistila grlo i,
premda ju je Lauren željela pitati je li čula pjevanje, osjetila je da bi se zbog
dodatnih pitanja gospođa Gooch samo osjećala nelagodno.
Jeziva je žena, dakle, bila lukava. Znala je kako se provući pored
osiguranja, kako osigurati da je nitko ne vidi. Stoga Lauren može poći kući,
na mjesto na koje se žena neće sjetiti pogledati i gdje neće moći doći po nju.
To je bio odgovor.
Odnosno, ako je bilo stvarno. Ali lijekovi i danje svjetlo stvorili su distancu,
omogućili joj da to što se dogodilo sagleda s obje strane. Činilo se stvarnim,
ali zbilja nije moglo biti, jer tada bi još netko vidio jezivu ženu. Pjevanje bi
probudilo gospođu Gooch i prije vikanja. Na odjelu je osiguranje bilo strogo -
žena bi se nekako morala provući kroz zaključana vrata, zatim proći pored
sestre za stolom. Tako da nije moglo biti stvarno. Ali ako nije, onda je u
njezinoj glavi i bit će u njezinoj glavi bez obzira na to kamo pošla, zar ne? A
kod kuće nije bilo plavih pilula.
Sve se naglo izoštrilo. Gledala je Patrickovo zabrinuto lice. “Što ako se
ponovi?” upitala je Lauren, “Što ako mi se počne priviđati ili...”
Patrick je odmahivao glavom, govorio psst, i rekao, “Idi dan po dan. Ne
možeš ostati ovdje dok ne ozdraviš. Nikada nećeš otići.”
Izrekao je šalu bezizražajno, kao i obično, i trebao joj je trenutak da shvati
da se šali. Dok je čekao da se nasmije, usne su mu se razvukle u nestašan
smiješak. Ali nije mogla, ne ovoga puta. Bilo je previše blizu istini. Možda će
je držati ovdje dok ne budu mislili da je ozdravila. Možda bi trebala otići sada,
dok još ima priliku.

47
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 8

Harper je utonula u uredski stolac u svome uredu i na stolu otvorila

bilježnicu.
“Gdje si, dovraga, bila, Jo?”
Opet je zatvorila bilježnicu i okrenula se kako bi se slatko nasmiješila
detektivu inspektoru Thruppu, čije je tijelo odjeveno u sivo odijelo
ispunjavalo dovratak. Plava mu je kravata, kao i obično, stajala ukrivo. Sada
ju je povlačeći još malo olabavio - do kraja dana uglavnom je bila posve
razvezana i prebačena preko ramena poput vrlo tankog dekorativnog šala.
“Oprostite, šefe, samo sam pratila trag.”
“Phil Gregson kaže da si došla u sedam i opet otišla u sedam i dvadeset.
Sada je devet i četrdeset. Čekao sam.”
“Tako je, gospodine. Tijekom noći uneseno je izvješće o pokušaju otmice
djece u bolnici, pa sam otišla po izjavu od prijaviteljice.”
“Kakve otmice djece?”
“Pokazalo se da zapravo nije ništa, gospodine. Žena je imala nekakvu
psihotičnu epizodu.”
“Nisu li nas iz bolnice mogli obavijestiti? Nije li u sustavu bilo označeno
kao niskog prioriteta?”
"Mislila sam da zvuči čudno, gospodine. Malo sumnjivo, možda. Vrijedilo
je otići, samo kako bih bila sigurna.”
Thrupp se mrštio. “Već sam ti rekao, Jo. Moraš čekati moje upute prije
nego što zbog hira odeš ispitivati ljude. Tu je gomila papirologije kroz koju je
potrebno proći, a nema vremena. Osim toga, poslije se održava trening za koji
vjerujem da ćeš biti posve spremna. Mogla si poslati policajca u odori.”
Imao je pravo, naravno. Vjerojatno je trebala poslati patrolnog policajca
da uzme izjavu - a zatim je, ako bi se pokazalo da nešto treba provjeriti, mogla
otvoriti istragu. Ali toliko se toga izgubilo u prijepisu. Voljela je pogledati
prijaviteljima u lice, vidjeti ono što su odlučili ne izgovoriti. Duljinu stanki.
Poglede pune krivnje. Lauren Tranter nije ni za što bila kriva, ali Harper bi
mogla ispuniti bilježnicu stvarima koje nije izgovorila.

48
 Knjige.Club Books
Nevino se nasmiješivši lupnula je po gomili papira u kutiji sa spisima koje
je trebalo obraditi. “Radim na tome, gospodine, ne brinite.”
Zavrtjela se, licem se okrenuvši prema ekranu računala koji je zasvijetlio
kada je pomaknula miš. Krajičkom je oka promatrala nadređenoga dok je
stajao u dovratku, zatim duboko uzdahnuo, odmahnuo glavom i otišao.
Istoga trena kada se našao izvan njezina vidokruga pretražila je vrećicu,
pronašla CD koji je pokupila od zaštitara u bolnici i ubacila ga u računalo.
Nakon nekoliko sekundi pojavila se zrnata slika bolničkog hodnika. Na satu
u donjem desnom uglu ekrana stajalo je 03:38. Vidjela je sestrinsku sobu, a
ondje je bila i primalja, Anthea Mallison, točno na istome mjestu na kojemu
je bila i kada ju je Harper upoznala, zgrbljena pred ekranom. Zelena i bijela
nijansa snimaka nadzornih kamera prikazivala je njezino lice za
stolom, osvijetljeno sjajem ekrana računala.
Neko je vrijeme gledala. Nije se dogodilo ništa osim što su se na satu
polako mijenjale minute.
Harper je ubrzala snimak na 04:15. Ondje. Nešto je pretrčalo, istim putem
kojim je Harper i sama prošla ranije toga dana, prema sobi u kojoj su
smještene gospođa Tranter i gospođa Gooch, sobi tri. Vratila je snimak i opet
ga pustila. Bljesak nečega, nalik na glodavca, treptaj i propustila bi
ga. Primalja je gledala u ekran i nije ni trznula. Činilo se da cijeli niz toga, što
god to bilo - u svakom slučaju više od jednoga, prolazi pored sestrinske sobe.
Bili su joj u vidnome polju. Na ekranu Mallison uopće nije reagirala.
Harper je pregledala taj dio sličicu po sličicu i zaustavila ga na mjestu na
kojem su na podu bile tri mutne mrlje. Zbog treperenja snimljene između
dvije sličice, izgledale su poput velikih crnih riba. Možda su to bile sjene,
nešto što je preletjelo preko svjetiljke, a ne gmizalo po podu - to bi
moglo objasniti zašto Mallison nije reagirala. Mogli su biti moljci, velike
muhe ih nešto treće. Harper je opet pogledala snimak u realnom vremenu.
Odmahnula je glavom, pogledala još jednom. To je lako moguće mogla biti
točka na ekranu, digitalna anomalija, ništa. Zašto je onda osjetila kako joj
se podižu dlačice na vratu?
Mallison je rekla da je prije Laurenine krize bila u zahodu za osoblje, zbog
čega nije zamijetila da se u sobi događa nešto čudno - gospođa Tranter
sigurno je proizvela dosta buke dok je paničarila i nosila djecu sa sobom u
kupaonicu. Da, na snimci je primalja u 04:21 napustila svoje mjesto kako bi
otišla na zahod, a u 04:29, kada je Laura nazvala 999, još je nije bilo na slici.
49
 Knjige.Club Books
Harper je pomno promatrala ekran, želeći da može čuti što se događa, ah nije
bilo zvuka. Primalja se nije vratila na mjesto još šest minuta, kada je sjela i
vratila se tipkanju. Jednu minutu nakon toga, u 04:37, pojavio se Dave u
zaštitarskoj odori, pridržao se za stol kako bi se zaustavio, kao da je trčao -
dakle, uistinu je stigao ondje za oko pet minuta, ako se ne računaju minuta ili
dvije na telefonu s dispečerom. Dave se gotovo sudario glavom u glavu s
Mallison kada je moment zanio njegovo tijelo prema naprijed, a zatim su
oboje jurnuli prema sobi tri, nestavši iz vidokruga kamere, kako bi izvukli
Lauren iz kupaonice u koju se zaključala prije nego što je nazvala pomoć.
Harper je bila frustrirana što kamera ne pokriva sobu. Da je pokriva, mogla
bi vidjeti točno što se u njoj dogodilo između 04:15 i 04:29. Ta se sirota žena
doimala duboko traumatiziranom, što god bio uzrok.
Ali zašto je bila toliko znatiželjna u vezi s tim što kamera nije snimila?
Ipak, kako je rekla sestra, Lauren je stvarnu traumu doživjela dva dana prije:
porođaj, krvarenje, manjak sna. Da je Harper mogla vidjeti što se događalo u
sobi, bio bi to snimak žene koja gubi razum. To nitko nije trebao vidjeti.
Ali te sjene. Zadrhtala je. Nešto u vezi s ovim slučajem nije bilo u redu.
Uzela je omotnicu za istražni materijal, na prednjoj strani popunila
podatke, spržila kopiju snimka nadzornih kamera i ubacila CD u omotnicu.
Morala je saznati što su te sjene, a forenzički će joj odjel moći odgovoriti na
to pitanje. Oklijevajući nad rubrikom o odobrenju sredstava, Harper se
osvrnula preko ramena kako bi provjerila da nitko ne dolazi te potpisala
vješto izvježbanu kopiju potpisa detektiva inspektora Thruppa i dodala broj
značke.
Okrenuvši se prema ekranu otvorila je e-mail iz Zapisa s mp3 snimkom
poziva upućenog službi 999 koji je Lauren obavila iz kupaonice. U bolnici
Harper nije uspjela mnogo izvući iz gospođe Tranter, ali ne samo zbog toga
što je žena bila nakljukana lijekovima. Gospođa Tranter joj sasvim sigurno
nije rekla sve. Možda će nešto saznati posluša li što je točno Lauren rekla
operateru za hitne slučajeve. Možda će mp3 zaustaviti unutarnji detektor
koji stalno poigrava.
Nije to voljela nazivati špurijusom. Špurijus je zvučao poput klišeja, nečeg
iz lošeg detektivskog romana. Ona je imala snažno razvijen osjećaj intuicije
koji se nije uvijek temeljio na čvrstim dokazima, ali mu je tijekom godina
naučila vjerovati. No njezini joj šefovi nisu vjerovali: Harperinoj intuiciji, iako
je katkad dovodila do uhićenja, nikada nije imala nalog ni valjani papirnati

50
 Knjige.Club Books
trag. Detektiv inspektor Thrupp bio je osobito osjetljiv zbog nedavnog
slučaja u kojemu su neki dokazi prikupljeni na manje nego ortodoksan način.
Harper se vozila kući iz ureda kadli joj je pozornost privuklo nešto
sumnjivo. Svakoga je dana prolazila pored napuštenog skladišta koje se
moglo vidjeti s ceste, ali toga se puta isticao automobil parkiran na
uobičajeno praznom parkiralištu: prepoznatljivi žuti Mercedes pripadao je
osumnjičenome u slučaju prevare na kojemu je radila. Harper je parkirala
izvan vidokruga i potajno se približila - sama i bez pojačanja. Pošto se
dovoljno približila, čula je razgovor u skladištu i snimila ga, unatoč tome što
nije imala ispravno dopuštenje za to.
Zatim je, ne izviknuvši standardno policijsko upozorenje, Harper
razvalila vrata i suočila se s dvama muškarcima koji su maločas dogovarali
koliko će platiti za golemi kontejner krivotvorenih cigareta pred kojim su
stajali. Harper je bila vrlo svjesna da je rastuće crno tržište duhanom bilo
povezano s organiziranim kriminalom i pomagalo je financirati terorizam.
Ljudi uključeni u njega - ljudi koje je uhvatila - nisu marili što je proizvod
često bio onečišćen azbestom, izmetom štakora i plijesni, ni što su se
cigarete često izrađivale u prekomorskim tvornicama koje su radile na
principu prisilnoga dječjeg rada.
Bio je to lak novac; često lakši od krijumčarenja droga, jer čak i ako bi
zaustavili kamione, psi u lukama nisu tražili duhan. Jednoga su od
muškaraca, osumnjičenog za prijevaru, pratili gotovo godinu dana. Drugi je
bio lokalni poslovni čovjek s dobrim vezama i bez policijskog dosjea, unatoč
nekoliko situacija iz kojih se izvukao za dlaku i gotovo dva i pol centimetra
debelom obavještajnom dosjeu u postaji. Uhićenje je za policiju bilo veliki
bonus, koji je nakon pregleda kamiona uvećan otkrićem da se u nekoliko
kutija u središtu gomile ne nalaze cigarete nego sirovi kokain - više od deset
kilograma. Ali. Nije bilo prethodnih dokaza ni naloga. Razgovor je, koliko god
upućivao na njihovu krivicu, bio snimljen bez odobrenja nadređenog
službenika.
Kada je oba muškarca s lisičinama na rukama smjestila na stražnje
sjedalo automobila, Harper je nazvala Thruppa.
“Potrebna mi je verbalna autorizacija za operaciju nadzora”, rekla je.
“Morat ćeš razgovarati s Hetheringtonom. Nemam ovlasti za to.”
“Mislim da biste mogli, u ekstremnim okolnostima, ako nadzornik nije
dostupan, ako je autorizacija potrebna hitno, gospodine.”
51
 Knjige.Club Books
“Koliko je hitno?”
“Kako bih to mogla objasniti. To je zapravo... retrospektivno.”
Dobila je dobru bukvicu. Isprva je izričito odbio pomoći joj i bio je
spreman dopustiti da i slučaj i Harperina karijera snose posljedice. No
naposljetku ga je pridobila. Hetherington bi sigurno dao dopuštenje, rekla je,
samo što nije imala vremena stupiti s njim u kontakt. Imala je doslovce jednu
ili dvije sekunde između otkrivanja zločina i odluke da djeluje. Kod problema
s autorizacijom bila je riječ samo o zakašnjeloj administraciji, kad bi to barem
mogao tako shvatiti. Da je čekala još imalo, pošiljka bi bila poslana, izgubili bi
vođu na još šest mjeseci, a drugog tipa možda nikada ne bi ni uhvatili.
Stoga je Thrupp, kroz stisnute zube, unio pisanu autorizaciju za nadzor,
navodeći da je Hetherington bio privremeno nedostupan. Vrijeme u izvješću
prilagodio je kako bi izgledalo valjano i kako bi ga mogli upotrijebiti kao
dokaz u slučaju na sudu, tijekom kojeg je obama osumnjičenicima određen
pritvor. Harper je bila sigurna da će detektiv inspektor nakon toga biti
zadovoljan. Ali ne. Jedva da ju je mogao pogledati u oči. Tijekom postupka za
predavanje dokaza nadzornik je provjeravao izvješće, ali je odustao jer je bila
riječ o Thruppu, njegovu starom prijatelju i partneru za golf. No bilo je
neugodno za obojicu muškaraca i Thrupp je još bio ljut što mora tražiti
uslugu na način zbog kojega se doimao neprofesionalnim. Pretpostavljala je
da se namjerava ljutiti do kraja vremena.
Pošto su joj svi prestali čestitati, Harper je kažnjena, jedanaest tjedana
smjela je obavljati samo administrativne dužnosti, i samo se za dlaku
izvukla od pokretanja disciplinskog postupka.
No nije joj bilo žao. Čak je i nakon svega toga znala da je imala pravo kada
je učinila to što je učinila i, štoviše, znala je da bi to učinila opet, ili nešto
slično, ako bi joj intuicija to nalagala.
Ali djeca. Djeca su sve zakomplicirala i bila je toga svjesna. Čak u tolikoj
mjeri da nije bila sigurna može li pročitati signale kako treba. Nije mogla
procijeniti je li joj toliko stalo do ovoga slučaja zato što je trebalo privesti
kriminalca ili jer su se u potencijalnoj opasnosti našla djeca.
“Jo, uzmi stvari.” Bio je to Thrupp.
“Što je bilo, gospodine?”
“Imamo slučaj u četvrti Kelham Island. Policajci su već uključeni, ali
trebaju nas. Ti vozi.”

52
 Knjige.Club Books
“Što se događa?” Bilo je neobično da detektiv narednik bude pozvan na
poprište. To se događalo samo kada je bila riječ o nečemu visoke razine,
primjerice situaciji s taocima ili čemu povezanom s organiziranim
kriminalom, gdje je na licu mjesta bilo potrebno strateško vođenje.
“Neki klinac na krovu jedne od napuštenih tvornica. Isprva je prijavljeno
kao pokušaj samoubojstva. Očigledno je eskaliralo.”
“Kako eskaliralo?” upitala je Harper.
“Nije dovoljno ubiti sebe, zar ne? Ne kada možeš uništiti zgradu i gomilu
prolaznika. Nekoliko policajaca, možda, za dodatne bodove. Kaže da ima
bombu i želi prokleti helikopter.”
“Za što je helikopter, gospodine?”
“Ne znam, zar ne? Zvuči mi kao da ga želi raznijeti. Isuse. Nemam
vremena za ovo.”
Harper je stavila bilježnicu u džep, prebacila torbu preko ramena, skočila
i krenula prema vratima.
“Čekaj”, rekao je Thrupp.
“Što je?”
“Skini te smiješne proklete cipele i obuj druge. Odmah.”
“Oprostite, gospodine.”
“Jesi li u njima jutros izišla?”
“Hm”, rekla je Harper, skidajući gumene tenisice s pet prstiju i navlačeći
svoje uobičajene cipele. “Ne?”
Thrupp je odmahivao glavom gotovo do dizala. Potrčala je kako bi ga
sustigla, jer su mu, kada je bila riječ o hodanju, nevjerojatno duge noge
pružale prednost.
Dok su Harper i Thrupp žurili kroz grad na putu prema dolini kako bi
spriječili katastrofu i održali mir, računalo u Harperinu uredu zasvijetlilo je i
zaspalo. E-mail iz Zapisa s Laureninim pozivom upućenim 999, pritisnut
težinom svih nepročitanih poruka nezamjetno se prebacio u “pročitane”
i uskoro će pasti u zaborav druge stranice.

53
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 9

Muškarac je ležao napola na pločniku, izokrenutih udova, razbijene glave.

Krv se skupljala u tamne lokve, oblikujući se u kanaliće koji su tekli prema
kanalizacijskom otvoru. Harper je krenula prema tijelu, ali ju je zaustavio
policajac u odori.
“Žao mi je, Jo. Moramo čekati da uklone bombu.”
Jakna od crnog najlona koju je mrtvac nosio prianjala je poput druge kože
uz ono što je od njega ostalo. No, procedure su važne. Prošlo je još petnaest
minuta prije nego što je jedinica za deaktivaciju bombi potvrdila ono što se
vidjelo i golim okom: u muškarčevoj jakni ne nalazi se eksplozivni uređaj.
Nije ga ni bilo. Pošto su dopustili pristup, primaknula se izbuljenim očima,
zatim je pomogla prekriti tijelo prije nego što ga stave u vreću i odvezu u
mrtvačnicu.

Prva novinarka na mjestu događaja bila je ujedno i prijateljica, Amy Larsen,

veteranka mnogih Harperinih mjesta zločina tijekom protekle tri godine i
glavna reporterka velikoga lokalnog tjednika, Sheffield Maila. Amy, koja je
kao i obično bila našminkana, šik i elegantna u uskoj suknji i štiklama, držala
je diktafon pred Harperinim ustima. Narednica se namrštila i pokušala
odmaknuti, ali Amy ju je slijedila.
“Recite mi o malome. Što ga je navelo na ovo?”
Harper je rekla: “Trenutačno ne znamo mnogo o njemu. Mlad je,
vjerojatno u ranim dvadesetima. To je sve što imamo.”
“Tragično samoubojstvo? Ništa zloslutnije od toga?” Njezin ironičan ton
upućivao je na to da u to ni na trenutak nije povjerovala.
“Istražujemo okolnosti, identitet žrtve i tako dalje. Ali u ovome trenutku
smatramo da nitko više nije umiješan.”
“Zašto je policija odlučila dovesti naoružanu jedinicu?”
“Bojim se da vam to ne mogu reći.”
Amy je prevrnula očima i otpuhnula. “Što mi možete reći?”
“Samo da smatramo smrt neobjašnjenom, ali ne sumnjivom.”

54
 Knjige.Club Books
Harper bi rekla više, ali bila je izvježbana da minimalizira potencijalno
podjarivačka pitanja kada razgovara s medijima. Smjela je dati samo
najumjerenije informacije. Amy je to znala. Bila je to igra koju su igrale:
nježno prebacivanje pitanja i odgovora u kojoj novinarka pokušava izvesti
servis, a policajka stoički prebacuje lopticu natrag.
“Dajte, Harper. Ovo nije bilo samo samoubojstvo, zar ne? Policija se ne
ponaša tako, zatvaraju ceste, evakuiraju zgrade - ne radi skakača. Sigurna
sam da sam vidjela jedinicu za deaktivaciju bombi. Jeste li mislili da ima
bombu?”
Harper je položila ruku preko diktafona. “Ne mogu vam reći ništa više o
ovome slučaju. Još ne znamo ni njegovo ime. Žao mi je.”
Amy je zakolutala očima, ugasila snimač i stavila ga u torbicu. Položila je
ruke na bokove.
Kraj njih provezao se automobil čiji je putnik s ustima otvorenim poput
ribe zurio u Harper i Amy. Vatrogasci su otišli prije jednoga sata kao i većina
patrolnih vozila. Nakon odlaska hitne pomoći, više nije bilo ničega
zanimljivog za gledati. Naravno, činjenica da nije bilo ničega za vidjeti nije
spriječila ljude u njihovoj prirodnoj znatiželji; htjeli su cijelu priču, s
pojedinostima, što sočniju, to bolje. Tu je nastupala Amy, kako bi iskopala
činjenice i prenijela ih javnosti putem Maila. Na njenu nesreću, ovoga puta
Harper neće biti ta koja će joj nešto reći. No to je neće spriječiti: Amy je bila
snalažljiva. Harper je to dobro znala, još otkako se novinarka prvi puta
pojavila s bilježnicom u ruci na poprištu mogućeg ubojstva u Attercliffeu,
mašući svojom novinarskom iskaznicom i kopajući po uličici prekrivenoj
ostacima u paru neprikladnih cipela. Pokazalo se da se mrtva žena u tom
slučaju, ovisnica o heroinu, slučajno predozirala, ali policija je nije mogla
identificirati. Na tijelu su pronašli samo srebrnu ogrlicu sa srcem, koju je
vjerojatno ostavio tko god da je uzeo novčanik i telefon, i to zbog neobične
gravure zbog koje bi je bilo teško prodati na crnom tržištu. Na poleđini srca
nalazio se datum i ime Holly-May.
Ime se nije poklapalo ni s jednim izvješćem o nestaloj osobi. A s obzirom
na to da je bila riječ o slučajnoj smrti, a ne zločinu, policijski proračun nije
predviđao sredstva za istragu, pa je detektiv inspektor Harper dao novi slučaj
čim su dobili izvješće mrtvozornika. Mrtvu ženu možda nikada ne bi
identificirali da Harper i dalje nije bila frustrirana što su je maknuli sa slučaja
kada je sljedećega tjedna na mjestu zločina naletjela na Amy.

55
 Knjige.Club Books
“Zbog proračuna mi ne daju da istražujem. Smiješno. Tijelo će
jednostavno zauvijek ostati u mrtvačnici.”
“Mogu li pogledati ogrlicu?”
Harper nije znala zašto ne.
Na nju je gotovo i zaboravila do trenutka kada je novinarka u štiklama
uletjela u njezin ured i samozadovoljno joj uručila adresu roditelja mrtve
žene.
“Kako ste došli do nje?”
“Upornost”, rekla je Amy i slegnula ramenima. Zatim je rekla Harper kako
je svaki dan sjela s popisom draguljara i zvala ih, jednoga za drugim, sve dok
nije pronašla onoga koji je gravirao ogrlicu. “Dugujete mi piće”, rekla je,
smiješeći se tako da se Harper zapitala što je mislila pod “piće”. Piće kao
prijateljici? Kolegici? Ili nešto drugo? Nastala je stanka, trenutak u kojemu su
se dvije žene pogledale u oči, a između njih je nešto prostrujalo. Harper je
osjetila topljenje u trbuhu. Mogla je posegnuti, dodirnuti ruku druge žene i
reći, Može, nađimo se poslije, i to bi bilo to, ovako ili onako. No nešto je
spriječilo Harper da slijedi uobičajen scenarij.
Svaki put kada bi se odonda srele, Harper je razmišljala o dogovaranju
spoja. Ali to nije učinila i među njima je visjelo nešto neizgovoreno o čemu je
Harper razmišljala češće nego što je mislila da bi trebala. O tome je
razmišljala i sada. Nije bila sigurna što čeka. Znala je samo da joj se sviđa
Amy. Vjerojatno previše. Taj joj se osjećaj činio opasnim, kao nešto što ne
može kontrolirati, nešto što je raslo iako ga je pokušavala isključiti, reći si da
su to osjećaji koji te na kraju povrijede, koji uništavaju živote, koje treba
ignorirati. Jednom je slijedila srce, kada je bila premlada da zna koliko jako
srce može puknuti. Nije to namjeravala ponovno učiniti. Uostalom, imali su
nešto dobro, profesionalno, i bila bi šteta pokvariti to.
Amy je pogledala prema policajcima u odori koji su nešto utovarivali u
kombi i Harper je vidjela da ih već proučava, pokušavajući razaznati koji bi
najvjerojatnije pao na njezin šarm i izbrbljao se.
Zatim je Amy opet pogledala Harper i namrštila se. Primaknuta joj se,
dovoljno blizu da Harper može namirisati njezin parfem. Oči su joj se izoštrile
dok je promatrala Harperino lice. “Što je?”
“Što je što?” upitala je Harper.
“Nešto se događa. Recite mi.”

56
 Knjige.Club Books
“Samo sam imala pomalo usran dan, rekla bih.”
“Oh? Mislite, osim ovoga?” Pokazala je preko ramena na dva radnika koji
su polijevali cestu.
Harper je kimnula. Razmišljala je o tome koliko bi trebala reći Amy o
slučaju Lauren Tranter; nije htjela da pomisli kako je to priča o kojoj može
izvijestiti u novinama. “Možemo li razgovarati kao prijateljice?”
Amy je rekla: “Naravno.”
“Prva stvar ovoga jutra bio je pokušaj otmice u rodilištu. Jednojajčani
blizanci.”
Amy je kopala po torbi u potrazi za diktafonom. “E, to su novosti. Ispričaj
mi sve.”
Harper je zgrabila Amyjinu ruku. “Ne, ne mogu. Mislim, bila je to lažna
uzbuna. Nemaš o čemu izvijestiti.”
“Zašto mi onda to govoriš?”
Imala je pravo. “Ne znam.”
Amy je pogledala u mjesto za koje ju je Harper uhvatila za zapešće. Blago
joj se nasmiješila, podignula obrve. Harper ju je pustila, porumenjelih obraza.
Amyjina koža bila je topla i nježna i Harperin stisak ostavio je maleni
ružičasti znak koji je željela pomilovati. Možda prije poljubiti. Harper je
rekla, “Žao mi je”, i potražila Amyjino lice, pitajući se što se događa, događa li
se nešto. Ali trenutak je, čini se, prošao.
“Daj, Joanna. Obično si tako pragmatična kad je riječ o poslu. Upravo si
sada prišla ravno tome sirotome mrtvom tipu i zaklopila mu oči. Golim
rukama. Ja to ne bih mogla učiniti.”
“Pretpostavljam da svi imamo nešto na što smo slabi. Samoubojstva, s
njima se mogu nositi. Ali sve povezano s otetom djecom, pa... Dirne me.”
Trenutak su se gledale u oči i Harper je pomislila, to je to. Postavit će mi
to pitanje, upravo sada. A ja ću joj sve reći, baš sve. Reći će, zašto te to dira,
Joanna? Nemaš djece, zar ne? A ja ću reći, imala sam nekoć, ali izgubila sam
je. Bila sam premlada kako bih znala što će to značiti ili da uopće imam izbor.
Dopustila sam im da mi je uzmu i bilo je kao da su uzeli dio mene: ud ili
polovicu srca. Nakon toga sam prestala o tome razmišljati, morala sam kako
bih preživjela. Ali katkad zaboravim ne razmišljati o tome i tada imam
osjećaj kao da se dogodilo jučer. Kao da je moram vratiti, a osjećaj ne želi otići

57
 Knjige.Club Books
sve dok ja ne odem. Iako je dvadeset i šest godina prekasno da išta
promijenim.
Iza njih su se zalupila vrata kombija. Ostalo je samo nekoliko policajaca i
uputili su se prema vozilima, govoreći u radije, prelazeći na sljedeću stvar.
Amy je rekla: “Gle, moram samo nakratko popričati s jednim od njih prije
nego što nestanu. Što kažeš da se nađemo na kavi? Sutra? Sljedeći tjedan?
Javit ću se.”
“Izvrsno”, rekla je Harper, gledajući kako Amy žuri preko ceste za jednim
od njezinih kolega, već držeći diktafon. “Poslat ćeš mi poruku?” upita Harper,
ali Amy je već odmaknula predaleko da bi je čula.

58
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 10

Prema nekim iskazima, oni koje odvedu sretni su, žive prilično
dobro, uz mnoštvo glazbe i veselja. No drugi kažu da stalno žude za
svojim zemaljskim prijateljima. Lady Wilde predstavlja sumornu
predaju o postojanju dvaju vrsta vila - jedna vrsta je radosna i
nježna, druga zla, i svake godine žrtvuje jedan život Sotoni, i u tu
svrhu kradu smrtnike.
IZ Irskih bajki i narodnih priča
W. B. YEATSA

19. srpnja
Blizanci navršili šest dana
Sredina prijepodneva

Kuća je bila jedna od tisuću malih kamenih dvokatnica u nizu na jednome od

osam gradskih brežuljaka, izgrađenih prije stotinu godina za obitelji radnika
čeličane i rudara. Sada su u njima živjeli samo studenti, parovi i mladi
profesionalci, oni sa skromnim budžetom koji su namjeravali kupiti lijep
posjed, ne u centru, ali ne ni predaleko od njega.
Kada su Patrick i Lauren počeli živjeti zajedno, imali su sreće što su ondje
uspjeli pronaći kuću koja nije gledala u drugi red kuća; nasuprot prednjeg
prozora nalazila se skupina drveća i grmlja iza kojih se teren strmo spuštao
do malenog igrališta, nakon čega se opet spuštao do ograđenog košarkaškog
igrališta. S kata se, iz spavaće sobe, pružao pogled na drugu stranu doline,
gdje je krajolikom dominiralo napušteno skijaško selo. Šteta, ali ljepota i
raznolikost neba nadoknađivali su to.
S mjesta na kojemu se nalazila na niskom kauču pod prozorskom daskom
u prednjoj sobi, Lauren je vidjela samo modro nebo, koje je na rubovima
postajalo sve bljeđe, posuto snopićima bijelih oblaka i s urezanim
kondenzacijskim tragovima aviona.
Plima posjetitelja jenjala je kako je prolazilo vrijeme - od poplave prvoga
dana do kapanja jučer, a jutros nije bilo nikoga. U kući je bilo tiho. Dječaci su
59
 Knjige.Club Books
drijemali, jedan uz drugoga u zajedničkoj košari postavljenoj na sredinu
saga. Prekrasna bića bez mane; način na koji su stiskali usne i mljackali dok
su spavali oduševljavao ju je i sjajila je od ponosa i obožavanja. Bilo joj je žao
svih onih majki u bolnici čija su djeca bila tako prosječna i neupečatljiva.
Vjerojatno su bile ljubomorne. Imalo je smisla, kada se pogleda Morgana
i Rileyja, koliko su savršeni, kako poželjni.
Tada ju je preplavila iscrpljenost. Dopustila je da joj misli odlutaju, da joj
se oči zatvore. Iako je lako mogla utonuti u san, Lauren je silom otvorila svoje
bolne kapke. Ako zaspe, vreba opasnost, osobito ako su djeca tiha: tihi bi
lopov mogao iskoristiti priliku da se ušulja, podigne košaru i nestane, i ništa
je ne bi upozorilo dok drijema, savršeno nesvjesna. Zatim bi, pošto bi otvorili
oči, dječaci ugledali stranca, a kada bi ona otvorila svoje ugledala bi prazan
prostor na mjestu gdje se nekada nalazilo njezino srce. Podignula se s kauča,
uspela uz jednu stubu u kuhinju i pošla do stražnjih vrata kako bi još jednom
provjerila jesu li zaključana. Za svaki je slučaj izvadila ključ iz brave i stavila
ga u ormarić. Zatim se vratila u prednju sobu i provjerila zasune na ulaznim
vratima te ponovno sjela. U mislima je pregledavala prozore u kući. U
prizemlju ni jedan nije bio otvoren. A na katu - je li kupaonski prozor
odškrinut? Bi li osoba, čak i ako bi se potrudila upotrijebiti ljestve, uopće
uspjela proći kroz njega? Lauren je pokušala porazgovarati sama sa sobom.
Sada si sigurna, rekla si je. Možeš spavati. Patrick je ionako na katu. Samo
nekoliko minuta. Nitko ne može ući. Legla je na sag i prebacila ruku preko
košare. Zapešće joj je pulsiralo na mjestu na kojem rane koje je dobila u
bolnici još nisu zacijelile, ali tijelo joj se smirilo. Pulsiranje je popustilo. Oči
su joj se sklopile.
Uz pločnik s vanjske strane čulo se približavanje koraka i Lauren je
uzdahnula, znajući da će uskoro ćaskati sa susjedom ili prihvaćati darove od
žene nekoga od Patrickovih uredskih kolega. Nije htjela biti nezahvalna, ali
zbilja joj se nije družilo; možda da samo ovoga puta ignorira vrata. Primirila
se, slušala kako blizanci dišu, ne baš sinkronizirano, unutra-unutra, van-van.
Koraci su se usporili i zaustavili i Lauren je čula gužvanje papira. Zatim se,
tko god to bio, sigurno okrenuo i otišao; čula je užurbano lupkanje peta o
beton i dok je otključala i otvorila vrata, više nikoga nije bilo. Samo umotani
dar na stubi koji je pokupila i unijela unutra.
Patrick se pojavio i počeo bučiti u kuhinji, u potrazi za nečim među
gomilom krša.

60
 Knjige.Club Books
“Jesi li vidjela moj punjač za telefon?” upitao je i trenutak poslije našao ga
ispod kutije od pizze.
“Maloprije se dogodilo nešto čudno”, rekla je Lauren. “Netko je ostavio
nešto, ali nije pokucao. Čula sam kako trkom odlazi.” Podignula je paket
umotan u papir s uzorkom dinosaura.
“Da vidimo”, rekao je Patrick, uzeo ga i preokrenuo te s donje strane
pronašao crvenu karticu. Dok je Patrick otvarao karticu, Lauren je otvarala
dar.
“Dobro,” rekla je, pregledavajući dar, “to je, hm, drukčije.”
U njezinim se rukama nalazio prikaz koja je na prvi pogled izgledao poput
onih koje je voljela njezina baka: scena koja je trebala biti neobična, u kojoj
obitelj životinja prerušena u ljude sjedi za sićušnim stolom i pije čaj. Pošto je
pogledala bolje, ustuknula je i odmaknula je od sebe; površina je bila ljepljiva
od nečega i širio se blagi, uznemirujući miris za koji je pomislila da bi mogao
biti urin. Prikazane životinje bili su glodavci s dugim mračnim licima: štakori.
Majka štakor nosila je pregačicu s valovitim rubom, a otac je nosio poslovno
odijelo i pušio lulu. Majka je prikazana u trenutku kada je posluživala ocu
komad torte dok su mali štakori promatrali. Identična djeca štakori. Blizanci.
Svi su se cerili nakošenih očiju, kao da planiraju nešto zločesto i tome
se strašno vesele. Predmet je bio odliven u smoli, a na naljepnici na njezinu
dnu stajao je potpis umjetnika koji ju je ručno oslikao. Ograničeno izdanje od
stotinu komada. Ne dovoljno ograničeno.
Patrick je sjedeći na stolcu posegnuo kako bi karticu stavio uz ostale,
složene poput zastavica i obješene na najlon za ribolov na suprotnom zidu.
“Daj da vidim karticu”, rekla je, a on je uzrujano uzdahnuo dok ju je
spuštao. I na kartici se nalazio motiv štakora, ali riječ je bila o fotografiji
unutrašnjosti gnijezda malih štakora. Bili su naborani i paperjasti, tek su
otvarali oči, hvatali nosiće ružičastim šapama. Na njoj nije bilo poruke,
samo ime.
“Tko je Natasha?” upitala je Lauren.
Patrick se namrštio, kao da razmišlja. “Oh,” rekao je, “ona je nova na
poslu. Ondje je tek nekoliko tjedana. Pretpostavljam da misli da volimo
miševe.”
“Štakore” rekla je Lauren. “Mislim da su to štakori, Patrick. Rekla bih da
je velika obožavateljica štakora, s obzirom na ovo.” Lauren se nervozno

61
 Knjige.Club Books
nasmijala, ali Patricku naoko nije bilo baš smiješno. “No pitam se zašto nije
pokucala?”
“Stidljiva je, pretpostavljam. I pomalo čudna, zapravo.”
“Vidim.”
Upravo je tada netko pokucao na vrata. Lauren je odložila model na pult
i pošla otvoriti, očekujući ugledati stidljivu čudnu djevojku iz Patrickova
ureda, ali umjesto nje zatekla je Cindy i Rosu, dvije druge mame s trudničkog
tečaja. I Cindy i Rosa još su bile trudne - i to prilično. Termini su im se
približavali. Pozvala ih je na čaj, a na njezino blago iznenađenje, prihvatile su.
Patrick je odgurnuo gomilu novina i opranog rublja s kauča kako bi mogle
sjesti. Zatim im je svima skuhao čaj i rekao da ide prileći, “kako bi pustio
vas dame da sve nadoknadite”.
“Prije nego što pođeš,” rekla je Cindy, “bi li pogledao van i provjerio jesam
li negdje ostavila darove? Držala sam darovnu vrećicu kada sam izišla iz
automobila, ali sam je, čini se, odložila.”
Patrick je otvorio ulazna vrata. Na stubi, postrance, nalazila se zelena
vrećica s darom.
“To je ta”, rekla je Cindy. “Ovih sam dana tako zaboravna. To je samo
sitnica, nešto za obojicu. I sitnica za tebe.” Patrick je predao vrećicu Lauren i
nestavši na katu čvrsto zatvorio vrata spavaće sobe. U vrećici su se nalazila
dva umotana dara, a uz njih je bila smještena nekakva stara knjiga zlatnih
rubova.
“Niste morale donijeti dar”, rekla je Lauren. “Mnogo vam hvala.”
Stavila je ruku u vrećicu, ali je Cindy rekla,: “Nemoj ih otvarati sada. To je
uistinu samo par sitnica. Neugodno mi je, zbilja.”
“Ne budi luda, strašno si draga što si nam uopće nešto donijela. Otvorit
ću ih poslije, kada Patrick siđe.”
Obilno su gugutale nad usnulom djecom i Lauren im je pustila da joj
govore kako su dječaci predivni. Nikada joj to nije dosadilo. Zatim su je pitali
za porođaj.
“Porođaj?” upitala je, promatrajući napetu tkaninu trudničkih majica koje
su nosile Cindy i Rose, znajući da će morati lagati, zabrinuta da će biti loša u
tome. “Zapravo nije bilo tako strašno.”
“Kako je kada upotrijebe forceps?” upitala je Rosa, pokušavajući
namjestiti čaj na trbuhu.

62
 Knjige.Club Books
Lauren je stisnula usne dok je razmišljala o odgovoru. “Ne osjetiš ga. Daju
ti epiduralnu anesteziju prije postupka, tako da je sve blokirano.”
Na spomen riječi “postupak”, dvije su se trudnice naoko preplašile. Cindy
je požurila s “Pitam se koliko će se nastaviti ove visoke temperature”, a i Rosa
je bila sretna što je tema krenula ka sigurnom terenu. Umjesto o porođaju,
razgovarale su o groznoj vrućini, grudnjacima za dojenje, najboljem modelu
sterilizatora, pelenama (Rosa je razmišljala da uloži u platnene) i dječjim
kupkama. Pošto su ispile čaj, dvije su žene pokupile stvari. Cindy i Rosa
srdačno su zagrlile Lauren na dovratku.
“Još jednom hvala na darovima,” rekla je Lauren, “ne mogu dočekati da
Morgan i Riley upoznaju vašu djecu. Nije vam još mnogo preostalo, djevojke.”
“Nadam se,” rekla je Cindy masirajući donji dio leđa, “da budem iskrena,
ne mogu ovo još dugo podnijeti.”
Lauren je pomislila kako bi se rado vratila u razdoblje u kojemu su one
sada i sretno iščekivala djecu. Nigdje nisu bili sigurniji. Sva se opasnost
nalazila ondje, u svijetu. Iskoristite to razdoblje najbolje što možete, htjela je
reći, ali je iz iskustva znala da je to strašno iritantno trudnoj ženi. Znala je i
da samo žele držati tu dječicu u naručju, ništa više. “Obavještavajte me, i
sretno. Vidimo se na drugoj strani.”
Rosa se nacerila i mahnula s dna stuba, držeći jednu ruku na izbočenom
trbuhu.
Cindy je Lauren uputila dugi pogled. “Izgledaš slomljeno”, rekla je. “Idi i
odspavaj sada, dok još spavaju.”
“Dobra zamisao”, rekla je Rosa. “Dok imaš priliku.”
“Hoću”, rekla je Lauren. Dok god da je sigurno, pomislila je.
Pošto je zatvorila vrata, uzela je Cindynu vrećicu, zaintrigirana starom
knjigom u njoj. Naslov na prednjoj strani izlizao se, a zlatna su mu slova
izblijedjela, ali još su se mogla čitati. Priče o blizancima: Zbirka narodnih priča
o blizancima i dojenčadi iz cijeloga svijeta. Otvorila ju je i preletjela stranicu
sa sadržajem, a dok je to činila, želucem joj se proširio hladan strah. Ondje je,
crno na bijelo, staromodnim slovima netko naveo svaku njezinu noćnu moru:

1. Izgubljena djeca
2. Siročad
3. Sumnjive smrti
63
 Knjige.Club Books
4. Nemarni roditelji
5. Blizanci i kletve

Lauren je zatvorila knjigu i gurnula je u gomilu darova i papira za umatanje,

zbunjena i iznenađena time kako je Cindy mogla misliti da je ta knjiga dobar
dar za nju. Otvorila je druga dva dara iz vrećice, ne znajući što su joj još mogle
darovati, i osjetivši olakšanje kada je ugledala dvije vrlo lijepe dječje igračke,
ribu i hobotnicu koji su vibrirali kada se povuče nit.
Lauren je razmišljala o tome kako je to očito bio dan za dobivanje čudnih
darova. Kad se vratila u kuhinju, obitelj štakora nije bila ondje gdje ih je
ostavila. Poslije je, otvorivši koš za smeće kako bi bacila vrećicu čaja, ugledala
donju stranu modela s prepoznatljivom ručno potpisanom etiketom. Patrick
ju je sigurno ondje stavio prije nego što je pošao na kat. Slegnuvši ramenima
ispustila je vrećicu čaja na nju. Pustila je da se poklopac zatvori.

64
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 11

Harper je opet provjerila telefon: ništa. Gurnula ga je natrag u ladicu stola.

Prošlo je četiri dana otkako je Amy rekla da će se javiti. Harper je razmišljala
o tome da joj prva pošalje poruku, ali zaustavila se. Znala je da pretjerana
želja može odbiti, a uostalom, još joj nije bilo posve jasno što je to što ima s
Amy. Bilo ju je teško pročitati. Katkad je mislila da je flertanje očito
nabacivanje, ali Amy je to činila sa svima. Bilo je to vjerojatno prijateljski, pa
zato zapravo ništa, ništa u vezi čega bi trebala nešto poduzeti ili se time
baviti. Ipak, svaki puta kada bi na pametnom telefonu ugledala prazan ekran
ili požurila pročitati poruku za koju se pokazalo da je s posla, ili da pripada u
neželjenu poštu, ponovno bi počela o tome razmišljati.
Bi li bilo tako loše kad bih joj poslala poruku? Bih li uistinu ispala očajna
ili samo prijateljski raspoložena? Previše prijateljski raspoložena, možda, što
bi bila katastrofa. A ako krene u pogrešnome smjeru, postojala je velika
mogućnost da će se osramotiti. Prije spavanja nije mogla prestati sastavljati
savršenu, ne previše zabrinutu poruku “ne brini ako si zauzeta, ali”. Jednom
ju je ili dvaput čak utipkala u telefon, a zatim obrisala.
Thrupp je pokucao i ušao. Na stol pred Harper položio je plastičnu
omotnicu, a ona je odmah znala o čemu je riječ. Osjećajući valove iritacije koji
su iz njega isijavali, podignula je pogled, ali nije ga pogledala u oči. Stvari koje
je slala u laboratorij uglavnom su se vraćale izravno njoj, istražiteljici - nikada
nadređenome koji je odobrio analizu, jer je potpis bio samo nešto što se
moralo obaviti, stvar administracije. No ovo je, nekako, završilo u
Thruppovim rukama, s crvenim pečatom po sredini na kojemu je stajala riječ
POVRAT.
“Što je ovo?” upitao je.
Harper se s nonšalantnim izrazom na licu nasmiješila Thruppu.
Podignula je predmet u vrećici i okrenula ga. “Ovo? Mislim da je to DVD sa
snimkom nadzornih kamera, iz prošlotjednog slučaja u bolnici. Jesam li u
opisu propustila neke pojedinosti?”
“Pročitao sam podatke na obrascu, Jo. Problem je u tome što se ne sjećam
da sam ga potpisao.”

65
 Knjige.Club Books
Harper se naslonila u stolcu, izgledajući poput nevinašca. “Žao mi je
gospodine. Bilo je na gomili drugih stvari za koje sam vas prije nekoliko dana
zamolila da ih potpišete. Barem mislim da jest - bila sam sigurna da je vaš
potpis bio na njemu prije nego što sam ga poslala. Jesam li ga slučajno poslala
bez valjane autorizacije?”
“Ne kažem da moj potpis nije ondje. Kažem da se ne sjećam da sam se
potpisao. Kažem i da bih, da si me pitala da ovo autoriziram za analizu i da
sam tada kako treba pročitao što piše, rekao, ‘ne, apsolutno ne može’.”
Pa, pomislila je, to sam znala. Zato sam ga i falsificirala. Harper je hinila
zabrinut izraz lica. “Jeste li i prije imali problema s pamćenjem, gospodine?”
“Nemam problem s pamćenjem, Jo.”
“Ali potpisali ste, gospodine. Vaš je potpis tu.”
Još je nekoliko sekundi zurio u nju. Zatim je uzeo omotnicu i prinio je licu,
proučavajući potpis. Namrštio se. “Pretpostavljam da je moguće da sam bio u
žurbi i da nisam obraćao pozornost.”
“Svi imamo dane kada nismo baš svoji, gospodine, Zapravo, mislim da je
poslano istoga dana kada smo pozvani na otok Kelham zbog sumnje na
bombaški napad, pa bi to bilo lako razumljivo. Koji datum stoji na njemu?
Još je jednom pogledao obrazac. “O, da. Užurban dan, mnogo se toga
događalo.”
Thrupp je suzio oči i udahnuo kroz proširene nosnice. Bacio je omotnicu
natrag na stol. “Uglavnom, deautorizirao sam to. Poslali su snimak natrag jer
CD nije spržen kako treba i htjeli su drugi primjerak. Došao sam ti reći da se
ne moraš s time zamarati. Nemamo sredstava za ovo. Nije na popisu aktivnih
slučajeva. Zašto si to poslala?”
“Mislila sam da bi moglo biti važno. Žrtva je rekla da je u bolnici bio uljez.
Samo sam bila temeljita.”
Thrupp ne bi htio čuti prave razloge: da je taj slučaj muči, da zna da neće
biti mirna dok ne sazna istinu, da ima osjećaj da se iza toga krije mnogo više,
kada bi samo mogla zagrepsti ispod površine.
“Proučio sam slučaj, Jo. Zatvoren je. Nije ni bio otvoren. Poziv 999 koji je
preuzela služba za mentalno zdravlje. Zašto time svima tratiš vrijeme?”
“Kada sam otišla k njoj, žrtva je bila uvjerena da je stvarno. Samo sam
htjela sve temeljito ispitati.”

66
 Knjige.Club Books
“To je plemenito od tebe, ali imaš dovoljno posla i bez istraživanja zločina
za koji se svi slažu da se nisu ni dogodili. Povrh svega toga, analiziranje
snimaka nadzornih kamera vrlo je skupo, a taj novac jednostavno nemamo.”
“Žao mi je, gospodine.”
“Vrlo si blizu da s ovime pređeš granicu. Ako uočim išta slično ovome,
neću to pustiti. Morat ćemo pokrenuti disciplinski postupak.”
“Žao mi je, zbilja nisam namjeravala prouzročiti probleme.”
“Gle, Jo, marljiva si policajka. Ali moraš djelovati kao dio tima - ne možeš
stalno raditi po svome. Ovo se možda doima kao mala stvar, ali utječe na nas
ostale. Samo čekaj da postaneš inspektorica. I ti ćeš po cijeli dan trčati za
svojim narednicima, pokušavajući opravdati potrošena sredstava. To je
ozbiljan posao, dodjeljivanje sredstava. Riječ je o novcu poreznih obveznika.”
Harper je mudro kimnula, u sebi pomislivši da baš zato i neće ubrzo
postati inspektorica. Trčati uokolo za drugim policajcima, razmišljati o
sredstvima - smatrala je da ima dovoljno zamornih administrativnih
zadataka na trenutačnom položaju, hvala lijepa. Što se više uspinješ
ljestvama uspjeha, radiš manje pravoga policijskog posla. Bilo je mnogo
stresa, prekovremenih i smjenskog rada, što dodatni novac nije mogao
nadoknaditi. Prošle je godine Harper briljirala na inspektorskom ispitu, ali
otada je svaki puta kada bi se pojavio neki posao obično pronašla kakvu
izliku zbog koje nije krenula u tome smjeru; predaleko je, nije odjel koji je
priželjkivala. Istina je bila da nije spremna. Voljela je praktičnu stranu svega
i nije htjela raditi još koji sat duže ako ne mora, poglavito jer bi, kada i bi,
ispaštao njezin trening.
Prije nego što je otišla iz ureda, Thrupp joj je dao popis svih procjena
uspješnosti koji je trebala ispuniti prije kraja mjeseca.
“No prije nego što počneš s tim, želim da provjeriš sljedeća izvješća o
slučajevima prije nego što ih predamo.”
Propisno se skrušivši, hinila je poniznost i zabilježila sve brojeve
najhitnijih slučajeva te otvarajući prvo izvješće glumila pripravnost dok je on
promatrao. Istoga trena kada su se zatvorila vrata, naslonila se u stolcu i
prstima prošla kroz kosu, puštajući je i opet je zavrćući prema gore. Bacila je
omotnicu s neispravnim DVD-om koja je stigla iz Forenzike, uzela original iz
ladice i umetnula ga u računalo.

67
 Knjige.Club Books
To što je opet ugledala one sjenke na podu rodilišta nije bilo ništa manje
uznemirujuće, osobito zato što se nije ni malo približila spoznaji jesu li to
zbilja sjenke ili tek pogreška u zapisu. Kopirala je snimak na USB,
razmišljajući kako ga kod kuće može još jednom pregledati. Možda će joj
nešto sinuti. Harper je stavila USB u torbu, vratila se ekranu i počela unositi
podatke u prvi obrazac navodno hitnih izvješća s Thruppova popisa.

68
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 12

Kako zaštititi svoje dijete

1. Ako uz dojenče ostavite ključ, neće ga moći zamijeniti.
2. Prvih šest tjedana nakon porođaja žene ne smiju ostajati same
jer vrag tada ima više moći nad njima.
3. Prvih šest tjedana nakon porođaja majke ne smiju usnuti sve
dok netko ne dođe paziti na dijete. Ako majke svlada san, u
kolijevku često polože mjenjolike.
JACOB GRIMM

21. srpnja
Blizanci navršili sedam dana
Rana večer

Sunce je baš počelo tonuti, pa je vrućina jenjala. Lauren je sjedila na kauču i

hranila oba dječaka istodobno, držeći ih svakoga pod jednom rukom, a dok
su sisali, dva su savršena dlana nježno počivala u njezinima.
Nije na vrijeme pronašla veliki jastuk za dojenje, pa je Rileyja podupirao
čvrst paket neotvorenih pelena, a Morgan se morao zadovoljiti premalim
jastukom, što je značilo da nije stabilna i da joj je neudobno. Kad bi barem
nekako uspjela gurnuti još jedan jastuk pod lijevu ruku. Ali nije mogla, ne, a
da pri tome ne pomakne jednoga ili obojicu. Nije bilo dijela kauča koji nije bio
prekriven gazama, paketima vlažnih maramica, dječjom odjećom, igračkama,
Lauren i djecom. Pustila je korijenje. Zaglavila se. Patrick se skrivao negdje
na katu. Nije mogla dosegnuti daljinski upravljač i htjela je šalicu čaja. I
trebala je na zahod, ali to će, sve to, morati pričekati.
“Patrick”, viknula je, zbog čega su oba dojenčeta od iznenađenja širom
otvorila oči, iako nisu prestala sisati. “Zdravo”, rekla je Morganu, a potom i
Rileyju, dok su se dva para očiju sklapala brzinom protupožarnih vrata
koja se nježno zatvaraju. Negdje iznad glave začula je stenjanje.

69
 Knjige.Club Books
Sekunde su se polako skupljale u minute, djeca su i dalje sisala, a Lauren
je pokušavala misliti na riječ “zadovoljna”, a ne na riječ “dosadno”. Kako je
vrijeme prolazilo, sjene su se pomicale, pa je sunce sada nemilosrdno sjalo u
Laurenine oči ondje gdje je bila zarobljena pod dojenčadi koja je sisala.
“Patrick” opet je viknula, postupno povisujući glas kako ne bi prestrašila
djecu. Ovoga se puta začulo komešanje, mrmljanje i naposljetku su se dva
stopala tupo stala spuštati niz stube. Na dovratku se pojavio njezin muž,
raščupane kose, košulje zakopčane samo jednim gumbom koji se nalazio
u pogrešnoj rupici i otkrivao gornji dio prsa na čijoj se glatkoj koži u sredini
nalazio malen otok dlačica boje meda.
Lauren je upitala: “Možeš li, molim te, navući zastore?”
Patrick je bosonog otpuhujući krenuo preko prostorije i učinio što ga je
zamolila.
“To je sve?”
Stajao je raširenih nogu, s dlanovima na kukovima i gledao u nju.
Krhotine sunca prolazile su kroz razmake u zastorima, ali Laurenine oči
konačno su bile u blaženoj sjeni. Patricka su s leđa obasjavale zrake svjetla,
aureola zlatnih kovrči, anđeo loše naravi.
“Bi li pristavio čajnik, molim te?” upitala je, zadržavši oprezan neutralan
ton. “Ne mogu ustati.”
Patrick se vratio preko prostorije i uspevši se uza stubu ušao u kuhinju.
Čula je vodu iz slavine dok je punio čajnik.
“Spavao sam, znaš”, doviknuo je kroz luk bez vrata između prostorija.
“Oprosti.”
Maleni Riley prestao je sisati i rasplakao se, poput motora kojemu je
trebalo neko vrijeme da se uhoda, a onda je zagrmio impresivnom snagom.
Morala je povisiti glas kako bi je čuo. “Možeš li ga uzeti samo na minutu,
molim te?” Patrick se vratio, zakoračio u prostoriju i uzeo dijete tako nježno
da ju je srce počelo boljeti od ljubavi za obojicom. Držao ga je na ramenu i
njihao gore-dolje, hodajući naprijed-natrag kuhinjom, s jednim okom
zatvorenim zbog bijesnih krikova pored glave, sve dok se i čajnik nije
priključio vrištanju pa ga je isključio i ugasio plin i dalje poskakujući na
petama jer se činilo da djeluje; između jecaja nastupile bi stanke za disanje,
svaka duža od prethodne. Do trenutka kada je čaj bio skuhan, sve je bilo

70
 Knjige.Club Books
mirno. Riley je štucajući lizao i žvakao vlastitu šaku, a Patrick je stavljao gazu
između dječaka i svoga vrata kako bi upila slinu.
“Hej, Morgie-moo”, rekao je. “Je li sada bolje, gospodine?”
“Patrick.”
“Što?”
“To je Riley. Zelena za Rileyja, žuta za Morgana.”
“O,” nasmijao se, “da, znao sam to. Oprosti, momčiću. Ali pomalo ličiš na
svoga brata. I otkako vam je mamica skinula oznake s imenima, često se
zbunim.”
“Ne razlikuješ li ih?”
“Pa, naravno da ih razlikujem, uglavnom. Boje pomažu, kada ih ne
pomiješam ha-ha. Ali, mislim, daj - identični su.”
“Meni nisu.”
Opet se nasmijao, kao da se upravo našalila, a zatim joj je jednom rukom
dodao šalicu i vratio se po svoju. Razmišljao sam.”
“Da?” upitala je Lauren.
“Mislim da moramo kupiti veći krevet.”
“Oh” rekla je. “Dobro. Ali soba nije dovoljno velika za nešto veće, Patrick.
Nismo li o tome već razgovarali?”
“Učinimo to, dušo.”
I dalje držeći dijete na jednom ramenu odložio je čaj na prozorsku dasku
te predmete s kauča gurnuo na pod kako bi se mogao ugurati pored Lauren.
“Nije me briga ako ćemo se morati riješiti ormara. Što god bi nam moglo
olakšati spavanje. Sinoć sam jako loše spavao.”
“I ja”, rekla je. "Čini se da se bude u različito vrijeme, zar ne? Jedan za
drugim, poput štafete. Imam osjećaj da sam tek spustila glavu na jastuk, a
opet su gladni.”
“Ha,” rekao je Patrick, “ti si čak malo i odspavala. Udarala si me. U jednom
si me trenutku gotovo izgurala iz kreveta.”
“Zbilja? Ne sjećam se.”
“Pa, spavala si. Hrkala. Zatim su djeca počela plakati, naravno, i morao
sam ti ih donijeti. Danas mi je zbilja teško. Mislim da sam odspavao ukupno
oko tri sata.”
Bolno je zastenjao naslonivši se natrag na jastuke.
71
 Knjige.Club Books
“Eh”, rekla je Lauren. “Oprosti zbog toga, valjda.”
“Kada bih imao još malo mjesta u krevetu, to bi možda moglo popraviti
situaciju. To jest, ako bismo ga oboje imali. Mjesta da se raširimo - ti i dalje
izvodiš ono svoje poput morske zvijezde.
“Zbilja?”
Uvijek se budila u fetalnom položaju grleći jastuk. No nitko zbilja ne zna
što radi dok spava, zar ne? Možda je bilo baš tako loše kako je rekao. “Ako ti
je potrebno sna, zašto ne bi spavao u gostinjskoj sobi noćas?”
“Jesi li sigurna?” odmah je odgovorio. “To je izvrsna zamisao. Mislim da
hoću. Hvala ti.”
Poljubio ju je sa strane u glavu i posegnuo preko nje kako bi uzeo svoju
šalicu.
“Onda ću te, pretpostavljam, zvati? Ako mi zatreba pomoć, za
presvlačenje dječaka i slično.”
Patrick se potpuno umirio. Stisnuo je čeljust.
“Što je?” upitala je Lauren.
“Oh, ništa. Samo sam se nadao da ću prespavati noć, samo jednu, tijekom
koje se uopće neću buditi.”
“Ali Patrick...”
“Znam, to je sebično.”
“Pa, malo...”
“Samo sam mislio, i znam da zvuči grozno, ali možda je vrijeme da počneš
učiti kako se sama pobrinuti za dječake. Kao, proba - za vrijeme kada ne
budem ovdje kako bih ti pomogao.”
“Što? Što želiš reći?”
Patrick je opet odložio čaj i kliznuo s kauča na koljena pred nju. Pogledao
ju je kroz svoje duge trepavice.
Riley se, list slatkoće u svome zelenom odjeku, sa stopalima koje bi mogla
pojesti, migoljio i zijevnuo te blago podrignuo. Posegnula je i protrljala
dječakova leđa dok je ležao privijen uz svoga oca. Morgan je u njezinoj drugoj
ruci i dalje sisao, zatvorenih očiju.
“Samo ti govorim kako se osjećam. Nikada nisam mogao funkcionirati bez
sna. Znala si to, oduvijek si to znala.”

72
 Knjige.Club Books
A ja, pomislila je, to si isto znao o meni. To je jedna od naših stvari. Uvijek
smo se tome smijali, kako smo slični, da bismo oboje radije otišli kući spavati
nego ostali vani cijelu noć i tulumarili.
“Zašto bi ti trebao moći spavati, a ja ne?” upitala je, a brada joj se naborala.
“Mila”, rekao je Patrick. “Znam da je teško, zbilja znam. Nisam li s tobom
kroz to prolazio? Ali ima smisla, ako o tome malo razmisliš. Nema potrebe da
oboje gubimo san, samo kako bismo bili jednaki. I, kada bih funkcionirao
kako treba, mogao bih ti mnogo više pomoći tijekom dana, zar ne?
“Ali meni pomoć treba noću, Patrick. Tada je najgore.”
“Da, ali. Znam da to ne bih trebao spominjati, ali brinem se i zbog posla.
Mislim, pogledaj na što ličim. Možeš li zamisliti da se pojavim izgledajući
ovako? Jedva držim oči otvorene.”
Odmahnula je glavom. O čemu to govori?
“Ali ne vraćaš se na posao još cijeli tjedan. Imaš još pet cijelih dana
očinskog dopusta. Plus vikend. Ne možeš očekivati od mene da radim sve.”
“Znam. Žao mi je, draga. Ne plači.” Opet se vratio na kauč i zagrlio je.
Pokazala je na kutiju rupčića i dodao joj je kako bi mogla obrisati oči.
Nekoliko sekundi nije progovorio. Mislila je da je završio.
Zatim je rekao: “Ali ti i hoćeš sve raditi sama, zar ne, uskoro?” Počeo je
govoriti nježnije, kao da će time smekšati i riječi. “Moraš se na to naviknuti,
zar ne, jer, budimo iskreni, poslije toga me neće biti. Bit ću na poslu. I koliko
god bih htio ostati kod kuće, sa svojim sinovima, zapravo ne radeći, jedno se
od nas mora žrtvovati.”
Bio je to učinak onoga što je rekao, težak udarac posljedica i pretpostavki.
Tužan osjećaj usamljenosti koji je time prouzročio u njoj, kao da je sve ovo
vrijeme mislila da je udana za nekoga posve drugoga, i tek sada - prekasno -
vidi njegovu pravu prirodu. Zapravo ne radeći, rekao je, kao da briga za
dječake nije posao. Nije mu stalo do nje. Mario je samo za sebe. Srce joj je
potonulo, poput čamca s rupom od metka, a dječaci su to osjetili. Možda su
bili povezani s Lauren onoliko koliko su mislili da jesu, kako je pisalo u onoj
knjizi koju je čitala o razvoju mozga kod novorođenčadi. Oni jesu ona, iz
njihove perspektive, a možda to znači da osjećaju što ona osjeća, jer su se
Morganova usta otvorila i pustio je dojku. Rileyjeva su se leđa izvila i cijelo
mu se tijelo napelo. Obojica su počela vrištati, pa su Lauren i Patrick uzeli

73
 Knjige.Club Books
svatko po jednog ljuljajući ih gore i dolje, šećući u krugovima koji se nikada
nisu dotaknuli.

Pošto su djeca zaspala, roditelji su jedno za drugim pošli na kat i polegli ih u

košaru koja je stajala do kreveta. Kreveta koji su, do ovoga trenutka, Lauren
i Patrick uvijek dijelili.
Tiho su se spustili u prizemlje i Patrick je naoko mislio da nije rekao
dovoljno. Njih su dvoje stajali, u istom položaju, prekriženih ruku, na
suprotnim stranama šanka čekajući da im se šalice čaja ugriju u mikrovalnoj.
“Molim te, ljubavi. Znam da je grozno što to tražim, a ne bih da mislim da
mogu nastaviti. Samo mi treba stanka. To je sve što govorim. Samo jedna noć,
a onda, ne znam. Vidjet ćemo kako će ići.
Nastupila je duga stanka. Lauren nije mogla smisliti kako početi. Stalno
se vraćala na ono što je rekao: Jedno od nas mora se žrtvovati. A što je s
njezinom žrtvom? Djeca su dragocjen dar, blagoslov, naravno da jesu. Ali ako
ne uviđa opseg svega što je ona izgubila, što možda nikada neće povratiti - ne
samo svoje tijelo, nego i perspektivnu karijeru kiparice, klijente, prijatelje,
hobije, gotovo sve - kakva onda nada za njih postoji?
“Što kažeš na ovo”, rekao je Patrick. “Dok još ne budem radio, tijekom
dana ću pomagati što više mogu, a ti možeš odrađivati noći. Kao neka vrsta
timskog rada. Je li to pošteno?”
Glas mu je bio dalek, kao da je u uši ugurala vatu.
Prišao joj je i naslonio se na pult do nje. “Ionako ne mogu mnogo toga
učiniti, zar ne? Nemam potrebnu opremu, za početak.” Lagano se nasmijao i
dotaknuo joj lijevu dojku. Povukla se kao da ju je zapeklo.
Bio je tako predivan za gledati. Tako dobar materijal. Vrsta muškarca s
kojim se želiš razmnožavati jer znaš da će tvoja djeca, kad je riječ o izgledu,
imati prednost od samoga početka. Ali sada ga je počela uistinu shvaćati. Ako
nekoga gledaš svaki dan dovoljno dugo, prestaneš vidjeti sve ono što drugi
vide. Počneš zamjećivati ono što nitko drugi ne vidi, ono skriveno od većine.
A onda je zamijetila bljesak praznine iza tih plavih očiju. Bezdan. Vakuum.
Nije to bila spremna vidjeti. Okrenuvši se prema njemu pretraživala mu je
lice i svoje sjećanje na dio njega u koji se zaljubila. U mislima je imala sliku
njega kada mu je bila dvadeset i jedna, kada joj se jako trudio pomoći,

74
 Knjige.Club Books
njegovao je dok nije ozdravila, njega koji je znao da je to ispravno i koji je to
učinio iako mu nije došlo prirodno.
“Patrick,” rekla je, “ja ne mogu...”
“Ne budi smiješna, draga.”
Slika mlađega Patricka isključila se, nestala. I bilo je smiješno, ali
pokušala je prizvati toga Patricka, tako nerealnu verziju i ionako tako
prolaznu, koja je ovdje bila šest dana prije deset godina i o kojemu će se
zauvijek govoriti kao o legendi o kralju Arthuru: Oh Lauren, sjećaš se kada si
povraćala po cijelome mome stanu, a ja sam sve to počistio? Nisam li bio pravi
strpljivi svetac? Nije li ti drago što si se udala za mene?
Ne budi smiješna, draga. Ruke su joj se na pultu stisnule u šake.
Ako je i vidio kako je suzila oči, to ga nije spriječilo da nastavi. “Možeš,
naravno da možeš. To je pitanje samopouzdanja, zar ne? Ne bi se trebala
omalovažavati - tako si dobra u svim tim stvarima povezanima s djecom.
Mnogo bolja nego ja. Prirodno si nadarena. I dječaci ti vole biti blizu, kada ih
pokušam uzeti ionako samo plaču.
Dok je nastavljao, počela ga je isključivati, tako da je, kada je došao do
posljednjih nekoliko riječi, uvjeravanja, manipulacija, bio samo tiha melodija.
Iritantno, da, ali ne bolno. Rabio je svoj poslovni glas, pokušavajući
prodati majčinstvo, njoj. Pustila je da joj iziđe iz fokusa i polako je odvratila
glavu. Opuštena je lica sjela na rub stolca koji je uglavnom bio prekriven
plavim ukrasnim papirom i malim vješalicama.
Glas mu je izblijedio i pretvorio se u ništa, samo mutno i daleko
ponavljanje njezina imena. Očima je pratila uzorak podnih pločica, smeđe i
bijele pjege u savršenim kvadratima.
Ne mogu ostati ovdje. Ne želim.
Ustala je i pošla do ormarića s cipelama pored stražnjih vrata. Posegnula
je za tenisicama za trčanje i počela ih obuvati. Uhvatio ju je za zapešće, ali
otresla ga je.
“Što radiš, Lauren?”
Tražeći ih po kuhinji, ugledala je ključeve automobila pored tostera i
uzela ih. Vidno polje ispunilo joj je Patrickovo lice i morala ga je obići.
“Kamo ćeš?”
U ušima joj se pojavio taj visoki, prodoran šum i počeo joj ispunjavati
glavu, moram izići, van, daleko, bilo gdje, makni mi se s puta.
75
 Knjige.Club Books
“Lauren, stani”, rekao je Patrick, glasno i s dovoljnim osjećajem žurnosti
da dopre do nje, da je navede da zastane, ali ne dovoljno da je spriječi.
Othrvala se od njega i sišla niz stubu do dnevnog boravka i brzo se našla kod
vrata.
“Molim te. Molim te.”
Kad je otvorila ulazna vrata, okrenula se prema mužu. Patrick ju je
molećivo promatrao, a oči su mu, poput onih šteneta iz crtanoga filma, bile
prekrivene slojem panike. Palcem i kažiprstom držao ju je za rukav. Zujanje
u njezinoj glavi stišalo se i posve utihnulo kada su im se pogledi sreli. Usta su
joj bila tanka linija, a njegova su se blago razdvojila kada je udahnuo,
spremajući se zaustiti. Zatim je, kada se Riley rasplakao, zavibrirao monitor
za bebe. Odmah je znala da je to Riley, a ne Morgan, čak i kroz jeftin zvučnik
maloga plastičnog uređaja. Iako su svima ostalima, očigledno uključujući i
Patricka, izgledali i zvučali posve jednako. Zbog te je spoznaje na tren zastala.
Ja sam majka toga djeteta.
Zatim je, zakoračivši na večernje sunce, spremna prepustiti svoju djecu
njihovu nedoraslu i nevoljnom ocu, istrgnuvši rukav i okrenuvši se prema
ulici, spremna potrčati, pobjeći, kamo - još ni sama nije znala, no to tada nije
ni bilo važno, stala. Zrak joj je zastao u grlu.
U šumarku nasuprot kuće, bila je to zapravo više gomila grmova, četiri ili
pet stabala oko kojih su rasle koprive, ugledala je taman lik. Bila je to ona.
Pseći repovi umjesto kose s obje strane lica. Ispod čela oči poput sjena, u
ovome ih trenutku nije dobro vidjela, ali umetnula ih je, u boji, s
pomoću snage njihove žive slike u svojem sjećanju. Ledeni prsti straha
penjali su se uz Laureninu kralježnicu dok je pokušavala odvratiti pogled, no
nije mogla, i zatekla se kako zuri u ženina usta koja su se uvila u poremećeni
osmijeh. Lauren je rukom prekrila svoja kako bi prigušila vrisak.
Okrenula se prema Patricku, posve izmijenjena izraza lica, ali nije
shvatio. Nije vidio...
“To je ona žena,” uzdahnula je, “iz bolnice”, a u žurbi da se vrati u kuću
gurnula ga je objema rukama u prsa i srušila na vrata koja su udarila i oštetila
zid.
Patrick je rekao, “Što?”, i izvirio van, pretražujući ulicu uzduž i poprijeko.
“Ondje”, rekla je, pokazujući, ali nije vidio. Ondje u grmlju, ne na pločniku,
ne na ulici, odmah preko ceste, u grmlju pred kućom. Žena se sagnula, ali

76
 Knjige.Club Books
Lauren je još vidjela tamnu kupolu vrha njezine štakorske glave. Čučala je
ondje, spremna iskočiti u napad.
“Gdje?” upitao je. “Koja žena?” no gledao je na pogrešnu stranu.
“Zatvori jebena vrata, Patrick. Brzo.”
Zgrabila ga je za ruke i izbacila iz ravnoteže, tako da je zateturao unatrag
u prostoriju, a ona je zalupila vratima i naslonila se na njih, jako zadihana.
“Što se, do vraga, događa s tobom?” Trljao je lakat na mjestu gdje je njime
udario u okvir vrata.
Prišla je prozoru. Tamni je oblik stajao, gledajući ravno u nju. Držeći
košaru, onu košaru dronjaka i užasa, ručke prebačene preko jedne ruke.
“Pogledaj,” Laurenin glas bio je grubi šapat, “dođi ovamo i pogledaj.” Žena
je bila tako blizu, možda ih čak može čuti kroz staklo. Lauren je odmaknula
pogled sa žene i očajnički posegnula prema Patricku. “Progoni me. Progoni
dječake.”
U sobi se nije čuo drugi zvuk osim udaranja njezina srca. Riley je prestao
plakati. Iz monitora se čuo staccato uzdaha, spavao je, ali bio je uzrujan.
Lauren se povukla do zida i leđima se naslonila na njega, iza vrata, gdje je
žena ne može vidjeti.
Patrick je prišao prozoru i zurio van. “Ne vidim je”, rekao je. “Pokaži mi
gdje.”
“Pogledaj u grmlju. Vidiš? Možda čuči.”
“O, za Boga miloga.”
Požurio je prema vratima, otvorio ih i nestao.
Lauren se nadala da neće uhvatiti ženu. Nadala se da će je prestrašiti i da
će ih ostaviti na miru, ali nije ju htjela vidjeti, suočiti se s njom, biti prisiljena
opet je gledati izbliza.
Skliznula je na sag i obujmila koljena, osjećajući kako joj krv pulsira na
mjestu gdje su joj ženini nokti razderali kožu, slušajući preko monitora
disanje dječaka.
Nešto u džepu bolo ju je u nogu. Izvukla je to - u ruci je držala posjetnicu
s policijskim logotipom. Detektivka narednica Joanna Harper, Odjel za
kriminalističke istrage Jorkširske policije. Sada se sjetila, ona policajka koja je
došla u bolnicu, koja je bila draga prema njoj. Dala joj je posjetnicu prije nego
što je tog dana otišla. Nazovite me bilo kada, rekla je, ako se dogodi nešto
neobično. Bilo što. Lauren je pronašla telefon u drugome džepu i utipkala broj.
77
 Knjige.Club Books
“Halo?”
“Detektivko Harper?”
Ja sam.
“Ne znam sjećate li me se, ali upoznale smo se prošloga tjedna u bolnici.
U noći sam zvala policiju. Rekli su mi da nije stvarno, ali vratila se. Pred
mojom je kućom - zurila je u mene. Moj muž je upravo pošao za njom, ali ako
je uhvati, ne želim da mi bude u kući. Plaši me, Harper. Želi uzeti moju djecu...”
“Je li to gospođa Tranter? Lauren?”
“Što da radim? Možete li doći? Kako ona uopće zna gdje ja živim? Sigurno
me prati.”
“Lauren, smirite se. Dajte mi adresu. Dolazim čim prije, dobro?”
“Strašno mi je žao. Nisam znala koga drugoga nazvati. Vi ste rekli bilo
kada...”
“U redu je. Ne brinite. Samo mi kažite gdje ste.”
Lauren joj je dala adresu i poklopila. Uskoro je začula muža kako prilazi
kući. Kada je došao do vrha stuba, u dovratku se našla njegova glava i pognuo
se kako bi provjerio taban na jednoj nozi. Na prag je iz porezotine kapala krv.
“Je li pobjegla?” upitala je Lauren.
Zastao je prije nego što je odgovorio, pogledavši u stranu, razmišljajući.
“Draga,” rekao je, “kada si rekla da je to ona žena iz bolnice, jesi li mislila na
onu koju si vidjela usred noći?”
“Da, naravno da sam mislila na nju. Na onu koja mi je prijetila.”
“Ah. Dobro. Sada mi je jasno. Mislio sam da govoriš o stvarnoj osobi.”
Lauren se zavrtjelo u glavi. “Ona jest stvarna osoba. Vidjela sam je, stajala
je baš ondje.”
Patrick je govorio nježnim glasom, onim kojim se obraćao dojenčadi.
“Znam, draga, znam. Tebi se čini stvarnom. Ali nije. Sjećaš se što je rekao
liječnik? Zbog umora tvoj um iz sjena oblikuje likove, pa se čine stvarnima.
Ondje nije bilo nikoga.”
“Nikoga?”
Odmahnuo je glavom. “Pogledao sam u grmlju, zatim sam otišao do kraja
ceste i do uglova s obje strane. Uspio sam se samo porezati. Imamo li flaster?”
“Ne shvaćam, Patrick. Kamo je otišla?”

78
 Knjige.Club Books
Patrick je otpuhnuo i izdahnuo. Polako mu je ponestajalo strpljenja.
Pažljivo je bockao stopalo na kojemu je bila porezotina. “Nikoga nije bilo,
draga.”
“Ali vidjela sam je. Stajala je ondje i zurila u mene.”
“Znam da misliš da jesi, Lauren. No možda si samo... je li to ipak mogla biti
sjena?”
Još je vidjela teksturu ženine kože, prljavu kosu. Usporeni osmijeh i način
na koji je sunce kroz grane njezino lice prekrilo tamnim uzorkom. Definitivno
nije bila sjena.
“Pogledaj ovu porezotinu. Misliš li da trebam poći u bolnicu?” upitao je
Patrick.
Rana na njegovu stopalu imala je dvije usne, razderana crvena usta.
Otvorio ju je i iz nje je potekla gusta, tamna krv u kojoj je bilo crnog šljunka s
pločnika.
Ako nije pošao za ženom, ako je nije mogao pronaći, onda je možda i dalje
ondje i skriva se negdje blizu. Lauren se prišuljala prozoru i pogledala kroz
njega, tražeći mjesto na kojemu je prije samo minutu ili dvije žena stajala,
čučala, pa ustala. Ništa.
“Je li tetanus za takve stvari? Jesam li se cijepio? Ne sjećam se.”
Patrick se uhvatio za okvir vrata, uskočio u sobu i došepesao do kauča.
Uzeo je nekoliko rupčića iz kutije i zgužvao ih zajedno te ih pritisnuo na ranu.
“Hej,” rekao je Lauren, “dođi ovamo”, ali nije se ni pomaknula. Stajala je u
otvorenom dovratku, pretražujući zelenilo na suprotnoj strani.
“Sigurno sam umislila... Pretpostavljam da je nisam doista mogla
vidjeti...” Što to znači? Što s njom nije u redu? Kako njezin mozak može
stvoriti nešto što se čini tako stvarnim, nešto ispunjeno s toliko zastrašujućih
pojedinosti, a da ondje zapravo nema ničega?
Piskavo zujanje u njezinoj glavi preraslo je u prodorno i bolno, krećući od
ničega i podižući se do valova povratnih informacija toliko visokih tonova da
se pognula u struku, poklopila uši i zatvorila oči. Uspjela je zatvoriti vrata i
napola se srušila na kauč do Patricka koju ju je obujmio rukom. Diši duboko,
govorila si je. Pokušaj ostati prisutna. Bež sag, pomislila je, plavi kauč. Crni
donji dio trenirke. Opustila se, malo, i dok je bila privijena uz njega zujanje je
utihnulo. Tako su savršeno pristajali jedno uz drugo, kako je to oduvijek i
bilo; bili su baš pravoga oblika. Njegova toplina, njegova koža i njegov miris.

79
 Knjige.Club Books
“Drhtiš, draga”, rekao je Patrick. “Ne brini. Sada je sve u redu. Psst. Zbog
načina na koje su pale sjene pomislila si da je vani žena. Nemaš se čega bojati.
Kada mi je liječnik to objašnjavao, rekao je da mozak, ako si dovoljno
umoran, počne sanjati iako si budna. Zato je to toliko nalik noćnoj mori, jer
doista i jest.”
“Nazvala sam policiju. Dolaze.”
“Što si učinila? Zašto?”
On je doista nije vidio. Nije vidio ženu iz bolnice, ženu u grmlju. Ali Lauren
jest, čvrstu i stvarnu kao i samo drveće; te su oči još uvijek buljile u nju kada
je zatvorila vlastite, slika joj se urezala u mrežnicu kao da je predugo gledala
u sunce. Gubi razum, sigurno je to. To ili je ta žena nekakva vještica, nekakav
demon koji može nestati kad želi. A to nije moguće, što znači da joj preostaje
samo to da je luda. Samo sjena. Skače na sjene. Zbilja se morala naspavati.
“Ne znam,” rekla je, “mislila sam da je to najbolje što mogu učiniti. Žao mi
je.”
Patrick ju je čvrsto stisnuo. “Ne brini. Pričekat ćemo ih i reći im da nema
ničega čime bi se oni trebali baviti. Bit će u redu.”
Podignula je lice s njegovih prsa.
“Patrick.”
“Da, ljubavi?”
“Moraš mi pomoći.”
Dugo je i iscrpljeno izdahnuo, a zatim uz mnogo oklijevanja i rezignacije
rekao: “Da, draga, znam. Hoću, ne brini. Sada si sigurna, ja ću te čuvati.”
Utonula je u utjehu njegovih riječi i pretvarala se da bi mogle biti istinite.

80
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 13

“Strašno mi je žao što smo vam ovako potratili vrijeme, detektivko”, rekao je
Patrick. “Moja je žena u posljednje vrijeme pod velikim pritiskom, skrbi za
dječake. Novorođenčad, znate, i blizanci su. Samo joj je potrebno malo
odmora.” Harper je sjedila nasuprot Lauren i Patricka u njihovoj maloj
prednjoj sobi. Lauren je držala oba djeteta, baš kao i prvi put kada su se
upoznale, u bolnici, s istom zaštitničkom kolijevkom koja je nalikovala
gotovo stisku. Ali nije sve bilo isto: ovoga je puta bila odjevena u donji dio
trenirke i majicu kratkih rukava, a ne u bolničku haljinu. Činila se mršavijom,
a možda i bljeđom nego prije, ali proganjajući izraz lica bio je isti. Djeca su
bila zamjetno veća i još označena odjelcima bez rukava različite boje; jedan
je nosio žuto, drugi bijelo sa zelenim prugama.
“Trenutačno ih ne mogu spustiti na više od nekoliko minuta. Jednostavno
se probude.”
“Znam, draga. Znam”, rekao je Patrick. “Ne brini, pobrinut ću se da se
noćas malo odmoriš.” Patrick je milovao glavu djeteta koje mu je bilo bliže,
zatim je ustao s kauča i uključio svjetiljku pored kamina. Vani su posljednje
zrake danje svjetlosti okupale krajolik ružičastom i narančastom bojom.
Kada je Lauren nazvala, Harper je bila u svome stanu, istežući listove
nakon dugog trčanja. Druga je žena zvučala tako preplašeno. Pošto je
poklopila, navukla je traperice i majicu te jurnula prema automobilu, na
trenutak se zapitavši treba li nazvati postaju kako bi prijavila djelovanje,
no onda je odlučila da neće. Jedna jeziva žena nije se mogla mjeriti s Harper,
a ova je situacija uvjerljivo prelazila opravdane razloge za uhićenje. Promet
nije bio gust i prošla je kroz grad došavši do adrese za manje od devet minuta,
već zamišljajući izraz Thruppova lica kada privede ženu. Ipak nije plod nečije
mašte. Vidite, gospodine?
Zato je bilo krajnje razočaravajuće što su je dočekali Patrick Tranter s
izrazom isprike na licu te odsutnost osumnjičene. Patrick je nije htio pustiti
unutra i morala se potruditi kako bi ga navela da je pozove. Ali nije se dala
odbiti - onaj je osjećaj i dalje bio prisutan. Morala je čuti što Lauren ima za
reći.

81
 Knjige.Club Books
Harper je iz torbice izvadila bilježnicu i kemijsku olovku te se okrenula
prema Lauren. “Ispričajte mi točno što se dogodilo.”
Lauren je pogledala u muža prije nego što je progovorila. “Upravo sam se
spremala izići. Patrick i ja, malo smo se porječkali - samo sam se htjela
maknuti na nekoliko minuta, kako bih raščistila glavu. No kada sam otvorila
ulazna vrata, ugledala sam nju.”
Patrick je pročistio grlo. Lauren ga je opet pogledala.
“Mislim, tada sam pomislila da je vidim. U grmlju preko puta ceste. Rekla
sam Patricku da pogleda, ali on ondje nije nikoga vidio. Bilo je prilično
sjenovito, pretpostavljam. I istina je, stvarno sam umorna. Većinu vremena
ne mogu razmišljati kako treba, da budem iskrena.”
“Nisi ti kriva, draga. Ni za što od ovoga. Ne možeš na to utjecati.” Patrick
je milovao ženino rame. “Želiš li da ja uzmem jednoga od dječaka?”
Izlanula je, “Ne”, i ustuknula, ali mu je odmah uputila smiješak u znak
isprike. “Možda za minutu.”
“Ne” je osjetila i Harper, udarac u utrobu. Želi ih držati, zar ne vidi? Ima
ih potrebu priviti uz sebe. Ondje gdje su sigurni, kamo pripadaju. Harper je
pokušala ignorirati vlastitu žudnju da posegne i uzme jednoga, da opet osjeti
toplu težinu djeteta u naručju. Istodobno je znala da nikada više ne bi moglo
biti isto, držati nečije dijete.
“Jeste li prepoznali osobu koju ste vidjeli” upitala je Harper.
“Nije bilo osobe”, rekao je Patrick. “Upravo vam je rekla. Zapravo nije
nikoga vidjela. Nije je bilo ondje, ondje nije bilo nikoga.”
Harper je djelić sekunde promatrala Patricka, zatim je pozornost opet
usmjerila na Lauren. “Ali preko telefona ste, gospođo Tranter, rekli da je to
ista žena koju ste vidjeli u bolnici.”
“Da,” rekla je Lauren, “ja...”
Patrick je rekao: “Ovo je prilično osjetljiva tema, detektivko. Mislite li da
baš sada trebamo ulaziti dublje u to? Mislite li da moja žena baš sada treba
razgovarati o svojim duševnim problemima s vama?”
Lauren je zurila u Harper. Harper je bila uvjerena da Lauren zapravo želi
o tome razgovarati. Ali njezin muž, očito, ne želi da ona o tome govori.
Harperin instinkt i obuka govorili su joj da ignorira Patricka.
“Gđo Tranter - Lauren? Želite li mi još što reći?”

82
 Knjige.Club Books
Lauren je odvratila pogled. Usta su joj se u kutovima spustila i odmahnula
je glavom, ne.
Skrivajući svoju frustriranost, Harper se okrenula Patricku. “Onda,
gospodine Tranter,” rekla je, “kažite mi što ste vidjeli.”
Na licu mu se vidjela iritacija. “Nisam vidio ništa, nikoga. Izišao sam i
pogledao uokolo, više radi svoje žene nego zbog ičega drugog. Bila je
zabrinuta, pa sam se želio uvjeriti da ondje nema nikoga.”
“Ali prije nego što ste izišli niste mislili da se ondje netko nalazi?” upitala
je Harper.
“Ne.”
“Pa zašto ste onda otrčali cestom bez cipela?”
“Rekao sam vam. Htio sam provjeriti.”
Harper je dugo promatrala Patricka. Zašto bi čovjek pojurio van bosonog
ako je uistinu uvjeren da nema ničega? Trebao bi mu samo trenutak da
pronađe i obuje cipele. Suzila je oči. Patricku je postalo nelagodno zbog
njezina ispitivanja pa je križao i preklapao ruke i mrštio se. Posegnuo je dolje
kako bi počešao stopalo na mjestu na kojemu je bio zavoj. Je li ovo priča o
predanome mužu koji se žrtvuje kako bi umirio svoju anksioznu ženu? Ili je
to čovjek koji nešto skriva? Patrick je bio prekriven velom. Nanjušila je laži.
Za razliku od toga, gledati u Lauren bilo je kao gledati u čašu vode. Ako je
nešto pokušavala skriti, bili su to samo njezina zbunjenost i sram.
Harper je ustala. “Ako vam ne smeta, Lauren, htjela bih vidjeti točno
mjesto na kojemu ste vidjeli ženu.”
“Mislio sam da sam vam upravo rekao”, rekao je Patrick. “Nije bilo žene.”
Harper se ukočeno nasmijala. “Rekli ste mi to, gospodine Tranter,
zapravo više puta. Jednostavno želim obaviti rutinsku provjeru područja
kako bih bila mirna. Vjerujem da nemate ništa protiv.”
“Pa, ne vidim zašto biste se time zamarali.”
“Ipak,” rekla je Harper, “biste li mi mogli pokazati, molim vas, Lauren?”
Lauren je stajala u dovratku, držeći djecu. “Malo ulijevo”, doviknula je, i
Harper je krenula prema mjestu na koje ju je uputila. Raslinje se na tom
mjesto sleglo, baš kao da je po njemu netko gazio. Nešto je bilo ondje,
razmjerno nedavno, s obzirom na svježe slomljenu vegetaciju. Patrick je
rekao da nije ulazio u grmlje, samo je s pločnika provjerio ima li ondje
nekoga. Ali nije bilo dokaza da je to učinila žena; mogla je biti i lisica, ili pas,
83
 Knjige.Club Books
ili djeca koja su izrađivala sklonište, ali ta je činjenica podupirala općenitu
teoriju da je netko ili nešto bilo ondje. Lauren je vidjela nešto, čak i ako to nije
bilo ono što je ona mislila. Osim nekoliko komada smeća i komadića prljave
crne tkanine, ondje nije bilo ničega. Harper je izišla iz jarka i vratila se do
kuće na čijem ju je pragu čekao Patrick. Lauren se vratila unutra.
Patrick je govorio tiho, kao da ne želi da njegova žena čuje. “Kontaktirao
sam dežurnog liječnika u vezi s ovim večeras. Rekli su mi da se pobrinem da
se Lauren dobro naspava. Ako ujutro i dalje bude napeta, trebam ugovoriti
termin. Žao mi je što ste tratili vrijeme dolazeći ovamo. Spriječio bih je da vas
nazove da sam znao da će to učiniti.”
Harper je pogledala prema grmlju prije nego što je opet zaustila. “Je li
vam ikada palo na pamet, gospodine Tranter, da vaša žena možda govori
istinu u vezi s time da je vidjela tu ženu?”
Pomalo je ljutito otpuhnuo. “Ne budite smiješni, detektivko. I ja sam bio
ovdje i nisam nikoga vidio. A prvi put, u bolnici, ni onda nitko ništa nije vidio.
Psihijatar - a on bi sigurno znao - je rekao da je halucinirala. Činjenica da se
to ponovilo prilično je zabrinjavajuća.”
“Više ili manje zabrinjavajuća od toga da je ispred vaše kuće stvarna
osoba koja zuri kroz prozore?”
“Pa, to je glupo reći. Tko bi to uopće radio?”
Ne znam, gospodine Tranter”, rekla je Harper. “No možda vi znate.”
Ne znam na što mislite”, rekao je Patrick i zakoračio natrag u kuću te uz
škljocaj zatvorio vrata.

84
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 14

22. srpnja
Vrijeme ručka

Kada joj se mobitel oglasio zvukom poruke, Harper gotovo da se nije ni

potrudila provjeriti tko je. Sigurno neće biti Amy, nikada nije bila.
Prošlo je već tjedan dana i prestala se zavaravati da će se to ikada
dogoditi, s čime se posve pomirila. Najbolje je ne komplicirati. Primaknula je
dogled očima, pogledala koliko je sati i otpila gutljaj vode. Otvorila je
energijsku pločicu, pogledala telefon i odmah izgubila apetit.

Što kažeš na kavu? Sada sam slobodna x x

Harper se najprije zapitala je li Amy pogriješila, je li namjeravala nekome

drugome poslati poruku. Zatim je pomislila, ne budi glupa, naravno da ju je
poslala pravoj osobi. To je samo Amyjin stil - nije ni zamijetila da je prošlo
tjedan dana, ni na trenutak pomislila da je Jo poput jadnice čekala tu poruku.
Harper je raspravljala sa sobom o tome koliko dugo treba pričekati prije nego
što joj odgovori. Izdržala je oko trideset sekundi.

Odlično. Na poslu sam, ali sigurno je vrijeme za stanku.

Ooo nešto zanimljivo?

Nadzor. No ništa se ne događa. Gdje ćemo se naći?

Kaži gdje si i doći ću k tebi. Uzbudljivo!

Prije nego što je uspjela o tome pošteno razmisliti, napisala je ime ulice - no
čim je pritisnula pošalji, htjela je povući poruku.

85
 Knjige.Club Books
Parkirala je u sporednoj ulici u gradu, na mjestu s kojega je mogla vidjeti ured
tvrtke Strategy Outsourcing Marketing. Automobil Patricka Trantera stajao
je na parkiralištu posljednjih petnaest minuta. Zbilja nije bila sigurna želi li
objašnjavati Amy kako se ondje našla ili na kojem zadatku točno radi. Ah,
možda neće ni pitati, pomislila je Harper.
Deset minuta poslije Amy je pokucala na prozor suvozačkih vrata.
“Draga,” rekla je, a kada se smjestila unutra i pružila Harper vruću čašu
kave, upitala je, “što se događa? Koga tražimo?”
Parfem koji je nosila Amy bio je sladak i cvjetni, podsjećao je na đurđicu.
Harper joj je zahvalila na kavi, što je bio bijedan pokušaj odugovlačenja.
“I?” upitala je Amy, ne reagiravši na zahvalu.
“Samo držim na oku, hm, nekoga. Nečiji automobil. Ušao je u zgradu.”
“Osumnjičeni?” upitala je Amy, pušući u otvor na poklopcu plastične čaše.
Premetala je po torbi, izvadila paketić oraha i ponudila ga Harper, koja je
uzela jedan.
“Više je osoba od interesa nego sumnjivac.”
Amy je spustila kavu i pogledala u Harper. “Što radiš, Joanna? Moraš mi
reći. Neću otići dok mi ne kažeš.”
Nastala je stanka. “Nije da ti ne želim reći...”
“Pa mi onda reci.”
Harper je razmišljala o tome. Pružalo joj je zadovoljstvo pričati Amy nove
tračeve; Harper je mogla zamisliti kako bi joj se lice ozarilo dok joj se
slušajući primiče. No nakon dvadeset godina službe, Harper je bila
programirana da sve što se tiče policijskog posla zadrži za sebe. Amy je
čekajući lupkala sjajnim plavim noktima po mjenjaču. Harperino
profesionalno oklijevanje da to podijeli s njom istopilo se. To više, zapravo,
što to i nije bio policijski posao.
“Moraš obećati da nećeš ništa reći”, rekla je Harper.
Amy je odglumila zatvaranje usta zatvaračem.
“Ozbiljna sam, Amy. Ako itko sazna za ovo, neće me samo pecnuti po ruci.
Mogla bih se naći u stvarnoj nevolji.”
“Apsolutno obećavam. Možeš mi vjerovati. Neslužbeno je, potpuno.”
Nestalo je sve zaigranosti i Harper je vidjela da je iskrena.

86
 Knjige.Club Books
Pa joj je ispričala o svome posjetu Tranterima prije dva dana. Amy je
sjajnih očiju slušala dok je Harper prepričavala kako je postala uvjerena da
muž laže u vezi nečega, ali i da se Lauren boji i da je ranjiva i prilično
vjerojatno mentalno nestabilna. Dodala je i da je netko izgazio grmlje, a
premda to samo po sebi nije ništa dokazivalo, mučilo ju je.
Jednako kao i sjene na snimku.
Amy se uspravila, sjetivši se: “To je slučaj otmice iz bolnice, zar ne? Lažna
uzbuna?”
Harper je kimnula.
“Ali upravo si rekla da se netko ipak motao oko kuće, što bi ukazivalo na
to da ih netko doista progoni. Je li onda na kraju bila riječ o lažnoj uzbuni ili
ne?”
“U bolnici su mi rekli da je majka imala psihotičnu epizodu. No kada sam
tada s njom razgovarala, ne znam. Povjerovala sam da se nešto događa.
“Sjećam se. Bila si uzrujana. Zbog onoga s djecom.”
Harper je pogledala Amy. “Da. Rekla sam ti da...”
“Si čudna kada je riječ o djeci, znam. Za tebe je to osjetljiva tema.”
Možda će me sada pitati. Nekoliko sekundi ni jedna nije ništa rekla.
“Kako god,” rekla je Harper, “šefovi su mi rekli da se okanim tog slučaja.
Zbog toga sam ovdje tijekom ručka, a ne za radnog vremena.”
“Vi policajci nemate stanku za ručak.” Amy se osvrnula po automobilu. “I,
ne vidim ručak.”
Istina je, u postaji nisu imali stanku za ručak. Jeli su za stolom. Sve su
tipkovnice bile prekrivene slojem majoneze iz supermarketa i posute
mrvicama. “Pa, na putu sam u trgovinu, ako baš moraš znati. To smijemo.”
Amy je na tren razmislila o tome. “Ništa od toga ne objašnjava zašto si
zapravo ovdje. Baš ovdje, upravo sada, promatraš onaj automobil, za koji,
prema ovome što si mi rekla, pretpostavljam da pripada Tranteru. Kako je do
toga došlo?”
“Oh, to. Pa, namjeravala sam na danjem svjetlu opet provjeriti izgaženo
grmlje, samo kako bih provjerila je li mi nešto promaknulo. Kada sam se
zaustavila blizu kuće, slučajno sam vidjela Patricka kako ulazi u automobil.
Pa sam pošla za njim.”
“Ima smisla. Nemaš pametnijeg posla. Na putu u trgovinu.”

87
 Knjige.Club Books
“Da.”
“I krasan je dan za to.”
“Da”, rekla je Harper, manje samopouzdano.
“Za malo slobodnog njuškanja.”
“Pa ne, ja na to ne gledam baš tako...”
“Ne osuđujem te. Bog zna da je to moje cijelo postojanje. O, čekaj, tko je
to?”
Mršava žena tamne kose prišla je ulazu na parkiralište. Iz crvene torbice
izvukla je mobitel i pritisnula ekran, zatim ga naslonila na uho. Nakon
kratkog razgovora vratila je telefon u torbu i prekriženih se ruku naslonila
na poklopac motora automobila Patricka Trantera.
Harper je kroz dogled pogledala vrlo blijedu ženu odjevenu u dugu crnu
haljinu kratkih rukava i japanke. Žena, vjerojatno u ranim dvadesetima,
izgledala je kao da je plakala, a tamna joj je kosa bila masna i visjela je. No
bilo je jasno da je prirodno lijepa, čak i podbuhlih očiju i bez šminke. “Mislim
da je to prijateljica gospodina Trantera.”
“Ne izgleda mi baš previše prijateljski raspoloženom”, rekla je Amy prije
nego što je u usta ubacila orah i počela ga žvakati. Patrick se pojavio na
vratima ureda i otvorio ih. Uputio se parkiralištem prema ženi i zaustavio se
nekoliko metara dalje, šaka uguranih duboko u džepove. “Izgleda kao da bi
mu mogla iskopati oči.”
“Što misliš, tko je ona?” upitala je Harper spustivši dvogled. “Zašto ne
bismo saznale? Idemo se prošetati.”
“Oh, ja ne mogu. Poznaje me.”
“Ja ću poći”, rekla je Amy i iskočila iz automobila prije nego što se Harper
stigla pobuniti. Veselo je krenula niz cestu s golemim sunčanim naočalama
na nosu, kovrče su joj poskakivale, a Harper jedan dug trenutak nije gledala
par nego nju. Do trenutka kada je Harper opet obratila pozornost na Patricka
i tajanstvenu ženu, oni su već hodali: držao ju je pod ruku i vodio je cestom,
prema mjestu gdje je Harper sjedila u automobilu. Prošli su pored Amy ni ne
pogledavši je, ali djelić sekunde poslije Patrickova je glava oštro trznula kada
je prepoznao Harperin automobil. Odvratila je lice, ali bilo je prekasno; vidio
ju je.
Zatvorila je oči na trenutak i opsovala ispod daha, nadajući se da Patrick
nije od onih koji bi je prijavili šefu.

88
 Knjige.Club Books

“Kaže da si ga maltretirala”, rekao je Thrupp.

“To je pomalo jaka riječ”, rekla je Harper. “Samo sam sjedila u
automobilu. Kakve on dokaze ima?”
“Kaže da te vidio kada si se jučer provezla pored njegove kuće i da si ga
danas promatrala na radnome mjestu. Je li to istina?”
“Ne. Zapravo, da. Provezla sam se, jučer i danas. Ali ne bih to nazvala
maltretiranjem. Ne ispunjava kriterije za to. Radila sam policijski posao,
općenito istraživanje, skupljanje informacija. On je osoba od interesa.”
“Osoba od interesa? U slučaju koji nije slučaj?”
“Sumnjivo se ponašao.”
“Na tvoju sreću, gospodina Trantera ne zanima tužba ni podnošenje
službene pritužbe.”
Harper je napravila grimasu. Naravno da je neće tužiti - nije imao
dovoljno dokaza za slučaj koji bi prošao na sudu.
“Ali ja mislim da je došlo vrijeme za disciplinski postupak. Upozorio sam
te.”
Harper je utihnula, čekajući sudbinu. Bila je natmurena poput djeteta u
uredu ravnatelja.
“Vezana si za stol, Joanna. Nema izlaženja, čak ni po ručak. Možeš ići u
kantinu kao i svi ostali.”
Bila je to savršena kazna za Harper i on je to znao. Pokušala je hiniti da je
to nije pogodilo, ali nije si mogla pomoći a da ne pita: “Koliko dugo?”
“Dok ja ne kažem suprotno. Od sada pa nadalje, ako nisi u uredu svakoga
dana od osam do pet, bolje ti je da si kod kuće ozbiljno bolesna i da imaš
liječničku ispričnicu. A sada nastavi s tim prokletim izvješćima.”
Pošto je Thrupp izišao iz ureda, Harper se nevoljko posvetila svome
zadatku. Nije bila sigurna koliko će uspjeti biti ljubazna, bez obzira na to
koliko Thrupp želio da požali prošle pogreške i da bude zahvalna na rizicima
koje je preuzeo zbog nje.

89
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 15

Grana oskoruše svezana iznad kolijevke štiti djevojčice od otmice

vila, jer je, prema drevnom praznovjerju, prva žena stvorena od
jarebike. Grana johe štiti dječake, jer je prvi muškarac stvoren od
johe.
IRSKA NARODNA

7. kolovoza
Blizanci navršili tri tjedna i četiri dana
Rano jutro

Prednja su se vrata zalupila i na nekoliko sekundi nije se čuo ni zvuk. Zatim

udaljeni zvučni signali otključavanja automobila, otvaranje i zatvaranje
automobilskih vrata, paljenje motora popraćeno dubokim brujanjem,
škripanje šljunka i pijeska pod gumama dok je Patrick odlazio. Sat
na Laureninu telefonu pokazivao je sedam i trideset i devet, a ti su brojevi
značili samo da će vjerojatno proći gotovo dvanaest sati do njegova povratka.
U kratkoj odsutnosti zvukova, sinula joj je osobito užasna izjava koju je
upotrijebio u nedavnom razgovoru, uvredljiva sama po sebi: “Marketing
zahtijeva umrežavanje, draga.” Otići u bar poslije posla u njegovu je svijetu
bilo ključno za posao. Bila je preumorna da bi se usprotivila.
Nekoliko noći prije nego što se vratio na posao preselio se u gostinjsku
sobu. Ne želi, rekao je, ali ne može spavati sa zatvorenim prozorima. Ona nije
mogla spavati ako nisu bili čvrsto zatvoreni.
“Ako inzistiraš da prozori noću ostanu otvoreni, bilo gdje u ovoj kući,”
rekla je, “morat ćemo imati zasun s unutarnje strane vrata spavaće sobe kako
bih znala da smo barem ondje sigurni.”
Ušao je u automobil, odvezao se ravno u željezariju i donio joj tri kako bi
mogla odabrati. Odabrala je sva tri.
“Tri zasuna?” upitao je.
“Da.”

90
 Knjige.Club Books
Premda ju je pogledao na način koji nije mogla posve protumačiti,
postavio ih je bez mrgođenja.
Zbog zasuna se osjećala dovoljno sigurnom da zadrijema kada je vani bilo
mračno, ali fizička barijera koju je to stvorilo između nje i Patricka još je više
istaknula njihovu razdvojenost: više nisu bili tim. Nije imalo smisla
pokušavati ga probuditi tijekom noći da pazi na djecu ili da joj pomogne; bilo
joj je lakše jednostavno nastaviti samoj, ostati budna kada je bilo potrebno i
spavati samo kada su ona i dječaci bili sigurni. Kada je riječ o Patricku, pao je
sa svoje “stalo mi je” litice: stalo mi je, stalo mi je, stalo mi je, bilo bi mi stalo,
ali jednostavno nemam vremena ni energije da mi bude stalo više, uglavnom
zbog svih “stalo mi je” na koje si me upravo prisilila.
Implicirao je, i riječima i djelima, da je odgajanje djece samo Laurenin
zadatak, i da će to, očito, uvijek i biti: uloge su bile predodređene,
muškarac/žena, hranitelj/domaćica. Osjećaj iznenađenja nalik na udarac u
trbuh bio je neočekivan. Zašto nije prije shvatila da je tako staromodan? Bi li
se udala za njega da je znala? Činilo se kako je to previše da bi se oko toga
pokušala svađati, izmigoljiti ispod težine svega toga.
Pa će se s time nositi, jer nije mogla birati. Patrick ju je hrabrio, premda
često nije bio uz nju. Redovito je slao poruke “volim te”. I uvijek bi rekao, kada
bi najzad došao kući, kako radi odličan posao, premda bi mu oči odlutale
na gomile neoprane odjeće, polupraznu limenku graha iz koje je stršala žlica,
neotvorenu poštu na otiraču. Čak bi katkad sestri nešto hitno prošaptao na
telefon, tako da bi se istoga trena kada bi poklopio slušalicu Laurenin telefon
oglasio s porukom od Ruthie, u kojoj ona veselo pita za nju i dječake i obećava
da će navratiti čim uzmogne.

Kada je netko pokucao na ulazna vrata, palo joj je na pamet da bi to mogla

jednostavno zanemariti. Nije mogla biti Ruthie, ne u ovo vrijeme; bila je na
poslu. Lauren je što je mirnije mogla stajala u luku između kuhinje i dnevnog
boravka, tako da bi, tko god to bio, jednostavno mogao pomisliti da ona nije
tu i otići. No onda je jedan od dječaka ispustio glasan zvuk i poštanski se
sandučić otvorio. Niz manikiranih noktiju provirio je kroz prazninu.
“Hoćeš me pustiti, draga?”
Bila je to Cindy. Lauren je prešla prostoriju i otvorila prijateljici vrata.

91
 Knjige.Club Books
“Nisam nikoga očekivala”, rekla je, okrenula se i brzo pokupila nekoliko
prljavih šalica sa saga. “Ali uđi.”
Cindy je pričekala da se Lauren smiri i zagrlila ju je. Lauren se, svjesna da
možda ne miriše najbolje, od nje brzo odvojila i zakoračila unatrag. Sada kada
je kako treba promotrila Cindy, bila je zadivljena onime što vidi; Cindy je
bila uredno odjevena, trbuh poslije porođaja gotovo da se i nije vidio pod
lepršavom majicom. Našminkala se i obula je sandale na petu s remenčićima.
“Ajme,” rekla je Lauren, prolazeći prstima kroz kosu, “izgledaš
nevjerojatno. Zbilja te je dobro vidjeti.” Pogledala je u dijete. “Vas oboje.
Preslatka je.”
Cindyno dijete čvrsto je spavalo u autosjedalici koju je položila do košare
na podu u kojoj su spavala dva blizanca.
“Oprosti što ovako upadam,” rekla je Cindy, “ali Rosa i ja smo se malo
zabrinule za tebe.”
“Zabrinule za mene?” Lauren se pokušala ležerno nasmijati, što joj baš i
nije pošlo za rukom. Znala je kako sasvim sigurno izgleda, koliko je neuredna,
da je kuća prljava.
“Da. Rosa je napravila grupu koja se zove Novosti o djeci, ali nikada ništa
u nju ne pišeš. Vidjela si da je rodila, dan nakon što smo te bile posjetiti?”
Svo je vrijeme nestalo. Dok se bavila svojom djecom, ti sati koje im je
posvećivala prolazili su sporije nego što su trebali, ali su dani, dragocjeni
dani, prolazili brzo poput rasvjetnih stupova na autocesti.
“Vidjela sam to, mislim. Tako dobre vijesti. Jesi li ih posjetila?” Djeca
drugih ljudi Lauren su bila maglovita, teoretska. Znala je da postoje, ali u
njezinu srcu nije bilo mjesta da im se divi ili da joj bude stalo. Zbog toga je
osjećala krivnju. Njezina sposobnost osjećati krivnju očito nije bila
narušena, bila je možda i neograničena.
“Ne čitaš li poruke? Već smo se dva puta sastale. Bila si pozvana, oba
puta.”
Pročitala je poruke. Obje su to znale; odale su je kvačice koje bi se
automatski pojavile kada je poruka pročitana.
“Da, znam. Nisam mogla doći. Mislila sam se javiti, oprosti.”
“Nisi ništa napisala u grupu čak ni kada sam objavila da sam rodila Lucy.”
Opet krivnja koja je bocka.
“Oh, Cindy, kako sam grozna. Namjeravala sam. Koliko je prošlo?”
92
 Knjige.Club Books
“Lucy sada ima dva tjedna i jedan dan.”
“Cindy, žao mi je. Htjela sam ti kupiti dar, ali nisam mogla izići...”
Cindy je odmahnula na njezinu ispriku. “Ne brini za to, dječje nam stvari
izlaze na uši. Samo sam htjela provjeriti jesi li dobro i pitati te trebaš li pomoć.
Tvoj se muž morao vratiti na posao, zar ne?”
Lauren je kimnula.
“I moj se partner vratio jučer. Drukčije je, zar ne, kada ostaneš sama.”
“Jest”, rekla je Lauren. “Pomalo usamljeno. Premda tehnički nisi sama.”
Cindy je rekla: “Ne znam je li tako i kod tebe, ali kao da me je ostavio s
malenom osobom koju ne poznajem baš najbolje, a za koju snosim punu
odgovornost. Kaže da će me nazvati svaki dan u vrijeme ručka, ali ipak. Ako
se ovako osjećam nakon jednoga dana, sa samo jednim djetetom, ti se
sigurno osjećaš mnogo gore nego ja. Jučer sam bila dobro jer sam se otišla
naći s Rosom. Mislila sam - nadala sam se - da ćeš i ti doći.
Nastala je neugodna stanka.
“Jesmo li nešto rekle ili učinile?” upitala je Cindy.
“Ne, niste vi krive. Ja zapravo još i nisam bila vani.”
“Uopće?”
“Ne.”
“Čak ni u matičnom uredu?”
I Patrick je počeo to spominjati. Rok je šest tjedana, zar ne, za prijavu
rođenja? Nema žurbe. Rekao je, Samo želim da budu legalni. Trenutačno oni u
očima zakona zapravo ne postoje. U limbu su. Lauren nije rekla ništa, a mislila
je da je to takvo sranje. Stvarniji su nego ti.
“Ne,” rekla je Lauren, pokušavajući zvučati lepršavo, “još nisam. Imamo
vremena. Nisam se još spremna suočiti sa svijetom, pretpostavljam.”
Pokazala je na svoju trenirku prekrivenu mrljama i dotaknula pramen svoje
obješene kose.
“Draga,” rekla je Cindy, “to nije ništa što dobra kupka ne može popraviti.”
Pogledala je Lauren kroz trepavice namazane maskarom.
“Ne znam kako ti uspijeva, kako izgledaš tako dobro nakon samo dva
tjedna.”
“Šminka ne traje dugo. Trebaš me vidjeti bez nje, prava horor predstava.”

93
 Knjige.Club Books
Lucy se probudila u svojoj autosjedalici i malo zaplakala. Cindy je
premetala po torbi te izvukla bočicu i dozator za mlijeko. “Mogu li upotrijebiti
tvoj čajnik?”
“Ja ću”, rekla je Lauren skočivši. Lucyno plakanje postajalo je sve glasnije
i Cindy se sagnula kako bi je uzela. Potrajalo je nekoliko minuta da se bočica,
pošto je bila spremna, dovoljno ohladi, ali kada konačno jest, prostorija je
spokojno izdahnula dok je gladno dijete jelo. Obje su žene sa smiješkom
gledale Lucy, odjevenu u ružičasto odjelce i čarapice jednake boje.
“Kako ti prolaze noći?” upitala je Cindy. “Uspijevaš li se dovoljno
naspavati?”
Lauren je nakon nekoliko sekundi shvatila da nije odgovorila, da je
razmišljala o spavanju, kako žudi za njim. Koliko je dovoljno sna? Povremeno
bi ih zbrajala i svi su mali komadići činili ukupno pet, katkad šest sati. To je
bilo dovoljno, zar ne? Odmahnula je glavom i na silu se nasmijala. Kako ne bi
zaplakala. “Pa, dobro je, mislim. Uspije li itko spavati uz novorođenčad? A ti?
Molim te, nemoj mi reći da već prespava cijelu noć.”
Morgan se probudio i počeo tražiti mlijeko žvačući ruku i pomičući glavu
s jedne na drugu stranu, govoreći ung-ung-ung.
Cindy se nasmijala. “Ne, ni približno. Ali Ryan i ja se izmjenjujemo, pa
katkad uspijem odspavati duži period.”
“Da barem Patrick to može.”
“Hoćeš reći, ne radi to? Zašto ne može? Ne izdajaš li se, tako da se može
poslužiti bočicom?”
“Da, katkad.” To nije bila istina, nikada nije bila istina. Nije znala ni gdje
je pumpica za izdajanje. “Ali Patrick ne funkcionira dobro kad ga se probudi.
Ne može normalno funkcionirati na poslu. Ja sam valjda rekla da ću
ustajati noću, pa smo jednostavno tako nastavili.” Pošto je to izgovorila, čula
je kako jadno zvuči, to što pronalazi izlike za njega. Lauren je podignula
pogled i srela Cindyn, u kojemu je bila dobrota koja je probila oslabljenu
branu koja je zadržavala suze. Cindy ju je nježno potapšala po koljenu dok
je plakala. Kada je uspjela progovoriti, rekla je: “Stalno plačem. Ne mogu
prestati, žao mi je.”
“Daješ sve od sebe i divna si mama. Vjeruj mi. Pogledaj kako su tvoja dva
dječaka sretna i uhranjena.”

94
 Knjige.Club Books
Žene su pogledale dječake. Debeljuškasta zapešća, punašni obrazi.
Lauren je nježno spriječila Morgana da nastavi mahati rukom, pomilovala mu
prste palcem i utisnula ga u maleni dlan kako bi ga stisnuo.
“I trebaju biti uhranjeni,” rekla je Lauren, “ne prestaju jesti.”
“Možeš li još nekoga pitati da ti pomogne?”
“Zapravo ne. Ne znam jesam li ti rekla, moja mama...”
“O, naravno. Strašno mi je žao. Sigurno ti je jako teško bez nje.”
Navrlo je još suza koje su joj preplavile grlo i provalile u jecajima koje nije
mogla prigušiti. Cindy je mrmljala riječi utjehe. Dodala joj je rupčić iz kutije.
“Mislim” rekla je Lauren, “ne znam zašto sam toliko uzrujana. Mrtva je
godinama. Žao mi je.”
“Nema ti zbog čega biti žao. Ni najmanje.” Privukla je Lauren u zagrljaj.
Lauren se prislonila na Cindy i počela plakati poput djevojčice.

Lauren se poslije smirila. Plakanje je bilo od one dobre vrste, ono nakon
kojega se osjećaš mnogo bolje. Dvije su žene pijuckale čaj i gledale djecu koja
su tonula u san ondje gdje su ležala.
“Jednojajčani blizanci su smiješni, zar ne?”
Lauren je bila šokirana. “Nisu”, rekla je. Uvreda je visjela između njih, a
Lauren se sve više mrštila.
“O,” rekla je Cindy, “nisam mislila smiješni. Mislim... zanimljivi su. Dijelom
zbog misterija. Kako mogu postojati dvije osobe iste, ali ipak različite? Nešto
u vezi izmjenjivosti, možda.”
Lauren je htjela da zašuti. Nisu bili izmjenjivi, bili su dvije različite osobe.
Dvije različite osobnosti. Riley je bio ozbiljan, htio je da sve bude po njegovu
i pronalazio je načine da izrazi svoje mišljenje. Bio je odlučan, inteligentan.
Morgan je bio opušteniji; on će biti umjetnik. Potpuno drukčiji, nema nikakve
sumnje. I izgledali su drukčije, isto, ali i očito različito. Njoj, barem. Nije bilo
važno što drugi vide.
Cindy je, nesvjesna toga, nastavila pričati.
“Postoje priče o blizancima, znaš. Spomenuli smo to na engleskome.
Mnogo različitih kultura ima različite priče - nekoć su mislili da tu ima i
magije. Vidiš i zašto, zar ne?”
“Ne.”

95
 Knjige.Club Books
“Neka su afrička plemena mislila da bi na selo navukli kletvu.
Jednostavno bi ih bacili u grmlje da umru, istoga trena kada bi se rodili.”
Pomisao da blizanci umiru u grmlju ubola ju je ravno u srce. “Zašto mi to
govoriš?”
Cindy je zamijetila upozorenje u Laureninu glasu. Otpila je gutljaj čaja. “O,
pa, to je samo primjer. Sigurna sam da nisu tako nasilni. Gle, žao mi je što sam
započela s time. Razgovarajmo o nečemu drugome.”
Lauren se sjetila knjige s pričama, one koju nije pročitala, jer se bojala
onoga što bi se u njoj moglo nalaziti. Možda bi se trebala s time izravno
suočiti, onako kako je to učinila njezina majka kada se pretvarala da voli
pauke iako ih se nasmrt bojala, kako ih se i njezina malena kći ne bi bojala.
Nije li sada imala dužnost da pokuša ne prenijeti vlastite strahove na
Morgana i Rileyja? Zašto se uopće boji priča o vilama?
“Jesi li mi zato dala onu knjigu?” upitala je Lauren. “Nisam je još
pročitala.”
Cindy se namrštila. “Koju knjigu? Dala sam ti ribu i hobotnicu. One ondje.”
Pokazala je na meke igračke na gomili u kutu, još napola umotane.
Lauren je prekopala gomilu i pronašla knjigu. Hrbat se lagano odvajao i
uvez je bio mek na dodir. Dok ju je premetala po rukama, iz smećkastog se
omota širio drevni miris knjižnica.
Predala ju je Cindy, koja ju je prihvatila vrhovima prstiju, kao da to baš i
ne želi. “Nikada ti ovo ne bih darovala”, rekla je. “Zašto misliš da je od mene?”
“Bila je u darovnoj vrećici, s igračkama. Rekla si da se u njoj nalazi i sitnica
za mene, zar ne?”
“Da, sapun. Ručno izrađen sapun od lavande s tržnice.”
“Sapun? Nisam pronašla sapun.”
Cindy je razrogačila uči u nevjerici. “Ovo je tako čudno.”
Tvrdi uvez koji se mrvio gotovo se raspao kad ju je Cindy okrenula kako
bi pročitala sadržaj.
“To su bajke.”
“Znam.”
“Sve su o djeci. A ima i poglavlje o blizancima. O, gle. Jedna od priča je iz
ovog područja.”

96
 Knjige.Club Books
Prije nego što ju je stigla spriječiti, Cindy je pronašla stranicu i stala čitati
naglas.

Jednom davno, u kolibi na planinskom obronku živjeli su muškarac i

njegova žena. Imali su blizance o kojima je nježno skrbila žena. Jednoga
dana, dok je muž bio vani sa stadom, ženu su pozvali u kuću susjede na
samrti. Nije htjela ostaviti svoje dvoje djece jer je čula da tim područjem
lutaju vile. No susjeda je bila u nasušnoj potrebi, pa je ipak pošla.

Laurenin se puls ubrzao. Sva se naježila. Ženino lice, zapetljana kosa.

Odaberi jedno, to je rekla. Odaberi jedno ili ću ih uzeti obojicu.
Ne ostavljaj ih same. Nikada.
Cindy nije podignula pogled. Nastavila je čitati.

Na putu kući užasnula se kada je putem srela dva vilenjaka u plavim

hlačama. Trčala je sve do kuće, a kada je stigla, vidjela je da su blizanci i
dalje u kolijevci, i sve je bilo isto kao kada je otišla.
Ali nije sve bilo isto. Od toga dana blizanci uopće nisu rasli, pa su
muškarac i njegova žena počeli sumnjati da nešto nije u redu.
“Ovo nisu naša djeca”, rekao je muškarac.
“Čija bi mogla biti?” upitala je žena.

Nećeš ni primijetiti razliku. Mogu se pobrinuti da izgledaju posve jednako.

Podignula je Rileyja koji se počeo meškoljiti. Prepoznala bi ga bilo gdje.
Privila ga je uza se i udisala njegov miris. Moje dijete.

Dugo su bili tužni, sve dok žena nije odlučila zatražiti savjet mudraca koji
je živio u špilji u mjestu koje su zvali Božje groblje udaljeno nekoliko milja.
Bilo je doba žetve i uskoro će požnjeti zob i raž. Pošto je čuo ženinu
priču, mudrac joj je rekao: “Moraš isprazniti jaje stare kokoši i u njemu
skuhati juhu, zatim prići vratima kao da ćeš je dati žeteocima za večeru.
Zatim slušaj što će reći djeca.”
“Ali premladi su da bi govorili”, rekla je žena.
“Ako su ih vilenjaci promijenili, stari su kao Biblija, i više”, rekao je
mudrac.

97
 Knjige.Club Books
“A što je s moje dvoje djece?” upitala je.
“Ako djeca progovore, znat ćeš da su promijenjena. Ali i da su i tvoja
negdje u blizini, s majkom vilenjakinjom.”
“A ako progovore, i promijenjeni su, što mi je činiti?”
“Moraš ih opet promijeniti”, rekao je mudrac. “Moraš ih baciti u
rijeku.”

“Stani,” rekla je Lauren, preglasno. Sve se troje djece trgnulo.

Cindy je zatvorila knjigu. Proučavala je prednju stranicu, prelazeći
palcem preko zlatnoga utisnutog naslova.
“Tko ti je ovo poslao?” upitala je Cindy.
“Rekla sam ti, mislila sam da si ti.”
“Ne mogu zamisliti što si onda pomislila o meni. Kunem ti se, nikada
nikome ne bih darovala nešto tako... fuj. Knjiga strašnih priča o blizancima,
za ženu koja je upravo rodila blizance? Može li biti neprikladnije?”
Lauren nije mogla prestati razmišljati o majci iz priče. Htjela je znati je li
uistinu bacila vlastitu djecu u rijeku i jesu li se utopili. Istodobno i nije htjela
znati, nikada.
Cindy je ustala i gurnula knjižicu duboko u policu s knjigama pored
kamina. “Ja je ne bih čitala da sam na tvom mjestu. Daruj je trgovini rabljenim
stvarima, možda. Pristavit ću čajnik opet, može?”
Lauren je pažljivo oblikovala lice u prividno nonšalantan izraz. Ispod
njega bila je kipući ocean pomiješanih osjećaja. Htjela je biti sama, kako bi se
smirila, kako bi pokušala ne razmišljati previše o onome što je upravo čula.
No više od svega htjela je opet uzeti knjigu i dovršiti priču. To što nije znala
kako završava nekako je bilo još gore. Cindy ne bi shvatila - osobito nakon što
je viknula na nju da prestane čitati; Lauren nije bila sigurna shvaća li i sama.
Ustala je dok se Riley još držao za njezinu dojku. Uspjela je progovoriti, tiho i
oprezno: “Cindy, možeš li mi dodati Morgana?” Cindy je podignula Morgana
sa saga i ušuškala ga u Laureninu drugu ruku.
“Hvala, draga”, rekla je Lauren. “Zapravo, sada ne bih čaj. Mislim da bih
mogla prileći.”
“Jesi li dobro, Lauren?” upitala je Cindy.
“Jesam. Malo sam umorna, to je sve. Žao mi je. Je li to problem?”
“Ne, ni najmanje.”
98
 Knjige.Club Books
Cindy je smjestila Lucy u autosjedalicu i ustala kako bi pošla. Otvorila je
ulazna vrata i u kuću je ušla jara.
“Hoću li doći k tebi sljedeći tjedan, ili...”
“Izići ću sljedeći tjedan,” rekla je Lauren, “u park, na kavu. Obećavam. Bit
ću u boljem stanju. Čak ću se i istuširati, što kažeš na to?”
“Bit će nam čast.”
Poljubile su se u oba obraza i Lauren je stopalom zatvorila vrata te
osluškivala kako brava sjeda na mjesto. Spustila je pogled na djecu u naručju,
uzdahnula, nasmiješila se i na trenutak se osjetila gotovo normalnom, prije
nego što ju je opet preplavio umor. Utonula je u stolac i sklopila oči. Sjest će
samo na trenutak. Zatim će uzeti knjigu.
Kada je otvorila oči, svjetlo je u sobi bilo drukčije. Prošla je nepoznata
količina vremena i od drijemanja je nekako bila još umornija nego prije.
Ustala je, i dalje držeći djecu, razmišljajući kako će poći na kat u krevet. Pošto
je načinila nekoliko koraka prema kuhinji, zrak se neznatno pomaknuo i
osjetila je jezu na stražnjoj strani vrata. Čuo se blagi zvuk grebanja, lupkanja,
pa je naglo okrenula glavu kako bi utvrdila odakle dopire. Prozor u stražnjem
dijelu kuće zbog nečega je bio tamniji. Ženino prljavo lice, zapetljana
kosa, svjetlucave oči. Cereći se naslonjena na prozor pokazala je na Lauren,
glasno grebući noktom niz staklo.
Lauren je vrisnula, čvrsto zatvorila oči i bacivši se unatrag naslonila se
uza zid. Dječaci su počeli plakati, ali jedva da je i zamijetila. Kada se opet
usudila pogledati, žena više nije bila ondje. Prisilila se da se primakne, da
bolje pogleda, i dalje nije bilo ničega. Je li to bila sjenka - ptica? Optička varka?
Cindyn posjet izmorio ju je. Bilo je tako iscrpljujuće imati goste. Boje su u
kuhinji bile nestvarne, žive i zamućene na rubovima, ispunjene strahom.
Trebala bi provjeriti vrt, vidjeti ima li koga ondje. Ne, neće nikoga biti, bolje
da se odmori, da brzo ode na sigurno. Lauren se, privijajući svoje dragocjene
dječake uza se, uspela stubama do spavaće sobe i zatvorila vrata te povukla
zasune i stisnula lokot.
Sklupčala se na krevetu oko Morgana i Rileyja, pokušavajući ne
razmišljati o groznoj ženi, niti o slikama koje je njezin um stvorio iz groznih
priča koje je čitala Cindy. No koliko god se trudila, nije mogla izbaciti njihova
lica: ni tamna usta ni svjetlucave oči žene na prozoru; ni onu sirotu, bezimenu
djecu koja plaču sama u afričkoj savani, ni one u rijeci, koji tonu.

99
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 16

Pošto je njegovo prvo dijete navršilo tjedana dana, zatekli su ga,

tijekom tri različite noći, kako leži poprijeko i otkriveno u kolijevci,
premda se nalazilo odmah do majčina kreveta. Otac je zato odlučio
ostati budan i pomno paziti na dijete. Izdržao je dugo, ostavši budan
i poslije ponoći. Djetetu se nije ništa dogodilo jer ga je pazio budnim
okom. No tada su mu se oči počele pomalo sklapati.
JACOB I WILHELM GRIMM

13. kolovoza
Blizanci navršili četiri tjedna i tri dana
18 sati

“Jesi li ovdje provela cijeli dan?” upitao je Patrick. Stajao je u dovratku i

promatrao prizor u spavaćoj sobi, neuredno malo gnijezdo koje si je Lauren
načinila. Mreškao je nos i mrštio se prekriženih ruku.
“Sišla sam dolje. Po hranu”, rekla je Lauren. Ležala je prekriženih nogu na
sredini kreveta, hraneći Morgana dok je Riley udarao nožicama u košari.
“Zašto pitaš?”
Osjetila je potrebu braniti se, premda je i sama vidjela da je situacija
ekstremna. Poput crva se zakopala u središte vrtloga načinjenog od prljavih
pelena u vrećicama, dječje odjeće, maramica, paketića hrane, šalica,
posteljine, DVD-a, igračaka. Razbacano nije bila dovoljno dobra riječ; činilo
se kao da je kroz sobu prošao mali tornado. No djeca su bila čista, nahranjena,
sretna. Nije li samo to važno?
“Ne možeš cijeli dan ostati u krevetu, Lauren. Nije zdravo.” Patrick je
spustio ruke te naslonio šake na kukove.
“Ovdje je udobnije”, rekla je, pokušavajući ne cviljeti. “Mogu ih nahraniti
obojicu odjednom i ne moram brinuti hoće li netko pogledati kroz prozor i
vidjeti me golu.”
Patrick se doimao skeptičnim. “To možeš i dolje. Samo navuci zastore.”

100
 Knjige.Club Books
“Mogla bih,” rekla je Lauren, “ali volim kad su rašireni. Volim svjetlo.”
Maleni Morgan pustio je dojku otkrivši Laureninu golemu bradavicu. Bila
je usmjerena prema dolje, dugo ružičasto vime, mokro i iskrivljeno od
sisanja. Patrick je premjestio pogled na Rileyja koji je ležao u košari i svijao
prste u loptice te s prekidima vriskao. Vriskovi su bili uzbunjujuće glasni, ali
bio je to sretan zvuk.
“Zašto to radi?” upitao je Patrick. Ušao je dublje u sobu i kleknuo pored
košare te primaknuo lice djetetovu. Promatrala je kako se gledaju, otac i sin
polako i pažljivo proučavali su jedan drugoga. Jednako su se mrštili. Zatim je
Riley zatvorio oči i opet vrisnuo, prislonio dlanove na Patrickovu glavu i
zgrabio punu šaku kose.
Patrick je povikao, “O, makni se od mene”, i pokušao ukopati svoj veliki
prst u djetetovu šaku kako bi ga pustilo. “Zašto me ne želi pustiti?”
Lauren samo što se nije počela smijati. Izvlačenje je potrajalo neko
vrijeme, ali Patrick je naposljetku odmaknuo glavu, a u Rileyjevoj ruci ostali
su dugi pramenovi zlatne kose.
“Mali zlotvor”, rekao je Patrick. “To je zbilja zaboljelo.”
Lauren se sjetila trudova. S lica joj je nestao smiješak.
“Ma nemoj.”
Promatrala je kako se Patrick kroz kovrče trlja po glavi i dobacuje
uvrjeđene poglede u smjeru sićušnoga djeteta koje je sretno vriskalo. Rekla
je: “Znaš, nije to učinio namjerno.”
“Hmm”, rekao je Patrick. “Pretpostavljam da nije.”
“U ovoj dobi mogu stisnuti šake, ali ne mogu ih otpustiti kad žele. To je
nešto povezano s razvojem.”
Nije djelovao uvjereno, samo je načinio sumnjičav izraz lica, kao da misli
da ona to izmišlja.
“Mogao bi probati pročitati jednu od onih knjiga koje sam kupila”, rekla
je, kimajući prema gomili priručnika o djeci šarenih naslova koji su stajali na
upuštenoj polici, iz kojih su stršale naljepnice koje su označavale osobito
dobre dijelove koje je htjela da on pročita. Istinski sretno dijete, Zašto je ljubav
važna. Priručnik za vlasnike djece. Kupila je čak i Priručnik za buduće očeve,
ali nikada nije vidjela da ga je uzeo.

101
 Knjige.Club Books
“Ha, da”, rekao je Patrick kolutajući očima. Lauren je osjetila da se između
njih nešto otvara. Nešto nepopravljivo, poput popucala stakla. Sjeo je na rub
kreveta i u dlan uzeo jedno od Morganovih stopala.
“No ovaj me voli. Voliš me, zar ne?” Uzeo je Morgana iz Laurenina naručja
i privio ga uza se. Na kratak trenutak osjetila je nešto nalik na ponos. Bit će
dobar tata. Samo mu je bilo potrebno malo usmjeravanja. “Što je za večeru?”
upitao je Patrick. I dalje je gledao u Morgana, pa je Lauren trebao trenutak da
shvati kako se obraća njoj.
“O, ne znam”, rekla je Lauren. “Što bi htio? Kinesku hranu?”
Njegovo nezadovoljno lice opet ju je podsjetilo na Rileyjevo. “Ne možemo
živjeti na hrani iz dostave, Lauren.” Riley je vrisnuo, dovoljno glasno da se
oboje trznu i jurnu prema njemu. Zatim se Patrick okrenuo prema Lauren i
odmahnuo glavom. “Kineska,” rekao je ispod glasa, “Isuse.” Ustao je i krenuo
dolje, ponijevši Morgana sa sobom.
Iz svoga je gnijezda čula kako hoda kuhinjom, otvara hladnjak, tiho psuje.
Otišao je natrag do dna stuba i viknuo. “Nema apsolutno ničega u njemu,
Lauren.”
Lauren se nije pomaknula ni progovorila. Ležala je na krevetu, licem
prema prozoru. Nebo je mjestimice bilo ljubičasto, prošarano oblacima.
Uništeno skijaško selo bilo je u sjeni. Riley je zaspao. Kuća je pulsirala od
Patrickova bijesa koji se proširio iz ničega kada je shvatio koliko je
jadna; kako je podbacila. Trebala bi biti u stanju otići u kupnju, sići u
prizemlje, pripremiti večeru. Drugi su ljudi uspijevali, Cindy je uspjela. Suze
su kliznule niz Laurin obraz i namočile jastuk.
Patrick je dotutnjao stubama. Dijete se, s preplašenim izrazom na licu, još
nalazilo u čvrstom stisku njegove lijeve ruke. “Trebala si me nazvati, svratio
bih u trgovinu na putu kući.”
“Nazvala bih,” rekla je, ne gledajući ga, “ali sam mislila da ćeš se ljutiti na
mene.”
“Ne bih, zašto bi to mislila?”
Sada je gotovo vikao.
“Jer stalno govoriš da moram izići, otići u trgovinu. Nisam to učinila. Žao
mi je.”
“Ne budi smiješna, draga.”
Opet ta fraza. Više joj nije bilo žao, osjećala je samo iritaciju.
102
 Knjige.Club Books
“Znam da ti je teško,” rekao je, “ali jedini razlog zbog kojega ti stalno
ponavljam da iziđeš iz kuće je da će ti to olakšati, dugoročno. Moraš se vratiti
u normalu. Prestati se skrivati unutra - to nije zdravo ni za tebe ni za dječake.”
“Dostava hrane zakazana je za sutra poslijepodne. Prošli sam put sigurno
pogriješila u narudžbi, inače nam ne ponestane tako brzo. Pobrinula sam se
da nam bude dovoljno.”
“Nije riječ o kupnji; nije u tome stvar. Moraš izići iz kuće. Što ionako radiš
cijeli dan?”
Morgan je, kao da mu pokazuje, otvorio usta i počeo plakati. Tako tužan,
žaloban zvuk, gotovo dovoljan da se svi oko njega rasplaču od empatije.
Patim, mama, preplašen sam, pomozi mi.
Za to si ti kriv, Patrick, pomislila je Lauren. Bilo je to zbog grubog,
nepoznatog, dubokog glasa i napete atmosfere. Ispružila je ruke kako bi ga
uzela od oca.
Patrick joj je predao dijete. Sigurno je zamijetio da su Laurenine oči
crvene, lice vlažno od suza.
“Opet si uzrujana” rekao je bez osjećaja.
Kimnula je i šmrcnula. Dodao joj je rupčić iz kutije. Obrisala je djetetovo
lice, zatim svoje.
“Zbilja moraš izići”, rekao je Patrick.
Moram ostati ovdje, pomislila je Lauren, gdje smo na sigurnom.
“Kada si posljednji puta izišla?”
“Ne znam.”
Znala je. Nije izišla iz kuće otkako je bila trudna. Jednom ili dvaput rekla
mu je da je bila u šetnji dok je on bio na poslu, no lagala je. Još se nije usudila
staviti dječake u automobil. Trudna se Lauren natjerala pogledati video na
internetu u kojemu se na usporenom snimku dječja lutka tijekom ispitivanja
sudara zabila u vjetrobran i tu sliku nije mogla zaboraviti.
“Nekada si šetala svaki dan”, rekao je Patrick, očigledno se boreći da ne
zvuči kao da je optužuje, ali ne uspijevajući. “Rekla si da si zbog toga sačuvala
zdrav razum.”
Prije nego što je Lauren počela raditi od kuće, radila je kao dizajnerica u
proizvodnoj tvrtki. Rad dokasna i stres uredskog okružja značili su da se
dugo nije brinula o sebi kako treba. Zatim joj je iznenada umrla majka i
umjesto da načini stanku radila je još više kako bi zaokupila misli. Depresija
103
 Knjige.Club Books
ju je, kada ju je najzad pogodila, posve oborila. Nekih dana nije mogla
podignuti glavu s jastuka i od same pomisli na to da mora izići iz kreveta
poželjela se opet uspavati suzama. Mnogo joj je trebalo da si izvuče iz te
rupe. Mnogo antidepresiva, mnogo terapije. Sada je prestala piti lijekove,
unatoč tome što su joj svi govorili da ne bi trebala, pa se sama liječila svježim
zrakom, dobrom hranom i vježbanjem. Djelovalo je. Svaki put kada bi izišla i
počela hodati, osjetila bi kako se tama podiže, kao da je netko fizički uklonio
jedan sloj s njenoga tijela.
Pošto se oporavila, nije se htjela vratiti u ured od kojega se tako
razboljela. Prošle su tri godine otkako je odlučila upustiti se sama u posao s
vrtnim fontanama. Patrick je bio zabrinut da će možda biti usamljena radeći
sama cijeli dan. Lauren ni trenutka nije dijelila njegovu zabrinutost;
odgovarale su joj fleksibilnost i samoća. Obožavala je raditi od kuće iz svoga
malog studija, gradeći bazu svojih klijenata vrtnih centara i privatnih
projekata. To što je sama svoj šef značilo je da ima potpunu umjetničku
slobodu, ali i da može otići u selo kad god to poželi, što je bilo gotovo svakoga
dana. Nije bila riječ samo o vježbanju; doline, šume i rijeke često su joj nudili
nadahnuće za fontanske skulpture. Uzela bi bilježnicu samo za slučaj da
zapazi koristan prirodni oblik ili oblik lista koji bi mogla kopirati u glini, izliti
i reproducirati u betonu. Patrick je bio posve u pravu za svakodnevne
šetnje. Njezin je stari život njima bio prošaran, poboljšan, obnovljen. No sada
je sve drukčije. Sve je bilo drukčije. Trideset i devet dana njezine su čizme
stajale neupotrijebljene na polici s cipelama pored stražnjih vrata.
“Mislim da ću pričekati još tjedan ili dva prije nego što ih izvedem van.
Tako su maleni i na ovome vremenu moglo bi im biti prevruće.”
Patrick je uzdahnuo.
Najgore su vrućine prošle, ostavivši za sobom spaljenu, osušenu zemlju i
neodređeno dugu zabranu zalijevanja vrtova i travnjaka. Još nije bilo kiše, ali
posljednjih je nekoliko dana dolinama puhao svjež povjetarac. Zbilja, vrijeme
je bilo savršeno, kao da žive na Mediteranu. Tako primamljivo. Ali ne, ne bi
trebala izići. Za svaki slučaj.
“Sutra”, odlučno je rekao Patrick. “Obećaj mi. Trebaš ih samo odvesti u
šetnju, nekamo gdje ima hlada. Udahnuti malo svježeg zraka. To će ti jako
koristiti.”
I unatoč njegovu iritantno roditeljskom tonu, zatekla se kako razmišlja o
tome. Bilo bi divno opet prošetati pod nebom, udahnuti zrak, vidjeti što rade
104
 Knjige.Club Books
ptice. U sebi je osjetila žudnju, potrebu da se okruži prirodom, u tome
trenutku većom od straha koji ju je zatočio u kući.
“Djevojke s trudničkog tečaja stalno me zovu da se nađemo u parku
Bishop Valley. Idu ondje sutra, zapravo.”
“Savršeno, onda je to riješeno.”
Poslije su jeli kinesku hranu u krevetu i pomislila je da ga možda voli, da
bi moglo biti jednako dobro kao i prije. No kada su završili s obrokom,
zijevnuo je, poljubio je u glavu, uzeo čepiće za uši i pošao u gostinjsku sobu,
prepustivši je noći u kojoj će krasti po pola sata sna.
Djeca su i dalje bila aktivnija noću nego danju. Šest tjedana, pročitala je,
bilo je čarobno doba kada su mogli razlikovati noć od dana, u skladu s
razvojem. Katkad su djeca od šest tjedana prespavala noć; možda će i njezina.
Zamišljala je noć neprekinutog sna, ali umjesto da žudi za njom, od te je
pomisli postala napeta. Ti su dragocjeni sati bili samo njezini, na sigurnom u
zaključanoj kutiji spavaće sobe, samo Lauren i dva čudesna dječaka koje je
stvorila u svome tijelu, koji su joj pripadali, koji su bili dio nje i kroz čije je
žile tekla njezina krv. Kada dođe vrijeme da prespavaju noć, nešto će biti
sigurno: dar pomlađujućeg sna, ključan za život. No kao i svaka pogodba, bez
nečega će i ostati: bit će to još jedan od onih neizbježnih koraka udaljavanja
od nje i dublje u sebe. Daj da potraje, pomislila je, ovo prekrasno mučenje,
doba besanih noći. Koliko god želi.

105
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 17

Nickert je mala siva osoba koja živi u vodi i žudi za ljudskom

djecom. Ako još nisu kršteni, ukrade ih i umjesto njih ostavi svoju
djecu.
KUHN/SCHWARTZ

14. kolovoza
Blizanci navršili četiri tjedna i četiri dana
Jutro

Lauren i djeca zaspali su treći ili četvrti puta (prestala je brojati) u otprilike
6:30, baš kada se Patrick spremao istuširati. Probudila se opet u 8 i pronašla
poruku koju je gurnuo ispod vrata spavaće sobe.

Nemoj zaboraviti danas otići van

Dodao je i smješka i nekoliko srdaca, zbog čega je zakolutala očima, ali

sviđalo joj se. Bio je tu i P. S.:

Možeš li kupiti tagliatelle? Nije ih bilo u narudžbi. Poslije ću kuhati.

Osjećala je ogorčenost zbog tjestenine. Zamolio ju je da je kupi samo kako

bi bio siguran da će izići, pa makar i do trgovine na kraju ulice. Lauren je
otvorila prozor spavaće sobe i sobu je ispunio blagi kasnoljetni zrak. Sunce
je već bilo vruće, a dan je tek počeo. Izići će. Ali ne jer joj je on rekao. Izići će
kako bi sebi dokazala da se nema čega bojati.
Dok je skupljala stvari koje će joj trebati kako bi mogla izići iz kuće, stalno
se predomišljala. Obuzela ju je jeza i odlučila je da ipak ne može izići. Onda je
bosonoga zakoračila u vrt i bila je kao ošamućena. Svjetlo i toplina dali su joj
snagu. Patrick je imao pravo - odgovor je bio izići van; ludjela je zbog toga što
je stalno ostajala unutra.
106
 Knjige.Club Books
Tuširanje - brzo jer je Riley plakao. Osušiti se, namazati mlijekom za
tijelo, odjenuti kratke hlačice i majicu kratkih rukava. Krema za sunčanje.
Previti djecu. Nahraniti djecu. Skupiti prljave pelene i odjeću jer ih je bilo
posvuda. Dvije autosjedalice, vezati ih. Dvostruka kolica, sklopljena. Torba s
dječjom opremom, pelene, vrećice za pelene, vlažne maramice, četiri komada
rezervne odjeće. Lutka za Rileyja, za svaki slučaj. Mobitel, torbica, novčanik,
čizme, ključevi automobila. Bočica vode. Gaze za brisanje bljuvotina.
Uspjela je sve pokupiti te je podignula djecu i prtljagu pa ih niz ulicu
donijela do parkiranog automobila, a dok je stigla već su je boljele ruke.
Borila se s pojasevima na stražnjem sjedalu staroga Forda s trima vratima,
podignula kolica u prtljažnik, zalupila ga.
Ušla je, zatvorila vrata, stavila ključeve u bravu za paljenje motora i
shvatila da je gladna. Da umire od gladi. Preskočila je doručak, a sada je bilo
vrijeme ručka. Ulazna vrata bila su udaljena vjerojatno pedeset metara.
Mogla je jednostavno trknuti natrag i nešto na brzinu pojesti. Otvorila je vrata
automobila kako bi izišla.
Trzaj, bljesak nečega crnog u grmlju. Zurila je u to mjesto, osjećajući kako
joj kroz tijela kola adrenalin, razmišljajući o ženi koja se skriva, gleda je, čeka
da pogriješi. Ondje nema nikoga, samo kos. Očima je pretraživala raslinje, a
svaka se sjena pretvarala u grumene kose, crne dronjke, zatim opet u grane,
lišće, koprive i sjene.
Ne mogu ih ostaviti, čak ni na trenutak.
Lauren je s naporom otkopčala obje autosjedalice i odvukla ih natrag niz
ulicu do kuće, u glavi nabrajajući zašto se ne treba bojati. Ne trebam se bojati
jer: nemam se čega bojati; skačem i na sjene, uvijek je gore kada se dobro ne
naspavam; sve je dobro; samo sam nervozna jer sam prvi put vani; napeta
sam zbog vožnje, ali moram to obaviti, vratiti se na cestu ili ću zaglaviti
zauvijek, biti zatvorenica u vlastitoj kući.
Pošto je iskopala ključeve iz torbice u koju ih je stavila, ušla je u kuću i na
kauč odložila dječake koji su spavali u sjedalicama. U kuhinji baš i nije bilo
hrane: stara banana, samo jedna u zdjeli s voćem. Gotovo prazno pakiranje
raženih krekera iz ormarića. Kada se zatekla kako promišlja o konzervi
tunjevine, odmahnula je glavom. Smiješno. Ionako nije važno, ide u kafić pa
može nešto ondje pojesti.
Dok je s mukom napredovala prema automobilu, u svakoj ruci noseći
tešku autosjedalicu, zastala je, a zatim se zaustavila nasuprot mjesta na
107
 Knjige.Club Books
kojemu je mislila da je stajala žena. Zbog još jednog bljeska crne boje
poskočila je. Ali ne, ništa, bio je to kos.

U dolini je parkirala automobil pored jezera uz staru vodenicu i autosjedalice

jarkih boja umetnula u okvir kolica. Smjestila je Morgana iznad, okrenutog
prema njoj, a Rileyja ispod, okrenutog prema naprijed. Nakratko se zabrinula
da bi se Riley možda mogao osjećati odbačenim, ali ionako je spavao, a može
ih i zamijeniti na putu kući da bude pošteno. Torba s opremom, torbica,
telefon, novčanik, ključevi. Stegnula je vezice čizama i krenula uz rijeku,
odmah se osjećajući bolje. Smatrala ju je svojom rijekom, toliko je puta prošla
tim putem. Nekoć je redovito odlazila sve do akumulacijskog jezera New
Riverby, udaljenoga pet kilometara - čak se i onoga jutra kada je dobila
trudove odvezla onamo i obišla jezero. U poodmakloj trudnoći i znojeći se na
vrućini, Lauren je na pola puta stala kako bi se odmorila na klupi. Pogled joj
je bio tako poznat da gotovo i nije zamijetila trokutastu stvar koja je stršeći
provirivala iz sredine jezera poput kostura ruke.
Što je to? Isprva je pomislila da bi mogao biti jarbol potonuloga broda.
Dok je zurila, jednom rukom zaklanjajući oči od sunca, približio joj se šetač.
“To je toranj stare selvertonske crkve,” rekao je muškarac, “u
potopljenom selu.” Kimnuo je i nasmiješio se, zadovoljan što joj može
prenijeti malo lokalnog znanja. Zatim je krenuo svojim putem, ostavivši
Lauren da razmišlja o onome što joj je rekao, o tome kakvi su ostaci života
sela sačuvani pod vodom, što bi još moglo biti otkriveno ako se suša nastavi.
Nekoliko je minuta zurila u vrh tornja, u ono za što je sada prepoznala
kao zahrđali vjetrokaz, a zatim je nastavila do mjesta na kojemu je parkirala
automobil i odvezla se kući. Kada se na vratima sagnula kako bi odvezala
čizme, osjetila je prve kapljice znoja kako joj klize niz nogu. S kolicima je bilo
drukčije, iako je tlo pod njezinim nogama bilo isto. Morala je ići polako, trima
zdepastim kotačima obilaziti korijenje, nezgrapno se krećući po uskim
blatnim puteljcima za koje prije nije zamijetila da su tako uski. Nadstrešnica
od lišća na djecu je bacala kamuflažne uzorke, propuštajući sunčevu svjetlost
kroz praznine, pa se bojala da bi se mogli probuditi. Zaustavila se kako bi
gazom prekrila nosač svake sjedalice i zaklonila usnule dječake, a zatim
nastavila, pluća ispunjavajući finim toplim zrakom. Osjetila je polagan
povratak osjećaja slobode, prvi put u mjesec dana, opuštenih udova i glave

108
 Knjige.Club Books
pune divnog prirodnog mirisa vode, kamenja, tla. Tako poznat, tako
veličanstven, liječio ju je. Miris drveća kada ga ljeti ugrije sunce.
Kilometar dalje uz puteljak pored rijeke nalazio se kafić, a na klupama za
piknik na vanjskoj terasi sjedile su Cindy i Rosa. Pored Rose nalazila su se
crna sklopiva kolica, a Cindy je svoje dijete nosila na trbuhu omotano
jarkoljubičastom klokanicom. Zagrlile su se i Lauren je sjela, ostavivši kolica
s blizancima na zasjenjenom mjestu.
“Kako se osjećaš?” upitala je Cindy, uputivši znalački pogled Lauren.
“Manje... pod stresom?”
Lauren se nasmijala. “Da, dobro sam, hvala. Mislim da su svi imali pravo
- samo sam se morala maknuti iz kuće. Trebala sam to već prije učiniti. Ovdje
je divno, zar ne?”
“Izgledaš jako dobro,” rekla je Rosa, “osobito jer si rodila blizance. Koja je
tvoja tajna?”
“To što nikada nemam vremena jesti?” Sjetila se banane u torbici. Sada je
vjerojatno bila zgnječena, nejestiva. Sjetila se slastica u kafiću i usta su joj se
počela puniti slinom.
Rosa je suosjećajno nagnula glavu. “Znam kako je s jednim bebom, dušo,
ti si sigurno izmoždena.”
Lauren je kimnula, uzdahnula i pogledala Cindy koja se pretvarala da u
tome ne vidi nikakvo značenje. Njih su dvije očigledno bile razgovarale o njoj,
ali nije joj smetalo. To je značilo samo da im je stalo. Opet je pogledala Rosu.
“Kako je na kraju prošao tvoj porođaj?”
“O,” rekla je Rosa podižući ruke, “bilo je nevjerojatno. Žao mi vas je, dame,
zbilja jest. Kakvih sam se priča naslušala. Odmah bih preporučila carski rez.”
“Što je s oporavkom?” upitala je Cindy. “Zacjeljuje li dobro?”
Rosa je načinila grimasu i pažljivo položila dlan na trbuh. “Nije tako loše.
Oporavit ću se.”
“Moj je porođaj bio prokleto grozan”, rekla je Cindy. “Kakve su nam ono
gluposti pričali na trudničkom tečaju? Disanjem istisnite dijete? Pokušajte
izbjeći lijekove?”
“Znam”, rekla je Lauren, počinjući uživati.
“Disanjem istisnuti, za ime Božje,” rekla je Cindy, “kao da je dijete oblačić
kisika ili nešto slično. Pa, možda djeluje kod nekih ljudi, ali ne kod mene,
morala sam je istiskati i bilo je prokleto bolno.”
109
 Knjige.Club Books
“Oh, dakle nije bilo nikakvih intervencija ili nečega takvog?” upitala je
Lauren.
“Ne. Htjeli su me premjestiti u bolnicu, ali u posljednjem se trenutku
odlučila pojaviti. Zar ne?” Cindy je posegnula u klokanicu s prednje strane i
palcem i kažiprstom stisnula bucmasti obraz malene. Dijete je nastavilo
spavati. Do sada je sigurno naviknulo na štipanje obraza.
“Imala si sreće,” rekla je Lauren, “forceps nije baš zabavan, bojim se.”
Rosa je kroz zube uvukla zrak.
“No znate što?” upitala je Cindy. “Sve smo dobro, zar ne? Trebale bismo
biti zahvalne. Nema loših porođaja ako su rezultat zdrava mama i dijete.”
U tome je trenutku Lauren pomislila na beskrajne alternativne živote
koje bi mogle živjeti, sada kada su prošle kroz to, da je ishod bio drukčiji.
Rosina kći uzdahnula je u snu.
“Baš je predivna”, rekla je Lauren. “Zove se Stevie, zar ne? Kao pjevačica.”
“Da. Stevie Matilda.”
“Genijalno. Tako super ime. Izgleda punašno - koliko je težila na porodu?”
Dijete je imalo tri brade i masne kolute na rukama. Najdeblje dijete ikada -
jedno od onih ljudi koje bi s pomoću krana prenijeli u bolnicu kako bi im
ugradili želučanu premosnicu, ali u malome. I slatka.
“Četiri kilograma i šesto grama.”
Lauren je bila zadivljena. “To je veliko dijete. Moji su bili dva kilograma i
petsto i dva kilograma i sedamsto grama.”
“To je dobro za blizance, zar ne?” upitala je Cindy.
I nastavilo se. Težina, imena, pelene po danu. Tko je još iz njihove grupe
rodio, kada i kako. Hranjenje na bočicu, dojenje, noćne rutine. Gdje pronaći
najbolju odjeću za djecu od organskog pamuka. Čitate li već priče za laku noć?
Naoko je dobro za njih - mi smo znali čitati mome trbuhu. I mi, kako čudno.
Razgovor se nastavio i Lauren je shvatila da joj je ovo trebalo.
Ljudi s istim brigama koje je i sama imala. Pojedinosti koje gotovo nikome
ni najmanje ne bi bile zanimljive, dosadni, zamorni trivijalni detalji koji su u
njihovu poslijeporođajnom svijetu dobili novu važnost, gdje se svaka odluka
koju su donijele, ma koliko malena, činila toliko važnom, kao da će im
promijeniti život.
Jele su kolače i pile kavu i smijale se, sve dok najzad nije došlo vrijeme da
pođu. Rosa je otišla prva, a Cindy ubrzo nakon nje. Lauren je provjerila pelene
110
 Knjige.Club Books
dječaka (nije ih bilo potrebno previti - dobrodošao blagoslov) i spakirala
stvari, odgurala kolica do puteljka uz rijeku i na svoje iznenađenje ustanovila
da se ne želi još vratiti na svoje sigurno mjesto, u svoju tvrđavu. Sada kada je
opet bila u svijetu, htjela je još malo ostati. Okrenula se uzvodno i počela
hodati. Otići ću samo malo, pomislila je. Tako je lijep dan.
Nedaleko uz rijeku nalazila se čistina gdje je puteljak slijedio rub vode, a
trava bila iskrižana utabanim puteljcima. Lauren je pošla vijugavim
puteljkom, a na pola puta ju je svladala potreba da sjedne i odmori se.
Osjećala se umornom, noge su joj bile teške, kofein i šećer koje je unijela
izgarali su i nestajali, pa je osjećala laganu glavobolju i slabost. Znala je da se
s druge strane čistine, odmah na ulasku u šumarak, nalazi zaklonjena klupica
i krenula je prema njoj, parkirala blizance s jedne strane, zahvalno se spustila
na nju i zatvorila oči.

Usta su joj bila utrnula, jezik suh. Rukama joj se proširila jeza. Naglo je
otvorila oči. Bila je sama. Kolica nije bilo na vidiku.
Lauren je ustala i pogledala u oba smjera. Ništa osim drveća i rijeke. Gdje
su kolica? Gdje su njezina djeca? Nema ih. Oteta su. Dok je spavala.
Uzviknula je grlenom mješavinom samoglasnika, otrčala na jednu stranu
i spotaknuvši se na korijen pala te u zglobu začula pucketanje kosti ili
hrskavice kada je ispružila ruke naprijed kako bi ublažila pad. Nije važno;
nije osjetila tijelo, samo groznu odsutnost djece koja su joj istrgnuta
poput udova, dijelova koji nedostaju, nepravdu tako intenzivnu da si je htjela
nauditi, počupati kosu i kožu. Otrčala je na drugu stranu do čistine i vrištala
imena svoje djece. Preplašene su se ptice u sivom oblaku kreštanja i lepeta
krila vinule s golemog bora pored vode.

111
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 18

Parkiralište kafića Fresh Ground bilo je prepuno nasumično zaustavljenih

policijskih vozila, ostavljenih kako su nasumice došla. Na putu od postaje
pokazivač na instrumentnoj ploči priopćio je Harper da je na suncu trideset i
jedan stupanj. Pod drvećem je bilo jedva nešto hladnije, a kad je izišla iz
automobila, zbog vlage joj se činilo da diše kroz vruću mokru čarapu. Drveće
je oblikovalo uzak tunel do udaljenog zavoja i iza njega. Ovu je cestu dobro
poznavala, njome se mnogo puta vozila - sužavala se na vijugavu putu
prema vrhovima i vodila je sve do Manchestera.
Kafić je bio obasjan jarkim suncem, a okruživala ga je smeđa pjeskovita
trava. U podnožju mu je poput saga ležala vlastita sjena, crni romb, a zbog
kontrasta nastalog zbog blještanja sunca, Harper nije vidjela unutrašnjost.
Iza njega se nalazilo maleno igralište, a na puteljku su dva policajca uzimala
izjave od ljudi. Tu je bila i skupina onih što su zurili, privučeni metežem, a
koji bi se okrenuli ili brzo produžili pošto ih je dvoje mladolikih civilnih
pomoćnika policije pristojno zamolilo da napuste područje.
Harper je prešla most i prehodala malu udaljenost do drvenoga kafića,
tek malo više od otmjene šupe, podignutoga na betonskoj platformi ponad
puta. Prošla je pored odvojene zidane zahodske kućice dok su je pratila dva
golema oka iz crtanog filma nacrtana sprejem. Bilo je dobro maknuti se od
administrativnih poslova. Kada je došao poziv, Thrupp joj je odmah dodijelio
zadatak, što znači da nije izgubio baš svu vjeru u njezine sposobnosti.
Međutim, i nije imao baš mnogo izbora: ona je bila jedina slobodna
detektivka narednica.
Kada se približila kafiću, jedan od pozornika okrenuo se prema njoj i
upravo se spremao zaustiti, pitati je tko je, kada mu je pokazala iskaznicu i
predstavila se. Policajac, zdepast čovjek kratko podšišane kose i nosa
iskrivljena od prošlih lomova rekao je da se zove pozornik Atkinson.
“Gdje je gospođa Tranter?” upitala je.
“Tko?”
“Majka.”

112
 Knjige.Club Books
Policajac se na trenutak doimao iznenađen pitanjem, ali pomaknuo se u
stranu. “Ovamo, narednice.”
U kafiću se osjećao snažan miris mljevene kave i suncem isprženog
sredstva za zaštitu drva. Bio je potreban trenutak da joj se oči prilagode na
svjetlo.
Atkinson joj se primaknuo: “Kako ste znali?”
“Kako sam znala što?”
“Ime. Nama ništa neće reći. Samo nepovezano priča.”
“Dispečer ga je rekao”, rekla je Harper, shvativši da zapravo i nije. Nitko
joj nije rekao ime majke. Ali ipak ga je znala. Od trenutka kada je prva
obavijest došla u ured, trešteći iz policijskog radija koji je držala na stolu.
Svim jedinicama, molim vas, javite se, ovo je šifra deset-deset.
Šifra deset-deset u njihovu je okrugu označavala slučaj s najvećim
prioritetom. Poziv na akciju kojim su se označavali samo najhitniji slučajevi.
Je li bila riječ o ubojstvu? Terorističkom napadu? Cijela je zgrada zadržala
dah radi sljedećeg dijela: Dva dojenčeta, blizanci, stari četiri tjedna, dječaci,
posljednji puta viđeni pored majke u parku Bishop Valley, nestali, sumnja se na
otmicu. Sve jedinice, javite se.
Kako je mogao biti itko drugi? Harperine oči spustile su se na Lauren koja
nije zamijetila da je ušla u kafić. Bila je odjevena u tamnosmeđe kratke
hlačice i crnu majicu bez rukava, čizme, a na glavi su joj bile sunčane naočale
koje su napola nestale u golemu jastuku jedva ukroćenih smeđih kovrči. Mrlje
od znoja, lice iz kojega se iscijedila sva krv i one progonjene, prestravljene
oči.
“Uostalom, bila bi rekla svoje ime kada je zvala 999.” Pozornik se malo
namrštio te slegnuo ramenima, u znak isprike, pretpostavljajući da je on
sigurno pogriješio ili da mu je nešto promaknulo.
“Gledajte, ako ga vi niste dobili, možda su ga i ostali propustili. Javite u
postaju. Majka je Lauren Tranter, muž je Patrick Tranter. A djeca su Morgan
i Riley.”
“Znamo imena djece. Mnogo ih je puta ponovila.”
“Recite im i neka provjere i gospodina i gospođu Tranter, biste li?
Provjerite ima li podataka u sustavu. A sada krenite.” To je nešto što je
očajnički željela učiniti još otkako je slijedila Patricka, ali bilo je previše

113
 Knjige.Club Books
rizično. Svakom se zahtjevu za provjeru moglo ući u trag. Thrupp bi sigurno
saznao.
U stražnjem dijelu kafića Lauren se otimala jer su je prisiljavali da sjedi
za stolom, pa ju je civilni pomoćnik policije čvrsto obujmio rukom. Ondje je
stajao još jedan civilni pomoćnik dlanova podignutih u položaju Molim vas,
ostanite gdje jeste, gospođo.
“Gledajte,” govorila je Lauren, “samo me pustite da odem pomoći. Ne
mogu ostati ovdje. Ne mogu.”
“Molim vas, gospođo, sada to morate prepustiti nama. Pronaći ćemo
dječake, ne brinite. Zbilja je bolje za sve ako ostanete ovdje i čekate novosti.”
“Kako mogu ostati ovdje?” Sada je vikala. “Kada je netko vani i uzeo je
moju djecu? Neka luda kuja otišla je s mojim dječacima. Biste li vi ostali ovdje
da je riječ o vama? Biste li mogli?”
Otresla je ruku sa svojih leđa, uspjela je ustati i počela gurati dva
policajca, od kojih su oba bila viša i šira od nje, i dobro obučena za pružanje
pasivnog otpora. Harper joj je oprezno prišla, upravo kada je Lauren
počinjala drugu ženu udarati nogama, iskešenih zuba.
“Gospođo Tranter? Lauren.”
Zastala je u svojoj borbi da se oslobodi, prestala je pokušavati otrčati kroz
vrata. Pogledala je u Harper i na napetom joj se licu polako iščitavalo
prepoznavanje, a zatim je poprimilo ukočen, optužujući izraz.
“Vi,” rekla je, podižući prst, “rekla sam vam da će se ovo dogoditi. Rekla
sam vašim ljudima, rekla sam liječnicima. Ona žena iz bolnice mi je prijetila,
slijedila me kući. Svi su mislili da sam luda. Gledajte sada.”
“Ja nisam,” rekla je Harper, “ja nisam mislila da ste ludi. Ja sam vam
vjerovala.”
Laurenino lice trznulo je od iznenađenja. Pretraživala je Harperino.
“Zbilja?”
“Bila je to ista osoba?” upitala je Harper. “Ona iz bolnice, ona koju ste
vidjeli ispred kuće? Jeste li sigurni?”
Kimnula je. “Detektivko. Molim vas, pomozite mi. Recite im da me puste.
Moram... Morgan i Riley, oni me trebaju...”
Borbenost je bez upozorenja nestala iz Lauren i posve se opustila, glava
joj je klonula na prsa. Civilni pomoćnik nježno je povukao Laureninu ruku
tako da je kao ispuhana potonula na stolac i počela jecati.
114
 Knjige.Club Books
Harper je kleknula do nje. Osjetila je miris znoja i straha. Ostali su
policajci čekali da vide što će detektivka narednica učiniti, pa je znala da se,
u ovom trenutku, mora čvrsto držati pravila.
“Lauren. Moram vas ovo pitati. Gdje su Morgan i Riley?”
Pitanje ju je iznenadilo toliko da su jecaji prestali. Ljutito je udahnula,
obrisala mokar nos poleđinom dlana.
“Kako možete...? Ne znam. Da znam, ne bih bila ovdje - zašto me svi stalno
to pitate?”
Govori istinu. Harper je u to bila posve sigurna.
“Žao mi je. Takav je postupak. Obučeni smo krenuti od samoga početka, s
vama, posljednjom osobom koja ih je vidjela.”
“Samo tratite vrijeme. Trebali biste tražiti, ne postavljati mi glupa
pitanja.”
“Kažite mi gdje su bili kada ste ih posljednji puta vidjeli.”
“Zaspala sam. Nisam namjeravala. Tako glupo, ja sam kriva.” Lauren se
korijenom dlana lupkala u glavu. Harper ju je nježno zaustavila, držeći obje
Laurenine ruke u svojima.
“Niste, dakle, vidjeli osobu koja ih je odvela?”
“Ne, ali tko bi drugi mogao biti? Upozorila me, rekla mi je da će ih oteti
ako ih ikada ostavim same. Ostavila sam ih same, nisam namjeravala, ali
jesam. Sjela sam na tu klupu, sklopila oči, i to je bilo to. Mozak mi se
jednostavno ugasio. Ne znam ni koliko sam spavala. Kada sam se probudila,
nije ih bilo. Moje djece.” Lauren je prekrila lice rukama.
Djeca su nestala. Harper se osjećala kao da joj se u prsima otvorila
praznina, kao da joj je u plućima zarobljeno previše zraka, a ona ga ne može
istisnuti. Moraju ih pronaći. Alternativa je bila nezamisliva.
Harper se zavrtjelo u glavi, ustala je i izišla po Atkinsona. Kada ih više
nisu mogli čuti, rekla je: “Jeste li provjerili imena roditelja u zapisima?”
“Da, nema ništa osim poziva upućenog 999, označenog kao...”
“Preuzela Služba za mentalno zdravlje, znam za to. Mislila sam možda na
muža, gospodina Trantera, ima li što o njemu?
“Ništa.”
“Gdje je sada?”
“Na putu je. Bio je na poslu, u uredu u centru grada.”

115
 Knjige.Club Books
Bila je sigurna da je Patrick nekako umiješan. Možda je dopustila da joj
ono što misli o njemu pomuti procjenu. Pažljivo, rekla si je Harper. Ostani
profesionalna. Zbog te djece.
“Gdje su potražni timovi?”
“Posvuda, narednice, ali njima još nitko strateški ne koordinira, pa je to
početna potraga, posvuda u okolici, uključeni su svi koje možemo pronaći.
Teški zločini su na putu, ali može potrajati i više od sata dok potražni
savjetnik bude mogao pomoći.”
“I, što ste pronašli?”
“Još ništa. Imamo osamnaest policajca na terenu, ali nema ni traga
nestaloj dojenčadi. Na putu je još osoblja u odorama; dispečer ih šalje
odsvakuda.”
Zrakom se pronio zvuk nekoliko sirena, od kojih su neke bile u blizini, a
neke na većoj udaljenosti negdje u dolini. Na cesti su bljeskala plava svjetla.
“Što je s automobilima?” upitala je Harper. “Tražite li sumnjiva vozila?”
Atkinson je kimnuo.
“Imamo svjedoke koji su dali opise automobila koji su u to vrijeme viđeni
u području. Počeli smo prikupljati podatke s prometnih kamera...”
“Na ovoj cesti kilometrima nema kamera”, rekla je Harper.
“Znam to,” pomalo razdraženo rekao je pozornik, “ali možemo provjeriti
koji su automobili skrenuli s glavne ceste, jer postoje nadzorne kamere koje
pokrivaju to raskrižje. Uskoro ćemo dobiti podatke i početi ih provjeravati.”
To bi previše potrajalo. Svaka minuta koja je prošla značila je da su se
smanjivale šanse da pronađu blizance.
“Koliko je prošlo otkako su oteti?” upitala je Harper.
Atkinson je provjerio sat. “Dvadeset i sedam minuta od poziva upućenog
999.”
I, pomislila je Harper, Lauren ne zna ni koliko je spavala, što je ukupnom
broju dodavalo nepoznat broj minuta. “Sranje. Ako su u automobilu, do sada
već mogu biti kilometrima daleko.”
Klupa je bila udaljena nekoliko minuta pješice uzvodno. Atkinson je
vodio. To su područje već provjerili; nisu pronašli ništa osim ostataka smeća.
“Sjedila je ovdje?” upitala je Harper.
Atkinson je kimnuo.

116
 Knjige.Club Books
“Ogradimo taj dio. To je poprište zločina.”
Bilo je nemoguće procijeniti u kojem su smjeru kolica mogla biti
odgurana, ali s ovog su mjesta išla tri moguća puta - uzvodno prema
vrhovima, nizvodno prema kafiću ili uz zarastao puteljak koji vodi od rijeke
do ceste, a odande su se vozilima mogućnosti množile u svim smjerovima.
Prišla je rubu rijeke, pazeći da ne nagazi na vidljivi otisak i hodajući
fotografirala tlo. Ovdje je rijeka bila široka i plitka, prelazila je preko velikog
kamenja i svjetlucala na jarkome suncu. Popularno mjesto za veslanje,
djelomice u sjeni, jer je rijeka malo niže počinjala teći dublje pod drveće.
Nakon toga, prolazila je pored kafića i nastavljala do jezera stare vodenice te
se naposljetku ulijevala u prostranu mrežu gradskih kanala. Uzvodno je
dobrim dijelom tekla kroz gustu šumu. Puteljci su vodili uz rijeku, kroz šumu,
dublje kroz dolinu, a vrhovi su bivali sve viši i suroviji, sve do akumulacijskog
jezera New Riverby, udaljenoga vjerojatno osam ili devet kilometara. To
golemo jezero nije uvijek bilo ondje. New Riverby nastao je prije Prvoga
svjetskog rata, ali je prije toga dolina stoljećima bila dom uspješnoj
zajednici, potopljenom selu Selverton.
“Imamo ljude na puteljku uz rijeku, zar ne?”
“Da, šefice. Nekoliko, u oba smjera.”
Harperin pogled privukla je voda. S druge strane rijeke bilo bi nemoguće
proći kroz visoki drač. Uzvodno je bilo područja kroz koja je mogla proći
osoba. Možda bi trebali pretražiti i drugu obalu.
Atkinson joj je prišao s leđa i snizio glas. “Narednice. Majka, jako je
uzrujana.”
“Pa, da. Normalno da jest.”
Harper se opet usredotočila na vodu, golemo kamenje i sjenovita
područja sa svoje lijeve i desne strane.
“Mislim, zdravlje i sigurnost, i sve to. Mislim da predstavlja rizik.”
"Kome?”
“Sebi. Nama. Jednostavno rizik. Vidjeli ste kakva je bila. Mislim da će nam
možda trebati pomoć s njom.”
“U kojem smislu?”
“Mislim na medicinsku pomoć. Za svaki slučaj. Mislim, ako je njezin
posljednji poziv preuzela Služba za mentalno...” Harper se sjetila bolnice,
kako su Lauren morali dati sredstvo za smirenje nakon onoga što joj se ondje
117
 Knjige.Club Books
dogodilo. Atkinson je imao pravo - nisu mogli predvidjeti što bi mogla učiniti.
Kimnula je.
“Učinite što mislite da je najbolje, pozorniče. Neka vozila hitne pomoći
budu u pripravi bude li potrebno.”
“Da, šefice.”
Pozornik se okrenuo i počeo se vraćati prema kafiću, podižući radio kako
bi pozvao bolničare. Harper ga je počela slijediti, kadli je uočila nešto na rubu
vode. Pozvala je pozornika da se vrati.
“Dajte mi vrećicu za dokaze. Brzo.”
Ondje su se, na putu prema plićaku, u blatu koje je bilo vidljivo sada kada
je razina vode bila niža, vidjeli otisci triju kotača - dva velika i jednoga manjeg
u sredini. Tri gume, možda tragovi kolica s tri kotača, baš poput onih koje
su tražili. Komadić prljave crne tkanine upao je u jedan od tragova guma.
Izvadila je telefon i snimila nekoliko fotografija mjesta na kojem se nalaze,
zatim se sagnula, kemijskom olovkom podignula tkaninu i stavila je u vrećicu.
Zatim je pregledala ima li u okolnom području još tragova. Nije ih bilo. Kolica
su bila u vodi. Ali Harper nije vidjela neposredan dokaz kamo su ušla, ni jesu
li poslije iz nje izišla.
“Pozorniče, moramo pretražiti rijeku. Mislim, samu rijeku, ne samo
puteljak.”
“Ali šefice, tako je plitko, vidjeli bismo ih.”
“Samo dovedite ronioca, odmah. Nije sve plićak. Gledajte.” Pratio je njezin
pogled uz rijeku, do mjesta na kojemu je zavoj oblikovao taman bazen pod
stablima. U tome malom dijelu nije se vidjelo dno. Voda je mogla biti duboka
dva metra. U nju se lako moglo skriti kolica. Takvih bazena ima uz cijeli tok
vijugave rijeke Bishop. Naravno, rijeka se niže spajala s dubokim i mračnim
jezerom stare vodenice, gdje su i automobili znali potonuti bez traga. Harper
je potisnula sliku kolica koja tonu, bespomoćne djece koja su u njima
zarobljena i udišu vodu u svoja mala pluća. To se nije dogodilo, nije se moglo
dogoditi. Negdje u podsvijesti znala je da nije, ali nije se mogla na to osloniti.
To je znanje bilo pomiješano i s nadom i s nesigurnošću.
“Pretražite jezerce, provjerite ima li ondje tragova ili otisaka stopala”,
rekla je Harper. “Ja ću poći onuda.”
Pozornik je odmah krenuo nizvodno, a Harper je pošla drugim putem,
namjeravajući provjeriti dijelove na kojima je rijeka dublja, sva moguća

118
 Knjige.Club Books
mjesta na kojima bi netko mogao potopiti dječja kolica. Htjela je korisne
informacije kako bi mogla uputiti ronioce kada stignu i počnu
pretraživati vodu. Pokušavajući ostati emocionalno odvojena, potisnula je
nelagodan osjećaj koji je dolazio u valovima kada bi pomislila na djecu pod
vodom ili činjenicu da je možda došla prekasno kako bi ih spasila.
Hitro je hodala uzvodno prateći puteljak, preskačući korijenje stabala i
kamenje, gledajući lijevo i desno. Pogledom je pretraživala šipražje, pozorno
iščekujući bilo kakav trag prekrivača autosjedalica boje limete koja su bila
pričvršćena za kolica. Činilo se da je šuma prepuna bljeskova zelene boje i
pogled joj je stalno padao na mlado lišće i jarkozeleno grmlje pa bi pomislila,
eno ih, nakon čega bi trenutak poslije shvatila da se prevarila. Pozornost joj
je privukla čak i stara plastična vrećica, nakon čega je pomislila, da je
tako lako, već bi ih pronašli - najzad, prolazila je starim područjem, mjestima
koja su već pretražena prije njezina dolaska. Povremeno bi se ukopala na
mjestu, osluškujući dječji plač, no čula je samo pjev ptica i vlastito pomalo
ubrzano disanje.
Svjetlo se brzo prigušilo pod nadstrešnicom oblaka koji su se spojili na
nebu iznad. Nastavila je, kimajući trima policajcima u odorama koji su do
struka bili u raslinju pretražujući tlo u potrazi za dokazima otmice, za bilo
čime što bi moglo pomoći u potrazi.
Prošla je pored širokog, dubokog dijela rijeke na kojemu je put bio nisko
položen, tek nešto viši od razine vode. Korito je na ovom mjestu bilo
zakrivljeno i oblikovalo je malu plažu. Ovdje bi bilo lako gurnuti kolica u
vodu, ali se i uzvodno i nizvodno nalazilo još desetak mjesta poput ovoga. Na
brzinu je potražila tragove guma, ali nije ih našla. Još naprijed tunel koji su
stvorili rijeka i šuma skretao je u zavoj iza kojega nije ništa vidjela. Samo još
malo dalje, pomislila je, onda ću se vratiti i sama dobro pregledati jezero kraj
stare vodenice.
Čula je kišu i prije nego što ju je osjetila. Glasnu i tešku poput kamenja
koje pada na lišće ponad nje. Poći ću samo do zavoja, pomislila je, no tada su
joj na ruke i glavu počele padati kapi vode dovoljno velike da je zabole i u
nekoliko je trenutaka potpuno smočile. Otrčala je do zavoja; ipak je već stigla
tako daleko.
I ondje ih je ugledala.
Ženska osoba odjevena u tamnu odjeću bila je do koljena u vodi, boreći
se s dvostrukim kolicima koja su stajala nakrivljena, naginjući se u ljepljivu
119
 Knjige.Club Books
tamu. Niža je sjedalica bila gotovo pod vodom. Ako uđe još malo, napunit će
se vodom.
Harper je potrčala prema tome prizoru, prema ženi, a voda je oko njih
posvuda bila puna sićušnih eksplozija kišnih kapi čija je buka gotovo, ali ne
posve utopila Harperine povike “Stop, policija”, i figura se okrenula, ugledala
Harper, viknula i pustila kolica. Okrenula im je leđa, bljesnula je munja i žena
je izvukla svoje natopljeno tijelo na obalu. Pokušala se dati u bijeg, no i prije
nego što joj je grmljavina uspjela odgovoriti, zaletjela se ravno u policajca u
odori koji je došao iz smjera gornjeg toka rijeke.
“Uhitite je”, uspjela je viknuti Harper probijajući se kroz vodu što je brže
mogla prema kolicima koja su polako tonula. Blato ju je povlačilo za članke,
usporavajući je, ali i loše vrijeme.
Nije se čuo plač. Srce joj je sišlo u pete - što ako su kolica prazna, što ako
je pronašla dokaze da djece više nema? Požurila je pogledati u gornju
sjedalicu, a dijete u žutom mirno ju je promatralo i izustila je, “Oh, hvala
Bogu”, no strah nije nestao. Jedno je dijete na sigurnom, a što je s drugim?
Pogledala je u donju sjedalicu, kraj čijeg se ruba skupljala voda, a ondje je bilo
dijete u zelenom jednako je pozorno promatrajući. Zgrabila je ručku kolica i
povukla je prema plićaku dok su se kotači za dno lijepili baš kao i njezina
stopala, ali bila je snažna i uskoro su se našli na sigurnome na obali.
Policajac mokar od kiše, visoki obožavatelj ragbija po imenu Wright, za
nadlakticu je držao ženu koja je bila u rijeci s djecom, a koja je sada na rukama
imala lisičine. Žena je bila mlada, glatke kože i duge tamne kose, maskara
joj se slijevala niz lice i kapala s brade. Harper ju je prepoznala. Ona je bila na
parkiralištu s Patrickom onoga dana kada ga je slijedila - onoga dana kada se
požalio na nju i kada je, zbog toga, Harper poslana za stol. Kiša im je i dalje
pljuštala na glave, pa su podignuli ramena i brisali vodu koja im se slijevala
niz lica.
“Kako se zovete?” upitala je Harper.
“Ovo nije ono što mislite”, rekla je žena. “Ja sam ih izvlačila.”
Harper je odmahnula glavom. “Žao mi je, gospođo, to ništa ne poboljšava
situaciju, bojim se. Otmica je ozbiljan prekršaj.”
“Ne, ne razumijete. Ja sam ih pronašla. Nisam ih otela.”
“Kažite svoje ime, molim vas.”
Žena nije ništa rekla.

120
 Knjige.Club Books
Harper se obratila pozorniku Wrightu. “Odvedite je do postaje, obradite
je. Lako mogu saznati tko je. Poznaje oca.”
Spomen Patricka ženi je naoko uzrokovao fizičku bol. Tiho je zastenjala i
pokušala se spustiti na pod, no njezino je vitko tijelo držao policajac.
Wright je rekao: “Jesu li djeca dobro?”
“Ovdje su. Živa su. Uspjeli smo.” Njih su se dvoje nasmiješili jedno
drugome.
“Želite li da objavim?” upitao je Wright? “Ili biste vi to htjeli obaviti?”
“Što mislite?” upitala je, i dalje se cereći.
Wright je povukao ženu u drugome smjeru, onim putem kojim je on
došao. Sigurno je parkirao patrolni automobil više uz cestu, a ne kod kafića s
ostalima. Harper je s dječacima krenula prema kafiću. I dalje nisu plakali.
Stala je i još ih jednom provjerila. Djeca su zurila u nju, obojica identičnim
nepokolebljivim pogledom.
Žureći po kiši, posegnula je po radio i pritisnula gumb, vičući, “Ovdje
detektivka narednica Harper, imam ih, ponavljam, oba su dječaka na
sigurnom”, ali radio je bio mrtav. U njega je sigurno nekako ušla voda,
premda su uređaji trebali biti otporni na sve vremenske prilike. Možda se
ispraznila baterija. Sada je prekasno da vikne za Wrightom, ionako je ne bi
čuo od zvuka kiše. Brže će biti ako samo nastavi. Najvažnije je bilo vratiti ova
dva dječaka njihovoj majci.

121
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 19

Lauren je pretraživala rijeku, šumu, cestu. Djeci ni traga ni glasa. Takav je

osjećaj imala. Srce joj je bolno bubnjalo u prsima, kao da je netko opetovano
udara u prsni koš. Svaki put kada bi se na policijskom radiju začula poruka,
promatrala je lica policajaca u potrazi za znakovima da su ih pronašli. Ništa,
ništa, ništa.
Kada se nad dolinu nadvio prvi tamni oblak, Lauren je pomislila da je tlo
prekrilo nešto prljavo. Golema tamna lokva nečega. Zatim je ispred sunca
prošao još jedan veći oblak i sinulo joj je da tjednima nije vidjela pošten oblak
te da je čudan taman oblik koji prekriva igralište samo sjena, a ne zloslutan
znak nečega neobjašnjivog. Nejednake sjene spojile su se i pretvorile u golem
niski krov guste sive boje. Zrak je postao nabijen. Laureninom su se kožom
širili trnci dok je stajala pred kafićem, napeta, čekajući.
Nakon što je nekoliko puta obećala da neće pobjeći, policajac joj je
dopustio da ustane. Patrick dolazi, uskoro će biti ovdje. Preko telefona zvučao
je slomljeno. Je li to bilo najgore što može zamisliti, da mora reći mužu da je
pogriješila i dopustila da mu netko otme djecu, da nema pojma gdje su, s
kime, i zašto? To nije najgore, ni blizu. Ali bilo je loše. Tijekom njihova
kratkog razgovora jedno drugome nisu rekli ništa ni približno utješno.
Osjećala se slabom i bijesnom, i ljutitom i krivom. Spremna boriti se,
spremna krenuti, ali na prsima je držala tako težak teret da ju je mogao
slomiti, samo kada bi mu dopustila da je povuče dolje. Nemoćna, a istodobno
puna potencijala za nešto. Prenuvši se, shvatila je da je riječ o nasilju. Lauren
je bila spremna prebiti nekoga na mrtvo ime ako je naudio njezinoj
dragocjenoj djeci. Na neki se bolestan način veselila tome. Stisnutih šaka,
spremna. Hajde, dođi.
Zbog oluje koja se spremala iznad njih zaboljele su je oči. Uz nju je u
dovratku stajala policajka dodijeljena da je “pazi” i stalno se uzdišući hvatala
za sljepoočnice, kao da je bole. Pritisak im je stajao na glavama poput čizme,
pridonosio je teškoj atmosferi, nepodnošljivom osjećaju da se nešto uskoro
mora dogoditi ili će posljedice biti strašne. Od svih policajaca naoko se samo
Jo Harper odjenula prikladno za vrućinu. Kad smo već kod toga, gdje je, do
vraga, Harper? Lauren nije imala priliku pošteno s njom razgovarati
122
 Knjige.Club Books
prije nego što je opet nestala. Harper bi shvatila, ne kao ovi majmuni u
odorama. Ona bi joj dopustila da se pridruži potrazi za vlastitom djecom, za
Boga miloga.
Nešto se pomaknulo u zraku, otpuštajući se. Nekoliko debelih kapi kiše
palo je na vrući beton puteljka, podižući prašinu s prašnog parkirališta poput
ljutitih komada sluzi, udarajući o krovove policijskih vozila i ravan krov
kafića. Palo ih je još, teških i rijetkih, a tada je pritisak nestao i oblaci su se
raspuknuli te se s neba slila kiša. Lauren je osjetila oštre projektile vode na
golim rukama i vrhu glave, bolne, šiljate. Nije se pomaknula, čak ni kada je val
ljudi projurio pored nje u zaklon zgrade.
Lauren je kose slijepljene uz lice promatrala kako je oluja uzburkala
površinu rijeke koja je posmeđila i stala bujati.
“Gospođo Tranter, uđite, prehladit ćete se”, rekao je netko iza nje, jedan
od policajaca. Ignorirala je taj prijedlog.
Voljela je što joj je hladno, bila je to promjena. I željela je patiti, čak i na
ovaj beznačajan način. Fizički bol odvratio joj je pozornost od razornog užasa
i sve veće panike.
Baš kada je sijevnula prva munja, s druge se strane rijeke na parkiralištu
zaustavio Patrickov automobil, čiji su brisači radili bjesomučnom brzinom.
Uslijedila je grmljavina, brza i glasna poput eksplozije.
Grmljavina, munja, kiša koja lije. Gomila očiju iza nje širom otvorenih
očiju promatra uzbuđenje oluje. Zatim začuje glas Jo Harper i ugleda boju
limete, fluorescentnu pod stablima. Kolica. Harper ima kolica, trči s njima
prema njoj, pa i Lauren počne trčati. Jo viče, no oluja je glasnija, a Laurenine
čizme ojačane čelikom na puteljku udaraju žurni staccato nadglasavajući joj
riječi, “Jesu li ondje? Imate li ih?”, sve dok se na mostu ne susretnu s
Patrickom, i ondje su, njezina djeca, živa, i posegne u gornju autosjedalicu i
otkopča jedno dijete, a Patrick otkopča drugo i izvadi ga, no ona ih želi
obojicu pa privuče Patricka, pa se približe držeći dva dječaka između sebe, a
kiša pada po njima i svi su natopljeni, ali djeca, djeca su živa i ovdje su u
njezinu naručju, njezini dragocjeni dječaci. Lauren izgovara njihova
imena, stalno ih ponavlja: “Riley, Morgan, jeste li dobro? Je li vam naudila?”
Zatim se Lauren ispravi i pogleda Harper, koja je čudno gleda, i pogleda
Patricka, koji plače i drhti te podiže lice prema nebu ljutito kao da je netko
ondje odgovoran, bijela mu je košulja na koži prozirna, kravata visi mokra i
mlitava tako da je odjednom ranjiv, izaziva sažaljenje, i pogled na
123
 Knjige.Club Books
njega razdire je. Tada ga je poljubila, a njegov miris i okus probudili su nešto
nisko u njezinu trbuhu, sjećanje na jedno vrijeme, kemijsku bazu iz koje je
sve ovo poteklo.
“Hvala Bogu”, rekao je Patrick, a premda je stalno ljutito pogledavao
nebo, kao da je doista htio reći, jebi se, Bože.
Kada se obratio djeci, glas mu je bio nježan. “Mislili smo da smo vas
izgubili, maleni naši. Gdje ste bili?”
Lauren i Patrick okrenuli su se prema Harper, a pitanje je bilo u zraku i
na njihovim licima.
“Bili su s jednom ženom,” rekla je Harper, “u rijeci. Ne brinite, imamo je,
u pritvoru je.”
“S kime?” Pitanje je progrmilo iz njega i zakoračio je prema policajki, u
naručju zaštitnički držeći dijete, ali stisnutih šaka. Lauren je premjestila
dijete koje je držala kako bi mogla staviti ruku na Patrickovo rame, pod
tankim pamukom osjećajući napetu tetivu i svijen mišić. Harper nije ta koju
tražiš, Patrick. Sačuvaj to za tu ženu, otimačicu djece, vješticu.
“Još nemam taj podatak. Nismo utvrdili njezin identitet. Upravo je odvode
u postaju, uskoro ćemo znati.”
Lauren je pogledala u nebo, osjećajući sitne kapljice kišnih kapi u očima.
Čvršće je privila dijete. Hvala svim bogovima, pomislila je, ta grozna žena
uhvaćena je. Više me neće progoniti.
“Je li sa sobom imala košaru?” upitala je Lauren.
“Što?” upitala je Harper.
Patrick se oštro okrenuo prema Lauren. Upravo je namjeravala reći nešto
o djeci jezive žene, ali nešto u njegovu izrazu lica spriječilo ju je. Pa je umjesto
toga rekla: “S njom nije bilo nikoga?”
“Tako je”, rekla je Harper.
Lauren se pitala što je žena učinila sa svojom djecom, ako nisu bila s njom.
Ne bi se iznenadila da su ih negdje zbrinuli, s obzirom na to koliko su bila
prljava kada ih je vidjela u bolnici. Prislonila je obraz na vrh glave svoga
djeteta. Osjećaj paperjaste kože bio je divan, a sada kada se pobojala da je
nikada više neće osjetiti, još i divniji. Gledajući dijete koje je držao Patrick,
osjetila je pohlepu i za njim, uzrujana što ih ne drži oba u naručju. Htjela ih je
obojicu i željela je da svi ostali odu.
“Gdje su ih točno pronašli?” upitao je Patrick,
124
 Knjige.Club Books
“Ne daleko. Samo kilometar dalje, otprilike. U onome smjeru.” Harper je
pokazala uzvodno.
“Kako to da ih niste našli prije?” upitala je Lauren, sa sve se većim užasom
pitajući što se možda dogodilo dječacima dok ih nije bilo.
“Ne znam, Lauren”, rekla je Harper. Detektivka narednica počinjala je
drhtati i stisnula je čeljust kako bi se spriječila da cvokoće. “Sigurno su bili
skriveni. Uskoro ćemo znati više. No važno je da su na sigurnome. Ovdje su.
Pronašli smo ih.”
“Hajde”, rekao je Patrick, “Idemo unutra. Smrzavam se. I dječaci, sigurno.
Moramo ih vratiti u sjedalice, smočili su se. Lauren? Moramo ih ugrijati i
osušiti. Hajde.”
Položio je dijete koje je držao u gornju sjedalicu i iz Laurenina naručja što
je nježnije mogao uzeo drugo. Prekrio ih je pokrivačima. Pokrovi sjedalica
zaštitili su ih od najveće kiše.
Lauren je pošla uzeti kolica od Harper i odgurati ih prema kafiću gdje je
malena gomila čekala da im se dopusti da stanu klicati, kako bi zahvalili za
siguran povratak blizanaca. Hodajući, spustila je pogled na djecu, zahvalna i
uzbuđena, ali i dalje nemoćna odagnati strah, govoreći si da su na sigurnome,
ovdje su, gotovo je.
Zatim se ukopala na mjestu. Patrick i Harper nastavili su prema kafiću, ali
su za sekundu i oni stali i okrenuli se.
“Što radiš?” upitao je Patrick.
Stajala je na kiši koja je lijevala i gledala dvoje djece koje su umalo
zauvijek izgubili u nezamislivom užasu. Dvije najbolje stvari u njezinu životu,
za koje je živjela, i koje je voljela više od svih drugih. Koja su je gledala ispod
jarko obojenih pokrova autosjedalica. Ono odjeveno kao Morgan gledalo ju je
i neobično se smješkalo. Prepoznala je odjeću, žuto jednodijelno prugasto
odjelce koje je sama izabrala u dućančiću u Ulici Division. Uvojak kose na
prednjoj strani glave. Linija njegova nosa i oblik njegovih ušnih resica. Riley
ju je gledao istim neobično intenzivnim pogledom kao i brat, držeći dlanove
u identičnom položaju. Prvi se puta zapitala bi li znala koji je koji bez
označavanja zelenom i žutom bojom koje je ionako bilo samo radi Patricka.
Jesu li zamijenjeni, odjeveni u boje onog drugoga? Obojica su imala iste plavo-
sive oči koje su imali i prije nego što su oteti. No Morgan nije izgledao kao
Morgan, ne posve isto. Ni Riley, nešto u vezi toga kako mu se izvijala usna.

125
 Knjige.Club Books
I tada je spoznala, s groznom sigurnošću. To nisu bili Morgan i Riley, ne
više. Iz njihovih ju je očiju promatralo nešto drugo. Ona jeziva, zla žena - ona
je to učinila, nekako, baš kao što je i prijetila. Otela je dječake i umjesto
njih ostavila svoje.
Mogu se pobrinuti da izgledaju identično.
Zurila je u djecu, a dok je to činila nosnice joj je ispunio miris trule riječne
trave. Blizanci su promijenjeni. Znala je to u dubini duše. Baš kao u priči,
groznoj priči iz Priča o blizancima.
Ako su promijenjeni, što mi je činiti?
Moraš ih baciti u rijeku.
Ta su stvorenja došla iz rijeke. Tamo je žena sigurno skrila Morgana i
Rileyja. Ne smije oklijevati. Okrenula je kolica prema nabujaloj vodi i
potrčala.

126
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 20

Do trenutka kada su ukrcali Lauren u kola hitne pomoći i zatvorili vrata, kiša
je posve prestala i vratilo se jarko sunce. Bijelo se svjetlo odbijalo od
mokroga pločnika i površine rijeke u Harperine oči pa je škiljila.
Patrick je stajao na asfaltu koji se isparavao, jednu ruku držeći na ručki
kolica i gledajući kako kola hitne pomoći prelaze most i skreću u Ulicu Bishop
Valley, udaljavajući se od grada. U kolicima su Morgan i Riley bili budni,
pozorni, ali tihi, upijajući sve oko sebe. Zbog jednakih položaja tijela, dlanova
koje su držali spojene pred sobom, ozbiljnih lica, izgledali su kao sićušni
vikari. Patrick je obojicu uštinuo, govoreći, ne brinite se, momci, ali bili su
spokojni, mirni poput lutaka. Možda su u šoku, pomislila je Harper.
Iza Patricka i dalje je stajala gomila promatrača koja se čak nije ni
pretvarala da ne zure u muškarca, čekajući da vide što će učiniti sljedeće.
Okrenuvši se i pregledavajući im lica, Patrick je sreo pogled namrgođenog
muškarca plosnate glave koji je bio vjerojatno za glavu viši i dvaput teži od
njega. Harper je iskoračila, osjećajući da se muški gnjev probudio i da će
prerasti u nasilje.
Glas joj je bio tih. “Gospodine Tranter...”
Viknuo je kao da maločas nije nešto rekla: “Zašto svi jebeno ne odete kući,
ha? Predstava je gotova.”
Muškarac plosnate glave osvrnuo se preko ramena, u nevjerici, no iza
sebe nije vidio nikoga. “Meni govorite?”
Patrick je uz tijelo stisnuo šake.
Muškarac je i dalje zurio ravno u njega. “U mene gledate?”
Atkinson je, jednu ruku držeći na radiju, rekao, “Molim vas, gospodine
Tranter...”, i položio ruku na Patrickovo rame, a ovaj ju je silovito otresao.
Zakoračivši prema gomili Patrick je rekao, “U što uopće gledate,
gubitnici? Ovo je moj život. To su moja djeca...” a možda bi rekao i to je bila
moja žena, ali iznenada se presamitio i zajecao u koljena, žalosno se skupivši
u lopticu na tlu pored kolica.
Harper se obratila ljudima. “Ako biste mogli nastaviti sa svojim danom,
molim vas, dame i gospodo, mislim da trebamo ovome čovjeku dati malo
127
 Knjige.Club Books
privatnosti. Hvala vam, hvala vam.” Promatrači su počeli gunđati i razilaziti
se. Neki od njih imali su dovoljno pristojnosti izgledati posramljeno dok su
odlazili. Pogled na odrasloga muškarca koji plače na pločniku očito nije bio
atraktivan kao ranija slika žene koja čupa pramenje vlastite kose neprestano
vrišteći gdje su moja djeca, dok su ona ondje, baš pred njom. “Ovdje su,
ljubavi”, rekao je Patrick, a kada je Lauren srela mužev pogled bila
je neprepoznatljiva, lice joj je bilo nalik na životinju koja reži, bjeloočnice su
joj bile ružičaste od krvi dok se pokušavala odmaknuti od njega s kolicima i
blizance, svoju vlastitu djecu, gurnuti u rijeku. Patrickovo lice bilo je krvavo
na mjestu gdje ga je ogrebla dok su se borili, no on i Harper nekako su uspjeli
zadržati kolica, zaustaviti ih prije nego što su se prevrnula, spriječiti Lauren
u njezinu naumu. Spriječena, Lauren je krenula prema Harperinu licu, ali
Patrick ju je obujmio rukama, povukao je natrag i udaljio od djece prema
rijeci.
“Samo je držite”, rekla je Patricku, i on je dao sve od sebe. Lauren mu je
nemilosrdno nagazila na nožni palac, pa ju je pustio, nakon čega je stala
lamatati rukama, vrisnula i bacila se naprijed te snažno pala na beton,
poskliznuvši se na obalu rijeke sklisku od kiše, a tim ju je policajaca hrvajući
se s njom u blatu obuzdao. Tragedija je postala još melodramatičnija kada je
sunce izišlo prikazujući duge na namreškanoj, nabujaloj površini rijeke
Bishop.
Harper je na stranicu bilježnice napisala adresu i istrgnula je.
“Patrick?” Još je bio sklupčan na mokrome tlu, grleći svoja koljena. “Jeste
li dobro?”
Neko je vrijeme zurio u njezine cipele. Udahnuo je. “Da. Ne.” Zatim je
ustao, otirući pijesak s vlažne stražnjice i uzeo papirić iz njezine ruke. “Što je
to?”
“To je adresa psihijatrijskog odjela na koji je odvedena vaša žena.”
Držao ju je pred sobom, ali nije ju pročitao. “Je li uhićena?” Patrickova
kosa mokra od kiše bila mu je slijepljena uz glavu - sada ju je protrljao i
pretresao poput psa, prskajući po Harper, čija je mokra odjeća bila
natopljena na svim mjestima osim na ramenima. Sunce je bilo jako; osjetila
je da je od njega peče lice. Iz rukava joj se isparavala voda.
“Ne,” rekla je, “nipošto. Zadržana je u skladu sa Zakonom o duševnom
zdravlju. Nije kriminalka. Bolesna je. To je bolnica.”

128
 Knjige.Club Books
“Ali siguran odjel?”
“Radi njezine vlastite zaštite.”
“Oh.” Patrick je spustio pogled na dijete u gornjoj sjedalici. Žuto odjelce.
Morgan. Dijete je uzvratilo pogled ocu, ne trepćući. “A što ću s djecom?”
“Mora ih što prije pregledati liječnik. Otpratit ću vas.”
Prošao je poznati miris. Pored Harperina lakta pojavila se Amy u
narančastoj lanenoj tunici i stidljivo se nasmiješila Patricku.
“Oprostite, gospodine Tranter?”
“Pričekaj još nekoliko minuta, Amy,” rekla je Harper, “gospodin Tranter
zauzet je i trenutačno ne želi razgovarati s novinarima.”
“Sigurna sam da gospodin Tranter može sam odlučiti, narednice.” Amy se
opet nasmiješila Patricku, no on se samo blago namrštio. “Ja sam iz Maila,
gospodine Tranter. Pitam se biste li htjeli porazgovarati? Možda popiti kavu?
Sigurno ste izmoždeni nakon svega što se dogodilo. Hoćete li sjesti?”
“Oh”, rekao je Patrick usmjerivši pogled prema Amyjinom dekolteu pa
opet prema njezinu licu, nakon čega je trepnuo i pribrao se. “Ne, žao mi je.
Moram se pobrinuti za djecu.”
“Mogla bih vam naručiti nešto za pojesti? Bez pritiska.”
Patrick je, nevjerojatno, oklijevao, naoko razmatrajući ponudu. Harper je
zakoračila između muškarca i novinarke i tihim se glasom obratila Patricku.
“Moramo što prije odvesti djecu k liječniku kako bi ih pregledao. Moramo se
uvjeriti da nisu ozlijeđeni, a to će nam također pomoći u istrazi. Ovisno o
tome što liječnik pronađe, možda ćemo morati skupiti fizičke dokaze.”
Patrick je izgledao kao da mu je pozlilo od pomisli na fizičke dokaze.
Dobro, pomislila je Harper, usredotoči se na ono što je važno.
“Onda, Patrick, kava?” upitala je Amy.
“Žao mi je,” rekao je Patrick, “ne mogu, ne sada.”
Amy je izbacila bok, isturila svoju punu usnu premazanu ružem i pružila
Patricku posjetnicu. Velike, umjetno tužne oči popraćene malim smiješkom.
“Ako ikada budete htjeli ispričati svoju priču, Patrick. Ja ću čekati.”
Dvije su žene razmijenile na baš prijateljski pogled prije nego što se Amy
na petama okrenula i krenula prema kafiću. Novinarka se nagnula prema
znatiželjnoj osobi koja se motala oko vrata i primila je pod ruku. Harper je

129
 Knjige.Club Books
čula kako mu govori, “Oprostite, možemo li razgovarati? Ja sam iz Maila”, a
zatim je nestala unutra.
Dijete u gornjoj sjedalici gledalo je Harper. Drugo je, u zelenome, ispustilo
zvuk nalik na galeba. Dječji je glas trgnuo Patricka i prisjetio ga na nešto, pa
je izlanuo: “Uskoro će biti gladni, što da radim? Dosada su samo sisali.”
“Na putu do bolnice možemo stati i kupiti hranu za dojenčad”, rekla je
Harper. “To će im biti dovoljno dok ih ne budete mogli odvesti na odjel i
vratiti majci.”
“Vodimo ih na psihijatrijski odjel? Je li to dopušteno?” Patrickovo lice
odavalo je da je užasnut tome zamišlju.
Harper se ohrabrujuće nasmiješila. “Da, potiču to. Zapravo je obvezno -
mjesto na koje su je odveli namijenjeno je baš majkama i djeci.”
Činio se sumnjičavim. “Dobro.”
“U Hopeu su zbilja dragi - vaša je žena u sigurnim rukama.”
Gledao je djecu. Znala je o čemu razmišlja: Ali što je s djecom? Hoće li oni
biti sigurni u majčinim rukama? Najzad, namjeravala ih je gurnuti u rijeku.
Rijeka Bishop bila je mnogo viša nego prije oluje - voda se sigurno
slijevala s brda uzvodno, skupljajući se u dnu doline. Nabujala je i potopila
travu, gotovo do ruba pločnika na kojemu su stajali. Patrick je gledao Harper
u oči.
“Mislite li da će biti dobro?” upitao je.
“Naravno. Samo se mora odmoriti. Ona je snažna osoba, vidim to.”
“Imate pravo, jaka je. Bolje rečeno, bila je jaka. Prije porođaja.”
Harper ga je dvaput potapšala po ramenu i sagnula se da provjeri djecu.
“Vrlo su mirni, zar ne?”
“Jesu li?” upitao je Patrick. Pogledao ih je smeteno. “Valjda.”
Dok je Patrick s kolicima hodao prema automobilu, oba su djeteta do
posljednjeg trenutka gledala Harper.

130
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 21

Vezali su je. Poput luđakinje. Ubrizgali su joj nešto i sada je bila mlitava, glava
joj je plivala. Ukrcali su je u kola hitne pomoći i laknulo joj je što više ne vidi
zelenu boju kolica, izbezumljeno lice svoga muža ni jeziv prizor onoga što
se nalazilo iza očiju one djece, gdje su trebali biti njezini dragi dječaci, ali nisu.
Tup, tup začula su se vrata i pomislila je da će odmah krenuti, ali netko je
razgovarao s njom. Riječi su bile nerazgovjetne. Možda uopće nisu s njom
razgovarali. Stalno je ponavljala imena dječaka, Morgan, Riley, gdje ste?
Jedna joj je od bolničarki uperila svjetlo u oči. “Ne brinite se, draga”, čula
je. “Sada ste na sigurnom. Možete li duboko udahnuti za mene?”
Pretvara se da je dobra, pomislila je. Maločas ste me stiskali toliko jako
da je zaboljelo. Mogla bih i ja vama nanijeti bol. Mogla bih vas ugristi. Možda
i hoću.
“Gdje su moja djeca?” upitala je Lauren. Možda ona zna. Netko zna.
“Uskoro će doći za nama, dušo. Kod vašeg su supruga.”
“Ne, ne, ne,” rekla je Lauren, odmahujući glavom, “ne razumijete. To nisu
oni. To nisu moji dječaci. Oni su oteti.”
Netko je drugi progovorio. Muškarčev glas, negdje iznad njezine glave.
“Da, dušo, tako je, ali vratili smo ih. Oteli su ih, ali pronašli smo ih. I
uhvatili smo ženu koja ih je otela.”
Lauren je lagano okrenula glavu. Nije mu mogla vidjeti lice, ali je na
ramenu njegove odore pročitala riječ POLICIJA.
“Rekla sam vam, što god to bilo u kolicima,” rekla je Lauren, “to nisu oni.
Zamijenjeni su. Zle su, te stvari, to nisu moja djeca.”
Bolničarka i policajac nisu ništa rekli.
“Jeste li ih vi vidjeli?” upitala je Lauren, “jeste li ih pogledali? Nisu ljudska
bića.”
“Doživjeli ste loše iskustvo, Lauren”, rekla je bolničarka. “Dali smo vam
nešto što će vas smiriti.”
“Ne,” rekla je Lauren, “ne.” Glava je bila jedini dio tijela kojim je mogla
micati i odmahivala je njome, ne ne ne. Taj ju je ponavljajući pokret umirivao,

131
 Knjige.Club Books
pa je nastavila. “Zašto sam vezana?” upitala je. “Vodite li me u zatvor?”
Pomislila je na lošu stvar koju je učinila, pokušala se riješiti zle djece u rijeci.
Naoko nitko nije shvaćao zašto je to učinila, premda im je stalno govorila.
Moram ih vratiti u rijeku, odakle su došli, kako bih mogla vratiti svoju djecu.
Ona ih drži pod vodom, ona žena. Ondje ona živi, ondje je odvela moje dječake.
Policajac je sjeo do nje. “Samo ću vam objasniti što se događa, Lauren.
Niste uhićeni.”
“Ne?”
“Ne, draga.”
“Zašto sam onda svezana? Pustite me ako nisam uhićena.”
“To je za vašu zaštitu. Zadržat ćemo vas u skladu s odjeljkom 136. Zakona
o duševnom zdravlju. To znači da vas vodimo na sigurno mjesto jer smo
ocijenili da ste trenutačno opasni sami za sebe i za druge.
“O, ne,” rekla je, “vi zbilja ne shvaćate. Ja im nisam htjela naštetiti. Oni
ondje žive, zar ne shvaćate? Odande su došli, ja sam ih samo htjela vratiti. Ne
pripadaju ovamo, a moji dječaci ne pripadaju onamo.” Glas joj je prepukao i
slomio se kada je pomislila na svoje izgubljene dječačiće, pod vodom, kojima
je potrebna, ali ne mogu je naći. “Vidjet ćete,” preklinjala je šapćući, “samo me
pustite. Znam što trebam učiniti.”
Policajac je rekao: “Pritvor traje sedamdeset i dva sata, tijekom kojih će
vas procjenjivati liječnik koji će odlučiti trebamo li vas zadržati u skladu s
odjeljkom dva, što će trajati malo duže.”
Tri dana. Koliko će proći dok je Morgan i Riley posve zaborave? Mora ih
odmah pronaći.
“Neće se utopiti, ne ono dvoje u kolicima. Oni znaju plivati. Već sam ih
vidjela, u njihovim uobičajenim tijelima - izgledaju poput jegulja, uopće ne
nalikuju djeci. Vidjela sam ih u bolnici, u košari koju je imala. Ali Morgan i
Riley, oni nikada nisu bili na bazenu, premali su. Neće znati što treba učiniti.
Nešto je pošlo po zlu, ne vidite li? Moram to ispraviti. Samo, molim vas,
pustite me, molim vas.”
“Vi zapravo imate sreće. Inače bismo vas morali privremeno odvesti u
postaju, ali zvali smo psihijatrijski odjel u Hope Parku i imaju jedan slobodan
krevet, tako da vas odmah vodimo onamo. Bit će vam dobro i udobno. Ne kao
u ćelijama.” Muškarac se malo zahihotao.

132
 Knjige.Club Books
Bila je sigurna da govori naglas, ali činilo se da nitko ne čuje što govori.
Možda bi trebala prestati govoriti.
“Razumijete li što sam vam upravo rekao, draga?” upitao je policajac.
Okrenula je lice prema bijeloj stijeni kola hitne pomoći. Policajac se
sigurno odmaknuo, jer je glas koji je sljedeći začula pored glave pripadao
bolničarki.
“Boli li vas što? Dobro ste pali.”
“Pala”, pomislila je Lauren. Pribili ste me uz tlo, privezali ruke uz mene,
gurnuli mi glavu u blato. Boli me. Ta je bol moja. Zadržat ću je. Zatvorila je oči
kada je vozilo krenulo.
Nakon nekog vremena vozilo se zaustavilo. Vrata su se otvorila. Izvezli su
je iz vozila hitne pomoći i na licu je osjetila blagi povjetarac i sunce. Oči je
držala zatvorenima. Sve je bilo jarkocrveno, a žile u njezinim vjeđama imale
su oblik crne munje.
Grubo su je odgurali uz rampu. Svjetlo je bilo prigušeno i osjetila je miris
izbjeljivača i loše hrane. Čula je dječji plač i jače zažmirila.
“Lauren?”
Ne.
Zatim još nježnije: “Lauren? Jeste li budni”?
Okrenula je glavu prema glasu. Malo je otvorila oči i ugledala lice žene
dragih naboranih očiju i zlih tankih usana. Goleme su joj uši stršale kroz
nježan zastor iznimno fine, pažljivo počešljane bijele kose. Laurenin glas
zakriještao je kada je zaustila. “Gdje sam?” upitala je ženu. Sjetila se odakle
gavrani u njezinu grlu, kako je vrištala imena svoje djece u oluju.
“U Hope Parku, Lauren. To je psihijatrijski odjel za majke i djecu.”
“Oh.” Mozak joj je bio poput melase. Riječi su se naoko skupljale u
odvojene koncepte. Hope. Dijete. Psihijatrija. Nije ih mogla spojiti.
“Ovo je sigurno mjesto. Na sigurnome ste.”
“Tko ste vi?” upitala je Lauren.
“Ja sam dr. Summer. Psihijatrica.”
“Ja nisam luda”, rekla je Lauren. “Netko mi je oteo djecu.”
“Znam. Ne brinite. Vaš će ih suprug poslije dovesti. Upravo sam
razgovarala s njim. Čeka da ih liječnik pregleda, ali ne želim da brinete. Kaže
da su vaši dječaci jako mirni, uopće nisu uznemireni.”

133
 Knjige.Club Books
To nisu moji dječaci. To nisu moji dječaci. To nisu moji dječaci. Hoće li
liječnik vidjeti ono što sam ja vidjela ili će se prevariti, kao Patrick, kao i svi?
Lauren je tiho plakala dok je psihijatrica pisala na karton.
“Boli li vas što, Lauren?”
Lauren je kimnula glavom, da.
Dobila je još jednu injekciju, od čije je vrućine melasa nestala, a zamijenio
ju je osjećaj šećerne vate u glavi. Spavala je, duboko, kao da je pod teškim
prekrivačem.

Prenula ju je oštrina u ruci, probudila. Shvatila je da može pomicati udove.

Kada je otvorila oči, uz njezino je lice bilo jedno ružičasto. Žena kratke crne
kose i sitnih očiju bila je odjevena u bijelu tuniku i nasmiješila se Lauren kada
se udaljila u ruci držeći injekciju.
“Zdravo, draga. Mislite li da možete sjesti?”
Lauren se nalazila u maloj prostoriji, svježe oličenoj u bijelo, koja se nije
mnogo razlikovala od sobe u hostelu. Ležala je na krevetu uza zid. Pored zida
nalazila se kolijevka za dijete. Na trenutak nije shvaćala što se događa, što se
dogodilo, ali sve joj se odjednom vratilo. Ta je žena stisnula Laureninu ruku
kada je zadrhtala, kada ju je val zapljusnuo i povukao se, ostavivši je
nasukanu na krevetu, dok se borila sjetiti da mora disati.
“Dobro ste”, rekla je sestra na čijoj je znački pisalo Pauline. I bilo je
neobično umirujuće čuti to, premda ni najmanje nije bilo istinito.
“Gdje sam?” upitala je Lauren, sjetivši se Hope, psihijatrije, djeteta.
“U bolnici. Recimo. No kod nas je mnogo ljepše nego u prosječnoj bolnici,
ne brinite.”
“Psihijatrijski odjel”, rekla je Lauren. Misle da sam luda. Postrance je
pogledala sestru. Misli li i ona to? Prozor je bio odškrinut, no na njemu su se
nalazile bijele rešetke. “Mi ćemo vam pomoći da ozdravite.”
Ozdravim od čega? pomislila je. Jedino što sa mnom nije u redu jest što
mi je netko uzeo djecu. Pogledala je u vrata ojačana metalnim okvirom. Sestra
je imala debeli bijeli kožnati remen s lancem koji je provirivao iz torbice
pričvršćene za njega. Ključevi. To nije sestra, ona je tu da je čuva.
“Što je s djecom?” upitala je Lauren, “Jesu li i oni ovdje?”
“Nisu još. Na putu su. Uskoro će stići - vaš će ih muž dovesti. U
međuvremenu sam vam donijela izdajalicu.”
134
 Knjige.Club Books
Lauren je spustila pogled. Na prednjoj strani njezine majice bile su dvije
mokre mrlje. Tada je osjetila pulsiranje. Obje su joj dojke bile pune i tvrde i iz
njih je curilo. Osjetila je hitnu potrebu olakšati pritisak. Rekla je: “Moji
dječaci. Nisu jeli. Sigurno su pregladnjeli.”
“Bez brige, do sada su već dobili bočicu.”
Tko im je dao bočicu? Patrick? On je nikada ne bi znao spraviti. Što ako
im ju je dao dok je bila prevruća? Što ako im je opržio nježna usta? Ali oni ne
govore o njezinim dječacima, zapravo ne. Oni koji su kod Patricka nisu
njezini. Gdje god da njezini bili...
Dah joj je zastao prije nego što je uspjela dovršiti misao. “Idemo vas
priključiti”, rekla je sestra s lošim zubima i odurnim zadahom. Zamahnula je
dvama plastičnim lijevcima spojenima na cijevi s bočicama.
Izdajalica je počela zujati dok je izvlačila mlijeko i otpuštanje je bilo brzo;
pritisak je nestao. Začas je napunila bočice.
“Ovo ćemo morati baciti”, rekla je sestra. “Pričekajte.”
“Zašto ćemo ga baciti?” upitala je Lauren. “Bit će dobro još nekoliko sati.”
“Zbog lijekova koje su vam dali, dušo. Izlaze u mlijeku.” Lijekovi. Vjeđe su
joj i dalje bile teške. Koliko će proći dok ih opet bude mogla nahraniti? To je
sada trebao biti njezin posao, da hrani te dječake. To je bila njezina svrha.
Tijelo joj je zavapilo za njima. No onda je pomislila na djecu koja su se vratila.
Zamisao da dopusti tim mjenjolicima da sisaju bila je nepodnošljiva.
“Djeca,” rekla je Lauren, isprobavajući, “ona koju će Patrick dovesti. Znate
li jesu li to ona koju su našli na rijeci?” Istoga trena kada je izgovorila riječi,
požalila je. Nemoj to govoriti, Lauren. Zvuči nenormalno.
Nastala je stanka prije nego što je odgovorila. “Naravno. Vaša djeca,
Lauren. Riley i Morgan, zar ne? Nema drugih.”
Na izdajalicu su uskoro bile pričvršćene nove bočice i nastavila je
pumpati i vući. Sestra je posegnula u džep po bilježnicu i kemijsku olovku.
Što će joj to?
“O, da,” rekla je Lauren, “znam to. Oprostite. Zbilja sam umorna, a tu su i
lijekovi i sve. Ne znam što govorim.” Pokušala se nasmijati, ali zvučalo je
usiljeno.
Pauline je otvorila bilježnicu. Ona nije samo čuvarica. Ona je špijun.
“Ne morate to zapisati, zar ne? Ono što sam rekla, mislim.”
Pauline je lisičjim očima pogledala zatvorenicu.
135
 Knjige.Club Books
“Žao mi je, draga. Promatramo vas. Moram sve zapisati.”
“Da, ali ne to. Znam da su moji. Morgan i Riley. Jedva ih čekam vidjeti. Ne
znam zašto sam ono maločas rekla, nisam to mislila.”
“Žao mi je”, rekla je Pauline i prislonila kemijsku na papir.
“Molim vas”, rekla je Lauren, preklinjući. No nije bilo koristi. Svaki pomak
kemijske olovke bio je još jedan dokaz protiv nje. Liječnica će to pročitati i
odlučiti da je luda.
Sestra je završila s pisanjem i spremila bilježnicu. Nasmiješila se Lauren
zatvorena lica i posegnula kako bi protrljala Laurenina ramena dok je sjedila
izdajajući se. Laurenina leđa bila su ukočena i nikako se nisu mogla opustiti.
Nije mogla procijeniti što Pauline misli, ta tamničarka, ta neprijateljica
prerušena u njegovateljicu.
Napunila je još dvije bočice do pola kada je mlijeko usporilo i počelo
kapati. Pauline je odnijela bočice s rijetkom bijelom tekućinom u kupaonicu
i začuo se zvuk prolijevanja u umivaonik. Sestra je na tren otvorila slavinu,
zatim izišla i počela spremati aparat i cijevi. Pogledala je u Lauren i opet se
ravnodušno, neprijazno nasmiješila.
“Psihijatrica će uskoro doći da malo porazgovarate.”
“Svi misle da sam luda, zar ne?”
Pauline je sjela na krevet do Lauren. “Što god učinili, nemojte dr. Summer
reći riječ luda. Mrzi takve stvari.”
“A što onda mislite da sam? Blesava?”
Pauline se nije mogla suzdržati da se ne nasmije, ali stavila je ruku preko
usta i namrštila se usiljenom zabrinutošću. “Pod pritiskom ste, dušo. Loše je
na vas utjecao, to je sve. Pomoći ćemo vam.”
“Želim poći kući. Što mislite, koliko će me držati ovdje?”
“Dr. Summer zna što radi. Osjećat ćete se bolje nakon razgovora s njom.”
“Osjećam se dobro”, rekla je Lauren, misleći da definitivno zvuči vrlo
razumno, vrlo pribrano. Zašto to ne zapisuje?
“Ne brinite, draga moja”, rekla je Pauline. “Donijet ću vam šalicu čaja.
Nakon toga će vas dr. Summer sigurno biti spremna primiti.”

136
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 22

U ambulanti im liječnica objasni što će učiniti. Pregledat će dječake, provjeriti

sve njihove “otvore i nabore” i zatim ih izvagati.
“Ništa invazivno. Ionako su danas već dovoljno prošli, kako čujem.”
Patrick na to ništa ne odgovori. Pogleda Harper koja mu se ponovno malo
nasmiješi. U ovim okolnostima bila je to pomalo glupa izjava liječnice. Nitko
nije znao što su bebe prošle - što im je osumnjičena učinila ili nije učinila
tijekom jednoga sata koliko ih nije bilo. Patrick je mogao zamisliti bezbroj
mučnih mogućnosti, možda posve drukčijih od njezinih. Razlika između njih
dvoje, oca i policajke, u tome je što ona nije morala zamišljati koliko zli ljudi
mogu biti, znala je to iz prve ruke. Njegov strah da se njegovim
sinovima možda dogodilo nešto užasno bio je jednako izražen kao i njezina
uvjerenost da je ishod mogao biti i mnogo gori.
Liječnica ih zamoli da razodjenu dječake. Harper je promatrala kako
Patrick petlja s bebinom odjećom, nevještim prstima povlačeći žutu majicu
preko Morganove glave. Svaki komad odjeće koji je svukao s bebe predao je
Harper, a ona ga je stavila u označenu vrećicu za dokaze. Morgan se probudio
kad ga je otac počeo svlačiti, ali nije zaplakao. Lamatao je nožicama i doimao
se sretnim kad mu je liječnica napravila smiješnu grimasu. Riley, još uvijek
svezan u autosjedalici, zakričao je poput galeba, zvuk koji je Morgan točno
ponovio. Liječnica se nasmiješi Patricku.
“Slatko”, rekla je. “Uskoro će imati vlastiti jezik.”
“Da”, odgovori Patrick, pomalo otresito, kao da u to ne vjeruje.
Harper je također čula da blizanci katkad razviju jezik koji nitko drugi ne
razumije. Ta ju je pomisao podjednako fascinirala i plašila.
Nakon uspješnog svlačenja majica, dječaci su se uskoro našli jedan pored
drugog na bolničkim kolicima.
“Tata, ako se slažete, skinut ću im pelene”, rekla je liječnica.
“Naravno.”
Podigavši obrve, liječnica pogleda Harper koja kimne glavom u znak
odobrenja. Liječnica oslobodi pelenu, primi golu bebu i okrene je na trbuh,
osvjetljavajući tankom baterijskom svjetiljkom kožu, dok je rukom u rukavici
137
 Knjige.Club Books
nježno razdvajala nabore na tijelu. Ponovno okrene dječaka i osvijetli mu
unutrašnjost usta. Patrick se doimao kao da mu je mučno, usne su mu se
nakrivile. Polako je podignuo ruku da ih pokrije, a Harper zamijeti da mu se
oči pune suzama.
Liječnica je isti postupak ponovila s drugim djetetom, a zatim je oba gola
dječaka na leđa položila na kolica i tek tada progovorila.
“Ne vidim ništa neobično.”
“U redu”, promuklo će Patrik. “Što to znači?”
“To znači da, po mome mišljenju, nema znakova zlostavljanja. Nema
ozljeda.” Pogleda Harper i nastavi: “Nema, hmm, vidljivih dokaza stranih
predmeta, tekućina ili bilo kakvih drugih tvari.”
Patrick zastenje, sažaljivim zvukom gađenja i olakšanja. Rukama pokrije
oči. Kad ih odmakne, bijeli tragovi prstiju na sljepoočnicama polako izblijede.
Liječnica ponovno navuče pelene bebama i zatim se okrene računalu i počne
pisati bilješke.
“Tata, možete ih odjenuti”, dobaci preko ramena.
Patrick ih pogleda kako gugućući leže i iz torbe za prematanje izvadi dvije
čiste majice, jednu žutu i jednu zelenu. U svakoj je ruci držao jednu i na
trenutak zastao da bi zatim podigao pogled prema Harper koja zamijeti
paniku na njegovu licu. Pogledavao je od jedne do druge majice, od bebe do
bebe. Čija je koja?
“Jesi li vidjela koji je nosio koju majicu?” Patrickov glas bio je visok i
smiren.
Harper nije mogla reći. I ona osjeti paniku, bespomoćno sliježući
ramenima. Morgan je bio s lijeve strane, pomisli. No je li ih liječnica vratila na
ista mjesta? Nije obratila pozornost.
Patrick ih obojicu pomno prouči, uzme jednog u ruku i okrene. Bebine
ruke i noge visjele su kao u padobranca. Spusti dječaka i uzme u ruku drugog.
Nije bilo razlike. Izgledali su posve isto.
“Zar nemaju madeža ili tako što?” upita Harper.
“Ne”, odgovori Patrick. “Žuta za Morgana, zelena za Rileyja. Lauren im je
htjela obojiti nokte, ali nisam dopustio. Glupo, glupo.”
“Niste mogli znati”, rekla je Harper i pomisli, da, glupo je, zašto to nisi
dozvolio?

138
 Knjige.Club Books
Patrick skrene pogled na vagu, odmah desno od kolica. Naravno, jedan
mora biti krupniji. Mogu provjeriti bilješke i saznati koji je koji. Harper osjeti
olakšanje.
Patrick se obrati liječnici. “Hmm, možete li mi, molim vas, ponoviti koliko
su teški?”
Liječnica dodirne tipkovnicu, listajući niz zaslon računala.
“Oh, baš smiješno, obojica su iste težine. Četiri zarez šest kilograma.
Nevjerojatno. Čovjek bi pomislio da će jedan biti krupniji, a drugi sitniji,
barem za dekagram. Hmm.”
Liječnica se nasmije, ali kad ugleda Patrickovo lice prestane se smijati i
ustane.
“Oh, ne”, izusti. “Zar ne možete prepoznati...”
“Naravno da mogu”, odbrusi Patrick. “Samo sam želio biti siguran. Mislim
da poznajem vlastitu djecu, hvala na pitanju.”
Podigne bebu s lijeve strane. Odlučno započne odijevati dječaka u žutu
majicu. Liječnica se ponovno okrene zaslonu i nastavi tipkati. Obrazi su joj
poprimili tamnoružičastu nijansu.
Dobro, pomisli Harper, čak i ako to nije Morgan, sada jest.
Obje su bebe hladno zurile u nju dok se njihov otac mučio s kopčama na
sada Morganovoj majici, kao da su znale što je učinio i htjele da ona zna da
one znaju.

139
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 23

Terapijska soba u zatvorenom odjelu uređena je za bebe. Na stropu su posteri

s uzorcima u crnoj i bijeloj boji. Kontrastne pruge navodno potiču djecu da se
usredotoče na njih. Na jednom je zidu mural žutoga medvjeda koji drži crveni
balon. Lauren spusti pogled na debeli sag između dva stolca i na prekrižena
stopala liječnice u svijetloplavim salonkama niskih peta. Pored stolca dr.
Summer mali je stolić s blokom papira i olovkom. Uz njezin je stolac
jarkocrvena plastična kutija sa slikovnicama i žuta sa zvečkama i platnenim
lišćem za gužvanje.
“O čemu razmišljate, Lauren?” upita dr. Summer.
Lauren prestane proučavati prostoriju. Pogleda ruke u svom krilu.
“Razmišljala sam o svojim bebama”, odgovori.
“Možete li mi reći što točno mislite?”
“Nedostaju mi.”
Dr. Summer razdvoji stopala i ponovno ih prekriži na drugu stranu. Sjajna
koža njenih nogu kao da je prirodno bez dlaka. Malo opuštena oko listova,
prošarana je paučastim venama.
“Znate li zašto ste ovdje?”
Lauren uoči mrlju od suhoga blata na stražnjoj strani palca i protrlja je.
“Mislim da znam”, odgovori. “Uzrujala sam se.”
“Bili ste uzrujani”, rekla je dr. Summer, zapisujući bilješku.
“Da. Dječaci su nestali, nisam znala gdje su. Ludila sam čekajući da ih
pronađu. Bilo je to nešto najužasnije što se može zamisliti.”
“Niste znali gdje su.”
“Ne. I nisam znala hoće li se ikad vratiti. Ne znate kako je to.”
“Recite mi, Lauren. Želim razumjeti.”
Lauren dugo nije ništa rekla. Razmišljala je o tome kako bi se na sagu
između njih dvije trebala nalaziti njena dva dječaka, ritajući se i smijući, i da
je čudno biti u ovoj sobi bez ijedne bebe. Morganu bi se svidjeli crno-bijeli
posteri, Riley bi obožavao platneno lišće.

140
 Knjige.Club Books
“Recite mi što se dogodilo kad su pronašli bebe”, nastavi liječnica. “Kad
su vam ih vratili. Kako ste se osjećali?” Pitanje se činilo bremenitim; sigurno
već zna što se dogodilo. Lauren je pokušala shvatiti što liječnica želi da kaže.
“Isprva sam bila sretna. Nije ih bilo... ne znam kako dugo. Činilo mi se kao
vječnost.”
Liječnica je čekala da nastavi. Nakon kraće stanke Lauren odgovori:
“Kada su ih vratili, bio je to najljepši osjećaj na svijetu.”
Liječnica ponovno pričeka da Lauren nastavi govoriti, ali ona nije
govorila. “Što se onda dogodilo?”
Lauren skrene pogled pored doktoričine glave, kroz prozor, prema nebu.
U daljini ugleda nekoliko visokih stabala. Čula je smijeh koji je dopirao negdje
izvana. Smijeh maloga djeteta. Pokuša zamisliti kakvi će dječaci biti kad
prohodaju, ali je mogla prizvati samo ta uznemirujuća, nepoznata lica s obale
rijeke. Liječnica pomakne glavu u razinu Laurenina pogleda. Ta žena stvarno
ima uznemirujuće čudno lice. Zar njezinim roditeljima nisu predložiti da joj
se, kao maloj, operiraju uši i priljube uz glavu?
“Lauren,” nastavila je, “rekli ste mi da ste se uzrujali. Što mislite, zašto ste
se tako osjećali?”
“Ne znam”. A znala je.
“Uzrujalo vas je nešto vezano za bebe? Upravo ste mi rekli koliko su vam
nedostajale. Zašto bi vas toliko uznemirio pogled na njih?”
Lauren pogleda liječnicu ravno u oči. Malo otvori usta, ali ne progovori.
Dr. Summer dugo je i strpljivo čekala i zatim rekla: “Policajka koja vas je
dovela tvrdi da ste pokušali gurnuti dječja kolica u rijeku. Lauren, zašto biste
to učinili?”
Lauren spusti pogled.
“Ne znam.” A opet, znala je. Odgovor joj je prošao umom: htjela sam ih
vratiti odakle su došli. Nadala sam se da će mi, ako ih odmah vratim u rijeku,
moji dečki možda biti vraćeni.
“Lauren, na vašoj sam strani.”
Vjeruje da sam luda, pomisli Lauren. Jesam li luda? Ne mogu joj reći
istinu, to znam. “Samo sam... na sekundu sam pomislila... zapravo, to zvuči
glupo”, zausti.
“Ništa što mi kažete neće zvučati glupo. Vjerujte mi. Možete imati
povjerenja u mene.”
141
 Knjige.Club Books
Ne, pomisli, ne mogu ti vjerovati kad sve zapisuješ. Tko će to čitati? Koliko
dugo čuvaš bilješke prije nego što ih baciš, izbrišeš zapis? Lauren nije htjela
ništa reći, ali je istodobno osjećala snažnu potrebu objasniti sebi. Možda će
ju, ako objasni na pravi način, pustiti da ode. Daj liječnici nešto, polovicu
istine, ili stara vještica neće odustati od pokušaja da sazna.
Pročisti grlo. “Pa, na sekundu sam pomislila da to nisu moje bebe. No bila
sam u zabludi, znam da su bile. Jesu. Znam da jesu.”
U sebi, dok je lagala liječnici, um joj je nastavio iznositi istinu: znam da
nisu. Nikad nisam bila sigurnija u nešto. Misli su joj bile toliko glasne da se
bojala da će ih nesvjesno izgovoriti. Jesam li luda? pomisli. Mogla bih biti. Što
ako jesam? Što ako sam pogrešno shvatila i dječaci su moji dječaci i sve sam
to učinila uzalud? Osjećam da znam. Ali što ako se ne mogu pouzdati u taj
osjećaj?
Dr. Summer je nešto zapisala. “Ima li još nešto što mi možete reći o
tome?”
Laura proguta slinu. “Samo da znam da to zvuči ludo. Znam. I to nešto
vrijedi, zar ne? Mislim da nije normalno tako razmišljati. Mislim da je ludo.
Luđaci misle da su zdravi, zar ne? Jasno mi je kako se to doimalo, zaista.”
“Ovdje ne volimo rabiti taj izraz, Lauren. Nitko nije lud. Unutar ovih
zidova ne dozvoljavamo takve stigmatizirane uvrede. Želim da znate da vas
nitko neće osuđivati. Ništa nije previše neobično da bismo o tome govorili.
To su samo riječi, osjećaji koji se iznose ovdje, u ovom sigurnom okružju, da
se možemo suočiti s njima. Nemojte osjećati da nešto morate skrivati preda
mnom. Ja ću vam pomoći, a iskrenost je prvi korak do oporavka.”
Je li iskrena prema meni? pomisli. Mogu li uistinu reći što god osjećam i
dalje biti na sigurnom? Kako bi to bilo moguće? Jer negdje duboko u meni ima
stvari koje ne želim reći čak ni samoj sebi.
“Za sve sam ja kriva”.
“Mislite da ste krivi?”
“Da. Da ih nisam ostavila, zaspala, ona ih ne bi ni odvela, zar ne?”
“Jeste vidjeli osobu koja ih je odnijela?”
“Ne. Ali mislim da sam čula kako kažu da su ju uhvatili.” Jesu li to rekli?
Odjednom nije bila sigurna. Ako su je uhvatili, je li imala sa sobom košaru s
drugim bebama?

142
 Knjige.Club Books
Sjećanje je blijedilo, pokušavala se prisjetiti. Bili su pored rijeke, dječja su
kolica bila tu, vraćena kao čudom. U tom trenutku osjetila je neopisivu sreću
prije nego što je pogledala u njihove oči i spoznala istinu. Tamo na mostu, na
kiši, bila je to Jo Harper, rekla je, imamo je. I u tom blaženom trenutku
pomislila je da je opet potpuna. Ali već je bilo prekasno, dječaci su već bili
zamijenjeni.
Liječnica je na papir zapisala nekoliko dugih bilješki. Što je sad, pomisli,
što je pogrešno rekla? Lauren se nagne prema naprijed da pročita što piše, ali
liječnica nagne blok da to spriječi.
“Što ste vidjeli kada ste pogledali Morgana i Rileyja nakon što su
pronađeni?”
Lauren zadrhti prisjetivši se. Pogledala je u dječja kolica. Što je vidjela?
“Vidjela sam bebe. Morgana i Rileyja.” To nisu bili oni.
“Je li bilo nešto drukčije na njima zbog čega ste pomislili da to nisu vaše
bebe?”
Da, pomisli.
“Ne”, odgovori. “Izgledali su isto, bilo je to samo one prve sekunde. Nisam
imala pravo. Zabunila sam se.” Što god da je sada u njima, pomisli, to nisu
Morgan i Riley.
Liječnica je pisala i pisala. Što zapisuje? Da li Lauren pogrešno odgovara?
“Nakon onoga što vam se dogodilo, i kako je to utjecalo na vas, policija je
odlučila uputiti vas k nama. Znate li zašto su to učinili?”
Ah, pomisli, zato jer sam ih pokušala gurnuti u rijeku. Zbog toga su me
mogli strpati u zatvor, ali nisu jer misle da sam luda. Umjesto toga poslali su
me ovamo. Možda ipak još imam šanse.
“Nisam im htjela nauditi. Znam da je bilo pogrešno pokušati ih vratiti u
rijeku.”
“Čujem da im niste htjeli nauditi.”
“Oni su i dalje nečije bebe. Nisam to smjela učiniti.”
“Nečije bebe?”
Sranje.
“Moje bebe. Mislila sam reći, to su moje bebe. Na sekundu sam pomislila
da nisu, pa pretpostavljam da sam samo... ne znam. Ali znam da je bilo
pogrešno to učiniti.”

143
 Knjige.Club Books
To nisu moje bebe, pomisli. Pripadaju onoj ženi, onoj užasnoj ženi iz
bolnice, iz mog sna. Koja nije bila tamo. Ili je bila? Morala je sve vrijeme biti
tamo jer je sada u policiji. Što mi se događa?
Dr. Summer se nagne da nešto zapiše na papir. Nakon nekog vremena
kemijska se prestane pomicati i ona se nasmiješi. Lauren se osjeti jako
umornom.
“Donijet ćemo bebe ovamo da možete biti s njima.”
“U redu. Dobro”, rekla je i pomisli, ne, ne dovodite ih ovamo.
Dok je pokušavala kontrolirati izraz lica, sakriti paniku koja joj se širila
grudima, nehotice joj zatitra oko i ona ga pritisne vršcima prstiju da ga
zaustavi. Ne želim ih vidjeti, pomisli. Moramo pronaći prave bebe, mog
Morgana i mog Rileyja. Ona ih je stavila u tijela drugih beba, onih iz
rijeke. Neće im se svidjeti biti jegulje, biti te riblje kreature. Neće znati kako
plivati, niti kako disati pod vodom. A ako ih je žena koja ih je uzela u policiji,
bit će posve sami. Izgubljeni, dozivajući svoju majku.
Liječnica se namrštila. Lauren je bila sigurna da nije glasno govorila.
Gotovo posve sigurna.
Mislim da ta žena živi u rijeci.
Nemoj to reći. Jesam li to rekla?
Liječnica odloži blok i sklopljenih se ruku nagne prema Lauren.
“Zadržimo otvoren um”, rekla je. “Pružit ćemo vam svu potrebnu pomoć -
osoblje ovdje ima veliko iskustvo s majkama i bebama. Kad dječaci stignu,
pobrinut ćemo se da svi budete sretni i odatle ćemo krenuti.”
Lauren proguta slinu. Grlo joj se stisne. Mora ostati pribrana jer treba što
prije izići odavde i vratiti sve na svoje mjesto. Možda će s tom ženom trebati
sklopiti neki dogovor, ali pristat će na sve. Sve osim pustiti da sve ide kao
sada - sve osim dopustiti joj da ih zadrži. Namjeravala je prisiliti ženu da ih
zamijeni i bila je spremna na sve da to ostvari. “Opustite se Lauren, ovdje s
nama ste sigurni.”
Liječnica položi ruku na obje njezine ruke, čvrsto stisnute u krilu. Trudila
se duboko, polako disati. Liječnica joj se nježno obratila i Lauren zadrži njezin
pogled, nastojeći se doimati smirenom.
“Znam da vam je trenutno teško prepoznati razliku između onoga što je
stvarno i onoga što je simptom vaše bolesti.” Lauren zatrese glavom. Ma što
da misle da je njezina bolest, mora natjerati liječnicu da pomisli da je došlo do

144
 Knjige.Club Books
pogreške, da je ona zdrava. Preklinjanje neće pomoći. Zdravi ljudi ne
preklinju. “Ne, dobro sam, sada shvaćam.” Dr. Summer zavali se u stolac,
pogledavši pritom nemirnu Laureninu nogu. Lauren prijeđe rukom preko
oznojena čela i zatim pritisne koljeno da zaustavi trzanje.
“To je dobro. Čini se da napredujemo.” Ustajući, doda: “Možete ići i
pričekati u vašoj sobi. Javit ću vam kad Patrick stigne s Morganom i
Rileyjem.”
“Koliko dugo moram ostati ovdje?” upita Lauren, misleći kad će moći
početi tražiti svoje dječake?
Liječnica ponovno sjedne, gotovo na sam rub stolca. “U ovom trenutku ne
razmišljajmo u smislu određenih vremenskih raspona.”
“Mogu li otići? Hoću reći, je li mi dozvoljeno otići?”
“Pomoći ćemo vam, Lauren. Pobrinut ćemo se da tim dječacima budete
što bolja majka.”
Lauren je u nekoj mjeri shvaćala da je to prekretnica. Na neki se način
podrazumijevala prijetnja, ali nije znala moguće posljedice. Morala je
prihvatiti igru, čak i prije nego što sazna pravila. Uspjela se nasmiješiti
liječnici, premda je htjela zavrištati, pustite me, pustite me prije nego što
bude prekasno...
“Razumijem”, rekla je.
“Dobro”, odgovori liječnica. Ponovno ustane i izvadi ključeve da otključa
teška vrata. Lauren se nikad ne bi mogla naviknuti na taj zvuk, tupi zvuk
okretanja cilindra, zveket snopa ključeva. Liječnica ostavi vrata otvorena,
pa Lauren na trenutak pomisli da može izići sama, bez pratnje. Međutim, već
sljedeći tren uđe Pauline da je odvede natrag u njezinu ćeliju. Sporo hodajući
niz hodnik osjećala se kao da ide prema giljotini, s bljedunjavom
pomoćnicom pored sebe. Lauren promotri vlastita stopala, ugurana u ružne
crne plastične klompe. Podigne pogled kad začuje škripu nekih drugih
klompi koje im dolaze ususret. Jedna se žena vukla prema njima, gurajući
dječja kolica s bebom koja je tiho jecala. I ona ima čuvaricu pored sebe te do
zadnjeg časa tupo gleda prema dolje. Kad podigne oči prema Lauren, taj
pogled na utonulom licu posve je zbunjen, lišen svake nade. Lauren se zapita
da li i ona tako izgleda.
Poslije povratka u spavaću sobu s pogledom na dvorište i visoku ogradu
u daljini, čuvarica i zatvorenica sjednu u naslonjače.

145
 Knjige.Club Books
“Da uključim televizor?” upita Pauline.
Lauren potvrdno kimne. “Znate li kada će Patrick stići s bebama?”
“Žao mi je, draga, ne znam. Mislim da nećete predugo čekati. Sigurno se
veselite što ćete ih vidjeti.”
Lauren okrene lice prema televizoru i naredi sebi da ostane smirena,
normalna, kao da se ništa nije promijenilo.
Osjeti trzaj u obrazu i protrlja ga, trudeći se kontrolirati disanje. Bojala se
da to neće moći. Neće moći imati te stvorove pored sebe i pretvarati se da su
njezini. Toliko joj nedostaju njezini dječaci.

146
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 24

S obje strane glavnog ulaza u Hope Park uzdizali su se stari kameni stupovi,
pa su sigurnosna vrata od bijelog metala bila neskladan suvremeni dodatak.
Harper je dovezla Patricka i blizance iz bolnice; njegov je automobil još bio
na obali rijeke gdje ga je prije ostavio. Zaustavila se pored portafona,
ispružila ruku i pritisnula gumb između plavo-bijelog logotipa Nacionalnog
zdravstvenog sustava.
“Izvolite?” začuo se nazalni ženski glas iz rešetke.
“Detektivka narednica Joanna Harper i Patrick Tranter. Dolazimo u
posjeti Lauren Tranter. S nama su blizanci. Očekuju nas.”
“Pogledajte u kameru, molim vas” kazala je nevidljiva vratarica. Patrick
se nagnuo naprijed da omogući sigurnosnu provjeru. Kamera se zakrene na
malom nosaču, usmjeravajući se na njihova lica, proizvodeći zvuk okidača da
pokaže da je zabilježila njihov izgled. Podrhtavajući, vrata su se otvarala vrlo
sporo, centimetar po centimetar, otkrivajući zelenilo s unutarnje strane.
Tri ili četiri golema stara hrastova stabla rasla su na travnjaku veličine
njive. Raskošno uređen okoliš stvarao je iluziju ležernog bogatstva, ali
električna vrata i visoka ograda, jedva maskirani visokim grmljem, pričali su
drukčiju priču. Ovo je utočište za one u krizi, ali zapravo i zatvor.
Vozeći prema parkiralištu Harper zamijeti ljude u skupinama od po dvoje i
troje, raspršene po terenu, kako guraju dječja kolica ili se u hladovini igraju s
bebama. Svaki je pacijent, bez iznimke, bio u pratnji medicinske sestre u
bijeloj tunici.
Zgrada je bila niska, suvremena građevina - ono što bi Harperina majka
opisala kao monstruoznost od betona i stakla. Nedaleko nje, ono što je nekad
nesumnjivo bila veličanstvena ladanjska palača, pridonosi dojmu da novo
zdanje izgleda još ružnije. Starija zgrada uzdiže se na maloj udaljenosti,
lijepa, ali zapuštena. Boja se ljušti s dvostrukih prednjih vrata, a jedno ili dva
stakla u vitrajnim prozorima zamijenjena su šperpločama jer su napukla ili
su razbijena. Staru kuću okružuje metalna ograda, kakva se nekad
upotrebljavala za ograđivanje gradilišta, a svaka je ploča pri dnu učvršćena s

147
 Knjige.Club Books
dva betonska bloka. Na dvostrešnom krovu tamni prozori izgledaju poput
očiju.
Patrick je čučao na parkiralištu i ponovno sastavljao dječja kolica. Izvadio
je autosjedalice iz sigurnosnih pojaseva na stražnjem sjedalu te ih postavio
na okvir kolica. Dok je to radio, dječaci su ga promatrali onom istom,
neobičnom mirnoćom koju imaju od nestanka, premda povremeno mahnu
rukama. Obojica su se nekoliko puta naizmjence oglasila poput galeba,
oponašajući jedan drugog.
Nakon što je oba dječaka smjestio u kolica, Patrick se nagnuo nad gornjim
blizancem odjevenim u žuto.
“Gdje ti je smiješak, Morgie?” prilično je samosvjesno poškakljao bebu
ispod brade. “Možeš li se nasmiješiti tatici? Ne?”
Nakratko se sagnuo da prouči Rileyja. On podigne pogled prema ocu, s
istim sumornim izrazom lica kao i brat.
“Ti također, ha? No dobro, pretpostavljam da smo svi imali težak dan.”
Umorno gurajući kolica krene prema velikom znaku na kojem je pisalo
POSJETITELJI OVIM PUTEM. Harper ih je slijedila.
Na vanjskim vratima, drugi gumb, a ista žena koja je govorila kroz
portafon na glavnom ulazu ponovno zatraži njihova imena. Propusti ih kroz
prva vrata koja se uz škljocanje zaključaju iza njih. Još jedna zaključana
staklena vrata vode u hodnik, ali zasad su zarobljeni u predsoblju. Žena
sijede kose i golemih naočala pojavi se na prozorčiću iza debelog stakla.
Pomicala je usne, ali nije bilo zvuka.
“Ne čujem vas”, rekla je Patrick, tapkajući uho da to pokaže.
Zvučnik pucketajući oživi, pa začuju isti promukli glas koji su čuli vani,
pomalo nejasan i ne posve usklađen sa ženinim ustima. “Zaboravila sam
stisnuti gumb”, rekla je smiješeći se. “Oprostite. Ovo su vaši bedževi”.
Ispod prozorčića iskočila je ladica i Harper zaviri u nju. Tu su bila dva
bedža s natpisom POSJETITELJ. Jedan pruži Patricku.
“Nosi li netko od vas ikakvo oružje?” upita žena, gledajući Harper.
“Ne”, u isti glas odgovore Harper i Patrick.
“Bilo kakvi lijekovi, na recept ili neki drugi?”
“Hm, paracetamol”, rekla je Harper. “Da li se to računa?”
“Da. Jesu li u torbi?”

148
 Knjige.Club Books
“Da.”
“Možete ih, molim vas, staviti u ladicu? Ima li što u dječjim kolicima?”
“Samo torba za prematanje”, rekla je Patrick. “Pelene, znate. Stvari tog
tipa.”
Žena načini grimasu kao da pelene i takva vrsta stvari mogu lako biti roba
za krijumčarenje.
“Gospodine, možete li, molim vas, ostaviti torbu? Moram je pregledati.
Samo je ubacite u ladicu. A vas oboje, ako vam nije teško, molim vaše telefone,
novčanike i ključeve. Možete ih uzeti na izlasku.”
Nakon što je sve ubačeno u ladicu, unutarnja su vrata zazujala i škljocnula
da pokažu da su otključana. Kad su ušli u hodnik, recepcionarka im je rekla:
“Imam poruku od dr. Summer. Vas, gospodine Tranter, želi vidjeti prije
nego što odvedete dječake k Lauren.”
Harper je čekala dok je Patrick razgovarao s psihijatricom. Ponudila se da
će pričuvati dječake, ali joj je potajice bilo drago kad je rekao da će ih povesti
sa sobom - način na koji su zurili počeo ju je živcirati. Samo što nije pitala
rade li to oni oduvijek ili je to nešto novo, ali se, u ovim okolnostima, pitanje
činilo nepriličnim.
Nakon nekoliko minuta oglasilo se zvono negdje dalje niz hodnik, a iza
teških vrata pojavila se medicinska sestra, žena četrdesetih godina s mnogo
guste tamne kose skupljene iznad ugodnog lica. Velikih očiju i visokih
jagodičnih kostiju mogla je u mladosti biti manekenka. Odlučnim je koracima
prošla uz Harper i pokucala na vrata ordinacije u koju je liječnica odvela
Patricka i blizance.
“Odvest ću vas dolje”, kazala je, držeći vrata otvorena da Patrick može
izići s kolicima. Široko razmaknuti kotači nekoliko su puta zapeli o okvir
vrata prije nego što je u tome uspio.
Dr. Summer slijedila je Patricka u hodnik. Dok je sestra zatvarala i
zaključavala vrata ordinacije iza njih, liječnica je pogledala prema jednom, pa
drugom dječaku i pritom ih blago štipnula.
“Tako su opušteni, zar ne”, rekla je. “Tako dobri dječaci”.
Nasmiješila se i počela udaljavati.
“Zar ne idete i vi?” upita Patrick liječnicu.

149
 Knjige.Club Books
“Ne, ali promatrat ću,” glavom pokaže prema nadzornoj kameri
postavljenoj na stropu pored požarnog alarma, “a s vama će unutra biti dvije
medicinske sestre, kao potpora ako zatreba.”
Patrick ju je gledao kako odlazi, očiju širom otvorenih kao u izgubljenoga
malog dječaka.
“Želite li da pođem s vama?” upita Harper, a on kimne potvrdno.
Dok je niz dug, širok hodnik slijedila sestru, oca i dječja kolica, Harper
zamijeti umjetnička djela - golema platna prekrivena pravokutnicima
primarnih boja u različitim položajima. Bijeli zidovi i velike slike činile su da
se hodnik doima poput galerije. Bila je tu također i tišina, osjećaj da se treba
ponašati s određenom vrstom poštovanja, i da se svako ponašanje
procjenjuje i proučava te doživljava nedovoljno primjerenim.
Malo dalje, u jednoj od soba, nešto je tako snažno udarilo zid da su
zazvečali okviri učvršćenih umjetničkih djela.
“Isuse,” rekao je Patrick, “je li to...” Očajnički pogleda Harper, kao da pita,
to nije Lauren, zar ne?
“Ne, ne, nema razloga za brigu”, rekla je sestra, izvadi voki-toki iz svog
remena i prisloni ga na usne. “Soba sedam, pomoć molim”, rekla je vedrim
glasom i nasmiješi se Harper kad joj uhvati pogled. Nešto je ponovno udarilo
u zid, ovog puta još jače. Pojavile su se dvije medicinske sestre,
otrčale hodnikom i uz zveckanje ključevima ušle u ćeliju.
“Što je to bilo?” upita Patrick.
“Evo nas”, rekla je sestra kad su stigli do vrata s oznakom Soba jedanaest.
Pokuca, zatim otvori prozorčić i zaviri unutra. Zvuk ključa u bravi s unutarnje
strane, vrata se otvaraju prema unutra i otkrivaju drugu sestru, ni izbliza
tako prijateljsku. “Lauren?” dozva. “Dušo, netko je došao da te vidi.”
Lauren je sjedila na stolcu kraj prozora. Izgledala je sitno, nepovjerljivo i
pogrbljeno. Noge su joj zaprljane suhim blatom s obale rijeke. Medicinska
sestra koja je ustala da otvori vrata sjedne pored Lauren, ali oprezno, kao da
je spremna ponovno poskočiti. Lauren podigne pogled.
“Oh” rekla je, pokazujući prema dječjim kolicima: “Oh, ne. Mislila sam da
ću to moći, ali prerano je.”
Ustala je sa stolca i pokušala se odmaknuti, pritisnuvši se o rešetke na
prozoru, prekriživši ruke preko tijela, širom otvorenih i preplašenih očiju.
Patrick zakorači u sobu.

150
 Knjige.Club Books
“Dušo,” rekao je, “što nije u redu?”
“Patrick, ne, molim te, odvedi ih,” odvratila je, “žao mi je. Ne mogu.”
“Ali, Lauren”, zausti Patrick, a ona zatrese glavom sve glasnije
ponavljajući “ne, ne, ne”. Sestra se ispriječi poput ljudske prepreke u
prostoriji, zauzimajući sav prostor između njega i njegove supruge.
“Pokušajmo ponovno poslije, može?” predloži Laurenina sestra
Patrickovoj dok su ga zajedno vodile do vrata. Laurenina sestra zatim ih
snažno zalupi iznutra. Zvuk zaključavanja naruši tišinu hodnika.
Bebe u dječjim kolicima iznenadile su se, pa im se mala lica iskrive i oni
počnu plakati.
“Oh, ne plačite, psst”, rekla im je gurajući kolica naprijed-natrag. Nisu
prestali. Plakali su gotovo mehanički, uporno i neumorno. Svaki od njih
ispunjavao je tišinu kad bi drugi udahnuo, stvarajući neprekidan, zavijajući
vrisak na frekvenciji tračne pile dok reže metal.
Uz tu buku iza vrata se Sobe jedanaest čuo prigušen zvuk Laurenina plača
i tih šapat sestre koja je pokušava utješiti i nagovoriti da prestane.
I u Patrickovim su se očima nakupljale suze. Harper ispruži ruku i
potapša ga po ramenu. U tom je trenutku suosjećala s njim, svjedočeći
njegovoj potpunoj bespomoćnosti, njegovom opipljivom osjećaju nemoći.
Buka plača blizanaca nije prestajala.
“No dobro”, rekla je sestra, primila ručku dječjih kolica i usmjerila ih
prema izlazu. “Mislim da su dečki pomalo umorni. Hoćemo li svi u kratku
šetnju?”

U automobilu, tijekom povratka, nijedno od njih dvoje nije govorilo sve dok
nisu stigli do vodospreme New Riverby, gdje je dolina sve do obzora bila
ispunjena svjetlucavim srebrom. Razina vode bila je niska nakon
višemjesečnih vrućina. Harper je vidjela zdepaste obrise ostataka zidina uz
rub jezera, a u sredini vrh starog tornja crkve Selverton, crn i šiljat poput
oštrice koja probada površinu.
Bez blizanaca se unutrašnjost automobila Harper činila mnogo mirnijom.
Uživala je u tišini i osjećaju mira. Dok je auto prelazio preko vijadukta, Patrick
je podignuo glavu sa suvozačeva prozora na kojem je počivala. Nekoliko je
trenutaka promatrao kako krajolik prolazi.
“Nisam smio ostaviti bebe s njom. Nisu sigurne.”

151
 Knjige.Club Books
“Mislim da ne morate brinuti”, rekla je Harper. “Tamo imaju procedure.
Zar nije liječnica rekla da Morgan i Riley neće ostati nasamo s Lauren, čak ni
na trenutak, sve dok nisu sigurni da će sve biti u redu?”
“Vidjeli ste kakva je.”
“Da,” rekla je Harper, “ali pomoći će joj.”
“Nije u stanju brinuti se o njima. Trebao sam ih odvesti kući.”
“Da ste to učinili, ne bi je mogli liječiti u Hope. Za to mora imati bebe uza
se. Vjerujte mi,” nastavila je Harper, “ne želite da je prebace na Opći odjel.
Hope Park možda pomalo nalikuje zatvoru, ali alternativa je... no dobro. Ne
želite znati.”
“Zašto?” upita Patrick. “Kako je tamo?”
Samo je jednom zbog obavijesnog razgovora morala otići na Opći odjel
bolnice Selver. U pitanju je bilo priznanje jednoga zatvorenika u poznatom
slučaju ubojstva. Zatvorenik, prekorila se, mislila je pacijent, naravno,
premda je odjel bio gori nego bilo koji zatvor u koji je ušla. Za Harper, uvijek
su mali detalji ti koji sadržavaju najveću moć: zvuk razbijanja zubi o metalne
vodilice kreveta, prasak ligamenata istegnutih do točke puknuća dok se pri
obuzdavanju ruke stručno savijaju na leđima, trenutak nekoliko sati poslije,
u njezinoj kupaonici, kad se nagnula da obriše zrcalo misleći da je prljavo, ali
ne, na njezinu licu i bijeloj košulji bila je svijetla ružičasta mrlja, muškarčeva
slina pomiješana s njegovom krvlju, koja ju je vjerojatno poprskala dok su ga
nosili, a on se gušio.
“Ne razmišljajte sada o tome” rekla je Harper, pitajući se, ako dođe do
toga, što će moći iskoristiti da zadrži Lauren dalje od tog mjesta. “To se neće
dogoditi. Ona će se oporaviti. Voli te dječake.”
“Da,” rekla je Patrick zvučeći izgubljeno, “i ja sam to pomislio.”
Patrick zamoli Harper da ga ostavi u kući njegove sestre. Zaustavila se
ispred kuće i isključila motor. Slabašno se smješkao dok joj je zahvaljivao i
otvarao vrata automobila. “Harper, u redu ste. Znam da smo imali razmirice.
Ali bez vas ne bih izdržao ovaj dan.”
Harper kimne u znak odobravanja. “Javit ću vam se u vezi obavijesnog
razgovora.”
“Obavijesnog razgovora? Zašto mene morate ispitati?”

152
 Knjige.Club Books
“Jer mislim da poznajete osumnjičenicu. Mlada žena, duge tamne kose.
Jako vitka. Prilično nekooperativna. Podsjeća li vas na neku vašu
prijateljicu?”
“Ne.”
Međutim, šok spoznaje na njegovu licu govorio je drugo. U tom trenutku
Harper je znala da su oboje mislili na isto: dan kada ga je Harper slijedila,
vidjela ga - uhvatila ga - na parkiralištu s mladom ženom crveno obrubljenih
očiju, istom mladom ženom koja se ponovno pojavila danas u rijeci s
njegovim bebama. Način na koji je, prije nego što je znao da ga promatraju,
primio tu ženu za lakat kao da je se želi otarasiti.

153
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 25

U sobi za ispitivanje vruće je usprkos bučnog zujanja i klepetanja ventilatora,

u koji je vjerojatno nešto zapelo kad pravi toliku galamu. James Crace,
odvjetnik po dužnosti, mlad muškarac s moderno štreberskim naočalama
debelih stakala, prislonio je maramicu na usta i nos poput kicoša iz
viktorijanskog doba. Razlog zbog kojeg to radi jasan je i prije nego što je
Harper sjela - snažan miris tjelesnog znoja i riječnog blata širi se iz
osumnjičenice, pogrbljene na stolcu, napola zatvorenih očiju, ravne,
opuštene kose. Na stol ispred nje netko je stavio plastičnu šalicu čaja. Na
kameri u kutu crveno svjetlo pokazuje da snima.
“Krenimo redom”, rekla je Harper. “Provjerili smo vaše otiske prstiju u
našem sustavu i čini se da ste građanka dosad primjerenog ponašanja.
Računalo vas nije prepoznalo.” Osumnjičenica nije ništa rekla.
“Također smo provjerili registracijske tablice vašeg automobila. MUP zna
tko ste. Za snimak ovog razgovora, molim vas, možete li ponoviti svoje ime?”
I dalje je šutjela, pa Harper nastavi: “Želite li zadržati besprijekoran dosje,
predlažem vam da potvrdite svoj identitet. Rado ću vas optužiti za ometanje
istrage, želite li tako igrati.”
Harper pričeka nekoliko minuta, a zatim se pridigne. Odvjetnik se nagne
naprijed. “Čekajte”, rekla je. “Surađivat će. Zar ne, Natasha?”
Žena promrmlja nešto nerazgovijetno.
“Govorite glasnije”, naredi Harper.
“Ja sam Natasha Dowling.”
“Odlično”, rekla je Harper. “Nije bilo tako teško, zar ne? Dakle, gospođo
Dowling, možete li mi, molim vas, reći što ste radili kad smo se ranije danas
srele?”
Činilo se da se osumnjičenica ponovno povukla u sebe. Šutjela je.
“Natasha,” zausti Harper blažim tonom, “u vašem je interesu razgovarati
sa mnom. U ovom trenutku niste u dobrom položaju. Uhićeni ste zbog sumnje
za otmicu, ali optužbe bi mogle biti i mnogo gore u slučaju poput ovog, u koji
su uključena mala djeca.”

154
 Knjige.Club Books
Glas, kada se začuo, bio je dublji i glasniji nego prije. “Bili ste tamo,” rekla
je, “zašto vi meni ne kažete što sam ondje radila.”
“Znam samo ono što sam vidjela. Hoću da mi vi kažete što se dogodilo,
želim čuti vaše viđenje.”
“To neće ništa značiti”, rekla je Natasha i posegne za čajem ispred sebe.
“Već ste donijeli svoj sud o meni. Zar niste?” Otpije tekućinu i ispljune je.
“Odvratno”, rekla je, spuštajući šalicu na stol između njih tako naglo da se
malo prolije, blijeda lokvica na sivom plastičnom laminatu. Bjeličasta
tanka opna hladnog mlijeka koja se stvorila na površini napitka kliznula je
niz stranu šalice i ostala visjeti, mrtva mlitava kožica od laktoze, dokazujući
njezinu tvrdnju. Harper se nakratko namršti.
“Iznijet ću vam svoju teoriju, želite li”, rekla je.
“Jedva čekam“, odgovori Natasha prekriživši ruke.
“Mislim da nešto imate protiv Patricka, mislim da ste uzeli njegovu djecu
da mu se osvetite.”
“Tko je Patrick?”
“Znate tko je on. Prije nekoliko tjedana vidjela sam vas zajedno kraj
njegova uredu.”
Natasha je dugo šutjela. Odvjetnik je nekoliko puta ispuhao nos,
zakašljao, ispričao se, ponovno nakašljao. Harper uzdahne i pogleda na sat.
Namjeravala je ustati i otići kad je osumnjičena progovorila. Glas je
odjednom postao tih i djevojački.
“Već sam vam rekla, znala sam da mi nećete vjerovati. Ništa što kažem
neće utjecati.”
“Morate mi ponoviti. Samo da se zna.”
Natashin je glas bio tako tih da se Harper morala nagnuti kako bi
razabrala riječi.
“Spašavala sam ih.”
“Spašavali ste ih.”
Nataša kimne. Jedna joj tamna obrva zatitra. “To je istina, mislila sam da
će mi zbog toga zahvaljivati, a ne uhititi me.”
“Kako to mislite da ste ih spašavali?”

155
 Knjige.Club Books
“Mislim, nisam ih otela. Pronašla sam ih u dječjim kolicima u šumi,
skrivene od pogleda. Pokušavala sam vratiti ih tamo gdje je bila policija i
krenula sam prečacem preko rijeke, ali sam zapela. Tada ste vi došli.”
“Je li vas netko vidio? Hoću reći, zamijetio da ste ih našli. Može li itko
potvrditi vašu priču?”
Zatresla je glavom. “Ne. Bila sam sama. I zato nije važno što ja kažem. Ili
jest?
Harper razmisli o tome. Može li to biti istina? Je li moguće da je netko
drugi uzeo kolica? Pokušala je biti objektivna. Dotad nije identificiran ni
jedan drugi sumnjivac, niti svjedok, izuzev nje same, osim ako se još
naknadno ne pojave.
Jedino na što se mogla osloniti je ono što je vidjela u tih nekoliko sekundi
odmah nakon što se pojavila iza ugla, spazila ženu u rijeci s dječjim kolicima,
viknula stani, policija i potrčala prema njoj. Natasha je ispustila kolica i
potrčala, pokušavajući pobjeći, gotovo jednako brzo kao munja koja je
bljesnula u tom trenu, baš kao da je ona kriva.
“Zašto ste potrčali ako ste pokušavali odvesti ih na sigurno? Ostavili ste
ih tamo i pokušali pobjeći. Niste baš ostavljali dojam junakinje.
Natasha spusti pogled. “Istina je, uspaničila sam se. Znala sam da ste
policajka i znala sam kako će se to doimati, ja s dječjim kolicima, u vodi, dok
su svi te bebe tražili na sve strane.” Podigne pogled prema Harper. “I imala
sam pravo, zar ne?”
“Zašto ste uopće bili u dolini? Što ste, zapravo, tamo radili?”
“Hodala. To je lijepo mjesto za šetnju.”
Jedna od najočitijih laži. No, pokazati nevjericu tijekom ispitivanja moćno
je oružje koje treba sačuvati, pa zato jednostavno upita: “Odakle ste krenuli
u šetnju?”
“Dovezla sam se iz grada. Parkirala sam u blizini.”
“Ali niste parkirali pored vodeničkog jezerca ili pred kafićem?”
“Pa?”
“To su mjesta gdje parkira većina kad dođe šetati. Vaš smo automobil
pronašli na rubu šume, još dalje prema brdima. Zapravo, malo dalje od mjesta
gdje ste uhićeni.”
Dvije su žene zurile jedna u drugu. Natasha je šutjela. “Jeste li danas
slijedili Lauren u dolinu?”
156
 Knjige.Club Books
“Ne, rekla sam vam. Šetala sam. Nikad je ne bih pratila. Nisam imala
pojma da će biti tamo.”
“Dakle,” rekla je Harper, “ne znate tko je Patrick, ali znate tko je Lauren?”
Crace zakoluta očima, ispuhne nos i počne mahnito zapisivati u notes.
Natasha ga pogleda, a odvjetnik rukom pokaže gestu rezanja, prestani
govoriti. Ona ponovno pogleda Harper.
“Ja... nemam komentara.”
“Na temu da ne zna tko je Patrick Tranter, za snimak, osumnjičenici
pokazujem prijepis SMS poruka.”
Harper položi tablet na stol, okrenut prema Natashi. “Također za snimak,
glasno ću pročitati transkript.”
Sa svoje ispisane kopije Harper počne naglas čitati predmetni odjeljak.
Natasha se zagleda u zaslon ispred sebe.

Telefon Natashe Dowling

ZA PATRICKA TRANTERA (PT), OD NATASHE DOWLING (ND)

21. srpnja, 0145

Kako bi se osjećao da se ubijem? Da li bi ti to uopće bilo važno?

0751
Iskreno mi je žao zbog posljednje poruke.
Obećavam da ih neću više slati. Jednostavno se osjećam jako potištenom

1203
Znam da ćeš možda reći ne, ali da li bi se našao sa mnom na kavi? Samo
da popričamo. Stvarno te moram vidjeti

2334
Patrick, ne znam kako možeš samo tako isključiti svoje osjećaje. Ja to ne
mogu. Moram te vidjeti

157
 Knjige.Club Books
22. srpnja, 0009
Ti si jebeno kopile, mrzim te i nadam se da ćeš umrijeti

ZA ND, OD PT:

0010
Ovo je posljednja poruka koju ću poslati. Moja supruga je bolesna. Imam
novorođene blizance.
Žao mi je ako sam te povrijedio, ali nemam vremena za ovo. Molim te,
ostavi me na miru. Nadam se da ćeš dobiti pomoć koja ti treba

ZA PT, od ND:

0039
Bit će ti žao što si to rekao. Jako, jako žao.

0144
Zašto bi ti bio sretan kad si uništio moj život?
Zašto bi ti zadržao ono što imaš?

0748
Oprosti. Nisam tako mislila. Stvarno mi nedostaješ. Nazovi me kad god
hoćeš. Ili bih se mogla naći s tobom nakon posla, otići na kavu?

Harper odloži papire na stol.

“U svjetlu ovog dokaza, želite li mi reći odakle poznajete Patricka
Trantera?”
Natasha pogleda odvjetnika, a on kimne. Nevoljko ponovno pogleda
Harper, zatim spusti pogled.
“Bio mi je dečko. Ili sam mislila da jest. Upoznali smo se u jednom baru,
prije otprilike četiri mjeseca.”
“On je nedavno pokušao prekinuti?”
“Da.”
158
 Knjige.Club Books
“Ali vi niste željeli prekid?”
“Pretpostavljam.”
“Zaprijetite li da ćete nauditi obitelji muškarca, mislite da će ga to navesti
da vam uzvrati ljubav?”
“Nisam mu prijetila.”
“Pogledajte,” rekla je Harper pokazujući prema riječima na zaslonu, “rekli
ste, među ostalim, zašto bi ti zadržao ono što imaš. To mi se čini kao legitimna
prijetnja. Mogla bi se, gledano unatrag, lako shvatiti kao prijetnja otmicom
Patrickove djece. Da ga povrijedite, kao što je on vas povrijedio.”
Jednim prstom Natasha odgurne tablet od sebe. “Rekla sam to. Također
sam rekla, žao mi je, nisam tako mislila. Nisam učinila to što tvrdite.”
“Patrick je oženjen muškarac. Sigurno ste to znali kada ste započeli vezu
s njim. Što ste mislili da će se dogoditi?”
“Rekao je da su razdvojeni i da njegova žena ima ozbiljnih psihičkih
problema. Rekao je da još živi s njom jer je zapravo njezin skrbnik i treba mu
vremena da sredi s nekim tko će se brinuti o njoj. Za djecu nisam znala do
malo prije njihova rođenja.” Bila je napeta, usana napućenih u zlobno malo o.
“Niste znali da mu je žena trudna?”
“Nisam. Sve do netom prije poroda.”
“Svatko bi bio ljut.”
“Da.”
“Razumljivo je pokušati mu se osvetiti.”
“Pa da, ali ne na taj način.”
“Lauren je laka meta. A ona je ta koja će ga zadržati. Shvaćam zašto biste
se mogli iskaliti na njoj, baš kao i djeci. Oni su jedino što stoji između vas i
sretnog života s Patrickom.”
Natasha se nervozno nasmije. “To je glupo. U svakom slučaju, ne
poznajem je. Nikad je nisam srela. Ne znam čak ni kako izgleda.”
“Nikad niste vidjeli zajedničku sliku nje i Patricka? Nikad niste na
društvenim mrežama potražili njeno ime? To su stvari koje se mogu lako
provjeriti, na mobitelu i računalu.” Laura napući donju usnu, poput
razmažena djeteta. “No dobro, znam kako izgleda.”
“Dakle, vidjeli ste je danas u dolini? Prepoznali ste je?” Natasha ne
odgovori, Crace joj nešto šapne na uho.

159
 Knjige.Club Books
“Bez komentara”, promrmlja.
“Slijedili ste je u automobilu, zar ne?”
“Bez komentara.”
“Gdje ste bili trinaestoga srpnja?”
“Bez... srpnja? Zašto me pitate za srpanj?”
“Taj vam datum ništa ne znači?”
“Ne znam. Bilo je to jako davno.”
“Prema porukama na vašem mobitelu, Patrick vas je te večeri ostavio.
Tog su se dana rodili i blizanci.”
“Dakle, već znate. Ostavljena sam. Utapala sam svoju tugu, ako se dobro
sjećam.”
“Među tekstovnim porukama je i razgovor u kojem prijetite da ćete otići
njegovoj kući. On kaže da je u bolnici. Vi kažete, citiram, onda ću možda i ja
tamo doći,”
“Nisam otišla tamo, naravno da nisam. Zar to mislite?”
“Patrickova supruga misli da je netko te noći ušao na odjel rodilja i
zaprijetio joj. Preslušala sam dokaz koji potvrđuje tu tvrdnju i to ću uskoro
analizirati. Natasha, što mislite, čiji ću glas čuti na vrpci?”
“Na temelju onoga što mi je Patrick rekao o svoj ludoj ženi,” rekla je
Natasha, “ne bih mogla znati. Očekujem da ćete otkriti da je to plod njezine
lude mašte.”

160
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 26

Prije nego što su se vrata otvorila vjerovala je da je spremna, ali je pogled na

dječja kolica ošamuti. Ta fluorescentna zelena koju je odabrala, odjednom je
bila boja riječne trave. A Patrick, obično tako samouvjeren, doimao se
neodlučnim i nesigurnim; njegove prestrašene oči strgnule su i
njezinu masku. Osjetila je da ta stvorenja u kolicima žele nju, žele nešto, i nije
uspjela obuzdati želju za bijegom. Poriv je bio previše jak da mu se odupre.
No, malo poslije, kad su se vrata zatvorila a ona osjetila ispod noktiju
krhotine boje koju je strugala s rešetke prozora, znala je da je napravila
golemu pogrešku.
Čula je plač beba vani na hodniku, ali taj zvuk nije bio Morganov i Rileyjev.
Kad su njezine bebe plakale, frekvencija bi tako snažno prodrla u njen mozak
da bi je odvukla od svih misli, a mlijeko bi joj odmah poteklo iz
bradavica. Ovaj novi zvuk bio je povišen i tvrd, isti zvuk dvaput, dok su se
Morganov i Rileyjev jasno razlikovali. Izoštrio joj je misli umjesto da ih
pomuti. Grudi su joj ostale ravnodušne. Bila je to potvrda: to nisu moja djeca.
Moj um zna, baš kao i moje tijelo. No oba su je iznevjerila u trenutku kad se
uspaničila i vrištala i strugala noktima po zaključanom prozoru s rešetkama,
pokušavajući pobjeći kad je trebala glumiti da je sve u redu, zagladiti stvari,
uvjeriti osoblje da je treba otpustiti.
Buka plača slabila je kako se Patrick udaljavao. Pauline joj roditeljskim
tonom predloži da se smiri jer je sve u redu. Lauren brzo prestane plakati i
sjedne natrag na stolac. Sve sam upropastila, pomisli, i poželi prepustiti se
očaju. Ali ne, nema vremena za to. Morgan i Riley i dalje su izgubljeni. A ona
nije luda, bez obzira što oni misle.
“Što je to zapravo bilo?” upita Pauline.
“Ne znam,” odgovori Lauren, “žao mi je.”
“Lauren, želite li vidjeti svoje bebe?”
“Da,” rekla je, “želim. Više od svega.” To je bila istina. Razmišljala je o tome
koliko čezne vidjeti Morgana i Rileyja i ponovno brizne u plač, beznadne suze
bespomoćnosti, prije nego što naglo prestane. Da ih ponovno vidi, mora
prvo vidjeti varalice, pretvarati se da ih prihvaća kao svoje. Mora natjerati

161
 Knjige.Club Books
ovu ženu da joj povjeruje, da onda ona nagovori liječnicu. “Ne znam zašto
sam to učinila. Hoće li ih Patrick vratiti? Stvarno ih želim vidjeti.”
“Dajmo im nekoliko minuta, hoćemo li? Otići će gore u jaslice, a kad
budete spremni, možemo ih ponovno dovesti dolje. Slažete li se?”
“U redu, ali ne predugo?”
“Morate biti smireni, dušo. Bebe razumiju emocije.”
“Smirena sam. Bit ću smirena.” Međutim, način na koji je to rekla, jako
prebrzo, i način na koji ju je Pauline pogledala blago podignutih obrva, bacao
je sumnju na njezine riječi.
Sestra uključi televizor, tu veliku pravokutnu dudu varalicu. Trenutak
poslije izvadi blok i škripeći olovkom o papir naoko cijelu vječnost, zabilježi
sve što je Lauren rekla i učinila, sve što nije željela da liječnica sazna.
Laurenina ruka trzne. Htjela se dočepati tog bloka i istrgnuti stranice.
Morao je postojati način da joj ga uzme.
Kuc-kuc, povik “večera”, i Pauline spremi blok. Ustane i otključa vrata.
“Prekrasno, hvala”, rekla je nekom izvana, a vrata zaškripe pri zatvaranju.
Vrati se s pladnjem i postavi ga Lauren u krilo. Kakav užas. Na ljepljivoj
površini s efektom drva dvije plastične zdjele i tanjur natrpan nečime; sve to
ispušta težak miris mesa, masti i prekuhana zelenja. Ništa od toga Lauren ne
poželi staviti u usta i prožvakati. Pored zdjela i tanjura plastični jedaći pribor.
Pacijentima nisu davali metal. Mogla bih od njega načiniti nešto oštro,
pomisli.
Sestra ju je promatrala. Lauren nije smjela pogriješiti. Sada je bila u
defanzivi. Mora imati plan misli li izići odavde prije nego što bude prekasno.
Ključno je ostati usredotočen - više si ne može dopustiti ni jedan
pogrešan potez. Morgan i Riley su negdje vani, čekaju da ih spasi, a ona je
jedina znala istinu o onome što se događa. Stvorenja u tijelima Morgana i
Rileyja zavarala su sve osim nje. Shvaćala je zašto; ni sama ne bi povjerovala
da se to nije događalo baš njoj. A zašto se njoj događa? Možda je to zaslužila
jer je bila loša majka. A možda je zaslužila jer ih odmah nakon rođenja nije
odmah zavoljela onako kako bi trebalo, onako kako je očekivala da hoće.
Nije ih odmah voljela, ali ih je zavoljela nakon nekog vremena. Prodrlo je
to u nju. Sporo. Kao da je ljubav nešto što se polako pijucka. Opija. Gomila se.
Raste. Polako, potiho, ali nezaustavljivo, sve dok je nije posve opila, i to je bilo
sve. Voljela ih je, bio je to njezin poziv. Svaki je trenutak bio posvećen tome,

162
 Knjige.Club Books
svaka misao, svaki čin, svaka reakcija. Svi njezini planovi, svi njezini snovi bili
su o njima, kroz njih, za njih, zbog njih, zbog te ljubavi koja nije odmah bila tu,
ali ju je istog časa počela polako obuzimati, neumoljivo, nepovratno. Zbog
toga je bio takav šok kad je ta ljubav nestala, samo tako, dok pucneš prstima,
otišla. Pogledala je ta stvorenja u kolicima i ljubav za njih nije postojala.
Postojala je u njoj kao bolna čežnja, dio koji nedostaje, posežući za njezinim
pravim bebama, ma gdje sada bile, gdjegod da ih je ta odvratna žena odvela.
Negdje ispod vode. Nije bilo važno, naći će ih. Jer je njihova majka i to je njezin
posao.
Sestra Pauline promatrala je Lauren kako proučava pladanj s hranom i,
ne skidajući pogled sa svoje pacijentice, iz džepa tunike izvukla blok i olovku
i položila ih na koljeno. Ako ovo ne pojedem, pomisli Lauren, što će sestra
zapisati? Morala je zaustaviti to izdajničko bilježenje, počevši odmah. Svi
dokazi moraju biti njoj u korist. Lauren pročisti grlo i posegne za viljuškom,
uzme grumen sluzave bež i smeđe mase i zadrži dah pri gutanju. Pauline
kimne, nasmiješi se i zapiše kratku bilješku, ali što je napisala? Lauren je
uredno pojela obrok? Lauren je glumila da joj se obrok sviđa? Lauren je pojela
hranu iako to bez sumnje nije htjela?
Miris hrane bio je odvratan. Otpila je malo mlake vode iz plastične čaše,
ali joj je okus želatinozne mase ostao na jeziku. Ali, pomisli spuštajući
savitljivu posudu, da imam pravu čašu možda bih pokušala prijeteći
razbijenim staklom izići odavde. Pogledala je prema Pauline koja je otvoreno
zurila u nju. Mora li to učiniti? Cijela je situacija bila neljudska. Zar ne znaju,
zar ne vide da takav strog nadzor može svakoga izludjeti? Zbog načina na koji
su je provjeravali, Lauren se zapita da li njezino lice možda previše otkriva.
Opusti izraz lica i, odjednom shrvana umorom, okrene se prema prozoru da
pogleda vrapce kako podižu prašinu na smećkastim ostacima travnjaka.
“Niste gladni, draga?” upita Pauline. Žena se doimala sumnjičavom. Je li
Lauren dopušteno ne biti gladna?
“Ne baš, bojim se”, odgovori Lauren, zabrinuta kako će zvučati te riječi.
Doimalo se da laže, ali bila je istina. Imala je osjećaj da joj je želudac pun
kamenja. Prisili se strpati u usta još jednu vlažnu grudicu. Proguta. Nasmiješi
se. “Ukusno je, ipak.” Čudno, ali laž se doimala uvjerljivijom nego prethodno
istina. Nemoj povratiti. Nemoj povratiti. Još vode, ali ljepljiva je masa zapela
na njezinim zubima, oblažući ih škrobom.
“Kakav vam je puding?” upita Pauline. "Zar ne volite biskvit s kremom?”

163
 Knjige.Club Books
Po ovoj vrućini? Tko ljeti jede kremu?
“Ne volim baš slatko”, objasni Lauren. Sestra je i dalje gledala u zdjelu
punu žuto-crvenoga, što podsjeti Lauren na film koji je jednom gledala i u
kojem je zombi za večeru pojeo vlastito uho. Prošlo je neko vrijeme, a sestra
je i dalje zurila. Obliznula je usne. “Želite to?” upita Lauren. “Poslužite se.
Ne oklijevajući, sestra se nagne te uzme zdjelu i plastičnu žlicu. Rubom
žlice odreže velik komad biskvita i utrpa ga u sebe dok joj je s donje usne
kapala krema. Nemoj povratiti, nemoj povratiti.
“Mljac”, rekla je Pauline i prije nego što je progutala. Lauren se okrene.
Vrapci su nestali.
Sestra Pauline završi desert u četiri do pet zalogaja i vrati zdjelu na
pladanj ispred Lauren koja se zagleda u razmazane žute pruge i slinavu
glatku površinu plastične žlice.
“To me napunilo”, rekla je sestra Pauline, tapkajući se po prednjem dijelu
uniforme.
Nije bilo prekasno. Nije moglo biti. Imala je sedamdeset dva sata da ih
uvjeri da je dobro prije nego što je stave na neku drugu terapiju. Sat se
pokrenuo u vrijeme ručka, kad je primljena. Vrijeme je otkucavalo. Okrene se
sestri.
“Mislim da sam sada spremna.”
“Spremni?” rekla je Pauline.
“Da,” odgovori Lauren, “da vidim dječake. Vjerojatno su gladni, obično
jedu u ovo doba.”
“Jeste li sigurni? Ne želimo još jednu predstavu kao prošli put. Samo će
uznemiriti male slatkice.”
“Znam, mislim da sam bila samo... emotivno preopterećena. Sada sam
spremna. Voljela bih vidjeti ih.”
Pauline je neko vrijeme razmišljala. Zatim zapiše kratku bilješku.
“Dobro”, rekla je, “U redu. Reći su Susan da ih dovede iz jaslica. Ustane i
otključa vrata navirujući se van, ali ih pridrži stopalom da se posve ne
zatvore. Lauren je mogla čuti kako preko voki-tokija šapćući razgovara s
drugom sestrom. Zašto to ne može pred Lauren? Što govori?
Pauline je ubrzo ponovno ušla, vraćajući voki-toki na svoj remen. Obrati
se Lauren: “Doći će za koju minutu - imate sreće, bebe se još nisu probudile

164
 Knjige.Club Books
za hranjenje, ali uskoro će. Bit će presretne što ih hrani njihova mamica.
Premda, znate da ih još ne možete dojiti, zar ne, zbog lijekova koje uzimate?”
Lauren odglumi razočaran osmijeh, ali osjeti mučninu pri pomisli na
dojenje tih stvorova, beskrajno zahvalna lijekovima koji su joj onečistili
mlijeko.
“Bit ću sretna već zato što ih ponovno vidim”, odgovori Lauren.
“Ali neće trebati dugo da možete.”
“Mogu što?”
“Dojiti ih. Naravno, ovisno o tome što ćete uzimati. Ima lijekova protiv
tjeskobe uz koje se ne smije dojiti.
Osjeti strah. Ne.
“Odlično”, rekla je Lauren, zadržavajući pogled na nasmiješenom licu
muškarca na ekranu koji je s žutim šeširom na glavi gestikulirao na napola
izgrađenoj betonskoj kući. Osjeti kako joj krv pulsira u glavi. Usredotoči se na
polagano disanje.
Nečiji su prsti pokucali na vrata.
“Stigli su”, rekla je Pauline i pritisnula tipku za isključivanje zvuka na
televizoru.
Ne paničari, rekla je Lauren sebi. Ma što da jesu, to su dva mala,
bespomoćna stvorenja. Ne mogu mi nauditi. Nema razloga za strah.
Vrata se otvore i uđu još dvije medicinske sestre, noseći po jedan
zamotuljak u obliku bebe.
“Ah,” rekla je Pauline, “spavaju, mali anđeli. Ako vam nije problem, moje
dame, samo ih spustite u kolijevku.”
“Još nisu dobili bočicu,” rekla je niža sestra, “ne otkako ih je tata nahranio.
Samo su spavali, blagoslovljeni bili.”
“Preslatki su”, rekla je sestra Pauline.
“Planirate li zadržati ih preko noći?” upita niža sestra. “Ili da navratimo
po njih za nekoliko sati?” Lauren je razmišljala što odgovoriti kad shvati da
sestra ne pita nju, nego Pauline. Naravno, pacijent nema pravo na riječ.
Pauline pogleda Lauren i sumnjičavo se namršti. “Vidjet ćemo kako ćemo
se slagati.”
“Dobro. Sami odlučite.” Dvije sestre se okrenu da iziđu. “Je li Patrick još
tu?” upita Lauren.

165
 Knjige.Club Books
“Žao mi je, ljubavi,” odgovori niža sestra, “otišao je kući prije otprilike
jednoga sata. Vratit će se sutra.”
Noć se brzo spuštala. Na izlasku, viša sestra uključi svjetlo. Dok imaju oči
zatvorene, lako bi mogle biti normalne bebe. Međutim, čak i sa zatvorenim
očima vidjela je da nešto nije u redu. Lauren i sestra Pauline stajale su i
gledale naniže u male figure, u dvije bebe koje dišu u tandemu, u trbuščiće
koji se zajedno dižu i spuštaju. Pauline pomno pogleda svoju štićenicu.
“No dobro, mama, koji je koji?” upita.
Ne znam, pomisli. Ne mogu ih raspoznati. Izgledaju posve isto, osim boje
majica. Sada je znala kako su se drugi ljudi osjećali kad su gledali blizance
prije nego što su zamijenjeni. Jezivo je koliko su slični.
“Zelena za Rileyja”, rekla je Lauren i osjeti kako joj se bilo ubrzava, ali
zadrži miran glas, “žuta za Morgana.”
Lauren pogleda Pauline. Kad se ponovno okrene bebama, oči su im
otvorene. Zatomi uzvik iznenađenja i jednom rukom ščepa drugu da ne poleti
prema ustima. Oba stvorenja bila su posve budna i netremice su zurila u nju.
Usne su im stisnute, baš kao i minijaturne ruke.
“Hej, Morgane i Riley”, obrati im se Pauline slatkastim glasom.
“Nedostajali ste mamici. Zar ne, mamice?”
Tri para očiju uprlo se na Lauren, iščekujući njezin odgovor. Sestra je
željela da bude luda, to je jasno. Jer to njezin posao čini zanimljivijim. Ali te
dvije bebe, što hoće od nje? Oči su bile stare, pune znanja. Njezini su dječaci
imali kristalnoplave oči, obrubljene sivom, baš kao Patrick. No ova dva para
su postajala zelena. Zelena poput riječne trave.
“Da, nedostajali ste mi”, rekla je Lauren, svjesna ne samo očiju nego i
nadzorne kamere na stropu, što ju je činilo samosvjesnom, pa se osjeti
prisiljenom izvesti predstavu. Ona to može učiniti. Glumi da ih voliš, rekla je
sama sebi, znaš kako to izgleda. “Više se nikad ne želim odvojiti od vas.
Moji dragi dječaci.”
Suze koje si potekle bile su stvarne. Pauline je potapša po ramenu. Bebe
su neko vrijeme fascinirano promatrale Lauren kako plače, a zatim su
okrenule lica jedna prema drugoj. Lauren zamijeti da je nešto prostrujalo
između njih prije nego što su obojica udahnula i također zaplakala. Bio je to
isti zvuk kakav je i ona ispuštala. Oponašali su je. Grlo joj se stisnulo, jecaji su
utihnuli. Blizanci su nastavili. Istim, neprirodnim tonom.

166
 Knjige.Club Books
“Gladni smo, zar ne?” rekla je Pauline, očito ne zamjećujući da dječaci
točno kopiraju Laurenino tiho jecanje, njezin odrasli plač. Uopće ne zvuče kao
bebe.
Lauren se trudila ne zuriti u njih dok je Pauline prilazila malom stoliću
pored kolijevke na kojem su stajali zamjensko mlijeko i bočice. Uzme jednu
praznu bočicu. “Oh, dovraga,” rekla je, “treba mi kipuća voda. Samo čas,
ljubavi.”
Nakon škljocanja koje je označilo zatvaranje vrata, dva stvora prekinu
bizarno oponašanje Laurenina plača i odjednom se smire, zanesena
gledanjem u nju. Žele li pohvalu? Jesi li čula? Zar nismo zvučali kao ti? Zar
nismo pametni? Zadrhti. Odmaknula bi se na drugi kraj sobe da nije te
nadzorne kamere iza njezinih leđa. Zadrži pogled na replikama svoje djece.
Što želite? pita u sebi. Nagne glavu na stranu, a oba dječaka učine isto. A onda
šapat. Po jedan u svako njezino uho. Tužan i dalek, mogao je biti i plod mašte:
Majko.
Vrata se otvore i Pauline žurno uđe unutra, noseći dvije bočice vruće
vode.
“Oprostite, draga. Jeste li dobro?” Doima se nervoznom. Provjeri bebe i
poškaklja ih ispod brade. Pogleda prema kameri u kutu. Lauren shvati zašto
je nervozna. Ne bi me smjela ostavljati nasamo s njima.
“Ta kamera, snima li?” upita Lauren, netremice gledajući Pauline.
Pauline skrene pogled, slažući bočice, dude i veliku posudu sa
zamjenskim mlijekom.
“To je sustav nadzora”, odgovori Pauline. “Pomaže nam da pratimo vaš
oporavak.”
“Ali da li snima?”
“O tome ne smijem razgovarati s pacijentima,”
“Oh, tako dakle”, rekla je Lauren. “No dobro, pretpostavljam da ima stvari
koje bih i ja mogla zadržati za sebe. Ako želim. Ili bih mogla ispričati ljudima.
Ovisi.” Osjeti kako joj srce lupa. To nije bila ona, ona nije nasilna. Ali imala je
razlog i mora iskoristiti i najmanju priliku koja joj se ukaže.
“Kao sada,” pogleda izravno u sestru, “kada ste me ostavili nasamo s
ovom dvojicom.”

167
 Knjige.Club Books
Pauline obriše znojne ruke o tuniku. Pomakne se korak unatrag, odmah
iza zida malog higijenskog čvora, jedinog mjesta u sobi koje kamera ne
pokriva. “Otišla sam samo na sekundu”, prosikće, a lice joj oblije rumenilo.
“Što mislite, koliko dugo treba da se bebu uguši?” šapne Lauren, ne
okrećući glavu. Oba blizanca sve su pomno pratila, pogledi su im prelazili s
jedne žene na drugu.
“Ali to niste učinili.”
“Ne, jer nisam luda. Ma što mislili.”
“Ah,” rekla je Pauline, “to sve vi kažete. Prema mojem iskustvu, one koje
najglasnije poriču su najluđe.”
Lauren priđe malo bliže Pauline, stvarajući dojam da se sagnula kako bi
pomnije promotrila bebe. “Zbog toga biste mogli izgubiti posao, zar ne?”
Cijela Paulineina glava postala je boje cikle. “Ništa se nije dogodilo. Dobro
su.”
“Snimaju li?” ponovno upita.
“No dobro, zar je važno?” rekla je Pauline. “Da, snimaju. Ali nikad ne
gledaju. Samo ako se dogodi nešto važno. Snimak se čuva tjedan dana i onda
briše.
“Ne gledaju? Zašto se onda uopće trude?”
“Ovdje ima dvanaest kreveta i svi su zauzeti. To je dvanaest cjelodnevnih
snimaka, svaki dan. Plus hodnici, ulazna vrata, dvorište. Nemoguće je
pogledati sve čak i da se trudiš.”
“Aha,” odvrati Lauren, “znači možete se izvući? Iako ste ostavili
pacijenticu samu s bebama, premda vam je rečeno da ne smijete.”
“Da, mogla bih” odgovori Pauline, nervozno gutajući slinu.
“Ako ja držim usta zatvorena.”
Pauline je samo pogleda.
“Dakle, izuzev male vjerojatnosti da je netko gledao u ekran točno u tom
trenutku, nitko neće nikad saznati. Osim ako im ja ne kažem, unutar idućih
tjedan dana, prije nego što izbrišu snimak.”
Paulineino se lice iskrivilo od bijesa, a zatim opustilo u znak predaje.
Slegnula je ramenima i u bočice s vrućom vodom počela sipati zamjensko
mlijeko u prahu. Blizanci započnu tiho cendrati i mahati rukama uz tijelo.
Onaj u zelenome grizao je desnu ruku, a onaj u žutom lijevu.

168
 Knjige.Club Books
“Koju bebu želite?” upita Pauline, protresajući mlijeko u bočicama da se
dobro promiješa i ohladi.
“Vi odaberite”, odgovori Lauren.
Sjednu na stolce da nahrane bebe, obje zagledane u Lauren. Ona odjevena
kao Riley nije pokazivala ni najmanje zanimanje za Pauline, odlučno okrećući
glavu u njezinu naručju, tako da je morala promijeniti položaj da joj ugura
bočicu u usta. Lauren se nasmiješi bebi koju je držala, a činila joj se hladnom.
Malo se tijelo čudno namjestilo. Morgan bi joj se sklupčao u ruku. Ova beba
nije znala kako to učiniti. Na neki ju je način gotovo žalila. No bilo je teško
samo sažaljenjem obuzdati odbojnost prema tim stvorovima, baš kao i čežnju
za njezinim dječacima.
Malo pomičući usnice kimne prema kameri i šapne: “Ima li zvuk?”
Glumeći da ne odgovara, Pauline izusti: “Da, ali ne baš dobre kvalitete.”
Lauren ugleda svoju priliku i ščepa je. Može sve ispraviti prije nego što
liječnica vidi ono što je Pauline pisala o njoj.
“Trebaju mi bilješke od ranije”, šapne Lauren.
“Što?”, rekla je Pauline, mnogo preglasno.
Lauren ustane, leđima okrenuta kameri, i dalje hraneći bebu. “Dajte mi
bilješke,” rekla je, “ili ću reći liječnici da pregleda snimak.”
Pauline je imala kiseo izraz lica. No znala je da nema izbora želi li zadržati
posao. Dvadesetak minuta poslije, u kupaonici, Lauren čeka da stranice
istrgnute iz bloka dovoljno omekšaju da može pustiti vodu a da se ne vrate.

169
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 27

15. kolovoza
11 sati

Na odjelu Hope Parka bilo je lažno ugodno. Jučer, kad je došla s Patrickom i
dječacima, svježa boja i čisti podovi to su maskirali, ali Harper je sada mogla
osjetiti sputavajuće utjecaje, odjeke psihijatrijskog odjela Opće bolnice
Selver: jeku metalnih vrata, zveket snopova ključeva, smrad i povremeno
stenjanje ili viku iza zaključanih vrata. Ipak, uzimajući sve to u obzir, bilo je u
mnogočemu znatno bolje od Selvera. Osoblje koje je srela u Hopeu bilo je
optimistično, susretljivo i profesionalno. Vani je također bilo prekrasno, što
stvarno mijenja dojam o tome mjestu.
Nakon rutinske sigurnosne procedure pri ulasku, Harper su odveli u
svijetlu, čistu dnevnu sobu i dok je čekala na razgovor s Patrickom i Lauren
ponudili joj užasnu kavu iz automata. Malo dalje, uz prozor, mlada je majka
hranila svoju bebu. Žena se nije obazirala na Harper ili je bila tek
ovlaš svjesna njezine prisutnosti. Harper joj se nasmiješi, ali ona nastavi
buljiti u jednu točku zida pored police s knjigama. Harper pročisti grlo i žao
joj je što nema radija ili televizora da ispune tišinu.
U tom trenu medicinska sestra u odori otvori vrata i pričeka da uđu
Lauren i Patrick, svako sa svojim kolicima s po jednim blizancem. Laurenina
je koža blijeda, lice bezizražajno. Bebe su mirne i tihe, ali kad Harper pogleda
prema kolicima, shvati da zure ravno u nju.
“Hej, Morgan”, obrati se onom u žutom. Beba nastavi buljiti u nju. Skrene
pogled na onu u zelenom. “Hej, Riley.” Nikad nije znala što reći bebama.
“Hvala što ste došli”, rekla je Harper, naginjući se da pretrese Patrickovu
veliku ruku, a zatim Laureninu hladnu i koščatu.
Sestra koja je dotad držala vrata otvorena sjedne nedaleko njih, dohvati
časopis i počne ga listati, zastajući svako malo da ih pogleda. Medicinska
sestra ili čuvarica, pomisli Harper.
“Da sjednemo?” upita Patrick.

170
 Knjige.Club Books
Lauren se umorno spusti. Pogled joj proleti prostorijom i nakratko se
zaustavi na Harper.
“Zašto ste ovdje?” upita.
Patrick sjedne pored Lauren na dugi kauč, a Harper je nasuprot njih, na
stolcu, uz dvije bebe u kolicima okrenutim prema roditeljima. U udaljenom
kutu sobe mlada je mama prestala hraniti bebu i zuri u prazno, njišući se
naprijed-natrag, pjevušeći nešto nemelodično. Beba u njezinu naručju je
zaspala.
Harper spusti pogled na svoje ruke. Zna da je to što namjerava učiniti
rizično, s obzirom na informaciju koju ima o odnosu Patricka i Natashe.
Slutila je da Lauren o tome ništa ne zna i nije namjeravala biti ta koja će joj
reći. Patricka može poslije ispitati o tome, u postaji. No, ključno je otkriti
pozna li Lauren Natashu iz prijašnjih susreta. Ako je Lauren zamijetila
Natashu u bilo kojem kontekstu - čak i ako Lauren nije bila svjesna tko je
Natasha - pomoglo bi u izgradnji slučaja protiv nje. Usto, bilo bi zgodno
vidjeti što je Patrick spreman priznati pred svojim suprugom.
“Prikupljam informacije o osumnjičenici. Imam razloga vjerovati da ju
jedan od vas, a možda i oboje, poznaje. Sve što mi možete reći pomoći će
istrazi. Pokušavam utvrditi zašto bi učinila takvo što. Imamo pravo zadržati
je dvadeset i četiri sata, a nakon toga je moramo optužiti ili pustiti.”
“Zašto je važno da li je poznajemo ili ne?” upita Patrick. “Zar je niste
uhvatili na djelu?”
“Dokazi su prilično neuvjerljivi, bojim se.”
“Kako je to moguće? Rekli ste da ste vidjeli vlastitim očima.”
“Ona tvrdi da sam je vidjela kako pokušava vratiti ih vama.”
“Pa što? Očito, laže. Uzela ih je, a onda se predomislila, zaključila je da je
to glupa ideja. Mislim, shvaćate zašto, nije mogla daleko pobjeći s njima. No
kako je to oslobađa krivnje, odnosno činjenice da ih je, kao prvo, uopće
uzela?”
U tom je trenutku u prostoriju ušla medicinska sestra, natraške vukući
metalna kolica s lijekovima. Imala je naočale crvenih okvira i kratku crnu,
šiljasto oblikovanu kosu, odjevena u bijelu tuniku i zelene hlače od odore.
“Lijekovi, moje dame”, vikne, istim veselim glasom kojim biste rekli
sladoled za sve. Ženi u kutu doda malu bijelu čašicu, zatim i drugu, pa čašu s
vodom. Nakon što je nagnula obje čašice s lijekovima u usta i zatim otpila

171
 Knjige.Club Books
vode, automatski je širom otvorila usta da sestra može provjeriti je li
progutala lijekove.
“Evo vaših lijekova, cvjetiću”, priđe Lauren, provjeri bilješke i zatim joj
pruži papirnatu čašicu. Lauren pogleda tablete prije nego što ih uzme. Bilo joj
je teško gutati, zamoli još vode, a nakon toga ih s naporom proguta.
“Otvorite usta”, rekla je sestra. Lauren je tako dugo otezala da Harper
pomisli kako će odbiti. Ipak, nagne glavu unatrag i otvori usta, a sestra joj
malom svjetiljkom osvijetli usnu šupljinu.
“Hvala”, rekla je sestra. Ode do vrata i iziđe natraške, vukući kolica za
sobom.
Kad su se vrata zatvorila, Lauren zakašlje, pokrivajući dlanom usta.
Medicinska sestra u sobi ravnodušno je pogleda i polako okrene stranicu.
Patrick nježno udari Lauren po leđima, upita želi li vode.
“Ne vode,” odgovori, “čaj ili tako što iz kafeterije.”
Nakon što je otišao, dvije se žene pogledaju. Sestra je ponovno podignula
oči prema Lauren i zatim široko zijevnula.
“Ta žena,” rekla je Lauren, “imate pravo, mislim da znam tko je. I zašto je
to učinila.”
Harper se nagne naprijed da čuje Laurenine riječi. Izgovarala ih je brzo i
tiho, trudeći se da je ne čuju ni sestra niti mlada žena s druge strane sobe.
“Jeste li nešto vidjeli?” upita Harper. “Sjećate li se ičega važnog?
“Ona nije normalna, ona je zla. A svi su mi rekli da nije stvarna. Ali to je
dokaz, zar ne?”
Harper se ohrabrujuće nasmiješi, premda osjeti da gubi nit onoga što
Lauren govori. Da li i dalje pričaju o Natashi?
“Nikad vam nisam rekla što se dogodilo”, rekla je Lauren. “Nisam mislila
da ćete mi povjerovati.”
“Iskušajte me”, rekla je Harper. Pogleda sestru, doimalo se da spava.
Glava joj je bila na grudima, oči zatvorene, časopis je polako iz ruke klizio
prema podu.
“U bolnici, kad sam ih imala, ta je žena bila tamo - mislim, stvarno je bila
tamo. Mislim, nije mi se samo pričinilo. Iako mi se to katkad dogodi. Složeno
je. U svakom slučaju, prestrašila me. A poslije, kad je bila ispred kuće, a ja sam
vas nazvala - imala sam pravo o tome, Harper, znala sam, vidjela sam je posve
jasno.”
172
 Knjige.Club Books
Lauren skrene pogled i zadrhti. “Ta je žena iz vode. Gdje se dvije rijeke
spajaju. Baš kao ova dvojica.” Kimne prema bebama koje su se obje blago
smješkale zureći u Lauren.
“Bebe?”
Lauren kimne. “Vidjeli ste ih prije. Čine li vam se drukčije?”
Harper nije znala. Sve su bebe slične. Nema sumnje, bile su malo veće
nego u bolnici kada ih je prvi put vidjela. Ali drukčije? Kako drukčije? Slegne
ramenima. “Zapravo, ne.”
“Pažljivo pogledajte”, rekla je Lauren. “Pogledajte ih u oči. Zamijenila ih
je.”
“U vodi?” upita Harper. “Mislite da ih je zamijenila... u vodi?” O čemu to
priča? Natasha je iz vode? I bebe, također? Misli li da je dok su bile s njom
Natasha izvela neko neobično krštenje nad njima i da ih je to na neki način
promijenilo?
“Da”, rekla je Lauren. “Da, da, stvarno razumijete. Hvala bogu.”
Začu se glas iz kuta. “Čula sam ih da pjevaju.”
Harper se okrene prema mladoj ženi prazna pogleda koja se odjednom
našla u središtu pozornosti.
Lauren munjevito okrene glavu. “Što ste rekli?”
“Ti dječaci noću pjevaju. U jaslicama. Prekrasno.”
Dječaci u kolicima okrenuli su glave prema ženinu glasu. Kao da su znali
da se govori o njima.
“Čula sam također kako razgovaraju. Znate li kako zovu jedan drugog?”
Laurenin glas bio je tek šapat. “Kako?”
Patrick udari nogom da otvori vrata i sestra se naglo trgne iz sna. “Evo
čaja”, rekao je Patrick. S druge strane sobe Harper zamijeti kako pozornost
mlade žene popušta dok ponovno tone u svoje misli. Bebe su počele mahati
ručicama i gugutati. Harper shvati da su joj usta širom otvorena pa ih brzo
zatvori.
Lauren posegne za čajem koji joj je Patrick ponudio i puhne u šalicu.
Nekoliko puta promućka vruću tekućinu i odloži šalicu na stol, malo preblizu
ruba.
“Hvala, ljubavi.”
“Zar nećeš popiti?” upita Patrick.

173
 Knjige.Club Books
“Naravno. Samo je još malo vruće.”
“Oprostite, detektivko, vama nisam ništa donio. Želite li.”
“Oh, ne, ne brinite. Upravo sam popila.” Osjetila se pomalo bezglavo.
Blizanci joj, kad se okrenula prema njima, nisu uzvratili pogled. Promatrajući
ih sada, čine joj se posve običnim bebama. Ali samo minutu prije, gledale su
je kao da razumiju sve što govori.
Harper se uozbilji, sjetivši se zašto je došla. “Pokazat ću vam kopiju
fotografije osobe koju smo uhvatili. Jako bi mi pomoglo ako mi prvo kažete
prepoznajete li tu osobu ili ne.”
Položi fotografiju na stol. Na njoj je Natasha jednako blijeda i ispijena kao
Lauren. Tamna kosa ističe se kao neprivlačan kontrast koži, bijeloj i suhoj
poput papira.
Laurenino se lice oneraspoloži. “Mislite li da je ona?” upita.
“Da”, odgovori Harper. “To je osoba koju smo uhitili na licu mjesta.”
“Pogriješili ste”, odgovori Lauren, privijajući se uz supruga. “To nije ona,
tu osobu nisam nikad prije vidjela.” Suze joj počnu kliziti licem.
“Žena o kojoj ste maloprije pričali, koja vam je zaprijetila, i koju ste vidjeli
ispred kuće, to nije ona?” upita Harper.
Lauren prisloni lice na Patricka i odmahne glavom.
“Uopće je ne prepoznajete?”
“Ne, upravo sam vam rekla.”
“A vi, gospodine Tranter?” upita Harper, “prepoznajete li ovu ženu?” Nije
se trudila prikriti u glasu da je upućena, činjenicu da već zna odgovor.
“To je Natasha”, ravnodušno će Patrick.
Lauren udahne i smiri se. Podigne pogled.
“Natasha s tvog posla,” rekla je, “koja nam je dala onaj čudan poklon?”
“Da”, odgovori Patrick gledajući Harper, koja je znala da Natasha nikad
nije radila u Strategy Outsorce Marketingu jer je na putu do odjela posjetila
Patrickov ured i otkrila da nitko tamo ne zna tko je ta osoba. Recepcionarka
ju je prepoznala kao nekoga tko se “katkad vrzma ispred čekajući Patricka”,
ali nije rekla što misli o tom odnosu.
“Znao sam”, rekla je Patrick. “Želi mi se osvetiti. Naravno da će to poricati,
ako bi to značilo da će biti suđenja i da ću se morati suočiti s njom u sudnici.”
“Zašto bi ti se htjela osvetiti?” upita Lauren.

174
 Knjige.Club Books
“Luda je. Vidjela si onaj predmet sa štakorom koji je poslala, čak nije ni
pokucala na vrata, samo je ostavila ispred ulaza. Ta je cura prolupala.”
Sestra u kutu znakovito se nakašlja. “Oprostite”, rekla je Patrick.
“Mentalno je... nestabilna.”
“Kakav je to predmet sa štakorom? Imate li ga još uvijek?” upita Harper.
“Ne,” odgovori Patrick, “bio je to stvarno neukusan mali ukras. Bacio sam
ga u smeće. Ne znam što je mislila kad je to poslala, ali nije bilo smiješno.”
“Patrick, ali što si joj učinio?” upita Lauren.
Kratka stanka, a onda: “Ništa. Jednostavno je opsjednuta sa mnom.”
“Zašto?” upita Lauren. “Zašto je opsjednuta tobom?”
Pogledao je Harper i zatim ponovno svoju suprugu
“Ja... otpustio sam je. Nisam imao izbora. Bila je beskorisna, nimalo
podobna za taj posao. No otad me ne pušta na miru.”
Najuvjerljivije laži, pomisli Harper, one su koje su gotovo istina; umjesto
otpuštena, čitaj ostavljena.
Harper upita: “Je li vam slala tekstualne poruke ili elektronsku poštu?”
“Da, na stotine. Izbrisao sam ih.”
“To je drugi razlog zbog kojega sam došla. Bojim se da vam moram
oduzeti mobitel. Bez brige, dobit ćete ga natrag nakon što ga analiziramo.”
“Moj telefon?” upita Patrick. “Nemam ga. Na recepciji je.”
“Znam, uzet ću ga na izlasku.”
“Ali upravo sam vam rekao, ionako sam sve izbrisao.”
“Gospodine Tranter, imamo ljude koji mogu vratiti različite podatke s
telefona.” Zamijeti kako mu je lice problijedjelo za nekoliko nijansi.
“Oh”, rekao je i glasno progutao. “Dobro.”
“Nikad mi nisi ništa rekao”, obrati se Lauren Patricku. “Trebao si mi reći
da te netko progoni.”
“Nisam htio da brineš. Mislio sam da će, ako je ignoriram, naposljetku
odustati. Tako mi je žao. Imam osjećaj da je sve ovo moja krivnja. Jer sam je
otpustio. Što sam je uopće zaposlio.”
“Ne smiješ kriviti sebe”, rekla je Lauren. “Ja joj vjerujem.”
Nastane tajac. Harper je sa zanimanjem promatrala par.
“Ti, što?” zaprepasti se Patrick.

175
 Knjige.Club Books
“Mislim da ih nije ona otela.” Lauren se okrene prema Harper. “Imate
pogrešnu osobu. Morate nastaviti tražiti. Ova djevojka,” pokaže na fotografiju
još uvijek na stolu između njih, “je nevina.”
Patrick je suprugu promatrao s izrazom sažaljenja na licu.
“Žena koju tražite je mlada, ima tamnu kosu, loše zube, izbuljene oči.
Zaudara. Ima košaru. Uzela je moje bebe, ona ih je uzela. Ne ova.”
Patrick položi svoje ruke povrh Laureninih da prestane njima mahati.
“Psst, dušo, pričaš koješta.”
Harper se nakašlja. Nije znala kako shvatiti Laureninu uvjerenost da su
pritvorili pogrešnu osobu. To je mogao biti opis Natashe, izuzev košare i
možda zubi. Možda u svom uznemirenom stanju u bolnici jednostavno nije
dobro vidjela kako osoba izgleda pa je u mašti stvorila nešto što ne odgovara
stvarnosti. “Natasha Dowling je zasad jedina osumnjičena osoba. Dokazi nisu
uvjerljivi, ali mislim da ćemo uskoro moći dokazati da ih je upravo ona otela.
Nadajmo se da će je ubrzo optužiti, a ja ću vas obavještavati koliko mogu. I,
gospodine Tranter, možda ćete i vi morati doći u postaju i dati izjavu.”
Patrick nije izgledao oduševljen idejom, ali je kimnuo da razumije.
Lauren je skrenula pogled dok je Harper ustajala i pozdravljala se na
odlasku. Dok je prilazila vratima, začula je kako se prolijeva tekućina,
okrenula se i vidjela Laurenin čaj proliven pored njezinih nogu.
“Oh, kako sam nespretna. Ne znam kako se to dogodilo. Tako mi je žao.
Sad ću počistiti..
“Ne brini, u redu je, ja ću”, rekao je Patrick, dohvatio papirnati ručnik i
obrisao pod.
Harper je zastala i pogledala. Na tamnoj mrlji na tepihu, brzo se otapajući
u vrućoj tekućini, bili su komadići onoga što je pretpostavila da su kapsule
lijekova. Gotovo trenutno komadići su nestali, posve se otopili, ne ostavljajući
nikakav dokaz da su uopće bili tu.
“Nisi popila ni gutljaj”, rekao je Patrick. “Donijet ću ti još jedan.”
Patrick prođe pored Harper i iziđe iz sobe prema kafeteriji, zamičući iza
ugla. Harper zakorači u hodnik, pitajući se što mora učiniti glede onoga što je
upravo vidjela.
Treba li prijaviti Lauren jer izbjegava lijekove? Treba li sustići Patricka i
njemu reći? Što je više razmišljala o tome, to je bila manje sigurna u ono što
je vidjela. Zar sestra nije pogledala u Laurenina usta da provjeri je li

176
 Knjige.Club Books
progutala? Dok su se vrata polako zatvarala, začuje sanjivu mladu ženu kako
pjeva. Melodija je bila stara, tužna i prepuna osjećaja.

Ja sam tkalac na razboju što mnogi znaju

Nemam što za jesti, a odjeću iznosih
Klompe su mi slomljene, a čarapa nemam
Ne bih dobio ni kovanicu za sve što imam.

Harper osluhne. A onda joj se učini da čuje još glasova, iznimno

usklađenih. Položi ruku na vrata da se posve ne zatvore i kroz procijep
pogleda Lauren da vidi dolazi li zvuk od nje, no usta su joj zatvorena. Bile su
to bebe; vidjela je blizance iz profila, usta su im bila napeta i otvorena kao da
plaču, ali zvuk, u tom djeliću sekunde, bio je nalik na pjevanje. Oči policajke
brzo su se pomicale između mlade žene i dviju beba, nemogućeg trija.
Nemogućeg. Jače je odškrinula vrata i očajnički pogledala sestru koja je
spavala s časopisom na grudima.
Lauren pogleda Harper s pobjedonosnim sjajem u očima. “Sad vidite, zar
ne?”
Njegovateljica se trgne i probudi, mlada žena prestane pjevati, a bebe
zaplaču, dugim, tužnim vrištećim vapajima koje se ne može ignorirati.

177
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 28

Posjet odjelu jako ju je zabrinuo. Harper se nadala da će Lauren identificirati

Natashu kao ženu koja ju je uznemiravala i tako izgraditi slučaj protiv
Natashe, ali činilo se da je Lauren uopće ne poznaje. Nakon razgovora, dojam
da Lauren nije tako luda kao što svi tvrde brzo je blijedio. Ipak, svatko bi
posumnjao u vlastito poimanje stvarnosti da plač njegova djeteta zvuči poput
pjevanja. Harper zadrhti pri pomisli na tako jeziv trenutak.
Kad se Harper vratila u ured, telefon je pokazivao propušten Amyjin
poziv pa je nazove. Novinarka se javila istog časa.
“Joanna, jučer nisi bila ljubazna kao inače”, rekla je Amy umjesto
pozdrava.
Toliko se toga dogodilo jučer da je Harper gotovo zaboravila da je uopće
vidjela Amy pored rijeke. Naravno da nije bila susretljiva - bila je zaokupljena
posljedicama otmice, pomagala Patricku, razmišljala što bi od dokaza
liječnica mogla pronaći, pokušavala ne zamišljati što se dogodilo bebama.
Nakon toge je bila u Hope Parku i vratila se, zatim ispitivala Natashu. Sve u
svemu, jako dug dan, nakon kojega je iscrpljena otišla kući na nekoliko sati,
ali nije dobro spavala jer nije odradila uobičajeni dvosatni trening. Dakle da,
moguće je da nije bila posebno susretljiva.
“Nisam?” upita Harper. “Pretpostavljam da ne. Radila sam. Oprosti, nisam
ništa mislila...”
“Jesi li već gledali televizijske vijesti? Izgledala si odlično. Ako voliš takve
stvari.”
U velikom uredu Harper je nakratko ugledala sebe na ekranu. Na snimku
mobitelom promatrača Harper izlazi iz šume s dječjim kolicima dok kiša
pljušti. Trenutak poslije roditelji trče prema bebama, ispruženih ruku, sretan
kraj kao iz holivudskog filma, obitelj ponovno na okupu. Snimak posljedica
bilo je mnogo mučnije gledati i Harper je ljuta što su ga uopće odlučili
prikazati. Laurenin živčani slom, grubo obuzdavanje koje se neupućenom
oku lako moglo učiniti kao napad. Ljudi nisu to trebali vidjeti. No, to je stav
oko kojeg se ona i Amy ne bi složile.
“Izgledam baš kao pokisli štakor, zar ne?”

178
 Knjige.Club Books
“Pronašla si bebe. Dobro si postupila.”
“Uh. Bila sam dobra. Zapravo, imala sam sreće, na pravom mjestu u pravo
vrijeme. Ali, zahvaljujući tome, još moram završiti gomilu stvari.”
“Koliko će ti za to trebati?”
“Radit ću do kasna.”
“Ali imat ćeš vremena za piće, zar ne?”
“Piće?” Harperino lice oblije rumenilo. Ova žena ima užasan tajming. “Pa,
ja...”
“Vidiš, pronašla sam svjedoka s kojim bi možda htjela popričati. Biciklist.
Kaže da je prošao onuda malo prije pljuska, vidio ženu kako gura kolica i
zamalo je udario i odbacio u rijeku.”
“To je odlično, Amy, stvarno odlično. Znaš mu ime, telefonski broj?”
“Naravno, slatkice. No koštat će te.”
“Koštati me čega?”
“Tog pića, za početak.”
“Dogovoreno.”
“Dobro, gdje i kada?”
“Najprije ću se pozabaviti osumnjičenicom. Zatim ću te nazvati, može?
Samo da uzmem olovku. Kako se zove?”
Nakon završetka razgovora, još nije imala jasnu ideju o kojoj vrsti “pića”
Amy govori, ali je odlučna ovoga puta otići do kraja, ako ništa drugo samo da
sazna. Katkad poželi da je žene uopće ne privlače; tako je zbunjuju. S
muškarcima je mnogo lakše, a lakše ih je i zaboraviti. Zaboraviti Amy
pokazuje se velikim izazovom.
Posao joj je u tome uvijek pomogao, a baš sada ima trag koji treba slijediti.
Podigla je slušalicu internog telefona i dogovorila da odmah dovedu
svjedoka.

Jimmy Durrell bio je sitan, lica nalik glodavcu. Radio je u smjenama na

benzinskoj postaji nedaleko velikog super-marketa, stanovao u naselju
udaljenom oko milju od Bishop Valleyja i biciklom odlazio na posao vozeći uz
rijeku. Amy ga je pronašla na poslu, bog zna kako - a to je više nego što su
uspjeli Harperini kolege. Durrell se sjećao jarkozelenih dječjih kolica, žene
koja ih je gurala te da mu se, kad sada razmisli, nešto nije činilo u redu.

179
 Knjige.Club Books
“Vozio sam se biciklom uz rijeku, na putu za posao. Morao sam zaobići tu
ženu koja je gurala velika zelena dvostruka dječja kolica i rekao, “Oprosti,
ljubavi”, ali nije me ni pogledala. Pomislio sam da je jako nepristojna.”
“U kojem je smjeru išla?”
“Uzvodno, dalje od grada. Žurilo joj se, što mi se učinilo neobičnim, jer
tamo nema ničega zbog čega bi trebalo žuriti. Naravno, sada to ima smisla. Ta
ih je kuja ukrala.
“U redu, gospodine Durrell. Pročitat ću opis te žene koji ste dali mojoj
pomoćnici kad ste došli, a vi mi recite želite li još nešto dodati.” Harper
pogleda papir pred sobom. “Tamna odjeća, tamna kosa, ružno lice.”
“Da.”
“Je li to sve?”
“Ukratko, izgledala je kao Ciganka. No vaša je policajka rekla da to ne
smije zapisati.”
“Točno”, odgovori Harper. “Za početak, to baš nije mnogo.”
“Pa, znam što mislite.”
“Je li imala hlače? Haljinu? Kakvu vrstu tamne odjeće?”
“Osim da je nosila crno, ne znam - gledao sam prema tlu, trudeći se ne
završiti u rijeci. Vidio sam je samo na sekundu.”
“U redu. Pa, to je korisno. Možemo isključiti sve one u odjeći svijetlih
boja.”
“Ružna i prljava. Ciganka koja krade djecu, to je bila.” Harper se trgne na
ponovljen rasistički izraz. Bilo je to dvostruko razočarenje: osim osobne
averzije prema takvim stavovima, netko s toliko predrasuda rijetko je kada
pouzdan svjedok.
“Možete li biti precizniji? Ružna nije jako opisno. Možete li opisati oblik
njena nosa, očiju, možda uha?”
“Ne baš. Užasno je zaudarala, toga se sjećam. Zapuhnuo me smrad dok
sam prolazio.”
Harper zatomi uzdah. “Jeste li vidjeli nekoga na klupi, malo niže dolje?”
“Na klupi? Ne, koliko se sjećam.”
Harper donese prijenosno računalo i otvori ga, okrećući zaslon prema
svjedoku. “Pokazat ću vam video s dvanaest ljudi, netko od njih je osoba koja

180
 Knjige.Club Books
nas zanima. Želim da svakoga pozorno pogledate i kažete mi da li je itko od
njih žena koju ste vidjeli kako gura kolica.
VIPER, program dobiven od nacionalnog ureda, pokaže portret
tamnokose žene na sivoj podlozi koja okreće glavu slijeva udesno. Uslijedilo
je još osam žena sličnih godina i izgleda koje su sve okretale glavu na isti
način. Natasha je bila broj sedam, njena tamna kosa u masnim
rezancima, obrazi prošarani tragovima maskare. Durrell je u nju gledao
isprazno kao i u sve ostale, ničime ne pokazujući da ju je prepoznao.
Kad je snimak završio, zatrese glavom.
“Ne mogu biti siguran. Znate, mislio sam da su broj tri i osam ista osoba.
Da li su sve one trebale biti različite?”
Baš super, pomisli Harper. Zatvori program VIPER i klikne na jednu sliku.
“A što kažete na ovu? Jeste li ikad vidjeli ovu ženu?
On privuče računalo bliže sebi, zaškilji u zaslon.
“Oh da, mislim da je to ona. Izgleda kao tip koji krade bebe,
pretpostavljam. Ona je bila broj četiri, zar ne?”
Harper uzme natrag računalo. Portret Laurenina lica, uzet s njene
vozačke dozvole, gledao je u nju bez smiješka.

Dvadeset četiri sata, koliko smije držati osumnjičenicu bez podizanja

optužbe, bilo je na izmaku. Prvo ispitivanje nije ponudilo mnogo konkretnog.
Ako ni drugi razgovor ne urodi plodom, pomisli, morati će pustiti Dowling.
Nazove pritvorskog nadzornika i naloži da još jednom iz ćelije dovedu
osumnjičenicu.
Natasha i odvjetnik, Crace, već su sjedili kad je Harper ušla u sobu, noseći
bokal hladne vode i hrpu plastičnih čaša. Bilo je, ako ništa drugo, toplije nego
kad su se prošli put njih troje ovdje okupili.
Crace je raskopčao košulju i hladio se komadom kartona.
Harper ih, zbog snimanja razgovora, službeno predstavi i zatim se okrene
Natashi.
“Dakle. Razgovarale smo o tome da ste vi i Patrick bih u vezi koja je
nedavno okončana, te da ste bih ljuti na njega jer vam nije rekao da mu je
žena trudna. Priznali ste da ste slijedili Lauren u dolinu...”
“Nikad to nisam priznala. Rekla sam da sam izišla u šetnju.”

181
 Knjige.Club Books
“Ne srljajte, narednice”, upozori odvjetnik.
Harper ih oboje pogleda i prijateljski se nasmiješi. “Oprostite, moja
pogreška. Ponovimo sve što se dogodilo na dan kada su blizanci oteti. Odlučili
ste prošetati šumom. Da?”
“Da.”
“A zatim?”
“Čula sam kako netko vrišti da su mu bebe otete. Nekoliko minuta poslije
čula sam sirene i vidjela nekolicinu policajaca. Znala sam što se dogodilo,
zbog onoga što je vikala. Znala sam da je netko zgrabio te bebe.”
“Nijedan od mojih kolega nije vas vidio u šumi.”
“Bila sam s druge strane rijeke. Tamo baš i nema staze. Osim toga,
skrivala sam se od njih.”
“Zašto ste to radili?”
“Vidjela sam da je tamo Patrickova žena i pomislila da će ljudi pomisliti
najgore. Nisam htjela da me vide.”
“Pa naravno da niste, ako ste uzeli kolica.”
“Nisam ih uzela. Želite li čuti ovo ili ne?”
“Naravno, nastavite.”
“Neko sam se vrijeme skrivala iza srušenog stabla, a kad su se stvari
smirile i vrištanje prestalo, krenula sam dalje. Učinilo mi se da vidim nekog
policajca, pa sam se sakrila u toranj stare vodenice i tamo sam ih našla.
Ugurali su ih skroz unutra, da se ne vide. Zamijetili biste ih samo da uđete
unutra. U prvi sam tren pomislila da su kolica prazna, ali dječaci su bili u
njima. Bilo je neobično, nisu plakali niti nešto slično. Samo su buljili u mene.”
“Što ste tada učinili?”
“Pa, nisam ih mogla ostaviti tamo, zar ne? Nisam čudovište. Izvukla sam
kolica iz vodenice i gurala ih prema rijeci, plićaku koji sam mislila da mogu
prijeći, jer bi to bilo mnogo brže nego ići do mosta i natrag. No tada se voda
već počela dizati i nije bilo lako kao što sam pretpostavljala. Vjerojatno je već
ranije počelo pljuštati u gorju, pa je rijeka nabujala i prije dolaska oluje.
Zaglavila sam. Ostalo već znate.”
“Još uvijek ne znam zašto ste uopće slijedili Lauren do doline.”
“Harper, za Boga miloga”, rekla je Crace. Okrene se Natashi. “Ne
odgovarajte na to.”

182
 Knjige.Club Books
“Nisam je pratila. Samo sam otišla tamo. Bila je to slučajnost.”
Harper otklopi tablet ispred sebe, načini nekoliko pokreta rukom po
ekranu i vrati ga natrag na stol.
“Za snimak, čitam osumnjičenici prijepis razgovora obavljenih SMS-om,
zabilježenih toga dana, otprilike dva sata prije otmice. Ova je poruka poslana
s telefona Natashe Dowling na telefon Patricka Trantera koja kaže: “Ispred
sam tvoje kuće. Možda ću pokucati na vrata, reći joj sve. Kako bi ti se to
svidjelo?” Imate li što za reći o ovome, gospođo Dowling?”
Natasha je buljila u stol. Harper dopusti da se šutnja nastavi sve dok nije
postalo neugodno. Nagne se bliže. “Morate shvatiti kakav problem imamo.”
Natasha stisne usnice.
“Ovo vas neupitno smješta u kuću, malo prije nego što je Lauren krenula
u dolinu, na dan kad su blizanci odvedeni. Smatram da je možda pametno
početi govoriti istinu. Posebice želite li da ljudi povjeruju da ih niste vi uzeli.”
“Mogla sam poslati tu poruku s bilo kojeg mjesta.”
“Naravno,” rekla je Harper, “mislite da ne možemo precizno odrediti
odakle je upućena? GPS na vašem telefonu to će u svakom slučaju lako
pokazati. Forenzičari ga upravo analiziraju.
Natasha se uspravi. “Možete to učiniti? Možete utvrditi preciznu lokaciju
telefona s koje su poslani SMS-ovi?
“Naravno.”
“Eto, onda. Tog sam jutra iz šume Patricku poslala gomilu poruka. Ako
možete odrediti gdje sam točno bila kad je svaka od njih poslana, vidjet ćete
da nisam bila ni na pravoj strani rijeke, odnosno da ni slučajno nisam mogla
odvesti blizance.”
Odvjetnik podigne pogled. Naceri se Natashi kao da ga je učinila jako
ponosnim i počne spremati svoje stvari. “Mislim da je zasad dovoljno, zar
ne?” rekla je. “Kada očekujete rezultate analize telefona?”
“Najranije sutra”, odgovori Harper.
“Dobro, gospođo Dowling, mislim da slobodno možemo reći da će do
sutra sve sumnje biti odbačene.” Okrene se prema Harper. “A s obzirom na to
da zasad nemate dovoljno dokaza za optužiti moju stranku, bit će joj drago
odmah otići.”

183
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 29

Ružičasto svjetlo zalazećeg sunca zrcalilo se u staklu vrata dok ih je Harper

otvarala s biciklom na ramenu. U zgradi, naslonjena na rukohvat stubišta,
stajala je Amy.
“Poslala sam ti poruku”, rekla je kao pozdrav i prijekor u jednom.
“Kako si ušla?” upita Harper, pomislivši, kako znaš gdje stanujem?
Amy slegne ramenima. “Netko iz gornjega stana me pustio unutra.
Nazvala sam policijsku postaju i rekli su mi da si otišla kući, pa sam odlučila
navratiti. Zapravo, mislim da smo se dogovorile za odlazak na piće.”
Harper spusti bicikl, osloni ga o zid i otkopča kacigu.
“Ah, oprosti, nisam se javljala na telefon”, rekla je. “Morala sam razbistriti
glavu.” Osjeti da je pomalo živcira Amyjina prisutnost, način na koji pokazuje
da je uvrijeđena što ju Harper ignorira, premda to zapravo nema nikakve
veze s Amy. Jednostavno je imala potrebu voziti bicikl. Glava joj
je preopterećena događajima od proteklih dan i pol, a vožnja brdovitom
okolicom najbolje je sredstvo protiv toga. Dva sata na biciklu i znala je da će
moći spavati. Bio je to njen lijek. Zbog toga, pomisli, njene veze nikad ne
uspiju. Kao da nitko ne može shvatiti da katkad ima potrebu biti sama.
“Je li moj svjedok bio od ikakve koristi?” upita Amy.
“Hm, na neki način.”
“Oh,” rekla je Amy, “zvuči kao da nije mnogo pomogao.”
“Ne, za to nisi ti kriva. Ono što nam je rekao nije nam dalo novi trag, to je
sve.”
“Što je rekao?”
“Da je žena nosila tamnu odjeću. To je mogla biti majka dječaka, ali i
osumnjičenica, jer obje su nosile crno.”
“Shvaćam. Niste mu ponudili prepoznavanje?”
Harper kimne. “Nije mogao dati pozitivnu identifikaciju.”
“Uh, šteta. Nadam se da nisam zakomplicirala stvari. Nije mi to bila
namjera.”

184
 Knjige.Club Books
“Nimalo. Stvarno sam zahvalna na pomoći. Moji vlastiti ljudi nisu uspjeli
pronaći nijednog svjedoka. A danas sam morala pustiti moju jedinu
osumnjičenicu. Nema dovoljno dokaza. “
“Oh, sranje, žao mi je.”
“Bit će drugih dokaza. Uhvatit ćemo je na kraju.” Dok je govorila, Harper
je razgibavala i istezala ukočeno rame. U mokroj, znojem natopljenoj majici
od likre osjeća da je koža svrbi.
Amy izvadi iz torbe veliku bijelu kuvertu. “Pronašla sam još nešto što te
može zanimati.”
“Što je to?”
“Novinski članak iz 1976. Dok sam istraživala za tekst o toplinskim
valovima nekad i danas, ovo mi je također privuklo pozornost.”
U kuverti je nekoliko fotokopiranih stranica iz Sheffield Maila s datumom
3. srpnja 1976. Harper je jasno zašto bi Amyjin članak mogao biti zanimljiv:
svaki put kad su na vijestima govorili o trenutnoj temperaturi, spominjali su
“najtoplije ljeto od 1976.” Harper se tada još nije ni rodila, ali koliko je
shvatila, 1976. je držala rekord najdužeg, najtoplijeg ljeta u povijesti - sve do
ove godine. Kopirane stranice iz novina koje drži u ruci sadržavale su
uglavnom različita viđenja izvješća o vremenu; dotad nikad zabilježen broj
slučajeva iscrpljenosti zbog vrućine u bolnicama i poguban učinak manjka
vode na usjeve. Jedan članak navodi kako su četiri šefildske rijeke posve
presušile, a razina umjetnog jezera dovoljno se spustila da otkrije dijelove
starog naselja prvi put pošto je jezero napunjeno 1890-ih.
Amy uzme papire i prelista ih. Vrati ih, pokazujući na jedan članak.
“Ovo.”
Glavna priča na stranici bavila se rojevima bubamara sa sedam točkica
koje teroriziraju grad, ali negdje na sredini nalazio se i kraći članak:

Sumnja na otmičarku u rodilištu

Policija je primila obavijest o pokušaju otmice izvedenom u rane sate jučer

ujutro. Pokušaj, koji je uključivao par novorođenih identičnih blizanaca,
dogodio se u gradskome rodilištu. Majka blizanaca uspjela je alarmirati
sestre i spriječiti da osoba pobjegne s bebama, ali kako osumnjičenica još
nije uhićena, policija poziva sve majke novorođenčadi na oprez. Moguću

185
 Knjige.Club Books
otmičarku opisuju kao žensku osobu neuredna izgleda, prilično mršavu,
prosječne visine i duge crne kose. Mole se svi koji imaju bilo kakve
informacije da odmah kontaktiraju policiju.

“Oh”, rekla je Harper.

“Jezovito, zar ne?”
“Da”. Ponovno pročita članak. “To je iz 1976.?” upita. “Misliš li da je možda
povezano?”
Harper polako zatrese glavom. “Ne znam kako. Naša se osumnjičenica
tada još nije ni rodila.”
“Mislila sam da bi to htjela vidjeti. Stresla sam se kad sam to prvi put
pročitala”, rekla je Amy.
Harper vrati kopije u kuvertu i stavi je pod pazuho. Osjećala je miris svog
tijela, nije bio ugodan. Podigne pogled prema vratima svog stana,
razmišljajući, vruć tuš, zatim krevet.
Međutim, nada da će odmah zaspati blijedi jer njen um već sad prerađuje
novu informaciju, proračunava, ekstrapolira, stvara nove radne teorije.
Recimo da je u oba slučaja riječ o istoj osobi - ako je imala bar dvadeset kad
je to učinila 1976., danas joj je najmanje 60, pa zato... Pusti to, rekla je sebi,
usredotoči se na Natashu. Natasha je bila tamo. Imala je motiv.
“Hvala”, rekla je Harper. “Stvarno sam ti zahvalna. I hvala što si mi to
donijela. Nisi trebala.”
Amy je stala i oslonila jednu ruku na bok. Oponašala je držanje filmske
glumice iz četrdesetih godina. “Zar me nećeš pozvati unutra?”
Stan nije bio spreman za goste. Mjesecima nitko nije bio u njemu osim
Harper, ne otkako ju je njena mlađa sestra posjetila za Božić i, s određenom
dozom gađenja, ukazala joj da živi kao tinejdžer. Nije mogla dopustiti da to
Amy vidi, ne još. Harper se namršti, pogleda na sat i reče: “Hej, voljela bih, ali
iscrpljena sam, a moram ustati rano zbog slučaja, i...”
“Nije važno” rekla je Amy, a iz njena glasa i držanja nestane svaki trag
koketnosti. “Shvaćam.”
Amy je otišla i prije nego što je Harper uspjela smisliti što reći. Stala je
nakratko u podnožju stubišta, udišući Amyjin parfem, pitajući se što se to
upravo dogodilo. Da li je to upropastila, štogod da “to” jest, ili je moglo biti?

186
 Knjige.Club Books
No dobro, pomisli Harper, trudeći se ne osjetiti tračak razočarenja, možda je
tako najbolje.

187
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 30

Priča se da Mama Rijeka živi u hladnim dubinama. Katkad iziđe,

sjedne na stijenu i češlja si dugu crnu kosu. Ako je vidiš, ne gledaj u
nju. Ako uhvatiš njen pogled, možda te sa sobom odvuče u dubinu,
gdje ona može živjeti, ali ti ne možeš. Ako te uhvati, dogodit će se
svakojake užasne stvari. Nitko ne zna točno što, jer se nitko koga je
ščepala nije vratio da ispriča priču.
NARODNA JAMAJČANSKA

16. kolovoza
Blizanci navršili četiri tjedna i šest dana
9:30 sati

“Ugodno je ovdje, zar ne?” rekla je Ruthie koja je došla u posjet.

Čini se da bolnica smatra kako jedan dodatni posjetitelj znači da dežurne
moraju biti dvije sestre, jedna za svakog blizanca. U sobi, namijenjenoj za
spavanje jedne osobe s bebom, bilo je petero odraslih i dvije bebe. Pauline se
naslonila na prozorsku dasku, a druga je sestra poput stražara stajala pored
vrata.
Patrick uzdahne. Bebe, u naručju Patricka i Ruthie, promatrale su Lauren.
Činilo se da ne trepću. Svako bi malo podigle ruke i glasale se poput galeba,
gotovo istodobno, lutke na istom koncu. Patrick se namršti, a Lauren ga
pomno promotri. Je li i on zamijetio? Koliko su drukčiji nego prije i tako
neobični?
Okrene se prema njemu, usiljeno se smiješeći. Skrene pogled prema
sestrama. Otarasi ih se, pokuša mu reći očima.
Patrick pročisti grlo, okrene se prema sestrama. “Morate li obje biti
ovdje?”
Dvije se žene međusobno pogledaju. Niža rekla je: “Pa, mogla bih čekati
ispred, pretpostavljam. Osim ako ti ne želiš?”

188
 Knjige.Club Books
“Ja ću ići”, rekla je Pauline, krene prema vratima i otvori ih žureći van.
Vrata su se sporo zatvarala i nakon minute zatvorila uz škljocaj, prekidajući
zvuk njezinih brzih koraka na hodniku. Lauren odahne.
Patrick podigne jednu obrvu. “Hmm, da li se vas dvije dobro slažete?”
Ne, pomisli Lauren, mrzim tu radoznalu kuju. “Da,” rekla je, “ali neobično
je kad te sve vrijeme nadziru, to je sve.”
Oslonjena na zid, sestra koja je ostala pratila je pogledom ptice ispred
prozora, ali je i prisluškivala, procjenjivala, sudila. Lauren je to znala.
Ruthie rekla je: “Bila sam jako zabrinuta za vas. Vas oboje. Kakva noćna
mora. Ne mogu vam reći koliko mi je drago da ste ih tako brzo dobili natrag.
Ipak, Lauren, da sam na tvom mjestu, bila bih izvan sebe. Bilo bi mi još i
gore...” Naglo zastane, uz tihi zvuk koji je ukazivao da misli da je otišla
predaleko. “Nije da si ti bila...”
“Ne brini, Ruthie, ona zna što si mislila.”
Patrick ugura kovrčavi pramen Laurenine kose natrag u njezin konjski
rep. Žalila se na kosu premda je bila jako kvalitetna. Mogao si je oblikovati
kako god poželiš i tako bi ostala. Pletenice nije trebalo vezati na krajevima.
Sviđalo joj se što se Patrick voli igrati njenom kosom dok zajedno
gledaju filmove, ili je barem to volio, prije nego što je u njihovim životima
ponestalo vremena za gledanje filmova. Razdijelio bi kosu na dva dijela i
motao dok ne bi nastala dva roga koja su se savijala i skupljala iznad njene
glave. Kad bi se poslije pogledala u zrcalo, činilo joj se smiješno. Uspomena je
rastuži. “Danas bolje izgledaš,” rekla je Patrick, “nisi tako blijeda.”
“Mnogo sam spavala, u tome je stvar”, odgovori Lauren. “Preko noći su u
jaslicama brinuli za bebe. Prvi put otkako su se rodili spavala sam duže od
dva sata u komadu. Osjećam se kao nova žena.”
“Je li bilo teško biti odvojen od njih?” upita Ruthie. “Mislim, nakon onoga
što se dogodilo.”
Ne, pomisli, bilo je slatko olakšanje imati te stvorove u odvojenoj
prostoriji. Ali da, bilo je teško biti daleko od Morgana i Rileyja. Osjećala je kao
da je nešto istrgnuto iz njenog srca i da joj sa svakom sekundom koja prođe
život nestaje kroz otvorenu ranu.
“Da,” rekla je Lauren, “mučenje je biti odvojena od njih. Ali dali su mi
nešto da mi olakšaju, znaš, tableticu.”

189
 Knjige.Club Books
Patrick je rekao: “Liječnica kaže da napreduješ. Tvrdi da ima šanse da te
ne zadrže duže od tri dana, nastaviš li ovako.”
“To ti je rekla? Da će me pustiti?”
“Nije obećala. Samo je rekla da je moguće. Ako se pokaže da se dobro
snalaziš s dječacima, uzimaš lijekove, sve to.”
“Dobro”, rekla je Ruthie. “To je dobro. Tri dana? Ne dugo, dakle, samo još
dan i pol.”
Ruthie pogleda u krilo gdje se smjestio dječak u zelenom, s raširenim
bucmastim nožicama. Nježno primi bebino stopalo.
Dan i pol, pomisli Lauren. Moji dečki možda neće moći izdržati tako dugo.
Za dva dana mogli bi biti bilo gdje. Ta ih žena može odvesti bilo kamo.
Spuštala se sve niže i niže, dok se nije sklupčala na krevetu, okrenuta prema
zidu.
Čula je Patricka kako kaže: “Možete li primiti bebu?”
“Naravno”, odgovori medicinska sestra, kao da bi to voljela, kao da je to
povlastica. “Baš su mali anđeli, zar ne?”
Mali anđeli. Lauren poželi vratiti se u onaj život u kojem su bebe bile njeni
dragi dječaci, oni koje je donijela na svijet, koje je bezuvjetno obožavala.
Nasuprot tome, ove ovdje bi, da je zgrada u plamenu, bez imalo grižnje
savjesti gazila da se dočepa izlaza.
Patrick legne iza Lauren. Privuče je k sebi i privije se uz nju. Osjeti da
napinje sve mišiće, trzajući se pritom, ali kad se priljubio uz nju sve su
kočnice popustile. Plakala je cijelim svojim bičem. Upijao je valove njenih
jecaja. Tresla se i podizala i drhtala i posezala prema natrag da ga zgrabi,
tako snažno da je stisnuo zube od boli. Ta je navala napokon dosegnula
vrhunac i polako jenjala, dok ju je nježno milovao, govoreći: “U redu je, na
sigurnom si, imam te.” Okrenula se prema njemu praćena pogledima njegove
sestre i medicinske sestre, koje obje brzo skrenu pogled, i dviju beba koje
nastave zuriti u nju. Lauren se skutri u procijep između Patrickova tijela i
zida. Oko kamere sve je promatralo, ali on je zakloni svojim tijelom da je
sakrije i u tom joj je trenutku drago što je tako krupan i što je poslužio svrsi:
bio je barijera, štitio ju je. Ona podigne ruke uz lice, male ružičaste
šape bespomoćnog stvorenja.
Brzo je disala, a mrmljanje se pretvaralo u riječi. Nagnuo se bliže,
namrštio da pokaže da ne razumije.

190
 Knjige.Club Books
“Izvedi me odavde”, rekla mu je.
Poljubio ju je tako da joj se krv uzburkala. U tom je poljupcu osjećala
samo njega. Niti pogled beba na njoj, niti brojne oči koje su svjedočile
nježnom poljupcu. Bili su sami, zajedno, na ovom mjestu gdje nikad neće biti
sami.
Prene je dječji plač, istrgne iz poljupca. Patrickovo se tijelo napne. Lauren
tjeskobno zastenje i ponovno podigne ruke da pokrije lice.
“Koji plače?” upita i pomisli da je nekad mogla raspoznati.
Patrick se odmaknuo da provjeri koja beba vrišti, ali kad se okrenuo već
su obojica plakala. Lauren ih je gledala kako lamaću rukama i nogama,
vrpolje se da se oslobode, vrište. Ruthie i sestra su ih ljuljale i smirivale, ali
zvuk plača poput je vode ispunio sobu. Hvata je panika, mora ih zaustaviti,
“Gladni su”, rekla je Lauren. “Treba im mlijeko.”
Lauren nije ustala s kreveta, pa je Patrick rekao, “Idem ja”, i otišao do
malog ormarića u kojem se čuvaju zamjensko mlijeko i drugi pribor. Otvori
ga, ali unutra nema bočica. Pogleda sestru, bespomoćno gestikulirajući,
izobličivši lice zbog buke.
“Niz hodnik”, rekla je sestra, smiješeći se, vedrim tonom, nadglasavajući
plač. “Soba za sterilizaciju. Naći ćete bočice, kuhala. Krenite.”
“U redu.” Otvorio je vrata i udaljio se od zvuka, nalik buci para policijskih
sirena. Zvuk je bio nepodnošljiv. Nadala se da će se Patrick brzo vratiti.
Trudeći se obuzdati vrišteće stvorenje u svom naručju, Ruthie je zurila u
Lauren, no ona se nije pomakla da preuzme dječaka, da umiri njega ili njegova
brata, kao što bi majka trebala.
Lauren je zamijetila pogled koji su razmijenile Ruthie i medicinska sestra
pa se prisili prići bliže. Zauzme položaj iz kojeg se mogla nagnuti i pomilovati
glave beba, ali i izbjeći uzeti bilo kojeg od njih.
Osjećala je kako joj vriskovi ulaze u glavu sprijeda i sa strane, odozgo i
odozdo. Stajala je mirno i dopuštala da režu kroz nju, zatvorila oči i zamislila
da se bolni zvuk događa nekome drugom, da ga je omotala krpom i drži
podalje u svom umu. Na kraju će ga moći podnijeti. Otvorila je oči, pogledala
otključana vrata, procjenjujući koliko bi daleko dospjela ako im sada priđe,
otvori ih i potrči. Ne daleko, tamo vani su stražari, i još vrata, s još lokota.
Čim su se vrata malo odškrinula Lauren je poskočila, povukla ih i otvorila.
Uzela je bočice iz Patrickovih ruku i podigla ih u razinu očiju. Zamijeti da je u

191
 Knjige.Club Books
njima previše vode te ode u kupaonicu izliti višak. Ruke su joj se tresle. Dva
dječaka, koja su od bijesa poprimila gotovo grimiznu boju, nastavila su
vrištati, ritati se i udarati oko sebe, u naručju Ruthie i sestre, koje su ih bez
ikakva učinka ljuljale gore-dolje na prsima. Sestra je pokušala pjesmom
odvući pažnju Rileyju, ali se nije mogla ni čuti od plača, a Ruthie se doimala
zatečeno, suočena s osjećajem poraza. Nakon nekoliko sekundi jednostavno
je stala i užasnuto pogledala to malo, nemoguće bučno i ljutito stvorenje u
svom naručju.
Lauren je usula mjericu praha u vruću vodu i pružila bočicu Patricku.
“Samo tresi, prevruće je”, rekla je.
Bebe kao da su znale da je mlijeko na dohvat jer je plač postao glasniji,
vriskovi uporniji, zahtjevniji. A onda Lauren začuje riječi koje su izgovorili i
zastane. Te, samo pet tjedana stare bebe, izgovarale su riječi.
“Je li sad dobro?” upita Patrick, i dalje protresajući mlijeko.
No ona se ukočila, u nevjerici je, ne odgovara.
“Lauren.” Stisne joj ruku i ona se prene.
“Čuješ li?”
“Mlijeko, Lauren. Što misliš? Mogu ga sada popiti?”
“Provjeri ga na zapešću”, odgovori mu. Ponovno osluhne, očajnički želi da
nije stvarno. Ali riječi su tu.
Patrick izlije malo mlijeka na unutarnju stranu zapešća. Zatrese glavom,
previše je vruće. Lice mu se odjednom ozari jer se nečega dosjetio.
“Pusti malo hladne vode u umivaonik.”
Pustila je vodu da se mali umivaonik napuni do pola i uronila obje bočice
unutra.
“Provjeri sada”, rekao je Patrick. Još je prevruće.
Pokrila je uši dlanovima. Nije moguće. Ali molba je stigla, plačna,
očajnička poruka stvorenja. U zrcalu, pod jarkim svjetlom kupaonice bez
prozora, oči su joj crvene. Pogledala je prema bočicama koje plutaju i s njih u
hladnoj kupki izlazi para. Hajde, ohladite se, pomisli. Kad se najedu, prestat
će.
Sigurno ih i Patrick čuje, ali nije ničime pokazao da je zamijetio. Primi ga
za ruku. “Poslušaj”, šapne.

192
 Knjige.Club Books
On joj pokuša odmaknuti ruku, govoreći: “Uh, to boli”, a ona ga još jače
stisne. Odgurne je, a ona ga pokuša dohvatiti.
“Ne, stvarno poslušaj.”
Dječaci su vrištali i vrištali. Zatrese glavom.
“Što? Čujem samo vrištanje.”
“Izgovaraju riječi”
Namrštio se, proučio joj lice, gotovo se nasmijao, ali se obuzdao. Kad bi
samo osluhnuo, jasno se čulo, razabiralo u onome što je trenutak ranije bio
samo žamor dugih besmislenih zvukova. Ustima mu je oblikovala riječi dok
su ih oni vrišteći izgovarali i lice mu se promijenilo. Čuo je, znala je da je čuo.
Vriskovi, Laurenina usta, oblikovali su dug, izvučen oblik riječi pomozi nam,
uvijek iznova, tužno i panično i sažaljivo.
“Čuješ li?” izusti.
Patrick je buljio u nju stisnutih usnica.
Ponovno je provjerio mlijeko. “U redu je”, rekla je, izvadila obje bočice iz
umivaonika i požurila u sobu, predala jednu bočicu sestri, a drugu Ruthie.
Usta beba bila su zaokupljena. Slatka tišina sve ih je opustila. Lauren ode do
kreveta i sjedne. Ruthie i sestra smjeste se na dva stolca.
“Hvala nebesima”, rekla je Ruthie. “Impresivna je moć tih malih pluća, zar
ne?”
“To je bolje, zar ne Morgane?” rekla je sestra. Pogleda Lauren. “Dobro ste,
draga?”
Lauren duboko udahne i kimne, nasmiješi se sestri. Drži ruke skupljene
da se ne tresu. “Da, dobro sam, hvala.”
“Želite li ga nahraniti?”
“Ja?” Zagleda se u bebu u žutom koju drži medicinska sestra. “Oh, da”,
rekla je, pokušavajući se osmjehnuti. “Naravno, ako se slažete.”
Patrick je rekao: “Ne moraš, dušo, ako ne želiš.”
“Želim”, brzo odgovori. “Hoću, da.”
Uzme bebu u krilo i prekriži noge ispod nje. Dok siše, Morgan ju gleda
preko boce. Mlijeko brzo nestaje.
“Njegove oči,” rekao je Patrick, “zar mijenjaju boju? Nekad su bile plave,
zar ne?”
“I ti si to zamijetio?” upita.

193
 Knjige.Club Books
“Pa, naravno, pomalo su zelene na rubovima.”
Ruthie se nadoveže: “I Rileyjeve također, kad pažljivo pogledaš. Baš
neobično.”
“Neobično, zar ne?” rekla je Lauren. “Stvarno neobično, ne?” Dakle, nije
samo ona, nije to umislila. “Mijenjaju se nama pred očima. I ti to možeš vidjeti.
Možeš li?”
Ruthie rekla je: “Da, ali dušo, mislim da to zapravo nije tako čudno.”
“Nije?”
“Oči beba mijenjaju boju”, objasni medicinska sestra. “Da?” rekla je
Lauren, osjetivši da joj glas podrhtava.
“Da, često. Posebice ako su isprva plave. To nije razlog za zabrinutost.”
“Ali nitko u našoj obitelji nema zelene oči. Baš nitko.”
Kad je ponovo pogledala Morganove oči, bile su zatvorene. U Rutheinu
naručju, Riley je popio svoje mlijeko i također zaspao.
“Mir, napokon”, rekla je sestra.

194
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 31

16. kolovoza
11 sati

Harperina elektronska pošta oglasi se porukom s Forenzičkog odjela.

Predmet poruke: rezultati analize GPS-a. Kad ju je otvorila, vidjela je da
sadržava kartu koja pokazuje lokaciju Natashina telefona u nekoliko kritičnih
trenutaka. Telefon je bio odmah pored kafića u vrijeme kada je osoblje
kafića potvrdilo da je Lauren otišla sa svojim kolicima, nakon što je popila
kavu sa Cindy i Rosom: GPS signal bio je blizu, ali s druge strane rijeke. Dakle,
Natasha je promatrala Lauren sa suprotne obale, možda skrivena iza grmlja
koje tamo raste.
SMS poruka koja je odgovarala koordinatama glasila je: Zašto me ne
možeš voljeti kao što voliš nju? Ona nije ništa posebno.
Daljnje točke na karti pokazale su da je Natasha neko vrijeme slijedila
Lauren uzvodno, ali je onda prošla pored klupe na kojoj je Lauren sjedila i
vratila se prema vlastitu automobilu. Približno u vrijeme kad su bebe
odvedene, Natasha je bila barem pola milje dalje, šaljući Patricku dugu
ispriku za sve što je rekla i učinila, preklinjući ga da joj odgovori.
Harper je ponovno proučila vremenske razmake između poruka. Ubrzo
je shvatila da nema vjerodostojan slučaj protiv Natashe: nije bilo dovoljno
vremena između bilo kojih poruka da Natasha otme bebe; zapravo, ništa nije
ukazivalo na to da je uopće prešla na Laureninu stranu rijeke, barem ne dok
je Harper nije ugledala uzvodno kako pokušava prijeći s kolicima. Posljednja
poruka koju je Natasha poslala upućena je deset minuta prije nego što ju je
Harper uhvatila. U to je vrijeme, na temelju onoga što se događalo oko nje -
Laurenina vriska, policijskih automobila koji su pristizali u to područje - već
znala da su Patrickove bebe otete i da još nisu pronađene. A ipak, poruka je
glasila: Uvijek ću biti tu za tebe. Ma što da se dogodi xx.
Harper se poruka učini zbunjujućom, s obzirom na okolnosti, sve dok ne
shvati u kakvom se položaju Natasha našla: nije smjela dati do znanja
Patricku da je i sama već u dolini i špijunira Lauren. Time bi ga još više

195
 Knjige.Club Books
udaljila do sebe. Kad je nešto prije toga pronašla skrivene bebe, vjerojatno je
pomislila da ih ostavi, otrči do svog automobila i pretvara se da nikad nije ni
bila tamo. Ali nije. Pokušala je pomoći, znajući kakve su moguće posljedice.
Možda je pomislila, napokon mogu učiniti nešto dobro, i možda će Patrick biti
zahvalan za to umjesto da se fokusira na uhođenje. Sigurno nije mogla
pretpostaviti kako će joj se to osvetiti.
Harper se osjeti poraženom. Priznati da je Natasha nevina značilo je da je
počinitelj i dalje negdje na slobodi te da apsolutno nema pojma kako ga
pronaći.
Harper je parkirala svoj automobil pored jezerca u Bishop Valley Parku.
Plava Fiesta Laure Tranter još je bila tu, sada pokrivena slojem smeđe
prljavštine i ljepljivog lišća, napuštena još od dana otmice. Ovdje je sve
započelo. Vrijeme je bilo vrlo slično, vruće i vlažno. Nadala se da
neće ponovno biti oluje.
Krene prema kafiću i pritom osjeti spokoj tog mjesta, čuje nježan zvuk
rijeke koja teče. Nakratko zastane pored rijeke, zamijetivši tamno mjesto
ispod velikog stabla. Nešto se micalo tamo dolje, srebrnasto se presijavajući
pri kretanju - tri ili četiri velike ribe, u zaklonu od sunca, zarobljene u tom
dijelu zbog niskog vodostaja. Zadrhti usprkos vrućini.
Ispred kafića prouči suprotnu obalu na kojoj se nije teško sakriti u
gustom grmlju. Zamisli očajnu Natashu kako tamo čuči i promatra Lauren
koja se smije s prijateljicama. Još je netko promatrao Lauren, ali tko? I
odakle? U blizini je bilo još desetak mogućih skrovišta: iza kafića, među
ljudima na igralištu, u šumi.
Nastavi hodati uz riječni tok, sve do klupe gdje su kolica oteta. GPS je
pokazao da je Natasha hodala s druge strane rijeke. A onda? U jednom je
trenutku Jimmy Durrell prošao kraj nje na biciklu, Lauren je sjela na klupu i
zaspala, Natasha se vratila prema svome parkiranom automobilu. Da barem
to nije učinila i da je nastavila gledati, vidjela bi onoga tko je to učinio.
Harper pokuša razmišljati poput počinitelja. On ili ona je čekao u blizini,
negdje odakle je vidio klupu. Kada je Lauren zaspala, iskoristio je priliku,
ukrao kolica i pobjegao. Staza je tu uska, ispresijecana gustim korijenjem koje
je izvirivalo iz tla. Nije bilo lako odvesti kolica - osoba je morala biti snažna,
odlučna, zapravo oboje.
Kad je stigla do mjesta gdje je Natasha pronađena s bebama, shvati da je
moguće gurati kolica na suprotnu stranu a da se previše ne smoče prenese li
196
 Knjige.Club Books
ih se preko kamenja. Natasha nije dovoljno snažna za tako što, zaključi
Harper, zapela bi. A opet, u vremenskom razdoblju između otmice i
pronalaženja, zbog iznenadnog pljuska rijeka je nabujala i prelazak je postao
opasan.
Na obje je obale Harper još vidjela slabe tragove guma i otiske stopala uz
rub vode. Izvadi mobitel i prouči fotografije s mjesta zločina na dan otmice.
Na slikama, na suprotnoj se obali vidi više od jednog para tragova: jedne koji
ulaze, jedne koji izlaze. No na bližoj strani mogla je raspoznati samo tragove
koji izlaze, a njih je vjerojatno ostavila ona sama kad je izvukla kolica iz vode.
Na fotografijama snimljenim oko klupe tragovi guma bili su samo s te
strane, kao da su kolica tu i gurnuta u rijeku. Dakle, znali su da je Natasha
gurnula kolica sa suprotne strane, a Harper ih je izvukla na strani staze. Drugi
su tragovi ulazili pored klupe, a izišli na riječnom zavoju na suprotnoj obali.
Harper razmisli o tome i gotovo se nasmije. Plivati uzvodno s
kolicima? Nemoguće. Možda je nemoguće saznati istinu. Kiša i nabujala rijeka
nesumnjivo su otplavili neke tragove prije nego što su fotografije snimljene.
Harper iskoristi kamenje koje je izvirivalo iz rijeke da prijeđe na
suprotnu stranu. Pokušala je zamisliti sliku počinitelja, no u glavu joj se
stalno vraćalo Natashino lice. Lauren je znala da nije Natasha, mnogo prije
nego što su dokazi to potvrdili. No problem je u tome da se ne može pouzdati
u ono što Lauren kaže zbog stanja u kojem se nalazi. Na primjer, njeno
inzistiranje da je boravak u vodi promijenio bebe: čista mašta. Ipak, bilo je
razumljivo, s obzirom na to koliko je bila prestrašena i koliko si vjerojatno
predbacuje što nije poduzela dovoljno da ih zaštiti, iako to nije bila njena
krivica. Harper je i više nego dobro znala kako takva vrst krivnje djeluje: kako
te probudi noću, govoreći da si se trebao više truditi, znati bolje, uzvratiti. Da
si ti, posve nemoćan u tom trenutku, također donekle kriv zbog tog manjka
moći.
Staza na suprotnoj strani rijeke je zarasla, ali vidi se gdje su se kolica
probijala kroz raslinje. Grančice su slomljene, koprive zgažene. Na jednom
mjestu velika grana leži preko staze. Odmah iza nalaze se napušteni ostaci
vodenice.
U mahovinu obrasli ostaci zidova vodenice nisu viši od velike vrtne
kućice, kamenje s gornjih katova već je odavno palo u jamu s jedne strane, u
kojoj se nekad vrtjelo drveno vodeničko kolo. U zidu je otvor kroz koji su
vjerojatno ugurana kolica, a u koji se Natasha htjela sakriti od policije.

197
 Knjige.Club Books
Umjesto toga pronašla je blizance. Harper proviri unutra. Potrošene igle i
prazne plastične boce razbacane po podu, djelomice izloženom vremenskim
prilikama. Između kamenih ploča u prašini se vide otisci kotača kolica.
Toliko se toga doimalo pogrešnim, ali nije mogla definirati što je to. Za
Harper je istina bila katkad poput oštrice, sve je vidjela posve jasno, i
ispravno i neispravno, stvarno i lažno. No, ovaj je slučaj obavijen tmurnim
oblakom, a oblik mu je zamračen.
ABC, pomisli, vrati se na osnove: ništa ne pretpostavljaj, nikome ne vjeruj,
sve provjeri. Nešto u tom trenutku zatitra u kutku njena uma. Što ako je
zaboravila provjeriti?
Harper izvadi mobitel, otvori elektronsku poštu i u svom pretincu potraži
mp3 datoteku poziva na broj 999 koji je Lauren uputila iz rodilišta, odmah
nakon rođenja beba. Pritisne ikonu za pokretanje i prisloni mobitel na
uho. Slušajući snimak, krene natrag putem kojim je došla.
Operater je bio mlađi muškarac, smiren i profesionalan.
“Devet-devet-devet, koju službu trebate?”
“Ovdje je neka žena koja pokušava uzeti moje bebe. Pomozite mi.”
Laurenin je glas gotovo neprepoznatljiv. Kreštav i uspaničen.
“Kako se zovete, molim vas?”
“Pokušava ući, zaključala sam vrata, ali ona pokušava ući, odlazi kujo,
odlazi od nas...
“Gospođo? Možete li, molim vas, potvrditi lokaciju?”
“U bolnici sam, u ambulanti, u rodilištu, molim vas pošaljite nekoga da je
otjera.”
“U rodilištu ste? Točno? Zvuk prstiju operatera na tipkovnici dok unosi
podatke u sustav.
“Da, da, zaključana sam u kupaonici, ali ona pokušava ući.”
“Je li netko unutra s vama?”
“Moji blizanci, moje bebe, sigurni su ovdje sa mnom, ali ona pokušava
otključati vrata izvana, pokušava uzeti moje bebe, zar ne razumijete? Pomozite
mi.”
“Pokušajte ostati smireni. Već sam javio bolnici i netko će uskoro biti tamo.
Ostat ću na telefonu sve dok netko ne dođe k vama. Možete li mi reći kako se
zovete?”

198
 Knjige.Club Books
“Lauren Tranter.”
“Lauren, ne brinite. Alarmirao sam bolničku zaštitarsku službu i pomoć će
brzo stići, jako brzo. Dobro?”
“Recite im da požure, ne mogu dugo izdržati, previše je snažna. Okreće
bravu s vanjske strane, okreće se...”
“Lauren, jeste li ozlijeđeni?”
“Moja ruka, ona...”
Uto se začuje zvuk, siktav zvuk koji Harper ne može protumačiti.
Nekoliko je puta preslušala snimak. Zvučalo je kao da netko namješta
smiješan glas i nešto kaže, ali je bilo nemoguće razabrati što. Uto Lauren
vikne “Ne, ne...” i poziv se prekine.
Harper prijeđe rijeku i krene natrag prema kafiću. Još jednom presluša
siktav dio, a ovoga puta u žamoru nerazumljivih zvukova razabra nekoliko
riječi. Činilo se da glas kaže: “Što je pošteno? Imala si sve...” Morala je ponovno
pustiti snimak, ali čak ni tada nije bila sigurna je li pravilno čula. Zvuk je bio
previše nejasan, kao radio između dviju postaja. Odluči odmah proslijediti
poruku Forenzičkom odjelu gdje snimak mogu očistiti i analizirati unutar
nekoliko dana, i prije ako ih požuri, no uto se sjeti Thruppova
upozorenja: mora ići preko njega, za svako zadiranje u budžet Forenzike, ma
koliko da je sitan posao. To je značilo da mora najprije otići u ured, zamoliti
ga, stajati tamo dok on pregledava dokaz i odlučuje zavređuje li njihovo
vrijeme. Opsuje, vrati mobitel u džep i pored kafića protrči prema
automobilu.
U Thruppovu uredu Harper stane ispred njegova stola. Mrzila je što mora
moliti. Ali mora pokušati. Mora sve provjeriti.
“Postoji snimak koji bih htjela da se analizira. Trebam vašu autorizaciju
za Forenziku.”
“To je vezano za slučaj otmice Tranterovih blizanaca?”
“Da. To je poziv na 999, kada je Lauren Tranter nazvala iz bolnice.
Usprkos izjave liječnika da nije bilo uljeza, ovaj snimak daje naslutiti da je
postojao.”
Thrupp zakoluta očima. “Oh, to. Zar već nismo protratili dovoljno
vremena na to? Vrata su bila zaključana, sestra je rekla da tamo nikoga nije
bilo. Je li snimak uvjerljiv dokaz? Dovoljno dobar da proturječi tvrdnjama
starije primalje i dežurnog psihijatra?

199
 Knjige.Club Books
Nije mogla lagati, ne izravno njemu u lice. “Ne baš. Ali ako ga pošaljemo
na analizu...”
“Ok. Sumnjate li na nekog?”
Ne, ali to nije mogla reći. “Možda je to bila Natasha Dowling.”
“Aha. Nismo li upravo eliminirali Natashu Dowling?”
“Da, ali mislim da tu ipak ima nešto. Možda je imala suučesnika, to nismo
uzeli u obzir. Nabasala sam na ovaj članak koji može biti od interesa.” Pruži
mu fotokopiju iz Maila.
Nakon što je pročitao, Thrupp ga s podsmijehom pruži natrag. “Od koga
ste to dobili?”
“Od jedne novinarke, ako vas baš zanima.”
“Pa,” rekao je Thrupp, “ne dopustimo da piskarala rade naš posao
umjesto nas, može? To nikad ne završi dobro. To je slučajnost, ništa više. Bilo
je to prije više od četrdeset godina.”
“Da”, rekla je Harper, preklapajući komad papira i vraćajući ga u svoju
torbu. “I ja sam to u prvi tren pomislila. Ali možda je na neki način povezano.
Možda je počinitelj iz tog slučaja samo vukao konce, nagovorio Natashu da
obavi prljav posao.” Zvučalo je glupo, čak i samoj Harper.
“Ozbiljno?”
“Pa, to je jedna teorija.”
“To je nategnuto, zapravo.”
Harper ponovno pokuša. “Ako je na snimku Dowling, možemo je optužiti
za uznemiravanje. Naposljetku, slijedila je gospođu Tranter, to bar možemo
dokazati. Tjednima je uhodila Patricka. Čak i ako to nije njen glas, imat
ćemo nešto za usporedbu kad pronađemo počinitelja. Stvar je u tome da se
isplati dati na analizu, zar ne mislite tako?”
Thrupp joj uputi dug pogled. “Što točno taj glas kaže?”
“Nije posve jasno, ali izgovara neku vrst prijetnje. Treba očistiti i istražiti,
ponajprije da se vidi koje su to zapravo riječi, a zatim provjeriti poklapaju li
se glasovni uzorci.
Thrupp je skeptično pogleda. “Jo, slučaj samo što nije odbačen, pa zato
dokaz mora bi stvarno jako čvrst. Mislim, čvrst kao stijena. Ako je to samo
nejasan snimak nečega i nema nikakvog osumnjičenika na vidiku, tada to ne
mogu pravdati.”

200
 Knjige.Club Books
“Slučaj se odbacuje? Zašto?”
Thrupp počinje brojati na prste. “Jedan. Bebe, zapravo, više nisu
izgubljene.”
“Da, ali bile su otete. Dakle, ipak postoji zločin koji treba istražiti.
Thrupp nastavi, ne obazirući se na nju. “Dva. Kronologija je nejasna. Tri.
Svjedoci su nepouzdani. Četiri. Nema dokaza da se ikoga optuži za namjeru
ozljeđivanja. Pet. GPS je upravo dokazao da Dowlingin mobitel nije bio ni
blizu bebama u vrijeme otmice. Ako nastavimo, bacamo novac ni za što.”
“Ali, gospodine...”
“Mislim da moramo uzeti u obzir i samu majku. Jeste li to istražili?
Harper nakratko zatvori oči. Ostani smirena, pomisli, uvjeri ga.
“Razumijem sve vaše točke, gospodine, ali vi niste čuli ovaj snimak.
Mislim da bismo, ako ga analiziramo, napokon imali sve činjenice s kojima
raditi.”
Hladno je pogleda. “Mislim da ćemo, ako ga damo na analizu, uludo
potrošiti novac i vrijeme.”
“Nikako. Uspijemo li identificirati glas na snimku, bar ćemo provjeriti sve
mogućnosti. Ne želimo odbaciti slučaj a da nismo učinili sve što smo mogli,
zar ne, gospodine?”
“Nema nikakva razloga za analizu snimka. Meni je apsolutno jasno da
Laura Tranter nije nikoga vidjela te noći osim duhova u njenoj vlastitoj glavi.
Halucinirala je. I, da vas ne poznajem, rekao bih da i vi također halucinirate.”
“Ali, gospodine...”
Thrupp duboko udahne. “Gospođa Tranter je zasad jedina u kadru.
Moramo priznati da to nije istraga zločina. Ovdje se bavimo događajem
vezanim za duševno zdravlje.”

Malo poslije Harper se sklupča na uredskom stolcu, smrknuto zureći u

trepćući kursor na nekom internom izvješću, ponavljajući u sebi da mora
zaboraviti na slučaj. No nije to mogla, ne sa svim dokazima koje je imala;
znala je da će joj um nastaviti raditi sve dok ne dođe do nekakva odgovora -
ili barem dok ne istraži svaku mogućnost. Iz torbe izvadi članak Maila iz
1976. i ponovno ga pročita. Možda u njemu ima nešto - možda je počinitelj
isti. Nije rijetkost da zločinci imaju duge prekide u kriminalnoj povijesti.
Naravno, četrdeset godina je dugo razdoblje, ali je možda, tko god to bio,
201
 Knjige.Club Books
završio u zatvoru zbog nečega drugog, nedavno je izišao i odlučio ponovno
pokušati oteti bebe. Harper provede jedan sat pretražujući arhive u potrazi
za policijskim izvješćem o slučaju iz novinskog članka. Frustrirajuće, ali činilo
se da nema ništa vezano za taj događaj. Možda je izvještaj nepravilno
arhiviran; digitalizacija arhive je, naravno, aljkavo provedena. Možda negdje
ipak postoji papirnata kopija koju se previdjelo, ali u tom slučaju mogu joj
trebati tjedni da nađe vjerojatno jedan jedini list A4 papira, uguran iza kutije
za arhiviranje, negdje među visokim policama i hrpama sanduka u golemom
podrumu skladišta. Odustane od potrage za izvješćem i neko se vrijeme
posveti traženju sličnih slučajeva otmica blizanaca sa ženskim počiniteljima,
ali također ništa ne pronađe.
Istraživanje nije Harperina jaka strana; da je barem Amy tu da joj
pomogne. Provjeri ima li poruku od nje na mobitelu, ali još nema odgovora
na Harperinu jadnu ispriku koju je poslala zbog načina na koji se ponijela
večer ranije. A onda, odjednom, znala je točno što treba reći da dobije
odgovor.

Trebam tvoju pomoć u ovom slučaju. Posve

NESLUŽBENO. Pristaješ?

Nakon dvije minute ekran se osvijetlio Amyjinim odgovorom:

DA. Gdje ćemo se naći?

202
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 32

Harper zaustavi automobil uz rub pločnika, ispred redakcije Maila, da Amy

može uskočiti.
“Našla sam ih”, rekla je Amy, gurajući joj u ruke komad papira. Sadržavao
je kontakte žrtava slučaja iz 1976. “Genijalna si”, rekla je Harper.
“Nisam to htjela prva reći,” rekla je Amy, “ali pretpostavljam da imaš
pravo.”
Majka se zvala Victoria Rose Settle, a blizanci Robert i Vincent, rođeni u
01:41 i 01:47, dana 2. srpnja 1976. Amy je lako pronašla obitelj - pretraga
arhiva knjige rođenih u Sheffieldu otkrila je samo dva para identičnih
blizanaca rođenih u to vrijeme, a drugi par bile su djevojčice. Ali kad
je Harper nazvala broj telefona gospođe Settle, dok je Amy stajala pored i
slušala, muški joj je glas rekao da njegova majka tu više ne stanuje.
“Možete li joj prenijeti poruku”, rekla je Harper. “Stvarno bih htjela
razgovarati s njom, ako je ikako moguće.”
“Zašto bi, zaboga, policija htjela razgovarati s njom?”
“Možda ima neke informacije koje mogu pomoći u jednom aktualnom
slučaju.”
“Sumnjam, narednice.”
“Ako vam ne smeta, ipak bih je htjela pitati.”
“Kažete da je to aktualan slučaj?”
“Točno.”
“Onda ne znam kako bi vam mogla pomoći. Nije samostalno izišla gotovo
devet godina.”
“Odnosi se na nedavno počinjen zločin, ali moja pitanja povezana su s
nečime što se dogodilo vašoj majci u srpnju 1976. Čini se da postoje neke
sličnosti s našim slučajem koje bismo htjeli istražiti.”
“Mojoj se majci nije ništa dogodilo u srpnju 1976. Osim ako ne mislite na
to da je rodila mene i Vinnyja. Mislim da je time bila jako zaokupljena. Ali
ništa što bi uključivalo zločin, koliko znam. A sigurno bih o tome nešto znao.”

203
 Knjige.Club Books
Harper osjeti da ništa ne postiže. Možda treba pokušati drukčijim
pristupom.
“Gospodin Settle, Robert?”
“Točno.”
“Je li moguće da vam nije rekla za to? Da možda nije željela da znate?”
“Oh”, rekla je Robert i zamisli se. “Pa, pretpostavljam, ako je... je li počinila
zločin? Vjerojatno bi to zadržala za sebe.”
Harper napravi kratak predah, dovoljno dug da potakne sumnju, ali
nedovoljno da je potvrdi ili zaniječe.
“Radije bih o tome razgovarala s njom, ako vam ne smeta. Mogu je izravno
nazvati, ako mi date njen broj.”
“Bojim se da neću moći. Ona je dementna. Rana faza Alzheimera. Jedva da
još zna tko sam ja.” Robert Settle tiho uzdahne.
Harper oklijeva, žali ga. Shvaća da je demencija posebno okrutan način
gubljenja voljene osobe. “Žao mi je što to čujem. Sigurno vam je jako teško.
Stvarno mi je žao što sam nazvala iz vedra neba.”
Nastao je tajac. A onda je Robert rekao: “Tko zna, ako je nešto od prije
četrdeset i više godina, onda ne znam. Možda izvučete nešto iz nje.”
“Stvarno?”
“Ne može se sjetiti što je jela za doručak. Većinu vremena ne prepoznaje
vlastitu djecu, ali katkad joj se vrate uspomene iz mladosti. Neki dan mi je
pričala o porodu - iskreno govoreći, malo previše informacija. Možda su krive
vremenski promjene, pokrenu nešto u njenoj glavi. Mislila je da su još uvijek
sedamdesete.”
“Dakle, mogu razgovarati s njom?”
“Pretpostavljam da se isplati pokušati. Ne mogu obećati da će vam dati
odgovore koje trebate. Ima dana kada ne progovori ni riječ.”

Visoki naslonjači razmješteni su po sobi, većina nije zauzeta, ali u jednom ili
dva sjede starije osobe. Njegovateljica je pomagala jednom od stanara da pije
na slamku. Amy i Harper čekale su u kutu, smješkale se bolničarima,
odbile ponudu za čaj. Kad je Robert stigao, kasno i užurbano, pozdravio je
osoblje imenom, a zatim se predstavio Harper i Amy prije nego što ih je poveo
na drugu stranu dnevne sobe i niz hodnik do sobe njegove majke. Muškarac

204
 Knjige.Club Books
je bio visok i mršav, tjelesno vrlo sličan inspektoru Thruppu, ali bez imalo
njegove samouvjerenosti. Nosio je smeđe kožnate sandale i pomalo
obeshrabren izraz lica koji nije uspio sakriti iza smiješka.
Ispred sobe položi ruku na kvaku vrata i okrene se prema njima.
“Ali ne očekujte čuda, dobro?”
One kimnu i on ih uvede u sobu.
Victoria je sjedila na stolcu pored kreveta, njene zamućene oči zurile su u
jednu točku, nedovoljno blizu ekranu televizora da vidi slike koje se
prikazuju bez zvuka.
“Zdravo, mama”, rekao je Robert, sjeo na stolac do nje i nježno je primio
za ruku. “Doveo sam ti goste.”
Polako okrene glavu prema njemu. Blagi osmijeh nestane kad ga ugleda.
“Tko ste vi?”
“Mama, to sam ja, Robert.”
Ona povuče ruku k sebi, mršteći se. “Koji Robert?”
“Tvoj sin Robert.”
“Ne poznajem te.”
I dok su muškarci i žene u dnevnom boravku pogrbljeni i stari, žena
ispred njih je, u usporedbi s njima, mlada. Samo joj je šezdeset osam godina,
kosa joj je još uglavnom smeđa, a koža gotovo bez bora. Okrenula se od
Roberta i Harper zamijeti da su mu se ramena malo spustila zbog odbijanja.
“Dolazim ovamo svaki dan”, objasni im. “Katkad me odmah prepozna i
lijepo popričamo. Druge dane misli da sam moj brat Vinny ili moj otac. A
katkad je ovakva i uopće ne želi razgovarati sa mnom. Alzheimer je okrutna
bolest.” Victoria je ponovno zauzela položaj koji je imala kad su ušli, bulji u
zid pored TV ekrana, smirenog izraza lica.
“Za nju to mora biti užasno”, rekla je Amy.
“Mislio sam na mene. Ona će zaboraviti za pet minuta. Ja sam taj koji se s
tim mora nositi.”
Harper privuče stolac Victorijinu.
“Oprostite, gospođo Settle. Ja sam policajka. Htjela sam vam postaviti
nekoliko pitanja o nečemu što se dogodilo 1976.”
Žena se nije pomakla ni pogledala narednicu. Harper skrene pogled na
Roberta koji slegne ramenima.

205
 Knjige.Club Books
“Nastavite,” rekla je, “možete bar pokušati.”
“Riječ je o blizancima,” rekla je Harper, “vašim malim bebama, Robertu i
Vincentu.”
“Gdje su blizanci?” upita Victoria, okrenuvši glavu da se osvrne po sobi.
“Gdje su moji dječaci?”
“Ovdje sam, mama”, rekla je Robert. “Vinny je u Australiji, sjećaš se?”
Victoria se zagleda u svog sina i čvrsto stisne naslon za ruke. Harper
ugleda tračak prepoznavanja. “Robert?” Ispruži ruku prema njemu i on je
primi.
“Mama?” rekao je uzdrhtala glasa.
Zagleda se u njegove oči. “Gdje su moji dječaci?” upita, sada već očajnički.
Robert je i dalje držao majčinu ruku, nije se opirala.
“Victoria,” rekla je Amy, “pronašli smo novinski članak koji izvješćuje da
je u rodilištu bila otmičarka koja je pokušala uzeti vaše bebe.”
“Da”, rekla je ona, izvukla ruku iz sinove i sumnjičavo ga pogledala prije
nego što se okrenula prema Amy. “Da. Opasna žena. Zaustavila sam je,
namjeravala je uzeti moje dečke. Ali zaustavila sam je.”
“Nisam ništa znao o tome”, rekao je Robert. “Tko je to bio, mama? Tko nas
je pokušao uzeti?”
“Gdje su oni?” upita Victoria, očajnički se osvrćući uokolo, ponovno
postaje nesuvisla. “Jesam li ih izgubila? Stalno nešto gubim.”
“Možete li nam reći nešto o onome što se dogodilo, molim vas?” rekla je
Harper. “Kako je izgledala ta žena? Možete li je uopće opisati?”
No Victoria je ponovno zurila u onu točku na zidu i nije odgovorila.
Robert se okrene Harper i Amy: “Mislim da danas više nećete mnogo
izvući iz nje.”
“Isplatilo se pokušati. Hvala vam što ste nam dopustili”, rekla je Harper.
Krenule su prema vratima kadli Harper začuje Victorijin uzdah i okrene
se. Ruka starije žene poletjela je prema ustima i ona izusti: “Ta žena. Sjećam
se sada. Imala je vlastite bebe, te užasne male stvorove. Htjela ih je zamijeniti
za moje - moje savršene dječake. Ha. Sjećam se sada. “Ne,” rekla sam, “ne, ne,
ne, bježi odavde.” Morala sam je udariti nogom. Dobro i jako. Učinila bih to
opet.”

206
 Knjige.Club Books
Uz riječ udarila zamahnula je nogom i umalo zapela papučom za okvir
kreveta. Ruke su joj se tresle dok je mahnito gledala slijeva udesno. “Jesu li
ovdje? Gdje su blizanci? Jeste li ih vidjeli? Neće ih dobiti. Neće.”
“Smiri se, mama, sada si na sigurnom. Ja sam ovdje, ja sam tu. Svi smo
sada odrasli, nema opasnosti.”
Činilo se da su sinove riječi donekle umirile Victoriju. Dopustila mu je da
joj potapša koljeno i postupno se smirila.
“Možda biste trebale otići”, obrati se Harper i Amy. Harper kimne i krene
prema vratima.
“Dobili su imena po rijekama”, promrmlja Victoria.
“Što je, mama?”
“Zovu se Bishop i Selver”, rekla je.
“Rijeke?” ponovi Robert i slegne ramenima pogledavši prema Harper,
vidite tako to izgleda. “Imaš pravo, mama, rijeke se zovu Bishop i Selver, to je
točno. A tu su i Don i Loxley...”
Victoria odgurne sinove ruke iz svog krila. “Ne pričam o rijekama,” rekla
je, “mislim na blizance. Blizance te užasne žene. “Zapamti njihova imena”,
rekla je. “Zovu se Bishop i Selver. Nikad nisam zaboravila. Udarila sam je
nogom. Ponovno bih to učinila.”
Harper i Amy čekale su još dugo, ali Victoria više ništa nije rekla.
Kad su se vratile u automobil, Amy je rekla: “Što misliš?”
“Suosjećala sam s njom, ali nemam pojma što je govorila”, odgovori
Harper. “Bishop i Selver? Neka vrst gnjusne prisilne zamjene djece?”
“Da. Jako čudno.”
“Neobična imena za djecu. Tko bi tako nazvao svoju djecu?”
“Mogu ih potražiti, provjeriti koliko je Bishopa i Selvera na popisu birača.
Možda na taj način možemo pronaći počinitelja.”
“Ne, ne brini”, rekla je Harper. “Prilično je jasno da je zbunjena. Možda se
sjećala da su zbog vrućina presahnule sve rijeke u vrijeme kad je rodila svoje
bebe i riječi su joj se nekako pomiješale.”
“Žao mi je Joanna. Još jedna slijepa ulica”, rekla je Amy.
“I dalje je tu snimak nadzorne kamere iz bolnice. I snimak poziva na 999.
Moram smisliti način da ih analiziram. Tada ćemo imati cijelu sliku i možda
nov trag za otkrivanje krivca. Da barem Thrupp nije tako tvrdoglav.

207
 Knjige.Club Books
Amy izvadi svoj mobitel i počne listati popis kontakata.
“Prepusti to meni”, kaže. “Mislim da znam nekoga tko nam može pomoći.”

208
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 33

Danju je većina soba bila otključana zbog što lakšeg kretanja unutar odjela.
Laurenina soba nije bila jedna od njih, ali je znala da drugi pacijenti imaju
više slobode od nje. Vidjela ih je kako bez pratnje dolaze i odlaze, a nju su,
kao u okovima, vodili u dnevni boravak ili gore u ambulantu.
“Ti si kategorija A, ljubavi”, objašnjavala joj je Paulina. Navodno je Lauren
bila među malobrojnima na odjelu pod tako strogim nadzorom i nikad ni na
trenutak nije ostavljena bez pranje. Ovdje je postojala hijerarhija ludosti.
U maloj, vrućoj sobi bebe su spavale dobro umotane. Lauren i Patrick
sjedili su u opuštenoj tišini, medicinska sestra nedaleko od njih na stolcu,
unedogled vrteći završetak svog kožnatog remena preko prstiju i ispod njih.
Spavaća soba bila je sumorna i neugodna. Širok, otvoren prostor vidljiv
odmah s druge strane rešetkastog prozora bio je primamljiv, a opet
nedostižan bez posebne dozvole i pratitelja. Lauren je osjetila neobičnu vrst
zahvalnosti prema sestri Pauline kad ih je upitala: “Hoćemo li izići u šetnju?”
i povela ih kroz sigurnosna vrata u dvorište.
Tranterovi su postali jedna od sporo pokretnih grupica koje hodaju po
travnjaku psihijatrijske bolnice, po suncu, s jednog na drugi kraj, svaka grupa
s po jednim ili dvojim dječjim kolicima, a s njima uvijek jedna osoba odjevena
u bijelo kao vodič, špijun i zaštitnik.
Isprva je boravak na otvorenome dodatno oneraspoložio Lauren. Ispod
neba osjećala se malenom, kao mrav ispod čaše. Na suncu je koža njenih ruku
izgledala poluprozirna, s istaknutim venama. Poskočila je na neočekivanu
kretnju ptice, ščepala Patrickovu ruku kad je vjeverica pretrčala duž grane
jednog od starih hrastovih stabala. No nakon kraćega je vremena počela lakše
disati i mišići su joj se malo opustili. Hod joj se od geganja pretvorio u
vijuganje. Primila je Patricka ispod ruke i položila glavu na njegovo rame.
Usporila je korak, dozvoljavajući da se njihova grupa podijeli u dvije,
dopuštajući da se poveća razmak između njih i prisluškujućih uši sestre koja
se ponudila gurati kolica s blizancima. Čula je gugutanje beba i tišine između,
kad su i oni osluškivali.
“Što si napravio s našim dvostrukim kolicima?” upita Lauren.

209
 Knjige.Club Books
“Odnio sam ih na smetlište, naravno”, pomalo defenzivno odgovori
Patrick.
Po tonu njegova glasa slutila je da to možda još nije učinio.
“Dobro. Nisam htjela da ih prodaš. To donosi nesreću”, objasni Lauren.
“Nesreća je prodati ih?”
“Ne, sama ta stvar. Ima lošu energiju, lošu sreću, kako god to želiš nazvati.
Bolje je ne prenijeti je nekome drugom.”
Ne vjerujem u sreću, pomisli Lauren. Ni Patrick. Usprkos tome, ne želim
da itko drugi ima ta kolica, ne želim ih više nikad vidjeti.
Patrick pročisti grlo. “Ionako su pri dnu bila prekrivena blatom. To je
obojilo tkaninu. Nitko za njih ne bi dao novac.”
Šetali su u sjeni stare veličanstvene kuće. Sestra ih nije mogla čuti: možda
sada mogu razgovarati što će poduzeti da vrate dječake.
“Patrick, ja...”
“Čuj, dušo, moram ti prvo nešto reći. Ranije, kad je Ruthie bila tu, a dječaci
su plakali,” rekao je Patrick, “znam da je zvučalo kao da oblikuju riječi...”
“Da.”
“Pa, ne misliš stvarno da su to radili, zar ne? Priznajem, zvučalo je kao
riječi, ali zapravo nisu govorili. Znaš to, jelda?” Lauren nije ništa rekla. Zastala
je i pogledala ga u oči. Nasmiješila se i skrenula pogled. Na trenutak pomisli
da će zaplakati. Ipak, duboko udahne i ponovno se nasmiješi, malo sigurnije.
Dakle, u ovome je sama, kao i u svemu ostalom.
“Naravno da znam, budalice. Stari su samo četiri i pol tjedna. Još ne mogu
govoriti.”
Privuče je k sebi i čvrsto zagrli. Nakon nekoga vremena odmakne se i
nasmiješi, ukloni pramen kovrčave kose s njena lica i zatakne joj ga iza uha.
“Gotovo pet tjedana”, rekao je. “Čini se jako dugo. Kao da smo ih oduvijek
imali.”
“Vrijeme se sada doima posve drukčije. U usporedbi s onime prije.”
“Da”, rekao je Patrick, premda je zvučao nesigurno.
Neko su vrijeme šutke hodali po mekoj travi prema žicanoj ogradi odakle
se pružao pogled na dolinu.
Oboje su gledali u leđa medicinske sestre pred njima kako gura kolica po
suncu.

210
 Knjige.Club Books
“Što misliš da će se dogoditi toj djevojci, Natashi?”
“Ne znam”, rekao je Patrick oštrim glasom. “Pretpostavljam da će je
optužiti za otmicu.”
“Ako je to bila ona. Nisam sigurna kako bi to moglo biti...”
“Uh,” rekao je Patrick, “da je poznaš, znala bi da je upravo takvu stvar
sposobna napraviti. Zlobna je.”
“Na neki način nije važno kakva je. Ja ih trebam paziti, štititi od opasnosti.
Ništa od toga ne bi se dogodilo da nisam zaspala.”
“Ljubavi, ne možeš kriviti sebe. Bilo ti je teško. Nisam smio inzistirati da
iziđeš. Žao mi je.”
Okrene se prema njoj i ona ugleda suze u njegovim očima, samo što nisu
potekle.
“I meni je žao”, rekla je ona.
“Nema ti zbog čega biti žao.”
Kad bi barem bilo tako, pomisli Lauren. No, ponovno ću ih naći, čak i ako
to moram učiniti sama. Čak i ako me to ubije.
“Kad su nestali,” rekao je Patrick, “u tom kratkom razdoblju dok nismo
znali gdje su ili s kim su, imao sam osjećaj da sam umro i otišao u pakao.
Izgubili smo naše bebe, a zajedno s njima i život koji sam uzimao zdravo za
gotovo. Shvatio sam kako je to kad ih zauvijek izgubiš. Bilo je razorno.
Promijenilo me.”
“Da, znam”, rekla je Lauren i pomislila, mene je također promijenilo, ali
ne zato jer su se vratili, nego zato jer nisu.
Stajali su na rubu imanja, malo dalje od mjesta na kojem je stajala sestra
i kroz žičanu mrežu sigurnosne ograde gledala prema dolini. Pauline je
vjerojatno odlučila da im je dala dovoljno zajedničkog vremena. Krenula je s
kolicima prema njima.
Lauren je osjetila kako se stvorenja približavaju. Postala je napeta.
“Drago mi je da se bolje osjećaš”, rekao je Patrick i poljubio je u tjeme. “Na
trenutak sam pomislio da sam i tebe izgubio.”
Laurenin pogled sklizne dolje prema dolini, gdje se sunce ljeskalo na
površini umjetnog jezera. “Nadam se da ću uskoro doći kući, da se možemo
vratiti u normalu. Tim dečkima treba mama, a ne duševni bolesnik.”

211
 Knjige.Club Books
“Još samo malo”, rekao je Patrick, obavijajući je svojim rukama, tvoreći
barijeru između svoje supruge i ostatka svijeta. “Sve će biti u redu, mislim.
Svi ćemo biti u redu.

212
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 34

“Je li to točno?” upita Harper, nadajući se da je u pitanju pogreška. Amy joj je

dala adresu koju je znala još iz doba kad je nosila policijsku odoru. Muškarac
koji je živio u toj kući bio je poznati preprodavač droge, ali i na popisu osoba
pod prismotrom zbog povezanosti s ekstremnim ekoanarhističkim grupama.
Amy se okrenula prema njoj sa suvozačeva sjedišta i pogledala je kroz
trepavice. “Hajde, Jo. Gideon je stari prijatelj, kao što sam ti objasnila. Pravi je
genij kad je riječ o tehnologiji i jamčim da je od povjerenja.”
“Ne bih došla da sam znala o kome je riječ. Kad si rekla da imaš prijatelja
stručnjaka za komunikacije mislila sam, ne znam, da radi u nekom uredu.
Možda web dizajner, inženjer računalstva. Poznajem Gideona Jonesa - a on
zna mene. Uhitila sam ga lani zbog remećenja javnog reda i mira jer je s još
nekolicinom starkelja u središtu grada organizirao prosvjed koji se oteo
kontroli.
“Oh, jesi li?” veselo će Amy. “Nije važno. Nije zlopamtilo. Sigurna sam da
je posve zaboravio na to.”
“Sumnjam. Ja nisam. Tom prigodom nije bio oduševljen što me vidi. Zašto
misliš da će nam pomoći? Ili pomoći meni - policajki? Prilično sam sigurna da
je nosio majicu s natpisom Murja je bagra.
“Poznajemo se jako dugo. Znam ga još s fakulteta - čak sam, na drugoj
godini, ovdje i stanovala neko vrijeme.”
“Nisam sigurna, Amy. Pokušao me udariti šakom u lice kad smo ga vodili
u ćeliju. Mislim da nije moj obožavatelj.”
Amy nagne glavu na stranu, razmišljajući. “Ne, možda nije.” Otvori vrata
automobila da iziđe. "Ali draga, za mene će sve učiniti.”
Dok je izlazila iz automobila, Harperina mračna strana pomisli, doista,
zašto? Što to radiš za njega ili si jednom učinila? Njen je um zamislio sliku
lijepe Amy i naboranog, starog Gideona kako se zajedno smiju, ljube i gore od
toga. A opet, premda je pomislila da je takav scenarij malo vjerojatan, ili
uglavnom irelevantan, sama Harper bi za Amy učinila sve, a među njima
nikad nije bilo ništa više od laganog primanja pod ruku.

213
 Knjige.Club Books
Zgrada, nekad ponosan edvardijanski dvojni objekt, nalazila se na
slijepom kraju široke ulice omeđene velebnim lipama čije je korijenje
podizalo pločnik i stvaralo izbočine koje su s godinama polako raspucale.
Stabla su zahtijevala svoje pravo na ulicu: Mi smo snažnija, govore. S
vremenom, mi ćemo prevladati. Drveće i visok zid na kraju ceste zaklanjali su
glavninu svjetla i oblikovali raskošnu zelenu špilju s tepihom od otpalog lišća,
starog i novog. Kuće su bile međusobno dovoljno razmaknute, velike i
odmaknute od ceste, s vlastitim privatnim prilazima, ali u Gideonov prilaz
nije se moglo ući automobilom jer je obrastao visokom travom i grmljem koje
se neukroćeno širilo preko rubova.
Harper je slijedila Amy uskom stazom ugažene trave koja je vodila preko
prilaza i naokolo do stražnjeg ulaza - do prednjih se vrata nije moglo proći.
Kao da ih nitko godinama nije upotrebljavao. Kad se približila kući, čula je
ponavljanje bas dionice, prepoznatljivo uživanje u trance glazbi.
"Dobro, barem je budan”, rekla je Amy.
Harper pogleda na sat - prošlo je jedan poslijepodne. Amy pokuca na
otrcana drvena vrata.
Nakon nekoga vremena začuju zvuk nogu koje se vuku i znakovito
zamračenje špijunke na vratima, pa je Harper znala da ih netko iznutra
promatra. Vrata se malo otvore. Pola bradatog lica, jedno staklo naočala.
Djelić lukava osmijeha. Sve obavijeno nezdravim dimom. Muškarac se
nakašljao u šaku prije nego što je progovorio.
“Amy, lutko, lijepo je vidjeti te.”
Namjeravao je širom otvoriti vrata, ali ugleda Harper. Namršti se, uslijedi
bljesak prepoznavanja, pa bijesa.
“Dobar dan, gospodine Jones”, rekla je Harper.
“Što je?” upita Gideon, pritvarajući vrata tako da je virio kroz procjep ne
širi od centimetra. “Amy?” Glas mu je bio kreštav, poput dječjega. Kako si
mogla, činilo se da pita.
“Dušo, u redu je, ona je prijateljica”, objasni Amy.
“Prijateljica si s murjakinjom? Nikad mi nisi rekla.”
Harper odstupi u smjeru kojim su došle. “Vidiš, Amy, mislim da ovo neće
ići. Zašto jednostavno ne odemo?”
“Ne, sve je u redu, stvarno. Pričekaj sekundu.”
Nagne se prema Gideonu i promrmlja nešto što Harper nije mogla čuti.
214
 Knjige.Club Books
“Dobro, ako si sigurna,” rekao je Gideon, sumnjičavo gledajući Harper,
“pretpostavljam da mogu, ali ne za nju, nego za tebe.”
“Bilo bi prekrasno, Bile bismo jako zahvalne, zar ne Joanna?” Amy snažno
laktom gurne Harper.
“Sigurna sam da ste jako zauzet čovjek, gospodine Jones. Ne morate
ulagati toliki trud zbog nas.”
“Nije mu nimalo teško, zar ne Gideone?”
Nakon kratkog oklijevanja još se jednom nakašljao i rekao: “Točno, rado
ću pomoći. Međutim, imam nešto... možete li se obje vratiti za pola sata?
Ovdje su mi neki prijatelji.”
“Meni ne smetaju” rekla je Amy.
“Znam da ne, ali recimo da moji prijatelji možda ne žele sresti tvoju
prijateljicu, ako me razumiješ.”
“Ovo je samo društveni posjet”, objasni Harper. “Nisam u službi, Ne želim
znati ništa o onome što svi vi tamo radite. Sve dok to ne vidim, nije me briga.”
“Dobro”, rekao je Gideon. “Zažmirite. Otarasit ću ih se.” Harper okrene
leđa vratima. Stražnji vrt bio je jednako divlji kao i prednji, osim raščišćenoga
kružnog dijela s niskim raslinjem. U sredini čistine bili su pocrnjeli
ostaci logorske vatre, oko njih panjevi za sjedenje. Odmah iznad živice vidio
se vrh mreže susjedova dječjeg trampolina. Na drugoj strani puzavice su se
penjale uz visok zid. Iza njega se čuo zvuk vozila kako jure niz brijeg prema
središtu grada.
Harper se pretvarala da ne sluša dok je tri para nogu prošlo kraj nje
izlazeći iz Gideonove kuće i naokolo prema prednjoj strani. Okrenula je glavu
i opazila ih sleđa: u tamnim majicama s kapuljačama, nabildani tipovi u
širokim hlačama koje kao da nikad ne izlaze iz mode kod određenoga tipa
studenata. Kad su otišli, ponovno se okrenula prema kući, gdje je Gideon
širom otvorio vrata kuhinje i odmaknuo se da ih propusti unutra.
“Oprosti zbog nereda”, obrati se Amy.
Gideon je imao ćelavo tjeme, a sijedu kosu koja mu je preostala na
potiljku je skupio u neuredne pletenice različitih duljina. Nosio je majicu od
gruboga žutog pamuka i široke crne hlače s džepovima i elastičnim
manžetama. Bosonog na ljepljivome vinilnom podu, širio je onaj
mastan, biljni miris koji je Harper povezivala s trgovinama koje prodaju
srebrni nakit s lubanjom i mirisne štapiće.

215
 Knjige.Club Books
“Jeste li za čaj?” Tražio je oko prozora i odnekle izvadio nekad bijeli
plastični čajnik koji je digao u zrak i gledao kao da ga nikad prije nije vidio.
"Ne, hvala”, odgovori Amy.
“Siguran sam da negdje ima i mlijeka.”
Kad je otvorio hladnjak, proširio se neugodan sirasti smrad i dvije su se
žene pogledale. Amy je nježno zatvorila hladnjak, uvjeravajući Gideona da
nisu raspoložene za čaj. Harper nije mogla vjerovati da se ovo dvoje znaju, da
je Amy jednom tu i stanovala. Muškarčev surov, općenito zapušten izgled
činio je da se Amyjin uredan, šarmantan, pažljivo dotjeran dojam još više
ističe. Stajala je u toj velikoj, prljavoj kuhinji kao ruža koja raste na smetlištu.
Harper za Gideonom i Amy krene do prednjih vrata, gdje odmah dlanom
pokrije oči.
“Štogod je u toj plastičnoj kutiji, Gideone, odmah to sklonite odavde.”
“Oh, oprostite.”
Harper je čekala dok je Gideon žurno odnosio kutiju u kojoj je bilo nešto
što je podsjećalo na jarkozeleni mozak, negdje gdje ga Harper neće morati
gledati, misliti o tome ili ga zbog toga uhititi. Ta količina marihuane odvela bi
ga u zatvor na godinu ili više dana, a sada joj je Gideon bio mnogo korisniji
kao slobodan čovjek. Premda, pokaže li se potrebnim, bila je savršeno
spremna u svakom trenutku promijeniti mišljenje.

"Dakle, Amy, moja Amy, o čemu je riječ?” rekao je Gideon, spuštajući svoje
mršavo tijelo u jedan od velikih naslonjača. Kauč na kojem je Harper sjedila
nekad je bio plav, ali su nasloni za ruku sada bili smeđi i na dodir ljepljivi.
Sjedila je na rubu, nesposobna opustiti se. Amy je stala nedaleko nje.
“Joanna i ja imamo mali problem, a ni jedna od nas nema znanje da to
riješi”, započne Amy. “Odmah sam se tebe sjetila, ali naravno u tom trenu
nisam znala da vas dvoje imate zajedničku povijest.”
“U redu je”, rekao je Gideon pogleda uprta u Amy. “Ništa ne zamjeram.”
“Znala sam da ćeš to reći. Rekla sam joj da si dobar tip”, rekla je Amy i
okrenula se prema Harper. “A da ti objasniš Gideonu o čemu je riječ?”
“Imam snimak nadzorne kamene i jedan audiosnimak. Trebam tehničkog
stručnjaka da ih analizira.”
“Iz nekog kaznenog slučaja? Zašto to ne provjere policijski štreberi?”

216
 Knjige.Club Books
“Moj šef ne zna da sam ovdje. To je neka vrst usputnog projekta,” objasni
Harper, “neslužbenog, da tako kažem. Mogu li doista računati da nećete
nikom reći?”
“Zvuči kao nešto baš za mene”, rekao je Gideon. “Policajac dolazi k meni
s nekim tajnim dokazima koje želi da pogledam a da ostali ne znaju. Naravno
da neću nikome reći. Za to živim, kad se službeno obraća podzemlju,
potkopava samoga sebe, traži skriveno. Ha, pokažite mi.”
Gideon otvori svoje prijenosno računalo i priključi USB memorijski štapić
koji mu je dala Harper. Ubrzo se na zaslonu pojavi rodilište, medicinska
sestra nad tipkovnicom, zelenkasta i pomalo nejasna slika.
“Tamo, one sjene, to me zanima”, rekla je Harper.
“U redu, što želite znati?” upita Gideon.
“Jesu li stvarne - mislim jesu li unutra, je li kamera snimila kad se to
događalo u sobi ili su neka pogreška, neka tvorba na snimku?”
Gideon ponovno pregleda taj odsječak. Tri sjene prolazile su preko poda
u kutu ekrana. Zumirao je, ponovno pustio snimku.
“Moglo bi biti oboje.”
“Kako to mislite?”
“Pogledajte,” rekao je Gideon, “vidite kako sjene prate jedna drugu? A
ovdje,” zaustavio je vrpcu, “možete razabrati oblik jednog stopala.”
Još je jače zumirao. Slika je s jedne strane bila pikselizirana, ali je druga
strana bio grub oblik bosoga ljudskog stopala. Harper osjeti kako joj se puls
ubrzava.
Gideon nastavi: “Kamere se zatresu pri najmanjoj vibraciji, pa slike
preskoče nekoliko sekundi ili dodaju tvorbe onome što snime. To se ovdje
dogodilo.”
“Ali ovdje nema nikakvih figura, samo sjene. I bestjelesno stopalo.
Jezovito.”
“Zastrašujuće”, rekla je Amy, trljajući svoje gole ruke kao da joj je hladno.
Gideon ponovno pregleda taj odsječak i namršti se: “Naravno, ne mogu
biti siguran, ali sjene izgledaju kao umjetna tvorba. Kao da je osoba, ili
nekoliko njih, prošla ispred kamere i točno je u tom trenutku vrpca poskočila,
zatim se vratila i uspjela snimiti tragove. Sviđa mi se ovo. Jezovito je. Mogu li
dobiti kopiju?”

217
 Knjige.Club Books
“Ne”, odgovori Harper. “Kako možete provjeriti da li se to dogodilo?”
“Nije lako. Izgubljeni dio se ne može vratiti jer ga vrpca nije snimila.
Međutim, ako je postojalo nešto drugo na slici što se kretalo, vidio bi se skok,
dokazujući da nedostaje sekunda ili dvije. To je super. Fenomenalno je kad se
dogodi takva stvar. Koristio sam tvorbe nadzornih kamera kao efekte na
zabavama.”
“A što ako se ništa drugo nije kretalo na slici? Kako to možemo
provjeriti?”
“A da zumiramo prste medicinske sestre?”
I eto, tu je. Na zaslonu je Anthea Mallison podigla ruku s tipkovnice da
otpije čaj. Vrpca je poskočila, njena je ruka bila natrag na tipkovnici i sjene su
prošle pored. Nedostajale su sekunda ili dvije. Sad kad je vidjela, bilo je očito.
Ali to nije bio dokaz, ne ako se izgubljen trenutak ne može vratiti.
“Što uopće tražite?” upita Gideon.
“Uljeza. Osobu za koju je pacijentica rekla da je tamo, ali nitko je drugi
nije vidio.”
“Fenomenalno.”
“Ne za nju.”
“Matriks je to učinio, znate to, zar ne? Ima nešto što ne žele da znate”,
Gideon je izvadio svoju kutijicu s duhanom i počeo nekoliko prstohvata
motati u papir za cigarete. “Mogu li dobiti kopiju, barem za zbirku? Neću je
dijeliti uokolo.”
Harper mu uputi pogled iz kojega je shvatio da treba odustati od molbe
za kopijom. Što je to frfljao, matriks? Zar to nije neki film? Ovi su ljudi puni
teorija zavjere. To je zbog droge.
“Što je rekla medicinska sestra?
“Rekla je da nije ništa vidjela.”
“Uh”, Gideon stavi cigaretu između usnica i otklopi upaljač. Dotakne
plamen vrhom cigarete i udahne.
Amy priđe prizoru i otvori ga. “Oprosti, dragi, ovih dana ne podnosim
dim. Ne, nemoj je gasiti, ostat ću ovdje.”
Ako Gideon ima pravo glede tvorbi na vrpci, to je značilo da je te noći
netko bio u rodilištu. Zašto onda nitko nije ništa vidio? Zašto sestra nije
vidjela ako je taj netko bio tamo? Harper se sjeti izgaženih kopriva u grmlju

218
 Knjige.Club Books
nasuprot Laurenina prozora. Tom prilikom ni Patrick nije ništa vidio. Bilo je
nešto tajanstveno u svemu tome, nešto nepoznato, dašak zla.
“A što je s uljezom?” upita Gideon. “Mislim, što se dogodilo s
pacijenticom?”
“Nisam sigurna trebam li o tome raspravljati s vama. Žao mi je.”
Gideon slegne ramenima i okrene se prema Amy. “Nije baš zabavna, zar
ne?”
S prozora Amy reče: “A što je s onim drugim, Jo-Jo?”
“Tu je, imam još nešto, audiosnimak” objasni Harper. “Nejasan je, ne
mogu razabrati riječi. Možete li ga pročistiti?”
“Naravno,” rekao je Gideon “to mi je specijalnost. Ali moramo otići do
laboratorija.”
Popeli su se stubama, već odavno bez tepiha, otkrivajući nekoliko
generacija boje, tamo gdje su brojna stopala izlizala slojeve. Gideon ih odvede
u jednu od četiri spavaće sobe, pretvorenu u sobu za glazbenu tehnologiju.
Obložena zvučnom izolacijskom pjenom i prepuna najraznovrsnije opreme -
klavijature, golemi tonski pult, elektronski bubnjevi, crne kutije i stalci puni
hi-fi opreme - za Harper je bila pravi misterij. U sredini su dva računalna
zaslona. Gideon je sjeo u okretni stolac i pritisnuo četiri ili pet gumba da
pokrene sustav.
“Neće dugo”, rekao je, dok se oko njih sustav budio u život, uz bljeskanje
obojenih svjetala i zujanje nekoliko malih električnih ventilatora. Iznad stola
nalazio se četvrtasti otvor u zidu s debelom staklenom pločom kroz koju se
vidjela susjedna spavaća soba - ili ono što bi trebala biti spavaća soba da ima
krevet. Umjesto njega, tamo su bili bubnjevi, komplet tonskih pultova i
nekoliko gitara obješenih na zidu.
“Ovo je također, naravno, strogo povjerljivo”, rekla je Harper. “Ne želim
da o ovome bilo kome pričate.”
“Možete imati povjerenja u mene”, odgovori Gideon i u tom se trenutku
Harper iznenadi što mu vjeruje.
Na Gideonovu adresu elektronske pošte pošalje mp3 datoteku snimka
poziva 999 i on ga pusti kroz velike zvučnike postavljene u gornjim kutovima
sobe. Laurenin užasnut glas eksplodira na njima, bolno probode Harper u
djeliću sekunde koliko je trebalo da Gideon posegne za kliznikom i smanji
jačinu zvuka. Čak i stišan, snimak je bio jezovit.

219
 Knjige.Club Books
“Moji blizanci, moje bebe, sigurni su ovdje sa mnom, ali ona pokušava
otključati vrata izvana, pokušava uzeti moje bebe, zar ne razumijete? Pomozite
mi”
Gideon uhvati Harperin pogled, šokiran, zgrožen. Zaustavi snimak.
“Ta jadna žena”, rekla je. “Zvuči prestravljeno. Što treba očistiti? Čini mi
se dovoljno jasno.”
“To nije taj dio, nego negdje pri kraju. Znat ćete kad čujete.”
Došli su do dijela sa siktanjem i Gideon se baci na posao. Odrezao je i
kopirao ga u svoje računalo tako da je zaslon prikazivao debeli val s
nazubljenim vrhovima na glasnijim dijelovima. Riječi su i dalje bile
nerazumljive, ali se Gideon nije obazirao, bio je u svom elementu. Podešavao
je gumbe, primjenjivao filtre i obradio zvuk da se šum smanji. Na kraju su
izronile riječi. Sve je troje slušalo u tišini.
“Pustite ponovno”, rekla je Harper blijeda lica. Gideon pritisne tipku na
tipkovnici i glas se još jednom začuje.
“Jeste li to čuli”, rekla je Amy, pružajući ruku prema Harper. “Jeste li?”
“Što ste to čuli?” upita Harper Gideona, želeći provjeriti, biti sigurna da to
nije samo zbog onoga što one znaju od prije. “Nisam siguran da znam”, rekao
je Gideon. “Jedan dio zvuči kao ‘Zapamti im imena’.”
“A nakon toga?” upita Harper. “Što je glas rekao, koja su to imena?”
“Nema baš smisla.”
“Samo reci što misliš da si čuo, molim te”, rekla je Amy.
Gideon zastane. “Je li se čulo ‘Njihova su imena Bishop i Selver’? Kao
rijeke?”
Harper osjeti kako joj se steže grlo. “Da, i ja sam to čula.”
Ta neobična imena koja im je Victoria rekla u staračkom domu: Bishop i
Selver, dvije rijeke koje su punile New Rivery, vodospremu načinjenu prije
sto godina koja je potopila gradić Selverton. Rijeka Bishop tekla je duž doline,
prolazeći kroz park, pored mjesta na kojem su blizanci oteti. I Selver, koja je
vijugala u jezero, njeno novo ušće nakon što je podignuta brana i više nikad
nije stigla do mora.
U Harperinim mislima Lauren je tiho govorila. Ta je žena iz vode. Gdje se
dvije rijeke spajaju.
“Što to znači?” upita Gideon.

220
 Knjige.Club Books
“Još ne znam”, rekla je Harper, njen glas sveden na šapat.
“Moraš ponovno otići k Victoriji”, rekla je Amy.

221
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 35

Tijekom vožnje kroz grad Harper je imala i previše vremena za razmišljanje

o tome zašto je Amy odbila otići s njom k Victoriji. Zajedno su se vratile do
automobila. Harper je pretpostavljala da će zajedno krenuti u starački dom.
No, kad su sjele i zatvorile vrata, Amy je zamoli da je ostavi ispred redakcije
Maila.
“Što, zar ne ideš sa mnom?”
“Imam zakazan jedan intervju za danas navečer. Ne smijem ga propustiti.
Rokovi, znaš.”
Harper zamijeti nešto neiskreno u tom odgovoru. Nisu laži, ali Amy je
nešto zadržala za sebe. Vozile su se u tišini sve dok Harper nije zaustavila
automobil ispred velike sive zgrade u središtu grada. Amy se nagne i poljubi
je u obraz. Harper osjeti blago uzbuđenje, ali se taj potez doimao nekako
pomirljivo. Nije ju poljubila zbog ljubljenja, Amy se ispričavala za nešto.
Nešto što je učinila ili što će tek učiniti?
“Moraš mi obećati da ćeš mi reći što si saznala, onog trena kad se to
dogodi. Pošalji mi poruku, nemoj me nazivati - možda sam stišala mobitel.”
“S kim ćeš se naći?”
“Nitko koga znaš.” I tu je, eto, laž, sjaji poput srebra. Dodirnula joj je
koljeno i otišla, ostavljajući za sobom oblak parfema. Harper ga osjeća kao
gorak okus u njenom grlu. Otvori prozore do kraja da iziđe.
Doimalo se kao da se Victoria uopće nije pomaknula. Harper je tiho
pokucala na otvorena vrata, ali se žena nije ni osvrnula. “Dobar dan, gospođo
Settle”, rekla je, ali nije bilo odgovora.
Prišla je i postavila stolac točno nasuprot starije žene, zaklanjajući joj
pogled prema televizoru. Victoria nije ustuknula, gledala je ravno kroz
Harper, s blagim smiješkom na usnama.
“Moja mama je otprilike vaših godina”, rekla je Harper i pomislila da je
djeci sigurno jako tužno ako ih majka zaboravi. Ženine su oči bile prazne;
činilo se da ne zna da je Harper ovdje.
“Ispričajte mi o ženi koja je pokušala oteti vaše bebe.” Nešto je zaiskrilo
u Victorijinim očima, a osmijeh se izgubio. Još nije progovorila.
222
 Knjige.Club Books
Harper nastavi: “Stvar je u tome da se vratio onaj tko je to učinio. Jednoj
je ženi netko uzeo blizance i sakrio ih u šumi. Ta majka je jako bolesna i svi
misle da je to sama učinila. Nitko joj ne vjeruje kad tvrdi da je upletena treća
osoba. Ali ja joj vjerujem. Mislim da je to ista osoba koja je pokušala oteti vaše
bebe. Morate mi pomoći da je pronađem.”
Victorijine se oči rašire, a prsti grčevito stisnu rukohvate stolca. “Gdje su
dječaci? Gdje su Robert i Vinny?”
“Sada su sigurni. Vi ste ju spriječili, sjećate se?”
“Da, spriječila sam je”, Victoria se zadovoljno nasmiješi, to je dobro
obavila. Podigne prst. “Pokušavala je odvesti moje dečke. Ali zaustavila sam
je.”
“Udarili ste je nogom.”
“Da, udarila sam je”, rekla je Victoria. “Užasna žena. Opet bih to učinila.”
“Odakle je došla? Kako je izgledala?”
“Znate li da me htjela navesti da ih zamijenim za njen odvratan par?
Grozna mala stvorenja. Nazvana po rijekama.”
“Bishop i Selver.”
“Da.”
“Što to znači? I ona je imala blizance? Zašto bi ih mijenjala za Roberta i
Vincenta? Victoria, što se dogodilo?” Žena se nakratko usredotočila na
Harper i zatim zbunjeno namrštila. “Gdje su dečki?” Pogledom je tražila po
sobi, a onda, kao da je zaboravila, nastavi zuriti u zid.
Harper osjeti da gubi kontrolu nad razgovorom. “Gospođo Settle, mislim
da mi možete pomoći pronaći tu osobu. Ako se možete sjetiti još nečega o
njoj, bilo čega.”
“Nakon toga nisam izišla. Za slučaj da se vrati. Nisam izišla još osam
tjedana. Pročitala sam u jednoj knjizi da će biti sigurni ostanu li unutra.”
“Je li imala dugu ili kratku kosu? Što mislite, koliko je bila stara?”
“Kad sam pronašla knjigu, uvijek sam je čuvala ispod kreveta. Upute, za
svaki slučaj, znate. Za slučaj da se vrati, uđe unutra i nekako ih uspije
zamijeniti.”
“Koja je to knjiga?” Zašto je govorila o knjizi?
“Treba ti juha od ljuski jaja, moraš ih nadmudriti. To trebaš. To je pisalo
u knjizi. Onda će ona sigurno saznati.”

223
 Knjige.Club Books
“Juha od čega?” Rečenica se činila besmislenom. Da bar može skrenuti
Victorijine misli na ono što je govorila o ženi. Osjećala je da ima šansu
prikupiti korisne informacije. “Je li žena možda bila visoka? Ili nije? Niža od
prosjeka?”
“Znaš, ako ih ne nadmudriš, nikad nećeš biti sigurna, jer jako dobro
glume. Ne želiš baciti pogrešne, zar ne? Moraš biti sigurna. Skuhaj juhu od
ljuski jaja. To će ih prevariti.”
U tom se trenutku na vratima pojavi Robert.
“Što radite ovdje?”
“Morala sam postaviti još nekoliko pitanja. Mislila sam da će se ovog puta
sjetiti nečega što može biti korisno.”
“Trebali ste nazvati. Što ste joj rekli? Potpuno je iscrpljena, pogledajte je.”
Victoria je sjedila uspravno, vrat joj je bio napet. Zurila je u nešto ispred
nje što njih dvoje nisu mogli vidjeti.
“Zaustavila sam tu odvratnu ženu. Udarila sam je. Nisu mi trebale ljuske
jaja, ne nisu. Ona neće dobiti moje bebe. Neće. A ja neću dobiti njene.”
Robert zakorači između Harper i svoje majke. “Plašite je. Ona ne zna što
govori.”
“Oprostite,” rekla je Harper, “ali imam razloga vjerovati da vaša majka
možda zna nešto važno.”
“Zna li ona nešto ili ne, morat ćete se vratiti drugom prilikom.
Uznemirena je, zar ne vidite?”
Victoria počne stenjati, stišćući ruke u svom krilu. Robert je zagrli.
“U redu je, mama, gospođa sad odlazi. Nas dvoje ćemo popiti finu šalicu
čaja.” Okrene se prema Harper i otrese: “Znate sami izići.”
“Otišla sam u posjet mudrom čovjeku,” nastavi Victoria, “a on mi je rekao
da ih moram prevariti, da budem sigurna. A da ih onda, ako progovore, bacim
u rijeku.”
“Imate li pojma o čemu priča?”, upita Harper.
Robert se zamisli. “Zvuči poput bajke. Sjeća se priče iz jedne stare knjige
koju smo imali kao djeca pa je to pomiješala sa stvarnim životom. Misli da se
njoj dogodilo. To se događa i s televizijskim serijama, misli da je ona jedan
od likova.”
“Koja knjiga?”

224
 Knjige.Club Books
“Bila je jedna iz koje nam je katkad čitala. Narodne priče o blizancima.
Sadržavala je cijelo jedno poglavlje o zamjeni beba. Mrzili smo je. Možete to
zamisliti? Ta me knjiga još uvijek proganja.” Okrene se prema majci: “I tebe
proganja, zar ne mama?”
“Sjećate li se kako se zvala?”
“Nešto kao Priče o blizancima. Više je nemam. Ni Vinny je nije htio, pa sam
je dao jednoj dobrotvornoj trgovini.”
Dok je Harper išla prema vratima, Victoria je rekla: “Kad bude sigurna,
morat će ih staviti u vodu želi li natrag vlastite. To je rekao mudrac. Odmah
pod vodu.”
“Bebe?”
Victoria kimne nekoliko puta i zavali se u naslonjač. “To je jedini način.
Reci joj. Reci joj da to učini. Brzo, što brže može. Neka ih drži dolje. Vile će
dotrčati.”
“Ali utopit će se, zar ne?”
Victoria se okrene prema Harper i lucidno i oštro pogleda je izravno u oči.
“Samo ako nema pravo.”

225
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 36

Međutim, kad vile smjeraju vragolije, ne možeš ih tako lako

spriječiti. Obave zamjenu katkad u kući, katkad kad roditelj radi na
njivi i nesmotreno na neko vrijeme spusti na tlo svog potomka. U
tim okolnostima, ma koliko da je bolna sumnja koja se javlja zbog
promjene ponašanja bebe, nije uvijek lako biti siguran u ono što se
dogodilo.
EDWIN SIDNEY HARTLAND

17. kolovoza
Blizanci navršili pet tjedana
13 sati

Čekajući dr. Summer u sobi za terapiju, Lauren je bila uvjerena da će ovo biti
njena posljednja seansa prije nego što je otpuste. Od sestre Pauline saznala
je kako je cijeli sustav pod pritiskom da se riješi ljudi, jer su kreveti na odjelu
skupi, a i malo ih je. Dr. Summer ne želi da zdrava, psihički stabilna osoba
zauzima mjesto nekome kome treba terapija jer je očito u krizi. Razlog zbog
kojega ju je policija pritvorila dozvoljava im da je zadrže ovdje tri dana.
Nakon toga moraju provesti cjelovitu procjenu i odlučiti je li potrebno daljnje
liječenje. U suprotnome, slobodno može otići. Danas je treći dan, dan odluke.
Lauren je bila pažljivo, strpljivo normalna dulje od dva cijela dana.
Pobrinula se da sestra Pauline zabilježi mnogo pozitivnih stvari u svoj blok,
da zamijeni stranice koje je Lauren uklonila zbog manje laskavih komentara
o njenom ponašanju tijekom prvoga Patrickova posjeta s prokletim kolicima.
Poderala je te bilješke u sitne komadiće, umotala u kolut toalet papira i
pustila vodu u zahodu, zajedno s nekoliko doza lijeka koji su je pokušavali
natjerati da uzme. Um joj je bio kristalno bistar; imala je potpunu kontrolu,
bila je slika i prilika uzorna pacijenta.
Jučer je liječnica odlučila da je dovoljno dobro da bi mogla biti s bebama
sve vrijeme. Naravno, pod paskom medicinske sestre. Bile su s njom cijelu
noć i kapci su je pekli od pomanjkanja sna. Nevjerojatno, ali i bebe su bile

226
 Knjige.Club Books
budne, čini se da sve vrijeme uopće nisu sklopile oči. Igrale su se igrice s njom
- pretvarajući se da su Morgan i Riley kad je sestra bila budna, a čim bi ona
zaspala, Lauren bi ih čula kako joj se obraćaju, govore joj. Sada je znala
njihova imena, znala je koji sebe zove Bishop, a koji Selver. Znala je da žele
isto što i ona - da ih vrate gdje im je mjesto, pod vodu, a da Morgan i Riley
dođu kući. I u tim trenucima, dok je sestra spavala, govorili su joj što točno
mora poduzeti da se to dogodi. Odvest će je tamo gdje će doći do zamjene.
Međutim, najprije ih mora izbaviti iz ovoga zatvora.
Bebe su na leđima ležale na tepihu i pjevale, promatrajući Lauren. Oči su
im gotovo posve poprimile svijetlu nijansu zelene boje, tako drukčiju od
plave kakvu su imali njeni stvarni sinovi. Izazivali su je tom pjesmom,
zurenjem. Stisnula je zube i nije reagirala. Pretjerano opušteno nagnula se
pokupiti plastičnu čašu, a njihovi su je pogledi pratili, sinkroniziranih kretnji
glava, kao i sve njihove kretnje kad nisu glumili da su Morgan i Riley. Zureći
u njih, nije ništa rekla, samo je stisnula usne u tanku liniju. Poželjela je
začepiti uši da ne čuje to užasno, žuboreće, kreštavo brujanje. Melodija je bila
ona koju im je majka pjevala u bolnici kad su dječaci bili stari samo nekoliko
sati, prije zamjene, prije nego što je započela noćna mora. Pjevali su je bez
teksta, ali je melodija u njenom umu prizvala riječi, kao što su vjerojatno znali
da hoće. Prisjetila se priče o kojoj pjesma govori, o dvije male nezakonite
bebe, krvave i napuštene. “Okrutna majka”, tako se zvala. Izborom pjesme
kao da su je optuživali. U njoj je majka bacila svoju djecu. Ja vas ne
napuštam, nečujno je rekla stvorenjima, jer ja nisam vaša majka. Ona vas je
napustila. Ja ću sve vratiti na svoje mjesto. Ona je sve učinila, okrivljujte nju.
Tu jebenu pjesmu pjevajte njoj.
U posljednja tri dana potrošila je sav strah koji je imala, a ono što je ostalo
bila je neka vrst prizemne iscrpljenosti i mnogo gnušanja. Lauren je mogla
upozoriti bolnicu na to što blizanci rade. Naposljetku, to se događalo pred
kamerama - mogla ih je navesti da pogledaju snimak i već bi to dokazalo da
je psihički zdrava. Ili je mogla predložiti da ispitaju drugu pacijenticu,
Felicity, koja je čula da pjevaju i prva rekla Lauren kojim se imenima
međusobno oslovljavaju kad su mislili da nitko ne sluša. No ništa nije uvjerilo
Lauren da će, čak i s dokazima pred njima, itko vidjeti istinu. Bilo je previše
riskantno sada pokušati - jer što ako nadzorna kamera nije radila i oni odbace
njenu priču kao buncanje luđakinje? Felicity boluje od psihoze i nije bila
pouzdan svjedok. Bolje je držati se plana, sada kada treba preskočiti još samo

227
 Knjige.Club Books
tu malu, ključnu prepreku. Nitko joj neće pomoći. Sigurno ne Patrick - nije bio
ni blizu da razumije. Čak ni Jo Harper, koja je vidjela kada su se stvorenja
razotkrila, ali je ipak otišla.
Vrata su se otvorila, a blizanci su odmah prestali pjevušiti i počeli glumiti
da su Morgan i Riley. Dr. Summer oprezno je zaobišla dva mala tijela i sjela
nasuprot Lauren, smiješeći se. Svoje je papire odložila na stolić.
“Kako se osjećate?” upita, klasično otvaranje za svaki razgovor s
psihijatrijskim pacijentom.
“Dobro”, odgovori Lauren. Usprkos manjka sna osjećala se
usredotočenom, odlučnom i snažnom. Blago se nasmiješila liječnici, nadajući
se da će pogoditi pravu ravnotežu: zdrava, ali umorna, zahvalna za svu
pomoć ali, naposljetku, bolje će joj biti kod kuće.
“Jeste li uspjeli odspavati?”
“Oh, ne baš”, rekla je Lauren i slabašno se nasmiješila. “Često su se budili.
Ali to je dobro, vratiti se u rutinu. Jučer i noć prije, cijelu sam noć bila
slobodna - malobrojne su mame koje to mogu reći, zar ne?”
Lauren osjeti da joj obraz počinje trzati pa protrlja lice da to zaustavi.
Dr. Summer sa zanimanjem promotri Lauren. “Vremensko ograničenje za
privremeni pritvor uskoro ističe. Ali to već znate, zar ne?”
“Ne mogu poreći da sam o tome razmišljala.” Proguta slinu. Sada oprezno.
“Svi su bili tako ljubazni i podrška je bila fantastična, ali na neki se način
osjećam krivom, sada kada mi je bolje. Sigurno ima onih kojima je krevet
mnogo potrebniji nego meni.”
Liječnica kimne i nastavi: “Lauren, vaš je slučaj bio vrlo neobičan. Nikad
se prije nisam susrela s ičime sličnim.”
Lauren podigne obrve. “Oh?”
“Kada ste došli, pomislila sam da nesumnjivo patite od poslijeporođajne
psihoze. Kad vidim pacijenta s tom razinom paranoje kakvu ste isprva vi
pokazivali, obično očekujem da ćemo ga zadržati neko vrijeme. U normalnim
okolnostima potrebni su tjedni za oporavak od krize poput ove. No evo vas,
naoko bolje, za manje od tri dana.”
“Osjećam se dobro. Drago mi je da i vi tako mislite.”
Liječnica se namršti. Podigne olovku kao da će potpisati papir ispred
sebe, ali zatim je ponovno spusti. Da li je to otpusnica?
“Što mislite da se dogodilo na dan kada su vas doveli?”
228
 Knjige.Club Books
To je bio test, mora ispravno odgovoriti da bi prošla. Udahne prije nego
što odgovori: “Mislim da sam bila u nekoj vrsti budnoga sna. Ne znam mnogo
o šoku i sličnom, ali kao da mi je pala na pamet ideja da su dječaci
zamijenjeni. Bez sumnje, halucinirala sam. Ali onda je to nestalo. Vrlo brzo
sam se ponovno počela osjećati normalno.”
Stvorenja su zaboravila na sebe, promatrala su je, slušajući njen pokušaj
da se lažima dočepa slobode. Pogledala ih je, a onaj zdesna, koji je u žutoj
majici izgledao kao Morgan, ali za kojeg je znala da se zapravo zove Selver,
zacvili, tipično za bebe, dok je pokušavao ugurati šaku u usta. Rukom
je pritom udario onoga drugog, onoga za kojega je znala da se zove Bishop,
pa i on zaplače, apsurdnom kopijom dječjega plača. Podigne ga, privije k sebi
dok joj se koža ježila, a sve pod budnim okom liječnice. Položi ga na koljena i
poškaklja po trbuhu. Stvorenje joj se nasmiješi samo ustima, loše oponašajući
hihotanje.
“Smijem li?” upita liječnica, pokazujući na bebu u žutom na tepihu.
“Naravno”, rekla je Lauren, ljubazno se smješkajući, trudeći se da joj se i
oči smiju.
Dok je podizala bebu, ne gledajući u Lauren, liječnica dobaci još jedno
teško pitanje zakamuflirano kao nevezan razgovor. “Zanima me,” rekla je,
“onoga dana kad su vas doveli, kažete da ste brzo shvatili da bebe nisu
zamijenjene i da su to vaša djeca. No poslije ste također loše reagirali na
bebe kad ih je vaš suprug doveo u sobu. Sjećate li se?
“Da”, rekla je Lauren, još se kajući što se u toj ključnoj ranoj fazi nije
uspjela obuzdati.
“Možda ste tada još uvijek mislili da su bebe zamijenjene?”
“Ne znam, možda. Ali to je vrlo brzo prošlo. A otada sam apsolutno
dobro.” Zar nisam bila dobro? pomisli. Zar nećeš jednostavno priznati da
jesam, da možemo završiti s ovim i da mogu otići kući?
Liječnica sjedne na stolac i dalje držeći bebu u zraku. Beba se ukočila,
mogla ju je osloniti na svoja koljena. “Sestra Pauline dala vam je blistavu
ocjenu”, rekla je dr. Summer, gunđajući dok se trudila nagovoriti stvorenje
da sjedne. Beba nije popuštala. “Još te noći rekla je da ste jako napredovali.”
“Stvarno?” Lauren je uspjela odglumiti iznenađenje, premda je sama
diktirala bilješke, prisiljavajući Pauline na gramatičke pogreške, baš kao u
bilješkama koje je bacila u zahod, da izgledaju autentično.

229
 Knjige.Club Books
“Rekla je da ste se vrlo brzo oporavili i da ste već poslije jednoga sata bili
sposobni i željni sami hraniti svoje dječake.”
“Da, tako je. Mislim da su kolica imala mnogo negativnih asocijacija za
mene. Loše sam reagirala kad sam ih ugledala jer su me podsjetila na otmicu.
Obuzeo me strah da ću ih ponovno izgubiti.”
“To je bilo posve razumljivo, na vašem mjestu.”
“Jako sam zahvalna što su ih tako brzo vratili”, rekla je Lauren, a oči joj se
napune suzama kad se sjetila svojih izgubljenih dječaka, užasne mogućnosti
da su zauvijek izgubljeni i da nakon što ove dvije spodobe odu natrag, njoj
neće ostati ništa.
Ne, ne smiješ tako razmišljati. Ima nade, pomisli, samo da dođem do vode.
Lauren je promatrala kako liječnica bezuspješno pokušava ljuljati bebu
na rukama. Ubrzo ju je morala položiti natrag na pod, gdje se doimala sretnije
i počela ponovno ponašati kao beba. Lauren spusti dolje i onoga u zelenom.
Bishop i Selver nisu ni na koji način bili poput Morgana i Rileyja, osim izgleda;
mrzili su biti u naručju i to nisu mogli dugo podnijeti. Nasuprot tome, Morgan
i Riley više su se od svega voljeli maziti. Njene su ruke čeznule za njima. Kad
se sve vrati na svoje mjesto, kad ih pronađe i zamijeni, obeća u sebi da će ih
držati u naručju i nikad ih neće pustiti.
Liječnica odloži olovku i papire na stranu.
“Danas sam razgovarala s glavnim istražiteljem. Rekao je da je došlo do
nekih promjena.”
“Oh?”
“Rekao je da su zbog nedostatka dokaza odlučili odbaciti slučaj.”
“Što to znači? Dakle, ipak ne misle da je to učinila ona žena Natasha? Rekla
sam im da to nije ona, da moraju nastaviti tražiti.”
“Kažu da više ne traže nikoga vezano za otmicu.”
Lauren je zurila. Nije mogla shvatiti što to znači. A onda joj sine. “Oh, zar
misle da sam to ja učinila? Kako sam to mogla biti ja? Spavala sam na klupi i
netko je uzeo moju djecu. Znam da moram preuzeti dio krivnje, ali...”
“Kod odluke o najboljem planu liječenja, moram uzeti u obzir mnogo toga.
Katkad, kad je riječ o poslijeporođajnoj psihozi, teško je točno reći kad je
medicinski sigurno otpustiti pacijenticu. Katkad se simptomi mogu
privremeno kamuflirati, da bi se vrlo brzo vratili u još mnogo
akutnijem obliku.”
230
 Knjige.Club Books
Zašto je odložila olovku...
“Bojim se da će vas razočarati ono što ću vam reći...”
Ne...
“Nećemo vas sutra pustiti kući...”
“NE!”
“Zatražila sam zadržavanje prema zakonskom članku...”
“MORATE ME PUSTITI!”
Liječnica pritisne gumb za uzbunu. Nekoliko sekundi poslije uđu dva
zaštitara i zamijene dr. Summer koja je teže ozlijedila prst pokušavajući
spriječiti Lauren da se ne baci kroz prozor.
Zaštitari vrate Lauren u naslonjač baš kad je ušla sestra Pauline noseći
čašicu s lijekovima.
“Nema opasnosti za dječake”, rekla je dr. Summer. “Samo je doživjela
snažan šok, to je sve. Zar ne, draga?”
Nitko osim Lauren nije zamijetio da blizanci prate dramu, nepomično i
usredotočeno, neprirodno. Nitko osim Lauren nije zapazio njihove nijeme
osmijehe, tugu koja se krila u njima.
“Žao mi je”, rekla je Lauren, posve opuštajući mišiće. “Sada sam dobro.
Dobro sam.” Zaštitari su ublažili stisak, ali je nisu pustili. Blizance su odvezli
u jaslice.
Lauren je uzela tablete u usta i dopustila da je odvedu natrag u sobu. Dok
je sestra petljala s ključevima, Lauren se diskretno nakašljala i izbacila
neprogutane lijekove u dlan.
Kasnije pomisli da će umrijeti od očaja. No tada, dok je sjedila prazna uma
pred televizorom, odmah pored sestre Pauline, u glavi joj se pojavi posve
oblikovan plan.

231
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 37

Harper je sanjala o razbijenim ljuskama jaja u šalici i probudila se s okusom

mrvica u ustima.
Odjenula se i odvezla do bazena gdje je otplivala četrdeset duljina,
ponavljajući u mislima posljednji razgovor s Amy, tražeći skrivene znakove.
Nakon što je prethodne večeri napustila starački dom, poslala joj je poruku,
kao što je zahtijevala, a zatim ju je nazvala premda joj je rekla da to ne učini.
Međutim, nije bilo odgovora. S kim se Amy susrela? Zašto je nije zanimalo što
je Victoria rekla? Kako nije imala s kime razgovarati o susretu, cijelu joj se
noć vrtio po glavi. Sada više nije bila sigurna hoće li uopće razgovarati o
tome s Amy, čak i ako pokaže zanimanje za to.
Bilo je nemoguće pronaći smisao u onome što je rekla Victoria. Činilo se
da žena brka ono što joj se stvarno dogodilo s nečim iz dječje priče. Ipak,
ostala je ta izluđujuća rečenica koju je Victoria znala, a koju je netko rekao
Lauren na snimku iz bolnice: Zovu se Bishop i Selver. Počinitelj je to rekao
objema ženama, u identičnim zločinima. Moraju biti povezani. Možda se
isplati pregledati popis birača u potrazi za tim imenima, baš kao što je
predložila Amy. Ako su Bishop i Silver stvarni ljudi koji su 1976. bili bebe,
danas su u četrdesetima. To može biti trag.
Možda se, pomisli smrknuto, isplati provjeriti arhivu smrtovnica za
blizance s tim imenima. Želja za otimanjem tuđih beba možda je bila čin
majke poludjele od boli. To bi objasnilo zašto je počinitelj upotrijebio istu
rečenicu: Zapamti im imena. No zašto četrdesetgodišnji razmak između
otmica? Nešto je potaknulo drugi pokušaj zločina. Mora potražiti još sličnosti,
veze koje možda nisu bile očite. Vremenski uvjeti naveli su Amy da otkrije
priču Victorije Settle. No zašto bi toplinski val bio iole relevantan?
Harper se elegantnim pokretom izvuče iz bazena. Voda se skupljala u
lokvicu pored njenih stopala dok je skidala naočale za plivanje. Uto se sjeti
Victorijinih riječi. Mora ih staviti u vodu. Odmah pod vodu. Harper otrese
kapljice s lica i ode presvući se.
Kad je uzimala torbu iz ormarića, nije odoljela a da ne provjeri mobitel,
ali nije stiglo ništa od Amy, naravno da nije.

232
 Knjige.Club Books

Harper se dovezla do kuće Tranterovih, stala je pred vrata i pokucala. Vrata

su se otvorila i tu je stajao Patrick, razbarušen nakon spavanja i zgodan,
umorna lica.
Prva je progovorila. “Gospodine Tranter.”
“Detektivko narednice.”
“Vraćam vam mobitel.”
“Oh.”
Ispružio je ruku da uzme uređaj umotan u plastičnu vrećicu.
“Policija je prekinula istragu, ne znam je li netko bio u kontaktu...”
Kimnuo je. “Nazvao me vaš šef. Rekao je da je to moguće. Dao mi je do
znanja da pretpostavljate da nitko drugi nije upleten, da je sve učinila
Lauren.”
“To je službeni stav. Slažete li se s time?”
Kimne. “Nisam htio pomisliti da je to bila ona, ali na neki sam način
odahnuo.”
“Nije ona kriva, to znate, zar ne?”
“Naravno. Nikad im nije htjela nauditi, ali je bolesna. Zato ne podižu
optužnicu protiv nje za pokušaj... Ne znam. Što god da je pokušala učiniti.”
Harper zastane i pogleda nakratko svoja stopala. “Želim da znate,
neslužbeno, da se ne slažem posve sa svojim šefom. Imam neke dokaze koje
on ne smatra važnim, ali ja smatram. Mislim da je moguće da je još netko
upleten. Znate, to se već dogodilo, prije mnogo vremena, i mislim da su ta
dva slučaja povezana.”
Kad ga je pogledala, začudi se jer je izgledao ljut. “Zašto je jednostavno ne
ostavite na miru?”
“Gospodine Tranter, ja...”
“Vidite, Natasha je bila pogreška. Mala, nevažna pogreška kakvu je svatko
mogao počiniti. Bilo je gotovo i prije nego što je počelo. Sada ću vjerojatno
morati objasniti to Lauren, a ona će sigurno pomisliti najgore. Kao da to
nije dovoljno, inzistirate da je njena paranoja stvarna. Mislite li da će joj to
pomoći?
“Oprostite, samo pokušavam pronaći osobu koja je to učinila.”

233
 Knjige.Club Books
“Od samoga je početka jasno da je to bila moja žena. Svi su to mogli vidjeti,
s obzirom na njenu medicinsku povijest i što se dogodilo nakon rođenja
dječaka.”
“Kakva medicinska povijest?”
“U prošlosti se liječila od depresije. Kad je umrla njena majka, neko je
vrijeme bila depresivna. Osim njena oca, s kojim nikad nije bila bliska, i bake
u Škotskoj, ja sam jedina osoba koju ima na svijetu. Zato je važno da mi
vjeruje, posebice kada joj nije dobro. Halucinacije koje je imala u bolnici,
brkala je snove sa stvarnošću. Onda ste vi došli i počeli uzimati za ozbiljno
njene riječi - to ju je samo navelo da pomisli kako je njena obmana stvarna,
umjesto da prihvati da nije i usredotoči se na ozdravljenje.”
Harper je bila zbunjena. “Zašto ste tako ljuti? Zato što je vaša supruga
zamalo otkrila vašu aferu? Jer sam, premda se to mene ne tiče, pazila da ona
to ne sazna?”
“To nije bila afera, rekao sam vam, bilo je to... prijateljstvo koje je otišlo
krivim smjerom. Djevojka je pogrešno shvatila. Ima sve te probleme za koje
nisam znao, s kojima se nisam mogao nositi i s kojima se sigurno sada ne
želim baviti. Složeno je i ne želim pokušati objasniti Lauren dok je usred
psihičkog sloma. Valjda to možete razumjeti?”
“Slušajte, o vama ovisi što ćete reći svojoj ženi, ja...” Harper spusti pogled
i šokira se. Tu, unutar kuće, sa strane ulaznih vrata, stajale su zelene štikle
koje je već mnogo puta vidjela. Ne, naravno da ne, to je smiješno, pomisli,
ali tada udahne dašak poznatog mirisa. Nije se uspjela obuzdati, odgurnula je
Patricka u stranu i ušla u kuću.
“Hej, što to radite?”
Dva koraka unutra i tu je Amy, sjedi u kuhinji, njena bosa stopala omotana
poput loze oko jedne noge visokog stolca, a objema rukama obavija šalicu
kave. Bez ruža na usnama. Vlažne kose skupljene u visoku pundžu.
“Zdravo, Joanna,” rekla je Amy, lijeno se smiješeći. “Odakle ti ovdje?”
Harper nije mogla govoriti. Zatvorila je oči, nadajući se da će prizor
nestati, ali bilo je previše stvarno. Zatresla je glavom i vratila se do vrata,
izbjegavajući pogledati Patricka. Zalupila je vratima za sobom i počela trčati
čim je stala na pločnik.
Ponovno u automobilu, Harper protrlja sljepoočice i pokuša zaboraviti da
je ikad razmišljala o Amy na neki drugi način osim profesionalnog. Poniženje

234
 Knjige.Club Books
ju je peklo. Pogrešno je shvatila, krivo interpretirala situaciju, ispala budala.
Amy je oduvijek bila koketna novinarka, ali ju je šokiralo što je zbog priče
spremna otići tako daleko. Pretpostavljala je da je tamo i spavala. Dok su žena
i djeca zaključani na sigurnom. Vjerojatno je takve stvari radila sve vrijeme,
navodila ljude da pomisle kako je zanimaju, a zapravo se sve vrtjelo oko bolje
prodaje novina. Zato me posvuda pratila, pomisli, jer sam vraški dobar izvor.
A ja sam nasjela.
Glupo je što nije bila oprezna. Dopustila je da se njena profesionalnost
dovede u pitanje. Sve te stvari koje joj je rekla, za koje je mislila da su izrečene
u povjerenju. Amy vjerojatno planira sve to objaviti. Glupačo, glupačo,
glupačo.

235
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 38

Večera je stigla, smeđa i ljepljiva, uz standardno odvratan desert. Sestru

Pauline nije trebalo nagovarati da sve to pojede. Bila je previše halapljiva da
zamijeti da taj prah na vrhu nije samo šećer u prahu: sadržavao je i Laureninu
kombinaciju lijekova od protekle četiri doze. Pauline je vratila zdjelu na
pladanj uz dugo mmmmmm.
Zasad je sve išlo dobro. Sljedeći dio plana bio je složeniji: Lauren je znala
da ima samo dvadesetak minuta prije nego što lijekovi počnu djelovati.
Bojala se da joj zbog ispada pred liječnicom neće dopustiti uobičajenu šetnju
dvorištem s dječacima, pod nadzorom.
Nasreću, rutina šetnje na otvorenom poslije jela smatrala se terapeutski
previše važnom da bi se propustila. Pauline je hodala ispred, otključavajući
sva vrata do jaslica, promatrala kako Lauren stavlja bebe u dvostruka kolica.
Kad su izišli, sestra je počela nerazgovjetno mrmljati. Krenuli su
prema glavnoj kapiji, smjerom koji ih je udaljavao od ostalih pacijenata koji
su šetali uokolo.
“Zašto idemo ovim putem?” upita Pauline. Oči su joj se sklapale, a hodala
je kao pijanac, klateći se s lijeve na desnu stranu.
“Rekla si da trebamo, sjećaš se?” reče Lauren.
“To sam rekla?”
“Da.” Vukla je sestru jednom rukom, gurala kolica drugom. Nadala se da
će mogućim promatračima izgledati kao da se prijateljski drže ispod ruke, da
se možda povjeravaju jedna drugoj.
Nakon još nekoliko nesigurnih koraka, Pauline stane i rukom obriše čelo.
“Moram sjesti”, reče i stropošta se u podnožje stabla. Lauren je pritom uspije
gurnuti iza debla, pa kad se našla na tlu dijelove tijela koji su virili djelomice
je skrivalo cvijeće. Lauren je znala da ne smije oklijevati, neće trebati dugo da
netko od osoblja primijeti da je sama vani.
Brzo je krenula prema glavnom ulazu na imanje, ne osvrćući se, gurajući
bebe ispred sebe. Na pola puta uspori, ne znajući kako dalje. Vrata su bila
zatvorena i neće se otvoriti sve dok neki automobil ne uđe s druge strane.

236
 Knjige.Club Books
U panici preleti pogledom po zidu i visokoj žičanoj ogradi, svjesna da je
nemoguće popeti se, čak i da ne nosi dvije bebe. No grmlje s obje strane
zatvorenih metalnih vrata možda je moglo biti rješenje. Ponovno ubrza,
moleći se da je ne zamijete prije nego što sebe i kolica sakrije pored
zida. Mora biti brza, ova se prilika rijetko nudi.
U kolicima, Selver i Bishop su razdragani. I oni žele da ona uspije. Njih
troje imaju isti zajednički cilj, a zbog te spoznaje odbojnost koju je osjećala
prema njima malo je splasnula. Te varalice mogu jednako mnogo izgubiti kao
i ona: ako je uhvate, nikad se neće vratiti svojoj kući, svojoj čudnoj rijeci-
majci. Lauren, psihički pacijent koju su vlasti smatrale dovoljno ludom da je
zatvore na neodređeno vrijeme, jedina je osoba na svijetu koja im može
pomoći. Ako nju uhvate, neće je liječiti u psihijatrijskoj bolnici nego će ju
vjerojatno strpati u zatvor. No, još mnogo gore od toga: ako je netko zaustavi,
možda više nikad neće vidjeti svoje prave bebe.
Došla je do grmlja, pronašla mjesto gdje će se sakriti, uzela bebe u naručje
i gurnula kolica dublje ispod granja.
Morati će trčati a da je ne zadržavaju nespretna kolica. Nošenje dječaka
bila je nužnost, čemu se njih dvojica nisu posebno radovala. Ukočena mala
tijela malo su se opustila uz njeno, ali pokret je bio samosvjestan. Trudila se
ne susresti im poglede.
Nije prošlo dugo i začuo se zvuk automobila koji je usporio i zaustavio se
s druge strane vrata, šum portafona, metalni glas koji traži identifikaciju.
Vozač je veselo odgovorio recepcionarki, ali ga Lauren nije dobro čula.
Zadržala je dah i u kratkoj stanci koja je uslijedila molila se da je taj
netko došao službenim poslom, da je identifikacija u redu i da će ga pustiti.
Uto se začuje zvuk mjenjača i škripa vrata koja su se polako otvarala. Lauren
oprezno izdahne, priljubi se uza zid nadajući se da vozač neće okrenuti glavu
u njenom smjeru. Nije. Nakon što je automobil kraj nje prošao u
dvorište, imala je dovoljno vremena da nezamjetno iziđe prije nego što su se
vrata ponovno zatvorila.

237
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 39

Harperin telefon počeo je zvoniti. Nadala se da to nije Amy koja joj se želi
ispričati ili objasniti. Nije htjela čuti nikakvo objašnjenje, a nije ga ni bila
dužna dobiti. Harper je bila toliko ljuta da umalo nije pogledala u zaslon, a
kad je to učinila, osjeti tračak razočarenja. To nije bila Amy koju je
namjeravala ignorirati i uživati u tome. Bio je to Thrupp.
“Što je, gospodine?”
“Vaša cura, Lauren Tranter. Otela je svoje bebe. Nestala je. Na putu sam
prema psihijatrijskom odjelu, ali ima prednost pred nama.”
“Pobjegla je iz zatvorenog odjela? Kako je uspjela...”
“Čini se da je drogirala sestru. Skrivala je lijekove. Ne znaju koliku joj je
količinu lijekova za smirenje podmetnula, ali sestra je u nesvijesti. Možda
količina lijekova za nekoliko dana.”
Harper teško proguta. Proliven čaj, lijekovi koji nisu uzeti nego su bačeni.
Lauren je vjerojatno sačuvala nekoliko kapsula i njima drogirala sestru.
Trebala je reći nešto. No kako je mogla znati da Lauren planira tako što?
Jedno je izbjegavati piti lijekove, ali gomilati ih i iskoristiti protiv drugoga
posve je druga stvar.
“Kada se to dogodilo, gospodine?”
“Prije otprilike pola sata.”
“Nije mogla daleko stići, zar ne? Ne može se brzo kretati s dječjim
kolicima. Moramo započeti s malim, prvo pretražiti odjel.”
“Bez kolica”, reče Thrupp. “U grmlju su pronađena napuštena kolica.
Vjerojatno nosi bebe u rukama.”
“Morat će se odmoriti, spustiti ih. Jeste li sigurni da ide pješice?
“Koliko znamo. Nije imala mobitel, niti način da dogovori s nekim da dođe
po nju automobilom. Odobrio sam da pozovu helikopter. Trebao bi stići za
manje od sata. O čemu ona razmišlja, Jo?”
“Ne znam gospodine. Kako bih mogla znati?” Ali znala je, barem pozadinu
svega: očaj, zaštitnički instinkt koji je pokreće, ma koliko izopačen bio.

238
 Knjige.Club Books
“Vidjeli ste je prije nekoliko dana, jelda? Kakva je bila? Po vašem
mišljenju, bi li naudila bebama?”
“Mislim da ne.”
“U redu, možda ne planira ništa zlokobno. Nadajmo se.”
“Možda se samo skriva negdje u blizini. Da se i ja uputim prema odjelu,
da pomognem u potrazi?”
"Da, učinite tako. Mislim da imate pravo, trebamo temeljito pregledati
zgradu i okolicu prije nego što proširimo područje potrage.”
“Stavite helikopter na čekanje dok mi ne završimo. Nema smisla trošiti
sredstva mislimo li da ćemo je možda pronaći u ormaru ili tako što.”
“Imate pravo.” Zvučalo je kao da Thrupp jako cijeni njen prijedlog za
smanjenje troškova. “Još nešto. Ne mogu doći do njezina supruga - možete li
vi pokušati? Ostavio sam mu poruke na fiksnom telefonu.”
“Upravo sam kod Trantera, zapravo, vraćam mu njegov mobitel. Mislim
da znam zašto nije preslušao vaše poruke.
Pobrinut ću se da to učini. I naći ću se s vama na odjelu čim uzmognem.”
Prije nego što je pokrenula automobil i krenula, Harper je utipkala
posljednju poruku Amy: Reci svom dečku da presluša svoje poruke.
Vozila se samo nekoliko minuta kadli je njen mobitel ponovno zazvonio.
Nadala se da je zove Thrupp, da joj javlja da su pronašli Lauren i bebe, žive i
zdrave.
Bio je to Gideon. Stavila ga je na razglas i nastavila voziti.
“O čemu je riječ?”
“Načinio sam analizu telefonskog poziva koju ste htjeli. Pomislio sam da
biste htjeli čuti rezultate.”
Potpuno je zaboravila na to. jučer je zamolila Gideona da usporedi
glasove na pozivu broja 999, da utvrdi odgovara li glas uljeza Natashinom
uzorku koji je skinula s Patrickova telefona. Sada se to nije činilo važnim.
“Hvala, ali morala sam napustiti tu liniju istrage. Naravno, svakako ću
vam platiti za utrošeno vrijeme.”
“Ipak, mislim da će vas zanimati.”
“Da?”
“Kao prvo, glasovni uzorak koji ste dobavili ne podudara se s
osumnjičenom.”

239
 Knjige.Club Books
“Ah, dobro. Začudilo bi me da je odgovarao. Mislim da tražimo nekoga
starijeg, možda u šezdesetima...”
“Zapravo,” nastavi Gideon, “bila su samo dva jasna glasovna uzorka na
cijeloj snimci.”
“Dva?” začudi se Harper. “Što to znači? Tu su operater, Lauren Tranter i
osumnjičena. To je troje.
“Definitivno samo dva”, odgovori Gideon. “Provjerio sam mnogo puta. Tu
je jedan jedinstveni glasovni uzorak za operatera, a jedini drugi je ...
“... Lauren Tranter.” Tada se sjetila. Njen prvi dojam kad je čula bijesno
izgovorene prijetnje bio je da netko iskrivljuje vlastiti glas. Bio je to Laurenin
glas, sikćuće prijetnje samoj sebi.
“Još ste tamo?” upita Gideon.
Zahvali mu i završi razgovor.
Neko vrijeme nije se mogla usredotočiti pa se posveti cesti. Automobil se
popeo na sljedeće brdo, pa u šumu i zatim usporio dok je prolazila zavojem,
a pred njom se otkrila dolina. Spržen suncem, krajolik u kasno ljeto doimao
se preuranjeno jesenji. Spaljeno smeđe i žuto sijeno na poljima, goleme
veličanstvene sive stijene. Zemlja se prostirala iza zida podignutog od
rezanog kamena, zakrpe veličine automobila različitih boja duž njegove
duljine, dokaz da je i previše puta ponovno obnavljan. Zamisli da nisi
dovoljno usporila nizbrdo, pomisli Harper. Zamisli da sletiš s autom u
provaliju. S obzirom na zavoje, u mračnoj bi noći bilo lako izgubiti
koncentraciju i sletjeti dolje, u zaborav.
Odjednom osjeti kao da netko okreće karte tarota u jednom redu i otkriva
istinu.
Ozljede na Laureninim rukama za koje je liječnik rekao da ih je sama
načinila.
Ukazanja žene koju nije vidio nitko osim Lauren.
Nestale bebe, koje je Natasha pronašla u vodenici u šumi, nisu viđene ni
s kim osim s majkom.
Čak i tragovi na nadzornoj kameri: boso stopalo. Naravno da sestra ne bi
ni trznula da je neki pacijent prošao kraj nje usred noći. A sada je analiza
poziva broja 999 otkrila da je Lauren sve vrijeme bila sama na odjelu.
Harper se napokon prisilila razmotriti ono što su svi ostali govorili da je
možda istina: da je sve to učinila Lauren. Bila toga ona svjesna ili ne.
240
 Knjige.Club Books
Kad je Harper razgovarala s Lauren o ženi koja je uzela bebe, govorila je
o njoj kao da je iz vode. Rekla je da ih je ta žena odnijela u vodu i zamijenila
ih. Harper shvati da Lauren nije mislila da su promijenjeni, kršteni na neki
način. Doslovce, mislila je da su dječaci zamijenjeni.
Ta je žena iz vode. Gdje se dvije rijeke spajaju. Baš kao ova dvojica.
Što ako je Lauren mislila da zna što je Victoria učinila, koje je rješenje.
Morat će ih staviti u vodu, želi li natrag vlastite. Odmah pod vodu.
Harper zaustavi automobil uz rub ceste i nazove Thruppa. Još je dovoljno
vremena. Mora biti.
“Gospodine, predomislila sam se. Mislim da je nećemo naći na odjelu.”
“Ne?”
“Ne. Ispričala mi je nešto čega sam se tek sada sjetila. Uputila se prema
mjestu gdje se spajaju dvije rijeke, Bishop i Selver.”
“A gdje je to?”
“Jedino mjesto koje može biti je umjetno jezero. Tamo ćemo je naći, na
New Riverbyju.”
“Jezero? Možete li biti precizniji? Ono je kilometre široko. Ja sam sada na
odjelu i dva su puta do jezera, na suprotne strane. Ako krenemo pogrešnim,
po ovim će uskima cestama trebati desetak minuta da dođemo na drugu
stranu.”
“Oprostite gospodine, to je jedino što znam. Morat ćemo podijeliti ljude
na različita područja potrage. I zaboravite ono što sam rekla o helikopteru na
čekanju. Mislim da ćemo ga trebati što je prije moguće.”
“Oh, stvarno? Još nešto?”
“Da. Naredit ću da pokupe Patricka i odvedu ga na istočnu stranu. Ako je
tamo, možda može pozitivno utjecati na nju. Ja ću krenuti desno, do vijadukta,
da pokrijemo barem dvije strane s nekime kome ona vjeruje. Odavde je bliže
do istočne strane, pa će muž doći na zapadnu u približno isto vrijeme kad i
ja, ako ga dovezu pod rotirkama. Također obavijestite ronilačku ekipu, mada
se nadam da nam neće trebati. Ipak, moramo razmotriti i mogućnost da će
pokušati utopiti bebe.

241
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 40

Duge, uske pukotine u blatu na rubu jezera, mjestimice ih pokrivaju zelene

alge, mjestimice proviruju osušene grudice naoko mrtvog korova. Možda će
kiša, kad padne, oživjeti biljke nakon dugoga, suhog ljeta, a možda je već
prekasno. Lauren pogleda mirnu vodu i na trenutak se osjeti spokojnom.
Udahne, napuni pluća toplim svježim zrakom, kratak dah prije sljedećega
koraka. Ruke su joj gorjele izvana i iznutra od sunca, od nošenja dječaka
cijelim putem. Prošlo je više od sata otkako se s njima išuljala. Bebe su
mumljale i grizle svoje šake, pogledavajući se međusobno i pogledavajući nju,
kao da naslućuju. Ta joj je spoznaja dala snagu, no sumnje su i dalje bile tu,
sve veće. Bila je toliko sigurna da je to ono što mora učiniti da je zanemarila
sićušan glas koji joj je rekao da nema pravo. Što ako je taj glasić njena
zdrava pamet, koja je pokušava urazumiti? Što je ono sestra rekla? Prema
mojem iskustvu, najglasnije poriču najluđe.
Obrati joj se tih, sumnjičav glas. Pogledaj bebe, rekao je, to su tvoji dječaci.
Nisu zamijenjeni, to je samo tvoj um koji izvodi trikove. Razmisli o tome. Ako ih
staviš pod vodu, utopit će se.
Čula je helikopter prije nego što ga je ugledala, mala smetnja u zraku koja
se pretvorila u deprimirajući pritisak u ušima kad je prišao bliže. Dolazak
policije nije ju iznenadio, znala je da će je tražiti čim shvate da je pobjegla.
Zamjerala je helikopteru što je tjera dalje, podsjećajući je da vlasti rade sve
što mogu da je zaustave. Stvorenja su zurila u nju, a ona se trudila zanemariti
taj sumnjičavi glasić. Nema dvojbe, bili su jako slični njenim dječacima, ali se
nisu ponašali kao Morgan i Riley. Osim toga, došla je predaleko da bi sada
stala, pomno razmotrila da li je, zapravo, toliko luda kao što liječnici misle.
Bilo je malo vremena i nije imala apsolutno nikakav izbor.
Na drugoj strani vode vidjela je figure na vijaduktu kako mašu rukama.
Vidjeli su je, a vidjet će je i ljudi u helikopteru ako već nisu, ali je oni na tlu
neće tako lako pronaći. Bila je dobro skrivena u maloj uvali kojoj se moglo
prići samo probijajući se kroz drač i bodljikavo grmlje, posrćući po neravnu
tlu. Iskrenula je gležanj, udarila nožni palac, nastavila bez obzira na sve. Noge
su joj bile izgrebene, izgubila je jednu cipelu. Odbacila je i drugu, koja se
zabola u zemlju prednjim dijelom i ostala stršiti iz pukotine u blatu.
242
 Knjige.Club Books
Još je imala vremena, ali samo ako se požuri. Bishop i Selver nisu se
doimali zabrinuti, samo nestrpljivi. Hajde, sada, činilo se da govore. Oni su je
doveli do ovoga mjesta, radili su zajedno poput rašlji, i ona je samo morala
obaviti posljednji dio. Oni će pod vodom ponovno vidjeti svoju majku, a njoj
će biti vraćeni Morgan i Riley. Ako uspije izdržati. Ako u to vjeruje. Ipak,
sumnje su i dalje postojale.
Potražni timovi bili su sve bliže. Bude li dovoljno vremena, znala je da će
je policajci na kraju pronaći, možda je uhititi. Čula je povik nekoga iz
potražnog tima, pucketanje policijskih radija ne tako daleko od šume na
njenoj strani obale. Helikopter joj je u međuvremenu došao iznad glave i
pritiskao je nesmiljenom bukom i lupanjem lopatica. Počeli su joj vikati
preko razglasa, da čeka, da se ne miče. Zakoračila je u vodu i helikopter se
povukao, kružeći unatrag i dalje od nje. Uto začuje svoje ime. Bio je to Patrick.
Negdje blizu, preklinjao je da pričeka. Zvučao je očajnički. Izišla je
natraške iz vode, noge su joj popustile i teško je sjela na veliki grumen
osušenog blata. Možda ne može to učiniti, možda ne bi trebala, možda je ipak
u zabludi.
U njenom naručju stvorenja su zapjevala i sumnje su nestale. Zamijenila
ih je izvjesnost jer se priključio treći glas, pun i dubok. Bila je to ona žena,
žena ispod vode. Bilo je pravo vrijeme. Pogledom je pregledavala vodu u
potrazi za znakovima, za točnim mjestom gdje treba ući, ali površina jezera
bila je neprozirna, namreškana zbog helikoptera, poput razbijenog zrcala.
Nije bilo vremena za daljnje oklijevanje. Podižući stvorenja, te savršene
kopije njezinih sinova, Lauren je ustala i ušla u vodu.

243
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 41

Harper je izišla iz automobila i brzo pored barikade potrčala na cestu do vrha

velikih zidanih lukova, dijelova vijadukta koji se proteže s jedne na drugu
stranu doline. Ugledavši Thruppa, probila se ispred bespomoćne skupine
policajaca koji su stajali pored ograde.
“Tamo”, reče on, pokazujući pritom na drugu stranu doline. Jezero je
kilometar široko, most na kojem su stajali otprilike na pola puta preko njega.
Točno nasuprot njih, na najudaljenijoj točki, vidjeh su Lauren Tranter, do
gležnja u vodi, spuštena pogleda. Harper na trenutak pomisli da izgleda
gotovo poput djeteta, pogrbljenih se ramena boreći protiv buke helikoptera
koji je lebdio iznad nje. Nadglasavajući galamu Harper vikne, pokazujući
uvis: “Možete li ga povući? Plaši je.”
Thrupp kinine i kratko izgovori nešto u radio. Helikopter preleti iznad
njihovih glava, natrag prema gradu, ah se ne udalji posve nego ostane kružiti
u širokom krugu kao da pokušava prizemljiti. Što, naravno, ne bi mogao
nigdje u blizini - u dolini su bih samo jezero i šumovite padine.
Nakon što se helikopter povukao, Lauren se odmakne od ruba vode i
stropošta u sjedeći položaj.
“Neće ući, hvala bogu”, reče Thrupp i glasno odahne. Jedan od policajaca
u odori potapša Harper po ramenu, ah ona odgurne ruku, usredotočujući se
na Lauren koja je zurila u vodu, i dalje u naručju stišćući dva smotuljka.
Thrupp joj doda dvogled. Kroz njega je vidjela kako bebe mašu ručicama i
Laurenin zagonetan izraz lica. Nije imala kako predvidjeti što bi sljedeće
mogla učiniti, pa sve dok policija ne dođe kopnom do Lauren, bebe su u
opasnosti. Harper je proračunala udaljenost. Da treba, mogla bi to preplivati
za šest minuta. Uspjela je to na treningu, ali ne s ove strane jezera, gdje se
voda toliko nisko spustila da su žute ploče s upozorenjem na opasnost,
obično u razini površine, stršale na krajevima dugih motki.
Thrupp podigne radio da posluša prijenos. “Kopnena ekipa je vidi”,
progovori, “ali ne znaju kako doći do nje. Cijelim putem do tog dijela doline
gust je drač.”

244
 Knjige.Club Books
“Gdje je Patrick?” upita Harper, pokušavajući sakriti gnušanje na spomen
njegova imena.
“Otišao je okolo drugim putem. Već je tamo s ekipom za potragu.”
“I ja idem.” Krene prema automobilu, ali je Thrupp pozove natrag.
“Ne morate, to je desetominutna vožnja, najmanje. Slušajte, Jo...”
No Harper ga prekine, gurnuvši mu dvogled u ruku. Izuje cipele i popne
se na vrh ograde.
“Hej, što to radite?” uzvikne, a zatim se okrene i ugleda ono što je ona već
vidjela - Lauren Tranter više nije sjedila na obali. Ustala je i hodala prema
vodi.
Thrupp primi Harper za nadlakticu i reče, “Ni ne pomišljajte na to”, ali
ona ga odgurne i skoči s visokog zida, pripremajući se za zaron jer je voda
bila niska i nije imala pojma kolika je tu dubina te na koje prepreke može
naići. Crkveni toranj se jasno vidio, ali tu dolje je moglo biti i drugih
građevina, neizvučenih vozila koja su upala u jezero ili visokih nanosa mulja
u kojima može zapeti. Dok je skakala, zdesna je ugledala ploču koja je virila
iz vode, crna slova na žutoj podlozi: Smrtna opasnost: ne skačite s mosta.
Napola očekujući da će udariti u nešto, glatko je uronila u vodu i osjetila
olakšanje što je naišla samo na malo korova koji joj se zapleo za glavu i ruke.
Izronila je i ne gubeći na tempu brzo zaplivala prema Lauren.
Udahnula je svaki treći zamah i provjerila gdje se Lauren nalazi, ima li
koga na obali spremnog da je zaustavi. Svaki treći zamah Lauren je bila sve
dalje i sve više sama. Razmak između njih dvije smanjivao se očajnički sporo.
Nakon više od pola prevaljenog puta, više nije čula Thruppa kako joj
dovikuje jer ga je nadglasala buka helikoptera koji se približavao. Buka je
postala nesnosna i ona shvati da helikopter lebdi iznad nje. Spustio se opasno
nisko, pritisak lopatica usporavao je njeno napredovanje potiskujući je
prema dolje. Ispred nje spustile su se ljestve od užeta, ona ih zaobiđe, ali one
su je slijedile. Gledajući prema obali, zamijeti da je Lauren sada do struka u
vodi.
“Popnite se na ljestve”, naredi joj razglas.
“Ne”, dovikne, iako nije bilo šanse da je čuju. “Vratite se. Odlazite. Dobro
sam.” Gestikulirala je odmahujući rukom. Kad su konačno shvatili poruku i
podigli ljestve, ponovno je snažno zaplivala osjetivši da su joj ruke već
umorne.

245
 Knjige.Club Books
Ispred sebe vidjela je još samo Laureninu glavu, bebe su bile pod vodom.
“Ne, Lauren, nemoj”, viknula je, ali tada ni nju više nije vidjela, samo
mreškanje gdje je uronila i nestala, koncentrične krugove koji su se postupno
širili i nestajali.
Činilo se da se i vrijeme usporilo dok je s posljednjih nekoliko zamaha
stigla do mjesta gdje je Lauren nestala. Duboko udahnuvši, zaronila je i
počela pipati rukama, podižući grudice mulja i sluzavu tvar, na dodir poput
stare, trule tkanine koja se raspadala kad bi je primila. Nije pomoglo ni
otvaranje očiju pod vodom - vidjela je samo mulj koji je uzburkala, a koji je
vodu pretvorio u oblake tamnosmeđe boje. Nije bilo traga ni Lauren ni
bebama. Ponestajalo joj je kisika, pluća su joj se počela žariti, a uši bolno
pulsirati. Nije imala druge no uzeti zraka, izronila je, promolila glavu iznad
vode i snažno udahnula. Na obali ugleda tamnu figuru policajca u odori.
“Narednice, ne dovodite se u opasnost. Ne znate što ima tamo dolje”,
dovikne joj.
Harper duboko udahne i ponovno zaroni. Znam što je tamo dolje, pomisli.
Jedna žena i dvije male bebe. A preostaje im samo nekoliko minuta.
Njene ruke napipale su kamenje i meki mulj. Stopala su joj se u nešto
zaplela, ali je to otresla. Osim tuposti u ušima, čula je nekoga, možda mladoga
policajca na obali kako joj izvikuje ime, ali činilo se jako daleko. Mnogo bliže
začuje zvuk nalik glazbi, tanak i visok, poput pjevanja, ali pjevanja kakvo
nikad prije nije čula, negdje između violončela i pjesme kitova. Nježna, ali sve
glasnija, glazba je ušla nju i osjetila je da se opušta. Na trenutak je zaboravila
bol u plućima. Htjela je ostati tu, slušati tu pjesmu još nekoliko minuta. Pred
očima joj se pojave zvijezde i premda je kao u magli znala da to nije blistav
prikaz eteričnih svjetala kao što je pretpostavila, nego da ukazuje na
nedostatak kisika i neizbježan gubitak svijesti, premda je sve to znala, nije joj
bilo važno. Zašto sam ovdje? pomislila je prije nego što se trgnula i sjetila.
Ovdje sam da spasim život, eto zato.
Hitnost koju je ranije osjećala gotovo je nestala. Širokim, plesnim
pokretima nastavila je potragu za Lauren i dječacima. Ako ih pronađe,
odlično. Ako ne, zar je to uopće važno u velikoj slici svega? Nježno je plutala
u mraku, očarana zvukom i treperenjem svjetala. Baš kad je sve počelo
nestajati, kada se umalo prepustila da je odnese, ruka joj je dohvatila nešto
koštano. Hladno, zaobljeno. Nakon toga prsti su napipali otvor veličine usta,
a jagodica palca nepogrešivo je osjetila površinu ljudskih zubi.
246
 Knjige.Club Books
Iznenada ju je netko za drugu ruku snažno povukao prema gore i lubanja
joj isklizne iz ruke. Prigušene zvijezde i prekrasnu pjesmu zamijenio je jaki
bol u grudima i očima dok su je dva posve mokra policajca u odori izvlačila iz
jezera. Bacili su je na koljena, a ona je počela povraćati vodu na suho blato uz
rub jezera.
Nije uspjela. Izgubila se i zaboravila je što radi, a trebala je pronaći Lauren
i dječake. Trebali su nju da ih spasi, izvuče van prije nego što bude prekasno.
Thruppov glas je zaustavi kad je pokušala otpuzati natrag do vode.
“Budalo jedna, zašto me nikad ne slušate?” ljutito će Thrupp.
Harper se osloni na bok, samo nakratko, da uhvati dah. Zrak u njenim
plućima kao da se sastojao od noževa. Pokušala je odgovoriti, ali isprva je
mogla samo kašljati. Kad su spazmi u plućima prestali, izusti: “Kako ste tako
brzo došli ovamo?”
“Povezli su me”, odgovori pokazujući prema helikopteru. “I vi ste to
mogli. Nije bilo potrebe za plivanjem. To sam vam pokušao reći.”
“Nisam ih našla, moram se vratiti u vodu”, reče.
“Ne, nema potrebe.”
“Ali, gospodine, što je s bebama?” Harper je jedva mogla gledati, ah je iz
svoga skvrčenog položaja na tlu zaškiljila prema Thruppu. Pridigla se na
koljena. “Utopit će se ako ih netko ne izvuče van.”
“Ne brinite, imamo ih. Pogledajte.”
Harper pogleda mjesto prema kojem je pokazivao. Na obali, malo dalje,
nalazila se Lauren Tranter, umotana u deku. Plakala je i grlila dva mala
smotuljka. Patrick je također bio tamo, čučao je pored supruge. Pokušao je
uzeti od nje jedan smotuljak, ali je viknula ne, i okrenula se od njega.
Harper nije mogla vidjeti što je u smotuljcima. Nije mogla vidjeti njihova lica,
pomiču li se ili dišu.
“Jeste li ih izvukli na vrijeme?” upita Harper, strahujući od odgovora. No
prije nego što je Thrupp odgovorio, čula je jednu bebu kako plače, a zatim i
drugu koja joj se pridružila. Suze su joj potekle iz očiju i ona klekne da bi
nijemo zahvalila.
Sunce je bilo nisko, a dok je zalazilo iza brda voda se obojila crvenim i
ružičastim nijansama. Helikopter je otišao, ostavljajući za sobom mir koji je
razbijao samo Laurenin glas iz sjene, stalno ponavljajući,
“Morgan, Riley, vratili ste mi se, vratili ste se.”

247
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 42

Voda se nikad nije spustila tako nisko kao ovoga ljeta, ne otkako je umjetno
jezero izgrađeno i napunjeno prije više od jednog stoljeća. Čak ga ni rekordna
suša 1976. nije do te mjere isušila, premda je bilo blizu, tvrdila je Amy, koja
je provjerila podatke meteorološke službe. Kad se policija vratila pretražiti
jezero u potrazi za tijelom za koje nitko osim Harper nije vjerovao da je
negdje na dnu, iznad površine još je stršao vrh stare crkve. Bio je to tek drugi
put da se, otkako je voda prekrila crkvu 1896., vidio njen vjetrokaz,
začudo još gotovo uspravan na zahrđaloj šipki. Od svih zgrada koje su
preživjele u jezeru, bila je to posljednja stvar koja je nestala i prva koja se
pojavila.
Harper je vodila potragu i nije prošlo dugo prije nego što su izvukli
ljudsku lubanju iz vode i pažljivo ju položili na crnu plastičnu foliju. Dugo ju
je promatrala, a zatim se okrenula i prigušenim glasom obratila ekipi
ronilaca.
“Ljudi, ovo je prizorište zločina. Dajmo sve od sebe.”
Prvoga dana pregledali su golemo područje, rabeći podvodnu kameru da
snime sve što se nalazi ispod površine umjetnog jezera, gdje se nekad širilo
sada potopljeno naselje Selverton. Fotografije su uglavnom prikazivale hrpe
ruševina, ali i nekoliko netaknutih zgrada, očuvanih, s pokućstvom koji pluta
uokolo kao u razbijenoj staklenoj snježnoj kugli.
Thrupp je prekinuo istragu nakon što je saznao koliko bi opsežno bilo
pretraživanje.
“To je povijesni slučaj”, rekao je. “Ne možemo si priuštiti trošiti sredstva
na to, ne kada se događa još toliko toga što moramo pokriti.”
Harper je ostala smirena, iako je poželjela vrištati od frustracije. “Ovo je
nova istraga zločina, povijesna ili ne. Zbog toga nam mora biti prioritet.”
“Imate li dokaza da je to ubojstvo, a ne nesretni slučaj?”
Harper je morala priznati da nema. Tijelo nije identificirano, a zasad se
nije činilo povezano ni s jednim slučajem nestanka osobe u policijskoj arhivi.
Oštećenja kostiju treba provjeriti stručnjak, da utvrdi jesu li ozljede nastale
prije ili poslije smrti.

248
 Knjige.Club Books
Harper je osjećala da ne mora čekati izvješće forenzičkog patologa,
jednostavno je znala da je to bila nepravedna, preuranjena smrt koju se
moglo spriječiti. I kosti su se doimale ljutitima.
“Imate tjedan dana, i to je sve”, reče Thrupp. “Osim ako ne pronađemo
nešto za identifikaciju tijela i nešto što bi ukazivalo na zločin.”
Tjedan nije bilo ni približno dovoljno dugo, posebice sa skrpanom
ekipom koja joj je stavljena na raspolaganje. Trebao joj je netko tko će
istražiti povijest i možda pronaći ljude povezane sa Selvertonom. Amy je bila
očita osoba kojoj se obratiti, ali pomisao da je ponovno kontaktira
nakon načina na koji su se razišle u kući Patricka Trantera nije ju privlačila.
Harper je već zanemarila dvije novinarkine tekstualne poruke i svidio joj se
osjećaj da je ona ta koja ima kontrolu. No, slučaj je zahtijevao istražitelja, a
nije se moglo poreći da je Amy dobra u svom poslu. Odlična, zapravo. Usto,
Harper nije imala mnogo vremena na raspolaganju.
“Prepustite to meni”, rekla je Thruppu. “Ako se nešto može pronaći,
pobrinut ću se da bude pronađeno.” Čak i ako moram pogaziti svoj ponos da
to ostvarim, pomisli. Harper je dugo vremena buljila u svoj telefon prije nego
što je konačno nazvala novinarku i objasnila joj što bi trebala učiniti. Amy je
pristala, naravno da će pomoći. Nakon poziva Harper se osjetila dobro, što ju
je iznenadilo. Obje su se držale vrlo profesionalno. Morala je priznati da je,
usprkos svemu, bilo lijepo ponovno čuti Amyjin glas.
Tri dana poslije Harper je stajala na obali proučavajući predmete koje su
pronašli ronioci, kad je podigla pogled i ugledala Amy kako preko blata i
kamenja dolazi prema njoj na visokim štiklama, držeći plastičnu mapu punu
papira.
“Gdje si to pronašla?” upita Harper nakon što su raširile papire na stol u
policijskom kombiju koji su rabili kao bazu.
“Lako, postoji muzej posvećen Selvertonu i vodospremi New Riverby.
Malen je i otvoren samo utorkom, na pola dana. Inače bih to ranije dobila”,
rekla je Amy.
Tony Fisher, voditelj muzeja, bio je prapranećak gospodina Fishera,
vlasnika mlina Selverton, i glavni poslodavac u mjestu prije nego što je
potopljeno. Fisherovi su generacijama posjedovali mlin, ali kad se pročulo da
će se dolina potopiti, zatvorili su ga i odselili se u Manchester.
“Ima smisla,” primijeti Harper, “čovjek je morao voditi posao.”

249
 Knjige.Club Books
“Točno, ali Vodna uprava dala je stanovnicima rok od četiri godine da se
isele. Mogao je ostaviti mlin u radu još barem neko vrijeme. To je iščupalo
srce Selvertonu, u vrijeme kad su obitelji koje su se morale odseliti više od
svega trebale nastaviti zarađivati. Selverton je bio brod koji tone, a Fisher je
bio štakor. Tony kaže da nakon toga njegov prapraujak više nije bio previše
omiljen.
Amy gurne knjigu sjajnih korica prema Harper. Naslovljena Dnevnici
vlasnika mlina: istina o mjestu Selverton i umjetnom jezeru New Riverby, imala
je četiristo sedamdeset i pet stranica.
“Zar si je cijelu pročitala?” upita Harper.
Amy zatrese glavom. “Ma kakvi, samo sam pitala Tonyja da li se igdje
spominje nestala djevojka i odmah mi je označio važne dijelove.”
Pokaže na prvu oznaku stranica. Harper otvori knjigu i počne čitati.

Četrnaesti svibnja 1895.

Čula sam od kuharice u Bishopton Hallu da je nestala Betty

Fairweather koja je sa svojim ocem (pokoj mu duši) radila na
razbojima u mlinu Selverton. Nitko je nije vidio posljednja tri tjedna.
Pitala me da li je djevojka navraćala k meni, tražeći posao u mlinu, jer
se govorilo da joj nije bilo ugodno raditi u Hallu, premda ne shvaćam
zašto. Imala je više sreće od mnogih drugih djevojaka iz mlina
Selverton jer je tako brzo pronašla posao. Priznala sam da je nisam ni
vidjela ni čula. Ne mogu se osloboditi dojma da se tom djetetu dogodilo
nešto loše.

“Je li ju Fisher pokušao naći?” upita Harper.

Amy zatrese glavom i otvori stranice na drugoj označi, kasniji zapis.

Dvadeset treći srpnja 1895.

Danas me posjetio Billy Rowles, jedan od mladića iz naselja Selverton.

Tražio je posao i uspjela sam mu pomoći. Pitala sam ga zna li što o
Betty, s obzirom na to da su zajedno išli u školu. Bez tračka srama

250
 Knjige.Club Books
ispričao mi je prljavu glasinu, neku glupost da joj je lord Pincher
napravio dijete prije nego što je nestala. Zbog toga sam ga umalo
otpravila, ali sam se u posljednji tren predomislila. Momak je samo
ponavljao ono što je čuo u prljavoj stražnjoj prostoriji neke krčme. Ipak,
to me umirilo glede sudbine jadne djevojke. Istina je bez sumnje mnogo
običnija: Betty je vjerojatno zatrudnjela s nekim konjušarom ili tako
nekim i zatim pobjegla da sakrije svoju sramotu. Ovih dana djevojke su
tako ćudljive.

Obje su žene šutjele dok su čitale. Harperino mišljenje o Fisheru naglo se

pogoršalo.
“Ima li još?”
“Ne, ovdje se posljednji put spominje Betty”, odgovori Amy.
“Jesi li je uspjela pronaći u gradskim arhivima?”
“Da. Postoji rodni list, ali ne i smrtni list, pa je moguće da su kosti koje ste
pronašli njene. No bojim se da trag tu prestaje. Betty je bila jedino dijete
dvoje jedinaca.”
“Dakle, nema načina da usporedimo naš kostur s njenom rodbinom, da
provjerimo obiteljski DNK.
“Ne, osim ako ne ekshumirate njene roditelje.”
Harper je znala da to Thrupp neće odobriti. Slučaj je ušao u slijepu ulicu,
nije se mogao ni na što nadovezati osim na priču iz četvrte ruke o djevojci
koja je možda nestala, a možda i nije, prije više od sto godina. Ni nedostatak
smrtnog lista nije dokaz: činjenica je da je Betty Fairweather možda
jednostavno napustila područje, udala se i imala sretan život, a njena je smrt
zabilježena pod drugim imenom u nekom drugom okrugu. Bez budžeta za
opsežnu, skupu istragu nikad neće znati. Harper se vratila do ruba
jezera, obeshrabrena, bez šansi da riješi slučaj.
Od Amy je naučila ponešto o povijesti samog jezera. “Potopljeno naselje”
bio je emotivan izraz, ali naselje je već bilo evakuirano, napola razrušeno kad
je počelo poplavljivanje. Vodna uprava je u neko doba 1895. spustila
ustavu, zarobivši rijeku Selver, ali je trebalo godinu dana da se jezero napuni.
New Riverby je iz dana u dan bio sve dublji, da bi na kraju potopio ostatke
zgrada. Ono što je bio poštanski ured, sada je dno jezera. Tamo gdje je stajala
zgrada škole, dom su napravile ribe. Polako utapanje. Tu ženu, zarobljenu i

251
 Knjige.Club Books
pokopanu u jezeru, vjerojatno nije ubilo samo jezero. Ležala je mrtva negdje
u naselju i prije nego što se voda podigla iznad nje.
Harper se približi crnoj kutiji s ostacima i izvadi lubanju. Mala i krhka, na
dnu je imala rupu koja je mogla biti posljedica udarca u glavu ili kamena koji
je pao u bilo koje vrijeme tijekom stoljeća koliko je provela ispod vode.
Pažljivo je držala lubanju u rukama, pokušavajući predočiti osobu kojoj je
pripadala.
Uto joj pogled privuče vrh crkve koji je virio iz površine jezera. Tijekom
jedinoga drugog razdoblja kada je nakon potapanja naselja vjetrokaz bio
vidljiv, u opasnosti se našao drugi par blizanaca, onaj Victorije Settle. Kao da
je nešto u jezeru što može izići samo ako se pokaže staro naselje. To nešto je
ljutito, zahtijeva pravdu. Možda također želi da se netko pobrine za njega, da
ga se položi na počinak.
“Hej, Betty”, reče Harper i tog trena osjeti kao da se nešto pomaklo u
zraku, da je popustila napetost. Uskoro je počelo kišiti.

Te večeri Harper je ušla u pub, napola čekajući da će je iznevjeriti, ali Amy

je već bila tamo, besprijekorno odjevena u haljinu u stilu pedesetih godina,
sa širokom suknjom i prslukom.
“Lijepo izgledaš”, rekla je Amy, kojoj nije promaklo da je Harper odjenula
posve novu crnu majicu.
“I ti”, odgovori Harper i sjedne, udišući cvjetni parfem, govoreći sebi da
je ionako previše težak. “Da donesem pića? Ja častim. Moram ti zahvaliti za
svu pomoć u istrazi.”
“Zadovoljstvo mi je”, reče Amy. “Istraživanje je jedna od mojih vještina.
Premda ih imam mnogo.” Uputi joj je spor, koketan pogled, a Harper odglumi
da ga ne zamjećuje.
“Mnogo vještina,” ponovi Harper. “Hmm. Nesumnjivo znaš kako se
ophoditi s onima koje intervjuiraš. Barem na temelju onoga što sam vidjela u
kući Patricka Trantera.” Zbunjen izraz preleti Amyjinim licem. “Nisam
sigurna na što misliš, ali posve si pogrešno shvatila.”
“Ne znam Amy. Što sam drugo mogla pomisliti kad sam te pronašla u kući
muškarca, a izgledala si kao da si upravo izišla ispod tuša?”
“Upravo sam izišla ispod tuša. Onog u teretani, odakle sam upravo došla.
Zašto, što si pomislila da se događa?” Harper zastane, odjednom nesigurna.

252
 Knjige.Club Books
Ali ona je počela. “Vidiš, mene se ne tiče što moraš učiniti da obaviš
svoj posao. Čak i ako spavanje s onim koga intervjuiraš nije posve etično.”
Zaprepaštena, Amy otvori usta. “Šališ se, zar ne?”
Nastao je tajac tijekom kojega su obje žene pijuckale svoja pića i gledale
u suprotnim smjerovima. Harper pokuša opustiti ramena, osjećala je kako
postaje napeta.
“Ako baš moraš znati,” reče Amy, “pozvao me k sebi, pa sam pomislila da
možda zna nešto korisno o slučaju. Međutim, nije. Na kraju mi je uporno
pokušavao prodati marketinški paket za moj posao slobodnog novinara.”
“Ali zašto si bila tamo još sljedećeg dana?”
Amy se umalo zagrcne gutljajem pića. “Sljedećeg dana? Zar misliš da sam
tamo bila cijelu noć?”
Harper je proučavala Amyjino lice. Silno joj je htjela vjerovati.
“Ali rekla si da ne možeš sa mnom u starački dom u posjet Victoriji jer
imaš intervju. Mislila sam - imala sam osjećaj - da mi ne govoriš istinu. Nisi
se javljala na telefon niti si mi poslala poruku. A sljedećeg dana, eto te u
njegovoj kuhinji. To me šokiralo. Pomislila sam...”
“Imaš itekako bujnu maštu.”
Sad kad je to glasno izgovorila i Harper se učini smiješnim. Amy i Patrick?
Nije si to mogla zamisliti. Počela se osjećati prilično glupo.
“Oh, Amy, baš sam blesava. Ne znam što reći...”
“On uopće nije moj tip”, reče Amy, vrteći slamku i ližući zrno soli s
margarite.
“Pa gdje si onda bila? Mislim, noć ranije?”
Amy spusti pogled. Harper reče: “Ne moraš mi reći. Oprosti, baš sam
drska.”
Usredotočena na svoje prste kojima je primala rub podloška za čašu, Amy
progovori: “Ne, u redu je. Imaš pravo, nisam imala intervju. Selila sam svoje
stvari iz stana moje partnerice. Moje bivše partnerice.”
Harper osjeti kako joj obrazi gore, prisloni čašu uz lice da ga ohladi.
Do kraja večeri Harper se već jako približila Amy, koja ju je, zabavljena,
gledala u oči. No, u posljednji je tren uhvati panika, pa skrene glavu, poljubi
Amy u obraz i praktično pobjegne. Sve je upropastila. Ne, nekoliko tjedana
neće nazvati Amy. Ne dok ne izblijedi osjećaj srama zbog ovoga patetičnog

253
 Knjige.Club Books
susreta. Ipak, postojala je nada, i osjećaj mogućnosti: Amy joj je nakon toga
poslala poruku, emotikon poljupca, s jednim x na kraju.
Dok je sunce zalazilo posljednjega dana prikupljanja dokaza, Harper je
stajala na obali gdje je stajala i Lauren prije nekoliko tjedana, gledajući prema
vodi. Harper je učinila sve što je mogla za mrtvu ženu od koje su ostale samo
kosti. Crna kutija s ostacima nalazila se nekoliko metara dalje, čekala je da je
pogrebnici odnesu i negdje drugdje pokopaju. Slučaj će ostati otvoren,
arhiviran kao neriješen, dok se ne pojave dokazi koji će nepobitno potvrditi
tko je ta žena i kako to da je sve to vrijeme ležala neotkrivena na dnu
jezera New Riverby. Harper će krenuti dalje na sljedeći slučaj, ali je osjećala
da će ovaj teško zaboraviti, djelomice zato jer je u njenoj glavi bio povezan s
drugim tragičnim slučajem, onim Lauren Tranter.
Dok su bile na piću, Amy je to spomenula: “Taj ti je slučaj jako prirastao
srcu, zar ne?”
Harper je šutke kimnula.
“Što misliš, zašto?”
Prvi izlazak nije trenutak za teške teme, pa je Harper samo iznijela
nekoliko neodređenih primjedbi o tome koliko joj je žao Lauren i da je slučaj
Victorije Settle ukazivao na moguću povezanost, da se nešto slično dogodilo
već prije. A onda, znajući da nije odgovorila na pitanje, otišla je do šanka i
uzela svakoj još po jedno piće. Kad se vratila za stol, znala je da Amyjin
novinarski instinkt želi saznati još više, ali joj je dopustila da promijeni temu.
Jednog ću ti dana reći, pomisli Harper. No možda se prava prilika nikad neće
ukazati. U svakom slučaju, zasad će to ostaviti. Neka Amy misli da tu postoji
neka priča, bolna prošlost koja uključuje trudnoću, jer je to sigurno bio dio
istine. Ostatak će prije ili poslije izići na vidjelo. Bila je sigurna da će biti
vremena.
Na neki način, Harper se smatrala prevaranticom zbog osjećaja da je
njena beba izgubljena: znala je točno gdje je Ruby. Razgovarala je s njom
najmanje dvaput na mjesec. Priča o Harperinoj izgubljenoj bebi bila je priča
o transformaciji, baš kao i Laurenina. Lauren Tranter pogledala je svoje bebe
i vidjela nešto što nitko drugi nije mogao. Ma koliko da je Harper pokušavala
zavarati sebe, svaki put kad je pogledala osobu za koju je svijet tvrdio da joj
je sestra, ona je vidjela vlastito dijete.
Ronioci su upravo trebali izići kad je jedan od njih pokazao da je pronašao
još nešto zakopano u blato. Gacao je prema obali, držeći u naručju dva mala
254
 Knjige.Club Books
zamotuljka. Zamotuljci su bili sivi od riječnoga mulja i umotani u tamne krpe.
Krpe, pomisli, baš kao one koje je pronašla na riječnoj obali kad su blizanci
oteti. Baš kao one u grmlju ispred Laurenina prozora.
Na dijagramu koji je Harper nacrtala, s točnom lokacijom svake kosti,
ronilac sa zamotuljcima pokazao je da ih je pronašao na istom području na
kojem su pronašli tajanstvenu žensku zdjelicu i donji dio njene kralježnice.
Harper je gledala dok je patolog oprezno podizao dva mala tijela, s mnogo
ljubavi umotana i zakopana, mumificirana u mulju, svako ne veće od njena
dva skupljena dlana. Položila ih je u kutiju i zatvorila poklopac.

255
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 43

Jednoj je ženi, kao što je čula, zamijenjeno jedno dijete, a drugo,

jadničak, stavljeno je na njegovo mjesto, ali bila je jako ljubazna
prema njemu, pa je svakog jutra kad bi ustala pronašla novčić u
svom džepu. Moj izvor čvrsto vjeruje u njihovo postojanje i pita se
kako to da posljednjih godina tako što nije viđeno.
HOLLINGWORTH

10. listopada
Blizanci navršili dvanaest tjedana i pet dana
15:30 sati

Psihijatrijski odjel Opće bolnice Selver bio je moderan dodatak, aneks mnogo
većoj bolnici unutar grada. Deset pacijenata bilo je smješteno u sobe
izgrađene s jedne strane širokog hodnika.
Nasuprot soba bile su točke nadzora, stolovi iza kojih je bolničko osoblje
moglo promatrati nekoliko pacijenata odjednom. Laurenina soba, kao i
ostalih devet, imala je velik prozor koji je zauzimao cijelu gornju polovicu
prednjega zida. Prozor je bio od ojačanoga sigurnosnog stakla, što je znala sa
sigurnošću jer je, vrlo rano u svom zatočeništvu, udarala po njemu šakama
što je jače mogla, ali se nije ni zatreslo.
Na jednom kraju tog hodnika bio je sigurnosni sustav ulaska u ostatak
bolnice, a na drugom mala blagovaonica koja je služila i kao soba za
posjetitelje. Stolovi su bili u redovima, svi u jednom dijelu s klupama s obje
strane, a sve je vijcima bilo učvršćeno u pod. Patrick i Lauren jedno su pored
drugog sjedili na klupi. Četiri bolničara stajala su uokolo prostorije, pomno
promatrajući pacijente, ali ona je to zamijetila samo zato jer je Patrick
nervozno pogledavao prema njima. Ona se već naviknula i uglavnom ih uopće
nije zamjećivala.
Prostorija je jako mirisala na izbjeljivač i u njoj je, kao i obično, bilo
previše vruće. Svjetlo kroz visoke prozore bacalo je sjene rešetaka na zidove,
kaveze od sjena za sjene ptica koje tamo sjede. Neki od drugih pacijenata
256
 Knjige.Club Books
imali su posjetitelje, ali ne mnogo njih. Oni koji jesu, sjedili su nasuprot jedni
drugima, tiho razgovarajući ili se kartajući. Neposjećeni su sjedili sami, a Žuti
ili Crveni pacijenti ležali su mirno na krevetu ili omamljeni lijekovima hodali
iza staklenih zidova svojih soba.
Na susjednom stolu prljav, mršav stari muškarac sjedio je sam i igrao
pasijans. Svakih se nekoliko sekundi nakašljao.
“Smeta li te što dijeliš prostorije s muškarcima?” tiho upita Patrick.
Lauren se okrene prema njemu, širom otvorenih usta, slineći. Pojačana
salivacija popratna je pojava antipsihotika koje je uzimala. Usto su je
nadimali i činili je pospanom.
“U redu je,” reče Lauren, pokušavajući ne sliniti, “imamo vlastite sobe.
Zajedno smo samo u vrijeme obroka, i to samo Zeleni.”
Sustav semafora bio je prilično primitivan, ali se činio učinkovitim. Poštuj
pravila, uzimaj tablete, ne bacaj ništa prema staklu i nikoga ne grizi, pa možeš
tjednima biti Zeleni. Samo ako si Zeleni mogu te uzeti na razmatranje
za otpust. Lauren je, kao i svi pacijenti, krenula od Crvenog. Trebalo je malo
podešavanja terapije prije nego što je bila dovoljno mirna za Žuto, a mnogo
napornog posla i koncentracije da dođe do Zelenoga, ali je uspjela. Već je pet
tjedana bila Zeleni. Liječnici će se uskoro sastati da rasprave o posjetu kući.
Laurenin je problem, prema mišljenju psihijatra, bio da prema van dobro
glumi da je duševno zdrava, dok istodobno održava disfunkcionalan
unutarnji monolog. Njeno je lice ostalo posve smireno dok je razmišljala,
kako, jebote, on išta zna o mom unutarnjem monologu? Misao koja je
uslijedila bila je ona beznađa: ako to liječnici misle, malo je toga što mogu
poduzeti, nije li tako?
Kao da je glasno govorila, psihijatar reče: “Očito, jedini način na koji
možemo razumjeti što se događa s vama je ako nam kažete. To je pitanje
povjerenja. Bojim se da treba mnogo vremena da se uspostavi povjerenje.
Naravno, nije mogao reći koliko dugo. Kad se vratila u svoju sobu nakon
te seanse, poželjela je opet udarati o staklo, ali nije. Sjedila je ukočeno na
krevetu, sklopljenih ruku. U jednom je trenutku ušao bolničar i primio je za
ramena, polegnuo je na krevet i isključio svjetla.
Ležala je u polutami, čekajući da počnu djelovati tablete za spavanje.
“Ruthie te pozdravlja,” reče Patrick, “i Sonny i Daisy, također. Nedostaješ
im.”

257
 Knjige.Club Books
“A dječaci?”
“Dječaci su dobro. Riley se neki dan prevrnuo na leđa.”
“Jesi li ih doveo sa sobom? Jesu li blizu?” Okrenula je lice prema visokom
prozoru, kao da može osjetiti da su negdje vani, možda čuti njihove glasove,
dozvati ih da joj odgovore.
“Oh dušo, ne, nisam. Ostavio sam ih kod kuće s dadiljom.”
Lauren se pogrbi na klupi, spusti bradu na grudi. Njena siva majica
uskoro je bila natopljena tamnim suzama.
Patrick je zagrli dok je plakala. Mirisao je na nepoznati šampon i slatki
kolač.
“Patrick, ne mogu više ostati ovdje, moraš me izvući”, reče.
“Želim da iziđeš, stvarno. Svi bismo htjeli da si kod kuće s nama. Ali tu je
sudski nalog, znaš to. Moramo ih uvjeriti da si sada dobro, da nećeš...”
“Što?”
“Pa, oni samo misle na dječake. Kad dođeš kući, trebat će ti pomoć oko
njih, a dadilja kaže da je spremna ostati, barem isprva. No katkad će te
ostaviti samu.”
“To su moje bebe, Patrick.”
“Da.”
“Ne bih im naudila.”
“Ne.” Poricanje je zvučalo previše empatično da bi bilo autentično.
“Ne vjeruješ mi.”
Za susjednim stolom starac se nakašljao tri, četiri puta.
“To radi cijelu noć, znaš”, objasni Lauren. “Čujem ga kroz zidove.” Okrene
se i pogleda muškarca. “Hej, Rod.” Rod pogleda prema njima. “Možeš li, molim
te, prestati? Čak i nemaš kašalj.
Muškarac nije ni trepnuo. Isplazio je Lauren šokantno ružičast jezik,
otvorio usta i zakašljao. Pljuvačka im je zamrljala stol, jedna je kap završila
na Patrickovoj ruci, a on ju je, s dozom gađenja, obrisao o svoje lijepe, čiste
hlače. Rod je buljio u njih još nekoliko sekundi i zatim se okrenuo.
Nakon kraćeg vremena zakašljao je, glasnije nego prije.
S vrata, jedan je bolničar gurao kolica prema njima. “Lijekovi” Muškarac
krupne građe u zelenoj odori ravnodušno ih je pogledao, ne baš izravno ni u
jedno od njih.

258
 Knjige.Club Books
Lauren je dobila malu papirnatu čašicu s dvije žute kapsule opasnog
izgleda. Ogorčeno je pogledala bolničara i papirnatu čašu, ali je usula tablete
u usta, progutala gutljaj vode i nagnula se naprijed na provjeru. Bolničar joj
je osvijetlio unutrašnjost otvorenih usta. “Jezik”, reče i Lauren ga podigne.
Bez riječi ugasio je svjetiljku i pomaknuo škripava kolica prema Rodu.
“Danas su mi dopustili da donesem telefon”, reče Patrick. “Snimio sam ti
nekoliko filmova s Rileyjem i Morganom.
Skupila je ruke i uspravila se, ozarena iščekivanjem, koliko god je to
mogla biti: kretnje su joj bile usporene, čak i kad je bila uzbuđena. Primio je
mobitel da ona može vidjeti, ali joj nije dopustio da ga uzme u ruke. “Rekli su
da ne smijem”, objasnio je, kao odgovor na njen začuđen pogled.
Tu je bio Riley, prevrtao se s trbuha na leđa, upirući se s mnogo truda o
pod dok se nije nagnuo na stranu. Ležao je na boku, noge kruto savijene
prema natrag, onemogućujući mu da se posve prevrne, očiju i usta
razjapljenih od iznenađenja što se svijet odjednom okrenuo. Ubrzo
zatim vrat mu se umorio i on je položio svoju tešku glavu na sag, jedna ruka
ispružena prema naprijed, druga očajnički maše po zraku. Iza kamere Patrick
se smijao, dozivajući imenom sina. Riley tada ponovno podigne pogled i izraz
mu se lica promijeni, plakao je, zaglavio je - zašto mu nitko ne pomaže? Film
je završio.
“Oh, blagoslovljen bio”, reče Lauren. “Volim ga.”
U sljedećem su bila obojica, smijući se i lamatajući rukama, svaki u
ljuljački drukčije boje.
“Nove ljuljačke?” upita.
“Da, vidi”, odgovori Patrick, pokazujući prstom. “Zelena za Rileyja, žuta
za Morgana.”
Lauren nije reagirala. To je bila još jedna popratna pojava lijekova: njen
obično živahan um bio je usporen na detaljima. Ali tada u nevjerici reče: “Nije
valjda da još ne znaš...”
“Šalim se”, reče Patrick, smijući se. “Bila je to šala. Znam da su u
pogrešnim ljuljačkama, dadilja je kriva. Naravno da ih razlikujem. Tako su
različiti. Očito je.”
Nasmijala se, ali smijeh se pretvorio u jecaj i on je uhvati prije nego što se
spustila na pod.

259
 Knjige.Club Books
“Znala sam,” tiho mu šapne u uho, “stalno sam sumnjala. Ali istina je,
uspjelo je. Isplatilo se ono što sam učinila. Patrick, ovi dječaci su moji. Moje
bebe.”
“Naravno da su tvoje, slatkice. Naravno da jesu. Moje i tvoje. Oduvijek su
bile.”
Pritom je mislio, ali ne zbog onoga što si ti učinila, nego usprkos tome.
Znala je da on nikad neće razumjeti, ali nije bilo važno hoće li ili ne. Znala je
istinu o onome što se dogodilo ispod vode kad su ponovno zamijenjeni:
Bishop i Selver skliznuli su dolje, a njene su ruke odmah bile ispunjene
njenim vlastitim dječacima, toplim i poznatim. Kad je nakratko pogledala u
oči riječne žene, dok se obavljala zamjena, očekujući vidjeti bijes, ugledala je
zahvalnost. Naposljetku, riječna je žena htjela najbolje za svoje bebe, baš kao
i Lauren. I na kraju je riječna žena znala da nije imala pravo; da je najbolje
mjesto za Bishopa i Selvera ispod vode, s njihovom ljubljenom majkom.
Lauren pomakne glavu da pogleda Patricka u oči. “Misliš li da će me još
dugo ovdje držati?”
Uvjeravao ju je da neće još dugo. Nasmiješila mu se.
Jedan od bolničara je iskoračio naprijed. Raširio je stopala i prekrižio
ruke kao vratar. “Posjeti su gotovi”, glasno se obratio svima i tri preostala
posjetitelja u sobi pošla su prema vratima blagovaonice.
Lauren dopusti Patricku da je poljubi u obraz, ali ga primi za ruku kad se
pokušao uspraviti. “Jesi li donio onu knjigu koju sam te zamolila?”
Potapšao se po džepu i izvadio malu, svijetlosmeđu knjigu. “Je li to ovo?”
Posegnula je za knjigom i palcem prešla preko blijedih obrisa starinskih
zlatnih slova.
“Da.”
“Odakle je?”
“To je dar”, odgovori Lauren, udišući miris starog papira. Možda nikad
neće saznati tko je ostavio knjigu u Cindynoj darovnoj vrećici. U svom srcu
htjela je vjerovati da je to nekako izvela njena majka, koja je znala da ono
otisnuto na tim prašnim stranicama sadržava ključ svega što je uslijedilo.
Zastrašujuću istinu s kojom se morala suočiti, s kojom se suočila i koju je
proživjela. I to je spasilo njene bebe, ali ne i nju u potpunosti. Njena mama bi
znala da je to jedino što je Lauren važno.

260
 Knjige.Club Books
“Malo sam prelistao”, reče Patrick. “Neke od tih priča jako su krvave. Jesi
li sigurna da je to ono što želiš čitati?”
Priđe im bolničar i stane pored njih. “Oprostite, morate sada otići.” Nije
bilo baš prijeteći, ali tonu koji je upotrijebio nije se moglo suprotstaviti.
Patrick primi i nježno stisne Laureninu ruku. “Vidimo se idući tjedan.”
Okrenuo se i mahnuo rukom na pozdrav prije nego što je izišao kroz
vrata. Kad je nestao iz vida, Lauren se gorko nasmiješi, a prsti kojima je
mahala skupe se u šaku. Znala je da neće odmah napustiti zgradu.
Prvo će navratiti u sobu za savjetovanje i uliti otrov u njen Dnevnik
primjedbi. Terapeutski režim na Selveru zahtijevao je da svaki posjetitelj
nakon posjeta unese komentar u dnevnik, ispod naslova koji su imali funkciju
vodiča ili uputa. Lauren je smatrala da potiču pretjerivanje i pogrešnu
interpretaciju. Barem su to činili u Patricka. Naslovi su uključivali: Primjedbe
pacijenta koje ukazuju na daljnje neželjene ili neprikladne misli, Ponašanja
netipična za karakter, Znaci anksioznosti ili Skrivanje istinskih osjećaja.
Vidjela je što je on tamo napisao, opisujući njeno savršeno razumne odgovore
kao emocionalne izljeve ili njene slučajne komentare kao dokaz da je izvan
doticaja sa stvarnošću. Kad je Lauren prvi put pročitala Dnevnik primjedbi,
dvije su joj stvari pale na pamet: kao prvo, njen je suprug izdajnik i ne može
imati povjerenja u njega; kao drugo, kad tako marljivo bilježi takve flagrantne
poluistine, vjerojatno ima skrivene razloge zbog kojih je želi zadržati pod
ključem.
Jedan noviji zapis je glasio:

Lauren se i dalje prema njenim paranoidnim deluzijama odnosi kao da

su stvarne. Jako je emocionalna. Ne bih je ostavio samu s bebama.
Možda da se pokuša s dodatnim lijekom?

Svjesna psihijatrova pogleda dok je čitala, zadržala je neutralan izraz lica dok
je njen unutarnji monolog izbacio plimu psovki.
“O čemu razmišljate?” upitao je liječnik.
Mislim da je moj muž lažov i kučkin sin.
“Ne sviđa mi se. No pretpostavljam da ima pravo”, odgovori, s namjernom
blagošću.
Liječnik se nasmiješi i nešto zapiše. Prvi koraci, pomisli.

261
 Knjige.Club Books

Kad su se svi posjetitelji odjavili s odjela, pacijenti su otpraćeni u svoje sobe

sa staklenim zidovima. Lauren je sjedila na krevetu držeći u ruci knjigu Priče
o blizancima. Nakon nekog vremena pustila je da se knjiga otvori na početku
priče kojoj se vraćala toliko puta, pa počne čitati, prelijećući očima preko
riječi koje je tako dobro znala. Iako se prestrašila kad joj je Cindy prvi put
pročitala tu priču, sada joj je bila utjeha. Napravila je što se tražilo i njeni su
dječaci ponovno u svijetu kojem pripadaju, čak i ako još nisu s njom jer je
zasad zaglavila ovdje. Morala je vidjeti kraj priče, da se uvjeri, da bude
sigurna da je točno onako kako se sjećala.

Juha s ljuskama od jaja

(Narodna, Peak District, Engleska)

Bili jednom muškarac i žena koji su živjeli zajedno u kolibi na padini

planine. Imali su bebe blizance, koje je žena brižno njegovala. Jednoga
dana, dok je muž bio daleko sa stadom, ženu su pozvali u kuću susjeda koji
je umirao. Nije željela ostaviti svoje dvije bebe jer je čula da vile lutaju
zemljom. Ipak, susjed je bio u velikoj potrebi pa je otišla.
Na povratku se prenerazila kad je vidjela par starih vilenjaka kako
prelaze njenu stazu. Trčala je sve do kuće, ali kad je stigla, vidjela je da su
blizanci u kolijevki i da je sve isto kao kad je otišla.
Ali nije sve bilo isto. Od tog dana blizanci više nisu rasli, pa su
muškarac i njegova žena počeli sumnjati da nešto ne valja.
“To nisu naša djeca”, rekao je muškarac.
“Čija su to djeca?” upitala je žena.
I tako je nastala velika svađa. I muž i žena dugo su bili jako tužni, dok
žena nije odlučila potražiti pomoć mudraca koji je živio u špilji na mjestu
nazvanom Božje groblje, nekoliko milja odatle.
Bilo je doba žetve i ne dugo do ubiranja zobi i raži. Mudrac, čuvši za
ženine jade, rekao joj je ovo: “Moraš isprazniti ljusku jajeta stare kokoši i u
njoj skuhati juhu, zatim otići do vrata kao da ćeš to dati žeteocima za
večeru. Tada poslušaj što će bebe reći.”
“Ali premladi su da bi govorili”, odgovori žena.
“Ako su ih vilenjaci zamijenili, stari su poput bregova, pa i više”, reče
mudrac.

262
 Knjige.Club Books
“A što je s moje dvije vlastite bebe?”
“Ako bebe progovore, znat ćeš da su zamijenjene. Ali i da su tvoje
vlastite blizu, s vilenjačkom majkom.
“Ako progovore, dakle zamijenjene su, što moram učiniti?”
“Moraš ih obje uzeti i baciti u rijeku.”
I tako, na dan žetve, žena isprazni ljusku jajeta i učini što joj je mudrac
rekao. Skuha juhu na vatri govoreći, “Ovo je gozba za žeteoce, više nego
dovoljno za njih deset”, i odnese je do vrata gdje ostane i posluša. Blizanci
su odmah počeli govoriti. Jedan reče drugom:

Potok prije rijeke sam poznavao

Stijenu prije brda
Ali kako može skuhati juhu u ljusci jajeta
Uz deset praznih želuca za napuniti?

Kad je to čula, žena je znala da bebe nisu njene. Uzela ih je i bacila u

rijeku, kao što joj je rekao mudrac. Odmah su se pojavili vilenjaci u svojim
plavim hlačama i skočili u vodu spasiti svoj pomladak, a kad su to učinili,
odjurili su natrag svojim kućama, kudeći i psujući ženu za ono što je
učinila.
Kad se žena vratila u kolibu, njene vlastite bebe ležale su u kolijevci i
sve je bilo dobro.

Lauren je posljednju rečenicu čitala nekoliko puta, a suze su joj tekle. Ljuljala
se naprijed-natrag na krevetu, nježno privijajući knjigu i neprestano šapćući
ponavljala: “Sve je bilo dobro, sve je bilo dobro, sve je bilo dobro.”

263
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Želim zahvaliti mojoj sjajnoj agentici, Madeleine Milburn, i talentiranom,

predanom timu MM agencije za sav njihov naporan rad i nepokolebljivu vjeru
u moje pisanje.
Mojim urednicima i izdavačima, Manpreetu Grewal i timu iz HQ-a, Jennifer
Lambert i svima u HarperCollinsu Canada, Chelsey Emmelhainz i Crooked
Lane timu, zahvaljujem na poticanju, stručnim uredničkim savjetima i
oduševljenoj podrški knjige, bez koje je ni ne bi bilo.
Mnogo dobrih ljudi pridonijelo je ovom putovanju. Vaša podrška, prva
čitanja, komentari i razgovori pomogli su poboljšati roman mnogo više nego
što bih to sama mogla učiniti. Iskreno zahvaljujem Alison Dunne, Kitty
Fordham, Mary Reddaway i Mel Sellors.
Mojim savjetnicima specijalistima, dr. Lauri Hole i Rebecci Bradley,
skromno hvala. Bilo kakve pogreške ili slobode glede medicinskih detalja i
policijskih postupaka posve su moje.
Svim mojim kolegama studentima u radionicama kritika na magisteriju
Umjetnosti kreativnog pisanja u Bath Spa 15-16, posebice Daisy McNally,
Tam Purkess, Emily Goodman, Mikeu Mansonu, Jay Millington, Ariel Dantoni,
Madeleine Streater. Vaše iznenađujuće, inteligentne i povremeno urnebesne
bilješke o ovoj knjizi u njenoj vrlo ranoj fazi pomogle su mi da je oblikujem i
poboljšam.
Veliko hvala i mojim nadahnjujućim učiteljima Samanthi Harvey, Fay
Weldon, Celiji Brayfield, Gerardu Woodwardu, Gavinu Cologne-Brookesu.
Vaše misli i uvidi bili su neprocjenjivi. Hvala također Tessi Hadley na
slučajnom razgovoru za doručkom koji je posadio sjeme.
Ako ste mi pomogli u pisanju ovog romana, a zaboravila sam, slobodno
proklinjite moje ime, pronađite me i prisilite da vam to nadoknadim. Barem
da popijemo pivo. Jonathanu koji je sve ovo omogućio. Wilfredu i Elspeth
koji su to stoički podnijeli. Mojoj majci, koja je pročitala sve inačice i nikada
ni na trenutak nije sumnjala u mene, čak i kad sam sama sumnjala u sebe.
Hvala, hvala, hvala.

264
 Knjige.Club Books

AUTORIČINA BILJEŠKA

Oduvijek sam voljela narodne priče i bajke. Dječja razbibriga koja se nastavila
i u odraslu dob, možda, ali ako ih dovoljno pročitaš, shvatiš da zapravo nisu
za djecu. Da bi Trnoružica bila prikladna za suvremenu publiku, prije nekog
vremena uklonjen je prizor silovanja. Što se manje kaže o izvornom
završetku Male sirene, to bolje. Čak je i riječ “vila” danas izgubila svoj
zlokobni prizvuk. Ne tako davno naglas ih se moralo spominjati kao “dobre
ljude” da vas slučajno ne čuju i uvrijede se.
Kad su se pojavile priče o zamjenama, u vrijeme mnogo prije našega
suvremenog razumijevanja psihijatrije, dale bi objašnjenje za rijetku vrst
mentalne bolesti. Odgovarale su na pitanje: Zašto bi majka mislila sa su njena
djeca zamijenjena iako su, svima drugima, izgledala posve isto kao prije? Ta
bi teorija također objasnila zašto se, nakon nekog vremena (ili posjeta mudre
žene), sve vratilo u normalu: sada se zna da je poslijeporođajna psihoza
privremeno stanje.
A opet, to je samo nagađanje. Nitko to ne može sigurno znati. Ima onih
koji vjeruju da vile postoje, samo su izvan našeg vidokruga, čekajući priliku
za napad. Ima onih koji bi vam rekli da morate jednim okom gledati svoju
djecu, a drugim plemstvo, jer katkad kradu bebe, ostavljajući na
njihovu mjestu svoje bebe. Možda vam to neće reći, da vas poštede noćnih
mora, ali najgore je što ih gotovo nikad ne vrate.
Ova je knjiga na neki način moj potomak. Sada ga moram pustiti da ode
od mene i nadati se da će svijet biti dobar prema njemu. Hvala što ste pročitali
knjigu. Doista se nadam da ste u ovoj knjizi pronašli nešto od sebe, naše
ljudskosti i strahove koje svi dijelimo.

Melanie Golding

265
 Knjige.Club Books

CITATI I IZVORI

Poglavlje 1
Lowell, James Russell: The Poetical Works, vol. 1: The Complete Writings of
James Russell Lowell, sv. 9 (Cambridge: Riverside, 1904.)

Poglavlje 3
Yeats, William Butler: The Wanderings of Oisin, and other poems (Paul, Trench
& Co, 1889.)

Poglavlje 7
Whittier, John Greenleaf: The Complete Poetical Works, Cambridge ur.
(Boston and New York: Houghton Mifflin, 1894.)

Poglavlje 10
Yeats, William Butler: Fairy and Folk Tales of Ireland (A. L. Burt, 1900.)

Poglavlje 12
Grimm, Jacob, Stallybrass, J. S. (prijevod): Deutsche Mythologie, 4. izd., sv. 3
(George Bell & Sons, 1877.)

Poglavlje 15
Irska narodna, prepričana

Poglavlje 16
Grimm, Jacob i Grimm, Wilhelm: Keeping Watch Over Children, Das Schauen
auf die Kinder, Deutsche Sagen (Berlin, 1816.)

Poglavlje 17
Kuhn, A. i Schwartz, W.: Norddeutsche Sagen, Märchen und Gebräuche
(Leipzig: F. A. Brockhaus, 1848.)
266
 Knjige.Club Books

Poglavlje 30
Jamajkanska narodna, prepričana

Poglavlje 36
Hartland, Edwin Sidney: The Science of Fairy Tales: An Enquiry into Fairy
Mythology (New York: Scribner & Welford, 1891.)

Poglavlje 43
Hollingworth, vlč. A. G, The History of Stowmarket the Ancient County Town of
Suffolk (1844.)

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

267