Biblioteka Arhipelag

knjiga 3.

Izdavač
Naklada MD d.o.o.

Za izdavača
Dražen Latin

Tekst © Olga Tokarczuk, Jerzy Pilch, Andrzej Stasiuk

Urednica
Đurđica Čilić Škeljo

Prevoditeljice
Dominika Kaniecka, Ivana Vidović Bolt, Đurđica Čilić Škeljo

Design naslovnice
Vladimir Sagadin

Grafička priprema
Josip Ćubela

Tisak
Tipotisak

Printed in Croatia 2008

 Jerzy Pilch

Don Juanova pastorala

S
jedili smo za stolom, bili smo izmiješani sa samoubojicama i sestre
nas nisu ispuštale iz vida. Szymon Sama Dobrota je po stoti put
pričao o prošlogodišnjoj groznici kroz koju je u zračnim sanjkama
išao Anđeo Gabrijel ili možda sam Bog. Papirnati su stolnjaci pucketali
kao da su uštirkani, svijeće su se palile, samoubojice su bili lijepi i
zamišljeni, ali su na Badnjak dolazili praznih ruku, Bože moj, pa to smo
znali. Sjedili smo za stolom: ja, Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister,
Szymon Sama Dobrota, Kolumbo i ostali malo manje specifični likovi,
odnosno Najtraženiji Terorist Svijeta, prezrivi Kralj Šećera, stari Udarnik
Socijalističkog Rada te samoubojice. Sestre nas nisu ispuštale iz vida, a
kako su već sve bile pod blagdanskim gasom, savjesno su nas promatrale,
buljile sa znanom nam pojačanom pažnjom svojstvenoj pripitosti.
Što li se sve događalo, ranije, za vrijeme stare Poljske, prije pada
Berlinskog zida, kada nije bilo podjele na deliričare, šizofreničare ili
samoubojice, ranije, kada sam ovdje uskrsavao prvi ili treći put, kad je neki
samoubojica nestao bez traga, kada se gubio ovdašnjim labirintima koje je
gradio još car Franjo Josip! Sestre, bolničari, liječnici, tehničari, bolničke
čistačice, vozači hitne pomoći – svi su ga tražili – čak su se i kuharice
penjale na tavan drvenim stepenicama! Pretpostavljalo se da vjerojatno
visi tamo na gredi ispod drvenog stropa ili nasmrt krvari u šupi iza

4
sušionice, a žile mu rastrgane komadom stakla. Ali nikada nije bilo tako.
Izgubljenog samoubojicu ubrzo bi se našlo, najčešće bi nepokretno stajao
uz najudaljeniji prozor u dnu hodnika, kroz netaknuto, poluprozirno
staklo gledao bi snijegom pokriveno polje, na ciglene zidove austrijske
vojarne, na oceanski dim, koji je izlazio iz peći kombinata nazvanog po
Lenjinu. Od tada sam volio samoubojice, volio sam ih zbog njihove
ozbiljnosti s kojom su promatrali travu, točku na zidu, tamnoplavi oblak.
Za Badnjak su dolazili praznih ruku, u pidžamama, u šlafrocima, svaki
drugi je imao previjene zglobove. Sestre s odjela samoubojica, koje su ih
dovodile, bile su lijepe, vitke i živčane kao sam vrag, očito im se činilo da
je lakše sačuvati točku na zidu, travu ili nebo koji nestaju iz glave – a da se
ne pomakneš s mjesta, što je, ajmo reći, tipična mladenačka zabluda.
Dolazili su praznih ruku, ali mi smo bili spremni da ih ugostimo. Da
stolići, koji su bili spojeni u jedan dugi stol u boravku, nisu imali
kao granit čvrste površine od laminata, savili bi se pod težinom hrane.
Prije svega baršč s krumpirima, pa pohani bakalar, pa kineske juhe
različitih okusa, raznovrsni sirevi, njih valjda šest vrsta, kiseli krastavci,
slanih štapića koliko hoćeš, čips, četiri konzerve sardina, dvije staklenke
od sleđa, naranče, mandarine, jabuke, žemlje, slatko pecivo te
bombonijera. Sve što je tko imao, što je tko komu donio, što se moglo
kupiti na kiosku u prizemlju. Doktor Granada nam je još u podne čestitao
Božić, svima je zaželio zdravlja i sve najbolje, nakon toga je stavio na
ramena svoju vječnu bundu od ovčjeg krzna, sjeo u Ford Sierru i krenuo
prema nekim sasvim suvišnim i s našeg gledišta valjda čak i nepostojećim
stranama svijeta.
Zdravlja i sve najbolje, ponavljali smo sad s djetinjastom ozbiljnošću,
samoubojice nisu bili u stanju ni izgovoriti zdravlja i sve najbolje,
najnježnije na svijetu uzvraćali su stisak ruke, neprimjetna sjena osmjeha
prelazila je preko njihovih romantičnih lica. Jeli smo u tišini, večera se
odvijala bez kompliciranih govorancija i bez živahnih dijaloga. Samo je

5
jedan Kralj Šećera odjeven u jarko smaragdnu trenirku kao i uvijek
ustrajavao u žaljenja vrijednoj bezbrižnosti, lomio je nad tanjurom već
treće pakiranje kineske juhe i s nekom nečasnom vještinom zalijevao suhe
komade vrelom vodom iz čajnika, velikog kao noćni ormarić.
– Juha je temelj – govorio je Kralj Šećera – juha je osnova. Dobro
pripremljena juha je apsolutno ključna stvar. Juha kuću gradi – moglo bi
se reći. Kod nas u kući, drago društvo, kod nas se u kući za Badnju večer
serviralo četiri vrste juhe. Upravo tako – ponovio je sav važan – četiri vrste
juha: bistar baršč, baršč s tortelinima, juha od gljiva i žurek. Uz to naravno
šaran, štuka u hladetini, bigos i slatko od maka...
Naše su se glave i naša tijela sagibala sve niže, lijepa pepeljasta kosa
Fanny Kapelmeister dotaknula je papirnati stolnjak. Kolumbo je ispod
pazuha izvukao francusko izdanje Novog zavjeta i počeo ga listati, još
dvije sestre su izašle, dvije su se vratile iz dežurne sobe; kao da ih je
proganjala nejasna potreba za neprekidnom šetnjom, bez prestanka su se
te naše sve anđeoskije anđelice vukle tamo i natrag – jedino su
samoubojice ostajali mirni i uspravni kao olimpijska reprezentacija koja
se koncentrira pred startom.
– Kakav nedostatak poleta – jauknuo je Najtraženiji Terorist Svijeta.
Držanje neumjesnih govora bilo je na neki način specijalnost Kralja
Šećera, u svakoj je situaciji taj u civilnom životu imućan poduzetnik znao
reći nešto neumjesno, štoviše, nesvjestan vlastite desperacije srljao je dalje
i razvijao opasne teze, a kad bi se napokon osvijestio i shvatio raspon
napravljenih gafova, slijedilo je ono najgore: postiđen, krupan
šezdesetogodišnjak u smaragdnoj trenirci briznuo bi u plač, ponekad ga
se jako dugo nije dalo smiriti. Neumjestan monolog nije ni dosegnuo
vrhunac neumjesnosti kad su u smaragd zavijena ramena počela drhtati.
Kralj Šećera se nakašljao, zaroktao kao svinja i tko nije s ovoga svijeta
mogao bi reći da se davi, ali ne, to je već bio grč prepun očaja, a u treći
tanjur kineske juhe kapale su suze.

6
 – Kakav nedostatak poleta – ponovio je Najtraženiji Terorist Svijeta,
podrugljiva odbojnost u njegovu glasu prikrivala je neobično divljenje.
– Ma kakav nedostatak poleta – Udarnik Socjalističkog Rada prvi je
žurio s umirivanjem i davao je manje-više prividnu podršku
problematičnom izlaganju Kralja Šećera – ma kakav nedostatak poleta,
jednostavno konkretno znanje. Znanje i iskustvo, evo uzmimo mene za
primjer – Udarnik Socijalističkog Rada spretno je oponašao živahnost i
zadovoljstvo koje prožima cijelo njegovo biće – ja na primjer, kad god sam
počinjao piti, uvijek sam si prije toga pripremao veliki lonac juhe, najbolje
od kiselog kupusa...
– Lažete, lažete za ljudsko dobro – ovaj put se u glasu Najtraženijeg
Terorista Svijeta čuo lijen, iako odlučan protest – vi ste dobar čovjek i zbog
toga lažete, štoviše lažete u općem smislu. Čovjek ili počinje piti i počinje
kuhati juhu. Ili – ili – kako je znao govoriti jedan filozof.
– Namjeravao sam piti, je li tako? – i kako se često događa
dobrodušnima, Udarnika Socijalističkog Rada je obuzeo iznenadni bijes –
Potreba za pićem u meni je nemilosrdno rasla, je li tako? Prije nego što je
ta potreba narasla do granice kad se više ne možeš oduprijeti, skuhao sam
juhu, je li tako? Možda nije uvijek tako bivalo, ali je tako bivalo dovoljno
često da znam kakvo je to olakšanje: gutljaj juhe od kiselog kupusa, čak i
hladne. Glad uostalom dolazi rijetko i traje kratko, ponekad čovjek ni ne
zna da je gladan, ne zna recimo, da se budi po noći, da ustaje, ide, otvara
frižider, ponekad čovjek ni ne zna da diže lonac, puno stvari čovjek ne zna,
ali gutljaj ledene juhe koji okrepljujuće klizi niz grlo, to čovjek uvijek
osjeti. A i kasnije – Udarniku Socijalističkog Rada se s neurotičnom
žustrinom vratilo dobro raspoloženje – a i kasnije, kad dolaziš k sebi, juha
je također neophodna. Ja, primjerice, kad dolazim k sebi najviše volim
fazu nadoknađivanja deficita mineralnih soli. A što najbolje nadoknađuje
deficit mineralnih soli?

7
 Razlegla se muzika. Don Juan Ziobro izvadio je iz džepa usnu
harmoniku i počeo je svirati melodiju „Isus maleni“. Udarnik
Socijalističkog Rada je još dosta govorio, sve tišim glasom iznosio je,
paralelno s božićnom pjesmom, pohvalu kokošjim juhama koje su bogate
mineralnim solima, žalosna melodija plus konkretan recital, bio je to
nepojmljiv duet, da sam ovu scenu izmislio, znao bih kako bih je opisao,
ali ja sam bio tamo, vidio sam, čuo sam i bespomoćan sam. Jednostavna je
muzika išla kroz boravak, kroz dežurnu sobu i kroz sve sobe odjela za
deliričare, kroz naše glave s rupama prolazili su pojedini stihovi, Don Juan
Ziobro (u civilnom životu frizer, i k tome muzičar, kako je znao za sebe
reći) svirao je jednu božićnu pjesmu za drugom, a mi, opustošeni
mozgovi, nismo znali zapjevati, Isuse mili, ni jednu, ni jednu cijelu prvu
kiticu. „Bog se rodi, moć drveni“ svirao je Don Juan Ziobro, „vatra jača,
svjetlost tamni“ i ni riječi više. Možda je uz tu božićnu pjesmu, možda uz
„Mudraci svijeta monarsi, kamo hitro smjerate“, ili možda uz „U dan
Božjega porođenja radost cjelokupnog stvorenja“ Szymon Sama Dobrota
počeo je po sto i prvi put prepričavati svoj prošlogodišnji delirij. Tako je
to bilo, ne pozivam se na pamćenje prepuno rupa nego na bilježnicu na
crte sa sto stranica, u koju sam sutradan, na sam Božić (zapanjen vlastitim
stanjem, zapanjen time da se ne sjećam najpoznatijih božićnih pjesama,
ničega), počeo sve linearno zapisivati. Zabilježio sam cijelu Szymonovu
božićnu priču, nisam doduše točno zabilježio uz koju je pjesmu počeo
pričati (na kraju to nije tako važno; a nisam zabilježio jer se – već sutradan
– nisam ni sjećao), zabilježio sam, međutim, kao iz dječje brojalice
izvučeno, poklapanje zvukova: prije nego što je prvi prestao govoriti,
drugi bi počeo svirati, prije nego što je drugi prestao svirati, treći bi počeo
govoriti.
Na Badnju večer prošle godine Szymon Sama Dobrota probudio se iz
sna koji je bio neočekivano dubok, godinama nije spavao tako dubokim
snom, maštanje o dubokom snu pusta je želja svakog pijanca. Meni se
osobno čini – govorio je Szymon i mrsio svijetlu, ravnu kosu i gledao nas
8
vječno začuđenim pogledom svojih stakleno-plavih očiju – meni se
osobno čini, da se alkoholizam može objasniti nesanicom, da je on
funkcija nesanice. Jer mnogi se nasmrt naloču, mnogi se naloču kao mi svi
u najbolja vremena ili još gore od toga, i što onda? Ništa. Spavaju. Spavaju
snom pravednoga pijanca, spavaju dvanaest, spavaju dvadeset četiri sata,
spavaju dan, dva. Tri dana i tri noći spavaju kao zaklani i u snu probavljaju
cijelo alkoholno zlo. A ovdje čovjek bez sna, ovdje čovjek nenaspavan, kad
se naloče kako vrag zapovijeda, uopće ne spava, ili, što je još gore, budi se
nakon dva ili tri sata sna bez pravila, sna nesvjesnog, iako plitkog,
paradoksalnog sna. Budiš se nakon dva ili tri sata i nisi ni trijezan ni pijan,
ne možeš se dići, ne možeš ni ležati, nećeš uzeti u drhtave ruke nikakav
roman iz devetnaestog stoljeća kako bi se umirio harmoničnom lektirom,
ne možeš čitati, smeta ti svjetlo i bojiš se tame, ništa, ništa je oko tebe, kao
da si u unutrašnjosti ljuske ničega koja se vrti, niotkuda pomoći, niotkuda
spasa, jedino tvoja ruka koja puže kao pokvareni gmaz, kao ništavan gmaz,
ciljano traži bocu namjerno ostavljenu uz uzglavlje i ti dižeš bocu, i piješ s
očajem u srcu, jer znaš da ti sada slijede samo loše stvari. I piješ u ništavilu,
u tami, u samoći, piješ za prolazno i lažno olakšanje, jer među svim
najgorim stvarima najmanje loša čini ti se ta što ćeš još jedan sat biti bez
košmarnog sna.
Kada se Szymon probudio iz neočekivano dubokog sna, bio je začuđen
time što se događa, odakle u to vrijeme, odakle u takvom stanju tako
dubok i tako miran san? Ustao je, otišao do prozora i otvorio ga, bila je
ledena Badnja noć, uoči svitanja. Nebo je bilo složeno od milijardi ravno
poredanih boca, milijarde mlazova čiste skandinavske votke izlijevali su
se iz milijardi otvorenih i istovremeno vječno punih boca, centimetar
alkohola pokrivao je sve: mjesec, zvijezde, snijeg; kozmos je mirisao na
čistu skandinavsku votku. Staklo je tiho zvonilo, potom su bile sanjke koje
su letjele kao avion, u sanjkama je u zlatnoj trenirci sjedio Bog.
– Zašto sam nesretan? – upitao je Szymon.

9
 – Tako je ispalo – odgovorio je Bog – tako je ispalo prema računu. Da
nisi pio bio bi sretniji, ali bi malo toga razumio.
– Ne želim razumjeti. Želim da mi se ruke ne tresu i da mi srce ne lupa.
– Zapravo je već prekasno – Bog je podigao zlatnu šiltericu – ali kad bi
htio, kad bi htio, mogao bi. Pitanje slobodne volje – Bog se nakašljao –
pitanje slobodne volje je svestrano opisano, moji tumači me poznaju bolje,
u čemu uostalom nema nikakve nepravilnosti, tumači trebaju znati sve. Ja
znam sve, makar ne znam sve, ništa ne znam na primjer o svojoj
podsvijesti, što je jasan dokaz da je imam. Ima li Bog podsvijest? Ima, ima,
jer nema blage veze o njoj, kad bi imao, to više ne bi bila podsvijest... –
Bog je prekinuo i očito se namrgodio, mora biti da su njegove misli bile
pune gorčine. – Na svakom koraku, na svakom koraku ti iscrpljujući
paradoksi... A stvari su jednostavne, čak i pitanje slobodne volje je
jednostavno – Bog je pogledao Szymona. – Ne moraš to proučavati, nema
potrebe čitati. Iako – Bog je zastao – iako bi Augustina mogao pročitati u
nekom blažem mamurluku... Općenito, već je prekasno, ali kad bi htio,
mogao bi. Napor je znatno manji nego što ti se čini, stvar je u tome da
treba taj nevelik napor savjesno prihvatiti i do kraja otrpjeti. Kada se treseš
i kad si govoriš: moram nešto popiti, pomisli da ne moraš, reci sebi da ne
moraš i učini to – nemoj se prisiljavati na piće. Jer to da „moraš nešto
popiti“, znači da piješ pod prisilom – izbjegavaj tu prisilu, prisili se na
neprisilu. Nemoj piti sljedeći dan, ni ujutro ni u podne, ni navečer. Ne
moraš. Nemoj piti sljedeći dan, to je dovoljno. Vidimo se – Bog je dao
znak i sanjke su polako krenule – vidimo se. Mi sada iz naše milosti
odlazimo na druga upalna žarišta kugle zemaljske.
Ovoga puta Szymon Sama Dobrota (u civilnom životu student prava)
govorio je o susretu s Bogom, ali u prethodnim varijantama ove priče u
zračnim sanjkama sjedio je Anđeo Gabrijel ili Sveti Nikola, ili jedan od
Kraljeva-Mudraca Svijeta koji su ovim neobičnim putem žurili do
Betlehema. Szymon nije bio siguran, tek će za godinu dana, kad poludi,

10
kad sebe proglasi utjelovljenjem Ivana Krstitelja, kad u bijednoj župničkoj
mantiji, po vrućini, bljuzgavici, mećavi, bude putovao Poljskom i
propovijedao Ponovni Dolazak i uništenje, tek će za godinu dana postati
potpuno siguran da je tada u sanjkama sjedio isti taj Anđeo Gabrijel, koji
je Zahariji govorio: sin tvoj vina i žestokih pića piti neće, a Duhom Svetim
bit će ispunjen. Nebeski došljak udaljavao se i nestajao u ledenoj daljini, a
u Szymonu se presipavala blaga lavina ugodne struje, tekao je kroz njega
ugodan mlaz vedrih oblačića. Vrlo je jasno u sebi osjećao uzbuđenje i prvi
put je pomislio da je to što je u njemu – zapravo sveto. Ako čak i čujem
samo kruženje vlastite krvi, to također znači da sam odabran. Ali nije to
bio šum krvi, nisu to bili neugodni skokovi krvnog tlaka, to nije bilo
ukrućivanje utrobe koje navješćuje nesvjesticu, niti gušenje, niti groznica,
niti drhtavica. Božji Mlin se polako okretao u Szymonovu srcu, on je pak
dobro razumio da ga sada čeka posao, da mora služiti nebeskim
vjetrenjačama i anđeoskim žrvnjima, koji su se pojavili u dubini njegove
duše.
Sjedili smo za stolom: ja, Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister,
Szymon Sama Dobrota, Kolumbo i ostali, malo manje specifični likovi.
Don Juan Ziobro, u civilnom životu frizer, a uz to i muzičar, umrijet će za
par mjeseci, bit ću na pogrebu. Szymon Sama Dobrota će poludjeti,
prekrasna kosa Fanny Kapelmeister će se uskoro pretvoriti u pepeo,
Kolumbo, u civilnom životu profesor društvenih znanosti, pokušat će se
vratiti u prošli, nepostojeći život, možda će i uspjeti.
Tako je: u civilku, u civilni život, s očajem ponavljam ove vojničke
fraze, naš je život prije ovisnosti bio život u civilu, imali smo u tom životu
neuništene domove, živjele su naše majke, bile su uz nas naše supruge,
zaručnice, djeca. Jeli smo svoje večere, ručkove, doručke. Razlikovali smo
u tom životu okuse jela, godišnja doba i doba dana. Išli smo spavati
navečer, budili smo se ujutro, vrtjeli smo se na našim radnim mjestima
prije nego što ih je progutao požar. Nenarušen i jasan grad stajao je na

11
golubljem oblaku, miris kave i ispušnih plinova ispunjavao je ulice, mlada
se žena u žutoj haljini zaustavljala pred izlogom, pa čak i ako nam se to
samo tako činilo – postojali smo. Čitali smo novine, svraćali smo u
knjižaru, slušali smo glazbu, ukusan nam je bio sladoled s čokoladnim
preljevom, gledali smo utakmice, vozili se tramvajima.
Ali sve je to prošlo, nestalo, godinama je trajao veliki rat, bili smo
vojnici pobijeđene i opkoljene samozvane vojske, nismo se predavali
unatoč razumu, odavno već nismo imali mogućnost za povlačenje, iz
naših domova nisu stizale nikakve vijesti, mračni prsten đavoljih sila
nemilosrdno se sužavao. Znali smo zaspati s čelom naslonjenim na
slučajan nasip, budila nas je kanonada srca, uniforme nismo mijenjali tko
zna otkad, hranili smo se čim bilo, samo su, nekim čudom, naše pljoske
bile uvijek pune, sve lošija domaća rakija održavala nas je na sve kraćem
životu. Don Juan Ziobro još jednom je zasvirao na harmonici, sad je svirao
melodiju nepoznate i zaboravljene božićne pjesme, jednom sam je čuo,
netko, tko je davno bio sa mnom, pjevao ju je i svirao klavir, a možda sada
Hanula i Magda pjevaju tu stvar? Možda moja crvenokosa zaručnica
pjevuši i stavlja prazan tanjur na snježnobijeli stolnjak? Možda mačka na
prozorskoj dasci sluša tu pjesmu u praznoj kući? Čujem jasno kao u snu:
ima u toj glazbi snage nadolazeće smrti i ima u toj pjesmi snage za njezino
zaustavljanje, stvarna piščeva moć preusmjeravanja tijeka događaja. U
bilježnici od sto kartica želim napokon napisati najtežu stvar (zadatak
dostojan vlastite oholosti): priču o čovjeku koji se podiže, prikuplja snagu
i iz riskantne metafore velikog rata izlazi čitav i kao pobjednik. Želim dati
književnost, koja oslobađa od slabosti i snažna je kao pastorala Don Juana.
Treba mi zdravlje i sve najbolje, mir sveti, lakoća nalivpera, vedrina srca.
Don Juan Ziobro svira, kao da će samoga sebe za par mjeseci iz mrtvih
uskrsavati, kroz prozor se vide polja puna snijega, tamni zidovi austrijske
vojarne, toplina iz peći kombinata dopire sve do betlehemske zvijezde.
Sjedimo za stolom, pomiješani smo sa samoubojicama i sestre nas ne
ispuštaju iz vida. Ispod bijelih kapica naših anđelica kosa neuredno pada,
12
njihove geste imaju dobro nam znanu dodatnu lakoću, svjetla puna
naklonosti pale se u njihovim očima. Vitke ljepotice iz odjela za
samoubojice ustaju i prve pozivaju na božićni ples.

Prevela Dominika Kaniecka

13
 Olga Tokarczuk

Profesor Andrews u
Varšavi

P
rofesor Andrews bio je predstavnik jedne od psihologijskih škola,
jedne vrlo važne, vrlo duboke, pred kojom je bila budućnost. Kao
gotovo sve takve škole, i ova se zasnivala na psihoanalizi, ali je
prekinula s korijenima, izgradila vlastitu metodu, vlastitu teoriju, vlastitu
povijest, vlastiti životni stil, vlastite snove i odgoj djece. Sad je profesor A.
letio u Poljsku s torbom punom knjiga, koferom s toplom odjećom –
rečeno mu je da je prosinac u Poljskoj iznimno hladan i neprijatan.
Sve se događalo posve prirodno: zrakoplovi su uzlijetali, ljudi
međusobno razgovarali na raznim jezicima, teški su prosinački oblaci
visili nad zemljom spremni za zimsku pričest – slanje milijun bijelih
snježnih pahuljica na zemlju, svaku za jedno stvorenje.
Sat vremena ranije na Heathrowu se pogledao u zrcalo i učinilo mu se
da izgleda kao trgovački putnik – pamtio ih je iz djetinjstva: išli su od kuće
do kuće i prodavali Biblije. Ali psihologijska škola koju je predstavljao bila
je vrijedna takvog puta. Poljska je zemlja inteligentnih ljudi. Cilj je bio
posijati sjeme i vratiti se kući nakon tjedan dana. Ostaviti im knjige,
razumiju, naime, engleski, a i kako bi se uopće mogli oduprijeti autoritetu
Osnivača.

14
 Ispijajući koktel s glasovitom poljskom votkom koji mu je napravila
stjuardesa, profesor se s ugodom sjetio sna koji je imao noć prije polaska
– a snovi su u njegovoj psihologijskoj školi bili lakmus papir stvarnosti.
Sanjao je, dakle, vranu, igrao se u tom snu s velikom crnom pticom. Moglo
bi se reći, usudio se sam sebi priznati, da se mazio s vranom kao s malim
štenetom. Vrana je u sistemu oniričkih značenja njegove škole
predstavljala promjenu, nešto novo, dobro: stoga je zatražio još jedno
piće.
Zračna luka u Varšavi bila je iznenađujuće mala i s puno propuha.
Čestitao je sebi na ideji da na to putovanje ponese kapu s naušnjacima,
koju je imao kao uspomenu još sa svojih putovanja u Aziju. Odmah je
ugledao svoju Beatriče – stajala je na izlazu, držeći pred sobom papir s
njegovim imenom i prezimenom. Bila je niska i lijepa. Sjeli su u rasklimani
automobil i ona mu je, nemirno vozeći kroz tužni razvučeni grad, izlagala
plan predstojećega tjedna. Danas je subota, slobodan dan. Zajedno će
večerati i on će se odmoriti. Sutra, u nedjelju – susret sa studentima na
sveučilištu. Da, rekla je iznenada, tu je malo nemirno. Provirio je kroz
prozor, ali nije primijetio ništa neobično. Zatim intervju za psihologijski
časopis, pa večera. U ponedjeljak, ako želi, može razgledati grad. U utorak
susret sa psihijatrima na nekakvom institutu, nije bio u stanju upamtiti
šuštavi naziv. U srijedu putuju na sveučilište u Krakov. Psihologijska škola
profesora Andrewsa tamo uživa veliki ugled. U četvrtak – Oświęcim, on
sam je to tražio. Biti u Poljskoj i ne vidjeti Oświęcim... Navečer povratak
u Varšavu. U petak i subotu cjelodnevne radionice za psihologe
praktičare. U nedjelju povratak kući.
Tek tad je shvatio da nema svoje torbe s knjigama i rubljem. Brzo su se
vratili, ali je prtljaga nestala. Djevojka imenom Gosha nekamo je otišla i
nije je bilo pola sata. Vratila se praznih ruku. Možda se torba vratila u
London. Ništa, rekla je, doći ću po nju sutra, sigurno će je naći. Gledajući

15
kroz prozor automobila, nije slušao njezino uzbuđeno brbljanje;
razmišljao je što je još bilo u torbi – knjige, fotokopije članaka.
Ugodno su večerali s njezinim zaručnikom. Njegovo je lice zakrivala
gusta brada i naočale. Nije znao engleski, zbog čega mu se učinio nekako
turoban. Profesor Andrews jeo je crvenu juhu od cikle s malim tortelinima
i shvatio da je to taj glasoviti „boršč“, o kojem mu je uvijek pričao njegov
djed. Njegov se djed rodio u Lođu. Djevojka ga je ispravljala smijući se.
Ponavljala je kao djetetu: „baršč“, „Luđ“. Njegov je jezik bio nemoćan za
takve riječi.
Osjećao se već prilično pijano kad su konačno dospjeli u neki kvart pun
visokih zgrada. Popeli su se dizalom na posljednji kat i djevojka mu je
pokazala njegov stan. Bila je to garsonijera s malom kuhinjom utisnutom
između sobe i kupaonice. Hodnik je bio tako malen da tamo svi troje nisu
mogli stati. Još su se bučno dogovarali za sljedeći dan, djevojka mu je
obećala donijeti kofer. Njezin je zaručnik s nekim razgovarao telefonom
tajanstvenim poluglasom, i konačno su otišli. Iscrpljen barščem i
alkoholom, profesor se bacio na krevet i zaspao. Spavao je nemirno, bio je
žedan, ali nije imao snage ustati. Čuo je neku buku na stubištu, lupu vrata,
korake. Možda mu se učinilo.
Probudio se i s užasom ustvrdio da je jedanaest. S gnušanjem je
pogledao svoju zgužvanu odjeću. Istuširao se u maloj ružnoj kupaonici i
nažalost morao obući staro rublje. Potražio je u ormarićima kavu.
Pronašao je ostatke u teglici od džema. Nije bilo aparata za kavu, pa ju je
skuhao u lončiću. Bila je stara, imala je okus uvarka. Telefon je šutio,
Gosha je vjerojatno preuzimala njegovu torbu. S lončićem kave razgledao
je knjige na policama, sve na poljskom, u ružnim, oku odbojnim
koricama.
Gosha nije zvala, vrijeme je sporo prolazilo zbog gustog, pregrijanog,
sanjivog zraka. Krenuo je prema prozoru i ugledao prostor određen

16
ravnim kockama zgrada. Sve su bile iste boje – sivog izbijeljenog neba. Čak
je i snijeg izgledao siv. Sunce je neuvjerljivo sjalo.
Na ulici je stajao tenk. To je bio tako nevjerojatan prizor da je profesor
Andrews otvorio prozor. Lice mu je zapljusnuo ledeni zrak. Oko tenka su
se vrzmale male siluete, nesumnjivo vojnici. Odjednom ga je obuzeo
nemir, možda je kava bila prejaka. Iščupao je iz džepa papirić s Goshinim
brojem telefona i smišljao pristojno ali odlučno pitanje: zašto se nije javila
i što je s njegovom torbom. U slušalici nije bilo signala. Još je nekoliko
puta okretao broj. Zatim je nazvao broj u Engleskoj – ista stvar. Birao je
sve brojeve koji su mu pali na pamet. Telefon je bio pokvaren, ali se sjećao
da je bradati zaručnik jučer odatle telefonirao. Obuzeo ga je bijes. Brzo se
odjenuo i spustio se dizalom. Nakon sat vremena lutanja među zgradama
(sve su mu izgledale isto) konačno je našao drugi telefon, ali se sjetio da
nema poljskih kovanica. Samo dvije novčanice, a čak nije znao ni je li to
malo ili puno. Krenuo je tražiti mjesto gdje bi ih mogao razmijeniti, ali
mala trgovina koju je našao činila se potpuno napuštena. Uostalom, bila
je nedjelja. Sa strahom je pomislio da je napravio glupost izašavši iz stana,
ona ga je zasigurno pokušavala naći, možda ga je već čekala. Odlučio se
vratiti i shvatio je da se izgubio. Nije znao koja je od tih zgrada njegova.
Nije se sjećao adrese. Kakva lakomislenost. Kakva zemlja. Ugledao je
jedan stari par koji se držao pod ruku i krenuo je prema njima. Ali što da
ih pita i na kojem jeziku? Prošli su pokraj njega gledajući na drugu stranu.
Lutao je među zgradama, sve promrznutiji i očajniji. Čak nije znao ni
kad je pao mrak. Nekim je čudom nabasao na tenk, pokraj kojeg je sad
veselo gorio plamen iz metalne bačve. Vojnici koji su na ramenima imali
oružje, grijali su ruke. Osjetio je neki atavistički strah i brzo se povukao u
mračni park, ali je, zahvaljujući tom tenku, mogao lokalizirati svoju
zgradu – sjećao se pogleda s prozora. S olakšanjem se našao u svom –
tuđem stanu i za sobom zaključao. Bilo je šest sati, njegovo je predavanje
upravo počelo. Bez njega. A možda zapravo s njim, možda je ovo san,

17
možda je ovo neki čudan san uzrokovan umorom, letom, vremenom ili
tko zna čim. Njegovoj su psihologijskoj školi takve stvari bile poznate.
Zavirio je u hladnjak i pronašao komadić osušenoga žutog sira,
konzervu paštete, maslac i dva jaja. Pri pogledu na hranu, želudac
profesora Andrewsa je nadvladao živčani sustav. Ubrzo je veselo cvrčao
omlet. Najveći poklon koji je profesor Andrews dobio toga čudnog dana
od života, bila je boca Johnnyja Walkera koju je kupio još na Heathrowu.
Nalio si je pola čaše i ispio gotovo naiskap.
Sutradan se ranije probudio, tek je svitalo. Ležao je nag u krevetu –
odlučio je čuvati svoju odjeću i ne spavati u rublju – tko zna koliko će ga
morati nositi. Čekao je do sedam i pažljivo podignuo telefonsku slušalicu.
Ništa. Telefon nije proradio, iako se profesor tome djetinjasto nadao.
Katkad se sa stvarnošću, koja je uostalom samo psihička projekcija, (takvo
je bilo stajalište njegove psihologijske škole), događaju čudnovate stvari.
Napunio je kadu vodom i ležeći u ugodnoj toplini, razradio plan
djelovanja. Kupit će plan grada, pronaći će veleposlanstvo. A onda će sve
biti lako. I kupovina, mora pojesti nešto konkretno. Pun elana, obukao se
i sišao dolje. Krenuo je u smjeru tenka – stajao je valjda uz neku glavnu
ulicu. Tenka nije bilo. Ali ulicom su prolazila blindirana vozila, jedno za
drugim, uz zloslutnu buku. Prolaznici su ih gledali s nekim čudnim
izrazom lica. Gorljivo se obratio jednome od njih – muškarcu njegovih
godina koji je nosio pun ceker. Odmah je, po pogledu, shvatio da ga ovaj
ne razumije. Ipak je izgovorio svoje pitanje do kraja. Ovaj je bespomoćno
slegnuo ramenima. Profesor mu se ljubazno ispričao i produžio dalje,
tamo gdje je, kako mu se činilo, čuo buku mnoštva auta. Našao se na ulici
s dvije trake. Prolazili su rijetki automobili i crveni autobusi. Nije znao
gdje će se zaustaviti, kamo voze, je li u centru ili na periferiji.
Odlučio je poslušati instinkt – bila je to jedna od važnijih postavki
psihologijske škole koju je predstavljao – slušati instinkt, intuiciju,
predosjećaj. Išao je nogostupom, sve promrznutiji, sve dok nije dospio do

18
trga s kojeg su se račvale ulice. Bilo je sumnjivo pusto, kao da je blagdan,
a zapravo je bio ponedjeljak ili utorak. S uzbuđenjem je primijetio poznatu
riječ među rijetkim natpisima: BAR. Otvorio je vrata. Nakratko nije ništa
vidio jer je stakla njegovih naočala prekrila mliječna para. Obrisao ih je
maramicom i ugledao otužni prostor s nekoliko ružnih stolova. Za jednim
je sjedila stara krezuba žena. Nije ništa jela. Naprosto je sjedila i gledala
van. Za šankom je stajala zgodna djevojka u posivjeloj kuti. Nigdje nije
bilo tragova hrane, pa je pomislio da riječ BAR na poljskom možda ne
znači isto što i na engleskom. Nesigurno se nakašljao. Djevojka mu je
nešto rekla. Pitao je bi li nešto mogao pojesti. Začuđeno ga je pogledala.
Nije ga razumjela. Nakon kratke nelagodne šutnje, s neugodom je prstom
pokazao svoja otvorena usta. „Eat, eat, food“, rekao je. Djevojka je
trenutak razmišljala, a onda nestala iza poluotvorenih vrata. Vratila se s
još jednom, starijom. Još jedanput je, posramljen, ponovio tu jednostavnu
gestu. Žene su počele međusobno razgovarati brzo i energično. Pokazale
su mu stol i ubrzo na njega servirale: jedna juhu, druga tanjur s čudnom
tjesteninom.
Stajale su koji trenutak nad njim, dok nisu bile sigurne da hrana nestaje
u njegovim ustima. Bilo je loše, bezukusno, a profesorova glad je nestala.
Probrljao je vilicom po tjestenini i obrisao usta papirnatom salvetom.
Otišao je do šanka i dao djevojci novčanicu. Vratila mu je veliki kusur,
tako mu se barem činilo – mnoštvo novčanica i puno kovanica. Izašao je
na ulicu, želeći zaboraviti taj BAR. Osjećao se ismijan, osjećao se tužno.
Poželio je opet biti u stanu na jedanaestom katu, telefon je sigurno
proradio. Ugledao je autobus koji je dolazio iz suprotne strane i zaustavio
se na desetak metara od njega. Ljudi su se gurali izlazeći i ulazeći. Profesor
je impulzivno ušao unutra. Krenuli su. I odjednom mu je postalo vruće jer
autobus uopće nije krenuo tamo kamo se njemu činilo da je trebao. Vješto
je zaokrenuo na trgu i ušao u neki kratki tunel, a onda se odjednom našao
na mostu i profesor je ispod ugledao rijeku kojom je lijeno tekla santa leda.
Činilo mu se da ga ljudi neprijateljski gledaju, pa se nastojao smiriti, ne
19
pokazivati da ga je prepao iznenadni zaokret autobusa. Osim toga, nije
poništio kartu. Ako su na ulici vojnici, za to se može otići u zatvor. Da,
čuo je za takve slučajeve kad su ljudi zauvijek nestajali u zatvorima u Aziji.
S olakšanjem je iskočio na najbližoj stanici i odmah krenuo natrag.
Užasno je puhalo. Morao je pod bradom zavezati vezice naušnjaka. Nos
mu je skoro otpao. Konačno je dospio na poznati trg i pronašao put kući.
Od zime nije osjećao prste, gotovo je trčao. Ugledao je na ulici neki izlog
osvjetljeniji od ostalih. Krenuo je prema njemu, više iz čežnje za svjetlošću
i bojama, nego iz radoznalosti. Bila je to trgovina, obična trgovina, u kojoj
je na policama bilo mnoštvo šarene robe. Kroz izlog osiguran rešetkama
vidio je pića poznatih marki, konzerve, slatkiše, odjeću, igračke. Nije bilo
kasno, a dućan je već bio zatvoren. Pokušao je odgonetnuti natpis s
radnim vremenom. Shvatio je da bi trgovina trebala biti otvorena, ali bila
je zatvorena. Razočaran je gledao kroz izlog. Dok je tako stajao, pokraj
njega je prošao čovjek koji je nosio bijedno božićno drvce. Rekao je nešto
profesoru i nasmijao se. Profesor je uzvratio osmijeh, ali je muškarac
prošao i nestao.
Čovjek koji nosi drvce. To je bio neki znak, profesor nije znao kakav,
jer se njegov um odjednom odviknuo od simboličkog, psihološkog, jasnog
mišljenja. Kroz njegove su misli sad galopirale rastrgane, polovične
emocije. Na primjer bijes, koji se za tren mijenjao u dječji očaj. A onda ga
je odjednom obuzimao unutarnji, tihi smijeh. Demonski. Profesor
Andrews je bio majstor opservacije vlastitih emocija, to je dugo učio.
Ovdje mu se ta vještina učinila posve beskorisnom. Postao je svjestan i da
već dva dana nije izgovorio nijednu smislenu rečenicu osim one kojom se
obratio prolazniku i otužne: „Eat, eat, food“.
Sljedećeg dana, kad se uvjerio da telefon i dalje ne radi, pronašao je
otvorenu malu trgovinu u svom susjedstvu. Ta je trgovina bila drukčija.
Unutra su bile samo boce s prozirnom tekućinom, možda s votkom, i
staklenke senfa. Upravo su stavljali na police staklenke sa salatom od cikle.

20
Bio je svjestan da mora kupiti to što imaju. Kad je ulazio, upravo su dovezli
kruh i trgovina se napunila za nekoliko minuta. Stao je u red i prodavačica
mu je bez pitanja dala kruščić, platio je i otišao. Očito ga je ipak vuklo
ljudima, privlačila ga je topla gomila poredana u dugu krivulju, nije mu se
odmah išlo u malu pustu garsonijeru. Stao je pokraj limenih stolova
postavljenih na samom nogostupu, pred kojima su ljudi poslušno stajali u
redu. Gledao je njihova lica, tražio među njima Goshu, možda je tu negdje.
Ljudi su zloslutno šutjeli. Bili su ozbiljni, napeti, kao da su neispavani.
Cupkali su. Najturobniji narod na svijetu. A usprkos tome zadržao se
pokraj njih. Ne, ne zbog toga što su mu bili potrebni, nego zato što je od
njih dolazila uobičajena ljudska toplina. Njihov je dah grijao hladni zrak.
Gledao je zabundane prodavačice koje su iz velikih bačvi hvatale lijepe sive
šarane. Bacale su ih ravno na vagu. Ribe su se koprcale na hladnoći.
Prodavačice su svakog kupca pitale isto, to je zvučalo kao refren, kao
mantra. Uho profesora Andrewsa uhvatilo je melodiju te pjesmice i sad
mu je sviralo u glavi: „Živu ili da je ovdje?“ Profesor je mogao naslutiti
značenje. Kad je kupac potvrdno kimnuo glavom, prodavačica bi utegom
udarila ribu po glavi. Ribe su pronalazile svoj mir u otvorenim platnenim
cekerima.
Prošli su ga trnci. Imao je osjećaj da sudjeluje u vjerskom ritualu.
Ubijanje riba. „Živu ili da je ovdje?“, te su ga ponavljane riječi
hipnotizirale. Naglo je poželio uključiti se u to okrutno ponavljanje i otići
s mrtvom ribom u cekeru, kao i svi. Nesvjesno je stao u red, ali se
otrijeznio kad je ugledao četiri vojnika s psom. Čak se postidio. Ljudi su u
tišini skrenuli poglede s vojnika. Gledali su u svoja stopala, ili negdje u
daljinu. Profesor je s očajem pomislio na svoj londonski kabinet, na knjige
i toplinu električne peći.
Na parkingu ispred njegove zgrade prodavali su božićna drvca. Stvarao
se red, ali puno manji od onog. Kupio je drvce. Nosio ga je pod rukom,
izgledao je kao i svi ostali. Obuzela ga je iznenadna radost. Zviždukao je.

21
Stigao je u svoj tuđi stan, sjeo za stol u kaputu i kapi te otvorio bocu s
prozirnom tekućinom. Bio je to ocat. „Bože moj – pomislio je – nemoguće
je da se ovo stvarno događa. Imam psihotičnu epizodu. Nije mi dobro.“
Pokušao je pronaći trenutak u vremenu kad je to moglo početi, ali se
njegov um opirao razmišljanju. Ukusni sendviči u zrakoplovu bili su sve
čega se mogao sjetiti.
Profesor se sam sebi čudio što je tako dugo mislio na hranu; njegov je
um bespomoćno primao te misli – bio je naviknut da se u njega kao u
ugodne sofe, uvaljuju skladne ideje, apstraktni pojmovi. A sad je
profesorovu memoriju zaposjela slika trgovine pod rešetkama s policama
punim robe. „To je smiješno, to je nevjerojatno“, mislio je profesor, već
po običaju s veseljem, a odmah zatim s istinskim užasom. Postavio je
drvce pokraj zida u sobi i promatrao njegove tanke nježne izdanke.
Nevoljko je shvatio da nešto mora učiniti, mora odnekud krenuti.
Spakirao je svoje stvari u kofer, ugasio svjetlo, bacio posljednji pogled
na hodnik i zalupio vratima. Spustio se dizalom i pokušao ključ stana
ugurati u poštanski sandučić. Bio je spreman na sve. Mora pronaći
veleposlanstvo. Nema drugog izlaza. Pred zgradom je nabasao na debelog
muškarca, crvenog u licu, koji je, usprkos hladnoći, lopatom čistio snijeg.
Muškarac se blago naklonio i nešto rekao, vjerojatno pozdrav. Profesor
Andrews je osjetio iznenadnu plimu energije i ne brinući ni o čemu, i
samog sebe iznenadivši, ispričao mu o svoja zadnja dva dana. Da stanuje
gore jer je došao iz Londona na predavanja, da je njegova kolegica trebala
nazvati ali su se telefoni pokvarili, o tenku na cesti, zatvorenoj trgovini,
autobusu, drvcu, octu u boci. Ovaj je stajao i pažljivo promatrao njegova
usta. Lice mu nije izražavalo ništa.
Zatim se nekako našao u malom stanu ispunjenom stvarima. U njemu
se jedva kretalo. Sjedio je za niskim stolom, pio čaj iz šalice s plastičnim
uhom i svaki čas primicao čašicu koja se brzo punila. Votka je imala
neobičan voćni okus. Bila je tako jaka da se profesoru jednjak nakon

22
svakoga gutljaja bolno grčio. Čuo je sebe kako priča muškarcu i njegovoj
ženi (debela i crvena, pojavila se odmah s vrućom kobasicom primamljivo
raspoređenom na tanjuru) o svojoj psihologijskoj školi, o Osnivaču, o
predosjećajima, načinu kako funkcionira čovjekova psiha. A onda ga je
obuzeo onaj iznenadni nemir, sjetio se veleposlanstva, pa je počeo
nerazumljivo ponavljati jednu te istu riječ: „Embassy“, „British embassy“.
„War“, odgovorio mu je na to muškarac i objema rukama uhvatio zrak
tako da se gotovo materijalizirao u karabin. Muškarac je čučnuo, zažmirio
i ispustio zvuk koji imitira pucanje. Izrešetao je zidove pune viseće paprati.
„War“, ponovio je. Profesor je teturavo krenuo u kupaonicu i našao se na
vratima kuhinje. Na stolu je bila komplicirana kemijska aparatura puna
cjevčica i pipa. Pozlilo mu je od oštrog mirisa. Lagani domaćinov dodir
usmjerio ga je u kupaonicu. Profesor je za sobom zatvorio vrata, a kad se
okrenuo, u kadi je ugledao veliku ribu kako pliva. Bila je živa. Nije
vjerovao svojim očima. Držao se za gumb hlača i gledao ravno u njezino
plosnato podvodno oko. Osjetio se zarobljen njezinim pogledom. Riba je
lijeno micala repom. Nad kadom se sušilo rublje. Stajao je tako možda
petnaest minuta, ne mogavši se pomaknuti, sve dok zabrinuti domaćin
nije počeo lupati na vrata. „Ššš...“ utišao ga je profesor. On i riba su se
gledali u oči. To je bilo istovremeno užasno i ugodno, puno smisla i
istodobno apsurdno. Bojao se, a bio je sretan na neki čudan način. Riba je
bila živa, micala se, debelim usnama je izgovarala neke nečujne riječi.
Profesor Andrews se naslonio na zid i sklopio oči. Ah, ostati u toj maloj
kupaonici, u trbuhu velike zgrade, usred velikoga hladnog grada, biti
oslobođen riječi, ne razumjeti i ne biti razumljiv. Gledati u samo središte
plosnatog, čudesno zaobljenoga ribljeg oka. Ne micati se odatle.
Vrata su se s treskom otvorila i profesor je upao u topli, snažni
domaćinov zagrljaj. Privio se uz njega kao dijete. Ridao je.
Trenutak kasnije vozili su se taksijem kroz grad obliven ledenim
sunčevim sjajem. Profesor Andrews je na koljenima držao svoj kofer.

23
 Kasnije, kad se opraštao s debelim muškarcem pred vratima
veleposlanstva, ovaj ga je poljubio u oba, dva dana neobrijana, obraza. Što
mu je profesor mogao reći na rastanku? Trenutak je namještao
neposlušni, pijani jezik, a zatim nesigurno prošaptao: „Živu ili da je
ovdje?“ Poljak ga je začuđeno pogledao. „Živu“, odgovorio je.

Prevela Đurđica Čilić Škeljo

24
 Andrzej Stasiuk

Božićna prića

B
Pa onda poslušajte...
ilo je to jako davno. Muškarci se nisu brinuli za vlastitu ljepotu i
često su se zaboravljali obrijati. Ujutro su izlazili iz kuće, hvatali
svoju tridesetšesticu ili petnaesticu i odlazili na posao.
Automobili još nisu bili tako popularni kao danas. Ipak, zahvaljujući
tomu, bilo je relativno lako na Marszałkowskoj skočiti na tramvajsku
stanicu i pri tome izbjeći podzemni prolaz. Dakle, svi su preskakivali
preko žutih ograda, kao da im se nekamo žurilo. A zapravo, istinu
govoreći, doista su mogli ostati kod kuće i naspavati se. Nitko ne bi
primijetio njihov izostanak s posla, isto kao što nitko nije primjećivao da
su neobrijani. Skakali su iz vica, radi zabave i zato da bi prekršili neki
propis.
Možete vjerovati ili ne, ali tada su svi tramvaji, bez iznimke, bili crveni,
crveni kao vatrogasna kola. Na Trgu Konstitucije noću su se palile samo
dvije reklame: za deederovske dalekozore i jugoslavenska vina. Nijedne
više nema, isto kao ni mnogo, beskrajno mnogo drugih, i najvjerojatnije
ih više neće ni biti. Povijest se doduše voli ponavljati, ali hoće li u svojoj
sklerozi pamtiti Paranov bar? Ili to kako su se u osam ujutro tamo
okupljali ostarjeli, mamurni tipovi bez obaveza i počinjali dan s
Kraljevskim, ali nijedan od njih nije osjećao da je poražen jer je svijet

25
pripadao njima, isto kao i onima koji su skakali preko prepreka ili su
četkama od šarene plastike otkopavali iz snijega svoje peglice. Dakle, ne
znamo što će biti s tom demencijom povijesti, s njezinim ponavljanjem.
Hoće li se u nekom udaljenom eonu na vrtuljku postojanja pronaći mjesto
za gostionicu Torunjska gdje su, pomireni sa spokojnim očajem kasnoga
doba, pili pijanci s tetovažama i stariji muškarci sa štapovima izrezbarenih
drški, a ti su štapovi pamtili sigurno barem dva rata? Kako će to biti s tim
Alzheimerom kronologije, s tom rupom u mozgu povijesti? Hoće li
začuđujuće, čarobno i čudesno ponavljanje učiniti realnim sva nekadašnja
mjesta i sate, događaje i stvari, sve treptaje srca svih ljudi i sve slike koje su
dotaknule njihovi pogledi, i kafić Iznenađenje na Trgu Konstitucije
također?
Jer upravo je u taj kafić, jako davno, jednoga prosinačkoga
poslijepodneva ušao gospodin Janek. Vani je padao snijeg, zrak nad
središtem grada bio je pariško plave boje, a ljudi su se žurili kući više nego
inače. Gospodin Janek se uopće nije žurio. Na poslu je ostao dulje i
sigurno bi još bio ostao da portir, koji je zveckao ključevima u džepu
smeđe kute, nije stao na vratima i rekao – Gospodine Janek, doista se
ispričavam, ali moram predati službu. U tablici ne stoji da će biti
prekovremenih.
On je dakle sada stajao neodlučan sa smeđom torbom ispod pazuha, u
kaputu s tamnim mrljama na rukavima i privikavao oči na gusto, žuto
svjetlo Iznenađenja. Rijetko je bivao u kafićima. Iz djetinjstva je ponio
uvjerenje da takva mjesta ispunjavaju slobodni, svjetski i dobro situirani
ljudi. Naravno, navraćao je povremeno na prženu kobasicu, na fileke kod
Flisa, ali uvijek s prijateljima i to uglavnom s nogu, kao da je na kolodvoru,
nikakav prekomjerni užitak, možda jedno ili dva piva – uvrh glave, i tako
je izlazio s nerazumljivim osjećajem da je sudjelovao u nečem
zabranjenom. A ovdje se u vijugavim prepletajima spuštala plavkasta
sjena, boce su blistale poput zlata. U prozirnoj unutrašnjosti ormara koji

26
je svirao, vrtio se crni kružić i širio inozemni hit. Ljudi su sjedili kao da im
se nikamo nije žurilo, a strop je bio neobično visoko. Gospodin Janek je
žmirkao i mislio da mu je potrebno baš tako nešto kako bi zaboravio na
vlastiti život. Popravio je ovratnike kaputa i nehotice popipao je li
novčanik na svom mjestu. Krenuo je polako prema dnu sale razmišljajući
gdje bi trebao sjesti – za šank ili možda za jedan od stolova. Konobarica se
okrenula prema njemu pa je to shvatio kao poticaj i požurio.
– Zima je – žena se oslonila laktovima o šank i ravnodušno gledala u
njega. Imala je zlatne uvojke i plave oči.
– Molim?
– Pitam se je li zima ili ljeto.
Izgledala je pomalo kao sfinga pa je u pitanju osjetio neku zagonetku i
bezuspješno je pokušao odgonetnuti.
– Ispričavam se...
– Ništa. Hajde, gospodine, zatvori vrata.
Iza velikih prozora promicale su sjenke. Staklo je bilo zamagljeno i
gospodin Janek je više zamišljao gradski promet nego što ga je uistinu
vidio, ali je zahvaljujući tomu u mašti sustizao izmišljene stanovnike.
Vidio je kako se kreću u prozirnoj unutrašnjosti robne kuće Centrum,
kako prelaze iz Warsa u Sawu, a zatim savladavaju vjetrovit i tamni prolaz
Kniewskoga da bi stigli do Juniora, u netom otvoreni štand s kubanskim
rukotvorinama. Gledaju bubnjeve, maske, čudne, posve prazne i
zatvorene instrumente u kojima nešto zveči, mrtve kornjače, crtanke na
trstici, predmete od rafije i cigarete Populares u plavim kutijama. Kupuju
ovo i ono, a nasmiješene prodavačice pakiraju stvari u ukrasni papir sa
snjegovićem i sve vežu zelenim vrpcama. Nakićeni paketima poput jelki,
idu na tramvaj i gledaju u nebo jer se prva zvijezda treba probiti čak i kroz
teške oblake.
Iz tužne zamišljenosti trgnuo ga je šankeričin glas:

27
 – Dođi, gospodine. Konobarica je izišla. Što želite?
Ustao je od stola, vaza s umjetnom ivančicom opasno se zaljuljala,
pridržao ju je sav nesiguran i krenuo naručiti, iako mu je u glavi bila zbrka,
vrtlog kornjačinih ljuskica, bubnjeva i ukrasnih tepiha od rafije.
– Može ratafija... – rekao je plaho, a šankerica ga je pogledala s očitim
negodovanjem.
– Ne držimo. Ne ide nam. Ruski konjak Ararat, bugarski Sunčani brijeg
i rumunjski Mandragora.
– Onda molim kavu – rekao je kako bi dobio na vremenu i kad se
konobarica zabavila espressom, preletio je pogledom po bocama, ali
naljepnice mu ništa nisu govorile. S naporom je razlikovao vina od ostalog
alkohola, malo poznatije poljske boce od onih stranih. I onda mu je pogled
pao na oveću smeđu bocu s jasnim natpisom „Havana Club“ i srce mu je
oživjelo. Toga je dana Kuba za njega bila nešto blagdansko, a bradati Fidel
Castro pomalo je podsjećao na Svetoga Nikolu. Šankerica je slegnula
ramenima, popela se na stolić, skinula bocu i načela je posebno za njega.
Pažljivo je odnio šalicu i čašicu do stola. Sada se već osjećao znatno
sigurnijim, gotovo kao da je tu redovit, i počeo je diskretno promatrati
ostale goste.
Vojnik Wiesław Pokropek natrljao je lice kolonjskom vodom
„Polarna“ i malo se pokolebao. Vani snijeg. Pogledao se u ogledalce sa
slikom Marlona Branda na poleđini, počešljao plavu kosu na stranu,
iskezio zube u ubojiti osmijeh i rekao sebi: – Razum kao da kaže „ne“, ali
čemu služi snažna volja? – Popravio je uniformu, odjenuo kaput, stavio
kapu i izišao ispred zgrade. Bilo je hladno i mračno. Bacio je pogled prema
ulazu s osvijetljenim uredom za izdavanje propusnica, uzdahnuo i odšetao
se između garaža. Kad se našao u sigurnoj sjeni, požurio je i potrčao prema
ogradi. Već je hvatao gornji okvir i tražio oslonac za cipelu kad je čuo
povišen, drhtav glas:
– Stani, zaštitarska služba!

28
 Polako je spustio nogu, okrenuo se prema zaštitaru i rekao
rezigniranim glasom:
– Malinowski, jesi li ti puk’o?
Zaštitar je držao kalašnjikov u visini bedara, a cijev se njihala lijevo i
desno, dolje i gore, kao da je odbrojavala neke svoje en, ten, tini.
– Malinowski, bez sranja. To sam ja, Pokropek. Ne prepoznaješ me?
Stari Pokropek. Još jutros sam te lovio po rejonu.
Ali Malinowski nije slušao. Pokušavao se prisjetiti formule koju je
naučio na satu:
– Zaštitarska služba... stoj..... zaštitarska služba stoj, to je zaštitarska
služba...
– Pa stojim – rekao je Pokropek, a u mislima su mu se vrtjele slike iz
cijeloga života i nešto poput molitve, što se sastojalo uglavnom od
necenzuriranih riječi i refrena: „Dali mačku karabin, karabin mačak
dohvatio, s njim staroga rasturio“. Gledao je u cijev koja se njihala i
odjednom mu se razbistrilo. Uspravio se, spustio ruku i zagrmio:
– Vojnik Malinowski, mirno! Oružje uz nogu!
Stražar se uspravio, metalnim kundakom kalašnjikova udario o beton
i Pokropek se u jednoj sekundi našao licem u lice s nesuđenim junakom.
A sada je išao Czerniakowskom, zviždukao popularnu pjesmu i trljao
ruke jer je zaštitaru u posljednjem trenutku kaciga pala na oči. U smjeru
Ursynowa vukla se kolona crvenih automobilskih svjetala. Velegradsko
podrhtavanje i temperatura davali su mu krila. Tako je zamišljao pravi
život i uopće se nije veselio što je do civilke ostalo još nekoliko stotina
dana. Ovdje su zvijezde na nebu imale električni pogon, ispušni plinovi
mirisali po mošusu, noć je bila puna ekstatičnih bljeskova u odsjaju metala
i meksikanskoga žutila, a tamo magla, polja cikle sve do horizonta i
granica prijateljske države skrivene u modroj melankoliji. Ovdje labirint
čuda, iskrivljena ogledala, beskrajni niz elegancije i kafići otvoreni i ujutro

29
i navečer, gdje su zbog uniforme svi pokazivali obzir, poštovanje, a katkad
i razumijevanje, neprestani karneval, bal i povorka od Winniczeka na
Pragi preko Okrągłaka u centru, sve do Hutnika na Żoliborzu, a tamo će
se, u najboljem slučaju, „održati narodna zabava, za žene ulaznice s
popustom, alkohol molimo ne unositi“.
Skrenuo je u Gagarinovu. Kopče na cipelama zveckale su kao ostruge.
Na stanici je stajalo nekoliko ljudi. Zapalio je cigaretu i također odlučio
pričekati. Uostalom, večer je tek počinjala i izgledala je obećavajuće,
onako kako može izgledati samo veliki domjenak.
Gospođa Jadwiga je stajala na uglu Marszalkowske i Hoże. Imala je na
sebi raskopčan mantil, bila je bez torbe i nije baš znala na koju stranu treba
krenuti. U Tokaju su ljudi obavljali posljednju kupovinu. Kakva li su to
tek bila čuda! Limuni, naranče, halva u limenkama, zeleni grejpfruti, tri
vrste tokaja u bocama omotanim folijom, šunka je ležala kao da se ništa
ne događa, salama je ležala sasvim mirno, a iznad svega toga uzdizala se
egzotična aroma svježe mljevene kave marki Orient i Selekt. To se obilje
ogledavalo u zelenim, crvenim i zlatnim kuglicama i umanjivalo,
umnožavajući se po sto puta na posve čaroban način.
Ali gospođa Jadwiga čak nije ni pogledala u veliki izlog. Hodala je
nervoznim korakom kao da je nekoga čekala. Ulazila je u polumrak Hoże,
odmah se vraćala, prelazila Marszałkowskom sve do Wilcze i neodlučno
se vraćala. Svi ostali imali su neki cilj. Tako je barem izgledalo. Samo se
ona vrtjela sad ovdje, sad tamo, kao da je izgubila put, iako je stanovala na
dva koraka otamo, na četvrtom katu kuće u kojoj je bio dućan s 1001
sitnicom. Velika jelka na sredini ronda svjetlucala je šarenim svjećicama,
a automobili su vozili uokolo kao da plešu, kao da su u kakvom kolu.
Signalizacija na križanju također je žmirkala posve blagdanski, prijateljski
i bez prestanka je svijetlilo zeleno jer je toga dana svatko trebao stići kući.
Vjetar je prestao i velike snježne pahuljice letjele su u nebo kao bijeli
leptiri. Grad je utihnuo, utihnula su tramvajska zvonca, utihnule su trube

30
i ispod paperjaste perine zvukovi su toliko slabili da su naposljetku zvučali
kao odjeci dječjih igračaka.
Gospođa Jadwiga je krenula prema Alejama. Prošla je Skladnicu
Harcersku, stala pred svojom kućom i prebrajala prozore na četvrtom
katu. Iza šestog i sedmog prozora slijeva nije gorjelo svjetlo. Htjela se
uspeti, ali je pomislila kako će je pustoš stana opet istjerati na ulicu pa se
vratila svojem nemirnom lutanju između Żurawia i Wilcze, a ljudi je bilo
sve manje i manje. Nervozno je pogledavala u dubinu poprečnih ulica,
pogledavala ljude koji su izlazili iz tramvaja i autobusa, ali na nju nitko
nije obraćao pažnju. Svi su bili zagledani u nadolazeću večer.
Gospodin Janek je sjedio za stolom sa svojim novim prijateljem.
Muškarac je na sebi imao tamnoplavu jaknu od ortaliona, a na glavi
tirolski šešir. Proždirao ih je razgovor. Izgledali su kao stari prijatelji koji
se prisjećaju djetinjstva, izgledali su tako kao da je njihovo prijateljstvo
zapisano u zvijezdama, a materinska gostionička noć trebala ih je grliti i
ljuljati u naručju sve do daleke zore. Već su stigli prijeći na „ti“. – Kaži mi,
Waldek, za prijatelje Waldi – rekao je novi prijatelj gospodina Janeka.
Njihove su se glave približavale kao da su otkrivali tajne, a dlanovi povezali
u muškom stisku, dok je Waldi neprestano ponavljao: – Ne ljutiš se, Jasiu,
što sam sjeo s tobom, ali ja sam odmah zapazio da si ti inteligentan čovjek.
Ne ljutiš se, Jasiu? – Ne ljutim se, dapače. I sam sam htio s nekim popričati.
– A onda počasti. Samo ne opet ono isto, jer je to tako... – i tu je
gospodin Waldek napravio grimasu koja je trebala izraziti blago gađenje
povezano s očinskim prigovorom, a onda je podigao ruku da pozove
konobaricu.
– Da, Jasiu, nikomu nije lako. Još ću ti reći: nitko nije niti obećavao da
će biti. Uzmi mene za primjer. Koliko se čovjek nahoda prije nego što
umre, pomisli samo. Ja sam jutros izišao iz kuće i vidiš. Nisam se vratio.
– Isto kao i ja – tužno je rekao gospodin Janek.

31
 – Možda isto tako, a možda malo drukčije – primijetio je gospodin
Waldek. – Ljudi su različiti, zar ne?
Gospodin Janek je kimnuo glavom. Došla je konobarica i stavila na
poslužavnik šest praznih čašica. U plastičnoj vrećici s natpisom „Yves
Saint-Laurent“ koja je stajala na stolu nešto se pomaknulo.
Vojnik Wieslaw Pokropek je sišao kraj robne kuće i nemarno opustio
remen za jednu rupicu. Život se oko njega odvijao brzim tempom, a on se
namjeravao u nj ubaciti. Na taksi stajalištu je bio dugačak red automobila
i isto tako dugačak red onih koji su ih čekali. Vozači su čekali
odgovarajuće putnike, a putnici vožnje koje su odgovarale vozačima.
Vojnik Pokropek prošao je uz tu ukočenu kompoziciju i pokraj Rotunde
sišao u pothodnik. Da bi se ohrabrio, tiho je pjevušio „Ide žandarmerija
oko moje kuće, dugo ne prilazi jer ja tamo ne stanujem“. Ali pothodnik je
bio prazan. Ispunjavao ga je samo odjek njegovih koraka, zveket
slobodnih kopči na čizmama i sljedeći je refren Pokropek zapjevao gotovo
na sav glas. Čak si je dopustio da gurne ruke u džepove kaputa. Dijelom
da se uvjeri gdje su mu pravilnik i propisi, a dijelom zato da bi napipao
tanki plik novčanica u plastičnom omotu osobne iskaznice. Osmjehnuo
se vlastitom odrazu u izlogu s golom lutkom i izišao na ulicu pokraj
Metropola. Tu je usporio i dao svojim koracima lijen, usporeni ritam. U
izlogu Cepelije sjedio je golemi slamnati medvjed. „Velik kao planina“,
pomislio je vojnik Pokropek, „i sam kao vuk“: Pogledao je u koraljne oči,
sažalio se nad životinjom u ledenom, svijetlom izlogu, ali je sebe podsjetio
da do civilke ima još samo sto i nešto dana i da se treba žuriti. Ostavio je
izlog i krenuo Alejama pokraj hotela Polonia. Išao je polako kao da se ništa
ne događa, zviždukajući, s glavom u oblacima, kao slobodna ptica koja
pati zbog viška slobodnoga vremena, ali istodobno promatrao okolinu
ispod spuštenoga vrha kape. Razgledavao je, osvrtao se, promatrao,
prelazio pogledom po ulici, kradom pogledavao prema ulazu, zakutcima,
skrovitim mjestima, i sa svakim ga je korakom preplavljivalo sve veće

32
čuđenje pomiješano s nevjericom. Na Poznanjskoj je napravio vojnički
korak unatrag, začuo zvuk vlastitih potpetica i krenuo unatrag, ali ulica je
i dalje bila prazna i samo su posljednji tramvaji s natpisom „spremište“
jurili prema Pragi.
– I vi čekate? – čuo je za sobom plahi glas i okrenuo se.
– Ja...?
Ugledao je pred sobom omanjeg čovjeka u uniformi i spontano krenuo
rukom prema vrhu kape, ali odmah ju je spustio jer je muškarac bio u
šumarskoj uniformi.
– Ne čekam. Šetam.
– Molim vas, ne stidite se – rekao je šumar. – Nemate zbog čega. Ja,
znate, imam vlak za tri sata i odlučio sam to iskoristiti. Toliko sam se
naslušao, i nejednom sam vidio. To su elegantne i svjetske žene. Nisu kao
kod nas.
To pak Pokropeku nije trebalo ponavljati. Sve ih je znao. Danju je tamo
prolazio na desetke puta. Svaka, čak najkraća pauza završavala je tamo.
Prolazio je, glumio da gleda izloge, da pripaljuje cigaretu, da se divi Palači
Kulture, da se žuri na kolodvor, gledao je i gledao toliko da ih je sve
upamtio. Onu u leopardovu krznu, onu u visokim bijelim čizmama, onu
u kožnatim hlačama, onu s dugim cigaršpicom, onu u crvenim
potpeticama, onu s lavljom grivom i onu sa šminkom lijepom poput duge,
i onu visokih grudi na kojima su se ljuljali zlatni lanci, i onu sličnu glumici
iz američke serije, samo što je bila još ljepša, i sve ostale mirisne, lepršave,
blistave, gipke i smjele u kožnatim ovratnicima, zapinjačima, čipkama,
kopčama, potpeticama, ažurom i prstenjem nataknutima na crne uske
rukavice. Da. Sve ih je znao. Ali, danas, kad se konačno odlučio, nije bilo
nijedne.
Vojnik Pokropek se osjećao beskrajno usamljeno usred velikoga grada.
To je bilo isto kao da nije dobio dar ispod jelke, to je bilo tako kao da ga je

33
zaboravila najbliža osoba, to je bilo kao da je ponestalo ručka za njega ili
nešto još gore.
Ostavio je šumara i vratio se.
Gospođa Jadwiga je ubacila posljednji žeton u automat. Svekrvin glas
je bio uobičajen. Brzo joj je čestitala i spustila slušalicu. „Znam da ga ni
tamo nema“, pomislila je. „Već bi se ona naslađivala da je nešto znala“.
Izišla je iz govornice. Grad je polako postajao tamnoplav. Iznad Palače
Kulture svjetlila je crvena zvijezda. Dvojica mladih milicajaca pušila su u
sjeni stupa za oglašavanje. Žar cigareta skrivali su u savinutim rukama.
„Uvijek, kad god bi se nešto dogodilo, išao je majci“, mislila je gospođa
Jadwiga. „Četrdeseta za vratom, a on mamici. Ako nije kod Tadekovih i
Novakovih i ako nije na poslu, pa morao je onda otići majci. Nego kamo?
Toliko sam mu puta govorila: – Idi nekamo, imaš prijatelje, opusti se. – A
on bi uvijek govorio da je njemu dobro i da prijatelje ima na poslu. I na
kraju su otišli... Otišao je jadnik. Baš danas. Baš po ovoj hladnoći, baš
danas. Bože, nešto će mu se dogoditi i nikad sebi neću oprostiti. Ubit će
ga ili okrasti. Kad bi barem imali zbog čega. Što sam ja to napravila, koji
mi je vrag bio. A on je tako dobar čovjek. Svekrva je u pravu. Od početka
je bila u pravu, ja sam mustra. Uvijek je to ponavljala i sad je ispalo po
njezinu. A šteta i onog cvijeća. A još mi je jutros bilo žao što nisam
pogodila. Bože, a što ako se smrzne? Leći će negdje i doviđenja. Pronaći će
ga ujutro, provjeriti osobnu... Ne, ja to neću preživjeti. Idem na policiju,
neka ga pronađu, idem ovakva kakva jesam i reći ću: to sam ja, to je zbog
mene, nije on ništa, sve sam ja, uhapsite me, zatvorite, ali samo ga nađite.
On je kao dijete u magli, tako nesnalažljiv. Čak i kad je sebi čaj sladio,
uvijek je sipao ili previše ili premalo. Samo sam ja znala koliko mu je
žličica potrebno da bi mu prijalo“.
Takve su misli dolazile gospođi Jadwigi. Nije mogla s njima izići na
kraj. Grad je sve više pustošio i na kraju je ostala gotovo posve sama na
uglu Marszałkowske i Hoże.

34
 – Možete tu sjediti i piti sve dok plaćate – rekla je konobarica
gospodinu Janeku i gospodinu Waldeku. Možete sjediti sve do zatvaranja
i dok ne pravite nered, mene se ne tiče. Možete naručivati naizmjenice
slatko i suho i dok ne prljate lokal, idite dovraga, ali dok sam ja ovdje,
životinje ne možete mučiti – i izgovarajući te riječi, uhvatila je šarana za
rep, izvukla ga iz vrećice „Yves Saint-Laurent“, ubacila u crveno vjedro s
vodom i odnijela otraga.
Gospodin Waldek se pokušao pobuniti, ali akcija je bila vrlo brza i
ostao je s podignutom rukom i otvorenih usta.
– Što misliš, Janek? Ribe se zapravo muče?
Gospodin Janek je zastao i nakon duljeg razmišljanja odgovorio:
– Teško je reći... Plivaju cijelo vrijeme pa se sigurno ne muče. Nikad
nisam vidio da se riba odmara.
– Ni ja. Ali ne mislim na to mučenje. Riječ je o tome da trpe, shvaćaš.
– Waldi, svi trpe – rekao je gospodin Janek vrlo uvjerljivo, koliko je
mogao biti uvjerljiv i rukom je napravio krug u kojem se našao i kafić
Iznenađenje, Trg Konstitucije, centar, grad sve do najudaljenije periferije
i ostatka svijeta s Międzyzdrojima na kraju, gdje je nekoć proveo godišnji
odmor.
– Nešto te muči – rekao je gospodin Waldek posve samouvjereno. –
Sigurno je posrijedi žena.
– Više ne, Waldi – gospodin Janek je pogledao na sat. – Već deset sati
ne.
– Umrla? – pita gospodin Waldek zabrinutim glasom.
– Ne. Izbacila me je iz kuće.
– Tebi je još i dobro – kimnuo je glavom gospodin Waldek. – Mene će
moja tek izbaciti.

35
 Vojnik Pokropek je hodao središtem opustjela grada i raznježio se.
Razmišljao je o nepravednosti sudbine. Mislio je o svim tim svojim
odricanjima u zadnjih nekoliko mjeseci kako bi uštedio tu svotu koja je
sada bila sasvim beskorisna u njegovu džepu. Tamo, između polja cikle,
ispod niskoga i maglovitoga horizonta, bilo bi dovoljno za tri, a možda i
četiri narodne zabave, i još bi ostalo. Presijecajući križanje Hoże i
Marszałkowske, zaželio se kuće. Neonske svjetiljke, izlozi i lokali bili su
ledeni, strani i većinom zatvoreni. Poželio je sjesti u vlak i otići odavde što
je dalje moguće. Sad je požalio što se nije sprijateljio sa šumarom. Ali kad
se našao na pločniku, tuga je uzmakla i u njegovu se srcu pojavila nada.
Istina, žena nije imala zlaćani cigaršpic niti čizme s visokim
potpeticama, niti krzno grabežljive životinje, ali je vrlo očito bila sama i
vrlo očito nešto čekala. Spontano je provjerio je li mu se kravata nakrivila,
popravio je remen, prišao, lupnuo potpeticama i salutirao.
– Uistinu se ispričavam, zaboravio sam sat, biste li mi mogli...
Da, to je bio očaj gospođe Jadwige. Nikada nije sklapala poznanstva na
ulici, ali nakon onoga što se dogodilo, nakon onoga što je napravila to
jutro, neka tamna i neizbježna sila vukla ju je prema dolje i naredila da
padne na samo dno. „Bože, da me sada svekrva vidi“, ponavljala je u sebi,
dok su se približavali Trgu Konstitucije. Činio joj se vrlo mladim. „Idem s
njim kao neka tetka“, mislila je. Kad mu je kazala da ni ona nema sat, nije
se uopće zabrinuo, samo je brzo kazao: „Možda bismo otišli nekamo na
kavu? Znam ovdje jedan kafić. Trebao bi biti otvoren“.
Prešli su Pięknu i trenutak kasnije vojnik Pokropek je pred gospođom
Jadwigom otvorio vrata Iznenađenja.
Unutra je vladala nepomičnost. Dvije gospođe s onduliranim
frizurama sjedile su jedna nasuprot drugoj i pušile cigarete. Za drugim
stolom sjedila su dvojica muškaraca. Jedan je spavao s glavom na stolu, a
drugi je sjedio pogleda uprtog negdje u daljinu. Samo se šankerica micala:
zijevala je i pokrivala usta rukom. Sjeli su za stol. Plastični cvijet i salvete

36
već su bile pospremljeni. Šankerica je izišla pred šank. Vojnik Pokropek je
otvorio usta, ali ga je preduhitrila.
– Nema kave, a ni čaja, aparat za kavu je isključen. Može nešto hladno.
– Onda može vino... slatko.
– Odmah, samo se.... – rekla je šankerica i prišla dvojici muškaraca.
Onoga koji je spavao protresla je za rame.
– Zatvaramo! Kući, spavati!
– On nema kuće – rekao je nepomični gospodin Waldek. Konobarica
je onoga drmnula još jače. Zaljuljao se, podigao glavu na trenutak i rekao:
– Fidel Castro – i počeo kliziti na pod, vukući stol za sobom.
Gospođa Jadwiga je skočila s mjesta. – Oh, Bože! – kriknula je i pojurila
na tu stranu.
Oči vojnika Pokropeka počele su se širiti i širiti, i širile bi se u
beskonačnost da gospođa Jadwiga nije povikala:
– Što tako buljite? Pomozite mi!
Išli su Marszałkowskom i ostavljali tragove u svježem snijegu. Vojnik
Pokropek je vodio gospodina Janeka prebacivši njegovu ruku preko vrata.
Gospođa Jadwiga ga je pridržavala s druge strane.
– Nemojte se brinuti. Postoji lift – govorila je.
– To je sitnica za mene. Mogu i po stepenicama.
– Onda dobro jer se upravo jutros pokvario.
Gospodin Janek je s vremena na vrijeme podizao glavu i govorio vrlo
uvjerljivo:
– Waldi, svi trpe, i ribe također. Jer ribe su također svi.
Kad su se konačno našli pred vratima stana, vojniku Pokropeku su
klecale noge. Gospođa Jadwiga je otvorila vrata i oni su ušli. Gospodin
Janek se nesvjesno ogledavao i rekao: „Ne slažem se“.

37
 Spustili su njegovo tijelo na kauč. Ispod prozora je stajala jelka i
svjetlucala lampicama. Na stolu je ležao bijeli stolnjak i dva tanjura.
Mirisalo je po iglicama četinara, sušenim gljivama i vaniliji. I po još
nečemu što vojnik Pokropek nije mogao prepoznati, iako je znao da
poznaje taj miris, da ga na nešto podsjeća i budi daleki, miran osjećaj, koji
se negdje u njegovoj duši veže s poljima cikle i ljiljana. Otresao se ipak,
kucnuo potpeticama i podigao prste do vrha kape.
– Onda, idem ja – rekao je.
Gospođa Jadwiga je stajala zbunjena i nervozno lomila prste.
– A da ostanete? Uostalom, Badnjak je i nekako je tužno kad je čovjek
sam – rekla je tiho i pokazala na gospodina Janeka koji je hrkao. – On se
neće probuditi do Božića. Jadnik. I bit će mu žao što vas nije upoznao.
Gospodin Waldek je oprezno spustio crveno vjedro uz pomoć remena
od hlača, pogledao u stranu i sam preskočio preko plota, Łazieńkowski
park je bio tih i bijel. Snijeg je lagano škripao. Zadržao se u sjeni grma
prekrivenog snijegom, sabrao misli i izabrao smjer. Krenuo je žustrim
korakom.
– Ne brini se, stari, pronaći ćemo ga. Jezero nije iglica. Samo da ne bude
zaleđeno.

Prevela Ivana Vidović Bolt

38
 Biografije

Jerzy Pilch (1952) pisac je, publicist i scenarist. Jedan je od

najpopularnijih poljskih feljtonista. Svoje je feljtone objavio u trima
knjigama. Autor je i četiriju romana. Za svoj je posljednji roman Pod
Mocnym Aniołem 2001. godine nagrađen najuglednijom poljskom
književnom nagradom NIKE. Priča Don Juanova pastorala, kojom
započinju Božićne priče, zapravo je dio spomenutog romana. Djela su mu
prevedena na desetak jezika.

Olga Tokarczuk (1962) najznačajnija je suvremena poljska spisateljica.

Autorica je pet romana i dviju zbirki pripovijedaka. Spada u
najnagrađivanije i najprevođenije poljske autore. Trostruka je dobitnica
poljske književne nagrade NIKE. Na hrvatski su jezik prevedeni njezini
romani Pravijek i ostala vremena (prev. P. Mioč, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 2001.) i Dom danji, dom noćni (prev. P. Mioč, Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.), te zbirka pripovijedaka Ormar
(prev. Đ. Čilić Škeljo, Naklada MD, Zagreb 2003.)

Andrzej Stasiuk (1960) jedan je od najboljih poljskih prozaista. Pisao je

i poeziju, eseje, putopise. Autor je triju romana i pet zbirki pripovijedaka.
Njegove su knjige prevedene na mnoge jezike. Na hrvatskom je jeziku
objavljen roman Devet (prev. I. Maslač, Fraktura, Zaprešić, 2003.), eseji
Moja Europa (prev. I. Maslač, Fraktura, Zaprešić, 2007.) i zbirka

39
pripovijedaka Zima (prev. B. Grubešić, M. Matković, I. Nikolić i Ž.
Vukelić, Naklada MD, Zagreb, 2007.). Stasiukove su knjige ovjenčane
nizom inozemnih i poljskih nagrada, među kojima i najuglednijom
književnom nagradom NIKE (2005. godine).

40