JOŠ UVIJEK PRAVDA NA ČEKANJU

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

JOŠ UVIJEK PRAVDA NA ČEKANJU

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka
- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

1
2
3
4
5
6
7
8
9
Mrzimo vas! – Ivan Goran Kovačid
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.
Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom
Dostid de vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.
Kukavice, vrane,
Psi tušinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes de da vas surva,
Od otrovâ njenih kosti de vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.
Naše ljute guje
Kroz kost de vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva de vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu de množit u crnoj vam krvi.

10
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluda
Za pobjede nove, nova nadahnuda.
Ivan Goran Kovačid 1913 – 1943

JAMA – Ivan Goran Kovačid

I
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu nod su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I dutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
11
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi –
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I dutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne nodi
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepodi,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
Kako du tebe sada oplakati…”
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!
Al ovu strašnu bol ved nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
II
Mokradom hladnom svijestili me. Duške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
“Smijte se!” – ubod zapovijedi prati –
“Oboce svima pred krst demo dati!”
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohodu mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot

12
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
“Šutite!” – rikne krvnik – “nije lako,
Al potrebno je, da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.
Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
“Eh, jednu malu vidio sam danas…”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce – žica me probode.
III
U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuda gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
“Dupljaši! Dore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat demo vam žere
Da progledate! Vi, dorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.
Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježed kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! – rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;

13
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.
I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je ved nestao straga,
Tko sprijeda – zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.
IV
Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreda
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleda
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje de s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajudi pale istog maha,
Mada sam svakog – što kriknu, zagrca –
Dutio kao ugriz u dno srca.
Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonude me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,

14
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto odutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
V
– O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).
Bez prekidanja red se dalje mico
– Ko da na čelu netko nešto dijeli –
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).
Korak po korak pošli smo; stali opet;
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus odutjeh. Sad sam bio tredi,
Što jamu čeka u redu stojedi.
Strašna mi tama, od sljepode gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago –
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja – kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pledi. U dubinu.
VI
U bezdnu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,

15
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješdu sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam – tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami –
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba de pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.
O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena…
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.
Čuo sam, kako umirudi stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Odutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi –
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.
VII
Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoda ori.
Taj grozni teret, što na meni leži,
Ni smrtnim ledom nede da priušti
Hladnodu grla; a biva sve teži;
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! – al peče, peče, peče!

16
Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočid studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanalide ljute.
I kad na usnu mlazid žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!
Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti… Tvrde
Leševe dutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umirudeg živca,
Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo –
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!
VIII
Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba –
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.
Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše –
Smiju se, plaču, hropodu i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše…
Osjedah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.
Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! – Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! – rekoh sebi; – To se
O vratu tvome splele ženske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se – al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad de ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.

17
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjedat de svijet na crno ždrijelo jame.
I sama sebe osjedo sam krivim,
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ… a ja ne živim…
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
IX
O nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo –
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam ved trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.
Nisam osjedo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l’ je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.
X
Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjedanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.
Gdje je mala sreda, bljesak stakla,

18
Lastavičje gnijezdo, iz vrtida dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kudni prah?
Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domadim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadidkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kudni prag?
Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeda mira nad sela nam i rod.
Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujudi, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa…
Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?
Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kderku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijede
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima vedeg bogatstva i srede,
Nego što su škrinja i klupa i stol?
Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držed se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.
Tu ste me našli ležati na strani,
Brado rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Odutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!

19
Počivaj! Muke su ti osvedene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.
Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam modi,
A htio bih, tugo! – s vama u boj podi.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer dutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vrada svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.
Ivan Goran Kovačid, partizan i pjesnik rođen 21. marta 1913., ubijen od četnika 13. jula 1943.
godine.

20
"Nema mržnje!" (FOTO,VIDEO)
MONDO,16.07.2018
Put po regionu i priču o ljudima kojima je rat u bivšoj SFRJ odneo sve,
završavamo u BiH, poprištu najžešćih sukoba...Porodice Guta, Ramović i
Marić ne kriju: "Nismo se mrzeli sa drugim narodima ni pre rata, a ni
sada".

IZVOR: MONDO/GORAN SIVAČKI

Zaseok Božanovići, na planinskom prevoju iznad Foče. Voze nas džipom, ne

može drugačije. Nova kuća na vrh brda. U njoj živi naš domaćin, Šerif Guta, otac

sedmoro dece...

"Ovde sam i rođen i odrastao. Tu sam bio sve do rata, a 1996. sam se ponovo
vratio", objašnjava nam Šerif dok nas on, supruga, dve ćerke i komšija srdačno

pozivaju da sednemo uz njih. Kao da je vreme stalo. Nije im čudno što smo iz

21
Beograda i što smo banuli baš kod njih, u usamljenu kuću, u bespuću, navrh brda.

Šerif i njegova mnogočlana porodica pre dve godine su, kao povratnici, dobili

kuću u okviru međunarodnog programa, o kom smo do sada već pisali. Njihova

porodična kuća, u kojoj je Šerif od rođenja, 1953. godine živeo, nestala je u jednom

danu, juna 1992. godine, u plamenu rata....

Prošao pakao dva logora i kaže:Ljubav sve pobeđuje

"Niko ne zna ko nam je spalio kuću. Mi smo se iselili iz nje čim su počeli da granatiraju sela",

sleže ramenima Šerif Guta.

Pitamo ga da li je bilo strašno i kako pamti te dane, pre izbeglištva?

"Kako neće biti strašno? Blizu kuće, isped vrata nam je pala granata. A granata kad padne,

znaš koji je to udar... Srećom nismo imali ranjenih, ni mrtvih. Ali komšijina ćerka izgorela je

u vatri kad je pala granata na kuću, nije mogla da pobegne, bila je nepokretna. Ona je jedina
žrtva u selu", objašnjava nam, pokušavajući da nadjača ostale članove porodice, od

kojih svako želi da ispriča svoja sećanja na "vreme zla".

POGLEDAJ SLIKE

22
Svi su, kaže, izbegli u Trnovo, peške su dva dana putovali, a poneli su samo "da se može
pojesti, pokriti i ništa više". "Nije bilo napada dok smo putovali, videli su nas, ali niko nije

ni pokušao da napadne", ističe Šerif, kao uvod veliku životnu istinu koju je mukom

spoznao...

23
Nije ga, kaže, nikada u životu, niko od Srba, komšija iz drugog sela, maltetirao. Ni

Bošnjaci iz njegovog sela nisu prema Srbima bili loši.

24
"Pre rata ja sam radio u srpskom naselju i niko mi nikad nije rekao ni: 'Potamo se'...Ovo
su samo stranci 'ubrljali'. I ovo ću da vam kažem - Srbi iz Vojkovića sela 1996. godine došli

su ovde prvi put posle rata da obiđu svoja imanja. I znate šta - došli su svi ovde kod mene,
svratili na kafu, njih 15", kaže Šerif dok pokušava da nam objasni besmisao rata.

Ko je Srbin, ko Hrvat, a ko ČOVEK? (FOTO, VIDEO)

"Srbin mi je i kravu posle rata poklonio. Iz Vojvodine je čovek, dolazio je skoro ovde da nas
obiĎe i vidi", kaže Guta.

A rat, kao rat...Vraćamo se na priču o još jednoj koloni, o još jednom napuštanju
doma, komšija, prijatelja...

Pošto je počelo granatiranje, Šerif sa porodicom beži u Trnovo, pa preko Igmana,

na kom su jedno vreme proveli pod šatorom, odlaze u Sarajevo, gde ih čekaju

godine života u gradu pod opsadom.

00:00

Izbeglice BIH - GutaIZVOR: MONDO/GORAN SIVAČKI

25
26
Porodica se ovde razdvaja zbog toga što Šerif odlazi na ratište, a njegova

supruga, tada sa osmoro dece, smešta se u kuću sa još dve porodice. Najmlađa

ćerka, u to vreme dvogodišnja Jasmina, dobija epilepsiju, za koju porodica misli da je

izazvana stresom koje je dete, tokom stalnog granatiranja preživelo.

Suze se iskre u oku Šerifa Gute dok priča o tim trenucima, kao i onim kada je

posle rata ostao bez sina, u jezivoj nesreći, kada je na njega palo drvo dok je

radio u šumi.

I Šerifova supruga Đula ne može da sakrije tugu dok se priča o danima nemira

koje su kao izbeglice prošli.

"Živeli smo sa tri porodice u jednoj kući. Hranu su nam donosili iz narodne

kuhinje...Dobijemo jednu kanticu pa delimo. Nisam imala za svu decu, pa sam ovu najmlaĎu
do treće godine morala da dojim", uzdiše Đula.

27
Nisu imali kaže, ni gde da se sakriju kad je granatiranje...

"Nismo imali podrum...Sediš u kući i gledaš kroz prozor dok padaju granate", priseća se

Đula.

Posle četiri godine potucanja po tuđim kućama, i okončanja sukoba, porodica

odlučuje da se vrati u svoje selo 1996. godine. Prvi dolazi Šerif, a potom i ostali.

Pošto je kuća koju su imali zapaljena i potpuno uništena, podižu kolibu od 20

metara kvadratnih. Svih 11 članova porodice Guta smešta se u nju. Privremeno

rešenje bila je i montažna kućica koju im je opština Foča potom podigla.

A pre dve godine, konačno počinje novi život za sve, pošto dobijaju preko

potrebnu pomoć i lepu, jednospratnu, prostranu kuću.

Od tada, kažu, sve je mnogo bolje. Bave se poljoprivredom, imaju ovce i krave, a

cela pordica bere i lekovito bilje koje od njih razni putnici namernici

otkupljuju...Imaju, kažu sve, a jedino za čim čeznu je lek za bolesnu kćer.

28
Lek za svoje dete traži još jedna majka koju smo na istom putu našli...

IZVOR: MONDO/GORAN SIVAČKI

ZBOG ČEGA MALA AMILA PIŠE

ĆIRILICOM...

Zove se Namira Ramović, imala je samo šest godina te 1992. godine kada je izbio

rat. Sada je majka devojčice Amile i sina Benjamina. Sve što želi je da njena deca

ne prežive strahote koje je kao dete prošla.

U stan u Foči koji je dobila u okviru međunarodnog programa Namira je da

suprugom i decom useljena 4. oktobra prošle godine. Konačno je zadovoljna što

ima siguran i lep krov nad glavom u novoj zgradi napravljenoj baš za njoj slične,

unesrećene u ratu.

29
Malo toga pamti iz vremena kada je kao detence morala sa roditeljima da ode iz rodnog

Tjentišta. Ali jednu scenu ne može da zaboravi:

"Gledali smo, moja braća i sestre i ja kako nam gori kuća. Sa druge obale reke stajali smo i
posmatrali kako sve što smo imali u plamenu nestaje", priča Namira dok pogledom po

stanu traži osmogodišnjeg Benjamina, nemog dečaka kom je u potpunosti

posvetila svoj život.

Kuću su im, kaže, zapalili Srbi. Bukvalno sve kuće u selu bile su popaljene.

"Sećam se i da su nas posle toga stavili u kamione, na galeriju su nas decu popeli i odvezli su
nas u Zenicu, u kolektivni centar",priča Namira i dodaje da, na sreću, posle toga "nisu

znali šta je rat", jer je u Zenici bilo mirno.

Ni roditelji im nikada nisu do detalja pričali kako je za njih izgledao rat, želeli su da ih

takvih priča poštede.

"Žele da živimo bolje, a ne da se vraćamo u 1992. godinu i razmišljamo šta je bilo pre. A

države se non-stop vraćaju na tu 1992. Mi uopšte ne gledamo na to...Bilo je, prošlo je, ne
ponovilo se nikad...", izričita je Namira.

Smatra da nikoga ne treba mrzeti, ali da u Foči još ima onih koji ne mogu da

pobegnu od mržnje.

"Da ja sad gledam ko je ubijao ko nije? Ubijali su i naši, i Bošnjaci i Srbi, to bez
daljeg", nema dileme Namira.

30
Kao i većina naših sagovornika tvrdi da uoči rata nije bilo nikakih razmirica i

netrpeljivosti među narodima.

Odakle onda rat? Pitam i nju isto pitanje:

"Jače sile su u pitanju", jedino je što kaže.

Namira nam objašnjava i da decu vaspitava da sve ljude prihvataju i nikoga ne

mrze.

"Moja ćerka je peti razred i više voli da piše ćirilicu nego latinicu. Kaže to je moja odluka, jer
u Federaciji deca mogu da biraju...Njoj se dopada ćirilica i tako piše", pomirljivo kaže

Namira.

I još jednu stvar, koju komšije i prijatelji baš ne razumeju, radi s ponosom

Namira. Svog dečaka sa smetnjama u razvoju svakog dana vodi u srpski deo Foče, kod

tamošnjih lekara jer su, kaže, bolji stručnjaci za bolest koju ima njeno dete.

"Idemo u Foču, tamo je tim doktora defektolog i logoped. Oni su Srbi, ne Bošnjaci, ali su

prihvatili moje dete i mene. Kažu - nama je bitno dete, a ne koja je nacija i da mu što bolje
pomognemo",priča zahvalno Namira i dodaje:

"Neki mi govore: Kako smeš u Foču? Ne znam šta imaju u glavi, pre niko nije gledao ko je ko.
Nikad mi roditelji nisu rekli: 'Sine moraš mrzit tog...", sa nevericom priča ova mlada

žena.

Pogled joj opet ide ka Benjaminu..."Sada i kaže poneku reč, ali nema razvijen govor kao

vršnjaci, pa još nije krenuo u školu",zabrinuto dodaje.

31
Namira se nada da će i tu prepreku uskoro da prevaziđe i da će kada njen sin

krene u školu početi i bolji život za celu porodicu.

Jedini koji ostvaruje prihode u kući je Namirin suprug Mirsad, pošto je ona po ceo

dan uz bolesno dete. A želela bi i Namira da nađe posao, tada bi se lakše plaćali

računi.

"Izguramo i ovako nekako. U bašti pored zgrade posadimo sve - luk boraniju, papriku...",

objašnjava nam, dok nas ispraća, porodičnu kombinatoriku Namira.

"Nema mržnje!" (FOTO,VIDEO)

MONDO,16.07.2018
https://mondo.rs/Info/EX-YU/a1118614/Izbeglice-u-BiH-i-Republici-Srpskoj-kako-zive-ljudske-
price.html

IZVOR: MONDO/GORAN SIVAČKI

32
MEHMED - MEDO RAMADAN živio na Gornjem Polju. Bio dobar likovni umjetnik.
Evo šta je zabilježio Rasim Halilagid u knjizi FOČA 1992. - 1995. ŽRTVE GENOCIDA :
RAMADAN MEHMED, rođen 1955., nepokretan.
Agresija ga zatekla u kudi i njegova se sudbina ne zna.
Toliko.

33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
Objavljeno:15. novembra 2017.
FOČA, XXV GODINA OD GENOCIDA : MASOVNE GROBNICE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/.../foca-xxv-godina.../

57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96
97
Mehmed ef. Handžid : “Božiji Pejgambere” (objavljeno u časopisu “El-Hidaje” od 7. marta
1944. godine.)
Bošnjaci, kao rijetko koji svjetski narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja. Kao i svi
drugi koji su osuđeni na tu kaznu s neizvjesnim epilogom, za takvo stanje su, dakako, prije
svega sami krivi, sa svim svojim manama, a nije ih malo. To je i Božiji usud, koji su zaradili
svojim zaboravom i ved tradicionalnim nemarom.
Milost i oprost
No, spoznaja da se u bošnjačkom bivstvovanju, posebno u stanju duha, skoro ništa nije
promijenilo u posljednje 74 godine, izaziva zebnju. Na sve bošnjačke boljke, koje se manje-
više i danas mogu konstatirati, upozoravao je jedan od najvedih bošnjačkih alima u 20.
stoljedu, predsjednik “El-Hidaje”, rahmetli Mehmed ef. Handžid.
Kako ilustrativan primjer može se uzeti njegov tekst pod naslovom “Božiji Pejgambere”,
objavljen u časopisu “El-Hidaje” od 7. marta 1944. godine. Handžid, inicijator čuvene
Sarajevske deklaracije protiv zločina u NDH, ovo svojevrsno pismo, neku vrstu ispovijesti
poslaniku Muhammedu, a. s., objavio je samo četiri mjeseca prije svoje misteriozne smrti u
38. godini u Sarajevu.
Ovaj tekst može se smatrati nekom vrstom oporuke i vasijeta Bošnjacima da isprave svoje
zablude. Efendija Handžid podsjeda da su sljedbenici poslanika Muhammeda, a. s., za “pola

98
stoljeda osvojili polovinu tadašnjeg kulturnog svijeta, preporodili ljude u njemu i donijeli im
čovječnost, krijepost i sve duhovne vrline koje trebaju čovjeka da rese da bi se mogao nadati
u trajan napredak i uspjeh”.
– Povijest nam je posvjedočila tu istinu ne jedanput nego stotinu puta. Prema tome, za nas je
posve jasno riješiti problem slabosti i nazatka današnjih muslimana, iako stojimo na
stanovištu da se trenutnim napretkom ne može dokazivati ispravnost i vrijednost, kao ni
trenutnim nazatkom slabost, ništavost i manjkavost nekog poretka i uređenja. Odstupanje
od pravog i stvarnog islamskog učenja, od duha i srži islama, makar se i pridržavali nekih
formi, stvarni je uzrok slabljenja i nazadovanja muslimana – piše Handžid.
Kao što je, nastavlja on, prvi pokus primjene islamskih propisa pokazao pozitivan rezultat i u
najtežim prilikama, tako bi, bez sumnje, “pokazao pozitivne rezultate i prvi pokus vradanja
duhu i stvarnosti islama, pa makar to bilo u najtežim prilikama i u našoj napadenoj Islamskoj
zajednici”.
– Mi smo, Božiji Pejgambere, krivi za svoju tešku sudbinu. Iznevjerili smo se tvome učenju,
nismo pošli stopama tvojim, niti stopama tvojih drugova, niti stopama ostalih pravih
muslimana. Nedu se upuštati da govorim o svim islamskim zajednicama, koje skupa
sačinjavaju veliki organizam svjetske islamske zajednice nego du preda te, Božiji Pejgambere,
iznijeti samo stanje naše muslimanske zajednice u BiH. Evo, dvije godine stradamo kao niko i
podnosimo na pravdi Boga najvede muke. U ovim stradanjima kroz ove dvije godine našem
golorukom i nezaštidenom, ispravnom življu učinjeno je ono što papir od stida ne može nositi
– navodi Handžid.
Goloruki svijet, bilježi Handžid, žene i djeca, kao ovce su klani, nedoklani ostavljani, na mijeh
guljeni, svim mukama mučeni, u vodu svezani bacani, na lomači spaljivani, u potpaljenoj kudi
dimom i vatrom uništavani, na kolje nabijani, vješani i svakim zvjerskim metodama, koje
samo zlodusi u svojoj zanesenosti mogu zamisliti, s životom rastavljani.
– Za ova naša stradanja mnogo je uzroka. Brojni su nas neprijatelji okružili. Ali, s islamskog
stanovišta, najteži je onaj uzrok koji je pri nama, jer se vanjski uzroci lako nakupe, ali se lako i
ometu i otklone kada je organizam zdrav pa reagira protiv svega što ga svana ugrožava. Mi
među sobom možemo o tom uzroku razgovarati, jedni ga drugima iznositi, tražiti mu lijeka i
nastojati ga otkloniti, znajudi da sve to ne može nikada ispričati divljeg neprijatelja pred
poviješdu i kulturnim svijetom – konstatira Handžid.
Kao da slušamo muke naših današnjih islamskih pregalaca ili ono malo preostalih moralnih i
nepotkupljenih bošnjačkih intelektualaca, efendija Handžid ističe da smo “postali intereždžije
i materijalisti”. Ideal mnogih trgovaca, piše on, “jeste nagomilavanje imetka za koji i ne zna
kome de služiti, dok mnogi seljak gleda kroz svoju kravicu i njivicu, njivica ostaje pusta, a
kravici se nalazi drugi nepozvani gost”.
– Predmet rada nazovipolitičara, koji su se nametali nesvjesnoj skupini, osobna je karijera i
sitni interes njihove partijice, koja je otrovnim plodom rađala. Karakterna pokvarenost vlada
sitnim dušama. I u ovako teškim danima obogadeni novi bogataši misle samo na svoj
akšamluk i pijančevanje. Kockanje truje organizam naše zajednice. Pokusi da se pristupi
liječenju ovih strašnih bolesti teško uspijevaju, jer se uvijek nađe pokvarenjaka koji koče
svaki konstruktivan i pošten rad – oštro skenira stanje tadašnjeg bosanskog društva efendija
Handžid.
Radikalni potezi
Posebno kritizira odsustvo spremnosti da se radi za interese opdeg dobra, što je i danas
bošnjačka rak-rana. Jer, “sve što je iskreno i što je u ime Boga za opdi naš preporod, u
ovakvoj gomili propada i strada”.

99
– Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci u vjeri imaju zadatak da u početku utru svako
nastojanje za opde dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i ujedine, a
organizacija u poštenim stvarima strašno zapinje. Pored smetnja svana, velika je smetnja u
nama samima. Stvarno su ovdje potrebni radikalni potezi i novo islamsko zagrijavanje i
oduševljenje. Mora se jedanput redi čestitim dobroželjiteljima našeg vjerskog života:
“Vemtazul-jevme, ejjuhel-mudžrimun” (“A vi, o grešnici, danas se odvojite”; Sura Ja’sin,
Kur’an) – zaključuje Handžid.
Prema njemu, bošnjačkom preporodu treba pridi promišljeno, ali junački odvažno. Trebamo
“sami pred sobom dobro kontrolirati svoje namjere i pregledati da li se mi prvi odazivamo
onome čemu druge pozivamo”.
– Ovim putem samo vidim tračak svjetla i nade. I ovim putem moramo podi – napisao je, na
kraju, Handžid.
Omladina koja vjeru ljubi
– Iskrena i ozbiljna omladina s iskrenim pobornicima za naš duhovni preporod naovom polju
može i treba mnogo učiniti. U nju se u tom pogledu mnogo nade polaže. Ali, samo iskrena
omladina koja vjeru ljubi, koja je daleko od bolesnih ambicija i nepromišljenog trenutnog
zagrijanja – upozorio je Handžid.
Božiji Pejgambere, VII/1943-44, 7-8, 201-205.
Velika djela
Mehmed Handžid rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu. Po završetku mekteba i
ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. godine.
Ujesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na čuveni univerzitet El-Azhar. Diplomirao je
1931. godine.
Po povratku u Sarajevo 1931. godine, odslužio je vojni rok u sarajevskoj Vojnoj bolnici.
Uskoro nakon toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrev-begove medrese.
Pokraj 1939. godine postao je nastavnik u Višoj šerijatsko-teološkoj školi, gdje je predavao
tefsir Kur’ana te filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh). Iza njega je ostao veliki broj djela, a
bio je izuzetno aktivan u društvenom životu tadašnjeg Sarajeva.

100
101
Jedan od najveličanstvenijih hadisa u islamu !!!
Ebu Zerra Džunduba b. Džunade, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve
sellem, prenio od svoga Gospodara da je rekao:
”O robovi Moji, Ja sam sebi zabranio nepravdu, pa sam je zabranio i vama, stoga nemojte jedan
drugom nepravdu činiti!

102
O robovi Moji, svi ste zalutali osim onoga koga Ja uputim, zato tražite od Mene uputu, Ja du vas
uputiti!
O robovi Moji, svi ste gladni osim onoga koga Ja nahranim, zato od Mene tražite hranu, Ja du vas
nahraniti!
O robovi Moji, svi ste vi neodjeveni dok vas Ja ne obučem, pa tražite od Mene odjedu, Ja du vas obudi!
O robovi Moji, vi griješite nodu i danju, a Ja opraštam sve grijehe, zato tražite od Mene oprosta, Ja du
vam oprostiti!
O robovi Moji, što god vi radili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti Mi kakvu korist priskrbiti!
O robovi Moji, kada bi svi ljudi i džini, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je
najbogobojazniji među vama, to ne bi nimalo povedalo Moju vlast!
O robovi Moji, kada bi svi ljudi i džini, od prvog do posljednjeg, bili toliko grješni kao što je najgrješniji
među vama, to ne bi nimalo umanjilo Moju vlast!
O robovi Moji, kada bi se svi ljudi i džini, od prvog do posljednjeg, iskupili na jednom mjestu, i od
Mene zatražili sve što žele, a Ja svakome od njih dao ono što od Mene traži, to ne bi umanjilo ono što
Ja posjedujem ni onoliko koliko bi igla umočena u more umanjila vodu mora!
O robovi Moji, to su samo vaša djela koja vam Ja bilježim, a zatim du svakome dati ono što je zaslužio,
pa ko nađe dobro, neka zahvali Allahu, a ko nađe loše, neka ne kori nikoga drugog osim samoga
sebe!”
Seid je rekao: ”Kada bi Ebu Idris pričao ovaj hadis, iz poštovanja bi kleknuo.” Hadis bilježi Muslim,
2577.
Imam Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Stanovnici Šama ne prenose hadis
plemenitijeg značenja od ovoga.”

- Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci u vjeri imaju zadatak da u početku utru svako nastojanje

103
za opde dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i ujedine, a organizacija u poštenim
stvarima strašno zapinje. Pored smetnja svana, velika je smetnja u nama samima. Stvarno su ovdje
potrebni radikalni potezi i novo islamsko zagrijavanje i oduševljenje. Mora se jedanput redi čestitim
dobroželjiteljima našeg vjerskog života: "Vemtazul-jevme, ejjuhel-mudžrimun" ("A vi, o grešnici,
danas se odvojite"; Sura Ja'sin, Kur'an)
Mehmed ef. Handžid - Božiji Pejgambere, El-Hidaje VII/1943-44, 7-8, 201-205.
(objavljeno u časopisu “El-Hidaje” od 7. marta 1944. godine.)

104
105
106
107
108
109
110
Objavljeno:05.03.2019.
NEDAVNO sam objavio post o čestitom i finom insanu Ilhami Baskaraca iz Istanbula,
porijeklom iz Jeleča, opdina Foča. Naime, Ilhamijev dedo Arif Srna, rođen je 1887. u Jeleču i
pradjed Murad Srna, rođen 1854. u Jeleču. Ilhamija sam prvo pitao da li se radi o prezimenu
SRNJA, o on je odgovorio da je SRNA. I ima još rodbine sa prezimenom Srna, kao što je ovaj
rođak iz Prijepolja sa kojim je posjetio Jeleč 2018. Čovjek traži bilo kakav dokument, pomen
svojih predaka. Zato, ako ste u mogudnosti pomozite da ovaj naš fini insan sazna nešto o
svojim precima. I UZDRŽITE SE OD KOMENTARA TIPA jeste SRNJA nije SRNA.
PRVA POSJETA PRADJEDOVINI : Ilhami i Sead u Jeleču 2018.
https://focanskidani.wordpress.com/.../prva-posjeta.../

111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126