DŽOMBOSANJA

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

DŽOMBOSANJA
- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka
- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

1
2
3
4
5
6
Foča, popodne 24. decembra 1992. godine
Visok, tamnokos muškarac mračnog pogleda, sa oznakom vojne policije VRS-a na desnom
ramenu, brzim korakom prolazi glavnom gradskom ulicom. Sa njim dvije djevojke. Gole. Na
gole grudi pritišdu smotuljke odjede. Vojnik lijevom rukom drži jednu od njih za kosu, u
desnoj mu pogolem nož. Druga djevojka hoda ispred njih, iz razbijenog nosa i posjektine
iznad desnog oka krv joj se sliva niz lice i kapa na asfalt. “Brže, majku vam jebem kurvanjsku,”
urla Radomir Kovač zvani Klamfa. “Jebadu vam majku, ima da vas zakoljem i bacim u Drinu!”
“Udario me drškom noža u glavu, odmah mi je skočila velika čvoruga. Bila sam posve
iscrpljena, prestravljena, noge me moje nisu mogle držati. Sva me snaga napustila”, ispričade
jedna od djevojaka 17 godina kasnije u svom svjedočenju pred sudijama Tribunala u Hagu.
Imala je 22 godine kada su je srpski vojnici odveli iz kude u jednom od bošnjačkih sela u
okolini Foče zajedno sa stotinama drugih djevojaka i žena koje de završiti u nekom od
nekoliko logora za silovanje.
“Doveo nas je na ušde Dehotine u Drinu. Ja sam ga samo gledala, ali nisam mogla dalje. U
sebi sam mislila “Mene nedeš živu zaklati”. Kako je Drina bila nadošla, mislila sam bacidu se u
rijeku ali nedu mu dati da me kolje”, govorila je djevojka, danas svjedokinja pod
pseudonimom FSW-75. U zadnji čas Kovač je odustao od svog nauma nakon što je pristigao
njegov drug Jagoš Kostid i prenio mu da su neki Crnogorci ponudili po 500 maraka za cure.
Isplativije ih je bilo prodati nego zaklati.
Kovač ponovo provodi djevojke, premladene, krvave i gole, kroz centar Foče. Prolaze kraj
zgrade opštine. Gužva je, idu ljudi za svojim poslom. Neki prolaze bez riječi, neki gledaju,
prilaze, pozdravljaju se sa Kovačem prisno, upiru u djevojke, smiju se njihovoj golotinji. Niko,
ama baš niko ni prstom ne mrda da im pomogne.
Nikom od tih ljudi u centru Foče vjerovatno nije bilo ni u primisli da bi jadnim curama trebalo
pomodi. Jer, u novoj realnosti Republike Srpske, Bošnjaci su bili dehumanizirani do te mjere

7
da je opšti konsenzus bio da zaslužuju šta god da im se događa, bez obzira o kakvim
strahotama se radilo. U toj novoj realnosti nije bilo mjesta empatiji za narod poistovjeden sa
virusom, “inferiornim genetskim materijalom koji izjeda zdravo tkivo srpskog nacionalnog
bida”.
Izgradnja te nove realnosti predstavljala je ključni preduslov za implementaciju strategije
“razdvajanja naroda” koju su razvili Radovan Karadžid i vođstvo Srpske demokratske stranke
u okviru plana za ostvarenje krajnjeg političkog cilja – stvaranje etnički homogene srpske
države zapadno od Drine.
https://www.flickr.com/.../26024018380/in/photostream/...
Foča, popodne 24. decembra 1992. godine
priredio:Kenan Sarač/focanskidani

8
fotografija:arhiv

DOPUNSKA NASTAVA
PONAVLJAMO GRADIVO
ZLOĈINCI IZ FOĈE
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/posts/1282831408738440
PREUZETO sa portala STAV, od 22.09.2020.
NA HAŠKOJ LISTI NALAZI SE 71 OSUMNJIĈENI ZA ZLOĈINE POĈINJENE U FOĈI

9
Na haškoj listi nalazi se 71 osumnjiĉeni za zloĉine poĉinjene u Foĉi. Od aktuelnih
optuţnica, jedno suđenje završeno je i izreĉena je prvostepena presuda, dva su u toku i
jedno u pripremi, jedan optuţeni izleţava dugogodišnju kaznu zatvora u Njemaĉkoj, a
trojica su nedostupni bosanskohercegovaĉkom pravosuđu.
Za ratne zloĉine poĉinjene nad Bošnjacima na podruĉju općine Foĉa do sada je, kako smo
već pisali, na šest sudova izreĉeno 19 osuđujućih presuda, kojima je 28 direktnih izvršilaca
pripadnika Vojske RS-a i MUP-a RS-a osuđeno na ukupnu kaznu od 392 godine zatvora.
Pored njih, i za zloĉine u Foĉi osuđeni su predsjednik RS-a Radovan Karadţić (doţivotni
zatvor), potpredsjednica Biljana Plavšić (11 godina), predsjednik Narodne skupštine
Momĉilo Krajišnik (20 godina) i komandant VRS-a Ratko Mladić (prvostepeno osuđen na
doţivotni zatvor).
To nije konaĉan bilans sudskog progona poĉinilaca zlodjela u Foĉi tokom Agresije na
Bosnu i Hercegovinu. Trenutno je aktuelno devet optuţnica kojima se terete deveterica
pripadnika Vojske RS-a. Jedno suđenje završeno je i izreĉena je prvostepena presuda, dva
su u toku i jedno u pripremi, jedan optuţeni izleţava dugogodišnju kaznu zatvora u
Njemaĉkoj, a trojica su nedostupni domaćim sudskim organima.

OSMERICA OPTUŢENIH
U ponedjeljak, 14. septembra 2020. godine, pred Sudom BiH izreĉena je prvostepena
presuda Saši Ćurĉiću, optuţenom za silovanje. Osuđen je na pet godina. Ćurĉića je SIPA
uhapsila 27. marta 2018. godine. U optuţnici stoji da je neutvrđenog dana između 3. i 18.
jula 1992. godine Dragan Zelenović iz Srednjoškolskog centra u Foĉi izveo tri djevojke,
zaštićene svjedokinje S1, S2 i još jednu osobu, te ih je sa Sašom Ćurĉićem odveo u jednu
kuću, u kojoj je Ćurĉić, piše u optuţnici, svjedokinju S1 uveo u zasebnu sobu i silovao je.
Dragan Zelenović osuđen je pred Haškim tribunalom na 15 godina zatvora na osnovu
priznanja krivice. Bio je vođa paravojnih formacija i organizirao je višestruka silovanja
Bošnjakinja. Godine 2015. pušten je na prijevremenu slobodu i danas ţivi u Foĉi. S njima
je bio i Milomir Davidović, osuđen pred Sudom BiH na 7 godina zbog silovanja. On je iz
zatvora doveden u sudnicu 19. novembra 2019. da svjedoĉi.
Za silovanje u Foĉi pred Sudom BiH sudi se i Radovanu Paprici i Slavku Ognjenoviću. Njih
je SIPA uhapsila 16. septembra 2019, a suđenje je poĉelo 23. decembra. U optuţnici piše
da je Slavko Ognjenović zvani Maĉak izveo svjedokinju A-1 iz kuće u Staroj Koloniji u
Miljevini i odveo je u prazan stan, gdje ju je silovala osoba pod imenom Neđo. Kada se
spremala da izađe, ušao je Ognjenović, potrgao joj odjeću i silovao je uz nekoliko šamara
i prijetnji da nikome ne smije reći. Kada se i drugi put spremala da napusti stan, ušao je
Radovan Paprica zvani Papro i silovao je, udarivši joj nekoliko šamara. On joj je zaprijetio
da ne smije napuštati stan jer će oni opet doći, ali ona je uspjela iskoĉiti kroz prozor i
pobjeći. Suđenje je u fazi izvođenja svjedoka odbrane.
Suđenje je poĉelo i Slobodanu Ćurĉiću. Optuţnicom od 5. septembra 2018. Tuţilaštvo BiH
ga tereti da je tokom 1992. godine za vrijeme napada na selo Hum ubio dvoje civila
bošnjaĉke nacionalnosti, te da je uĉestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju ţena i
djevojaka. U maju 2019. Ćurĉić se jednostavno prestao pojavljivati u sudnici. Nastanjen je
u Crnoj Gori i za njim je raspisana međunarodna potjernica.

10
11
Domaćim pravosudnim institucijama nedostupan je i Nikola Brĉić. Tuţilaštvo BiH ga tereti
za višestruka silovanja u Karamanovoj kući, a u nekoliko presuda oznaĉen je kao jedan od
zaduţenih za ovaj logor.
Nedavno je Tuţilaštvo BiH podiglo optuţnicu protiv još jednog silovatelja iz Foĉe. Ranko
Radulović optuţen je da je, kao pripadnik VRS-a, tokom jula i augusta 1992. godine
uĉestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjaĉke nacionalnosti i uništavanju njihove
imovine u velikim razmjerama, da je uzimao taoce, da je uĉestvovao u nezakonitom
hapšenju i zatvaranju civila, da je pomagao u prisiljavanju djevojaka bošnjaĉke
nacionalnosti na seksualni odnos, te da je poĉinio više silovanja. Radulović je rođen u
Nišu i drţavljanin je Crne Gore.
SILOVATELJ KUNARAC OPET ĆE NA OPTUŢENIĈKU
Silovatelja Dragoljuba Kunarca već je dotakla ruka pravde. Haški tribunal osudio ga je na
28 godina. Oglašen je krivim za porobljavanje, muĉenje i silovanje. Mnoge je ţene i
djevojke, od kojih su neke imale samo dvanaest godina, odvodio iz logora u privatne
kuće na grupno silovanje i govorio da je to “jedan od naĉina da se postigne nadmoć i
pobjeda nad Muslimanimaˮ. Kaznu izdrţava u Njemaĉkoj. Sudija Haškog tribunala
Theodor Meron odbio je da ga 2016. godine pusti na prijevremenu slobodu “zbog teţine
kriviĉnih djela i zbog toga što nije pokazivao dovoljno znakova rehabilitacijeˮ. Kada izađe
iz zatvora, opet ga ĉeka optuţeniĉka klupa. Sud BiH je 11. januara 2019. potvrdio novu
optuţnicu protiv njega. Optuţnica ga tereti da je, u svojstvu komandira specijalne jedinice
VRS-a, koja je dobila naziv po njegovom nadimku Ţaga, 27. i 28. jula 1992. na podruĉju
sela i zaselaka Kobilja Ravan, Luke i Falovići – Podpeće uĉestvovao u ubistvima najmanje
šest osoba, te muĉenju i nanošenju strašne fiziĉke i psihiĉke patnje zarobljenim civilima,
kao i deportaciji civilnog stanovništva bošnjaĉke nacionalnosti.
Tuţilaštvo BiH podiglo je optuţnicu i protiv komandanta Taktiĉke grupe Foĉa VRS-a
Marka Kovaĉa. Optuţnica od 12. decembra 2019. tereti ga da je planirao, naredio,
poticao, pomagao u planiranju i pripremanju zloĉina, kao nadređena osoba znao da su
poĉinjeni ili da će biti poĉinjeni, te nije poduzeo mjere da se sprijeĉe ili kazne poĉinioci. U
okviru progona bošnjaĉkog i hrvatskog stanovništva tokom 1992. i 1993. nezakonito je
drţao zatoĉeno više stotina civila u KPD Foĉa, Srednjoškolskom centru, Sportskoj dvorani
Partizan, vršeno je muĉenje, prisilno preseljenje i deportacija stanovništva, ubistva i
prisilni nestanak više od 190 osoba, silovanja, te druga neĉovjeĉna djela, kao i paljenje i
uništavanje kuća i imovine, te kulturno-sportskih i kulturnih objekata. Marko Kovaĉ
nastanjen je u Kragujevcu u Srbiji.
Njegov podređeni Goran Mojović, koji je trenutno nedostupan, odgovarat će za rušenje
Aladţa dţamije. Sud BiH potvrdio je optuţnicu protiv njega 28. decembra 2018. Ona ga
tereti da je, u svojstvu naĉelnika inţinjerijske jedinice Taktiĉke grupe Foĉa VRS-a, 2.
augusta 1992. godine s još jednim vojnikom koji je poginuo 1993. godine digao Aladţu u
zrak. U optuţnici se navodi da je naveĉer došao u prostorije TG Foĉa u Veleĉevu te
vojnicima prenio naredbu da se sruši Aladţa. Dvojica vojnika navodno su odbila da to
uĉine, dok je Rajko Milošević pristao, te je otišao s Mojovićem do vojnog magacina
Livade, gdje su preuzeli potreban materijal. Eksploziv su, tvrdi se u optuţnici, postavili na
odgovarajuća mjesta u dţamiji i oko nje i aktivirali.
Pred Okruţnim sudom u Trebinju sudi se Danku Vladiĉiću zvanom Piće i Dţakara.
Optuţnica podignuta 26. februara 2018. tereti ga da je 18. augusta 1992. godine, između

12
22 i 24 sata, naoruţan puškom i crnom kremom namazan preko lica, došao do stana u
barakama u Brodu na Drini, u kojem su ţivjeli V. R. i V. T. i ubio ih tako što je u svaku
ispalio po jedan metak. Njihova tijela nisu pronađena do dana podizanja optuţnice.
HAŠKA LISTA
Privođenju osumnjiĉenih za zloĉine poĉinjene na podruĉju općine Foĉa ni izbliza se ne
nazire kraj. Samo na haškoj listi nalazi se njih 71. U kategoriji A ih je 33 (oznaka A
Tuţilaštvu Haškog tribunala znaĉila je da postoji dovoljno dokaza po međunarodnim
standardima za osnovanu sumnju da je osoba poĉinila teška kršenja međunarodnog
humanitarnog prava): Njegoslav Bošković (pominje se u knjizi Genocid nad Bošnjacima na
podruĉju opštine Foĉa 1992–1995 Preljuba Trafe i dr. Bećira Macića kao jedan od
uĉesnika u zloĉinu nad Bošnjacima u Miljevini), Momo Ĉanĉar (ratni rezervni policajac u
Foĉi), Dragomir (Milosava) Obrenović zvani Obren, rođen 1957, i Zoran Matović zvani
Zoka i Milomir Marić zvani Mara (straţari u KPD), Milorad Vuković Mićo (zet Blagoja Eleza,
bliskog rođaka samozvanog vojvode Pere Eleza, za kojeg se pisalo da je poginuo u
kamionu koji je naletio na minu, kamion za ĉišćenje mina koji su vozili Bošnjaci je prošao,
a kamion u kojem je bila vojska naletio je na minu i poginulo je 40 vojnika i u Foĉi je
oglašena trodnevna ţalost), Nebojša Janković zvani Ĉiĉak rođen 1959. (Esad Mujkanović,
dvadesetšestogodišnji mladić, svjedoĉio je, kako su pisali mediji 1992, da je Nebojša
Janković iz sela Trnovaĉa i Brod na Drini, skupa s nekim ĉetnicima i mještanima iz svog
sela, odveo grupu svojih komšija, 12 ljudi, na most ma Drinu i strijeljao ih, Esad je skoĉio s
mosta i tako se spasio), Velibor Miletić zvani Veso (zaštićeni svjedok 87 iz Trošnja, koji je
1992. imao 15 godina, na suđenju Draganu Zelenoviću svjedoĉio je kako je Veso Miletić
dolazio sa Zelenovićem i ispitivao ga), Zdravko Vasiljavić (Tafro i Macić ga u svojoj knjizi
navode kao jednog od poĉinilaca zloĉina u MZ Trnovaĉa-Brod), Zoran Samardţić (brat je
Neđe Samardţića osuđenog na 24 godine, u ĉijoj se presudi navodi da je s njim
uĉestvovao u nezakonitom privođenju i premlaćivanju komšija bošnjaĉke nacionalnosti u
Rataju), Miško Savić (po kazivanju svjedoka, uĉestvovao je u nezakonitom privođenju
muškaraca i odvođenju u KPD, a neki ga vezuju i za silovanje u Karamanovoj kući), Risto
Trifković (nastavnik Likovne kulture u Miljevini, pripadnik jedinice Pere Eleza, za njega u
Udruţenju Ţrtava rata Foĉa 92–95 kaţu da je u maju 1992. u Poljicama zaklao dva svoja
uĉenika, braću Almira i Aldina Barlova iz Jeleĉa, kao i da je umiješan u ubistvo Sade i Zule
Barlov), Milenko Vuković (Tafro i Macić navode da se u kljuĉne zloĉince Miljevine ubrajaju
još i Miljenko Vuković…), Rajko Bojat (advokat iz Foĉe, mediji su pisali da je bio
predsjednik prijekog suda osnovanog od strane Kriznog štaba Srpske opštine Foĉa),
Jezdimir Mališ (neki svjedoci ga pominju kao onog koji je privodio civile u KPD Foĉa),
Dragan Stanković, Radomir Drašković, Durko Dubljević, Miroslav Elez, Luka Elez, Ţeljko
Elez, Gojko Lalović, Zdravko Mijanović, Nedeljko Matović, Duško Prţulj, Borivoje Sladoje,
Uroš Radović zvani Jure, Saša Gagović, Stojan Blagojević zvani Stole, Radenko Pljevaljĉić,
Vladimir Trivun, Mladen Ţivanović i Radenko Pejović.
U kategoriji B (za njih je Haško tuţilaštvo smatralo da ne postoji dovoljno dokaza) nalaze
se ĉetverica osumnjiĉenih: Slaviša (Petka) Jojić rođen 25. marta 1959, Miroslav Pjano,
Stanimir Vasiljević zvani Beban i Savo Elez.
U kategoriji C (kategorija u kojoj su oni za koje tuţitelj Haškog tribunala nije u
mogućnosti dati mišljenje bez dodatnih dokaza) nalazi se 20 osumnjiĉenih: Radivoje
Marković (pominje se u optuţnici Radovanu Stankoviću: “Jednom prilikom Radovan

13
Stanković je doveo jednog srpskog vojnika koji se zvao Radivoje Marković i rekao mu da
siluje FWS-75ˮ), Dragan Mašić (policajac u KPD Foĉa, iz sela Orahova, bio je među
optuţenim i suspendiranim policajcima kojima je suđeno za pomaganje pri bijegu
Radovana Stankovića i zbog toga je na kraju, kada je oslobođen, naplatio odštetu od
entiteta u visini od 19.721 KM; Brankica Davidović i Ranka Dragiĉević priznale su krivicu),
Rajko Milutinović, rođen 20. oktobra 1936. (mnogi svjedoci navode da je pljaĉkao i palio
kuće u Jeleĉu i da je na vrlo okrutan naĉin ubijao civile, uglavnom muškarce), Neđo Mitrić
(Tafro i Macić pišu da se, prema kazivanju preţivjelih, istakao u ubijanju mještana sedam
sela mjesne zajednice Vitoĉ), Zoran (Marinka) Pavlović, rođen 4. septembra 1965. (Tafro i
Macić ga pominju kao jednog od poĉinioca zloĉina u MZ Trnovaĉa), Slobodan Pejić zvani
Boban rođen u Foĉi 28. decembra 1964. (na suđenju Miloradu Krnojelcu, upravniku KPD,
bivši zatoĉenik svjedoĉio je: “Po cijeli dan su dolazili i odvodili i tukli. Najĉešće je dolazio
jedan mladi straţar, Slobodan Pejić, zvali su ga Boban.ˮ), Miladin Pejović (Miladin Pejović
zvani Krs, konobar iz Jošanice, ubio je Muhameda Bašića, pisao je u Danima Faik Tafro),
Đoko Vuković (nekoliko svjedoka svjedoĉilo je da je Đoko Vuković uĉestvovao u napadu i
spaljivanju sela Kosman), Zdravko Joković (Tafro i Macić ga spominju kao jednog od
zloĉinaca u MZ Ustikolina, u kojoj je ubijeno ili se vodi kao nestalo 199 Bošnjaka), Neđo
Golubović (Tafro i Macić pišu da je, “skupa sa Pavlom Elezom, na Mitrovom Vrelu ubio
Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jedno romsko dijeteˮ, a zaštićena
svjedokinja A-3 je 17. februara 2020. na suđenju Radovanu Paprici i Slavku Ognjenoviću
kazala da je ĉula da su A-1 silovali optuţeni i Neđo Golubović, za kojeg je kasnije ĉula da
je poginuo), Grujo Lalović (bio je predsjednik SDS-a i predsjednik Kriznog štaba
Kalinovika, u Udruţenju Istina Kalinovik kaţu da je odmah nakon rata u Novom Sadu
otvorio pogon proizvodnje namještaja, a da u Bijeljini ima pilanu), Borivoje Arsenić, Zoran
Ivanović, Milorad Miletić zvani Ţuti, rođen 13. februara 1960, Slavko Paprica, Ljubomir
Ristanović, Predrag (Jove) Stevanović zvani Predo, rođen 17. augusta 1951, Milovan
Vuković zvani Crni, rođen 19. februara 1954, Radovan Vuković zvani Ţuti i Rade, rođen 20.
juna 1937, i Radomir Radović.
U kategoriji E (predmet ne spada u nadleţnost ICTY-a ) jesu ĉetverica osumnjiĉenih:
Zdravko (Straje) Matović, rođen 4. februara 1966. (u ratu bio zatvorenik u KPD Foĉa;
predsjednik je Udruţenja foĉanskih rafting klubova; u policijskoj izjavi od 1. septembra
2015. stoji da je Zdravko Matović zapalio auto svog sina Straje, a ovaj njegov), Sreten
Vujadin, rođen 6. januara 1944. (Trafo i Macić pominju Sretena Vujadina iz sela Tulovići
kao jednog od izvršioca zloĉina u Lukama), Ljubo Ostović, rođen 1. januara 1960, i
Milorad Kovaĉević.
OSLOBOĐENI OPTUŢBE
Do sada je oslobođeno devet pripadnika VRS-a optuţenih da su poĉinili zloĉine na
teritoriji općine Foĉa. Radoman Fundup je pred Sudom BiH oslobođen optuţnice da je,
kao pripadnik 1. foĉanske lake pješadijske brigade VRS-a, 10. juna 1992. u
poslijepodnevnim satima bio s još dvojicom vojnika VRS-a u Ulici Dušana Fundića u
Ĉohodor Mahali, kada su u avliji ubijeni supruţnici Nasifa i Latif Purušić, a u kući porodice
Dţelilović ubijena Emina Dţelilović i ranjena svjedokinja C1, te iz kuće Hamida Merdana
izvedena Ifeta Merkez i njeno dvoje maloljetne djece, Almedina od 13 i Almir od 6
godina, te strijeljani pred kućom. Presuda je pravosnaţna od aprila 2017, a u oktobru
Fundup je tuţio drţavu i zatraţio 41.500 KM odštete.

14
Sud BiH oslobodio je Radmila Vukovića optuţnice koja ga teretila da je 10. juna 1992. iz
stana u Miljevini izveo A, odveo je u drugi stan i silovao, a onda joj naredio da svaki put
na njegov poziv mora doći u taj stan, pa je to trajalo sve do 24. ili 28. augusta, nakon
ĉega je zatrudnjela. Iz Miljevine je protjerana 20. februara 1993. i u goraţdanskoj bolnici
rodila je muško dijete. Prvostepenom presudom od 16. aprila 2007. bio je osuđen na 5
godina i 6 mjeseci, pa je pravosnaţnom presudom od 13. augusta 2008. oslobođen.
Ranko Vuković i Rajko Vuković oslobođeni su pred Sudom BiH optuţbe da su krajem
maja 1992, u grupi od dvadesetak pripadnika VRS-a, došli do sela Podkolun i, skupa s
Rankom i Blagojem Golubovićem, ubili Avdiju (Hasana) Hukaru (1909) i Mejru (Hasana)
Bekriju (1927). Prvostepenom presudom od 4. februara 2008. bili su osuđeni na po 12
godina, ali je ta presuda ukinuta 2. septembra 2008, da bi pravosnaţnom od 1. jula 2009.
bili oslobođeni. Za ovaj zloĉin bila je podignuta optuţnica i protiv Blagoja Golubovića, ali
ju je Sud BiH odbio.
Okruţni sud u Trebinju oslobodio je ĉetvericu pripadnika VRS-a. Zoran Trivković
oslobođen je optuţbe da je u junu 1992, sa Zoranom Pljevaljĉićem, koji je istom
presudom oglašen krivim i osuđen na 5 godina, i još jednim nepoznatim licem došao u
jedno dvorište u Foĉi i ukućanima koji su bili napolju zaprijetio da uđu u kuću i da je onda
od Pljevaljĉića zatraţio da ubaci bombu, od ĉega je jedna osoba poginula, i da je sam,
nakon što su ušli u kuću, ubio jednu i ranio drugu osobu koja je uspjela pobjeći. Presuda
je pravosnaţna od 18. juna 2009.
Ţivko Miletić oslobođen je optuţbe da je u maju 1992. uĉestvovao u nezakonitom
hapšenju civila u selu Jeleĉ i u junu i julu u selu Rataje. Presuda je pravosnaţna od 17.
aprila 2008.
Momir Skakavac oslobođen je optuţbe da je u junu 1992. odveo civilnu osobu bošnjaĉke
nacionalnosti u pravcu policijske stanice u Miljevini, od kada joj se gubi svaki trag, da je
od augusta do novembra 1992. godine dolazio u takozvanu javnu kuću Karaman u
Miljevini i u njoj silovao zatoĉenu osobu, te da je uĉestvovao u odvođenju ţena na
prinudan rad – muţa krava na farmi u selu Ocrkavlje. Presuda je pravosnaţna od 3. aprila
2007.
Dragoje Radanović oslobođen je optuţbe da je 11. aprila 1992, s još deset do dvanaest
vojnika obuĉenih u uniforme JNA i naoruţani puškama, ušao u Dom zdravlja u Foĉi i
traţio oruţje, da je, pošto nisu našli oruţje, nezakonito lišio slobode ĉetiri lica bošnjaĉke
nacionalnosti zaposlena u Domu zdravlja u Foĉi, direktora A. Š., deţurnog ljekara I. K i
vozaĉe saniteta M. H i G. K, da ih je tjerao da prvo telefonom pozivaju ugledne Bošnjake
Foĉe da predaju oruţje, da je natjerao direktora A. Š da se popne na prozor djeĉijeg
dispanzera i da tako poziva Bošnjake iz okolnih kuća da predaju oruţje i da je uĉestvovao
u njihovom odvođenju u logor L., gdje su predani drugim vojnicima koji su ih zatoĉili u
hangar s drugim civilima bošnjaĉke nacionalnosti. Prvostepenom presudom od 9.
decembra 2005. bio je osuđen na 2 godine, da bi pravosnaţnom od 22. marta 2007. bio
oslobođen.
Piše: Izet PERVIZ
STAV, 22.09.2020.
NEKAD DRINOM POTEĈE I PRAVDA [STAV, 22.09.2020.]
https://stav.ba/nekad-drinom-potece-i-pravda/
istaknuta fotografija: GRAD i ĆILIM/ FOĈA - design:Kenan Saraĉ

15
Ţivko Miletić, ratni inspektor u općini Foĉa kojem se sudilo pred Sudom u Trebinju za
ratne zloĉine poĉinjene u Foĉi.

16
 Ţivko Miletić, ratni inspektor u općini Foĉa kojem se sudilo pred Sudom u Trebinju za
ratne zloĉine poĉinjene u Foĉi.

17
18
KNJIGA KOJA GOVORI ISTINU

https://www.academia.edu/41413683/KNJIGA_KOJA_GOVORI_ISTINU

19
20
Zaostala kasetna municija u BiH
- Od 1992. godine, od mina i kasetne municije u BiH je stradalo 8.379 osoba. U ratnom
periodu (1992-1995. godina) stradale su 6.354 osobe, dok je u poslijeratnom periodu
stradala 1.751 osoba, od čega 612 osoba smrtno. Prilikom obavljanja poslova humanitarnog
deminiranja u BiH je stradalo 127 deminera, od čega 51 deminer smrtno - podatak je
BHMAC-a.(fokus.ba, 23.03.2017,)
izvori:
Uklonjeno osam kasetnih bombi (avaz, 13.08.2014.)
U Vogošdi uništene dvije kasetne bombe (avaz, 21.07.2014.)
Demineri pronašli i uništili ostatke kasetne municije (radiogradacac.ba, 14.07.2017.)
Zaostala kasetna municija u Bosni i Hercegovini - Procjena utjecaja zaostale kasetne municije
(Norwegian People's Aid, 2011. - http://www.npa-bosnia.org/.../Zaostala-kasetna-municija-
u...)
Odsjek za uništavanje eksplozivnih sredstava FUCZ je u proteklih 10 godina uklonio oko 50
komada avionskih bombi, a posljednja je uklonjena prije nekoliko dana u Bihadu.(source,
17.12.2016.)
Timovi FUCZ kod Goražda iskopali i uklonili 430 mina (focanskidani, 11.11.2017.)
Kazagidi – GORAŽDE, srijeda, 16. decembar 1992. godine : Vađenje avionskih bombi na obali
Drine (focanskidani, 9.11.2017.)
Kasetna bomba, rasprskavajuda bomba, klaster bomba, kasetna avio-bomba (KAB) je vrsta
slobodnopadajude, aerodinamički oblikovane municije sa kasetnom bojevom glavom koja se
baca iz vazduha ili ispaljuje sa zemlje. U principu to je nevođena avio-bomba, sa bojevom
glavom - specijalnim, „kontejnerom“ u kome je smještena podmunicija koja se popularno
naziva „submunicija“.
Kasetna bomba je konstruisana tako da u svojoj unutrašnjosti nosi submuniciju najrazličitijeg
dejstva: rasprskavajudeg, probojnog, zapaljivog ili kombinovanog. Svrha ovakvih bombi je
uništavanje neprijateljske žive sile, uništavanje materijalno-tehničkih sredstava,
zaprečavanje puteva i onemogudavanje korišdenje objekata (npr. aerodroma). Postoje i
bombe dizajnirane da uništavaju željezničke pruge, dalekovoda, oslobađaju hemijsko ili
biološko oružje, kao i što postoje bombe, koje mogu da razbacaju neubojiti sadržaj, kao što
su leci.
Kasetna bomba je sastavljena od kontejnera u kome ima od nekoliko desetina do nekoliko
stotina kasetnih bombica, gdje se prilikom dejstva oslobađa vedi broj manjih bombica nad
širom okolinom, koje predstavljaju opasnost po civilno stanovništvo još dugo godina poslije
toga. Takvu neeksplodiranu municiju je vrlo skupo pronadi i ukloniti. Stoga za kasetne bombe
možemo da kažemo da su jedno od najmonstruoznijih oružja današnjice od koga i nakon
završetka rata vedinom stradaju civili u preko 95% slučajeva, kao na primjer u Vijetnamu i
Laosu gdje i poslije 30 godina veliki broj njih strada.
(Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije)
priredio:Kenan Sarač
https://focanskidani.wordpress.com/.../zaostala-kasetna.../

21
22
23
24
TRANZISTOR....
Kako i pod kojim uslovima je unesen mali dzepni tranzistor na baterije u logor KPD-e Foca
vecina u sobi nije znala, radi sigurnosti. Vjesti su se slusale najvise dva puta u toku dana oko
19 i 22 casa i to u jednoj maloj sobici.. Slusao ih je mali broj ljudi, da bi se samo prepricavale
u spavaonici.Mnogo nam je znacio ...da cujemo sta se desava na ratistima. Radi boljeg
prijema preko citave sobe je razvucena jedna zica i sluzila je kao antena . Strazari su
predpostavljali, znali da ima nesto( od pojedinih nasih ljudi ) i cesto su vrsili pretres sobe.
Tada bi se na zicu stavljao mokar ves da se susi. Mali tranztor je krio u jedno dno ...duplo
dno... od posude slicne danas termos boci koju smo pronasli tu od ranijih zatvorenika.
Logoras Gordo..tada bi tu posudu stavljao na sredinu stola, da se dobro vidi. I nikada ga nisu
pronasli. Baterije je "morao" donositi cuvar zatvorenika( nama je poznato njegovo ime).
Tranzistor smo izgubili poslije 3 mjeseca, Pao nam je sa antene (zice koja se sluzila da bude
bilji prijem) i razbio se u par djelova.
Znali smo da bi ga Kruno..mogao mozda popraviti ali je bio u drugoj celiji. Uspjeli smo i to da
uradimo, nekako smo mu ga dostavili kroz prozor.... Nije mu bilo spasa.
Tako smo izgubili svaku vezu sa spoljnim svijetom. Ostali smo iza zidina logora...cekajuci smrt
ili slobodu.
Udruženje Logoraša Odense

25
26
27
Posted on 4 Septembra, 2017
OČI U OČI – PO FOČI !… (priča jednog učitelja)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/04/oci-u-oci-po-foci-prica-jednog-ucitelja/

28
Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)
https://focanskidani-wordpress-
com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2016/10/21/foca-gori-
oslobadanje-grada-od-muslimanabosnjaka-1992-video/amp/

29
FOČA 1992. : ŽRTVE GENOCIDA (stradanje porodice Durid)
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/...

30
31
32
33
DOK JE NAPAD TRAJAO SA MEGAFONA ODJEKIVALO: "NE ZAROBLJAVAJTE, PUCAJTE U ŽIVO MESO"
Zbog stravičnog zločina nad više od 40 stanovnika Lozja i izbjeglica koje su u ovom goraždanskom
naselju pokušale pronadi spas, ni 26 godina poslije niko nije odgovarao. Članovi porodica ubijenih
izgubili su nadu u pravdu, jer su u niz navrata istražnim organima davali iskaze i predavali čak i
dokumente o napadu 22. maja 1992. godine, koji je počeo u ranim jutarnjim satima.
- Ovdje su izvršeni genocid i urbicid od Srba komšija i pomodi im iz Srbije. Ranije je oko ovog mjesta
bila uspostavljena četnička linija i rano ujutro je počeo napad. Prvo su bacali bombe i trombloni, a
onda je ušla pješadija. Kako se je ko budio, pokušavao bježati, na licu mjesta je ubijan. Iz kude Vlada
Lasice preko megafona se čulo: „Ne zarobljavajte, tucite u živo meso.“ To je govorio dojučerašnji
komandir stanice milicije u Goraždu Brane Petkovid, koji je s Miloradom Marinkovidem komandovao
ovim napadom – kaže Muhamed Sijerčid.
Dio zarobljenika ubijen je na najmonstruoznije načine, jer je tokom poslijeratne ekshumacije
utvrđeno da su nekima od njih ekseri zabijani u glavu. Preživjeli znaju poimenično ko je tog jutra
napao njihovo naselje, ali ni nakon 26 godina poslije niko nije odgovarao.
– Moja supruga je bila zarobljena, do u detalje sve zna, ali čini mi se da su i oni korumpirani i da ti
organi vlasti čekaju da ovi stariji nestanu, izumru i da se to zataška. Mnogo sam čitao o historiji
naroda svijeta, ali nigdje nisam našao da se onaj ko ubija druge veseli, pjeva, hvali time, a kasnije
negira. Ni divlja plemena u prašumama to ne rade – ističe Sijerčid.
Sanina Tabakovid odrasla je u Lozju. Imala je 17 godina kada je ubijen i njen otac.
– Svaki dan mi je 22. maj. Zar treba 26 godina da se nađu masovne grobnice i tijela naših najmilijih?
Od države očekujem da kazni zločine i nađe posmrtne ostatke, da mom ocu mogu proučiti Fatihu. Ali
državu kao da nije briga za nas – ističe Tabakovid.
Udruženje logoraša iz Goražda nije organiziralo obilježavanje godišnjice zločina, pokušavajudi ga
odložiti za mjesec. Prema informacijama koje su dobile ogorčene porodice, učinjeno je to zbog
ramazana.
- Danas je 22. maj, danas se desio genocid nad nama. Ja ne želim nikakav 22. juni, avgust ili bilo koji
mjesec. Danas je naš dan bola i niko nema pravo da odgodi ovo – kaže Tabakovid.
AVAZ

34
35
36
37
38
ZLOGLASNI LOGOR PARTIZAN U FOČI
- nekada je bio je Šareni mejtef
Tekst iz knjige Zaboravljena Foča – Faruka Muftida:
Dolaskom Austrougarske uprave radilo se na objedinjavanju mekteba pa je napravljena na Musali
zgrada centralni dvogodišnji mekteb, koji je radio sve do Drugog svjetskog rata kada je zapaljen.
Mejtef u Foči su bila obavezna pohađati sva muslimanska djeca, gdje su ih vjeroučitelji učili o
osnovama njihove vjere i čitanja arapskog pisma. Tu se sticala i druga osnovna znanja.
Zgrada mejtefa je konfiskovana i proglašena opdenarodnim dobrom, opravljena i prilagođena za
održavanje raznih skupova. Preuređena je u sportsku dvoranu “Partizan” da bi poslužila, u ratnim
godinama 1992/93 kao logor za žene muslimanke, a kasnije u Omladinski sportski centar.
Svi napori da se vrati u posjed Islamske zajednice propali su jer kod nadležnih vlasti nema političke
volje za to.
(iz knjige Zaboravljena Foča – Faruk Muftid)
ZAŠTO NIKO NE REAGUJE? : Zloglasna sportska sala “Partizan” u Foči bila je Šareni mejtef

https://focanskidani.wordpress.com/.../zasto-niko-ne.../

39
 Posted on 23 Maja, 2017
FOČA – PRERUŠENI u ljude:Provjerite da li su vaše komšije VANZEMALJCI! (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/foca-preruseni-u-ljudeprovjerite-da-li-su-vase-
komsije-vanzemaljci-foto/

40
Na području opdine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko
stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni....

https://focanskidani.wordpress.com/.../u-foci-je-izvrsen.../

Posted on 18 Oktobra, 2018

U FOČI JE IZVRŠEN GENOCID : KO POKUŠAVA IZMIJENITI KARAKTER RATA?
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/18/u-foci-je-izvrsen-genocid-ko-pokusava-izmijeniti-
karakter-rata/

41
na fotografiji:Lokalitet (porušene i do temelja sravnjene) džamije Defterdara Memišahbega,
poznate još pod imenom Nazorova na Gornjem Polju u Foči.

FOČANSKE PRIČE : TAJ DAN KAD JE NAZOROVA DŽAMIJA GORJELA

Bio sam prisutan kad je gorjela Nazorova džamija. Sin mi je šetao okolo, sakupljao čahure od
protivavionskog mitraljeza. Taj koji je nekad pucao sa zgrade gdje je stanovao Brale. I on je
došao da nam kaže da gori džamija. Srbi su se okupili sokak prije i gledali. Nisam vidio da je
iko divljao ili pjevao. To su uglavnom bila zabrinuta lica. Vatrogasno auto je stajalo na drumu,
čuvalo da se neka kuda ne zapali. Dimilo se puno iz minareta ali je džamija gorjela…

zabilježio:Kenan Sarač

https://focanskidani.wordpress.com/.../focanske-price.../

42
FOČANSKI KAZAMATI SMRTI.pdf
https://www.academia.edu/32879332/FOČANSKI_KAZAMATI_SMRTI.pdf

43
44
Foča '92 - KPD - Nermin (Nedžib) Jerkovid (25.12.1964. - 1992.) - lijevo *ubijen, još nisu
pronađeni posmrtni ostaci+
i Aziz Telo, desno - živ je.
fotografija:David Brauchli

45
46
47
48
49
50
Kaže (svjedok genocida u Foči)
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/...

___

NESTAJANJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/01/nestajanja/

Ovako propadaju nekadašnja vrijedna zdanja u Fočanskoj nahiji. Od ove građevine su ostali
samo zidine.
Bio nekada Dom - sala za igranke.
U donjem dijelu je bila kino-sala, velika bina. Nastupala tadašnja kulturno umjetnička
društva...
Zatim jedan dio kafana, držao Asim Mulahasanovid, a u produžetku bila prodavnica, šef bio
Murat Softid. Kad je UPI "Zelengora" uzela jedan dio pod svoju nadležnost jedno vrijeme u
prodavnici radio i Džemal Vejo.
Bila i otkupna stanica za bilje. Tu je radio Zulfo Hanjalid.

51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
Moja ispovijest
Autor: Musa Dazim Datid
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, prosed suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope -
Kako je gadno ulizica biti!...
Kako je nisko nemat' samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara -
Kako je nisko nemat' samosvijesti!...
Ja mrzim one, što pred drugim puze
I mrzim liske, što ništa ne rade
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade
I sve alčake, što pred drugim puze.

68
I nikad nikom "Pardon" nedu redi,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sredi,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom "Pardon" nedu redi.
Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim k'o svetost u srcu i duši -
I slavim samo samosvijest i snagu...
Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje!...

69
70
71
72
73
74
75
Djetinjstvo u ratu : Sarajevo 1992-1995. / [Jasminko Halilović ; fotografija Milomir
Kovaĉević, Danilo Krstanović, Anur Hadţiomerspahić]
Sarajevo : ǂUdruţenje ǂUrban, 2012. ([s. l.] : Suton)
327 str. : ilustr. ; 26 cm

76
Ivica Osim: Predgovor za japansko izdanje knjige 'Djetinjstvo u ratu'

Na samom početku rata, kada sam posljednji put dolazio u Sarajevo, na aerodromu u
Beogradu me pitaju: “Gdje deš”. Kažem: “U Sarajevo”.

Oni kažu: “Ti si jedini putnik koji ide u Sarajevo”.

Bio je april 1992, sjeo sam na avion i došao u Sarajevo. Stjuardese su mi govorile: “šta dete,
gdje dete, niko ne ide tamo, ne smije niko da izađe iz aviona”. Bio sam jedini u avionu, viskija
je bilo za sviju, a ja jedini.

Puno puta su me dosad pitali da govorim ili pišem o ratu. Šta god kažeš o ratu, nekoga deš
zakačiti, to je tako. To je uvijek delikatno. Ali sa knjigom “Djetinjstvo u ratu” je drugačije. Kad
su djeca u pitanju, drugačije je. Ovo je knjiga želja. Te male sitne želje – da mi je ovo, da mi je
ono. Kad nema rata, nema takvih želja. Stanje koje je nenormalno, rat, dovede čovjeka u
situaciju da poželi ono čega je uvijek imao. Kad nestane svega, onda najobičnije stvari,
komad hljeba, frtalj luka, postanu velike. Kad još te sitne želje čuješ od onih koji su bili djeca,
kad vidiš koliko se još usitne, onda te to gane. Dođeš u situaciju da to nikome ne poželiš. Iz
ove knjige i oni koji nisu proživjeli rat mogu da nauče kako male stvari postanu velike.

Odletio sam nazad za Beograd jednim od posljednjih letova iz Sarajeva i doživio ono što se
dešava na aerodromima kad su zemljotresi, prirodne nepogode. Raja se skupila da bježi. Mali
avion, a pun aerodrom. Ono malo svijeta što me prepoznalo, svi misle da ja imam koliko
hodu karata. A ja imam samo jednu. Onda sam lijetao po aerodromu, uspio sam nabaviti pet
karata i podijelio raji da i oni odlete.

U Beogradu sam dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Vedina ljudi je korektno
prihvatila moju odluku. Malo nakon toga se desilo nešto što me zaboljelo. Prolazio je pored
mene razred đaka, a ispred njih učitelj, mlađi čovjek. Prepoznao me, i kaže djeci: “Evo
izdajice Jugoslavije!” Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao bih ga tad. A šta sam drugo
mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako sam i rekao tada, to je bio moj privatni gest,
moja lična odluka. Jedino što sam mogao učiniti za svoj grad, koji je bio granatiran.

Kako god, moja ostavka nije mogla ništa promijeniti, toliko je daleko otišlo. Fudbal nije
mogao ništa promijeniti. Da smo bili prvaci svijeta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo
povratka jer je počelo tako jako i oštro.

1992. imao susret sa španskim novinarima. Novinarka me pitala šta mislim o ratu, i ispričala
mi kako je bila prisutna u Bosni kad su Srbi upali u selo, kako su ubili dijete i igrali mali fudbal
s dječijom glavom umjesto lopte. To je užas. Ona plače i pita mene. Šta da joj kažem kad je
bila tamo i vidjela. Šta na to čovjek može da kaže.

Tokom rata nisam bio u Sarajevu, bio sam u Grčkoj i Austriji. U Sarajevu su mi bile žena,
kderka i sin. Prvi put sam se čuo sa ženom kad sam bio u Skoplju zbog utakmice. Tog dana je
počelo bombardovanje Sarajeva. Navečer sam došao do nekog telefona. Pričao sam sa

77
ženom, a ona je stavila slušalicu na balkon da slušam detonacije. Ne vidim, ali čujem, i znam
da svaka ta granata može svaki čas pasti bilo gdje.

Kad god zazvoni telefon, pomislim srušilo se opet nešto. Ne smiješ uzeti slušalicu. Uvijek
čekaš neprijatnu vijest. U Grčkoj pogotovo – prekinute veze, ne možeš dodi do telefona. Tad
sam trenirao Panatenaikos. Preko nekih satelitskih veza smo uspostavljali kontakt sa
Sarajevom. U Sarajevu nije bilo telefona nego su radio-amateri spajali. Volio bih nadi čovjeka
koji me spajao sa ženom da mu se zahvalim. Taj čovjek je znao sve moje probleme, kao i
moja žena. Pričaš sa ženom, linija otvorena, nema intime. Pričaš svoj život, a on sluša.

Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulovid koji
je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto,
takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji
vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te
strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti
bude još teže…

Jedino što me spašavalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posvetiš se tome, misliš o
utakmici. Onda mi je došao sin u posjetu, pa malo progovoriš s njim. A opet, ne možeš da ne
razmišljaš o Sarajevu i ratu. Nisam znao šta je sa sinom, kderkom, ženom, sestrom, majkom,
familijom. Da sam mogao došao bih još poneki put u Sarajevo. Ali nisam mogao, nisam znao
kako da dođem.

Iz ove knjige može se naučiti da treba cijeniti male stvari, one na koje u svakodnevnom
životu računamo, koje podrazumijevamo. Koliko jedna suha smokva može napraviti
zadovoljstva nekome ko je gladan, žedan, kome puca iznad glave. Male stvare postaju velike.
To je pouka koja je vrlo bitna. Kad pročitaš ovu knjigu, stvoriš osjedaj šta je u životu važno,
šta može da bude važno, da bude presudno. Koliko je važno samo nekome poturiti rame da
se nasloni. Ljudi koji danima ne jedu, nemaju osjedaj za bilo šta. Samo strepe da im ne tresne
granata. Ovo je najgori način ratovanja – rat u gradovima. Kad pucaš po gradu, ne možeš da
promašiš. I to svi znaju. I oni što pucaju po gradu i oni po kojima se puca. A s tom istinom nije
lako živjeti.

Drago mi je što je knjiga objavljena u Japanu. Mislim da nam je u oporavku od rata od svih
država najviše pomogao Japan. To nije malo. Japanci imaju dosta svojih muka, ne treba im
tuđih. Ali opet su uradili puno. Žive teško, imaju zemljotrese, vjetrove, poplave, svega im je
previše. Ne treba im tuđi belaj. Preživjeli su i atomske bombe. Znaju šta ih je to koštalo i zato
su antiratna nacija.

Mislim da de ljude u Japanu zanimati iskustvo djece Sarajeva. Oni prate sve što se dešava u
svijetu, osvrdu se na tuđe probleme. Čovjek u njima, posebno ako je ugrožen, uvijek može
imati prijatelja. Tu nema dileme.

78
Mnoga sjedanja u knjizi “Djetinjstvo u ratu” govore baš o prvim koracima s loptom, o prvim
odigranim utakmicama. Fudbal uvijek donosi dobro i radost, i kad je najteže. Da ima nekih
pravila i kodeksa, da nisu sva pravila i kodeksi bili zaboravljeni, kad djeca počnu igrati fudbal
onda ne smije pucati. To je minimalni kodeks ponašanja. Kad ljudi idu po vodu, ne smije da
se puca. To mora biti pravilo. To je minimum. Nestali su u ratu svi kodeksi. Ubijani su ljudi na
sahranama, djeca na igralištu. To najviše boli.

Ratova de uvijek biti. Svijet je prenaviknut na vođenje ratova, na smrt. Igrat de se Svjetsko
prvenstvno, a u Siriji de trajati rat. Ja sam navijač Bosne, ne mogu da budem objektivan.
Pošto smo inače inadžije, ja bih volio da Bosna opstane iz inata. Inat nije dobar savjetnik, ali
valjda nekad može da pomogne.

Ova knjiga daje upute kako živjeti i preživjeti u neko drugo vrijeme koje nede biti lako. U
vrijeme kad svijet poludi, kad ljudi podivljaju, kad reaguju nepredvidivo.

79
80
81
82
83
84
85
Rječnik stranih riječi : tuđice i posuđenice / Bratoljub Klaid ; priredio Željko Klaid
Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1983. (Zagreb : "Ognjen Prica")
XV, 1456 str. ; 25 cm

86
BOGDAN BOGDANOVIĆ

87
Moja brada Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe.Otpočeli su
dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo

“Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer
poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog
nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije” Bogdan
Bogdanovid, veliki srpski arhitekta i nekadašnji gradonačelnik Beograda

Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u

stvaranju velike Srbije. A unesredili su susjedne narode, o čemu sam ved govorio, i u tom
ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i
gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili
i dušu i čast.Miloševid je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio
zemlju budaliju.

Razgovarala: Selena Seferovid

Prof. dr. Bogdan Bogdanovid, arhitekta, neimar, tvorac – pored mnogih drugih – i
partizanskog spomenika u Mostaru, pisac, nekadašnji gradonačelnik Beograda, humanista i
prijatelj Bosne i Hercegovine u međunarodnim priznatim granicama, specijalno za Ljiljan, iz
izbjeglištva u Beču, poručuje: Ne vradam se u zemlju budaliju, a kad stane rat, rado bih živio
u Sarajevu ili Mostaru, prenosi Miruh Bosne,

*Povodom rušenja Vašeg spomenika u Mostaru, marta 1992. godine, napravili smo za
mostarsku Slobodu intervju u kojem ste se obratili i vašim sunarodnicima Srbima
proglasom: “Brado Srbi, birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje. Tražite nekoga ko de
vas učiti da živite u miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kome živite. Ratosiljajte se tih
histerika i ludaka koji su nas doveli do ovdje, i sva je prilika, ako ih ne zaustavimo, da de
nas dovesti do dna. Narod koji de izvudi najteži poraz iz ovoga bidemo mi Srbi, a taj de
poraz biti moralni i duboko psihološki.” To je bilo vrijeme kada rata u BiH još nije bilo, a
kada su Vas i Vašu porodicu, iz koje je i gospodin Ivan Đurid, Vaš sestrid, zvanična srpska
štampa i javnost nazivali izdajnicima, ustašama, kada ste pradeni, prisluškivani, kada Vam
je prijedeno i smrdu, i kada ste se, kako ste rekli, osjedali kao Jevreji 1933. u Njemačkoj.
Uskoro potom, i Vi i gospodin Đurid bili ste primorani napustiti Beograd i krenuti u svijet, u
izbjeglištvo.

BOGDANOVIĆ: Ja hodu da idem na onaj svijet apsolutno čist i sve do posljednjeg daha boridu
se da se zločin koji su u ovom ratu Srbi napravili (a svako je odgovoran da prije svega govori o
svojima) osudi i krivci kazne. Pa šta košta da košta, tu cijene nema. Konkretno, dok ne vidim
Karadžidevu glavu i ostalih iz kompanije zla, mira nema. Ja do tada sebi nedu da priznam da
sam Srbin. Neki dan mi Milo Dor – Doroslovac čita jednu Karadžidevu p jesmu: GRADOM IDU
ODJELA BEZ LJUDI (a čuo sam i drugu – IDEMO U GRADOVE DA BIJEMO GADOVE). Ta
“pjesma” je apsolutno klinička, u njoj se vidi čitav program jedne medveđe glave koji je na
djelu sprovodio etnička čišdenja, preseljenja, silovanja, pljačke. Isto je i Hitler u Mein Kampfu

88
napravio genocidni plan koji je potom sprovodio, a ljudi ga u početku nisu ozbiljno shvatali.
Ili, šta da radim sa svojim prijateljem pjesnikom Ivanom Lalidem kada ga sretnem – da li da
ga udarim ili samo prođem pored njega, zato što je išao kod Vučurevida kamiondžije da primi
nekakvu nagradu, u gradu koji je očistio od Bošnjaka i Hrvata, koji je rušio Dubrovnik i ubio
nam zajedničkog prijatelja Milana Milišida. Ja više ne prepoznajem svoje nekadašnje
prijatelje, svoj grad.

Ni u snu nisam mogao da vjerujem da pod stare dane nedu modi da razumijem svoju naciju,
svoj Beograd koji se u svemu ovome tako ružno diskvalifikovao, duti, gleda, u njemu KRIKA
NEMA. Ne mogu da shvatim da tamo nema više od 200 čestitih, poštenih ljudi, kao što su
moji prijatelji iz Beogradskog kruga, da dođu na Terazije i kažu – STOP, mi nismo za ovu vlast
i ovaj rat. Ta amnezija mi je apsolutno neobjašnjiva. Vade se na to da nisu obavješteni, a
mogu da budu ako hode. Uostalom, dovoljno je da svake večeri gledaju Prvi program
zvanične televizije, pa ako ikako poznaju konfiguraciju Sarajeva, a znaju je, vide svijetlede
metke, vide ko koga gađa preko 1.000 dana, znaju da svaki taj metak tog trena dok gledaju,
nekoga ubija ili ruši po gradu. I još se pitaju ko to puca. Gledaju zločin uživo i dute. Duti
opozicija koja je isto nacionalistička (osim časnih izuzetaka u Građanskom savezu,
Antiratnom i Beogradskom krugu, Žena u crnom, itd.) Srpski narod na izborima ne jednom,
pa da kažeš da je pogrešio, nego tri puta za redom glasa za ovakvu politiku.

Po meni, ovdje je riječ ne o kolektivnoj odgovornosti ved o kolektivnoj krivici koju de i naši
praunučidi nositi kao teško breme.

Miloševid je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju

budaliju. Upleo je u svoje laži cio svijet, koji, nažalost, nema političara od formata, nego
samo činovnike politike, i to je problem. Mi smo, očigledno, precijenili zapadne političare koji
glasaju, pa ako rezultat ispadne 6:7, onda de biti ovako ili onako. Tu nema moralnog stava ili
se samo ponekad od ponekog deklarativno iznese, ali na djelu ne.

Te Miloševideve laži su psihotične laži, laži jednog ludog čovjeka koji oduzima bududnost
Srbiji, ako je Srbi uopšte sada imaju. Jer ti ljudi u Srbiji odbijaju da spoznaju istinu, što je
patološki sindrom odbijanja stvarnosti. Dokle to ide vidi se i po tome da režim u cilju tih
lagarija koristi i ono čudovište, onog idiota Kusturicu (o filmu ne govorim, nisam ga ni
gledao), ali ponešto znam iz scenarija, s ciljem da poništi pedeset godina zajedničkog
življenja, kakvog takvog ali zajedničkog, u bivšoj Jugoslaviji. Inače, ne volim njegove filmove
jer zloupotrebljava kao profitabilne političke teme za ličnu promociju i bogadenje,
nehumano, beskrupulozno, kao nesredne Rome, pored drugih.

* Možda de Vam redi da govorite tako zato što se zna da je Vaš otac prešao na islam…

BOGDANOVIĆ: Neka kažu šta hode, ja znam svoje. Da, tačno je. Moj otac Milan Bogdanovid,
pisac, kritičar, iz građanske porodice, u ono vrijeme bez službe i u zavadi sa režimom, primio
je islam ne kao vjeru, nego kao kulturu. Ko ne bi bio za to da prihvati jednu novu kulturu.
Htio je da to učini u Beogradu kod muftije, pa je otišao kod oca Zuke Džumhura da ga

89
posavjetuje kako da to uradi, a on ga je uputio u Niš, gdje je sve obavio i dobio ime Mefail
Bogdanovid. Istina, ja pamtim da je on i ranije, sve do 1941. godine, na svojim legitimacijama
i pasošima uvijek imao ta dva imena, Milan-Mefail Bogdanovid.

* Kažite nam sada šta mislite o Bošnjacima, njihovom legalnom rukovodstvu, predsjedniku
i Armiji; imate li za nas poruku, neki savjet, možda?

BOGDANOVIĆ: Prvo, naziv Bošnjaci za etnikum, za cijelu naciju koji je i u Ustavu, mislim da je
adekvatan, jer dosadašnji koji je, u stvari, naziv za religiju, nije bio dobar, pa se često i
zloupotrebljavao, te veliko M, te malo m. Vi se apsolutno tako osjedate kao narod koji ima
svoj identitet, svoju kulturu, religiju, i tako i treba da bude. Drugo, a to je i najbitnije,
odlučnost bošnjačkog čovjeka da se odupre zlu i agresiji i iskaže golemo junaštvo, i da prvi
put u historiji stvori svoju Armiju, mene nije iznenadila. Svježina duha i svježina morala
čovjeka koji pripada islamskoj kulturi, a islam je za mene i kultura, kao što je i pravoslavlje za
mene kultura, i katolicizam i redom slično, vaša čvrstina, unutrašnja neka ravnoteža koju
imate, vaš duh, pa čak i vaš smisao za humor, moraju da izrode dobre rezultate.

A ja taj svet dobro znam, sa vama sam radio, drugovao, putovao po cijeloj BiH, čak sam za
vrijeme partizanskog antifašističkog rata sa vama i ratovao na Majevici, gdje sam bio teško
ranjen, tako da dobro poznajem taj lokalitet gdje je sada Drugi korpus Armije R BiH. Bojim se
da ovi drugi hristijanizovani Slaveni tu ravnotežu nisu imali.

Oni su uvijek bili malo mutni u svojim balansiranjima između dobra i zla. Ta životna filozofija
čovjeka koja se zasnivala na tradicijama islama i na duhu orijentalnog dijela svijeta u
kombinaciji sa dobrim evropskim obrazovanjem, meni je veoma dobro poznata. Kada gledam
na TV ili u novinama te mladide – branioce slobode – kako izgledaju, podsjetim se na sebe iz
tih davnih dana. E, sad, kad ih uporedim sa ovim mračnim mamurnim, polupijanim ubicama
vidi se da su to dva svijeta, tako da, ubjeđen sam, što se dobrote tiče, što se morala tiče, što
se srca tiče, pobjeda je na vašoj strani. Uz to, bez oružja i prava na odbranu na koju vas je
svijet osudio, uz oskudice svake vrste, Bošnjaci idu napred. Ali, ne smijete više da očekujete
obedanja sa strane i svojim sopstvenim snagama morate dalje.

Dobidete rat, nema druge, a ja se ipak nadam, uporno nadam, da de vam vremenom prilaziti
u sve vedem broju oni sunarodnici i sa hrvatske i sa srpske strane koji su protiv podjele, a to
znači i ubijanja BiH, a za njenu cjelovitost, za zajednički život. Zato sam pismom i podržao
SGV (Srpsko građansko vijede) o kome doduše, doskoro nisam znao ništa. Ovo je moja
poruka Bošnjacima i ostalim Bosancima i Hercegovcima. Ona je, znam, teška, jer
podrazumjeva nove borbe i nove žrtve, ali ja tako procjenjujem i osjedam stvari.

A što se predsednika Izetbegovida tiče, ne poznajem ga lično, ali po svemu što pratim i
zaključujem, moje su simpatije uz njega. Imam jedno veliko suosedanje za ono što radi. Vidim
da duboko prima sve što se dešava, ljudski, za razliku od Miloševida i Tuđmana, koji kao
automati, neljudski, traže šta su zamislili. U njihovim državama ved odavno vidim solidne
znake fašizma, to su fakti. Naprotiv, u BiH pod kontrolom legalne vlasti postoji unutrašnji

90
balans, odande se ljudi ne proteruju, i sada tamo žive zajedno i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i svi
ostali, učestvuju u vlasti, opoziciji, Armiji, u komandnom kadru.

G. Izetbegovid mi daje utisak čestitog i poštenog čoveka, moralnog, istinski religioznog koji
poštuje i tuđe svetinje i ne ruši ih. To mi imponuje, ta ravnoteža u mišljenju, osedanju i
delu.

Recimo, ja mislim da nijedan od srpskih episkopa ne veruje u Boga osim nesrednog Pavla
koji je, slušam preko Slobodne Evrope, izjavio da su Srbi samo malo bombardovali
Sarajevo, nisu mnogo, kao da se može biti malo trudan. Zločin je zločin, ne može se
umanjivati.

* I, na kraju ovog intervjua, imate li sada poruku svojim sunarodnicima?

BOGDANOVIĆ: Više bi to bila pouka a ne poruka. Poruke sam im upudivao prije 3-4 godine,
upozoravao ih i prije rata u Hrvatskoj, a naročito u BiH, ali me nisu slušali, naprotiv, protjerali
su me gnjevni i bijesni jer im nije odgovaralo to što sam im poručivao. A sada je ta pouka
jednostavna: Moja brada Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe.
Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo.

Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer
poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog
nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.

Još od Titove smrti su srpska i hrvatska obavještajna služba radile na rasturanju Jugoslavije.
Istina, vejrovali su da de to razbucavanje trajati 15-ak dana, a ved traje 3-4 godine, a
potrajade i znatno duže. I zato ja kao Srbin mislim da je ovog puta dobro za srpski narod da
definitivno izgubi ovaj rat, tek nakon toga da se povrati svijesti, ali, prvo da dobije dobre
batine. Ponekad su izgubljeni ratovi korisniji od dobijenih. Srbija je najpametnija bila kad je
izgubila bitku na Slivnici gdje je isto vodila jedan glupi rat. Kralj Milan je potom abdicirao,
prestao da pije, da se kocka (smijeh), posvetio se reorganizovanju vojske, osnovali su
Akademiju nauka, pravu, a ne ovakvu, osnovali su Univerzitet, pravi, a ne ovakav.

I Amerikanci su bili najpametniji kad su izgubili rat u Vijetnamu. Ovi ljudi koji opsjedaju
Sarajevo svi moraju biti kažnjeni, a cijelom narodu se mora da utuvi krivica, da se zna ko je
kriv – ko nevin, ko je pobjednik a ko poražen. Osuda mog naroda je ved krenula svijetom, mi
koji sada živimo vani to svakodnevno osjedamo. I sjetio sam se svog prijatelja Marka Ristida,
koji je za vrijeme okupacije 1941. godine svakom sve bilježio, jer rat je i svako se pokaže u
pravom izdanju.

Moja Ksenija i ja smo čitave testove za identifikaciju mišljenja napravili. Rekao sam joj, molim
te, sa svakim čovjekom s kojim budeš razgovarala u Beogradu, pitaj ga je li javno pomenuo
Sarajevo, kad i kako, da li uopšte postoji ta riječ u njihovom rječniku. Ako je nema, ako ne

91
postoji, a to de biti kao lakmus papir za prepoznavanje ljudi, ni ta osoba za nas više nede
postojati, šta ja mogu sa takvima da razgovaram.

«… U moralnim prepletima ovoga rata, kad su mnogi od nas bili stavljeni pred sudbinsku
račvu puteva: ili ostati vijeran dobrim tradicijama ili krenuti za podivljalim čoporom – vi ste
se odlučili za težak, vrlo težak, ali jedini pravi izbor.

Ono što sigurno znate, a ja du vam ipak ponoviti, to je da niste sami. Sa vama su oni, na
žalost, malobrojni, ali odlučni pojedinci što su se bez ostatka stavili nasuprot lažima
nacionalizma. Sa vama je i najbolji dio srpske nacije, ona mudra i visoko etična omladina koja
nije htjela da okrvavi ruke u sramnom ratu i primila je na sebe sve nevolje izgnanstva. A
upravo takve prijelomne odluke kao što je i vaša, jednog de dana ipak pomodi da se skine
ljaga sa srpskog imena i da se bar ublaže poniženja kad se stanu prelamati računi i sabirati
zlodjela. Nema sumnje da dete vi biti jedan od dokaza da među nama nisu utrnule starinske
vrline pravičnosti, hrabrosti i časti.»

(Dio pisma B. Bogdanovida upudenog Skupštini Srpskog građanskog vijeda u Sarajevu)

*Intervju objavljen 1995. godine

Profesor dr. Bogdan Bogdanovid preminuo je u Beču 2010. godine.

92
93
94
95
Hazim Akmadžid (Cazin, 7.4. 1954.— Sarajevo, 19.10. 2018.)
ENDERUN & NA DRINI DUPRIJA I-II
Zonex ex Libris,Sarajevo, 2010.
2 sv., 701 str. (prvi dio 388 str., drugi dio 313 str.)
tvrdi uvez, 21 cm
Bio sam fasciniran kad sam u Otomanskom arhivu u Istanbulu naišao na kupoprodajni ugovor
za kupovinu zemlje na desnoj i lijevoj obali Drine, na mjestu gdje je trebalo graditi
višegradsku dupriju. Klasičan kupoprodajni ugovor sa imenima vlasnika zemlje, klauzulama o
iznosima koji su im ispladeni od strane glavnog nadzornika radova čauša Mustafe kojeg je
imenovao lično veliki vezir Mehmed-paša Sokollü. Mislim da ovaj dokument uveliko
demantira dobar dio oficijelne historiografije, ne samo kad je riječ o gradnji Višegradske
duprije, nego baca drukčije svjetlo na vladavinu Osmanlija ne samo u Bosni, nego diljem
Otomanske imperije.
(Hazim Akmadžid)
Hazim Akmadžid (Cazin, 7.4. 1954.— Sarajevo, 19.10. 2018.), bosanskohercegovački
književnik.
Djela su mu prevođena na francuski, njemački, engleski i turski jezik. Neke njegove knjige su
obavezna lektira u osnovnim školama u BiH. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Iza njega ostaju sljededa objavljena djela:

96
"Grijeh pjesme", poezija, 1973.
"Dječak i ptica", radio-drama,1980.
"Usamljeno pročelje", poezija,1981.
"Zarobljeni vjetar", radio-drama, 1982.
"Prijatelji", radio-drama, 1982
"Tiše, probudit deš Ivana", tv-drama, 1983.
"Gola slika", poezija, 1988.
"U zemlju ukopan", poezija,1990.
"Zelene beretke", publicistika, 1993.
"Zelene beretke", dokumentarni tv-film, 1993.
"Mors mortis", priče, 1997.
"Kristalni predak", poezija, 1997.
"Izabrane pjesme", poezija, 1998.
"Zločin je zaboraviti zločin", publicistika, (sa Zilhadom Ključaninom) 1998.
"Tajna dvorske lude", pozorišna predstava, 1998.
"Mislio sam da je mjesec žut", roman, 1999.
"Tajna dvorske lude", roman, 2000.
"Mala enciklopedija", priređivač, 2000.
"Soneti", poezija, 2001.
"Mimar", roman, 2002.
"Gazi Husrev beg", roman, 2005.
"Gazi Isa-beg" (roman) 2007.
“ENDERUN & Na Drini duprija I-II“, 2010.
“Mimar“, drugo izdanje, Connectum, Sarajevo, 2012.

97
98
INTELEGTUALCI=INTELEKTUALCI i ostale prisilđeldije
Kad u biblioteku krenem ja,
mnogima se kosa diže na glavi
(ako je imaju: kosu ili glavu).
A poneko i suzu pusti.
I ne tako običnu suzu.
Suzu zavidnicu.
Kao da hode redi:
-A što ne bih i ja u biblioteku išao?
Ali, ima on preča posla. Neodložna.
I nikad obavljena.
A malo je falilo...
OKRUGLO PA NA DOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA
PJESMA…
https://focanskidani.wordpress.com/.../okruglo-pa-na.../
https://www.scribd.com/document/392127982/OKRUGLO-PA-NA-DOŠE-FOČARENJE-
KRATKE-FOČANSKE-PRIČE-I-PO-KOJA-FOČANSKA-PJESMA

99
100
101
102
103
104
105
106
Resetovanje ili, kako se to moderno kaže "vradanje na tvorničke postavke"
Insan k'o insan, slabašan, krhak i zaboravan, nerijetko se zanese pa pomisli, povjeruje, pa čak i kaže
kako samo on zna, samo je on upravu, samo on razumije i može. Ukratko, nezamjenjiv je i kad on
ode, sve de otidi u helad.
Nekada, opet, insan zavara sebe pa misli, vjeruje, pa i kaže da ima fore - čitav život je pred njim; neka,
da on prvo malo proživi, pa de biti vremena i za sebe i za Boga.
Ova fotografija može poslužiti kao svojevrsni materijal za resetovanje ili, kako se to moderno kaže
"vradanje na tvorničke postavke".
Mnogi stanovnici ovih kuda (kaburova) su vjerovatno mislili da su i oni nezamjenjivi, pa ih smijeniše
novi naraštaji i mnogi su vjerovatno mislili da ima fore, a sada bi dali sve samo da se mogu na tren
vratiti i samo jedno dobro djelo učiniti.
Safet Pozder
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10214891633579292&set=a.1099723408230&ty
pe=3&theater

107
108
109
Objavljeno:12.12. 2015.
MALO POZNATO SARAJEVO:HADŽI ŠABANOVA KAHVA - focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/.../malo-poznato.../

110
111
112
113
114