WELCOME TO CHECHNYA

Čečenija je u središte zanimanja svjetskih medija došla prvo devedesetih godina prošloga
stoljeća zbog dvaju građanskih ratova tijekom kojih su se čečenski separatisti borili za
neovisnost te ruske republike. Da bi etnički i vjerski trusno područje zadržalo privid stabilnosti,
Moskvi je trebalo da instalira dobroga poslušnika. Idealnim se pokazao Ramzan Kadirov, čovjek
kojeg neosporno krasi niz psihopatoloških oboljenja i koji je nekoć bio veliki ruski oponent, no u
međuvremenu mu je omilila vlast pa je postao odan Putinov saveznik. Ruski je diktator pak u
Kadirovu pronašao domaćega čovjeka koji će svirepo vladati svojim narodom, a Moskva će mu
dati odrješite ruke samo da se na tom prostoru očuvaju mir i stabilnost. Nakon političkih
nestabilnosti, Čečenija po drugi put počinje pljeniti pažnju svjetske javnosti posljednjih nekoliko
godina, posebice nakon što su ruske opozicijske novine Novaya Gazeta objavile članak 2017.
godine o navodnim čečenskim čistkama uperenima protiv seksualnih manjina. Izneseni su podaci
da tamošnja policija lišava slobode muškarce za koje sumnja da su gejevi, podvrgava ih fizičkom
i psihičkom mučenju u zatvoru, prilikom čega ih je nekolicina smrtno stradala, a drugi su
netragom nestali, poput popularnoga pjevača Zelima Bakajeva. Moskva optužbe ignorira, a
Kadirov izjavljuje da gejeva i lezbijki u toj muslimanskoj zemlji nema jer da ih i ima – ubila bi
ih njihova rodbina zbog sramote koju su nanijeli porodici. Ruska LGBT mreža pomogla je
brojnim ljudima da napuste Čečeniju te potom azil pronađu na Zapadu, no malo tko je spreman
javno posvjedočiti protiv čečenskih vlasti zbog straha od odmazde te ugroze koja time prijeti
njima i njihovim obiteljima. Maksim Lapunov jedina je osoba koja je odlučila podignuti tužbu
protiv ruske države, no ona je odbačena te je proces pokrenut pred Sudom za ljudska prava u
Strasbourgu. Ostaje dojam da se Čečenija silno trudi biti upamćena po nazadnim idejama, do
kojih je, sugerira ovdje razmatrni film, došlo pukim slučajem, tijekom policijske racije kojoj je
cilj bio pohvatiti dilere droge u Groznom.
Monstruozni čečenski pohod protiv seksualnih manjima tema je i kontekst dokumenatrnoga
filma Welcome to Chechnya Davida Francea, koji je ove godine imao uspješnu premijeru na
filmskom festivalu u Sundanceu, a u ova korona vremena za svjetsko prikazivanje otkupio ga je
HBO. France je inače u aktivističkim LGBTQ krugovima izrazito poznata osoba, čiji se
angažman, napose društveni i novinarski, isprepliće s njegovim publicističkim i filmskim
djelima. Autor je dvaju zapaženih dokumentaraca – How to Survive a Plague (2012) te The
Death and Life of Marsha P. Johnson (2017). Prvi predstavlja svojevrsnu kroniku epidemije
AIDS-a tijekom osamdesetih te početkom devedesetih godina prošloga stoljeća iz aktivističke
perspektive, a drugi sagledava višedesetljetni aktivizam Johnsonove, koja je umrla pod
poprilično sumnjivim okolnostima. Također je, među ostalim, autor knjige How to Survive a
Plague (2016), koja razmatra istu problematiku kao i raniji mu film, samo iz publicističke
perspektive. Novo mu se djelo nastavlja na prethodna te vješto povezuje strategije istraživačkoga
novinarstva te društveno angažiranoga dokumentarizma, a sniman je od 2017. do 2019. godine.
Kako bi zaštitio identitete sudionika, redatelj je koristio facijalne dvojnike, odnosno tehniku
svojevrsnoga facijalnoga prikrivanja. Posrijedi su lica njujorških aktivista koja su digitalnim
postupkom “pripajana” stvarnim osobama, kako bi se prikrio njihov identitet.
Welcome to Chechnya ostvarenje je mozaične strukture, kojom se nastoji oslikati više planova.
Otvara se u akcijom spašavanja u Čečeniji, gdje se upoznajemo s aktivistom Davidom Istejevim,
da bi se potom preselili u Moskvi, u sigurnu kuću, gdje ruska LGBT mreža, pod paskom
aktivistice Olge Baranove, sklanja čečenske prebjege. Istodobno se ocrtava djelovanje ruskih
aktivista, ali i iskustva te izazovi s kojima se progonjeni ljudi suočavaju. Pritom se prikazuje i
konkretan pokušaj izvlačenja osobe iz Čečenije: dvadesetjednogodišnju Aniu seksualno
ucjenjuje ujak ili će otkriti njezinu ocu, visokopozicioniranom republičkom dužnosniku, da je
ona lezbijka. Posebno mjesto zauzima slučaj Maksima Lapunova, koji cijelu fragmentarnu
konstrukciju povezuje u cjelinu. Djelo time nudi perspektivu iznutra, odnosno očište ljudi koji se
svakodnevno susreću s homofobijom u ruskom društvu, a pritom se bilježe najintimiji događaji,
strahovi, žudnje te aspiracije niza unesrećenih ljudi.
France pritom koristi kolaž amaterskih snimki, primjerice mobitelom, što svjedoka brutalnih
postupanja čečenske policije i predsjednikovih snaga sigurnosti, što ruskih aktivista tijekom
operacije izvlačenja osoba iz Čečenije, zatim razgovora sa sudionicima zbivanja te neposrednih
snimki njihovih svakodnvenih iskustava. Sporadična sirovost te neposrednost materijala ocrtava
užase i strahove kroz koje brojni ljudi neprestano prolaze. Dokumentarac neosporno otkriva
prepoznatljiv redateljski rukopis, koji nas odmah dovodi u okrilje How to Survive a Plague i The
Death and Life of Marsha P. Johnson. Nudi perspektivu iz doljenjega rakursa – naglasak stavlja
na žrtve te njihova iskustva, čime nastoji dati glas potisnutima. Naspram šutnje ruskih političkih i
društvenih elita te ignoriranja svjetske javnosti, Franceovo ostvarenje nastoji poraditi na
vidljivosti ugroženih te potaknuti javnu debatu, u čemu se ogleda njegova aktivistička crta.
Specifičan redateljski rukopis filmu daje auru autentičnosti te sirovosti u pristupu, subjektivizam
je manje primjetan u odnosu na autorova ranija ostvarenja, no cjelina nije lišena suosjećanja.
Naglasak je na postizanju objektivizma te neposrednom seciranju iskustva niza ljudi.