Ulica noćnih mora (Nightmare Alley), red.

Guillermo del Toro, SAD, Meksiko,

Kanada, 2021.

Povijesno dokumentirani opsjenari – šarlatanski mediji na seansama, vidoviti

mentalisti-varalice, spiritisti-nekromanti, kanaliziratori paranormalnog, oboružani
ekstrasenzornim, izvanosjetilnim opažanjima, nebrojeno su puta obrađivani i na filmu –
od sestara Fox u Planetariju (2016), preko bračnog para Lorraine i Eda Warrena u
franšiznim Prizivanjima do P. T. Barnuma u Najvećem showmanu (2017), primjerice. I
upravo je gotovo mitologizirani karnevaleskno-cirkuski milje idealno mjesto radnje za
prezentaciju takvih bazno lomnih, izmučenih likova – počevši od kontroverznog
„klasika groteske“ Browningovih Nakaza (1932) preko kultnog Cirkusa (2003-2005) do
upravo cirkusu posvećene sezone serijala Američka horor priča (2014); jednako kao što je
to i znakovito vrijeme radnje – prevratno-turbuletan, prijelomno-krizni period između
Velike depresije tridesetih i prijetećeg predraća. Tu se negdje smješta i ugnježđuje i
najnovija ekranizacija cijenjena romana uspenskijevom ezoterijom fascinirana W.L.
Greshama iz 1946. Nightmare Alley; na film transponirana već 1947. od strane Edmunda
Gouldinga, a koje se netom latio etablirani vizionar Guillermo del Toro, koji je
naslovima Vražja kralježnica i Panov labinit obogatio žanr fantazije i horora sebi
svojstvenom, prepoznatljivom, svojevrsnom političkom fantastikom. Ipak, zanimljivo je da
iako ovaj put Del Toro izostavlja nadnaravno-fantastičnu komponentu, svejedno
antinormativne, ludičke kategorije rečenog karnevalesknog alegorijsko-sinegdohalno
zrcale tormentne psihologije svojih aurom ukletosti prožetih geek i freak protagonista,
deformiranog polusvijeta sjenovitih pedigrea, pikarskih protuha načetih delirium
tremensima ili profaniranom ambicijom, s trajnim ozračjem prijetećeg fatumskog i
maligno-funebralnog. Kao eksternalizacije unutrašnjih monstruma, naime, ujedno
pronose bezizlazni egzistencijalni usudni užas kroz decentne moralitetne akcentuacije
opominjućih misli – „Pogledaj sebe, grešniče“ ili naravoučenijskih pitanja – „Je li geek
zvijer ili čovjek“ i kao takve evociraju znane redateljeve trope i preokupacije. I dok se
prethodna verzija skanjiva knjiških tabu-tema (abortusa, ubojstva, eksplicitna nasilja,
čak se i u finalu priklanjajući neuvjerljivom komercijaliziranom hepinedu), nova biva
vjernija pisanom predlošku. Antijunak Stan Tyrona Powera manje je tajanstven,
nestrpljivo probitačan, onaj Bradleya Coopera mračniji i grijesima prošlosti ali i
sadašnjosti teretniji; Stanov mentor Pete u prvom filmu ne postaje to dobrovoljno kao u
novoj verziji nego je meta Stanove prevare; Del Torova inačica pritom zanimljivije
barata likom skeptičnog moćnika Ezre i njegovim odnosom s drugim važnim
protagonistima, prekrasna i dobrohotna Molly u izvedbama i Coleen Gray i Roony
Mare pozicionirana je kao antipod neminovnoj noirovskoj fatalnoj ženi – manipulativnoj
psihoanalitičarki znakovita imena – Lilith u tumačenju intelektualno superiorne
samodostatnosti Helen Walker i ominozne bacallovske glamuroznosti Cate Blanchett a
kojoj kao svojevrsnom utjelovljenju zla u oba naslova ipak nedostaje kakav motivacijski
backup story. Ipak, oba filma prezentiraju odličan snažan glumački ansambl, precizno
seciraju brutalni narativ; crnobijeli naslov umješno pridaje na intrizičnoj intezivaciji
suspensnog, suvremeni polaže na superban produkcijski dizajn Dana Laustsena –
znalačko, stilizirano tribute-neonoirovsko iščitavanje elemenata kontrastnog osvjetljenja i
dubokih sjena vintage-patine. Unatoč svemu, nezanemarivo je evidentno Del Torovo
omekšavanje od početničke karijerne intrigantne provokativnosti – već s precijenjenim
Oblikom vode, primjerice; pa tako i Ulica noćnih mora biva doduše prekrasnim
kaleidoskopskim prezentantom okrutnosti šoubiznisa, moralne degradacije ljudskosti,
ali i superiorono-štetnoj poziciji kapitalizma, ali ovakva – ogoljena od doslovne ali i
metaforičke čarolije, ostaje samo puki trik iz rukava.

Katarina Marić