GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA

Grobnica za Borisa Davidoviča (podnaslovljena: Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti)

Zbirka je od sedam novela objavljena 1976. godine, srpskog pisca Danila Kiša.

Novele se temelje na povjesnim događajima i bave se temama političke obmane, izdaje i ubojstva u
Istočnoj Europi u prvoj polovini 20. stoljeća (osim novele „Psi i knjige“ u kojoj se radnja odvija u 14.
stoljeću). Neke od priča su napisane kao fiktivni životopisi u kojima glavni likovi interaktivno djeluju sa
stvarnim osobama.

Kiš je ovu knjigu napisao dok je radio na sveučilištu u Bordeauxu, motiviran uglavnom svojom
frustracijom prouzročenom neznanjem i nevjerovanjem svojih studenata koji su, mahom ljevičarski
orijentirani, odbijali povjerovati u samo postojanje gulaga(vladina agencija koja je upravljala glavnim
sovjetskim sistemom logora za prisilni rad i to od kriminalaca do političkih zatvorenika). Danilo Kiš je
prije mnogo godina, kada su ga pitali zašto se u svojim knjigama Grobnic za Borisa D. bavi zločinima
staljinizma i to opsesivno, a ne fašismom i nacizmom kojeg je osjetio na svojoj koži i od koje mu je
stradala familija, kazao: „Zato što su staljinistički zločini, logori, kazamati, ubistva, progon...uništili
jednu veliku dušu“ (pravdu, jednakost, solidarnost, slobodu...)

Danilo Kiš u podnaslovu knjige kaže da su to „sedam poglavlja jedne zajedničke povesti“ Redom to su:
Noš sa drškom od ružinog drveta, Krmača koja proždire svoju okot, Mehanički lavovi, Magijsko
kruženje karata, Grobnica za Borisa Davidoviča, Psi i knjige i Kratka biografija A. A. Darmolatova.

Svaka od 7 proznih cjelina, osim pripovijetke Psi i knjige, tematski je vezana za sudbinu ljudi u
mračnim danima staljinističke ere. Prikazujući sudbinu ljudi uvučenih u staljinističke programe, Kiš je
nastojao pokazati društveno-ideološki mehanizam koji dovodi do represija, terora, lažnih optužbi i
montiranih političkih procesa.

Ova knjiga se uklapa u tokove moderne proze (Borhes) u kojoj dolazi do kombiniranja i pretapanja
faktografskog i imaginativnog. Kišovo insistiranje na istinitosti, vjerodostojnosti i autentičnosti te
vješto uvođenje dokumetarne građe (historijsko-publicističkih tekstova, pisama, iskaza historijskih
osoba) stvara kod čitaoca dojam da ne čita fikciju, nego fakciju, dokument.

Svaka priča, osim posljednje, posvećena je nekom Kišovom suvremeniku.

Nož sa drškom od ružinog drveta

Priča je posvećena Mirku Kovaču. Radnja priče odvija se između 1925. i 1940. godine.

Mikša (Miksat Hantesku) vješti je krojački šegrt kod majstora E. M. Mendela. Svake noći, Mendelu
nestaje po jedna dragocjena kokoška iz kokošarnika. Kada ni poslije nekoliko probdjevenih noći
Mendel ne uspije uloviti tvora koji mu krade kokoške, očajan se obraća Mikši koji mu obećava da će
odmah riješiti problem. Naredne večeri, Mikša tvoru postavlja zamku u kojoj ga ujutru i nalazi, kači ga
za dovratnik i dere ga živog. Vidjevši prizor oderanog tvora, Mendel otpušta Mikšu i proklinje ga i
Mikša se otad više ne uspijeva zaposliti ni kod jednog majstora, osim kod M. L. Jusefa, „najgoreg od
svih majstora“, mada i kod njega dobija otkaz poslije samo dva dana. Mikša se zaklinje da će se
majstorima („talmudistima“) jednog dana osvetiti.

Mikša potom upoznaje E. V. Ajmikea koji ga uvodi u tajnu revolucionarnu organizaciju. Nakon par
mjeseci, Ajmike mu povjerava da u organizaciji postoji doušnik kojeg treba ubiti, ali mu ne saopćava
njegovo ime, već samo lokaciju gdjese Mikša sutra treba sastati s izdajnikom. Mikša se u zakazano
vrijeme susreće s Hanom Kšiževskom koju, bez progovorene riječi davi i tjelo joj baca u rijeku.
Međutim, Kšiževska u vodi neočekivano dolazi svijesti, koprca se i dopire do suprotne obale. Mikša
hitro prelazi preko obližnjeg mosta i zadaje joj desetine uboda nožem, vadi joj utrobu i baca tijelo u
rijeku.

Ovo ubistvo isprva ostaje nerješeno. Nakon što je, nekoliko godina kasnije, uhićen za podmetanje
požara u tvornici u kojoj je radio, Ajmike priznaje da je zapravo on bio doušnik, te otkriva Mikšu kao
ubojicu Kšiževske. Dvije godine kasnije Mikša, koji se sada krio pod pseudonimom M. L. Hanteši, biva
uhićen i mučen mjesecima. Napokon, pristaje napisati priznanje da je ubio Kšiževsku i pritom,
ugledavši portret Staljina na zidu istražiteljeve kancelarije, neočekivano navodi i imena svih ostalih
revolucionara iz grupe, kao i imena majstora Mendela i Jusefa (koji su kasnije svi poslani na
dugogodišnju robiju), te umire u gulagu nekoliko godina kasnije.

Krmača koja proždire svoj okot

Priča je posvećena Borislavu Pekiću.

Gould Verskojls je sin carinika koji u svojim dvadesetima napušta rodni, turobni Dublin u potrazi za
boljim životom. Ubrzo, 1936. godine, dolazi u Španjolsku gdje postaje dragovoljac na strani
republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Jednog dana krišom priopćava svom komandantu da
povjerljive poruke dospjevaju u pogrešne ruke, ali ga komandant ignorira, smatrajući ga naivnim.
(Kasnije će se saznati da mu je Verskojls priopćio kako poruke stižu do sovjetskih vlasti.)

Par dana kasnije Verskojls je na prevaru doveden na vojni parobrod na kojem je navodno trebao
napraviti sitnu popravku, te je odmah zatočen u potpalublju. Nakon tri dana zatočeništva, u ćeliji mu
se pridružuju dvojica uhićenih komunista i trio provodi naredne dane u žustroj diskusiji, dok brod nije
najzad stigao na odredište. Sva trojica su potom sprovedena u gulag gdje strahovito pate.

Tokom transfera ka nekom drugom logoru Verskojls slučajno saznaje da ga je potkazao upravo
Čeljustnikov, pomoćnik komandanta koji je bio prisutan u kancelariji kada je Verskojls ovome povjerio
svoje saznanje o sovjetskoj špijunaži. Nekoliko godina kasnije, Verskojls gine u neuspjelom pokušaju
bijega iz gulaga.
Grobnica za Borisa Davidoviča

Priča je posvećena „uspomeni Leonida Šejke“.

Boris Davidovič Melamud, poznatiji pod prezimenom Novski, značajan je sudionik revolucije, kog
povijest nije dostojno upamtila. Rođen je iz veze kćeri lokalnog učitelja i Davida Abramoviča, jedinog
Židova u regimenti. Već u ranoj mladosti, bio je buntovan: bježao je od kuće, potom je kojekuda
nadničio, a sa dvadesetak godina ulazi u petrogradsko visoko društvo gdje se predstavlja kao
Zemljanikov i šarmira dame. Ipak, ubrzo pada na niske grane, nakon što je par puta uhićen zbog
učešća u krijumčarenju oružja, u jednoj velikoj pljački, i u revolucionarnim bombaškim akcijama, te je
zatvoren u ludnicu, iz koje uspijeva pobjeći i prebaciti se u Pariz gdje postaje sindikalni zvaničnik.

Početkom Pvog svjetskog rata, sklanja se na jug Francuske gde je ponovo uhićen, a potom seli u
Berlin gdje u novinama objavljuje socijalističke tekstove. Nakratko se primiruje u Švicarskoj, a na
vijest da je u Petrogradu izbila revolucija, ponovo se aktivira, na strani boljševika te se bori u
građanskom ratu u kom je i lakše ranjen. U ovom periodu se i ženi, ali je brak trajao kratko. Novski
službuje i kao diplomat, a po okončanju rata nastupa kao predstavnik na pregovorima s Engleskom i
stupa u kontakt s tamošnjim sindikatima.

Boris Davidovič Novski uhićen je krajem 1930. godine, nakon što ga je potkazao jedan zatvorenik
svojim priznanjem da je špijunirao za Englesku. Novski pada u nadležnost istražitelja Fedjukina i biva
podvrgnut mučenju ne bi li dao lažno priznanje na svoju štetu. Novski se, sada u svojim kasnim
tridesetim, iscrpljen i izmučen, ipak odupire i odbija da lažnim priznanjem ukalja svoj bogati životopis.
Međutim, Fedjukin mijenja taktiku i dvije večeri zaredom izvodi Novskog iz samice i suočava ga sa po
jednim, tek uhićenim zatvorenikom; ucjenjuje ga zatvorenikovim životom, a pošto Novski ne prizna,
zatvorski čuvari ovog odmah ubiju.

Treće večeri, Novski pristaje na razgovor, ali je odmah smješten u bolnicu. Nakon djelimičnog
oporavka suočava se s Fedjukinom i dvojac provodi noći u raspravi oko teksta priznanja (prvobitna
optužnica o špijuniranju za Engleze je odbačena); nakon dva tjedna ubjeđivanja, Novski je najzad
zadovoljan postignutom inačicom svog priznanja. Dva mjeseca kasnije, Fedjukin, neočekivano,
ponovo mijenja optužnicu jer je u međuvremenu iznudio lažna priznanja od neke druge dvojice
zatvorenika. Na to se Novski u ćeliji pokušava ubiti, ali ga spašavaju i Fedjukin ponovo mijenja
optužnicu u kojoj ovog puta imenuje Novskog za vođu grupe sabotera, smatrajući da mu, uzdizanjem
na bitniju ulogu, čini uslugu. Najzad, na suđenju, Novski se nada smrtnoj kazni strijeljanjem kao
časnom skončanju, ali ipak, nakon još godinu dana tamnovanja, prognan je u Sibir.

U zimu 1937. godine, Novski je ponovo uhićen, ali iz gulaga uspjeva ponovo pobjeći. Četvrtog dana
bijega, stražari ga nalaze kod neke livnice, žure ga uhititi, ali on umire skočivši sa skele u kotao
užarene šljake.

Psi i knjige

Priča je posvećena Filipu Davidu i zapravo je prijevod zapisa jednog svećenika iz vremena inkvizicije
na jugu Francuske.
Krajem 1330. godine, monsinjor Jacques Fournier, biskup Palmeirsa,[5] saznaje da se David Neuman,
lokalni Židov, nakon što je bio pokršten, vratio na judaizam, i daje ga uhititi. Neuman tijekom
saslušanja prepričava događaje koji su doveli do njegovog krštenja:

Mjesec dana ranije, u Grenadi kraj Toulousa silom su pokrštena dvojica Židova koji zatim dolaze u
Toulouse da se s Neumanom posavetuju oko toga je li nasilno krštenje važeće. Neuman se raspituje
kod lokalnog katoličkog svećenika i, po odobrenju ovog, dvojica se ipak vraćaju judaizmu.

Nakon jednog tjedna, vlasti Toulousea dovode u grad desetine uhićenih za pokolj nad Židovima u
jednom drugom gradu. Kako su ih provozili kroz grad, ovi počeše dozivati u pomoć, na šta ih građani
oslobode, te svi zajedno pohrliše u židovsku četvrt, željni krvi. Dolaze tako do Neumanove kuće,
upadaju u nju i uništavaju mu dragocijene knjige, a njega odvode na krštenje. On najpre odugovlači,
ali ipak pristaje nakon što je uvidio da su odmah ubijeni svi koji su krštenje odbili. Pogrom traje cio
dan, a počevši od večeri, Neuman traži načina poništiti svoje nasilno krštenje i odlazi u obližnji
Monžiskar po savjet. Tamo ga ponovo zarobljava rulja i sutradan ga sprovode u Palmeirs, gde su
Židovi imali određene građanske slobode.

Tokom dugotrajnog isleđivanja biskupa Fourniera, dolazi do obimne rasprave o postulatima vjere i
Neuman najzad, pod mukama, pristaje se odreći judaizma. Godinu dana poslije, Neumanu je ponovo
suđeno jer je posumnjao u svoju novu vjeru, a još šest godina kasnije, mu je ponovo suđeno, i tom
prigodom vjerojatno umire na mukama.

U napomeni nakon priče, Kiš tvrdi da je na ovaj zapisnik naišao nakon završetka pisanja naslovne
novele, i navodi mnoge sličnosti između Davida Neumana i Borisa Davidoviča Novskog – njihova
imena, istrajnost, tematiku, datume uhićenja, itd.

Izvori

Danilo Kiš Home Page – Podmuklo dejstvo biografije, prema Gorkom talogu iskustva (207)

DaniloKis.org – Grobnica za Borisa Davidoviča

DaniloKis.org – Grobnica za Borisa Davidoviča – izdanja

Danilo Kiš Home Page – Skladište: La part de Dieu

Jacques Fournier je 1334. postao papa Benedikt XII.

„Globus“ – „Najveći grijeh Danila Kiša“ (Arhivirano 3. ožujka 2016.), 23.7.2013.

Kategorija: Srpska književnost